Sic ci tat 1
Sic ci tat 1 Sic ci tat 1
EstetSic!a 67 Na kraju, i među svim tim jarosnim gitaristima i bubnjarima, tim misaonim bubnjarima, što su napeti i prazni i izlizani, i još galame bjesomučno, kao bubanj, drug Gvozdena Ruka skupio bi dovoljno ljudi tek da pokrene – jedan bend. O, miserere mei, Deus! Kako živjeti (i još pisati) u ovom velikom mraku života U ovom velemraku kojim šiba vjetar gluposti, a da nas taj vjetar i taj mrak i same ne učini smiješnima Kako ne biti smiješan Kako Dok nam ovaj smrdljivi vjetar gluposti grči lice, kao bijesna zubobolja, i kao čeljusti šaka u očajnikovoj kosi ježi našu kosu, i pleše nam kožom, suludim i jeznim srsima, kao da nam venama prolaze munjine, a ne krv. Dok nam grči i izokreće svo tijelo i davi svijest, baca je u nesvjesticu, delirium, ludilo, na koncu, u smrt same naše svijesti i savjesti. Kako Jedan 20. vijek je poput bijesnog očuha svojim crvenocrnim gvozdenim rukama pocijepao sve papirnato-slovesne zavjetrine života i ostavio nam dadaistički haos paramparčadi, haos kojega opet moramo posložiti u nekakav smislen mozaik, inače ćemo ostati prazni i providni, i nošeni kao plastična kesa na onom vjetru gluposti. Ali čime da posložimo sve te kvadratiće činjenica Kada su nam odsječeni prsti. Kad nam je još uvijek zatečen mozak tim 20. vijekom. I kako Kojoj to postojećoj filozofiji, metafizici, religiji, nauci sad vjerovati kojem to savremenom moralnom obzoru dozvoliti da nas prispodobije Poslije 20. vijeka. Kojemu živućem političkom, kulturnom, ekonomskom, tehnološkom planu razvoja možemo vjerovati, i prikloniti mu se još Kako osmisliti cijelo ovo naše, kolektivno i individualno, dezorijentisano kretanje unutar tohuvabohua našega prostora i vremena, kad je to naše kretanje obesmislilo samoga sebe, svim tim svojim tehnološkoekonomsko-političko-kulturnim “razvojnim tokovima” Kad su ti razvojni tokovi protekli 20. vijekom ončas postali vojni tokovi, kad su talasima tenkova, topova, iperita, mina i vagona punih semitskih tjelesa, sušičavih i sivih, kad su optočili poljane logorskim gvozdenim grmljem. Opovrgli pretpostavke svih filozofija i religija, metafizika i nauka, logike bilo kakve i svakog morala, i sad su sve one samo nekakave teorijice, ukočene, bespomoćne i oneozbiljene pred svijetom, kao gatarke s kotlom nedjelotvorne čarobne čorbe. Tu smo, dakle, zatečeni i lišeni ozbiljnih kolektivnih inicijativa i napora u smislu osmišljavanja i harmonizacije naše povijesne putanje. Jedino, plešući svoj danse macabre, slave jezno sablasti onih što
68 EstetSic!a su već prije dva milenija sablasno prorokovali da svijetu spasa nema! Osim toga, da svijetu nema spasa, valja još reći i da je ona stara, i kao stari bolesni pas olinjala, fraza o “očuvanju bar ličnog dostojanstva”, ona intelektualistička i olinjala metafora o uzgajanju vlastitog vrta, postala neistinitom, u ovom svijetu uhvaćenom u nevidljivu mrežu gigantskog tehničkog pauka. Nikakva gravitacija, već milijarde elektronskih meridijana i paralela okreću ovaj globus. U ovom svijetu, koji bezglavonaglo juri tom svojom tehnološkom asimptotom, ka pod a) apsolutnoj posredovanosti svakovrsnog međuljudskog općenja, prema čemu, i pod b) apsolutnoj društvenoj uslovljenosti jedinke, nemoguće je izolirati se, čak i da se sakrijete kao fetus. A moguće je već, i bez hiperbole, reći da ta asimptota uopće nije daleko od poravnanja sa pravom koju slijedi: već je zavisan moderni čovjek od svog društva kao fetus. Vjerovati da je moguće isključiti se iz ovakvog jednog društva, osamostaliti se, sačuvati obraz, isto je što i vjerovati da dijete u materinoj utrobi može isključiti pupčanu vrpcu, i pri tom još i ostati živo! Pazite dobro šta se želi reći. Ne – da nam je ovo društvo materinski naklonjeno: to nam ono samo govori, već – da mu samo smrću možemo potpuno umaknuti. A ukoliko mu ne možemo potpuno umaknuti, sve dok živimo, mi mu moramo pripadati. A kad mu pripadamo, mi moramo biti kao i ono. Moramo, dakle, biti – ono! Zvjerovi. Biti glup kao demokrata i misliti da posjedujemo slobodnu bolju, i da njome krojimo vlastitu sudbinu, to danas znači biti misaoni vepar! Moralna čistoća ne može biti smisao, opravdanje, modus existendi današnjeg čovjeka, jer moralna čistoća više i ne postoji! Ma šta govorili oni na televiziji, mi moramo znati da ne postoji deterdžent koji bi mogao isprati moralnu muzgavost modernog čovjeka. Svi mi, vi kao i ja, manje ili više, saučestvujemo u zločinu! Promislimo malo. Mi volimo gledati na televiziji kako umiru djeca u Somaliji. Šta raditi Uzeti telefonski imenik i prozivati sve redom zbog zločina protiv čovječnosti... Sumirajmo. Naša svijest je preuska da bi mogla obuhvatiti svijet u svim njegovim mogućnostima. Svijet je prilično nerazuman. Svijet je na izvjestan način protivstavljen svijesti. Svijest ne može udesiti svijet po svojim željama. To je opće mjesto. On je nadilazi silnim i nepredvidljivim mogućnostima svojega futura. Danas su smiješne sve postojeće političke, ekonomske i tehnološke utopije! Posebice one koje obećavaju
- Page 15 and 16: 16 Prikazi iz je dnog u dru go sta
- Page 17 and 18: 18 Sic!critic Mirnes Sokolović Ras
- Page 19 and 20: 20 2 Roman Volga, volga nagrađen j
- Page 21 and 22: 22 Sic!critic visokih standarda koj
- Page 23 and 24: 24 Sic!critic Eto ga: tu smo, to je
- Page 25 and 26: 26 Sic!critic osjećaj ironije spra
- Page 27 and 28: 28 Sic!critic odlomcima: i nakon š
- Page 29 and 30: 30 Sic!critic Da bismo provjerili d
- Page 31 and 32: 32 Sic!critic iskaz, hladnokrvno in
- Page 33 and 34: 34 Sic!critic reklame za kaladont:
- Page 35 and 36: 36 Sic!critic jadnoj rečenici, kao
- Page 37 and 38: 38 Sic!critic priče svi u isto vri
- Page 39 and 40: 40 Sic!critic Mudruju tako Osman Fa
- Page 41 and 42: 42 28 Walter Benjamin. Pripovjedač
- Page 43 and 44: 44 Sic!critic dokument s njegovim i
- Page 45 and 46: 46 Sic!critic koristi - takav ugođ
- Page 47 and 48: 48 31 Davor Beganović. Tragedija F
- Page 49 and 50: 50 Sic!critic čovjeka koji na neob
- Page 51 and 52: 52 Sic!critic samoposluge. Negdje s
- Page 53 and 54: 54 35 Autoreferncijalna opaska Jerg
- Page 55 and 56: 56 Sic!critic njegovu romanu zove k
- Page 57 and 58: 58 Citat (Sic ci tat 2) Nau~iv {i o
- Page 59 and 60: 60 EstetSic!a Haris Imamović Credo
- Page 61 and 62: 62 EstetSic!a želeći saznati samo
- Page 63 and 64: 64 EstetSic!a Tu su odštete velike
- Page 65: 66 EstetSic!a šaradom, maškaradom
- Page 69 and 70: 70 EstetSic!a zloćudnim svjetovima
- Page 71 and 72: 72 EstetSic!a odgovarali stilskom a
- Page 73 and 74: 74 EstetSic!a s ironijskim makazama
- Page 75 and 76: 76 EstetSic!a dadaističku farsu, o
- Page 77 and 78: 78 EstetSic!a kraju, znamo li šta
- Page 79 and 80: 80 EstetSic!a način djelovanja u p
- Page 81 and 82: 82 EstetSic!a Govorili smo kako je
- Page 83 and 84: 84 EstetSic!a zbir stilskih utjecaj
- Page 85 and 86: 86 EstetSic!a savremenom svijetu. U
- Page 87 and 88: 88 EstetSic!a razumije kako je svak
- Page 89 and 90: 90 EstetSic!a vremenu neprestane i
- Page 91 and 92: 92 EstetSic!a ma”, kao što to ra
- Page 93 and 94: 94 EstetSic!a zabavlja i podučava
- Page 95 and 96: 96 EstetSic!a nam sole pamet. Knji
- Page 97 and 98: 98 EstetSic!a Kobeljao se tako pola
- Page 99 and 100: 100 EstetSic!a kulture, odnesite to
- Page 101 and 102: 102 EstetSic!a čovjeka. Neobičan
- Page 103 and 104: 104 EstetSic!a biti, mi više ne mo
- Page 105 and 106: 106 EstetSic!a Almir Kljuno Litanij
- Page 107 and 108: 108 EstetSic!a II Među svim djelan
- Page 109 and 110: 110 EstetSic!a gena. Pjevanjem, pol
- Page 111 and 112: 112 EstetSic!a zaustaviti vrijeme.
- Page 113 and 114: 114 EstetSic!a svijeta, te dobija s
- Page 115 and 116: 116 EstetSic!a ono što jesu: čude
Estet<strong>Sic</strong>!a<br />
67<br />
Na kraju, i među svim tim jarosnim gitaristima i bubnjarima,<br />
tim misaonim bubnjarima, što su napeti i prazni i izlizani, i još<br />
galame bjesomučno, kao bubanj, drug Gvozdena Ruka skupio<br />
bi dovoljno ljudi tek da pokrene – jedan bend. O, miserere mei,<br />
Deus!<br />
Kako živjeti (i još pisati) u ovom velikom mraku života U<br />
ovom velemraku kojim šiba vjetar gluposti, a da nas taj vjetar<br />
i taj mrak i same ne učini smiješnima Kako ne biti smiješan<br />
Kako Dok nam ovaj smrdljivi vjetar gluposti grči lice, kao<br />
bijesna zubobolja, i kao čeljusti šaka u očajnikovoj kosi ježi<br />
našu kosu, i pleše nam kožom, suludim i jeznim srsima, kao da<br />
nam venama prolaze munjine, a ne krv. Dok nam grči i<br />
izokreće svo tijelo i davi svijest, baca je u nesvjesticu, delirium,<br />
ludilo, na koncu, u smrt same naše svijesti i savjesti. Kako<br />
Jedan 20. vijek je poput bijesnog očuha svojim crvenocrnim<br />
gvozdenim rukama po<strong>ci</strong>jepao sve papirnato-slovesne<br />
zavjetrine života i ostavio nam dadaistički haos paramparčadi,<br />
haos kojega opet moramo posložiti u nekakav smislen mozaik,<br />
inače ćemo os<strong>tat</strong>i prazni i providni, i nošeni kao plastična kesa<br />
na onom vjetru gluposti. Ali čime da posložimo sve te<br />
kvadratiće činjenica Kada su nam odsječeni prsti. Kad nam je<br />
još uvijek zatečen mozak tim 20. vijekom. I kako Kojoj to<br />
postojećoj filozofiji, metafizi<strong>ci</strong>, religiji, nau<strong>ci</strong> sad vjerovati<br />
kojem to savremenom moralnom obzoru dozvoliti da nas<br />
prispodobije Poslije 20. vijeka. Kojemu živućem političkom,<br />
kulturnom, ekonomskom, tehnološkom planu razvoja<br />
možemo vjerovati, i prikloniti mu se još Kako osmisliti <strong>ci</strong>jelo<br />
ovo naše, kolektivno i individualno, dezorijentisano kretanje<br />
unutar tohuvabohua našega prostora i vremena, kad je to naše<br />
kretanje obesmislilo samoga sebe, svim tim svojim tehnološkoekonomsko-političko-kulturnim<br />
“razvojnim tokovima” Kad<br />
su ti razvojni tokovi protekli 20. vijekom ončas postali vojni<br />
tokovi, kad su talasima tenkova, topova, iperita, mina i vagona<br />
punih semitskih tjelesa, sušičavih i sivih, kad su optočili<br />
poljane logorskim gvozdenim grmljem. Opovrgli pretpostavke<br />
svih filozofija i religija, metafizika i nauka, logike bilo kakve i<br />
svakog morala, i sad su sve one samo nekakave teorijice,<br />
ukočene, bespomoćne i oneozbiljene pred svijetom, kao<br />
gatarke s kotlom nedjelotvorne čarobne čorbe. Tu smo, dakle,<br />
zatečeni i lišeni ozbiljnih kolektivnih ini<strong>ci</strong>jativa i napora u<br />
smislu osmišljavanja i harmoniza<strong>ci</strong>je naše povijesne putanje.<br />
Jedino, plešući svoj danse macabre, slave jezno sablasti onih što
Change language