ZLOČIN U LORI - Documenta

Nedostatak materijalnih dokaza bitno je utjecao na utvrđivanje činjeničnog stanja. Smatra da
nema elemenata kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva koje se
optužnicom stavlja na teret optuženicima. To djelo podrazumijeva ratni sukob, a u vrijeme
kritičnog događaja na području Splita i okolice nije bilo ratnih djelovanja, pa stoga nije bilo
niti ratnog sukoba, nije bilo ni stanje okupacije. Nenad Knežević i Gojko Bulović bili su
nesporno državljani Republike Hrvatske i nisu bili zarobljeni ni u kakvom ratnom sukobu.
Bili su pritvoreni temeljem odluke nadležnog pravosudnog tijela zbog toga što su bili
sumnjičeni za kazneno djelo oružane pobune protiv Republike Hrvatske. Nije točno da su bez
ikakve pravne osnove bili pritvoreni. Dakle, nisu kumulativno ispunjeni uvjeti da bi postojalo
kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Tijekom postupka jasno je rečeno da nikada nije postojao interventni vod koji se navodi u
optužnici. Optuženi Bikić bio je član patrole koju su činili još i Banić i Bajić te vozač Laušić.
Pravni položaj trojice optuženika koji su bili članovi patrole bitno je različit od pravnog
položaja ostalih optuženika. Duić i Vrkić imaju zapovjedne funkcije u «Lori», Botić, Gudić i
Bungur su stražari, Bikić, Banić i Bajić su članovi patrole. Članovi patrole nemaju nikakvog
posla u prostoru zatvora. Zaduženi su za patroliranje po gradu i okolici, za djelovanje u
incidentnim situacijama u kojima su sudionici pripadnici Hrvatske vojske a postupaju po
zapovijedi i nalogu dežurnoga bojne. Za razliku od ostalih optuženika članovi patrole nemaju
nikakvog kontakta s Kneževićem i Bulovićem. Stoga se njihovo djelovanje u bilo kakvoj
inkriminiranoj djelatnosti spram pokojnog Kneževića i Bulovića mora dokazati, a ne
pretpostavljati. Smatra da krivnja Josipa Bikića, kao ni krivnja ostalih optuženika - članova
patrole, ničim nije dokaza, pa svaka drugačija odluka osim oslobađajuće presude ne bi bila
utemeljena na utvrđenim činjenicama i provedenim dokazima. Njegov branjenik, kao ni
njegova obitelj, nisu zaslužili sve ovo što ih je stiglo s ovim postupkom i neosnovanim
optuženjem. Posebno je prigovorio medijskom praćenju cijelog ovog postupka, koje je vrlo
često prelazilo granice korektnog i poštenog informiranja javnosti i bilo bliže vršenju pritiska
na ovaj sud i Vijeće.
Branitelj optuženoga Davora Banića, na početku svoje završne riječi, istakao je da je u
slučaj «Lora» uključen od lipnja 1992. godine, kada je bio branitelj Laze Ostojića i braće
Krivić, koji su bili tada optuženi za kazneno djelo oružane pobune. Ostojić i braća Krivić
oprostom su pušteni na slobodu. Pitao je, što se to promijenilo od 1992. godine do danas.
Misli da je neprimjereno 2006. godine suditi za događaje iz 1992. godine. Promijenilo se to
što su svjedoci iz Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine došli i „šepurili se ovdje“. To su
oni isti koji su tijekom rata bacali bombe na Hrvatsku. „To će biti zabilježeno u povijesti“.
Branitelj je rekao da ima podatke da je svjedok Vojkan Živković ubio čovjeka tijekom
sukoba, ali to neće spominjati iz pijeteta. Nema višeg cilja do slobode. Prigovorio je
Zamjeniku ŽDO-a iz Splita što, temeljem odredbe članka 345. ZKP-a, nije rekao ništa što ide
u prilog optuženima, što je njegova dužnost. „Mogao je reći makar jednu rečenicu o njihovom
učešću u Domovinskom ratu“, rekao je branitelj i optuženike nazvao „cvijetom našeg
naroda“. Rekao je da je ovdje, umjesto priznanja doprinosa u ratu braniteljima, dopušteno
ratnim zločincima da svjedoče.
Istakao je da u cijelosti ostaje kod činjenične i pravne analize koju je dao na glavnoj raspravi,
održanoj 19. studenoga 2002. godine, nakon čega je donesena oslobađajuća presuda. U
ponovljenom postupku ništa kvalitativno nije izmijenjeno, nema praktički nikakvih novih
spoznaja koje bi upućivale na to da je Banić počinio djelo koje mu se stavlja na teret.
«Zaštitni objekt kod ovog kaznenog djela, tj. kaznenog djela iz odredbe čl. 120., st.1., OKZ-a
RH, su vrijednosti zaštićene međunarodnim pravom, čovječnost u postupanju prema
pritvorenicima, a kao oblik krivnje traži se izravna namjera».