You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
180 <strong>Sic</strong>!esej<br />
budućnosti nezasitnoga sumraka. – Osim ako se ne pojave<br />
lučonoše! – mi uznemireni kličemo.<br />
Tarkovski je za<strong>ci</strong>jelo jedan od njih – vatronoša, moderni<br />
Prometej, što uviđa ustajalosti i nipodaštava osrednjosti i<br />
zacjeljuje propadljivosti u društvu te, pjesnički zadivljivo i<br />
uzdrhtalo zagledan u divnost zvjezdišta nebosklona, čovjeku<br />
donosi bogato darovlje, svijetleće i plamteće: svijest o<br />
gnjijanju duhovnosti i nju oživljenu samu, sliku svevremene<br />
ljepote i ono što je u svevremenu lijepo. Čudnovato je, ipak,<br />
to da je kičmu pređašnjih prometeizama činilo neutoljivo,<br />
herojsko poricanje bolećivoga transcendentalnog, dok se<br />
ovaj, skromni, tarkovskijanski – ne titan nego samo čovjek –<br />
zalaže upravo za čistotu transcendentalnoga, za uznošenje<br />
metafizičkoga, za ljepotu i razvoj duhovnosti – jer<br />
nemogućno je živjeti bez njega. Nadahnuti Tarkovskim, u<br />
ime ideala dejstvujmo.<br />
U žrtvovanju Tarkovski prepoznaje najbitniju ulogu<br />
umjetnika kao jednoga od graditelja duhovnoga. Žrtva je<br />
umjetnikova posvećena odgovornost pojedinca prema<br />
čovječanstvu i njegovome duhovnom napretku. Isključivo<br />
kao martir, svjestan žuđenosti svojega društvenog okružja,<br />
za koje se zalaže i od kojih ujedno promišljeni otklon pravi,<br />
on ispunjava svoju bit. – „Samoizražavanje je besmisleno<br />
ukoliko ne nailazi na odgovor.“ – „Moderni čovjek, međutim,<br />
ne želi činiti nikakvu žrtvu, iako istinita potvrda sebe može<br />
biti izražena isključivo kroz žrtvu.“ – veli on u izvrsnom<br />
tekstu Umjetnost – žudnja za idealom, drugom poglavlju knjige<br />
Vajanje u vremenu. Iako lako mogu biti samo zatvorene i<br />
samodovoljne estetičke utopije, svrhe same po sebi, njegove<br />
poeme imaju i značajnu društvenu svrhovitost, lišenu<br />
sebičnosti artekscentričnosti i sujeta ekstravagantnosti.<br />
(Neka se njegov društvenovrijedni čin nikada ne zove<br />
profanošću puke neke angažiranosti tobožnje.) Njegovi<br />
likovi čine žrtve, iako je svaka od njih, u poimanjima drugih<br />
– nipošto ne zanosimo se – prihvaćena kao čin neshvaćen,<br />
kroz čiju prozirnost oni najzad naziru tek ludilo: lud je<br />
Domenico (Nostalgija), poludio je Alexander (Offret), dok<br />
bezutješje Stalkerovo ima dobru prigodu da hodočasti ka<br />
onoj, tamnoj strani uma. Jedini oni čije su žrtve kao vrijedne<br />
priznate su dječak-vojnik Ivan i ikonopisac Rubljov, što<br />
dobiše nagrade oličene ironijom: prvi – preranu, prenagljenu<br />
smrt u ratu i drugi – na<strong>ci</strong>onalnu slavu tek.
Change language