ZLOČIN U LORI - Documenta

Kroz cijelo vrijeme doživljavao je različita maltretiranja i neugodnosti, i on i njegova obitelj,
bilo na ulici, u prodavaonici, pozivan je na policiju, odbijali su mu dati domovnicu, stalno su
nazivali telefonom i prijetili.
Na raspravi tijekom prethodnog postupka, kako stoji u zapisniku, svjedok je ostao kod
iskaza iz istrage, koji je nakon toga pročitan.
Rekao je da mu je ovo najteži dan, jer mora ponoviti ono što je proživio u Lori od 19. do 29.
kololvoza 1992. godine. Rekao je da ne može vjerovati da postoje takvi ljudi, da ga je stid što
su mu sve radili, žao mu je i tih ljudi što su pali tako nisko. Bio je vojno lice, ali nije pripadao
ni jednoj vojnoj niti političkoj organizaciji, ni danas ne zna zašto je priveden i zatvoren, pri
puštanju iz zatvora nije dobio nikakav dokument. Rekao je da ne zna imena i prezimena ljudi
koji su ga mučili, već ih je ranije u svojim iskazima opisao, misli da bi ih mogao prepoznati
kada bi vidio fotografije iz toga vremena, a posebno one koji su se isticali kao Pepe, Bokser,
onaj Musliman, Pukovnik…
U zapisniku stoji da je Zamjenik ŽDO je predložio da se svjedoku dopusti da se okrene i
pokuša među optuženima prepoznati osobe koje je ranije spominjao i opisivao. Obrana se
suglasno usprotivila ovom prijedlogu, pozivajući se na čl. 243. ZKP-a. Predsjednica Vijeća
odbila je prijedlog Zamjenika, obrazlažući to ranijom izjavom svjedoka da bi ih prepoznao po
fotografijama iz onoga vremena. Svjedok je rekao da se, nakon događaja, kada nije dao iskaz
pred istražnim sucem, obratio za zaštitu gospodinu Mladenu Bajiću, a i sve kasnije prijetnje i
neugodnosti koje je doživljavao prijavljivao je njemu, a ne policiji. Rekao je da je nakon
izlaska iz zatvora bio izranjavan, otežano je hodao, noge mu trnu, ne zna je li to posljedica
onoga što mu je onaj Musliman povrijedio kičmu, zna samo da ranije nije imao takve tegobe.
Pomagale su mu humanitarne organizacije, od kojih je dobivao lijekove, odlazio je neko
vrijeme kod liječnice Opačak, dok i ona nije otišla. Kako se nije liječio službeno u
zdravstvenoj ustanovi, tako danas nema nikakve medicinske dokumentacije. Tek 1994. godine
je dobio domovnicu i mogao ostvariti zdravstveno osiguranje. Doživljavao je razne prijetnje, i
on i njegova obitelj, sjeća se da ga mu je jedan mladić na motoru prijetio pištoljem iz džepa i
rekao da i među onima koji ga brane ima njihovih, prepoznao je da je to bio onaj mladić koji
mu je prišao na sudu kada su mu prijetili, stalno su nazivali na telefon i prijetili, između
ostalog i da će mu silovati kćer i unučice. Sve to nije ranije spominjao jer se, jednostavno, nije
svega sjetio. Bilo ga je strah, i za sebe i za obitelj, a još je bio onako bolestan i to su razlozi
što se nije odazivao kada su ga pozivali da svjedoči. Na pitanje predsjednika vijeća odgovorio
je da ne poznaje ni Damira Mršića, ni Mladena Tolušića, ni Perišića, ni Čulinu.
Nakon pročitanih iskaza svjedok je potvrdio da ostaje kod svega rečenoga, ali da je to, možda,
50% onoga što se dogodilo. Rekao je da mu je sudac Lozina upropastio život, da je pustio
optužene, svoje prijatelje, iz zatvora i dozvolio im da ga napadaju, da je ubijen i fizički i
psihički u VIC "Lora". Nakon svih prijetnji telefonom, na ulici, nisu mu dozvoljavali da
dobije dokumente, na kraju su ga uspjeli otjerati iz Splita, njega i njegovu obitelj.
Svjedok je pokazao na opt. Banića, rekavši da je siguran da je to "Bokser", da je bio kada su
ga ispitivali u kasarni, te da ga je, nakon što su se umorili ona dvojica, koji su ga prije tukli,
raznio uza zid tako da se nije mogao podići, da ga je udarao punom snagom po licu, glavi,
nogama, stomaku. Rekao je da su Bokseru drugi govorili da ga više ne udara. Misli da mu je
jednim udarcem sa strane slomio rebra. Svjedok je rekao da se i on bavio boksom, ali da mu
nikada nije palo na pamet udariti nekoga izvan ringa, da ne zna otkud čovjeku tolika mržnja,
da je on valjda trenirao boks radi razbojništva, obratio se optuženome i rekao da mu je žao
sebe, ali i njega, što je takav čovjek. Svjedok je naveo da «onoga koji mu je lomio kičmu» ne
vidi među optuženima.