Sic ci tat 1
Share Embed Flag
Download ePaper

Sic ci tat 1

Sic ci tat 1 Sic ci tat 1

sic.ba
24.12.2014 Views

Sic!esej 181 Kod Tarkovskog čest je rat, ali dva su mjesta najznačajnija, na početku i na kraju opusa: u Ivanovom djetinjstvu Drugi svjetski rat kao realnost i u Offretu Treći kao mogućnost. U Ivanovom djetinjstvu – što je, uz odlični Uspon Larise Šepitko, najbolji film sa tematikom Drugoga svjetskog rata u sovjetskoj kinematografiji – smrt, kao riječ poetska u zaglušujućoj buci krikovlja i nesazvučja, gubi svoju metafizičku ljepotu i postaje mjerilom nadmoći u vulgarnome natjecanju. Smrt je takva izravni neprijatelj duhovnosti, koja se ne objavljuje čak ni u molitvi. Upravo za molitvom, u Offretu, Alexander, uplašen pred naznakama novoga rata, tamno strahujući od propasti, očajem poseže. Njegovo „Oče naš, koji jesi na nebesima...“, plačno izgovoreno u jednoj od najsnažnijih sekvenci u cijelom Tarkovskom (njemu osobenoj po oborenom četvrtom zidu), za spas ljudski i povratak u prijašnje, normalno stanje, onome što sluša molitvu, nudi sve što ima on, sve što jeste. Nakon što je u ritualu spavao sa vješticom Marijom, uspio spasiti porodicu i cijelu civilizaciju od bjesnila rata, Alexander ispunjava obećanje i predaje obećano sve, od svojega doma neočekivano čineći bijesno ognjište, na kojemu metaforički sagorijeva sinegdoha evropske umjetnosti i duhovnosti, njegovo utočište. („Sve stvari jesu tačna razmena za vatru, i vatra za sve stvari – kaže Heraklit (Fr. 54) – baš kao što je to roba za zlato, i zlato za robu.“) Poslije žrtve, jedino istinsko utočište koje čovjekumjetniku preostaje jeste ludilo – kao zavjet nepristajanja na uzuse varvarske racionalnosti savremenoga svijeta, kao zapovijest nijeme nesloge sa zakonitostima toga svijeta. Sjetimo se primjera: Hölderlin je bio lud. Sjetimo se iznuđene izluđenosti pustinjaka njegovoga Hiperiona kada se najzad nastani u Njemačku koja izruguje se duhu i ne sanjari i koja je toliko slična svijetu kojega mi živimo. Racionalnost je svjetskovna nesvjesno sklopila pakt sa budućom propašću. Oni koji to znaju bezglavo tumaraju i bježe u naručje ludila. Prije Alexandra, u Nostalgiji, Domenico se, nakon govora upućenoga gluhome publikumu, na trgu spaljuje uz iskidano zvukovlje Beethovenove veličanstvene Devete, onoga dijela četvrtog njezinog stavka u kojemu pjevaju riječi Schillerove idealističke Ode radosti, zazivajući na bratstvo i čovjekoljublje. Domenicove riječi, u epohi u kojoj je proročki i pjesnički glas skrajnut i utišan, niko ne razumije: istinitost sadržana u

182 Sic!esej njima je tek obesnaženo kopile nekojega višeg, zaboravljenog principa. Shodno tome, Domenicov je spas smrt (rođenje) od vatre, – blagodeti čiji je slabašni plamen pisac Gorčakov, posvećujući mu ugasnuće života kao uzdarje, u čudesno dugoj sekvenci (jednoj od najprofinjenijih u cijelom Tarkovskom) uspio prenijeti duž bazena, od početka do kraja, od „rođenja do trenutka smrti“. Ova je scena sažeti oslik ljudskoga života i borbi koje on nužno pretpostavlja. U njoj je, ispovijeda se Tarkovski glumcu Olegu Jankovskom, „istinski smisao mojega života“. Svoje je djelanje i tvorenje Tarkovski gledao kao obvezujući poziv jedne vrhovne moralnosti, kao odgovor na apriornu svrhovnost umjetnika, koji se od običnoga čovjeka razlikuje rijetkom darovitošću kobi i opstojnijom osjetilnošću za zbiljskosti, posuđenim sposobnostima koje treba, odnosno hoće, iskoristiti za pomjeranje ka prvotnim i posljednjim ciljevima ovosvjetovnoga postojanja svojeg: ka ljepoti i duhovnosti, što slika su prirode ljudske, spokojne i velike, premda sada tek krhotine daleke i zaboravljene, mada ne mrtve i nepovratne slike, koja, možda, počiva i počivala je samo u zadivljujućoj stvarnosti svijeta ideja. U zakucima beskrajnoga kozmosa ljudskog uma i duha stidljivo se skriva istina – sloboda, čovjekova osobina najslavnija, sa kojom ovdje prebiva on vanredno različit od životinjskosti. Pri odabiru između dobra i zla ona je njegovo oružje najopasnije: ova vječita spoznaja razlog je vrijednih etičkih nelagoda svakoga umom i duhom obdarenog umjetnika. Ne vjerujući opojstvima opsjena, uobrazilja i zavođenja krivih nagona, umjetnik na udovima svojega stvaralaštva osjeća svirepe negve uvjetovanosti tragičke koja jeste u samoj prajezgri umjetničkoga bivstva. On, sa velikom sadržinom pjesničkoga elementa u sebi, poznaje dužnosti svoje i posvema je spreman ili ispuniti ih ili u protivnome vječnošću biti proklet, pošto zna da poslanje umjetničko nije ni nužda ni privilegiranost tek u licemjernoj nasladi niti konformističko preimućstvo darovitoga. – „Umjetnik je uvijek sluga i on vječito nastoji otplatiti talenat koji mu je kao nekim čudom dat.“ – Sedam Tarkovskijevih mističnih poema dokaz su privrženosti maksimi koju je djelanjem i tvorenjem pokorno slijedio. Stoga što im pogled, kroz rasprsnuća u nestalnosti kretajućega i neodredljivoga svijeta, prodire iza proste

<strong>Sic</strong>!esej<br />

181<br />

Kod Tarkovskog čest je rat, ali dva su mjesta najznačajnija,<br />

na početku i na kraju opusa: u Ivanovom djetinjstvu Drugi<br />

svjetski rat kao realnost i u Offretu Treći kao mogućnost. U<br />

Ivanovom djetinjstvu – što je, uz odlični Uspon Larise Šepitko,<br />

najbolji film sa tematikom Drugoga svjetskog rata u<br />

sovjetskoj kinematografiji – smrt, kao riječ poetska u<br />

zaglušujućoj bu<strong>ci</strong> krikovlja i nesazvučja, gubi svoju<br />

metafizičku ljepotu i postaje mjerilom nadmoći u<br />

vulgarnome natjecanju. Smrt je takva izravni neprijatelj<br />

duhovnosti, koja se ne objavljuje čak ni u molitvi.<br />

Upravo za molitvom, u Offretu, Alexander, uplašen pred<br />

naznakama novoga rata, tamno strahujući od propasti,<br />

očajem poseže. Njegovo „Oče naš, koji jesi na nebesima...“,<br />

plačno izgovoreno u jednoj od najsnažnijih sekven<strong>ci</strong> u<br />

<strong>ci</strong>jelom Tarkovskom (njemu osobenoj po oborenom četvrtom<br />

zidu), za spas ljudski i povratak u prijašnje, normalno stanje,<br />

onome što sluša molitvu, nudi sve što ima on, sve što jeste.<br />

Nakon što je u ritualu spavao sa vješticom Marijom, uspio<br />

spasiti porodicu i <strong>ci</strong>jelu <strong>ci</strong>viliza<strong>ci</strong>ju od bjesnila rata, Alexander<br />

ispunjava obećanje i predaje obećano sve, od svojega doma<br />

neočekivano čineći bijesno ognjište, na kojemu metaforički<br />

sagorijeva sinegdoha evropske umjetnosti i duhovnosti,<br />

njegovo utočište. („Sve stvari jesu tačna razmena za vatru, i<br />

vatra za sve stvari – kaže Heraklit (Fr. 54) – baš kao što je to<br />

roba za zlato, i zlato za robu.“) Poslije žrtve, jedino istinsko<br />

utočište koje čovjekumjetniku preostaje jeste ludilo – kao<br />

zavjet nepristajanja na uzuse varvarske ra<strong>ci</strong>onalnosti<br />

savremenoga svijeta, kao zapovijest nijeme nesloge sa<br />

zakonitostima toga svijeta. Sjetimo se primjera: Hölderlin je<br />

bio lud. Sjetimo se iznuđene izluđenosti pustinjaka<br />

njegovoga Hiperiona kada se najzad nastani u Njemačku<br />

koja izruguje se duhu i ne sanjari i koja je toliko slična svijetu<br />

kojega mi živimo. Ra<strong>ci</strong>onalnost je svjetskovna nesvjesno<br />

sklopila pakt sa budućom propašću. Oni koji to znaju<br />

bezglavo tumaraju i bježe u naručje ludila.<br />

Prije Alexandra, u Nostalgiji, Domenico se, nakon govora<br />

upućenoga gluhome publikumu, na trgu spaljuje uz iskidano<br />

zvukovlje Beethovenove veličanstvene Devete, onoga dijela<br />

četvrtog njezinog stavka u kojemu pjevaju riječi Schillerove<br />

idealističke Ode radosti, zazivajući na bratstvo i čovjekoljublje.<br />

Domenicove riječi, u epohi u kojoj je proročki i pjesnički glas<br />

skrajnut i utišan, niko ne razumije: istinitost sadržana u

logo

products

Resources

Company

Terms of service
Privacy policy
Cookie policy
Cookie settings
Imprint
Change language
Made with love in Switzerland
© 2024 Yumpu.com all rights reserved

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!