Sic ci tat 1

Sic ci tat 1 Sic ci tat 1

24.12.2014 Views

Sic!critic 35 - Molim - Pa nalikuje, moj prijatelju, maskirnoj uniformi... - Šta Kakvoj uniformi - Maskirnoj uniformi za pustinjsku borbu, prijatelju moj. - I Šta onda - I pretvara se o rak od kojega će Maca umrijeti na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. - Uredu. Hvala na informacijama. Ko bi mogao unijeti svjetlo razjašnjenja u ovu rečenicu koja nas sablažnjava svojom fantastikom Kako shvatiti da se u jednom poprilično realističkom tekstu najednom ukaže ovakvo jedno fantazmagorično razvijena poredba: zastavnik Miša Pokajac najednom raste i mijenja boju nalikujući (pazi sad!) na maskirnu uniformu (i to!) za pustinjsku borbu i pretvara se u rak, smrtonosan za njegovu ženu. Kakva je ovo kafkijansko fatalno otjelovljenje na psihoanalitičkom tragu Šta se, zapravo, dogodilo Šta je uzrok ovom stravičnom sudaru rečeničkih konstituenata Dogodilo se valjda da je Jergović zavisnu klauzu (koji raste i mijenja boju) vezao za dio apozicije, za nesretnog Mišu Pokajca, a ne za subjekt koji je na prvom mjestu u rečenici, kako bi to trebalo po pravopisnim pravilima. Budući da su se zlosretno podudarili u muškom rodu imenica Miša Pokajac i odnosna zamjenica (koji) – koja se ovdje odnosila na subjekt rečenice: madež – nesretno se dogodilo da se sav nastavak rečenice – Jergovićevom početničkom greškom, prisutnom još jedino u seminarskim radovima, i to studenata prve godine – odnosi na jadnog Mišu koji je tako nalikujući uniformi za pustinjsku borbu postao rak smrtonosan za sopstvenu ženu. No, prije negoli zaključimo, prije nego se ostavimo ove uzaludne rabote dokazivanja očiglednog: toga da Jergović zavisnu rečenicu veže za apoziciju umjesto za subjekt, budući ispodprosječan pripovjedač – razmotrimo još samo sljedeće: uzmemo li da Jergović nije napravio pomenutu grešku dostojnu jednog skribenta-diletanta, zažmirimo li mu ovog puta na jedno oko dobrohotno, priđemo li ovog puta benevolentno toj njegovoj tugaljivoj rečenici, kao da ona eto nije poprište udesa rečeničkih članova i smiješnog izmetanja smislova, s kojima se sada možemo šegačiti do sutra, sasvim uzaludno – i preispitamo li preostali trop koji je sadržan u toj

36 Sic!critic jadnoj rečenici, kao posljednji oslonac pred sveopštim besmislom jednog stila – šta ćemo to pročitati i konstatovati: dakle, jedan madež (a ne Miša Pokajac, sic!, sic!) raste i mijenja boju, pa nalikuje maskirnoj uniformi za pustinjsku borbu, i pretvara se u rak od kojega će Maca umrijeti na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Dakle, madež nalikuje na maskirnu uniformu – i pretvara se u rak. I kad bismo, dakle, bili tako nakloni da mu potonju rečenicu shvatimo ozbiljno, kad bismo se ponijeli tako djetinjasto idealistički i ignorantski pred tom kompromitirajućom sitnicom, šta bi nas dočekalo: samo još jedno jergovićevsko besmisleno dovođenje stvari u vezu: madež koji nalikuje maskirnoj uniformi za pustinjsku borbu, pretvarajući se u rak. Bojim se da naša stilistička analiza ovdje ima završiti. Dok se jedan krug proširuje i produbljuje kao kanjon Colorada, dok se zemlja na palubi broda ljulja pod čovjekovim nogama grozničavo, a neki palačinci i vojnici se plave sveudilj, dok Jergović za živog (ni krivog ni dužnog) čovjeka piše da se pretvara u rak smrtonosan za svoju ženu, sličeći maskirnoj uniformi za pustinjsku borbu, dotle eminentni kritik i teoretik Davor Beganović za Jergovićev roman Volga, volga tvrdi da je revolucionaran tekst u novijoj bosanskohercegovačkoj književnosti, da relativizacije njegova pripovjedačkog umijeća zapravo i nema, jer je ono ovog puta, znate, apsolutno; i mi se pitamo kakvo je to ludilo, kakvo je to magično zamješateljstvo u našoj književnosti, kakav je to šizofreni nadrealistički melanž u ovim neorealističkim okvirima iskrsnuo na početku 21. vijeka, misleći kakva će to biti enigma proučavateljima koji će sjediti nad ovom knjigom za stotinu godina: kojim faktorima će oni sve to tumačiti i kako će oni to razumijevati ove pripovjedačke apsolute, kakve će sudove donijeti na osnovu nje o ovom našem dobu Mehanika bosanske mehane Ponavljanje na nivou romanesknog događanja Kičerajsko potrošeno ponavljanje u Jergovićevu romanu ne manifestuje se samo u jeziku – u enervantnoj frekventnosti pojedinih obrta i oblika – nego i u nevjerodostojnim ponavljanjima pojedinih događanja.

36<br />

<strong>Sic</strong>!critic<br />

jadnoj rečeni<strong>ci</strong>, kao posljednji oslonac pred sveopštim<br />

besmislom jednog stila – šta ćemo to proči<strong>tat</strong>i i kons<strong>tat</strong>ovati:<br />

dakle, jedan madež (a ne Miša Pokajac, sic!, sic!) raste i<br />

mijenja boju, pa nalikuje maskirnoj uniformi za pustinjsku<br />

borbu, i pretvara se u rak od kojega će Maca umrijeti na<br />

Vojnomedi<strong>ci</strong>nskoj akademiji u Beogradu.<br />

Dakle, madež nalikuje na maskirnu uniformu – i pretvara<br />

se u rak. I kad bismo, dakle, bili tako nakloni da mu potonju<br />

rečenicu shvatimo ozbiljno, kad bismo se ponijeli tako<br />

djetinjasto idealistički i ignorantski pred tom kompromitirajućom<br />

sitnicom, šta bi nas dočekalo: samo još jedno<br />

jergovićevsko besmisleno dovođenje stvari u vezu: madež koji<br />

nalikuje maskirnoj uniformi za pustinjsku borbu, pretvarajući<br />

se u rak. Bojim se da naša stilistička analiza ovdje ima završiti.<br />

Dok se jedan krug proširuje i produbljuje kao kanjon<br />

Colorada, dok se zemlja na palubi broda ljulja pod čovjekovim<br />

nogama grozničavo, a neki palačin<strong>ci</strong> i vojni<strong>ci</strong> se plave sveudilj,<br />

dok Jergović za živog (ni krivog ni dužnog) čovjeka piše da se<br />

pretvara u rak smrtonosan za svoju ženu, sličeći maskirnoj<br />

uniformi za pustinjsku borbu, dotle eminentni kritik i teoretik<br />

Davor Beganović za Jergovićev roman Volga, volga tvrdi da je<br />

revolu<strong>ci</strong>onaran tekst u novijoj bosanskohercegovačkoj<br />

književnosti, da relativiza<strong>ci</strong>je njegova pripovjedačkog umijeća<br />

zapravo i nema, jer je ono ovog puta, znate, apsolutno; i mi se<br />

pitamo kakvo je to ludilo, kakvo je to magično zamješateljstvo<br />

u našoj književnosti, kakav je to šizofreni nadrealistički<br />

melanž u ovim neorealističkim okvirima iskrsnuo na početku<br />

21. vijeka, misleći kakva će to biti enigma proučavateljima koji<br />

će sjediti nad ovom knjigom za stotinu godina: kojim<br />

faktorima će oni sve to tumačiti i kako će oni to razumijevati<br />

ove pripovjedačke apsolute, kakve će sudove donijeti na<br />

osnovu nje o ovom našem dobu<br />

Mehanika bosanske mehane<br />

Ponavljanje na nivou romanesknog događanja<br />

Kičerajsko potrošeno ponavljanje u Jergovićevu romanu<br />

ne manifestuje se samo u jeziku – u enervantnoj<br />

frekventnosti pojedinih obrta i oblika – nego i u<br />

nevjerodostojnim ponavljanjima pojedinih događanja.

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!