Sic ci tat 1

HomeSic!
167
ko kad šnajder ima dobra štofa, pa mu i Bog mu dao da umije dobro šit, al nit on ima
kome sašit, nit ga ko za poso pita. Bogami je tako isto. A eto tako ti je, i ne mereš ti
sad tu ništa mijenjam. Vego se š otijem treba suočit, u oči mu pogledat, pa, kom
opanci kom obojci. Zato ću ja sad da reknem sve po redu kako i jest bilo, jerbo da bi
se to moglo pravilno sagledat i rastabirit, i da bi se insan mogo nad sobom upitat,
jerbo smo od Hadžije Kazafer-efendije, alamurahmetelje, upamtili da je za insana
najvažnije da se nad sobom upita.
Svak živ znade i čuveno je da u nas u Jasnoj Poljani ima dobar teferič, da je to,
vako, jedna manifestacija, jedna situacija za radost i veselje, jedna deredža, reko bi,
đe insanu srce od meraka zaigra. I, mi ti se tako uči teferiča sastali ovdje u nas u
divanhani, bilo je možda pet dana ranije, šest, slagaću, al nije to ni važno. Jah, i tako
ti se mi sastali, i unišlli smo ti u jenu priču vako malo više filozofsku, a sve je to
započo Hadžija Avdo Tenečka, jerbo on već dulje vrijeme ima želju da se taj naš
teferič kulturno uzdigne, da mu se udari nova fasada, da budne još bolji vego što
jest, amin ilahijarabi. Da sad ne nabrajam ko je sve bio, bio je ko je trebo bit; nejse,
unišli mi u otu filozofsku. I, tu smo ti mi, a ovdi ti najprije moram ispričat da je nama
ovdi u Jasnoj Poljanu, ima tome i koja godina, doselio, nije šala, jedan Književnik, sa
stanom je eno ondi gori viže Privale. I to je vako, bogami, pravi čojk od svoga zanata,
i to sve što ide i što ujiše uz taj njegov fah. Vele da mu knjige čita i Švabo, i Turčin, i
Čehoslovak, i Arap, i oni, oni, kako se no viče, jah, Bugar, svi to čitaju, svi to traže,
svi to hoće da vide šta je to; eto tako vele, a opet, ako mene pitaš, ja se u oto slabo
razumim, nisam se plaho ni raspitivo, ako ima potrebe da se to metne i da se to
izvjesti, to more Hadžije Avdo Tenečka, on u oto bolje proviđa. Ne bi ja ni sad o otom
izvještavo da nije toga šta ja hoću reć. Hoću da reknem da smo se mi ovdi u Jasnoj
poljani zdogovorili da ove godine na teferiču u nas budne i književno večer, da ga
uradimo, da napravimo jedan oslonac za pamćenje akobogda, pa da rahat možemo
na onaj bolji svijet. Tako.
I, mi smo odma znali kako se to radi. Svaki od nas je to sve imo kad je bio u vojsci,
na onoj političko-moralnoj obuci, i svi smo upamtili kako se to radi. Najvažniji je u
otoj stvari rukovodilac. Kad se ima rukovodilac ondar to sve iđe ko po loju. Za
rukovodioca je određen Hadžija Avdo Tenečka, jerbo se on malo ko razumi u otu
književnost; čito je on neke knjige što smo vako uzimali za džamiju i tako to, pa se
more rijet da je on š otijem zanatom upoznat. I, on se namah prifatio tog posla da se
to uradi nako kako Bog zapovijeda, i svakom je podijelio njegovu odgovornost.
Meni je došla moja odgovornost da o svemu izvijestim Hadžiju Fišeka, pošto on
nije dolazio na ovi sastanak; malo je zadnjijeh dana hafifan, konda je nešto hasta,
more jest, mere pit, al nešta ga u zemlju zagoni. A on nam je za ovu stvar vrlo važan,
jerbo je on već kontaktiro s ovijem našijem Književnikom; ko bolan svjetski čojk,
odma on zna kako da insan postupi u situaciji, znade on da svuda po svijetu ima
otijeh književnika i da se š njima mora postupat, a nije ko oni mamlaz Hadžija
Pipica. Kako je ovi naš dobri Književnik uz njegov česim, on ti je njega namah
kontaktiro. E sad bi trebalo da ja njemu prinesem šta smo se mi zdogovorili da bi on