Sic ci tat 1

EstetSic!a 113
slobode, čovjek je sposoban da bude ispunjen duhovno i da
čini uzvišeno. Strah svake tiranije jeste strah od
produhovljenosti. (Da bi se tiranija konačno svrgnula i
uspostavilo kraljevstvo savršenstva, bunt je bezmalo potreban,
ali on nipošto nije krajnji izraz idealnoga za čovjeka. To je mir
u sve-miru.) Stoga, u idealnom društvu, vladati mora samo
sloboda – jer ona je pjesničkoga bića nužnost, neumoljiva
dužnost. Ako mu nije prirodnim stanjem darovana, pjesnik će
se odabrani za nju izboriti, i spoznati je u mjeri, koja je savršen
odnos zadovoljenja zahtjeva unutarnjih i spoljašnjih, zahtjeva
sopstva na jednoj i društva na strani drugoj. Pjesnik je krilata,
marljiva ptica što leti sa jednim jedinim obzirom: revnosno
pjevati blagoglasno i istinito. Zakon kojemu se rođenjem
povinovao jeste etičko povjerenje u sebe: isključivo takav, kao
biće duhovne konzistencije, on je siguran, za sebe, za društvo.
(Ako iznevjeri sebe, pjesnički element u sebi, postaće
bezvrijedan.) Najjasnije o njegovoj vasionski određenoj svrhi
govori pet posljednjih stihova Hölderlinova Patmosa:
al Otac,
Koji nad svima vlada, voli
Najviše da o čvrstome slovu
Staramo se, a dobro tumačimo
Postojeće. Tome sledi nemački pev.
Za dobrobit čovječanstva – u ime božije dobre volje –
starati se o poeziji – čvrstome slovu – u kojemu je sadržano
sve lijepo – i dobro tumačiti još bolje – dužnost je pjesnika.
Tome slijedi svaki pjev. To je zavjet budućih vremena.
V
Čovjekova svojstvenost etičnosti pradavnom izvornošću
potiče iz pjesničkoga elementa: onaj koji je svjestan prisuća
elementa u krvotočju svojem, neće nikada počiniti nikakav
zločin, ni materijalni ni metafizički, nego će svagda nastojati
u ime dobroga iskoristiti svoju intuitivnu, stvaralačku svijest.
U suštini svojega jezgrišta, svaki je čovjek duboko etičan: u
tim predjelima, on odveć lako razaznaje dobro od lošega: tu
on uvijek, dobar, odabire dobro. Kada pređe na iduću razinu
svojega bitka, u svijet, susreće se sa satanskom suštinom