Sic ci tat 1
Share Embed Flag
Download ePaper

Sic ci tat 1

Sic ci tat 1 Sic ci tat 1

sic.ba
24.12.2014 Views

EstetSic!a 81 apsolutno novo, i da je to novo zbog sebe takvoga, apsolutnoga, danas isrcpljeno, i da bi traganje bilo uzaludno, i da je zato novo danas nemoguće, da treba priznati prošlost, da joj se treba vratiti, vratiti se onome što je moguće, to jest ironijskom sagledavanju prošlosti; pretpostavljati i zaključivati tako, to znači vidjeti stvari kao g. Eco. To jest postmodernistički. To jest pogrešno. Glupavo. Ta opozicija između modernizma i postmodernizma, da prvi negira prošlost i priznaje samo novo, dok drugi priznaje prošlost i samo negira novo, to je izvještačena opozicija, lažna: kako smo već vidjeli, modernizam uopće ne poništava prošlost kao takvu, i njegovo novo niukoliko nije van svake prošlosti; već priznaje prošlosti i zapravo tek oživljavajući prošlost on dokučuje novo. A postmodernizam je potekao iz zablude, i sam je jedna zabluda, i umrijet će kao zabluda, i takav ostati u pamćenju, tj. kao zabluda. Ako uopće ostane zapamćen, jer nije htio ponuditi ničega novoga, ili jest htio ali nije mogao: čak ni ta njegova “Aleksandrijska biblioteka” nije njegova, već od davnina. Postmodernizam je bolesno ambiciozni šegrt koji je ubio majstora, a zatim sve prikazao kao slučaj samoubojstva; kao nesretan slučaj, kao neizbježan slučaj, kao logičan slijed stvari. Kao očekivan razvoj. I sve je naoko ispalo savršeno: radionica, ugled i mušterije, sve majstorsko ostalo je samo za njega. Sve majstorsko, ali za šegrta. Dakle, sve, ali samo naoko savršeno. Sve je zapravo pošlo naopako. Onoga trenutka kada je trebalo ponovo početi raditi ispostavila se istina: nepokradeno je ostalo ono najvažnije. Jasno, radi se o majstorskom znanju, a za što su bile potrebne godine dana krađe, tj. rada i – živ majstor. To je sad bilo posve nemoguće i nelogično! Ovako je samo šegrt rasprodao alatke i majstorsku radnju trgovcima starim gvožđurijama: radionicu (koja je sada zapravo trgovina) sada posjećuje “više naroda”. Laž je učinila da opet sve izgleda očekivano i logično. Majstor se samo zavaravao, jer zanat je zapravo izumirao, tj. izumro: tj. bolje je bilo radnju iskoristiti za prodaju staroga gvožđa negoli nekorisno majstorisati, iscrpljivati maštu i tijelo uzalud, praviti Ono što nikome neće trebati, ubiti se na kraju iscijeđen. Sve je tako logično i svi su povjerovali. Svi sem onih koji su poznavali samog šegrtovog mentora, i koji su morali znati da se On nikako nije mogao sam ubiti. I sada nakon četrdesetak godina poslije smrti njegove savjesti, tj. majstorove smrti, gledamo lažova kako i sam umire, i izgleda nam kao mizerna pojava.

82 EstetSic!a Govorili smo kako je doba tehnike zapravo doba međunarodnosti, međunarodne ovisnosti. Izolacija neke od nacije više nije moguća, ni ekonomska, ni kulturna. Zemljotres u Japanu, znači i ekonomsku krizu u Japanu, a ekonomska kriza u Japanu znači i skuplji kruh u Gani. Ili: pokršteni Indijanci u unutrašnjosti Amazona s virtuoznošću samog Menuhina gudaju koncerte Paganinija! Slično i u književnosti. Voditi se samo za lokalnom tradicijom, to danas znači i ne moći poroditi novo. Kao što novo nije ni uvođenje svjetskih trendova u lokalne okvire, tj. Jovan Dučić ili “hrvatski fantastičari”. Baš kao što u oba slučaja ne možemo očekivati ničega književno vrijednoga. Pogledajmo, na primjer, samo šta bi to u našoj književnosti moglo stajati kao vrijedna i svjetska književnost. Krleža je napisao jedan roman bez kojega bi bilo nedovršeno 20. stoljeće u evropskoj literaturi, to je zasigurno. Taj njegov glavni junak, neurastenik koji se spašava njegovanjem estetskih senzacija, jeste samo varijacija Axela Villiersa de l”Isle-Adama, Baudelaireovog Samuela Cramera, Laforgueovog Lohengrina, Hamleta iz Mallarmeove drame Igitur, Huismansovog Des Esseintesa, Proustovog junaka... Svaki od njih je kao odsječen komadić slike, i tako lišen odnosa prema podlozi, njegova pozicija u društvenoj kompoziciji, odnos njegove figure prema drugim figurama u toj kompoziciji: građaninu, boemu, seljaku, naučniku, filozofu, fabrikantu ili plemiću, jest nemoguć, samim čime je i nemoguća moralna problematizacija njihovih odnosa, i taj odrezani komadić je u tom smislu ostao obesmišljen; svaki je, iako dovršen u sebi samome, ipak ostao nedorečen. Naravno, svaki osim Filipa Latinovicza. Artistička i socijalna proza u jednome: spajanje nespojivoga! Ili kod Crnjanskog, gdje je još izraženiji taj kontrast. Moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini. “....Moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini, priviđaju mi se još, dok ovde ćutim, bdim i mrem.” On dovodi u vezu lešine svjetskih ratova i panteizam stare kineske lirike, Lao Cea! Pogledajte u Dnevniku o Čarnojeviću: tu su lišće i trešnje Li Tai Poa zajedno sa krvavim listovima (sa zgnječenim glavama i rasporenim drobinama) ratnog naturalizma. “Na glavnom putu smo dobili tri teške granate. Bilo je već dosta mrtvih. Navikli smo se. Šume su bile sve lepše; zlatne, crvene, mlade šume.” Uporedimo li pjesme Crnjanskog sa onim Dušana Vasiljeva vidjet ćemo svu veličinu prvoga. Ta njegova bizarna kombinacija tek uspijeva svojom jodnogorkom ironijom dati

Estet<strong>Sic</strong>!a<br />

81<br />

apsolutno novo, i da je to novo zbog sebe takvoga,<br />

apsolutnoga, danas isrcpljeno, i da bi traganje bilo uzaludno, i<br />

da je zato novo danas nemoguće, da treba priznati prošlost, da<br />

joj se treba vratiti, vratiti se onome što je moguće, to jest<br />

ironijskom sagledavanju prošlosti; pretpostavljati i zaključivati<br />

tako, to znači vidjeti stvari kao g. Eco. To jest postmodernistički.<br />

To jest pogrešno. Glupavo. Ta opozi<strong>ci</strong>ja između modernizma i<br />

postmodernizma, da prvi negira prošlost i priznaje samo novo,<br />

dok drugi priznaje prošlost i samo negira novo, to je<br />

izvještačena opozi<strong>ci</strong>ja, lažna: kako smo već vidjeli, modernizam<br />

uopće ne poništava prošlost kao takvu, i njegovo novo niukoliko nije<br />

van svake prošlosti; već priznaje prošlosti i zapravo tek oživljavajući<br />

prošlost on dokučuje novo. A postmodernizam je potekao iz<br />

zablude, i sam je jedna zabluda, i umrijet će kao zabluda, i<br />

takav os<strong>tat</strong>i u pamćenju, tj. kao zabluda. Ako uopće ostane<br />

zapamćen, jer nije htio ponuditi ničega novoga, ili jest htio ali<br />

nije mogao: čak ni ta njegova “Aleksandrijska biblioteka” nije<br />

njegova, već od davnina.<br />

Postmodernizam je bolesno ambi<strong>ci</strong>ozni šegrt koji je ubio<br />

majstora, a zatim sve prikazao kao slučaj samoubojstva; kao<br />

nesretan slučaj, kao neizbježan slučaj, kao logičan slijed stvari.<br />

Kao očekivan razvoj. I sve je naoko ispalo savršeno: radionica,<br />

ugled i mušterije, sve majstorsko ostalo je samo za njega. Sve<br />

majstorsko, ali za šegrta. Dakle, sve, ali samo naoko savršeno.<br />

Sve je zapravo pošlo naopako. Onoga trenutka kada je trebalo<br />

ponovo početi raditi ispostavila se istina: nepokradeno je<br />

ostalo ono najvažnije. Jasno, radi se o majstorskom znanju, a<br />

za što su bile potrebne godine dana krađe, tj. rada i – živ<br />

majstor. To je sad bilo posve nemoguće i nelogično! Ovako je<br />

samo šegrt rasprodao alatke i majstorsku radnju trgov<strong>ci</strong>ma<br />

starim gvožđurijama: radionicu (koja je sada zapravo<br />

trgovina) sada posjećuje “više naroda”. Laž je učinila da opet<br />

sve izgleda očekivano i logično. Majstor se samo zavaravao, jer<br />

zanat je zapravo izumirao, tj. izumro: tj. bolje je bilo radnju<br />

iskoristiti za prodaju staroga gvožđa negoli nekorisno<br />

majstorisati, iscrpljivati maštu i tijelo uzalud, praviti Ono što<br />

nikome neće trebati, ubiti se na kraju is<strong>ci</strong>jeđen. Sve je tako<br />

logično i svi su povjerovali. Svi sem onih koji su poznavali<br />

samog šegrtovog mentora, i koji su morali znati da se On<br />

nikako nije mogao sam ubiti. I sada nakon četrdesetak godina<br />

poslije smrti njegove savjesti, tj. majstorove smrti, gledamo<br />

lažova kako i sam umire, i izgleda nam kao mizerna pojava.

logo

products

Resources

Company

Terms of service
Privacy policy
Cookie policy
Cookie settings
Imprint
Change language
Made with love in Switzerland
© 2024 Yumpu.com all rights reserved

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!