Sic ci tat 1
Sic ci tat 1 Sic ci tat 1
Sic!critic 27 čnost, nizak stupanj stilizacije, primarno i prevashodno zastupljivanje karakteristika govornog registra: Tako sam opet krenuo od početka: ime mi je Dželal Plevljak. Trideset i pet godina radim kao civilno lice na službi u JNA. Samac sam, bez kučeta i mačeta, ali ne žalim nego trpim. Bogu sam zahvalan na dvojici ljudi što sam ih sreo. (128) Pokušavao sam da mislim ono svoje: ime mi je Dželal Plevljak. Trideset i pet godina radim kao civilno lice na službi u armiji. Neki dan umalo što ne prijavih staroga čovjeka, otac bi mi mogao biti, zato što mi je priznao da je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio u ustašama. (130) Ime mi je Dželal Plevljak, trideset i pet godina radim kao civilno lice u vojsci. Slab sam i nesabran čovjek. Triput sam sreo one koji su me činili sabranijim. (151) Ime mi je Dželal Plevljak, trideset i pet godina radim kao civilno lice u vojsci. Sinoć sam zaspao u gostinjskoj sobici dobrih Fatumića, u Fatumima, pokraj Buškoga jezera, pri povratku iz Livna u Split. (152) Čemu služi ovo ponavljanje Jesmo li nakon drugog puta naučili ime lika Ili pisac želi da utvrdimo koliko godina glavni lik radi u vojsci i koji mu je status Jergović poseže za ovom (pseudo)selimovićevskom sentencom koja je ovdje prevedena u znatno jednostavniji i prostiji sintaksički sklop – svaki put kada treba spojiti dva događanja u cjelinu pripovjedačeva iskaza, ili kada se nakon kratkih univerzalizacija i interpolacija valja vratiti glavnom toku zbivanja, ili kada se želi lika modelirati psihološki, ili kada se želi rezimirati i sažeti i opričati prethodno zbivanje. Znači, ta ritmička fraza koja nas samo u prvom dijelu pet puta obavještava o imenu glavnog junaka, ukazuje se na presudnim mjestima u uvezivanju narativnog iskaza, na mjestima ranolikim i čestim – stoga nije ni čudna njena enervantnoučestala upotreba: takvo šta je prenaglašeno u posljednjem redovima prvog dijela romana: na dvije stranice uzastopce, lik nas obavještava po četvrti i peti put o svome imenu i radnom stažu (151., 152 str.). Dvije fraze su odijeljene ovdje blagodareći tek dvama
28 Sic!critic odlomcima: i nakon što frazu na ovim posljednim stranicama prvog dijela romana istrpite po četvrti put, zatim učtivo saslušate već treće nabrajanje svih likova koje je sreo Dželal Plevljak otkako priča, nakon što čujete još jednom (također treći put) opričavanje legende iz religije, u trenutku kad vam ponovo počinje deklamovati svoje ime i informacije o radnom stažu, po peti put – vi vidite da je već vrijeme za lagano udaljavanje, akšam već pada na prvi dio romana, vrijeme je za učtive manire povlačenja od ovog dosadnog govornika, kojemu je ime Dželal Plevljak i trideset pet godina radi u vojsci, vrijeme je za najopreznije uzmicanje, jer vama je sada već sve jasno šta bi se mnoglo dogoditi dalje, sve šta bi on mogao sve reći u nastavku, dok se polako – najučtivije, na prstima – povlačite unatraške ostavljajući u slatkoj tami govornika i pisca neometene da pripovijedaju, da se ne zaustavljaju pripovjedajući, umirući od miline i dobrote pripovijedanja – tako uporno i posvećeno da neće ni primijetiti vaš lagani bijeg napolje. Salto mortale u tradiciju Izazovi pripovjedačkog prezenta U tvrdoglavom variranju jedne potrošene (i prije četrdesetak godina znalački upotrijebljene) fraze kojom se prenebregava trud u uvezivanju različitih narativnih cjelina i brzimice priča vodi svom nastavku, ne iscrpljuje se klišetiziranost Jergovićeva pripovijedanja; samim odabirom pripovjedača – koji je naš čovjek, ovaj tu što ga gledamo, kojeg možemo sresti, koji priča poput nas, kojemu se dogodilo ono što nam se svima može dogoditi – Jergović je prihvatio da narativni iskaz bude pun opštih mjesta i sveopštih razumljivosti koje svojim poravnatostima i bespotrebnostima dosađuju preopterećujući tekst. Pitanje je ima li takav odabir neku svrhu Jednoličnost u jezičkim oblicima također ne skončava samo na primjeni pomenute ritmičke refrenične fraze – i to ćemo dokazati ističući još jednu dominantu u njegovu pripovijedanju: ovako Jergović glasom Dželalovim dočarava njegov sastanak s pukovnikom Uzelcem: „On me gleda i sve maše glavom kao da pred sobom ima teškog bolesnika. Šta da onda
- Page 1 and 2: (sic!) ^a so pis za po-eti ~ka is t
- Page 3 and 4: (s Sic cri tic: Mi ljen ko Jer go v
- Page 5 and 6: 6 Citat (Sic ci tat 1) U tom sve tu
- Page 7 and 8: 8 Sadr`aj (s
- Page 9 and 10: 10 Uvodna riječ Mirnes Sokolović
- Page 11 and 12: 12 Uvodna riječ u jednoj književn
- Page 13 and 14: 14 Prikazi Ane la Ha ka lo vi} @i v
- Page 15 and 16: 16 Prikazi iz je dnog u dru go sta
- Page 17 and 18: 18 Sic!critic Mirnes Sokolović Ras
- Page 19 and 20: 20 2 Roman Volga, volga nagrađen j
- Page 21 and 22: 22 Sic!critic visokih standarda koj
- Page 23 and 24: 24 Sic!critic Eto ga: tu smo, to je
- Page 25: 26 Sic!critic osjećaj ironije spra
- Page 29 and 30: 30 Sic!critic Da bismo provjerili d
- Page 31 and 32: 32 Sic!critic iskaz, hladnokrvno in
- Page 33 and 34: 34 Sic!critic reklame za kaladont:
- Page 35 and 36: 36 Sic!critic jadnoj rečenici, kao
- Page 37 and 38: 38 Sic!critic priče svi u isto vri
- Page 39 and 40: 40 Sic!critic Mudruju tako Osman Fa
- Page 41 and 42: 42 28 Walter Benjamin. Pripovjedač
- Page 43 and 44: 44 Sic!critic dokument s njegovim i
- Page 45 and 46: 46 Sic!critic koristi - takav ugođ
- Page 47 and 48: 48 31 Davor Beganović. Tragedija F
- Page 49 and 50: 50 Sic!critic čovjeka koji na neob
- Page 51 and 52: 52 Sic!critic samoposluge. Negdje s
- Page 53 and 54: 54 35 Autoreferncijalna opaska Jerg
- Page 55 and 56: 56 Sic!critic njegovu romanu zove k
- Page 57 and 58: 58 Citat (Sic ci tat 2) Nau~iv {i o
- Page 59 and 60: 60 EstetSic!a Haris Imamović Credo
- Page 61 and 62: 62 EstetSic!a želeći saznati samo
- Page 63 and 64: 64 EstetSic!a Tu su odštete velike
- Page 65 and 66: 66 EstetSic!a šaradom, maškaradom
- Page 67 and 68: 68 EstetSic!a su već prije dva mil
- Page 69 and 70: 70 EstetSic!a zloćudnim svjetovima
- Page 71 and 72: 72 EstetSic!a odgovarali stilskom a
- Page 73 and 74: 74 EstetSic!a s ironijskim makazama
- Page 75 and 76: 76 EstetSic!a dadaističku farsu, o
<strong>Sic</strong>!critic<br />
27<br />
čnost, nizak stupanj stiliza<strong>ci</strong>je, primarno i prevashodno<br />
zastupljivanje karakteristika govornog registra:<br />
Tako sam opet krenuo od početka: ime mi je<br />
Dželal Plevljak. Trideset i pet godina radim kao<br />
<strong>ci</strong>vilno lice na službi u JNA. Samac sam, bez<br />
kučeta i mačeta, ali ne žalim nego trpim. Bogu<br />
sam zahvalan na dvoji<strong>ci</strong> ljudi što sam ih sreo.<br />
(128) Pokušavao sam da mislim ono svoje: ime<br />
mi je Dželal Plevljak. Trideset i pet godina radim<br />
kao <strong>ci</strong>vilno lice na službi u armiji. Neki dan<br />
umalo što ne prijavih staroga čovjeka, otac bi mi<br />
mogao biti, zato što mi je priznao da je za<br />
vrijeme Drugog svjetskog rata bio u ustašama.<br />
(130) Ime mi je Dželal Plevljak, trideset i pet<br />
godina radim kao <strong>ci</strong>vilno lice u vojs<strong>ci</strong>. Slab sam i<br />
nesabran čovjek. Triput sam sreo one koji su me<br />
činili sabranijim. (151) Ime mi je Dželal Plevljak,<br />
trideset i pet godina radim kao <strong>ci</strong>vilno lice u<br />
vojs<strong>ci</strong>. Sinoć sam zaspao u gostinjskoj sobi<strong>ci</strong><br />
dobrih Fatumića, u Fatumima, pokraj Buškoga<br />
jezera, pri povratku iz Livna u Split. (152)<br />
Čemu služi ovo ponavljanje Jesmo li nakon drugog puta<br />
naučili ime lika Ili pisac želi da utvrdimo koliko godina<br />
glavni lik radi u vojs<strong>ci</strong> i koji mu je s<strong>tat</strong>us<br />
Jergović poseže za ovom (pseudo)selimovićevskom<br />
sentencom koja je ovdje prevedena u znatno jednostavniji i<br />
prostiji sintaksički sklop – svaki put kada treba spojiti dva<br />
događanja u cjelinu pripovjedačeva iskaza, ili kada se nakon<br />
kratkih univerzaliza<strong>ci</strong>ja i interpola<strong>ci</strong>ja valja vratiti glavnom<br />
toku zbivanja, ili kada se želi lika modelirati psihološki, ili<br />
kada se želi rezimirati i sažeti i opričati prethodno zbivanje.<br />
Znači, ta ritmička fraza koja nas samo u prvom dijelu pet puta<br />
obavještava o imenu glavnog junaka, ukazuje se na<br />
presudnim mjestima u uvezivanju narativnog iskaza, na<br />
mjestima ranolikim i čestim – stoga nije ni čudna njena<br />
enervantnoučestala upotreba: takvo šta je prenaglašeno u<br />
posljednjem redovima prvog dijela romana: na dvije stranice<br />
uzastopce, lik nas obavještava po četvrti i peti put o svome<br />
imenu i radnom stažu (151., 152 str.).<br />
Dvije fraze su odijeljene ovdje blagodareći tek dvama
Change language