ZLOČIN U LORI - Documenta

vrijeđanju i psihičkom šikaniranju ne treba ni govoriti. Svjedok kaže kako je najgore bilo
kada bi ih prebili stražari, pa bi nakon toga došli neki izvana i, ne znajući da su zatvorenici
već obrađeni, nastavili i oni mučenje, što je posebno radio Giljanović.
Na pitanja zamjenika ŽDOa svjedok izjavljuje, da je u «Lori» bio od 25.04. pa do
12.08.1992., kada je odvezen u Kerestinac radi razmjene. Rekao je kako u početku nije znao
imena stražara, a kasnije ih je doznao, uostalom, na zidu su bila napisana imena dežurnih po
smjenama. Tako se sjeća Tome Duića, Tonća Vrkića, Gudića, Botića, Bungura, Davora i
Damira Perišića, Tonća Rogošića, Joška Pribudića te Zorana ili Zlatka Sulejmanovića.
Za Tomu Duića može reći da je bio opasan, zloćudan, bio je kolovođa i upravnik zatvora i kao
takav nije smio dozvoliti… Svjedok je upozoren da ne smije ocjenjivati, već samo iznijeti ono
što zna. Svjedok dalje nastavlja kako je Duić učestvovao i sam u najvećem dijelu mučenja.
Imao je potenciometar na stolu kako bi regulirao, pojačavao i smanjivao struju. Može ga
opisati: bio je crn, tamnog tena, srednje visine, kratko ošišan. Za Vrkića može reći da je bio u
ulozi zamjenika. Sudjelovao je u prebijanjima i maltretiranjima. Bio je prosijede kose, visok,
ne može reći boju očiju. Svjedok izjavljuje da je sve ovo što govori, i izgleda kao općenito,
njegovo osobno iskustvo. Za Emilia Bungura može reći da se isticao po grubostima i to kad
god je bio u smjeni. Može reći da je njega osobno tukao i gazio mu nogama prste. Za Antu
Gudića, što da kaže, nekad je čak bio i gori i žešći od Tome Duića. Može reći da je bio
krupan, da je imao svijetle brkove, jači čovjek, malo veće glave. Za Botića je rekao da je
uvijek bio u ekipi sa Bungurom i Gudićem i kad bi bila njihova smjena, bili su strah i trepet.
Jednom su otišli, njih su natjerali da peru WC, a kad su se vratili bili su znojni toliko da su
morali mijenjati uniformu Ne zna što su radili, sigurno nisu kopali, ali zna da su se za to
vrijeme iz bloka C čuli krici i urlici. Anđelko mu je tom prilikom dao palicu da je opere. On
je bio oniži, crn, tamnije puti. Za Emilia Bungura svjedok kaže da je bio krupan, malo puniji,
sa svijetlim brkovima, srednje visine, ima malo veću glavu.
Na intervenciju predsjednice Vijeća, ali i obrane, da li to znači da su i Bungur i Gudić
imali brkove, svjedok pojašnjava da je on maloprije opisivao Bungura, a ne Gudića, kada je
rekao da je imao svijetle brkove. Gudić ih nije imao, on je bio visok, najviši tamo, jak kao i
ostali, izgledao je normalno. Tada, 01.05., kada je pretučen, ne može reći konkretno tko ga je
tukao, bilo ih je više nego uobičajeno, a bio je mrak. Toga dana su ga vozili u Zagreb. Putem
su se zaustavili, vani su se dogovarali nešto sa vojnicima koji su bili na punktu i poslije toga
su se okrenuli i vratili za Split. Nakon nekoliko dana bio je registriran od MCK-a, a blok C
nije registriran. On je to i rekao predstavnicima Crvenoga križa i pokazao je kako je pretučen,
pa je i zbog toga kažnjen Vezali su mu oči, zna da je bio Duić, a za ostale ne zna Nisu puno
govorili, šutjeli su i tukli, a Duića je poznao po glasu. Svjedok je u bloku C proveo mjesec i
više dana i to pri kraju, a prije toga je bio u normalnom bloku, misli da je to bio blok A. Sa
njim u ćeliji bio je Nikola Đerfi, jedan vojnik iz Nikšića, Luka Adžić, kojega su isto tukli.
Poslije je umro. Zatvorenici su se ijenjali, pa su tako u ćeliji neko vrijeme bili neki
Trebinjci. Dok se nalazio u bloku A, nisu mogli vidjeti ima li zarobljenika u bloku C, ali su
tamo nosili hranu i mogli su se čuti kako viču, jauču, kukaju, što se već može čuti kada vas
tuku. U dvorište su izlazili povremeno, a poslije češće, jer su dobivali i neke zadatke, a iz
bloka C ne zna jesu li izlazili u šetnju.
Kada ga tužitelj pita, da li je bilo smrtnih slučajeva, svjedok kaže da je čuo za Kneževića i
Bulovića i još jednoga momka iz Kragujevca, kojemu ne zna ime, jaukao je i vikao i više se
najednom nije čulo ništa, poslije ga nije bilo. Kada je bio u bloku C, Knežević je bio jedno
vrijeme sa njim u ćeliji. Pričao je da ima kćerku koja igra košarku za «Dalmu» i da se čudi
zašto su ga doveli, jer već 20 godina živi u Splitu. Bili su, jednom prilikom, svi vani u krugu,
kada su se začuli pucnji. Svi su poskakali i svi su odmah otjerani u ćelije. Zatvorenik
Žarković Slavko, koji je pratio što se događalo, pričao mu je da je ovaj pokušao bježati Čuli
su se pucnji, i to više njih, 5 ili 6. Tamo je ležao na podu i Bulović komu su naredili da leži na