ZLOČIN U LORI - Documenta

24. listopada 2005. godine
Glavna rasprava se nastavlja ispitivanjem svjedoka iz Srbije i Crne Gore.
Svjedok VOJKAN ŽIVKOVIĆ
U VIC Lora bio je zatočen od 02. do 10. ožujka 1992. godine. Zarobljen je oko Šibenika,
odakle je prebačen u vojni zatvor Kuline kod Šibenika, a potom najprije u Dračevac, pa u
VIC Lora. To je za njega bilo sedam dana pakla.
Na pitanje zamjenika ŽDO-a, u čemu se sastojao taj ˝pakao,˝ svjedok odgovara da se
sastojao od tuče, maltretiranja, spajanja na struju od 220 V, od tzv. ˝minđuša,˝ odnosno
bušenja ušiju žicom, na koju bi potom spajali struju, od sječenja prstiju, spajanja na
induktorski telefon od 115 V, što je bilo milina prema onih 220 V. Na pitanje, gdje su mu sve
to činili, svjedok je rekao da je to bilo u bloku ˝C˝, gdje je on i bio smješten sve vrijeme
boravka u «Lori», a to je bio zadnji dio logora. Rekao je da su sa njim bila još 4 njegova
vojnika . Drugi, koji su bili tamo, mahom su bili civili, nisu bili evidentirani od
Međunarodnoga CK-a. Na pitanje, da li su on i njegovi vojnici bili evidentirani, kaže da jesu i
to već prilikom zarobljavanja na bojištu. Čuo je krike, ali nije vidio da li su druge tukli, jer je
uvijek bio ispitivan ili sam ili u prisustvu svojih vojnika. Kada su ga vodili na strijeljanje,
sjeća se da je vidio jednoga čovjeka i da su ga, pored njega, ubili pištoljem u glavu.
Na pitanje zamjenika ŽDO-a, svjedok je rekao da svjeća upravnika zatvora Duića,
čuo je za Tončija, najbolje se sjeća jednoga koji je najviše tukao, zvali su ga "Bokser",
mogao bi ga prepoznati, jer ima ožiljak koji se ne može sakriti. Uz odobrenje Vijeća potom se
okreće i pokazuje optuženoga Banića, za kojega kaže da ga je tukao svakodnevno 24 sata, te
pokazuje mjesto na ruci, između palca i kažiprsta, gdje bi ovaj trebao imati ožiljak.
Punomoćnik oštećenika obitelji Knežević, pitao je svjedoka, što je značilo "sjeći
prste", na što je svjedok pojasnio da bi mu stavili ruku na stol, pri čemu bi ga jedan držao, a
drugi zasijecao prst do kosti, a onda bi prestao i rekao da će mu sutra odsjeći cijeli prst.
Svjedok kaže da od toga ˝sječenja˝ ima i ožiljak na kažiprstu što i pokazuje, te ozljede su bile
utvrđene i slikane, prilikom razmjene, 22.05.1992. godine. Na pitanje, kakve je sve povrede
imao, intervenira predsjednica Vijeća i preformulira pitanje u ˝Jeste li imali povrede?˝ na što
svjedok kaže da je imao 7 slomljenih rebara, 4 sa desne, 3 s lijeve strane, oko 20 fraktura po
glavi i povredu lijevoga oka.
Na daljnje pitanje, svjedok odgovara da je razgovarao sa jednim od onih civila koji su bili sa
njim u bloku ˝C˝. Ta osoba mu je rekla da je iz okolice Splita i da je odveden od kuće oko 2
sata noću. Branitelj optuženoga T. Vrkića pitao je svjedoka, , zna li da je RH-a tada bila
priznata država, svjedok odgovara da ne želi odgovarati o političkim stvarima, jer nije tu radi
toga, ako je nešto i pogriješio, ovdje je samo da bi kazao što zna o događanjima iz «Lore». Na
zahtjev da opiše kako je izgledao optuženi Duić, svjedok je rekao da je optuženik bio mlađi
čovjek, imao je suprugu, koja je isto dolazila u zatvor, bio je smeđ, malo jače građe, visine
osrednje, ali ne može je točno odrediti, ali kada bi vidio njegovu fotografiju, prepoznao bi ga.
Rekao je da je bio u više zatvora, najprije u Kulinama, poslije u Vrani, Kerestincu i
Remetincu, i svugdje je bio maltretiran, što mu je nekako i razumljivo, jer je bio ratni
zarobljenik, ali ono što je doživio u «Lori», to je previše. Bio je u Šimunskoj bolnici, u
Zagrebu, poslije 10.03., nakon što je pušten iz VIC-a «Lora».
Predsjednica Vijeća i dozvolila je svjedoku da se okrene i kaže, da li među
optuženima prepoznaje osobu Tonča. Nakon dužeg promatranja svjedok je pokazao
optuženoga Tonča Vrkića.
Branitelj je pitao, da li je u međuvremenu vidio fotografije nekoga od optuženih, na
što je svjedok odgovorio da nije, jer je duže vremena bio u Americi i nikada nije davao ikakve
izjave. Davao je izjave tamo gdje je trebalo, pred sudom u Beogradu, kada je službeno pitan i