Sic ci tat 1
Share Embed Flag
Download ePaper

Sic ci tat 1

Sic ci tat 1 Sic ci tat 1

sic.ba
24.12.2014 Views

EstetSic!a 73 Ovaj uvid u načelnu iscrpljenost modernizma – to je postmodernistički uvid. Modernizam je dosegao granice formalnih mogućnosti, i završava u muku, pustolini, u vakuumu. To je prevelika cijena za novo. Zato naše doba više nije eksperimentalno. Ne smije biti. Danas vlada svijest da mnogo veću pažnju zaslužuju neka (ženska, crnačka...) iskustva koja su u prošlim razdobljima, kao marginalna, ostala bez literarne elaboracije. To bi trebalo biti novo literarno novo. Vjeruje se da je moguće pisati nova književna djela i na područjima stilskih linija koje su u historijskom razvoju smatrane dokrajčenim. Kategorično su opovrgnute stilska inovativnost i originalnost kao imperativi literature, kao kategorički imperativi, jer više nisu moguće, prema čemu, ne mogu biti ni obavezujuće. Nema više govora o modernističkom novome! Sve su to već opća mjesta današnje književne teorije, s kojima vješto barataju već u srednjoškolskim pismenim zadaćama. “Može li se izjaviti “Bilo je lijepo jutro poznoga novembra” a da se čovjek ne osjeti kao Snupi”, pita se Umberto Eco u svojim Postilama. “A kada bih to stavio u usta Snupiju Naime, kada bi ono “bilo je lijepo jutro...” rekao neko ko to s pravom izjavljuje, zato što se u njegovo vrijeme to moglo učiniti Maska, eto šta mi treba. Mislim na postmoderno stanovište kao na muškarca koji voli neku veoma obrazovanu ženu, i koji zna da joj ne može reći “očajnički te volim”, jer on zna da ona zna (i ona zna da on zna) da je ovakve fraze već napisala Liala. A ipak, rješenje postoji. Mogao bi da joj kaže: “Što bi rekla Lijala, očajnički te volim”. I tako, izbjegavši lažnu nevinost, jasno stavivši do znanja da se više i ne može nevino govoriti, ipak će ženi reći ono što je htio: da je voli, ali da je voli u jednom razdoblju koje je izgubilo nevinost. I ako žena prihvati igru, opet će primiti jednu izjavu ljubavi. Tako se nijedno od svoje sugovornika ne bi osjetilo nevinim, oboje će prihvatiti izazov prošlosti, onog već izrečenog što se ne može ukloniti, oboje bi se svjesno i prijatno poigrali s ironijom... Ali oboje bi uspeli da, još jednom, progovore o ljubavi.” Reći kliše, ali ujedno i sugerisati da je to kliše! To jest, izgledati kao nevin i kada to nisi. Zato: “Postmoderni odgovor modernom sastoji se od priznavanja kako prošlost, budući da se ne može uništiti, jer bi njeno uništavanje odvelo u muk, mora da se drugačije sagleda: ironično, a ne bezazleno.” (Eco) Ironijska kolažna igra sa već rečenim; pohod u muzej cjelokupne literarne tradicije,

74 EstetSic!a s ironijskim makazama, u potrazi za citatima; sagledavanje prošlosti sa ironičnim konkavnim staklima; govoriti klišeje s maskom; vraćati se prihvatljivim formama, formama popularne literature; to su akordi lajtmotiva književnog postmodernizma. Nismo li malo okasnjeli Umberto Eco je sve to napisao već davne 1983. To bi bila tačna primjedba samo da je i u književnosti 2011. a ne 1983! Postmodernizam je i danas jedini živući i međunarodni stil, to jest još uvijek revno koči pojavljivanje nečega novoga, a što nije onaj vječni nacionalni ili socijalni realizam. S pravom ili ne To je osnovno pitanje našega razmatranja. Postoji nekoliko nedoumica koje se vrzmaju oko ove Snupi-teorije g. Eca. Prije svega, da li je moguće da s modernizmom desilo sve to što g. Eco kaže Da on, tj. modernizam, težeći novome zapravo uništava prošlost, da je u svome razvoju dosegao granice izražavanja, da je postao muk, jer je to morao postati, da se stoga danas ponavlja, jer se mora ponavljati, da se popularizirao, jer to morao, da je pristupačan, da je “avangardna disonanca danas postala muzikom za uši”, da je “modernistička neprihvatljivost postala prihvatljivom”, da je avangarda – danas tradicija, da je i sam modernizam upao u žrvanj sveopće trivijalizacije Da li se akrobata zaista našao u škripcu, da više ne može izvesti ništa neponovljivo, ništa što i sam klaun ne može Je li moguće pretpostaviti takvo što Teško. Gotovo nemoguće. Jedan klaun, ma kako bio vješt, jednostavno ne može kopirati svaki pokret jednog akrobata. Za to su mu potrebne godine rada; za to mu je potrebno da i sam postane akrobat. To bi već značilo i njegov poraz. Pretpostaviti kako je modernistička neprihvatljivost, danas, postala prihvatljivom, većini ljudi, to nije gotovo nemoguće. To je sigurno nemoguće! Ili mi pojma nemamo o našem svijetu, dok majke nad bešikama pjevuše fragmente Mallarmeovih poema, a zadaća u vrtićima je – pročitati prvih pet poglavlja Ulyssesa; Braque se, bez predgovora, daje u slikovnicama; Rimbaud je mačiji kašalj za osnovce, a da uz Baudelairea odmaraju mozak; srednjoškolci u svojim sveskama popravljaju metriku Mlade parke, dok su Hlebnjikovljeve poeme na izmišljenom jeziku (boum-goum-noum-poum) omiljeni recitali na školskim priredbama, a na porodično-prazničkim okupljanjima svira Pierrot lunaire; gđe pred spavanje čitaju Nađu, u crkvama

74<br />

Estet<strong>Sic</strong>!a<br />

s ironijskim makazama, u potrazi za <strong>ci</strong><strong>tat</strong>ima; sagledavanje<br />

prošlosti sa ironičnim konkavnim staklima; govoriti klišeje s<br />

maskom; vraćati se prihvatljivim formama, formama<br />

popularne literature; to su akordi lajtmotiva književnog<br />

postmodernizma.<br />

Nismo li malo okasnjeli Umberto Eco je sve to napisao<br />

već davne 1983. To bi bila tačna primjedba samo da je i u<br />

književnosti 2011. a ne 1983! Postmodernizam je i danas<br />

jedini živući i međunarodni stil, to jest još uvijek revno koči<br />

pojavljivanje nečega novoga, a što nije onaj vječni na<strong>ci</strong>onalni<br />

ili so<strong>ci</strong>jalni realizam. S pravom ili ne To je osnovno pitanje<br />

našega razmatranja.<br />

Postoji nekoliko nedoumica koje se vrzmaju oko ove<br />

Snupi-teorije g. Eca. Prije svega, da li je moguće da s<br />

modernizmom desilo sve to što g. Eco kaže Da on, tj.<br />

modernizam, težeći novome zapravo uništava prošlost, da je<br />

u svome razvoju dosegao granice izražavanja, da je postao<br />

muk, jer je to morao pos<strong>tat</strong>i, da se stoga danas ponavlja, jer se<br />

mora ponavljati, da se popularizirao, jer to morao, da je<br />

pristupačan, da je “avangardna disonanca danas postala<br />

muzikom za uši”, da je “modernistička neprihvatljivost<br />

postala prihvatljivom”, da je avangarda – danas tradi<strong>ci</strong>ja, da<br />

je i sam modernizam upao u žrvanj sveopće trivijaliza<strong>ci</strong>je Da<br />

li se akrobata zaista našao u škripcu, da više ne može izvesti<br />

ništa neponovljivo, ništa što i sam klaun ne može<br />

Je li moguće pretpostaviti takvo što Teško. Gotovo<br />

nemoguće. Jedan klaun, ma kako bio vješt, jednostavno ne<br />

može kopirati svaki pokret jednog akrobata. Za to su mu<br />

potrebne godine rada; za to mu je potrebno da i sam postane<br />

akrobat. To bi već značilo i njegov poraz. Pretpostaviti kako je<br />

modernistička neprihvatljivost, danas, postala prihvatljivom,<br />

većini ljudi, to nije gotovo nemoguće. To je sigurno<br />

nemoguće! Ili mi pojma nemamo o našem svijetu, dok majke<br />

nad bešikama pjevuše fragmente Mallarmeovih poema, a<br />

zadaća u vrtićima je – proči<strong>tat</strong>i prvih pet poglavlja Ulyssesa;<br />

Braque se, bez predgovora, daje u slikovnicama; Rimbaud je<br />

mačiji kašalj za osnovce, a da uz Baudelairea odmaraju<br />

mozak; srednjoškol<strong>ci</strong> u svojim sveskama popravljaju metriku<br />

Mlade parke, dok su Hlebnjikovljeve poeme na izmišljenom<br />

jeziku (boum-goum-noum-poum) omiljeni re<strong>ci</strong>tali na školskim<br />

priredbama, a na porodično-prazničkim okupljanjima svira<br />

Pierrot lunaire; gđe pred spavanje čitaju Nađu, u crkvama

logo

products

Resources

Company

Terms of service
Privacy policy
Cookie policy
Cookie settings
Imprint
Change language
Made with love in Switzerland
© 2024 Yumpu.com all rights reserved

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!