Sic ci tat 1
Share Embed Flag
Download ePaper

Sic ci tat 1

Sic ci tat 1 Sic ci tat 1

sic.ba
24.12.2014 Views

EstetSic!a 115 postoji – budimo zato moralni – on tako naređuje nam i primorava nas – naše sreće radi). Najvjerodostojniji dokaz egzistencije boga tako počiva već u nama, u najsvjetlijim dubinama naše moralnosti. Možda u tome smislu treba čitati uvodne stihove Hölderlinova Patmosa: Bliz je I teško dokučiv Bog. Ali gde je opasnost Raste i spasonosno. Kada u etičkoj moći osjeti sudbinsko prisustvo božije, pjesnik mu ime nadijeva, ohrabren pjesničkim elementom. (U pjesničkome elementu zato treba tražiti prvotna zaiskrenja svih velikih religija, a u njinim osnivačima uvidjeti proročki duh pjesnički.) Veliki pjesnik nerijetko i sam želi bog biti – ali isključivo u smislu poistovjećivanja sa apsolutnim dobrom božijim – shvatajući da se njegov bog ne gnjevi zbog neprestanoga moralnog napredovanja i preporođivanja, koje je urođeno najčistijoj ideji čovjeka. (Čovjek je čovjek onda kada želi bog biti.) Budući da je dobro u prasrži ljepote pjesnikova pjevanja, za njega oduvijek etika i estetika jesu isto, jesu jedno, jesu istinito. Vrhovno stvaralačko trovrijednosje njegove savršeno osmišljene poetike čine: dobro, lijepo i istinito, i na njima – dok oni čine jednost – kada im je vjeran, on gradi svoje stihove. Jedina i istinska, religija vječna i posljednja, u kraljevstvu savršenstva, kada se zasnuje i dogodi, biće suštinom poetska. VI Tada neće biti drugih zakona osim zakona slobode, koja nigda ne može biti despot. Tlačitelj neće u njoj imati izgleda da se ostvari. Svaki će čovjek biti vladar nad samim sobom i vladaće se spokojno i razborito: jer maksima njegove egzistencije opći zakon biće. Niko neće potajno tragati samo za zadovoljenjem sopstvene sreće, jer svi će zanavijek uživati jednu nadsreću, dovoljnu za svakoga. Duša čovjekova imaće izuzetnu priliku da se neometano razvija, da pohađa sve regije svojega beskraja, i iz njega donosi plodove u kojima će se gostititi svi. I svi će biti slobodni da ponosito iskažu sebe,

116 EstetSic!a ono što jesu: čudesna biće ljepota muškarčeva, ženina, kao dječija. Svi će biti umjetnici, jer volšepstvo postaće zakon i svekoliki će se život preobraziti u umjetnost. Vladaće pjesništvo i pjevaće nebo i zemlja i ocean: i prelijepa biće tada životvorna pjesma nad pjesmama. Iznad svega, cijeniće se život, i nikada, nikome, svojim bogatstvom neće biti uskraćen, ili ugrožen. Svetost i mudrost svakoga čovjeka mitski i magijski svetkovaće svetkovinu života. U tome svijetu jedino zločinstvo bilo bi ubistvo, ali će ono tada biti nemogućno, budući da su, u tome svijetu, nepostojeći motivni temelji na kojima je ubistvo utemeljeno – zlo i princip zlog, čak ni u okrilju same idejne mogućnosti. Doista, ne postoji ništa što je pjesnik sa većom gorčinom prezreo od ubistva. Ubiti znači poništiti moralnu esenciju, odricati vrednotu pjesničkome elementu, ograničiti osnovnu slobodu – slobodu da se živi. (Kao da pjesniku da pjeva zabranjeno bude.) Pravi pjesnik također, čak ni u vremenu najveće duhovne studeni i najdubljega osjećanja ništavila, nikada ne pomišlja na sebeponištenje, samoubistvo. (Nekoliko izvrsnih pjesnika samoubistvom tako kukavički izdalo je poeziju i negiralo sebe kao pjesnike, što nipošto nisu smjeli učiniti, ma kakvom god da su turobnom tegobnošću potišteni bili.) Jer, kao što piše Weininger, „ko ubija sebe, taj istovremeno ubija ceo svet; a ko umori drugoga baš zato čini najteži zločin jer je u njemu umorio sebe“. (Vjerovatno jedino opravdano samoubistvo jeste ono kakvo je počinio upravo Weininger. U dvadeset drugoj godini života pisao je: „Znam da sam rođeni zločinac. Ja sam rođeni ubica.“ Ubija se već iduće godine u Beethovenovu domu, svoj smjeli čin objašnjavajući riječima: „Pristojan čovek ide sam u smrt kada oseti da je konačno zao; prostak mora da bude prisiljen na smrt sudskom presudom.“) Načelo po kojemu pjesnik djela i tvori, princip istine, čistote, vjernosti i iskrenosti spram samoga sebe, ne dozvoljava mu samoubistvo: njime bi uništio cijeli svijet postojan u mikrokozmosu sebe. Na život zavjetovali su ga ljubav prema ideji čovječanstva, genij elementa i stvaralačka bitnost poezije. Također, koliko poštuje život, toliko uvažava i smrt – muzu i učiteljicu svoju – njezinu metafizičku snagu i slobodu izbora onoga trenutka u kojemu će ona djelovati. Ne plaši se smrti jer je osnažen poezijom, u kojoj besmrtnost i život bujaju. Kada se uvjeri kako su zaista velike duhovne i intelektualne sposobnosti čovjekove, pjesnik neće prihvatiti da je u kratkom

Estet<strong>Sic</strong>!a<br />

115<br />

postoji – budimo zato moralni – on tako naređuje nam i<br />

primorava nas – naše sreće radi). Najvjerodostojniji dokaz<br />

egzisten<strong>ci</strong>je boga tako počiva već u nama, u najsvjetlijim<br />

dubinama naše moralnosti. Možda u tome smislu treba či<strong>tat</strong>i<br />

uvodne stihove Hölderlinova Patmosa:<br />

Bliz je<br />

I teško dokučiv Bog.<br />

Ali gde je opasnost<br />

Raste i spasonosno.<br />

Kada u etičkoj moći osjeti sudbinsko prisustvo božije,<br />

pjesnik mu ime nadijeva, ohrabren pjesničkim elementom.<br />

(U pjesničkome elementu zato treba tražiti prvotna zaiskrenja<br />

svih velikih religija, a u njinim osnivačima uvidjeti proročki<br />

duh pjesnički.) Veliki pjesnik nerijetko i sam želi bog biti – ali<br />

isključivo u smislu poistovjećivanja sa apsolutnim dobrom<br />

božijim – shvatajući da se njegov bog ne gnjevi zbog<br />

neprestanoga moralnog napredovanja i preporođivanja, koje<br />

je urođeno najčistijoj ideji čovjeka. (Čovjek je čovjek onda<br />

kada želi bog biti.) Budući da je dobro u prasrži ljepote<br />

pjesnikova pjevanja, za njega oduvijek etika i estetika jesu<br />

isto, jesu jedno, jesu istinito. Vrhovno stvaralačko<br />

trovrijednosje njegove savršeno osmišljene poetike čine:<br />

dobro, lijepo i istinito, i na njima – dok oni čine jednost – kada<br />

im je vjeran, on gradi svoje stihove.<br />

Jedina i istinska, religija vječna i posljednja, u kraljevstvu<br />

savršenstva, kada se zasnuje i dogodi, biće suštinom poetska.<br />

VI<br />

Tada neće biti drugih zakona osim zakona slobode, koja<br />

nigda ne može biti despot. Tlačitelj neće u njoj imati izgleda<br />

da se ostvari. Svaki će čovjek biti vladar nad samim sobom i<br />

vladaće se spokojno i razborito: jer maksima njegove<br />

egzisten<strong>ci</strong>je opći zakon biće. Niko neće potajno tragati samo<br />

za zadovoljenjem sopstvene sreće, jer svi će zanavijek uživati<br />

jednu nadsreću, dovoljnu za svakoga. Duša čovjekova imaće<br />

izuzetnu priliku da se neometano razvija, da pohađa sve<br />

regije svojega beskraja, i iz njega donosi plodove u kojima će<br />

se gostititi svi. I svi će biti slobodni da ponosito iskažu sebe,

logo

products

Resources

Company

Terms of service
Privacy policy
Cookie policy
Cookie settings
Imprint
Change language
Made with love in Switzerland
© 2024 Yumpu.com all rights reserved

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!