ZLOČIN U LORI - Documenta

postojao Pravilnik o radu koji bi regulirao poslove i zadatke pojedinoga službenika. Tek je
krajem ljeta 1992. godine uvođena neka regulativa.
Branitelj opt. Banića pitao je svjedoka da li su imali nalog istražnog suca kojim je
određen pritvor za osobe srpske nacionalnosti? Svjedok je odgovorio da su sasvim sigurno
morali imati taj nalog, a za ta privođenja zadužio bi nekoga časnika ili zapovjednika voda,
nikako to ne bi bio obični vojni policajac.
Na upit braniteljice opt. Bungura, svjedok je rekao da se osim ovog slučaja, vezano za
napad na stražara i bijeg, sjeća još jednog incidenta, «slučaja Sardelić». Da li je on, kao
zapovjednik, tražio od dežurnih pisano izvješće, zavisilo je od toga da li je Uprava Vojne
policije iz Zagreba tražila takvo izvješće. Da li je dobio neko izvješće u vezi smrti Gojka
Bulovića također se ne može sjetiti.
Na pitanje braniteljice optuženoga Botića, da li je upoznat sa elaboratom o istrazi, te
što je on utvrdio kao uzrok smrti Bulovića, svjedok je rekao da zna da je zatvorenik bježao, da
je umro, ne zna tko je prvi, a tko drugi umro. Također ne zna gdje je pronađeno mrtvo tijelo
Bulovića.
Na pitanje optuženoga Gudića da li su u istragu krim. službe bili uključeni svi koji su
tada bili u službi, svjedok je rekao da jesu. Na pitanje znači li to da su bili obuhvaćeni i oni
koji su bili u smjeni kad je Bulović umro, svjedok odgovara da se ne sjeća. Na daljnje pitanje,
tko je sve mogao odobriti ulaz u VIC «Lora», svjedok izjavljuje, nakon dužega premišljanja i
šutnje, da ne može sa sigurnošću reći. Tvrdio je kako je postojala pisana zapovijed koju je
izdao Tvrtko Pašalić i koja je visjela na ulazu, ali sad ne zna njezin sadržaj. Na pitanje da li je
on ovlašten, tko je najkompetentnija osoba da to odobri, svjedok je odgovorio da je svakako
to on, ali su to mogli i pripadnici sigurnosno- informativne službe, a i njegovi zamjenici.
Optuženi Gudić pitao je da li svjedok zna, da je u Knjizi dežurstva pisalo, da se pripadnicima
krim. službe, njihovim prijateljima i poznanicima omogući slobodan ulaz u zatvor. Traži da se
svjedoku predoči Knjiga dežurstava, u kojoj se poimence navode I. Livaja, Boris Roščić,
Luka Oršulić i Zvonko Giljanović kao te osobe kojima se treba omogućiti ulaz. Nakon što je
pogledao Knjigu dežurstava za 13.-17.06.1992. godine, svjedok je rekao da je to smiješno:
˝Tko je tu u potpisu, nema nikoga.˝
Svjedok ANTONIO LEKIĆ, od 01. lipnja 1992. godine bio je u službi tajne
pratnje SIS-a. Svjedoka Maria Barišića nikada nije vidio, ni kontaktirao. Pročitan je iskaz od:
13. studenoga 2001. godine, 12. srpnja 2002. godine.
Iz zapisnika s rasprave: svjedok je rekao da mu nije poznato kada se dogodio slučaj sa
Kneževićem i Bulovićem. O grupi zatvorenika sa kojom su bili dovedeni Knežević i Bulović
zna da su bili pripadnici paravojnih formacija, ne zna detalje, ali je u izvješću, koje im je
dostavila Vojna policija ili Vojno tužiteljstvo, pisalo da su teroristi. Poznato mu je, iz
izvješća, da su te osobe optužene za oružanu pobunu. Kad je čitao napise u medijima prisjetio
se da je među tim imenima bio i Knežević, te da je radio za KOS, JNA. Rekao je da
Knežević, Bulović, a ni ostalih 40 optuženih, nije bilo tajno praćeno, ali neke osobe iz Splita
jesu. Također mu je poznato da su međunarodne udruge posjećivale zatvor, ali i da nije bilo
primjedbi. Čuo je da ga je Mario Barišić teretio, ali ga on osobno ne poznaje, žao mu je te
osobe, jer zna da se liječi. Svjedok je rekao da ovo nije njegova osobna procjena, već
službe u kojoj radi, a koja ima informacije o bolesti i psihijatrijskom liječenju Maria
Barišića.
Na pitanja zamjenika ŽDO-a iz Splita odakle mu saznanja da od Međunarodnoga
Crvenoga križa nije bilo primjedbi, svjedok je odgovorio da to zna od svoje službe. Dobili su
izvješće od svoje službe iz Splita, ali ne zna u kojem obliku. To su izvješća službi SIS-a sa
terena i svjedok vjeruje da se negdje u privitku tih izvješća nalaze i izvješća međunarodne