Lekcija 4. KODIRANJE I TIPOVI PODATAKA - FESB

Lekcija 4. KODIRANJE I TIPOVI PODATAKA
Standardno se kodiraju:
kardinalni brojevi unsigned integer -1 0,1,2--- 2 n -1
cijeli brojevi integer 2 n-1 ,....-3,-2-1, 0, 1, 2,3, ... 2 n-1 -1
realni brojevi float, double 1.47, 4.78 x 10 -3
znakovi char a,b, 7, &, ), A, Z
nizovi znakova string "Hello"
Korisnik može provesti svoj način kodiranja u specijalnim slučajevima.
ASCII KOD ZA TEKSTUALNE I KONTROLNE ZNAKOVE
To je sedam bitni kôd (ukupno 128 različitih znakova), od čega se prva 32 znaka koriste kao kontrolni znakovi rezličite
namjene, a ostali znakovi predstavljaju slova abecede, pravopisne i matematičke simbole.
000: (nul) 016: (dle) 032: (sp) 048: 0 064: @ 080: P 096: ž 112: p
001: (soh) 017: (dc1) 033: ! 049: 1 065: A 081: Q 097: a 113: q
002: (stx) 018: (dc2) 034: " 050: 2 066: B 082: R 098: b 114: r
003: (etx) 019: (dc3) 035: # 051: 3 067: C 083: S 099: c 115: s
004: (eot) 020: (dc4) 036: $ 052: 4 068: D 084: T 100: d 116: t
005: (enq) 021: (nak) 037: % 053: 5 069: E 085: U 101: e 117: u
006: (ack) 022: (syn) 038: & 054: 6 070: F 086: V 102: f 118: v
007: (bel) 023: (etb) 039: ' 055: 7 071: G 087: W 103: g 119: w
008: (bs) 024: (can) 040: ( 056: 8 072: H 088: X 104: h 120: x
009: (tab) 025: (em) 041: ) 057: 9 073: I 089: Y 105: i 121: y
010: (lf) 026: (eof) 042: * 058: : 074; J 090: Z 106: j 122: z
011: (vt) 027: (esc) 043: + 059: ; 075: K 091: [ 107: k 123: {
012: (np) 028: (fs) 044: , 060: < 076: L 092: \ 108: l 124: |
013: (cr) 029: (gs) 045: - 061: = 077: M 093: ] 109: m 125: }
014: (so) 030: (rs) 046: . 062: > 078: N 094: ^ 110: n 126: ~
015: (si) 031: (us) 047: / 063: ? 079: O 095: _ 111: o 127: del
4.1

U C jeziku se imena varijabli i funkcija označavaju nizom znakova, stoga se za označavanje znakovne konstante
koriste jednostruki navodnici, primjerice u C iskazu:
a = ’a’;
Važno je razlikovati slijedeće iskaze:
1) a = 8;
2) a = ’8’;
Neki znakovi iz ASCII skupa se ne mogu zapisati u izvornom kodu, jer za njih ne postoji oznaka na standardnoj
tipkovnici.
\b oznaka za povrat unatrag - backspace BS
\f oznaka za stranicu unaprijed - form feed FF
\n oznaka nove linije - new line NL
\r oznaka za povrat na početak reda CR
\t oznaka za horizontalni tab HT
\v oznaka za vertikalni tab
\” uznaka za dvostruki navodnik
\‘ oznaka za jednostruki navodnik
\\ oznaka za znak \ - backslash
‘\ooo‘ znak kojem je ASCII kod zapisan oktalnim znamenkama ooo.
‘\0xhh‘ znak kojem je ASCII kod zapisan heksadecimalnim znamenkama hh.
Primjerice, ekvivalentna su tri zapisa znaka A:
‘A‘ ‘\0x41‘ ‘\101‘
Zapamtimo: u C jeziku se znakovne konstante zapisuju unutar jednostrukih zagrada znakovima iz ASCII
skupa (ili kontrolnom sekvencom). Može ih se tretirati i kao numeričke vrijednosti cjelobrojnog tipa na način
da je vrijednost znakovne konstante jednaka ASCII kodu znaka.
4.2

String
Kada se u C jeziku koriste literalne konstante koje predstavljaju string (niz znakova) one se zapisuju unutar dvostrukih
navodnika, primjerice
"Hello World!\n".
Unutar stringa kontrolne znakove se zapisuje bez navodnika. U ovom primjeru na kraju stringa je zapisan znak za
prijelaz u novu liniju.
Kodiranje logičkih vrijednosti
Vrijedi pravilo: svaka numerička vrijednost može se tretirati kao logička vrijednost “istina” ako je različita od
nule, odnosno “laž” ako je jednaka nuli.
Primjerice, u izrazu
a = x > y;
varijabli a se pridjeljuje vrijednost 1 ako je izraz na desnoj strani istinit (ako je x veće od y), u suprotnome, pridjeljuje
se vrijednost 0.
Ako je x == y x != y x > y x < y x = y
x-y > 0 0 1 1 0 0 1
x-y = 0 1 0 0 0 1 1
x-y < 0 0 1 0 1 1 0
Tablica 4.5 Izvršavanje relacijskih operacija C jezika
4.3

Memorija i podaci
1. Podaci, koji se nalaze na nekoj adresi u memoriji, nazivaju se memorijski objekti.
2. Adresa se opisuje kardinalnim brojem koji opisuje položaj temeljne memorijske čelije, veličine 8 bita, u linearno
uređenom prostoru memorije.
3. Podaci su najčešće kodirani tako da pripadaju skupu numeričkih vrijednosti ili skupu znakova koji su kodirani
prema ASCII standardu, ili pak skupu logičkih vrijednosti ({true, false} odnosno {1,0}).
4. Memorijskim objektima procesor može mijenjati sadržaj i s njima obavljati aritmetičko-logičke operacije.
5. Memorijske objekte s kojima procesor operira kao s cjelinom nazivamo varijablama.
4.3 Prosti tipovi podataka
U programskim se jezicima pripadnost skupu koji ima zajedničke karakteristike naziva tipom. Tip varijable određuje
način njenog kodiranja, način kako ona zauzima memoriju računala i operacije koje su nad tom varijablom dozvoljene.
Tipovi varijabli (ili konstanti) koji se koriste u izrazima određuju tip kojim rezultira taj izraz.
U većini programskih jezika standardni su tipovi podataka:
• numerički (cjelobrojni ili realni)
• logički
• znakovni
a nazivaju se i primitivni ili prosti tipovi jer predstavljaju nedjeljive cjeline i imaju izravan prikaz u memoriji
računala.
4.4

tip
znakovni tip
cjelobrojni tip
kardinalni tip
realni tip
(jednostruki
format)
realni tip
(dvostruki
format)
logički tip
(samo u C++)
Oznaka u
C i C++ jeziku
[signed] char
unsigned char
[signed] int
[signed] short
[signed] long
unsigned [int]
unsigned short
unsigned long
float
interval
vrijednosti
-127 .. 128
0 .. 255
-2147483648.. 2147483647
-32768 .. 32767
-2147483648.. 2147483647
0 .. 4294967295
0 .. 65535
0 .. 4294967295
min ± 1.175494351e-38
maks ± 3.402823466e+38
zauzeće
memorije
1 bajt
1 bajt
4 bajta
2 bajta
4 bajta
4 bajta
2 bajta
4 bajta
4 bajta
double
min
± 2.2250738585072014e-308
maks.
± 1.7976931348623158e+308
8 bajta
bool false ..true 1
Uz pojam varijable uvijek su vezani pojmovi: tip i ime.
Ime predstavlja oznaku adrese varijable u memoriji, pa se zove i referenca varijable, ili referenca
memorijskog objekta. Tip označava skup vijednosti varijable, veličinu zauzeća memorije, način kodiranja i
operacije koje se mogu primijeniti.
4.5

Deklaracije i definicije
Pridjeljivanje oznake tipa nekoj varijabli naziva se deklaracija varijable, a ako se pod tom deklaracijom
podrazumijeva i rezerviranje memorijskog prostora u kojem će biti smještena kodirana vrijedanost varijable,
onda se kaže da je deklaracijom izvršena i definicija varijable. U C i C++ jeziku uvijek mora biti deklariran tip
varijable prije nego sa ona upotrijebi u programskim iskazima.
U programu, imena area1.c, izvršit ćemo jednostavni proračun površine kruga. Upotrijebit ćemo dvije varijable tipa
double: s r ćemo označiti radijus, a s area ćemo označiti površinu. Uzet ćemo da je radijus poznat i da iznosi 2.1 m.
Rezultat proračuna ćemo ispisati pomoću printf funkcije. Evo kako se može napisati taj program
/* area1.c - Program koji računa površinu kruga radijusa 2.1 m */
#include
int main()
{
double r, area; /* deklaracija varijabli r i area */
r = 2.1; /* zadana vrijednost radijusa 2.1m*/
area = r*r*3.14; /* proračun površine kruga */
printf( "\n Povrsina kruga = %f m", area);
return 0;
}
Kada se program kompajlira i izvrši dobije se ispis:
Povrsina kruga = 13.847400 m
• Deklaraciju varijabli se uvijek zapisuje na način da se oznaka tipa napiše ispred imena varijabli.
• Ako se istovremeno deklarira više varijabli istoga tipa, njihova se imena odvajaju zarezom. Zapis deklaracije
završava znakom točka-zarez.
4.6

* sizeof.c-ispisuje zauzeće memorije za proste tipove C jezika */
#include
int main()
{
printf( "\nSizeof(char) = %d", sizeof( char ));
printf( "\nSizeof(int) = %d", sizeof( int ));
printf( "\nSizeof(short) = %d", sizeof( short ));
printf( "\nSizeof(long) = %d", sizeof( long ));
printf( "\nSizeof(float) = %d", sizeof( float ));
printf( "\nSizeof(double) = %d", sizeof( double ));
printf( "\nSizeof(unsigned char) = %d",sizeof( unsigned char ));
printf( "\nSizeof(unsigned int) = %d",sizeof( unsigned int ));
printf( "\nSizeof(unsigned short) = %d",sizeof( unsigned short ));
printf( "\nSizeof(unsigned long) = %d\n",sizeof( unsigned long ));
return 0;
}
Kada se kompajlira i izvrši, program daje ispis:
Sizeof(char) = 1
Sizeof(int) = 4
Sizeof(short) = 2
Sizeof(long) = 4
Sizeof(float) = 4
Sizeof(double) = 8
Sizeof(unsigned char) = 1
Sizeof(unsigned int) = 4
Sizeof(unsigned short) = 2
Sizeof(unsigned long) = 4
4.7

I konstante C jezika indirektno u svom zapisu sadrže oznaku tipa. Evo primjera:
char ’A’
’a’
ili ’\035’
’\x29’
int ’\n’
int 156
0234
0x9c
unsigned 156U
0234U
0x9cU
float 15.6F
1.5e1F
double 15.6L
1.5E1L
znakovna konstanata a
znakovna konstanata A
znakovna konstanata 35 oktalno,
znakovna konstanata 29 heksadecimalno,
nova linija
decimalna notacija
oktalna notacija cjelobrojne konstante
heksadecimalna notacija
Decimalno
oktalno (prefiks U određuje kardinalni broj)
heksadecimalno
realni broj – jednostruki format
određen primjenom sufiksa F ili f
konstante su tipa "double" ukoliko se ne
koristi prefiks F. Nije nužno pisati sufiks
L.
4.8

Znakovne konstante su kompatibilne i s znakovnim i s cjelobrojnim tipom.
/* CHARSIZE.C-Program kojim se ispituje tip znakovne konstante */
#include
int main()
{
char c; /* deklaracija varijable c tipa char */
int x; /* deklaracija varijable x tipa int */
}
c = 'A'; /* varijablama može se pridijeliti */
x = 'A'; /* vrijednost znakovne konstante 'A' */
printf( "\n c = %c", c);
printf( "\n Sizeof c = %d", sizeof (c) );
printf( "\n x = %d", x);
printf( "\n Sizeof x = %d", sizeof(x));
printf( "\n Sizeof 'A' = %d", sizeof('A'));
return 0;
koji daje ispis:
c = A
Sizeof c = 1
x = 65
Sizeof x = 4
Sizeof 'A' = 4
4.9

4.4 #define - direktiva
Leksička se vrijednost numeričkih, znakovnih i literalnih konstanti, pa i samog programskog teksta, može pridijeliti
nekom simboličkom imenu pomoću pretprocesorske direktive #define. Primjerice ako se zapiše:
#define PI 3.141592653589793
to ima efekt da kada se u tekstu programa, koji slijedi iza ove direktive, zapiše PI, vrijedi kao da smo zapisali
3.141592653589793.
Općenito #define direktiva ima oblik:
#define IME supstitucijski_tekst
gdje IME predstavlja proizvoljan naziv zapisan neprekinutim nizom znakova (obično se zapisuje velikim slovima i
podvlakom), a supstitucijski_tekst može sadržavati i isprekidani niz znakova.
4.10

Primjerice,
#include
#define MESSAGE "Vrijednost broja pi = "
#define PI 3.141592653589793
#define PR_NL printf("\n")
int main( void)
{
printf(MESSAGE);
printf("%f" ,PI);
PR_NL;
return 0;
}
Nakon izvršenja dobije se ispis
Vrijednost broja pi = 3.141592653589793
Kasnije će biti detaljnije pojašnjen rad s pretprocesorskim direktivama.
Iza direktive se ne piše znak točka-zarez.
4.11

4.5 Specifikatori printf funkcije
Kada se ispis vrši po unaprijed određenom obliku i rasporedu kažemo da se vrši formatirani ispis. Sada ćemo pokazati
kako se zadaje format ispisa pomoću printf() funkcije.
Općenito format se zadaje pomoću šest polja:
%[prefiks][širina_ispisa][. preciznost][veličina_tipa]tip_argumenta
Format mora započeti s znakom % i završiti s oznakom tipa argumenta. Sva ostala polja su opciona (zbog toga su
napisana unutar uglatih zagrada).
Polje prefiks može sadržavati jedan znak koji ima slijedeće značenje:
- Ispis se poravnava prema lijevoj granici ispisa
+ Pozitivnim se vrijednostima ispisuje i ‘+’ predznak.
razmak Ako je vrijednost positivna, dodaje se razmak prije ispisa
0 Mjesta razmaka ispunjuju se znakom 0.
# Alternativni stil formatiranja
Polje .preciznost određuje broj decimalnih znamenki iza decimalne točke ispisa realnog broja, minimalni broj
znamenki cijelog broja, maksimalni broj znakova stringa.
4.12

%[prefiks][širina_ispisa][. preciznost][veličina_tipa]tip_argumenta
Polje tip_argumenta može sadržavati samo jedan od slijedećih znakova znakova:
c Argument se tretira kao int koji se ispisuje kao znak iz ASCII skupa.
d, i Argument se tretira kao int, a ispisuje se decimalnim znamenkama.
e, E Argument je float ili double, a ispis je u eksponentnom formatu.
f Argument je float ili double, a ispis je prostom decimalnom formatu. Ako je prefiks
# i preciznost .0, tada se ne ispisuje decimalna točka.
g, G Argument je float ili double, a ispis je prostom ili u eksponencijalnom formatu
o Argument je unsigned int, a ispisuje se oktalnim znamenkama.
p Argument se tretira kao pokazivač tipa void *
s Argument mora biti literalni string odnosno pokazivač tipa char *.
u Argument je unsigned int, a ispisuje se decimalnim znamenkama.
x, X Argument je unsigned int, a ispisuje se heksadecimalnim znamenkama. Ako se
zada prefiks # , ispred heksadecimalnih znamenki se ispisuje 0x ili 0X.
Polje veličina_tipa može sadržavati samo jedan znak neposredno ispred oznake tipa.
h
l
L
Pripadni argument tipa int tretira se kao short int ili unsigned short int.
Pripadni argument je long int ili unsigned long int.
Pripadni argument realnog tipa je long double.
4.13

Primjeri korištenja printf funkcije:
/* printf.c - primjer korištenja printf funkcije */
#include
int main()
{
printf("%d, %5d, %-5d, %05d, %5.5d\n", 1, 2, 3, 4, 5);
printf("%o %x %X %#o %#x\n", 171, 171, 171, 171, 171);
printf("%f %e %g\n", 3.14, 3.14, 3.14);
printf("%s, %.5s!\n", "Hello", "worldly");
printf("%0*d, %.*f, %*.*s\n", 2, 3, 4, 5.6, 7, 3, abcdef");
return 0;
}
Ovaj pogram daje ispis:
1, 2, 3 , 00004, 00005
253 ab AB 0253 0xab
3.140000 3.140000e+000 3.14
Hello, world!
03, 5.6000, abc
U prethodnim tablicama za oznake tipa argumenata ‘p’ i ‘s’ naglašeno je da su argumenti funkcije pokazivači. Što je to
pokazivač, bit će objašnjeno u slijedećem odjeljku.
4.14

4.6 Pristup podacima pomoću pokazivača
C jezik omogućuje korištenje numeričke vrijednosti adresa varijabli i funkcija za indirektno manipuliranje s podacima i
izvršenjem programa. Koriste se operatori :
& - adresni operator
* - operator indirekcije
te specijalni tip varijabli koje se nazivaju pokazivači ili pointeri.
Adresni operator & se koristi kao unarni operator tako da se zapisuje ispred imena varijable. Takofvi izraz
daje vrijednost jednaku adresi varijable:
int main()
{
int y;
y = 777;
printf("\n Vrijednost varijable je %d", y);
printf("\n Adresa varijable je %#p", &y);
return 0;
}
Ispis is programa može izgledati ovako:
Vrijednost varijable y je 777
Adresa varijable y je 0x0063FDF4
Operator indirekcije * daje vrijednost koja se nalazi na nekoj adresi
ako je y jednako 777
onda je *(&y) također jednako 777
4.15

Pokazivači
Varijable kojima je vrijednost adresa neke druge varijable ili funkcije nazivaju se pokazivači ili pointeri. Pokazivači
moraju biti deklarirani, jer C kompajler mora znati kakovi će tip podatka biti na adresi koju oni sadrže, ili kako se češće
kaže, mora biti poznat tip objekta na kojeg oni pokazuju.
int *p; /* p je pokazivač na objekt tipa int */
unsigned *q; /* q je pokazivač na objekt tipa unsigned */
Pokazivače prije upotrebe treba inicijalizirati, odnosno mora im se pridjeliti vrijednost adrese postojećeg
memorijskog objekta. Pri tome, tip pokazivača mora biti jednak tipu memorijskog objekta. To se ostvaruje
adresnim operatorom '&'.
int suma; /* deklaracija varijable suma */
int *p; /* deklaracija pokazivača na objekt tipa int */
sum = 777; /* inicijaliziranje varijable suma */
p = &suma; /* p inicijaliziran na adresu varijable suma */
Ako bi dalje koristili naredbi
printf ("%d", suma);
printf ("%d", *p);
dobili bi isti ispis, jer se indirekcijom pokazivača dobiva vrijednost na koju on pokazuje, a to je vrijednost varijable
suma (*p ⇔*&suma).
4.16

U skladu s ovakovom simbolikom prije opisane operacije se mogu predstaviti slijedećom slikom:
Slika 4.4. Prikaz operacija s pokazivačem na varijablu
Operacija
int suma;
int *p;
suma = 777;
Stanje
suma p
? ?
suma p
777 ?
p = &suma;
suma p
777
memorijska
adresa
0x09A8
0x09AC
0x09B0
......
......
......
0x1000
0x1004
sadržaj
memorije
......
777
......
......
......
......
0x09AC
......
ime
varijable
......
suma
......
......
......
......
p
......
Slika 4.3. Prikaz memorijskog sadržaja i adresa varijabki i pokazivača
4.17

Važna osobina indirekcije pokazivača je da se može koristiti u svim izrazima u kojima se koriste i obične varijable.
Primjerice, ekvivalentne su naredbe
p = &suma;
*p = 678; je isto suma = 678;
U slučaju kada se pokazivač koristi samo za bilježenje adresa i kad nije predviđeno da se koristi u izrazima on se može
deklarirati posebnom oznakom tipa
void *p;
što znači da je deklariran pokazivač koji pokazuje na “bilo što”, ili da je deklariran “netipski” pokazivač.
Koristiti se i naziv nul pokazivač za pokazivače kojima je vrijednost jednaka nuli.
Upamti: Imena označavaju fiksni položaj u memorija i često se za njih kaže da predstavljaju referencu memorijskog
objekta ili referencu. U skladu s ovim nazivom, kada se ispred pokazivača primijeni operator indirekcije, kaže se da je
to dereferencirani pokazivač.
Rad s pokazivačima predstavlja važan element programiranja C jezikom. Slučajevi kada se oni koriste i zašto se koriste
biti će objašnjeni tek kada se upoznaju ostali temeljni elementi programiranja C jezikom.
4.18

4.7 Unos podataka u memoriju računala
Postoje razni načini unosa podataka: pomoću tipkovnice, pomoću miša, očitanjem sadržaja datoteka koje su spremljene
na optičkim i magnetskim medijima ili iz mrežnih resursa. Sada ćemo upoznati funkciju C jezika imena scanf koja
omogućuje da se dobave podaci koje korisnik programa unosi pomoću tipkovnice.
Najčešći oblik korištenja scanf funkcije je:
scanf(format_unosa, lista_adresnih_izraza);
gdje:
format_unosa je literalni string u kojem se zadaju specifikatori tipa objekta čija se vrijednost unosi. Oni su gotovo
identični specifikatorima ispisa kod printf().
lista_adresnih_izraza je niz izraza odvojenih zarezom, čija vrijednost predstavlja adresu postojećeg memorijskog
objekta. Tip objekta mora odgovarati specifikaciji tipa prethodno zapisanog u formatu_unosa.
4.19

Jednostavni programi u kojima ćemo koristiti funkciju scanf imat će slijedeći oblik:
/* scanf1.c – obrazac unosa podataka pomoću scanf*/
#include
int main(void)
{
/* 1. definiraj varijablu čija vrijednost se unosi*/
int unos;
/* 2. ispiši poruku korisniku: */
printf("Molim otipkajte jedan cijeli broj >");
/* 3. Pozovi funkciju scan s agumentom: adresa varijabe */
scanf("%d", &unos);
/* 4. obavi radnje s tom varijablom ......*/
/* 5. ispiši rezultat obrada*/
printf("\nOtkucali ste broj %d.\n", unos);
}
return 0;
Kada pokrene ovaj program, na monitoru se ispisuje poruka:
c:> Molim otipkajte jedan cijeli broj >_
i program čeka da korisnik otkuca jedan broj. Unos završava kada korisnik pritisne tipku . Primjerice, ako
korisnik otipka 12345, program će završiti s porukom:
Otkucali ste broj 12345.
4.20

Obično se u format_unosa ne upisuje nikakovi dodatni tekst, kao što je to bio slučaj kod printf funkcije, iako je to
dozvoljeno. Primjerice, ako bi koristili naredbu
scanf("Broj=%d", &unos);
i ako korisnik želi unijeti brijednost 25, onda bi on morao otipkati “Broj=25”. Ako bi otkucao samo broj
25, funkcija scanf() ne bi dala ispravan rezultat.
Pomoću scanf funkcije može se odjednom unijeti više vrijednosti, primjerice unos jednog cijelog broja, jednog realnog
broja i jednog znaka, može se ostvariti samo s jednim pozivom funkcije scanf;
int i;
double x;
char c;
....
scanf("%d%f %c", &i, &x, &c);
Pri unosu cjelih i realnih brojeva, scanf funkcija podrazumjeva da unos pojedinog broja završava tzv. “bijelim”
znakovima (razmak, tab, nova linija). Svi bijeli znakovi uneseni ispred broja se odbacuju. To nije slučaj kada se unosi
znak, jer i bijeli znakovi predstavljaju znak. Stoga se pri unosu znaka treba eksplicitno u formatu zapisa zadati razmak
od prethodnog unosa.
Navedeni problemi su razlogom da programeri rijetko koriste scanf funkciju za komuniciranje s korisnikom. Kasnije
ćemo pokazati da je za unos znakova pogodnije koristiti neke druge funkcije. Također, pokazat ćemo kako
dijagnosticirati da li je izvršen unos koji odgovara zadanom tipu varijable.
4.21

4.8 Inicijalizacija varijabli
Temeljni uvjet korištenja neke varijable je da ona prethodno mora biti deklarirana. Samom deklaracijom nije određeno
kakova će biti početna (inicijalna) vrijednost varijable.
int main()
{
int y, x; /* deklaracija varijabli x i y */
x = 77; /* početna vrijednost varijable x */
y = x + 7; /* početna vrijednost varijable y */
...
Kada ne bi bila određena vrijednost od x, program bi se kompajlirao bez dojave pogreške, ali tada bi pri izvršenju
programa bila neodređena vrijednost varijable y.
U C jeziku se početna vrijednost varijable može odrediti i u samoj deklaraciji. Primjerice, prethodni program se može
napisati u obliku:
int main()
{
int y, x = 77; /* deklaracija varijabli x i y */
/* i inicijalizacija x na vrijednost 77 */
y = x + 7; /* početna vrijednost varijable y */
Zapamti: Inicijalizacija varijable je deklaracija u kojoj se određuje početna vrijednost varijable.
4.22