Sic ci tat 1
Sic ci tat 1 Sic ci tat 1
EstetSic!a 83 lirski učinkovito čovjeka koji pjeva poslije rata: te trešnje su smirujuće lijepe i zavičajne, ali često i gorke, često crvave, zbog silnih leševa pod njima. Vasiljev se pobojao da pjeva o bilo čemu drugome osim o leševima... To nije bilo dovoljno da se pjeva o leševima, to nije bilo dovoljno da se zapanji modernog čitaoca. Tu još treba “biti indiferentan i slijediti prirodu” (Čuang Ce). Veći luđak je onaj ko u Dvadesetom vijeku govori kako vlada svojom sudbinom, negoli onaj što veli da sve to zavisi od cvjetanja jedne rumene biljke na Cejlonu. To je Crnjanski znao. Spajanje nespojivog i govorenje nečuvenog. Ta njegova bizarna veza je poput metafore: spajanje dvije stvari koje do tada nisu... Umjeti biti originalan u književnosti znači zapravo umjeti napraviti uspjelu metaforu! Imati, prije svega, pjesničko čulo. Porast komunikacijskih mogućnosti je neizbježno i porast literature o književnosti, prije svega, porast naučne literature o književnosti. I to ima itekako veze s našom temom. Pogledajte, na primjer, radove modernih filologa o Rabelaisu. Skoro svi elementi koji se sjedinjuju u Rabelaisovom djelu poznati su iz poznog srednjeg vijeka: grube i šaljive narodne priče, kreaturalno shvatanje ljudskog tijela, nedostatak stida i uzdržljivosti u seksualnom smislu, miješanje takve realistike sa satiričnim ili didaktičnim sadržajem, haotično nagomilana i katkad teško razumljiva učenost, upotreba alegoričnih figura u kasnijim knjigama. Ali on realistički podražava zemaljski život koji trijumfuje, to je nehrišćanski, što će reći, i potpuno suprotno cjelini ideja poznosrednjovjekovne kreaturalne realistike. Te pojedinačne i preuzete elemente Rabelais pojačava, i još im daje jedan sasvim drugi smisao, suprotan njihovom srednjevjekovnom; potpuno im mijenja namjenu i funkciju. – Rabelais je neki James Joyce poznoga srednjeg vijeka! To se o Rabelaisu nije moglo znati prije moderne filologije. Pogledajte šta je napisano o Komediji, o Don Kihotu, o Iskušenju sv. Antonija... Ali, ta filološka komparativna djelatnost osim što zna biti otkrivalačka, zna i gušiti otkrivanja novoga. To se posebice odnosi na sagledavanje savremene literarture. O Rabelaisu nije donesen sud po kojem je on samo – narodna priča poznoga srednjeg vijeka plus antički humanizam, tako i u komparativističkom suđenju savremenoj književnosti treba pristupiti, ako već ne može sine ira et studio, onda makar, bez vjere da jedno književno djelo može na zbir stilskih utjecaja. To ne znači da ne može postojati knjiga koja je uistinu prosti
84 EstetSic!a zbir stilskih utjecaja, samo to nije književnost, već roman Muharema Bazdulja. A granica između sinteze koja daje nov kvalitet i epigonije, ta granica je spoznatljiva, samo ukoliko je ne kroje novinari, profesori estetike na našim filozofskim fakultetima ili profesori semiologije u Bolonji. Sve se ovo o čemu govori jasno vidi na primjeru Danila Kiša. Taj Danilo Kiš, on piše u “postmoderno vrijeme” i uspijeva u svojim prozama biti originalan i inovativan u smislu stila; on ne ukida prošlost, izvjesni utjecaji na njegovo djelo su očigledni, uostalom, naći ćete kako i sam o tome (prečesto i pomalo neukusno) nabraja: Flaubert, Andrić, Borges, Isak Babelj, Krleža, Varlam Šalamov, Solženjicin itd; Kiš nije nikakav “srpski borhesovac”, baš kao što ni Borges nije nikakav argentinski poovac! Kiš nije u literarnom smislu ni Šalamov, ni Solženjicin, ni Karlo Štajner, ni Robbe-Grillet, ni Borhes, niti neki Irfan Horozović. On je uspio dati novo: kakve veze imaju Borges i Varlam Šalamov, to smo vidjeli u Grobnici za Borisa Davidoviča. To spajanje nespojivog. I taj Danilo Kiš, je zapravo naš dokazni primjer da i u postmodernom vremenu moguća stilska originalnosti i novost. To je njegova vrijednost, a ne nekakvi protulijevi krošei njegovog resantimana upućivani svim iole crvenim glavama. Umjetnost pridavanja vlastitog smisla tuđim riječima: jednako u prozi i u poeziji, što znači, oživjeti riječi, ispuniti ih novim, vlastitim i literarnim smislom, to je umjetnost stila. I to je, prije svega, pitanje pojedinačnog talenta, ili božije davanje, dar muza, kako se to već nekada objašnjavalo. Bez oživljavanja prošlosti ne može biti književnosti. Jednako kao što je i bez prevazilaženja prošlosti ne može biti. Slažemo se sa svim onime što je Poe jednom rekao, da je originalnost stvar izučavanja, što ne znači da je to stvar koja se može preneti nastavom. A kako smo već rekli, mi u ovom svijetu krcatom informacijama, nemamo vremena zadržavati pažnju na nečemu posve poznatom, tj. dosadnom kao žvakaća guma. Mi to preskačemo. Zastajemo samo pred originalnim. Tražimo novo. Jer je novo moguće. Kao što je bilo moguće u književnosti, od Dantea do Danila Kiša. Novo kao nove kombinacije riječi. Ništa više od toga... Ništa manje od toga! Mi pišemo ovo za one koji imaju imalo mozga i u njemu poznavanja književnosti. A ne za postmoderniste. Jer da ti ubogi postmodernisti imaju imalo mozga i pojma o svemu što govore, oni nikada ne bi tvrdili da novoga više ne može biti,
- Page 31 and 32: 32 Sic!critic iskaz, hladnokrvno in
- Page 33 and 34: 34 Sic!critic reklame za kaladont:
- Page 35 and 36: 36 Sic!critic jadnoj rečenici, kao
- Page 37 and 38: 38 Sic!critic priče svi u isto vri
- Page 39 and 40: 40 Sic!critic Mudruju tako Osman Fa
- Page 41 and 42: 42 28 Walter Benjamin. Pripovjedač
- Page 43 and 44: 44 Sic!critic dokument s njegovim i
- Page 45 and 46: 46 Sic!critic koristi - takav ugođ
- Page 47 and 48: 48 31 Davor Beganović. Tragedija F
- Page 49 and 50: 50 Sic!critic čovjeka koji na neob
- Page 51 and 52: 52 Sic!critic samoposluge. Negdje s
- Page 53 and 54: 54 35 Autoreferncijalna opaska Jerg
- Page 55 and 56: 56 Sic!critic njegovu romanu zove k
- Page 57 and 58: 58 Citat (Sic ci tat 2) Nau~iv {i o
- Page 59 and 60: 60 EstetSic!a Haris Imamović Credo
- Page 61 and 62: 62 EstetSic!a želeći saznati samo
- Page 63 and 64: 64 EstetSic!a Tu su odštete velike
- Page 65 and 66: 66 EstetSic!a šaradom, maškaradom
- Page 67 and 68: 68 EstetSic!a su već prije dva mil
- Page 69 and 70: 70 EstetSic!a zloćudnim svjetovima
- Page 71 and 72: 72 EstetSic!a odgovarali stilskom a
- Page 73 and 74: 74 EstetSic!a s ironijskim makazama
- Page 75 and 76: 76 EstetSic!a dadaističku farsu, o
- Page 77 and 78: 78 EstetSic!a kraju, znamo li šta
- Page 79 and 80: 80 EstetSic!a način djelovanja u p
- Page 81: 82 EstetSic!a Govorili smo kako je
- Page 85 and 86: 86 EstetSic!a savremenom svijetu. U
- Page 87 and 88: 88 EstetSic!a razumije kako je svak
- Page 89 and 90: 90 EstetSic!a vremenu neprestane i
- Page 91 and 92: 92 EstetSic!a ma”, kao što to ra
- Page 93 and 94: 94 EstetSic!a zabavlja i podučava
- Page 95 and 96: 96 EstetSic!a nam sole pamet. Knji
- Page 97 and 98: 98 EstetSic!a Kobeljao se tako pola
- Page 99 and 100: 100 EstetSic!a kulture, odnesite to
- Page 101 and 102: 102 EstetSic!a čovjeka. Neobičan
- Page 103 and 104: 104 EstetSic!a biti, mi više ne mo
- Page 105 and 106: 106 EstetSic!a Almir Kljuno Litanij
- Page 107 and 108: 108 EstetSic!a II Među svim djelan
- Page 109 and 110: 110 EstetSic!a gena. Pjevanjem, pol
- Page 111 and 112: 112 EstetSic!a zaustaviti vrijeme.
- Page 113 and 114: 114 EstetSic!a svijeta, te dobija s
- Page 115 and 116: 116 EstetSic!a ono što jesu: čude
- Page 117 and 118: 118 EstetSic!a divovskom, iskvareno
- Page 119 and 120: 120 EstetSic!a igda dopustimo da nj
- Page 121 and 122: 122 Temat Iz da va{ tvo i tr`i {te
- Page 123 and 124: 124 Temat lju bav pre ma pi sa noj
- Page 125 and 126: 126 Temat ka sve ve }em bro ju pi s
- Page 127 and 128: 128 Temat lizama u vladaju }im obra
- Page 129 and 130: 130 Temat is kli znu }a u pa te ti
- Page 131 and 132: 132 Temat da va ~ke dje la tnos ti.
Estet<strong>Sic</strong>!a<br />
83<br />
lirski učinkovito čovjeka koji pjeva poslije rata: te trešnje su<br />
smirujuće lijepe i zavičajne, ali često i gorke, često crvave,<br />
zbog silnih leševa pod njima. Vasiljev se pobojao da pjeva o<br />
bilo čemu drugome osim o leševima... To nije bilo dovoljno da<br />
se pjeva o leševima, to nije bilo dovoljno da se zapanji<br />
modernog čitaoca. Tu još treba “biti indiferentan i slijediti<br />
prirodu” (Čuang Ce). Veći luđak je onaj ko u Dvadesetom<br />
vijeku govori kako vlada svojom sudbinom, negoli onaj što<br />
veli da sve to zavisi od cvjetanja jedne rumene biljke na<br />
Cejlonu. To je Crnjanski znao. Spajanje nespojivog i govorenje<br />
nečuvenog. Ta njegova bizarna veza je poput metafore:<br />
spajanje dvije stvari koje do tada nisu... Umjeti biti originalan u<br />
književnosti znači zapravo umjeti napraviti uspjelu metaforu!<br />
Imati, prije svega, pjesničko čulo.<br />
Porast komunika<strong>ci</strong>jskih mogućnosti je neizbježno i porast<br />
literature o književnosti, prije svega, porast naučne literature<br />
o književnosti. I to ima itekako veze s našom temom.<br />
Pogledajte, na primjer, radove modernih filologa o Rabelaisu.<br />
Skoro svi elementi koji se sjedinjuju u Rabelaisovom djelu<br />
poznati su iz poznog srednjeg vijeka: grube i šaljive narodne<br />
priče, kreaturalno shvatanje ljudskog tijela, nedos<strong>tat</strong>ak stida i<br />
uzdržljivosti u seksualnom smislu, miješanje takve realistike<br />
sa satiričnim ili didaktičnim sadržajem, haotično nagomilana i<br />
katkad teško razumljiva učenost, upotreba alegoričnih figura<br />
u kasnijim knjigama. Ali on realistički podražava zemaljski<br />
život koji trijumfuje, to je nehrišćanski, što će reći, i potpuno<br />
suprotno cjelini ideja poznosrednjovjekovne kreaturalne<br />
realistike. Te pojedinačne i preuzete elemente Rabelais<br />
pojačava, i još im daje jedan sasvim drugi smisao, suprotan<br />
njihovom srednjevjekovnom; potpuno im mijenja namjenu i<br />
funk<strong>ci</strong>ju. – Rabelais je neki James Joyce poznoga srednjeg<br />
vijeka! To se o Rabelaisu nije moglo znati prije moderne<br />
filologije. Pogledajte šta je napisano o Komediji, o Don Kihotu, o<br />
Iskušenju sv. Antonija... Ali, ta filološka komparativna djelatnost<br />
osim što zna biti otkrivalačka, zna i gušiti otkrivanja novoga.<br />
To se posebice odnosi na sagledavanje savremene literarture.<br />
O Rabelaisu nije donesen sud po kojem je on samo – narodna<br />
priča poznoga srednjeg vijeka plus antički humanizam, tako i<br />
u komparativističkom suđenju savremenoj književnosti treba<br />
pristupiti, ako već ne može sine ira et studio, onda makar, bez<br />
vjere da jedno književno djelo može na zbir stilskih utjecaja.<br />
To ne znači da ne može postojati knjiga koja je uistinu prosti