ZLOČIN U LORI - Documenta

U zapisniku istrage od 29. listopada 2001. stoji da je svjedok rekao da je radio u JNA kao
aviomehaničar u Divuljama, stan je imao u Stepinčevoj ulici u Splitu, gdje je živio sa obitelji.
U mirovini je od 1985. godine.
Svjedok je naveo da Split nije napuštao tijekom 1990. godine i nije imao nikakvih
neugodnosti. Problemi su počeli kada je u njihovu zgradu, u ulaz br. 2, doselio Nikola Birkić,
koga je poznavao iz službe, a koji mu se jednom, neočekivano, obratio psujući mu majku
četničku, zašto je još tu, što je svjedoku bilo čudnojer ranije nisu bili u lošim odnosima.
Rekao je da se sjeća 19. kolovoza 1992. godine, u jutro, na izlazu iz zgrade, sreo je dvojicu
vojnih policajaca, koji su ga pitali za Milosava Katalinu. Odveo ih je do svoga stana na 12.
katu, predstavio im se. Rekli su mu da ga moraju privesti na informativni razgovor, bili su u
stanu i korektno su se ponašali. Ispred zgrade ih je čekalo jedno osobno vozilo, no svjedok ne
zna je li bilo vojno ili policijsko, te da li je imalo kakav natpis. Odveli su ga u VIC "Lora",
oko 12 sati, u zgradu, koje se nalazila 200-300 metara s desne strane. U hodniku, sa lijeve
strane, uveli su ga u jednu sobu, gdje je bio vojnik od nekih 40 godina, jedna ženska osoba i
muškarac od oko 50 godina. Vojnik je rekao da sačekaju u hodniku. S njim su bili isti
policajci koji su ga doveli. Do tada ga nitko nije tukao.
Jedan od vojnih policajaca ga je ponovo uveo u sobu, gdje su sada bile, još 3 osobe u civilnoj
odjeći. Mlađi vojnik, koji ga je uputio na hodnik, imao je oko 40 godina, bio je tamnije puti,
imao je crne naočale, bez brkova i brade, sjedio je za stolom. Morao je sjesti na nisku stolicu,
tako da su mu prsa bila naslonjena na rub stola, noge je morao podvući ispod stolice. Ispitivali
su ga tko je, odakle je, koje nacionalnosti, za koga je glasao, koje Srbe poznaje. Za vrijeme
toga ispitivanja udarali su ga šakama s obje strane, vukli za uši, šamarali, zavrtali mu glavu,
noževima su mu vrtili oko ušiju, ali da ga nisu zarezali, što je sve trajalo nekih sat i pol, nakon
čega je bio kao drogiran, vrtilo mu se, jaukao je od boli. Osoba, koja je sjedila za stolom,
rekao mu je da su oni ludi i da im on ne može ništa. Nakon toga ga je policajac, koji ga je
doveo, i koji je isto bio prisutan i tukao ga, izveo van. Dok je čekao, policajac je kucao je na
neki prozor, vikao da vodi ovoga četnika. Uveo ga je u zgradu zatvora, u ćeliju broj 2, u kojoj
tada nije bilo nikoga. Nakon 30 do 40 minuta, taj ga je policajac, odveo u prostoriju sa desne
strane, ispred koje je bilo dvorište, gdje je sjedio muškarac u civilu, valjda starješina, ali ne
onaj od prije, bio je crnomanjast, imao je tamne naočale, svjedok je zapazio da nema gornji
zub. Ta osoba mu je rekla da je ovo ustaški zatvor, da će tu propjevati. Tražio je poljski
telefon, spojio mu je žice na noge, ruke i uši, vrtio je ručicu. Cijelo to vrijeme svjedok je
stajao. Kada je konačno pao, polijevali su ga vodom, hladili ventilatorom. Osoba, koja ga je
spojila na poljski telefon, iz ormara je uzela pištolj, ugurao mu ga u usta rekavši da odatle
može izaći jedino u «kevinu jamu», da uši može ostaviti i da će ih oni osušiti. Neki su govorili
da ga ne ubije, jer tko će to očistiti. Zatim su ga skinuli do gola, naslonili na zid u dvorištu i
polijevali šmrkom vode, koji je bio tako snažan da ga je držao na nogama, oko 10-tak minuta,
a kada su prekinuli, svjedok da se srušio na pod. Jedan od njih da ga je podigao i na njemu
trenirao boks, udarao ga je golim šakama, svom snagom, izbio mu je nekoliko zubi, a kada ga
je udario u slabine, svjedok se srušio. Svjedok je rekao da je tu bio stalno nazočan onaj koji je
naređivao, ali ga on nije udarao, osim što mu je ranije spajao struju i gurao pištolj u usta.
Nakon toga, donijeli su neki sivi kombinezon, na kome je pisalo RZ, neki broj, nakon čega je
vraćen u ćeliju. U ćeliji je stalno bio sam, osim jednog kratkog perioda, kada su doveli nekog
mladića. Sutradan su svjedoka, zbog povreda zadobivenih prethodnog dana, osobnim
automobilom odvezli na hitnu pomoć, u bolnicu na Križinama. Tijekom transporta bio je
udaran pištoljem po tjemenu, od čega se srušio, uguran je u vozilo i odvezen. U bolnici ga je
primila jedna liječnica iz Sarajeva, nešto ga je pitala, no, nije mogao odgovoriti. Liječnica je
tražila da mu daju vode, što vojni policajac nije dozvolio, a kada mu je objasnila da ne može
drugačije uspostaviti kontakt sa svjedokom, odredio je koliko će mu vode dati. Rekao je da ga
je pregledala onako na nogama i da je dobio injekciju protiv boli, a nakon toga su ga vratili u