ZLOČIN U LORI - Documenta

27. veljače 2006.
Predsjednica Vijeća izvijestila je strane u postupku da su oštećenici: Marija Knežević, Željko
Bulović i Milosav Katalina, podneskom od 22. veljače 2006. godine, postavili imovinsko -
pravni zahtjev.
Nastavak završnih riječi.
Braniteljica optuženoga Emilia Bungura smatra da je izmijenjena optužnica, izmijenjena na
samom kraju dokaznog postupka, u stvari potpuno novi optužni akt koji uvodi nove pojmove
kao što su "dopuštanje, dozvoljavanje" i sl., o čemu se prethodno nije raspravljalo u
kaznenom postupku i o okolnosti kojih se nisu izvodili dokazi. Kazneno djelo, koje se stavlja
na teret optuženima, nije ratni zločin, jer nema ratnog zločina u sukobu državljana iste države.
Takvog sukoba, koji bi značio građanski rat, nije bilo, o čemu govori i Deklaracija o
Domovinskom ratu. U tom smislu zarobljeni građani, uglavnom srpske nacionalnosti, hrvatski
su državljani i građani, i kao takvi nisu povezani ni sa jednim drugim područjem koje bi
upravno, ustavno – pravno, ili samo faktički, bilo izdvojeno iz jurisdikcije hrvatskih vlasti.
Poznato je da Split, ni ulice, ni mjesta u kojima su oštećeni stanovali nisu bili izdvojena
teritorija. U Splitu i okolini, u kritično vrijeme, nije bilo ratnih djelovanja pa, dakle, ni strana
u sukobu, o kojima govori Ženevska Konvencija. Dalje, postavlja se pitanje, na koji način je
optuženi Emilio Bungur bio nadređen, ili u sukobu sa takvim osobama da bi prema njima
počinio ratni zločin. Ovo iz razloga što u optužnici nije opisana radnja po kojoj on, navodno,
postupa suprotno Konvenciji, a to se odnosi i na ostale optužene u ovom postupku. Stoga
smatra da optužnica ima bitan nedostatak, jer ne sadrži određenu inkriminaciju u smislu
radnje u odnosu na koju će biti iznesena odbrana. Optuženi Emilio Bungur je bio stražar u
"Lori" dva mjeseca, nije bio pripadnik 72. bojne Vojne policije, već samostalne satnije IV
gardijske brigade. Optužnica je, u dijelu koji se odnosi na oružani sukob, sastavljena suprotno
Deklaraciji o Domovinskom ratu, koja utvrđuje kako je RH vodila obrambeni i oslobađajući
rat, a ne agresivni i osvajački. Deklaracija obvezuje sva državna tijela, pa tako i Državno
odvjetništvo i sud, da moraju, na tim temeljima, štititi vrijednosti i dostojanstvo
Domovinskog rata, od čega zavisi i kvalifikacija kaznenog djela. U tom ratu svi su bili dužni
štititi pravni poredak novouspostavljene i priznate države, pa su to svakako morali raditi i
oštećeni Šušak, Ostojić, Krivić, Bulović, Galić i Knežević. Spomenuti oštećenici privedeni su
u Vojno-istražni centar «Lora» zbog sumnji da su počinili kazneno djelo protiv RH, pa se u
kazneno - pravnom smislu, a u skladu s Deklaracijom o Domovinskom ratu, radi o osobama
pod sumnjom da su počinile određene kriminalne radnje iz nadležnosti Vojnog suda, pa na
njihove postupke nema mjesta za primjenu Konvencije na koju se optužba poziva, jer se radi
o domicilnom stanovništvu u odnosu na koje se vodi postupak pred nadležnim sudom. Ovo ne
znači da se prema njima ne može počiniti neko drugo kazneno djelo. Štoviše, postupak se i
vodio protiv nepoznate osobe zbog kaznenog djela ubojstva.
Nejasno je zbog čega Državno odvjetništvo 2001. godine potpuno drugačije kvalificira ovo
djelo. O nedopuštenim radnjama oštećenih govorili su svjedoci, časnici Sigurnosno-? Službe
(SIS): Nikola Krišto, Antonio Lekić, Zlatko Čipčić, Željko Maglov, Ivica Livaja. U svojoj
odbrani Emilio Bungur je rekao da je točno da je on dao nalog za premještaj zatvorenika u
sjeverni dio zatvora. Obrana ne vidi što je u tome nedopušteno. Ova činjenica govori da je
svjedok Pantić lagao, kada je rekao da je pokojni Nenad Knežević bio sa njima u «bloku C».
Da je to bilo točno onda ne bi bilo potrebe za premještanjem pritvorenika iz jednog dijela
zatvora u drugi. U spisima predmeta nalazi se fotokopija knjige dežurstva za kolovoz 1992.
godine, ali iz toga se ne može točno utvrditi što se događalo 13./14. lipnja 1992. godine.
Optuženi Emilio Bungur tada nije bio stražar u "Lori", a što je bitno za optuženje počinitelja u