Sic ci tat 1
Share Embed Flag
Download ePaper

Sic ci tat 1

Sic ci tat 1 Sic ci tat 1

sic.ba
24.12.2014 Views

EstetSic!a 113 slobode, čovjek je sposoban da bude ispunjen duhovno i da čini uzvišeno. Strah svake tiranije jeste strah od produhovljenosti. (Da bi se tiranija konačno svrgnula i uspostavilo kraljevstvo savršenstva, bunt je bezmalo potreban, ali on nipošto nije krajnji izraz idealnoga za čovjeka. To je mir u sve-miru.) Stoga, u idealnom društvu, vladati mora samo sloboda – jer ona je pjesničkoga bića nužnost, neumoljiva dužnost. Ako mu nije prirodnim stanjem darovana, pjesnik će se odabrani za nju izboriti, i spoznati je u mjeri, koja je savršen odnos zadovoljenja zahtjeva unutarnjih i spoljašnjih, zahtjeva sopstva na jednoj i društva na strani drugoj. Pjesnik je krilata, marljiva ptica što leti sa jednim jedinim obzirom: revnosno pjevati blagoglasno i istinito. Zakon kojemu se rođenjem povinovao jeste etičko povjerenje u sebe: isključivo takav, kao biće duhovne konzistencije, on je siguran, za sebe, za društvo. (Ako iznevjeri sebe, pjesnički element u sebi, postaće bezvrijedan.) Najjasnije o njegovoj vasionski određenoj svrhi govori pet posljednjih stihova Hölderlinova Patmosa: al Otac, Koji nad svima vlada, voli Najviše da o čvrstome slovu Staramo se, a dobro tumačimo Postojeće. Tome sledi nemački pev. Za dobrobit čovječanstva – u ime božije dobre volje – starati se o poeziji – čvrstome slovu – u kojemu je sadržano sve lijepo – i dobro tumačiti još bolje – dužnost je pjesnika. Tome slijedi svaki pjev. To je zavjet budućih vremena. V Čovjekova svojstvenost etičnosti pradavnom izvornošću potiče iz pjesničkoga elementa: onaj koji je svjestan prisuća elementa u krvotočju svojem, neće nikada počiniti nikakav zločin, ni materijalni ni metafizički, nego će svagda nastojati u ime dobroga iskoristiti svoju intuitivnu, stvaralačku svijest. U suštini svojega jezgrišta, svaki je čovjek duboko etičan: u tim predjelima, on odveć lako razaznaje dobro od lošega: tu on uvijek, dobar, odabire dobro. Kada pređe na iduću razinu svojega bitka, u svijet, susreće se sa satanskom suštinom

114 EstetSic!a svijeta, te dobija slobodu etičkoga odabira, dok ponuđeno ostaje isto: dobro i zlo. Od toga koliko će snažno i uticajno do svijest njegove odzvanjati moralna suština i koliko će ju on željeti da čuje, zavisi i njegov bitni izbor, njegovo konačno razmirenje protivurječnosti. Značajna je slavna rečenica Kantova iz Kritike praktičkog uma: „Dve stvari ispunjavaju dušu sve većim i većim divljenjem što se ona više i ustrajnije njima bavi: zvezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.“ Kada dođe doba svesavršenstva, kada se u zemaljskoj duši sjedine etika i kozmos, u svakome trenutu života, bez ikakva odstupanja, vladaće život i čovječnost. Mi budući negiramo etike ograničenja, pravila i zakona, moralnosti od primjera i rednih brojeva, i priznajemo samo nju, etiku čovječnosti, moral čovjekoljublja. Mogućnost (i dužnost) da se bude moralan najveća je nagrada čovjeku, te shodno tome ova etika nije pragmatička etika nagrađivanja: zato, kao Krist, svaki čovjek biće moralan bez obzira na docnije zadovoljstvo sopstveno, i niko neće na plećima nikakav teški nositi križ. Sretni i sveti će biti svi. Prvi čija je duša postala etikozmos jeste pjesnik. Pjesnik je moralan. Pjevanjem bezgrešnim on predvodi. Stoga što je privržen vrijednostima na kojima je sazdao svoju poeziju – pjesništvu, čovjeku, bogu, slobodi i besmrtnosti – i stoga što se sjeća pjesničkoga elementa sa praizvora svojega bića, on shvata sebe kao etičko stvorenje, te djela i tvori vođen težnjama moralnih čistota. Ako je istinski i ako je veliki, svaki njegov stih će beskrajnom moralnošću bogat biti, a svaka će riječ njegova ka savršenstvu voditi. U svakome trenutku nosi se nepobitnim riječima Kantovim: „Delaj samo prema onoj maksimi za koju u isto vreme možeš želeti da ona postane jedan opšti zakon.“ - Zasnivanje metafizike morala. Odista, za njega, to je jedini kategorički imperativ. Jer shvata da samo ništavna ništica može željeti da ništavilo duhovno opći zakon bude, dobro koje sebi želi posvećeno je cijelome čovječanstvu, a nalazi se u srži njegova pjevanja: u ljepoti. On je bespogovorno moralan i ostaće takav, bez obzira da li bog postoji ili ne, jer moralnost je bezuslovni dio njegove suštine. Štaviše, moralne pretenzije ljudske uvjeravaju ga u nepobitno postojanje nekojega višeg, svevišnjeg, svetvoračkog bića što sve moći posjeduje, koje je prauzor postojanja i koje nad svima vlada (što je vanredan, kantovski etikoteološki zaključak, obratan od utilitarnoga onog: Bog

114<br />

Estet<strong>Sic</strong>!a<br />

svijeta, te dobija slobodu etičkoga odabira, dok ponuđeno<br />

ostaje isto: dobro i zlo. Od toga koliko će snažno i uticajno do<br />

svijest njegove odzvanjati moralna suština i koliko će ju on<br />

željeti da čuje, zavisi i njegov bitni izbor, njegovo konačno<br />

razmirenje protivurječnosti. Značajna je slavna rečenica<br />

Kantova iz Kritike praktičkog uma: „Dve stvari ispunjavaju<br />

dušu sve većim i većim divljenjem što se ona više i ustrajnije<br />

njima bavi: zvezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.“<br />

Kada dođe doba svesavršenstva, kada se u zemaljskoj duši<br />

sjedine etika i kozmos, u svakome trenutu života, bez ikakva<br />

odstupanja, vladaće život i čovječnost. Mi budući negiramo<br />

etike ograničenja, pravila i zakona, moralnosti od primjera i<br />

rednih brojeva, i priznajemo samo nju, etiku čovječnosti,<br />

moral čovjekoljublja. Mogućnost (i dužnost) da se bude<br />

moralan najveća je nagrada čovjeku, te shodno tome ova<br />

etika nije pragmatička etika nagrađivanja: zato, kao Krist,<br />

svaki čovjek biće moralan bez obzira na docnije zadovoljstvo<br />

sopstveno, i niko neće na plećima nikakav teški nositi križ.<br />

Sretni i sveti će biti svi.<br />

Prvi čija je duša postala etikozmos jeste pjesnik. Pjesnik je<br />

moralan. Pjevanjem bezgrešnim on predvodi. Stoga što je<br />

privržen vrijednostima na kojima je sazdao svoju poeziju –<br />

pjesništvu, čovjeku, bogu, slobodi i besmrtnosti – i stoga što<br />

se sjeća pjesničkoga elementa sa praizvora svojega bića, on<br />

shvata sebe kao etičko stvorenje, te djela i tvori vođen<br />

težnjama moralnih čistota. Ako je istinski i ako je veliki, svaki<br />

njegov stih će beskrajnom moralnošću bogat biti, a svaka će<br />

riječ njegova ka savršenstvu voditi. U svakome trenutku nosi<br />

se nepobitnim riječima Kantovim: „Delaj samo prema onoj<br />

maksimi za koju u isto vreme možeš želeti da ona postane jedan opšti<br />

zakon.“ - Zasnivanje metafizike morala. Odista, za njega, to je<br />

jedini kategorički imperativ. Jer shvata da samo ništavna<br />

ništica može željeti da ništavilo duhovno opći zakon bude,<br />

dobro koje sebi želi posvećeno je <strong>ci</strong>jelome čovječanstvu, a<br />

nalazi se u srži njegova pjevanja: u ljepoti.<br />

On je bespogovorno moralan i ostaće takav, bez obzira da<br />

li bog postoji ili ne, jer moralnost je bezuslovni dio njegove<br />

suštine. Štaviše, moralne pretenzije ljudske uvjeravaju ga u<br />

nepobitno postojanje nekojega višeg, svevišnjeg,<br />

svetvoračkog bića što sve moći posjeduje, koje je prauzor<br />

postojanja i koje nad svima vlada (što je vanredan, kantovski<br />

etikoteološki zaključak, obratan od utilitarnoga onog: Bog

logo

products

Resources

Company

Terms of service
Privacy policy
Cookie policy
Cookie settings
Imprint
Change language
Made with love in Switzerland
© 2024 Yumpu.com all rights reserved

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!