ZLOČIN U LORI - Documenta

Na pitanje braniteljice E. Bungura, razumije li on nju, svjedok jasno odgovara da
razumije, ali kaže da iskaz može dati i na engleskom jeziku, ako je to potrebno. Svjedok je
rekao da nije bio ni u dijelu A, ni u dijelu B, već u dijelu zatvora kojega su svi okarakterizirali
kao blok C, a to zna jer su mu, već kod samog upućivanja u «Loru» iz Dračevca, čuvari rekli
da ide u blok C. Također je od čuvara čuo da se nalazi u objektu Dračevac, a poslije je saznao
za «Loru» na isti način. Sam nikad nije bio u Splitu, osim ovom prilikom. Svjedok dodaje:
˝Što me ne pitate kako znam da je to bila «Lora», želite me zbuniti?˝ Svjedok dalje izjavljuje
da ne surađuje sa MCK-a, niti ima ikakve kontakte s tom institucijom. Postojao je jedan civil,
koji mu je rekao da nije uopće evidentiran i jedino na taj način je saznao o tome. On je ubijen,
ne zna mu ni ime. Boravio je još u bloku C, u tzv. ˝crnoj sobi,˝ gdje se nalaze strunjače i gdje
su spajani na struju, bio je na šetalištu, odnosno u ograđenom krugu zatvora, koji je služio za
šetnju zatvorenika.
Imena osoba, koje je spominjao, doznao je samim boravkom tamo, čuo je kako se
oslovljavaju, tako zna i za Tonća Vrkića, ali za ovu osobu sa ožiljkom nije znao da se zove
Banić.
Boravio je u Šimunskoj bolnici u Zagrebu, prije same razmjene, iz razloga što je izgubio
imunitet, sa 96 kilograma došao je na 44, koliko je imao na razmjeni, zbog ozljeda i svega što
je prošao u «Lori». U Šimunskoj bolnici bio je iz razloga što je imao 7 polomljenih rebara i
bio mu je iscrpljen organizam. Tamo je doveden iz Kerestinca. Misli da je bila druga
polovica travnja
Na pitanje, je li bio osuđen u Hrvatskoj, svjedok odgovara da jest. Bilo je to suđenje
u kojemu je za 45 minuta dobio presudu, uskraćeno mu je pravo da se brani, odnosno, imao je
branitelja po službenoj dužnosti sa kojim nije ni kontaktirao niti ga je vidio, osim na suđenju,
gdje je svjedok bio samo 5 minuta. Kako su mu prsti bili polomljeni nije mogao pisati žalbu
sam, a branitelj koji mu je dodijeljen to nije učinio. Dobio je jedinstvenu kaznu od 22 godine,
za više djela, ne može reći kojih. Misli da je za djelo ugrožavanja suvereniteta RH-a bila
kazna od 10 godina, drugo ne zna. To se odvijalo u sudu, u Zagrebu, ne zna na kojem sudu.
Zna da su bili civilni suci, nisu bili u uniformi. Braniteljica komentira da može biti vojni ili
županijski sud.
Na slobodu je izašao zamjenom zatvorenika, dogovorom dviju država, a na razmjenu je
odveden iz Kerestinca.
Optuženi Botić postavlja pitanje svjedoku, da li je imao vatreno oružje, na što ovaj
odgovara da je. Na pitanje da li je pucao, također odgovara da je. Kada je upitan, da li je
nekoga ubio, ispitivanje prekida predsjednica Vijeća. Optuženi se dalje obraća svjedoku i pita
ga kako tumači to da je većina njegovih vojnika iz okolice Knina, a on sam iz Niša. Kaže
svjedoku da je došao ovamo ubijati naše ljude.
Predsjednica Vijeća, konačno, prekida optuženog u ovakvom obraćanju svjedoku.
Optuženi Botić dalje pita svjedoka, da li je bio ranjen ručnom bombom tijekom
zarobljavanja, a ovaj potvrđuje da jeste. Vezano za to, optuženi Botić stavlja primjedbu na
iskaz svjedoka ističući kako je moguće da je onih 20-tak fraktura na lubanji zadobio upravo
od toga ranjavanja, dakle prije nego je došao u Vojno-istražni centar «Lora». Svjedok je
odgovorio da mu se ljudi, koji su ga transportirali u Split iz Šibenika, nisu predstavili, ali ih je
znao sve iz Šibenika i može reći da su to bili Damir Boršić, Pauk Slavko, Rajković Žarko,
Milorad Paić i Mario Barišić.
Svjedok se obraća Vijeću, da upozori optuženog da mu ne psuje majku, na što svi
branitelji viču da nije.
Optuženi Ante Gudić pita svjedoka, da li je on radio u pritvoru, a svjedok odgovara da
njega ne poznaje, da ga prvi put vidi, te da je siguran da ga ne zna.