ZLOČIN U LORI - Documenta

VIC "Lora". Govorili su da su u bolnici «sve četnici», da su svjedoka pregledali bolje nego
ikada i opet su ga, u onakvom stanju, tukli i vratili u ćeliju br. 2. Tek tada je dobio nešto za
jesti, nešto namazano na kruh i malo vode. U zatvoru je ostao do 29. kolovoza 1992. godine,
svakodnevno je prolazio nova mučenja. Sjeća se da je jedan čuvar, visok, plav, rošava lica,
kada je svjedok tražio vode, naredio zatvorenicima da ga osvježe, tako da su cijedili krpe,
kojima su prali WC i njima mu prali lice, zube, uši. Taj čuvar je tražio da se zatvorenici
između sebe tuku, a kada bi netko došao izvana, a dolazili su i navraćali neki ljudi i u civilu i
u maslinastim odorama, rekao bi da vide kakvi su četnici, da se sami tuku i poslije kažu da ih
oni tuku. Sjeća se da su kod otvaranja ćelija morali pozdravljati ˝za dom spremni˝.
Jednom prilikom, kada je neka delegacija posjetila zatvor, jedna osoba je pitala da li tuku
zarobljenike, na što je svjedok klimnuo glavom. Navečer je u njegovu ćeliju došao onaj što ga
je mučio poljskim telefonom i pištoljem, okrenuo ga je prema zidu s rukama na potiljku,
odostraga ga je udarao nogama, tako da je svjedok svaki put glavom udario u zid, vikao mu je
da li bi se žalio, a kada je svjedok pao on je otišao. Sjeća se, da su ga drugi put vodili na
Križine dva vojna policajca, od kojih je jedan bio onaj koji ga je priveo. Tamo su ga snimali
nekom cijevi, koja mu je kroz usta uvučena do želuca, bio je to za njega težak pregled. Na
povratku da su svratili u kafić, svjedoka da su zaključali u autu i ostavili na suncu. Oni su ga
gledali iz kafića. Svjedok je rekao da su pored njega, sa desne strane, ostavili u autu i pištolj,
ali da ne zna zašto. Čim je vraćen u VIC "Lora", ponovo su ga tukli i vratili u staru ćeliju.
Sjeća se da je jednom došao jedan mladić s razmjene, bio je u zavojima. Veselili su se i rekli
da i oni imaju jednoga zastavnika iz Banja Luke, doveli su ga i tukli pred tim vojnikom, koji
je rekao da ga ne tuku, da nije on kriv za ono što su njemu radili u zarobljeništvu u Banja
Luci.
U pritvoru je bio i jedan Musliman, radi nekoga oružja, bio je krupan, oko 110 kg, visok oko
190 cm, kretao se stalno među stražarima i tukao zatvorenike, imao bi i ključeve, pa bi znao
doći u ćelije i tući ljude. Mogao bi ga prepoznati, vidio ga je jednom na tržnici, među
˝šibicarima˝, drugi put u bolnici na Križinama, prije 2 godine. Rekao je da bi mogao
prepoznati i ˝Boksera˝, koji je bio zdepast, visok možda 165 cm, zatim onoga vojnog
policajca koji ga je doveo, visokog, plavog koji ga je ˝osvježavao˝, ali nikome od njih ne zna
ime. Kada je vođen van, u krug zatvora, da obavi neki posao, u dijelu koji se nalazi prema
moru, vidio je, ispred toga dijela, neke posude za hranu. Pretpostavljao je da tamo nekoga
ima i da odatle dolaze oni jauci i zapomaganja koji bi se znali čuti. Prije nego je otpušten iz
zatvora, ljudi u civilu su mu rekli da oni sve znaju, da je pušten, odveli su ga vozilom do
njegove zgrade, jer on nije bio u stanju hodati i otići sam. Cijelim putem su mu prijetili da ne
smije ni spomenuti nikome ništa, od svega što je doživio. Rekao je da je imao puno povreda
po tijelu, nije mogao hodati, popucale su mu bubne opne od udaraca. Po licu i očima mu je
izbila neka infekcija. Samo jednom je bio kod otorinolaringologa. Nije imao zdravstvenu
zaštitu, pa nije mogao obavljati nikakve preglede, sve do 1994. godine, kada je jedva dobio
domovnicu. Jedna međunarodna udruga za ljudska prava ponudila mu je da ode u Kanadu ili
da ode u Srbiju, no, on je želio ostati u Splitu. Za ovaj postupak, protiv čuvara iz VIC "Lora",
saznao je od susjeda, koji je pročitao vijest u novinama. Prisjetio se da mu je kćerka došla u
VIC "Lora", prvoga dana kada je odveden, pitala je što je s njim, ali da su je malo ˝isklepali˝ i
otjerali. Nikolu Birkića i dalje viđa, ali ga više ne vrijeđa, a zašto je to učinio onom prilikom,
kada je doselio, svjedok kaže da ne zna ni danas. Rekao je da se nikome nije obraćao za
zaštitu, da ni danas ne zna zašto su ga priveli i zatvorili, ne zna ni zašto nije ostavljen u
bolnici, iako je trebao, prema stanju u kojem je bio. Liječnici mu nisu rekli što je ustanovljeno
tijekom pregleda, nije dobio nalaze o tome, samo su mu dali neke lijekove, dvije ili tri vrste.
Po savjetu udruge, koja mu je nudila odlazak u Kanadu ili Srbiju, odmah po izlasku iz
zatvora, napisao je izjavu o svemu, i u državnom odvjetništvu je potpisao jednu izjavu.