Sic ci tat 1

Sic!critic 57
dekonstrukciji predrasuda o Drugom, o hibridizaciji
identiteta, o novoj pripovjedačkoj Bosni, itd.
Gdje smo, kuda jezdimo, kako smo ovdje dospjeli –
Literaturu danas su uvjerili da ona ne treba davati odgovore
na ta pitanja. Mudro je naučivši da pred tim pitanjima samo
blesavo izvodi svoj salto mortale u anahronizam i
gizdelinstvo, ona više ne zna reći ništa novo na način koji
prosječnici ne bi mogli razumjeti; literatura ih tako više ne
sablažnjava, ona pred nama samo izvodi jednolične kapriole
naprijed i nazad, gluha i nijema; i kad progovara – mi
čujemo samo strašno mumlanje bića okljašćenog, priučenog
nedostojnom jeziku. Omotavši je anahronim i potrošenim
stilovima kao pokrovima, ututkavajući je kao mumiju,
posjeli su je u najmoderniji mlaznjak stvarnosti koji se
neprirodnom brzinom kreće ka budućnosnim maglenim
neizvjesnostima; munjevitim odašiljanjem uboge
anticipacije-maila njen dolazak je najavljen tamo gromovito.
Poluonesviješćena, u neviđenoj i neosjećanoj turbulenciji
okružja, ućutkana i gluha, njeno se sjećanje magli kao ekran
pokvarenog televizora: ona ne može više kroz prozor vidjeti
ruševine jednog svijeta koje prolaze dole; ona više ne osjeća
oko sebe one koji su kopali grobove u vazduhu. Kao da
njeno pamćenje biva brisano, ona se još jedino sjeća ritma i
okružja u vremenu kad se vozila u zaprežnim kolima.
Svezana i mukla u stilu, onesviješćena u idejama, ona ne zna
odakle je krenula i kamo ide; ta i takva literatura ne može
znati ništa o katastrofama prošavšeg i izazovima budućeg
vremena; kao takva, ona je literatura koja zaslužuje jedino
biti pokopana.