Sic ci tat 1
Share Embed Flag
Download ePaper

Sic ci tat 1

Sic ci tat 1 Sic ci tat 1

sic.ba
24.12.2014 Views

EstetSic!a 109 u mogućnoj utopiji. Nesebičan, u tegobnim samotnostima svojim boluje civilizacijsku tugu. Nesebičan, radost postignutu iz preobilja svojega sopstva posvećuje i ustupa civilizaciji. Jer, najzad, on je čovjek, razumije čovjeka, pjeva za čovjeka, što je razlog zbog kojega ne može vječno prebivati u visinama, na planini, sam, sa sobom, sam, za sebe. Gore, žeđu genija, on srče pjesnički element sa najčistijih, najbujnijih izvora božanskoga i naslađuje se sobom u samoći, u okrilju svoje duše upoznavajući se sa nepreglednošću svemira mističnoga, no jedino dolje, u nizinama, on ima mogućnost da pjevanjem ispoljava suštinu pjesništva, smisao smisla, čime pradavno sazdanu svrhu potvrđuje svoju. Gore, u etru, tokom sedam nebeskih godina, pjesnik stanuje sa bogovima, zadobija poštovanje i pažnju njihovu, ali je njegov vječni dom na zemlji, među ljudima (od kojih je, ipak, nerijetko stravično žigosan). Zemlje sin, znanje koje od bogova dobije, divotnim stihovima predaje u vlasništvo ljudsko. Za ljude, zbog ljudi, sa nebesnicima biti, njegov je prvi duhovni, pjesnički imperativ. Kao u pjesmi što počinje riječima „Kao kada na praznik...“, smiono izvršava opasni zadatak sljedeći: No nama je dano, o pesnici, otkrite glave Pod olujama božjim da stojimo, I munju Očevu samu, sopstvenom rukom Hvatamo, i narodu pružamo Pesmom zaogrnut dar. Tako pjeva i misli Hölderlin, „pjesnik pjesnika“ (Heidegger), što je „u naručju bogova odrastao“, – kako sam za sebe govori. Da li će narod naposljetku prihvatiti „pesmom zaogrnut dar“, zavisi od žustre neodoljivosti ljepote i istinitosti pjevanja. III Svjestan je, dakle, pjesnik da se potpuni smisao svijeta nikada zapravo u svijetu očitošću ne objavljuje, već je uvijek iza najbliže pojavnosti, posvema izvan prostora i vremena, što znači da je čovjeku nepristupačan za čulna opažanja i saznavanja, dalek za bilo kakvo empirčko sažimanje. Pjesnik prodorno gleda iza opažajnosti, zaboravljajući iskustvo beznađa i zlosluća, milenijima skupljano u gorku košnicu

110 EstetSic!a gena. Pjevanjem, poletan i radoznao, ide nebu, ka bogovima, promatra ih, uči od njih u vremenu od sedam nebeskih godina, jer samo gore, u stvarnosti njih očitovan je smisao kojega je rođenjem nazreo. Zato je poglavito pokrenut metafizičkim agitacijama, koje mu zanosno vode stihovlje. Metafizika je najdraža i najvjernija saputnica njegova. Nigda nju napustiti neće. Dok prolazi smrtonosnim ognjištima jezika u potrazi za suštinom svojega, univerzalnog bića, čin metafički mu je umijeće dragocijeno. Sve što on stvara, sluti i slavi, duboko je metafizično (čak i onda kada se podaje materijalnosti, kada uživa istančanost čulnosti). Jezik metafizike, najprecizniji, najteži i najbogatiji od svih, vještina je kojom poezija odgoneta zagonetnosti neba i zemlje, od kojih zasvagda najteže su one što uključuju boga, slobodu i besmrtnost, a najzavodljivije one što se tiču života i smrti. Procjep kroz kojega se pjesnik metafizički uzdiže ka nebesima, iza nebesa, nadnebesno, jeste mističnost, neodoljiva slika svijeta, sa kojom se neprestano susreće i koja ga neminovno vodi prema predivnim perivojima ludila, koje je uslov, sudbina, početak i kraj njegova bitka. Poezija metafizikom odgoneta mistično. Mistično ga opojnim pjevom poziva u poeziju, gdje će pronaći suštinu spasonosnu, snagu protivstavljenu sveproždirućem ništavilu. Kada mu mistično postane opsesija, on se više nikada neće zamarati banalnim aspektima stvarnosti. Svijet bez mističnosti, nesveti je nesvijet, svijet mašinskoga funkcioniranja, zjapeće ništa. Poezija bez mističnosti i tananoga osjećaja za nju, nije uopće poezija, već najobičnije, vulgarno stihotvorstvo, koje nadahnuti niti spasiti ne može ni duhom najmanje obdarene. Pjesnik pjeva jer je začuđen i zgranut pred svijetom i pjesmom ga strastveno nastoji objasniti. Pjesma se pita zašto je svijet. Baš kao što veli Wittgenstein: „Nije mistično kako je svijet, nego da on jest.“ –– Tractatus Logico-Philosophicus. Na drugome, pak, mjestu, govori: „Svakako ima nešto neizrecivo. Ono se pokazuje, ono je Mistično.“ Međutim, to što je jezikom neizrecivo, za moć logike i razuma posve nedohvatljivo, ipak jeste za Pjesnika pjevljivo. (Treba ponovno reći da je ludilo prirodno stanje pjesničko, iako to nije ono ludilo kojega se smatra razarajućim. – Pjesnik, naime nije ni logičan niti racionalan, ali također nije ni nelogičan niti iracionalan.) Pjesma ako mu uspije, ona pokazuje i osvjetljava jedan dio zavodljivoga tajanstva života. (Jedan jedini dio, jer

110<br />

Estet<strong>Sic</strong>!a<br />

gena. Pjevanjem, poletan i radoznao, ide nebu, ka bogovima,<br />

promatra ih, uči od njih u vremenu od sedam nebeskih<br />

godina, jer samo gore, u stvarnosti njih očitovan je smisao<br />

kojega je rođenjem nazreo. Zato je poglavito pokrenut<br />

metafizičkim agita<strong>ci</strong>jama, koje mu zanosno vode stihovlje.<br />

Metafizika je najdraža i najvjernija saputnica njegova. Nigda<br />

nju napustiti neće. Dok prolazi smrtonosnim ognjištima<br />

jezika u potrazi za suštinom svojega, univerzalnog bića, čin<br />

metafički mu je umijeće drago<strong>ci</strong>jeno. Sve što on stvara, sluti i<br />

slavi, duboko je metafizično (čak i onda kada se podaje<br />

materijalnosti, kada uživa istančanost čulnosti). Jezik<br />

metafizike, najpre<strong>ci</strong>zniji, najteži i najbogatiji od svih, vještina<br />

je kojom poezija odgoneta zagonetnosti neba i zemlje, od<br />

kojih zasvagda najteže su one što uključuju boga, slobodu i<br />

besmrtnost, a najzavodljivije one što se tiču života i smrti.<br />

Procjep kroz kojega se pjesnik metafizički uzdiže ka<br />

nebesima, iza nebesa, nadnebesno, jeste mističnost,<br />

neodoljiva slika svijeta, sa kojom se neprestano susreće i koja<br />

ga neminovno vodi prema predivnim perivojima ludila, koje<br />

je uslov, sudbina, početak i kraj njegova bitka. Poezija<br />

metafizikom odgoneta mistično. Mistično ga opojnim pjevom<br />

poziva u poeziju, gdje će pronaći suštinu spasonosnu, snagu<br />

protivstavljenu sveproždirućem ništavilu. Kada mu mistično<br />

postane opsesija, on se više nikada neće zamarati banalnim<br />

aspektima stvarnosti. Svijet bez mističnosti, nesveti je<br />

nesvijet, svijet mašinskoga funk<strong>ci</strong>oniranja, zjapeće ništa.<br />

Poezija bez mističnosti i tananoga osjećaja za nju, nije uopće<br />

poezija, već najobičnije, vulgarno stihotvorstvo, koje<br />

nadahnuti niti spasiti ne može ni duhom najmanje obdarene.<br />

Pjesnik pjeva jer je začuđen i zgranut pred svijetom i<br />

pjesmom ga strastveno nastoji objasniti. Pjesma se pita zašto<br />

je svijet. Baš kao što veli Wittgenstein: „Nije mistično kako je<br />

svijet, nego da on jest.“ –– Trac<strong>tat</strong>us Logico-Philosophicus. Na<br />

drugome, pak, mjestu, govori: „Svakako ima nešto<br />

neizre<strong>ci</strong>vo. Ono se pokazuje, ono je Mistično.“ Međutim, to što<br />

je jezikom neizre<strong>ci</strong>vo, za moć logike i razuma posve<br />

nedohvatljivo, ipak jeste za Pjesnika pjevljivo. (Treba ponovno<br />

reći da je ludilo prirodno stanje pjesničko, iako to nije ono<br />

ludilo kojega se smatra razarajućim. – Pjesnik, naime nije ni<br />

logičan niti ra<strong>ci</strong>onalan, ali također nije ni nelogičan niti<br />

ira<strong>ci</strong>onalan.) Pjesma ako mu uspije, ona pokazuje i osvjetljava<br />

jedan dio zavodljivoga tajanstva života. (Jedan jedini dio, jer

logo

products

Resources

Company

Terms of service
Privacy policy
Cookie policy
Cookie settings
Imprint
Change language
Made with love in Switzerland
© 2024 Yumpu.com all rights reserved

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!