ZLOČIN U LORI - Documenta

Svjedok Zlatko Čipčić, koji je u ljeto 1992. godine bio zapovjednik samostalne satnije vojne
policije, rekao je da je svoj iskaz dao u ranijem postupku, pa stoga moli da se pročita njegov
raniji iskaz.
Uz suglasnost strana u ovom postupku Predsjednica vijeća pročitala je njegov iskaz dan u
istrazi dana 17. siječnja 2002. godine i na glavnoj raspravi dana 24. rujna 2002. godine.
U tim iskazima svedok je naveo da poznaje sve optuženike, pošto je bio njihov prvi
zapovjednik i većinu primio u vojnu policiju 1992. godine. Nema nikakvih saznanja o
događajima u Lori. Negdje 1992. ili 1993. godine, nakon Duića, na mjesto zapovjednika
zatvora u Lori došao je Tadija Bokanović. Rekao je: "po meni ništa se u Lori i nije događalo".
U lipnju 1992. godine u zatvoru Lora zapovjednik bio je opt. Duić, a na osiguranju je bio opt.
Bajić. Sa zatvorenicima su postupali po Ženevskoj konvenciji. Nema saznanja o preuređenju
ćelija. U kritično vrijeme sve se radilo po usmenoj zapovjedi. Čuo je da su dvije osobe
pokušali bježati, to su bili Knežević i Bulović, da su vođeni stegovni postupci, no, da nije
utvrđena stegovna odgovornost za opt. Josipa Bikića, opt. Emilia Bungura i opt. Tonča
Vrkića. Čitao je u medijima o vađenju očiju, pa se čudio kako to da MCK, tijekom razmjene
zarobljenika, tu činjenicu nije evidentirao. Za vrijeme borbi molio je Boga da se, ako bude
zarobljen, prema njemu ponašaju tako kako se u Hrvatskoj ponašaju vojnici prema ratnim
zarobljenicima – neprijateljima. Rekao je da je Splitu bilo 25 000 Srba i da ih nitko nije
zlostavljao. Rekao je da misli da je vidio nalog za dovođenje Kneževića i Bulovića, da je
nalog izdao vojni istražni sudac Boško Jurišić, te da su dovedeni u Loru stoga što na Bilicama
više nije bilo mjesta.
28. rujna 2005. godine
Svjedok Josip Topić, radio je u kritično vrijeme u operativnom dežurstvu u Dračevcu.
Poznaje sve optuženike. Ne zna zbog čega se optuženicima sudi.
Predsjednica vijeća, uz suglasnost strana u ovom postupku, pročitala je iskaze svjedoka, koje
je dao tijekom istrage, dana 16. siječnja 2002. godine i na glavnoj raspravi 19. rujna 2002.
godine.
Svjedok je u tom iskazima rekao da ne zna za incidente u Lori, nije navraćao u Loru. Godine
1992. bio je vojni policajac u operativnom dežurstvu, u Dračevcu, radio je i u Pločama, potom
je radio u kriminalističkoj službi, kao kriminalistički tehničar. Nije obrađivao slučaj
Knežević, niti je čuo za pokušaj bijega zatvorenika iz Lore. Od 1993. godine radio je kao
vojni policajac u 73. bojni vojne policije, na "drogi".
Braniteljica opt. Bungura, pitala je svjedoka da li je bio još neki vojni policajac s njegovim
imenom i prezimenom. Svjedok je rekao da je bio jedan Josip Topić, u samostalnoj satniji IV
brigade, poginuo je 1991. godine na Kruševu. Braniteljica je, uz dozvolu vijeća, predočila
svjedoku dijelove spisa, "rubriku 9" knjige pritvorenika, iz srpnja – kolovoza 1992. godine,
gdje pišu imena osobe koje imaju pravo zadržati pritvorenike. Zamolila je svjedoka da kaže
koje od tih osoba poznaje. Svjedok je rekao da poznaje Livaju, Damira Šimića i Antu Remića.
Na pitanje da li je netko od tih osoba imao pravo pustiti ili zadržati nekoga u pritvoru, svjedok
je rekao da su takvo ovlaštenje imali svi vojni policajci, uz suglasnost zapovjednika. Nadalje,
braniteljica je predočila da u knjizi dežurstava, od 28. kolovoza do 2. rujna 1992. godine, piše
da je dana 1. rujna 1992. godine odveden Đorđe Katić, od strane kriminalističke službe, po
odobrenju gospodina Topića. Oko ovoga je nastala dulja rasprava, jer svjedoku nije bilo jasno
pitanje. Na daljnje pitanje da li je on imao ista ovlaštenja kao i ostali vojni policajci, svjedok
je rekao da su svi vojni policajci imali ista ovlaštenja, "dobili su značku, pištolj i to je to". Na
pitanje je li on imao ovlaštenje otpustiti Katića iz pritvora, svjedok je rekao da nije imao takvo