Sic ci tat 1

72
EstetSic!a
odgovarali stilskom akrobatikom, novim, originalnim i
nepristupačnim, pokušavajući očuvati nezavisnost jezičkog
izraza, nezavisnost bića, nastojeći ostati nesinhroni toj
sveopćoj korupciji epohe – spasiti se! To je bilo rješenje u
pravi čas. Ali danas! Danas se s tim rješenjem život
klaunovski poigrao. Danas, s časom interneta, ta je korupcija,
kako smo već rekli, uvišestručena, a sami modernistički
postupci upućeni su na ponavljanje. Modernizam danas – to
je samoukidanje. Avangarda se, na primjer, odavno
popularizirala, nije više bila neprihvatljiva, niti više efektna
za svoj cilj – épater le bourgeois! Neoavangarda je samo
karikatura: ponavljajući avangardu ona je zapravo odvodi
izvan smisla; jer estetska provokacija je naša svakidašnjica.
Avangarda podrazumijeva konzervativnu kulturu, a gdje je
ta danas, ovdje Trebalo bi spaliti neoavangardu! Zbaciti je sa
svemirskog broda savremenosti.
Onda, je li uopće moguće novo i originalno To je pitanje
naše epohe. Sumnja se čak da je u ovom svijetu, moguć i
originalan čovjek, a kamoli originalna pjesma! Svijet je odavno
izgubio neposrednost, pretvorio se u sliku, u riječ i nemoguće
je jednome čovjeku da ne sluša sve te riječi, da ne gleda sve te
slike, da ne bude i sam satkan od verbalno-slikovnog Svega
Toga. Jednako je nemoguće piscu oteti se od univerzuma već
napisanih knjiga. O tome je već zanimljivo pisao Borges.
Nemoguće je pobjeći prošlosti. Uništiti prošlost, izbrisati je,
popaliti muzeje, skinuti je s parobroda savremenosti,
popljuvati brončane glave u parkovima, ćušnuti opći ukus, i
uz to još i generirati uvijek novo, šokirati s apsolutno novim,
praviti permanentnu stilsku revoluciju, kako je to htjela
avangardistička senzibilnost; to je danas postalo – nemoguće!
Dakle, sam modernizam je postao nemoguć. U Postilama uz
Ime ruže Umberto Eco piše sljedeće rečenice: “Avangarda
uništava prošlost, izobličava je: Gospođice iz Avignona tipičan su
gest avangarde; zatim, avagarda ide i dalje, razorivši figuru,
ona je ukida, dolazi do apstrakcije, enformela, bijelog platna,
poderanog platna, nagorjelog platna, u arhitekturi dovest će
do minimalne uslovljenosti koju čini curtain wall, zgrade
poput vertikalne nadgrobne ploče, čistog paralelopipeda, u
književnosti do uništavanja toka diskursa, sve do kolaža u
stilu Burroughsa, sve do ćutanja ili prazne stranice, u muzici
do prelaza od atonalnosti do buke, do apsolutne tišine (u
ovom smislu moderan je rani Cage).” Kuda dalje od tišine!