Sic ci tat 1

40
Sic!critic
Mudruju tako Osman Fatumić i Dželal Plevljak: mudruju,
vala, iskonski, o čudu što ih ima u ovaca, da ih ni u ljudi
takvih nema, dobro govore o tome kako se prozlio najednom
svijet, ili je možda vazda bio zao, i o tome kako je bezbeli
vazda bilo ljudi kao što su njih dvojica, da jedan kaže kako su
ljudi naopaki a da drugi potvrdi, i to može biti – pogotovo
kad se piše ovakvim majstorskim skidanjem atmosfere
jednog umnog razgovora – i dok oni tako mudruju, slažući se
u opšteljudskim sudovima, jedan nešto kaže a drugi potvrdi,
dok tiktaka sat i prolazi vrijeme odmičući kasablijski, dok
prevaljuju preko usta te konstatacije kao da su nekad čitali
Andrića pa ga sada malo samouvjereno prežvakavaju iz
dosade, dotle Jergović revno, kratkim rečenicama, kao singerica,
u tren oka, da mi to nismo ni primijetili, tim njihovim
bezazlenim i melanholičnim razgovorom, popunjava važan
prostor u sižeu između dva široka iskaza Osmana Fatumića,
odmarajući čitatelja od njegova dosadnog pripovijedanja,
transponovanog Dželalom Plevljakom, pripovjedačem,
civilnim licem trideset i pet godina zaposlenim u vojsci –
nudeći nam u tom intermezzu pregršt narodnih mudrolija i
kvaziandrićevskih sentenci, prije nego nam Osman Fatumić,
bez ikakvog uvoda i objašnjenja, tako da je gotovo ovog puta
iznenadio i samog autora, počne, kakva li čuda, ponovno
pripovijedati, o čemu li će sad, blagi Bože – ah, da, ovog puta
će o jednom drugom Osmanu, Osmanu No. 2, Osmanu
Jusufspahiću.
U dobroušuškanom ambijentu pričanja priča, u stilskoj
ravni koja se pruža stotinama godina u usmenoj poetici, u
spisateljskoj radionici pripovjedačke Bosne osnovanoj prije
skoro stotinu godina, neviđen i nov, iskovan je i sam naslov
Jergovićeva romana: Volga, Volga; kako je to bilo – naravno, i
za to postoji zgodna pričica: na četrnaestoj stranici Jergović
piše kako je general Karamujić kupio volgu M24, godina
proizvodnje 1971, moćan ruski auto koji puno troši (čega li,
novaca), a koji će kasnije prodati Dželalu Plevljaku za male
pare; general Karamujić lijepo je pjevao, kakve li slučajnosti,
naročito ruske pjesme, pa bi zapjevao i pjesmu Volga, volga;
e kad se već sve tako sretno poklopilo, kada već postoje takva
nevjerovatna podudaranja, grijeh bi bio ne napisati jedan
roman naslova Volga, volga, zar ne – kao treći dio ciklusa o
ljudima i automobilima. I iz takve potrebe je samo i mogao
nastati jedan ovakav roman.