Sic ci tat 1

EstetSic!a 109
u mogućnoj utopiji. Nesebičan, u tegobnim samotnostima
svojim boluje civilizacijsku tugu. Nesebičan, radost
postignutu iz preobilja svojega sopstva posvećuje i ustupa
civilizaciji. Jer, najzad, on je čovjek, razumije čovjeka, pjeva za
čovjeka, što je razlog zbog kojega ne može vječno prebivati u
visinama, na planini, sam, sa sobom, sam, za sebe. Gore, žeđu
genija, on srče pjesnički element sa najčistijih, najbujnijih
izvora božanskoga i naslađuje se sobom u samoći, u okrilju
svoje duše upoznavajući se sa nepreglednošću svemira
mističnoga, no jedino dolje, u nizinama, on ima mogućnost da
pjevanjem ispoljava suštinu pjesništva, smisao smisla, čime
pradavno sazdanu svrhu potvrđuje svoju.
Gore, u etru, tokom sedam nebeskih godina, pjesnik stanuje
sa bogovima, zadobija poštovanje i pažnju njihovu, ali je njegov
vječni dom na zemlji, među ljudima (od kojih je, ipak, nerijetko
stravično žigosan). Zemlje sin, znanje koje od bogova dobije,
divotnim stihovima predaje u vlasništvo ljudsko. Za ljude, zbog
ljudi, sa nebesnicima biti, njegov je prvi duhovni, pjesnički
imperativ. Kao u pjesmi što počinje riječima „Kao kada na
praznik...“, smiono izvršava opasni zadatak sljedeći:
No nama je dano, o pesnici, otkrite glave
Pod olujama božjim da stojimo,
I munju Očevu samu, sopstvenom rukom
Hvatamo, i narodu pružamo
Pesmom zaogrnut dar.
Tako pjeva i misli Hölderlin, „pjesnik pjesnika“ (Heidegger),
što je „u naručju bogova odrastao“, – kako sam za sebe govori.
Da li će narod naposljetku prihvatiti „pesmom zaogrnut dar“,
zavisi od žustre neodoljivosti ljepote i istinitosti pjevanja.
III
Svjestan je, dakle, pjesnik da se potpuni smisao svijeta
nikada zapravo u svijetu očitošću ne objavljuje, već je uvijek
iza najbliže pojavnosti, posvema izvan prostora i vremena,
što znači da je čovjeku nepristupačan za čulna opažanja i
saznavanja, dalek za bilo kakvo empirčko sažimanje. Pjesnik
prodorno gleda iza opažajnosti, zaboravljajući iskustvo
beznađa i zlosluća, milenijima skupljano u gorku košnicu