Sic ci tat 1

Sic!critic 53
Stoji tako Dželal Plevljak u praskozorje jednog krvavog
rata, nekoliko trenutaka prije nego će mu biti pucano u glavu,
sluša pucnjavu u daljini i žao mu je onih koji će izginuti – i
Jergović nas svojim stamenim, ujednačenim, pitkim,
slikovitim, plastičnim stilom ponovo izvještava o tome
svemu, tako blisko da se nama čini da i mi tako stojimo s
Pljevljakom i žalimo taj strašni svijet napolju – i dok sluša
tako Drinu kako huči, on se osjeća sretnim, i u toj njegovoj
sreći čak i ubica mu se čini prijateljem; mi najprije ne
vjerujemo svojim očima, unatoč riječima glavnog lika koji
govori monologično, sumnjajući da ipak postoji neki otklon u
tom zatvorenom krugu dobra: da je paradoks predočenog
svijeta ipak prejak – da je svijet u kojem prijatelj prijatelju
stoji s oružjem nad glavom ipak tako groteskan – e da bi
mogao biti prikazan tako cjelovito; da je takva lakirovka
nedostojna vodećeg pisca srednje generacije; da se ne može olako
lik objektivizirati kao nevjerovatno dobar, jer stoji usred
Dvadesetog vijeka, a pisac ga gleda iz dvadeset i prvog
stoljeća, sa distancom brojnih dosadašnjih uobličenja i
variranja tog i takvog iskustva; ali ne, opoziva nema – krug
dobra nesmiljeno svijetli, savršeno cjelovit, u konačnici bez i
jednog traga (ironičkog) naprsnuća: napaćeni Jergovićev
stvor Dželal na kraju biva žrtvovan nakon svih patnji koje je
prihvatio, i odlazi smiren, uvjeren u dobrotu svoju koju
izravno sugerira i čitateljima: i ko bi tu mogao šta prigovoriti
– ko je taj majčin sin i podlac – da ga vidimo – koji bi mogao
popljuvati i oskrvnuti takav dirljivi ideal I mi shvatamo da je
to tako, da je to u pitanju takav lik i takav roman, da to tako
mora biti – da je to valjda u pitanju naša savremena
revolucionarna literatura koja se nameće inovativnošću.
Sudbina i cijeli život se Dželalu u tim posljednim
trenucima ne otkriva kao besmislena: kao pravi prorok, on
predviđa da će taj rat što slijedi odnijeti mnoge živote – i on
unaprijed žali one koje su imali za nekoga živjeti, kao što je
onomad žalio kad se odlučio žrtvovati za Fatumićevog zeta.
Šta bi se dogodilo da mu se sve čini besmislenim – Odgovor
je da bi se cijeli roman raspao u paramparčad; – ova
optimistička petparačka ideja jeste ono što ga zapravo i
objedinjuje. Dok Ahmed Nurudin očajnički u posljednjim
momentima prije pogubljenja razbija glavu pred posljednim
pitanjima, jer mu se i život i smrt otkrivaju kao besmisao, jer
čudovišni svijet izmeće u suprotnost svaku njegovu intenciju