Sic ci tat 1
Sic ci tat 1 Sic ci tat 1
Sic!critic 29 radimo s tobom, zemljače, govori mi i lupka otvorenim naliv perom po mome dosjeu i sve istresa kapi tinte. Razmazuju se po radnoj knjižici i karakteristikama što sam ih prije petnaest godina donio iz Baške Vode, zapečaćene pečatom majora Terzića, i kako je red, nikad nisam saznao šta u njima piše. Sada gledam kako po ispisanim papirima kapa tinta, razmazuje se, tako da više niko neće moći ni da ih pročita.“ (10) U četiri rečenice koje slijede jedna za drugom nalazi se čak dvanaest oblika pripovjedačkog prezenta: to je također jedna jezička vrednota Dželalovog iskaza; u našoj književnosti pomenuti oblik se koristi kada pisac naglašava dominantno mjesto radnje u priči, želeći ga istaknuti što neposrednijim i izravnijim opisom. Kod govornika koji se trude biti zanimljivi – kod narodnih pripovjedača – ovaj postupak biva sveprisutan, neotklonjiv, oni ga izmeću u groteskan manir privlačeći pažnju. Nakon dvije stranice Dželal jednako pripovijeda: „Gledam je i mislim se što je lijepa, dok mi na um pada klavir u šibenskom Domu armije...“ (12) Prebacujemo dvije stranice kad ono Dželal još uvijek pripovijeda ne posustajući: „Znam to, jer nekad krenem na posao odmah poslije šest, pa gledam, a nje nema.“ (14) Zaražen ovim pripovjedačkim virusom – kritičar bi rekao: Znam to, koju god stranicu okrenem, a ono prvo makar jedan pripovjedački prezent ugledam; dugo, dugo tražim kakvu drugu pripovjedačku maniru a nje nema pa nema. Nakon trideset stranica, Dželal još uvijek plete priču u istom maniri i ritmu, ne zaustavljajući se u pripovijedanju, u svom neposrednom pogledu na svijet iskazivanom u nevjerovatnoj dobroti: „Slušam Haris efendiju kako veze, lijepo slaže svaku misao a riječi obrće i na drugo mjesto umeće da bolje i ozbiljnije zvuče.“ (55)
30 Sic!critic Da bismo provjerili da li Jergović lijepo veze kao Haris efendija, da li i on u okviru jednog novog govora (Harisefendijinog) lijepo slaže svaku misao a riječi obrće i na drugo mjesto umeće da bolje i ozbiljnije zvuče, shodno ovoj apoteozi i ekstazi pripovijedanja, koju u svom poznatom pripovjedačkom maniru podiže njegov pripovjedač, imenom Dželal Plevljak koji trideset pet godina radi u vojsci – red je da u to ime poslušamo kako to pripovijeda Haris efendija, da provjerimo je li i on ima isti adet u pripovijedanju kao Dželal ili se ovdje glas možda unekoliko diferencirao, ritam promijenio i morfostilističke kategorije izobličile, jer u pitanju drugi lik, a i raznorodnija tema koje je, kako je to pripovjedač maloprije sumirao, vrijedno tek pripovijedanje soanjirano, posebno, majstorsko: „Jednom, nijedan čovjek ne zna kad će to biti, kada Israfilova truba triput zatrubi, zemlja se protrese, a brda i šume u pijesak se saspu; jednom kad se ljudi razlete na sve strane kao leptiri, a planine budu šarene kao vuna izgrebenana; jednom, kad se nebesa rascijepe i zvijezde saspu, kad se morske vode pomiješaju s rijekama i jezerima, otvorit će se grobovi i svaka će duša jasno vidjeti sliku svoga života.“ (54) Ritam se ponovo manifestuje u iscjepkanosti jedne rečenice koja je po svome zamahu mogla biti drugačija; ništa od toga ne nalazimo, rečenica opet stremi isprekidanom parataksičkom ritmu: proste i proširene rečenice samo su formalno izbjegnute u parcelaciji i distribuciji. Ponovno, ravno je devet oblika prezenta prisutno u jednoj rečenici, kao jezička vrednota pripovjedača. Mjesto u pripovjednom iskazu koje je moglo biti najkarakterističnije po eventualnom raslojavanju glasova, budući da uvodi iskaz drugog lika – ostalo je gotovo poravnato i podređeno vrhunaravnom pripovjedačkom glasu. Prelomljena kroz Dželalovu perspektivu, zastupljeno u pripovjedačevom iskazu, pripovijedanje Haris-efendijino predstavlja sastavni dio narativnog iskaza ne razlikujući od ostalog teksta ni po ritmu, niti po obrtima sintaksičkim, niti po kategorijama. Kao da su raznoliki iskazi različitih ljudi stavljeni svi zajedno u jednu mašinu koja je izbacila konačan
- Page 1 and 2: (sic!) ^a so pis za po-eti ~ka is t
- Page 3 and 4: (s Sic cri tic: Mi ljen ko Jer go v
- Page 5 and 6: 6 Citat (Sic ci tat 1) U tom sve tu
- Page 7 and 8: 8 Sadr`aj (s
- Page 9 and 10: 10 Uvodna riječ Mirnes Sokolović
- Page 11 and 12: 12 Uvodna riječ u jednoj književn
- Page 13 and 14: 14 Prikazi Ane la Ha ka lo vi} @i v
- Page 15 and 16: 16 Prikazi iz je dnog u dru go sta
- Page 17 and 18: 18 Sic!critic Mirnes Sokolović Ras
- Page 19 and 20: 20 2 Roman Volga, volga nagrađen j
- Page 21 and 22: 22 Sic!critic visokih standarda koj
- Page 23 and 24: 24 Sic!critic Eto ga: tu smo, to je
- Page 25 and 26: 26 Sic!critic osjećaj ironije spra
- Page 27: 28 Sic!critic odlomcima: i nakon š
- Page 31 and 32: 32 Sic!critic iskaz, hladnokrvno in
- Page 33 and 34: 34 Sic!critic reklame za kaladont:
- Page 35 and 36: 36 Sic!critic jadnoj rečenici, kao
- Page 37 and 38: 38 Sic!critic priče svi u isto vri
- Page 39 and 40: 40 Sic!critic Mudruju tako Osman Fa
- Page 41 and 42: 42 28 Walter Benjamin. Pripovjedač
- Page 43 and 44: 44 Sic!critic dokument s njegovim i
- Page 45 and 46: 46 Sic!critic koristi - takav ugođ
- Page 47 and 48: 48 31 Davor Beganović. Tragedija F
- Page 49 and 50: 50 Sic!critic čovjeka koji na neob
- Page 51 and 52: 52 Sic!critic samoposluge. Negdje s
- Page 53 and 54: 54 35 Autoreferncijalna opaska Jerg
- Page 55 and 56: 56 Sic!critic njegovu romanu zove k
- Page 57 and 58: 58 Citat (Sic ci tat 2) Nau~iv {i o
- Page 59 and 60: 60 EstetSic!a Haris Imamović Credo
- Page 61 and 62: 62 EstetSic!a želeći saznati samo
- Page 63 and 64: 64 EstetSic!a Tu su odštete velike
- Page 65 and 66: 66 EstetSic!a šaradom, maškaradom
- Page 67 and 68: 68 EstetSic!a su već prije dva mil
- Page 69 and 70: 70 EstetSic!a zloćudnim svjetovima
- Page 71 and 72: 72 EstetSic!a odgovarali stilskom a
- Page 73 and 74: 74 EstetSic!a s ironijskim makazama
- Page 75 and 76: 76 EstetSic!a dadaističku farsu, o
- Page 77 and 78: 78 EstetSic!a kraju, znamo li šta
30<br />
<strong>Sic</strong>!critic<br />
Da bismo provjerili da li Jergović lijepo veze kao Haris<br />
efendija, da li i on u okviru jednog novog govora (Harisefendijinog)<br />
lijepo slaže svaku misao a riječi obrće i na drugo<br />
mjesto umeće da bolje i ozbiljnije zvuče, shodno ovoj<br />
apoteozi i ekstazi pripovijedanja, koju u svom poznatom<br />
pripovjedačkom maniru podiže njegov pripovjedač, imenom<br />
Dželal Plevljak koji trideset pet godina radi u vojs<strong>ci</strong> – red je<br />
da u to ime poslušamo kako to pripovijeda Haris efendija, da<br />
provjerimo je li i on ima isti adet u pripovijedanju kao Dželal<br />
ili se ovdje glas možda unekoliko diferen<strong>ci</strong>rao, ritam<br />
promijenio i morfostilističke kategorije izobličile, jer u pitanju<br />
drugi lik, a i raznorodnija tema koje je, kako je to pripovjedač<br />
maloprije sumirao, vrijedno tek pripovijedanje soanjirano,<br />
posebno, majstorsko:<br />
„Jednom, nijedan čovjek ne zna kad će to biti,<br />
kada Israfilova truba triput zatrubi, zemlja se<br />
protrese, a brda i šume u pijesak se saspu;<br />
jednom kad se ljudi razlete na sve strane kao<br />
leptiri, a planine budu šarene kao vuna<br />
izgrebenana; jednom, kad se nebesa ras<strong>ci</strong>jepe i<br />
zvijezde saspu, kad se morske vode pomiješaju s<br />
rijekama i jezerima, otvorit će se grobovi i svaka<br />
će duša jasno vidjeti sliku svoga života.“ (54)<br />
Ritam se ponovo manifestuje u iscjepkanosti jedne<br />
rečenice koja je po svome zamahu mogla biti drugačija; ništa<br />
od toga ne nalazimo, rečenica opet stremi isprekidanom<br />
parataksičkom ritmu: proste i proširene rečenice samo su<br />
formalno izbjegnute u parcela<strong>ci</strong>ji i distribu<strong>ci</strong>ji. Ponovno,<br />
ravno je devet oblika prezenta prisutno u jednoj rečeni<strong>ci</strong>, kao<br />
jezička vrednota pripovjedača. Mjesto u pripovjednom<br />
iskazu koje je moglo biti najkarakterističnije po eventualnom<br />
raslojavanju glasova, budući da uvodi iskaz drugog lika –<br />
ostalo je gotovo poravnato i podređeno vrhunaravnom<br />
pripovjedačkom glasu.<br />
Prelomljena kroz Dželalovu perspektivu, zastupljeno u<br />
pripovjedačevom iskazu, pripovijedanje Haris-efendijino<br />
predstavlja sastavni dio narativnog iskaza ne razlikujući od<br />
ostalog teksta ni po ritmu, niti po obrtima sintaksičkim, niti<br />
po kategorijama. Kao da su raznoliki iskazi različitih ljudi<br />
stavljeni svi zajedno u jednu mašinu koja je izba<strong>ci</strong>la konačan
Change language