Sic ci tat 1
Share Embed Flag
Download ePaper

Sic ci tat 1

Sic ci tat 1 Sic ci tat 1

sic.ba
24.12.2014 Views

EstetSic!a 119 opsjednuto kobno ovisni o prohtjevima mnijenja popularnog – i vide je samo kao trivijalnu, i pokušavaju je odražavati trivijalizirajući svoje stihove (što im većma uspijeva jer drugačije što i ne znaju), na tome utemeljujući kritiku (što je, dakako, nedjelotvorno očitovanje klasične dijalektičke negacije negacije). Time oni upadaju u kovitlavi circulus vitiosus kritiziranja, negiranja i osporavanja, ne znajući da svaka umjetnost – a osobito vrhunska kakvo je čisto pjesništvo – da bi bila uspješna, mora biti autonomna, i svakoj dekadenci – kako bi je razobličila i u bogati sklad uobličila – ona treba protivstavljati postojane i jasne, pozitivne vrijednosti. Vrijednosti koje istinsko pjesništvo nudi jesu estetičke (i time, dakle, ujedno i etičke), vrijednosti konkretno definirane težnjom ka idealnom: u njemu su formalni i sadržajni aspekti pjesme uvijek vođeni željom za neograničenim napredovanjem. Sadašnje stanje poezije jeste takvo da ona nudi jedino estetiku blijedog i bolećivog, podređenu neuspjelom pokušaju jednako bolećive etike suosjećanja, lažne emancipacije i prenaglašene, neiskrene patnje. Stvaralački princip epohe ove očito nesvjesno jeste „De nihilo nihil“, jer ona nikakve darovitosti nema, jer nikakvoga zdravog ploda ne daje. Pjesnici i pjesnikinje, najistaknutiji, koje ova tragična epoha uzima za najbolje svoje, jezički su i imaginativni kriplovi, nemoćni za viši estetski zanos, osposobljeni za poimanje najnižih razina stvarnosti samo: ako, zaista, granice našega svijeta mi sami određujemo na način poetski, jezikom i imaginacijom, zapitajte se kakve su granice njihovih svjetova opustošenih, praznih, u kakvoj zastrašujućoj intelektualnoj skučenosti djelaju i tvore njihovi umovi i kako su nedarovite duše njihove zarobljene u mračnjačke tjesnace oskudne egzistence. (Lažna je i porobljavajuća čak i formalna, versifikacijska sloboda, u kojoj bezglavo lutaju stihovi njihovih suludih pjesmica!) Stoga, ni u nesigurnom bunilu ne slušajmo kada znanstvenici – iako znanost o tananome i tankoćutnom stvaralaštvu kakvo je poezija (vjerovatno) nije mogućna – kao popovštinu propovijedaju o nekakvom svjesnom osiromašenju jezika od strane tih lažnih pjevača, o vanknjiževnim vrijednostima njihove fantomske poezije, i nigda ne vjerujmo im, jer takvo što ponižavajuća je besmislica, jer međusobno oni proračunato tek čuvaju i održavaju pozicije svojih književnih moći. I ne namjeravaju iščeznuti, literarno samoubojstvo počiniti. Ako

120 EstetSic!a igda dopustimo da njini jezivi kriteriji zasvagda uspostave konačnu istinu kaosa, ništavila i bezvrijeđa, već izvjesna smrt poezije biće i naša bolna krivica. I zato, od sada: umjesto estetskih bjekstava, srcima naroda pružajmo estetiku preporođenu, kaosu suprotstavimo svemirnu harmoniju naših nutrina, i pjevajmo dobru istinu jedinu – istinu ljepote! Eda bismo survali njihove snishodljivo odurne glasove u bezdane najsramnije ćutnje, naši borbeni stihovi strogom uzvišenošću sricati moraju liriku izbavljenja, što za sve nas donijeće zvjezdani spas. Eda bismo ih u hladnu, daleku zaborava noć prognali, mi anđeoskom svjetlošću stihovlja našega sjajmo za vagnerijanski sumrak njihovih satanskih taština otrovnih. Neka ljepota i sklad naših srokova nadglasaju njihov sramni vapaj nestajanja. „Vrati se u oskudna srca naroda, živa lepoto!“ – iznova kličemo litaniju našega doba. Kada konačno uspijemo izbaviti se iz kaosa ovoga, naša sveta žud biće obnova. Iz svakoga raja u koji stignemo, mi tragaćemo spočetka za novim rajem, jer progres biće misao naša, pratilja svagdašnja, što jedina je staza koja vodi k majestetskim palačama u obećanom kraljevstvu savršenstva. Ponovno bićemo mladi i lijepi i radosni, uvijek gotovi za obrede svakovrsne krasote, za ljubav, kontemplaciju i poeziju. Uistinu, u miru religije poetske, svetost i mudrost svakoga čovjeka mitski i magijski svetkovaće vrhovnu svetkovinu života. Živ biće, ponovno, i propjevaće, u našim umovima, žilama, pjesmama, gradovima, na našim poljima, i sami svedivni bog, naših duša sušta potrebnost. Oslobođeno nečastivih, to će biti vrijeme izuzetnih ljudi, nadmoćnih genija koji će, jednako kao sebe, poštovati velike svoje pretke, i svetrenutno, jednako kao u svojim, uživati u njihovim proročkim, velelepnim djelima: u najdivotnijim stihovima, najčovječnijim notama, najstrasnijim bojama. Sa naročitim gracijama, otmjenoga, raskošnog i plemenitog duha, svi će srčano pjevati liriku našu savršenu. Poezija će, najzad, kao nova sudbinska proljet čovječanstva, ljepotom preobraziti svijet, i cvjetaće ponosi, nade i zanosi, u svemirnim grudima ljudskim. U demonskom protivnom, neka bude pepeo, prah, tišina, i mrak.

120<br />

Estet<strong>Sic</strong>!a<br />

igda dopustimo da njini jezivi kriteriji zasvagda uspostave<br />

konačnu istinu kaosa, ništavila i bezvrijeđa, već izvjesna smrt<br />

poezije biće i naša bolna krivica. I zato, od sada: umjesto<br />

estetskih bjekstava, sr<strong>ci</strong>ma naroda pružajmo estetiku<br />

preporođenu, kaosu suprotstavimo svemirnu harmoniju<br />

naših nutrina, i pjevajmo dobru istinu jedinu – istinu ljepote!<br />

Eda bismo survali njihove snishodljivo odurne glasove u<br />

bezdane najsramnije ćutnje, naši borbeni stihovi strogom<br />

uzvišenošću sricati moraju liriku izbavljenja, što za sve nas<br />

donijeće zvjezdani spas. Eda bismo ih u hladnu, daleku<br />

zaborava noć prognali, mi anđeoskom svjetlošću stihovlja<br />

našega sjajmo za vagnerijanski sumrak njihovih satanskih<br />

taština otrovnih. Neka ljepota i sklad naših srokova<br />

nadglasaju njihov sramni vapaj nestajanja.<br />

„Vrati se u oskudna srca naroda, živa lepoto!“ – iznova<br />

kličemo litaniju našega doba.<br />

Kada konačno uspijemo izbaviti se iz kaosa ovoga, naša<br />

sveta žud biće obnova. Iz svakoga raja u koji stignemo, mi<br />

tragaćemo spočetka za novim rajem, jer progres biće misao<br />

naša, pratilja svagdašnja, što jedina je staza koja vodi k<br />

majestetskim palačama u obećanom kraljevstvu savršenstva.<br />

Ponovno bićemo mladi i lijepi i radosni, uvijek gotovi za<br />

obrede svakovrsne krasote, za ljubav, kontempla<strong>ci</strong>ju i<br />

poeziju. Uistinu, u miru religije poetske, svetost i mudrost<br />

svakoga čovjeka mitski i magijski svetkovaće vrhovnu<br />

svetkovinu života. Živ biće, ponovno, i propjevaće, u našim<br />

umovima, žilama, pjesmama, gradovima, na našim poljima, i<br />

sami svedivni bog, naših duša sušta potrebnost. Oslobođeno<br />

nečastivih, to će biti vrijeme izuzetnih ljudi, nadmoćnih<br />

genija koji će, jednako kao sebe, poštovati velike svoje pretke,<br />

i svetrenutno, jednako kao u svojim, uživati u njihovim<br />

proročkim, velelepnim djelima: u najdivotnijim stihovima,<br />

najčovječnijim notama, najstrasnijim bojama. Sa naročitim<br />

gra<strong>ci</strong>jama, otmjenoga, raskošnog i plemenitog duha, svi će<br />

srčano pjevati liriku našu savršenu. Poezija će, najzad, kao<br />

nova sudbinska proljet čovječanstva, ljepotom preobraziti<br />

svijet, i cvjetaće ponosi, nade i zanosi, u svemirnim grudima<br />

ljudskim.<br />

U demonskom protivnom, neka bude pepeo, prah, tišina,<br />

i mrak.

logo

products

Resources

Company

Terms of service
Privacy policy
Cookie policy
Cookie settings
Imprint
Change language
Made with love in Switzerland
© 2024 Yumpu.com all rights reserved

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!