ZLOČIN U LORI - Documenta

Još u dva navrata dolazio je u VIC «Lora», i to u svibnju 1992., zajedno sa M.
Paićem. Prilikom jednoga od tih posjeta vidio je zatvorenike u krugu, bili su izobličeni, prali
su ih šmrkom vode, neki su stražari govorili da ih vode u Kevinu jamu. Svjedok je pitao što
je sa onima iz «bloka C», na što je dobio odgovor da su dvojica razmijenjeni, a sedmorica
ubijena i bačena u jamu.
Dana 26. travnja 1993. godine, na prijamu kod Predsjednika RH-a, svjedok je rekao
što je vidio, na što je Predsjednik ostao šokiran. Formirano je Povjerenstvo da se utvrdi stanje,
međutim rezultat je bio takav da je svjedok morao otići iz Vojne policije.
U iskazu na ranijoj raspravi o ovom predmetu svjedok je u potpunosti potvrdio
prethodni iskaz, te ga nadopunio izjavom da su za sve događaje odgovorni Tvrtko Pašalić,
Franjo Goreta, Josip Perković, Željko Maglov, Mihael Budimir. Rekao je da su optuženi
Vrkić i ostali bili samo slovo na papiru, nisu imali ovlasti da bilo što učine, sve su započinjali
zapovjednici. Na pitanje, tko je još bio s njim kad je 11. travnja. bio u «Lori», svjedok je
odgovorio da je bio Paić i još trojica policajaca. Izvješća je u početku pisao vlastoručno. Ono
predano Tvrtku Pašaliću je pisao na pisaćoj mašini i potpisao, a za sebe je zadržao primjerak.
Na pitanje zašto je baš on poslan u VIC «Lora» odgovorio je da je takve tehničke poslove već
uspješno obavio u Šibeniku, pa je Pašalić tražio da dođe i u Split. Na pitanje da li se žalio kad
je otpušten iz Vojne policije, svjedok je rekao da nije otpušten nego maknut, te « komu se
žaliti, zar silovatelju malodobne djece Hrvatske vojske». Rekao je, da nije bio dovoljno hrabar
da odmah podnese kaznene prijave, da je to učinio naknadno, prije tri godine, no ništa se nije
dogodilo, sve je zataškano. Točno je da ga je Tvrtko Pašalić tužio privatnom tužbom, ali je
odustao od tužbe, jer svjedok ima dokaze da su likvidirali Mira Barišića. Od optuženika
poznaje optuženoga . Vrkića i optuženoga. Banića, ostale nikada prije nije vidio. Na pitanje,
zašto ne spominje u svomu izvješću tjelesno sakaćenje, svjedok odgovara da je bilo riskantno
spominjati neidentificirane zatvorenike iz «bloka C». Htio je vidjeti kako će Pašalić reagirati.
Njegov cilj je bio da se sama nedjela zataškaju pred međunarodnim organizacijama, a da
organi RH-a doznaju i reagiraju. Dio svih izvješća, koja je podnosio, je na sigurnome, a dio
kod njega, dio je pokazan Državnom odvjetništvu, a dio je dao Miroslavu Tuđmanu. Kopije
je zadržao kod sebe. Od 24. lipnja 1996. godine nalazi se na bolovanju, liječi se u
Psihijatrijskoj bolnici u Šibeniku.
Nakon čitanja ranijih iskaza svjedok je izjavio: ˝U zatvoru se bez odobrenja
zapovjednika nije moglo ništa poduzeti, zato tvrdim da su odgovorne osobe, koje sam i ranije
naveo: Tvrtko Pašalić, Nikola Krišto, Josip Perković, Mihail Budimir, Antonio Lekić, Željko
Maglov, Frane Goreta, te pokojni ministar Gojko Šušak.˝
Na pitanje zamjenika ŽDO-a, svjedok odgovara da misli da je Damir Boršić bio sa
njim u «Lori» dva puta, ali u kojemu vremenskomu periodu ne sjeća se radi amnezije. Zašto
Karin i Tabula kažu da nisu bili sa njim, kad je vršen transport zatvorenika u Šibenik, svjedok
ne zna.
Na pitanja branitelja, optuženoga Duića, svjedok odgovara da je Damir Boršić neko
vrijeme bio upravnik pritvora u «Kulinama», u Šibeniku i misli da je to bilo baš u vrijeme
kad su bili u «Lori» i kad je pituravao (bojio/ličio) zatvor. Pritvorenici, koje je vidio u «bloku
C», molili su da ih se ubije, jaukali su, nisu mu se obraćali.
Na pitanja branitelja optuženoga Vrkića svjedok je ponovio da mu je Tvrtko Pašalić
rekao da su ti zatvorenici neevidentirani. Rekao je da misli, kako je Pašalić znao o čemu se
radi, te da je i osobno sudjelovao u premlaćivanju zatvorenika, zajedno sa vojnim policajcima.
Na pitanje, zašto nije takve strašne povrede spomenuo u svomu izvješću, svjedok je
odgovario da nije bio dovoljno hrabar da bi to napisao, a i ne bi puno pomoglo. Uostalom,
rekao je Predsjedniku Republike. Početkom 1992. godine vidio je o čemu se radi, ali je
trebalo sačekati i obratiti se na pravu adresu, jer izvješća koja je davao nadređenima nisu
stizala na adresu. Kad je vidio da rade protiv Domovinskoga rata i RH-as, nekako je odlučio.