ZLOČIN U LORI - Documenta

Upitan što ima reći na ovaj prigovor odvjetnice, svjedok je rekao: "To su tanke priče", rekao
je da je drugi dan, nakon što je ubijen njegov brat, u novinama je objavljeno da su izvršili
oružanu pobunu, no, on nikada ranije nije vidio niti upoznao Šuška i ostale, koji su bili u
novinama navedeni. Rekao je: "Ma kakva oružana pobuna, oni su već bili mrtvi".
Svjedokinja Marija Knežević – nije pristupila – čitanje ranijih iskaza
Predsjednica Vijeća upoznala je nazočne stranke s činjenicom da je Vijeće dobilo dopis
odvjetničkoga ureda Ivice Restovića, kojim se moli Vijeće da pročita iskaz svjedokinje Marije
Knežević, da ona živi skromno, povučeno, te odbija kontakte vezane za smrt supruga.
Stranke su se suglasile da se pročitaju zapisnici s izjavama svjedokinje od 15. listopada 1993.
godine, 12. listopada 2001. godine, 14. lipnja 2002. godine.
Na zapisnik od 12. listopada 2001. godine rekla je da je o smrti supruga saslušavana u
listopadu 1993. godine, na Vojnom sudu u Splitu. Ne zna kako i pod kojim okolnostima je
nastupila smrt njezina supruga. Rekla je da je pokrenula parnični postupak za naknadu štete,
protiv RH-a, no da nije održana niti jedna rasprava.
Na zapisnik od 15. listopada 1993. godine svjedokinja je rekla da je njezin suprug lišen
slobode 13. lipnja 1992. godine. Rekla je da su bili podstanari u Kaštel Lukšiću. U jutro, oko
6,20 sati, pozvonili su na vrata. Suprug, ona i djeca su spavali. Rekla je da je suprug otišao
otvoriti, pitao je tko je, na što je dobio odgovor da je policija. U stan su ušle osobe u
maskirnim uniformama, bilo ih je 5 – 6. Rekla je da se ne sjeća bijelih kaiševa na uniformi.
Jedan je udario supruga laktom u stomak, pitao je gdje je oružje. Pitao je nju odakle je i zašto
se kao Hrvatica udala za četnika. Taj vojnik i još jedan su sve pretražili, razbacivali su stvari.
Kad su željeli ući u dječju sobu, rekli su im da djeca spavaju i nisu ulazili. Svjedokinja je
nadalje rekla da je njezin suprug pitao, zašto pretražuju stan, na što je dobio odgovor da je iz
Zagreba stigla optužnica protiv njega. Rekla je da je vojnik koji je udario njezina supruga,
pokazao neku plavu knjižicu s grbom. Ona misli da je to bila značka vojne policije.(?) Nakon
pola sata odveli su njezina supruga. Na pitanje kada će ga vratiti, jedan od vojnika je rekao da
su ih te večeri odveli 50, pa će ga vratiti kad na njega dođe red. Čula je jednu priču da su
njezinoga supruga ostavili u jednoj slastičarnici u Kaštel Lukšiću, da ih pričeka dok odu po
još jednu osobu. U nedjelju je čula da je suprug povrijeđen, posjetila ga je u bolnici i vidjela
da je u teškom stanju, u nesvijesti.
Na zapisnik od 14. lipnja 2002. godine rekla je da je čula priču da se u njezina supruga
Nenada pucalo kad je htio pobjeći. Rekla je da je zvala liječnika, da joj je rekao da je suprugu
povrijeđena ruka, noga, rebra, te da mu ne rade bubrezi. Rekla je da joj je suprug radio u
"Jugovinilu". Na ovoj glavnoj raspravi je tvrdila da nikada nije spominjala plavu knjižicu s
grbom. Na pitanje je li znala da joj je suprug bio optužen za oružanu pobunu, svjedokinja je
rekla da o tome nije imala saznanja, ali nakon svega što se dogodilo da je to mogla
posumnjati. Rekla je da nije vidjela obdukcijski zapisnik. Rekla je da je po uniformi osoba,
koje su došle u pretragu njihova stana mogla zaključiti da se radi o vojnim policajcima, da su
imali maskirne uniforme. Čula je od svoga oca da je njezin suprug ostavljen u jednoj
slastičarnici, da ih čeka dok odu po jednu osobu. Rekla je da je od 73. bojne vojne policije
dobila neki dopis, ali ga je u međuvremenu izgubila. Rekla je da je u bolnici vidjela supruga
preko stakla, da je bio u centru za intenzivnu terapiju.
Nakon što je pročitan iskaz svjedokinje, stranke su izjavile da nemaju primjedbi na njezin
iskaz.