ZLOČIN U LORI - Documenta

Hrvatima i Muslimanima. Tada svijet otkriva postojanje srpskih koncentracijskih logora, koji
se po svojoj monstruoznosti mogu usporediti samo s najstrašnijim nacističkim logorima iz
Drugog svjetskog rata. U takvoj situaciji sasvim je logično da može doći i do situacije u kojoj
pojedinci preuzmu zakon u svoje ruke, jer već sama činjenica da se Knežević usudio napasti
hrvatskog vojnika u Vojarni, koja je po svom zapovjednom značaju jedan od simbola i
najbolje čuvanih objekata Hrvatske vojske, može u takvoj situaciji ukazivati na bahatost i
bezobzirnost neprijatelja koju treba kazniti.
Osvrnuo se na iskaze svjedoka iz Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine vezane za
postupanje svjedoka Zlatka Sulejmanovića, kao i na njegov iskaz kao svjedoka. Ukazao je i
na neprihvatljivost pravnih navoda optužnice budući u Republici Hrvatskoj, u lipnju 1992.
godine, nije proglašen rat ni ratno stanje pa samim time nije mogao postojati niti oružani
sukob. Pokojni Nenad Knežević i Gojko Bulović su bili civilne osobe, državljani Republike
Hrvatske, pa se prema istima ne bi mogao ni počiniti ratni zločin prema civilnom stanovništvu
opisan i kažnjiv po članku 120., st.1., OKZ-a RH. Njegov branjenik je ugledan poslovni i
obiteljski čovjek, otac četvero malodobne djece, kojemu je provođenjem ovoga postupka
uništen obiteljski život i poslovna karijera. Poradi svega predložio je da se uzme u obzir
činjenica da tijekom cijelog dokaznog postupka protiv njegova branjenika nije izveden niti
jedan dokaz koji bi upućivao na njegovu krivnju, pozivajući se na presumpciju nevinosti, te
na načelo in dubio pro reo, te da se donese oslobađajuća presuda.
22. veljače 2006. godine
Branitelj optuženoga Josipa Bikića smatra da tijekom dokaznog postupka ničim nije
dokazana krivnja njegova branjenika, ničim nije dokazano da bi optuženik mučio, zlostavljao
ili, na bilo koji drugi način, maltretirao pokojne Nenada Kneževića i Gojka Bulovića. Iz
provedenih dokaza i utvrđenih činjenica proizlazi zaključak da je optuženi Bikić u potpunosti
nedužan u odnosu na ono što mu se stavlja na teret. Glavna rasprava u ovom predmetu traje
više od pet mjeseci, provedeni su vrlo brojni dokazi, utvrđene su relevantne činjenice.
Od samih događaja prošlo je mnogo vremena, gotovo četrnaest godina, pa je lako shvatiti da
je kod optuženika, a poglavito kod svjedoka, zaborav učinio svoje. Brojni svjedoci iz Bosne i
Hercegovine i Srbije i Crne Gore, koji su došli i dali iskaz, nesporno su pratili prethodni tijek
suđenja, kako po medijima tako vjerojatno i preko interneta, gdje se vrlo ažurno mogao pratiti
tijek suđenja. Nitko ne može zanemariti činjenicu da su ovi svjedoci svjedočili pod takvim
utjecajima, što je utjecalo na vjerodostojnost njihovih iskaza. Dapače, iz nekih je njihovih
iskaza vidljivo da su imali organizirane sastanke, na kojima se sasvim sigurno nije pričalo
samo o «tehničkim stvarima vezanim za putovanje u Hrvatsku» nego je vrlo vjerojatno da su
pričali i o dosadašnjem suđenju, razmjenjivali mišljenja i sugestije vezane za ono o čemu
trebaju svjedočiti. Nesporno je da su o tomu kako i o čemu trebaju svjedočiti instruirani od
strane predstavnika nekakvih udruga, a ne treba isključiti niti eventualno djelovanje tajnih
službi na svjedoke iz Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Po iskazu jednog od svjedoka
proizlazi zaključak čak da su svjedoci opskrbljivani «ukoričenim zapisnicima» s rasprave i da
su dobivali i primjerke «medicinskog vještva» pokojnih Nenada Kneževića i Gojaka
Bulovića. Svi ti svjedoci bili su u «Lori» u svojstvu ratnih zarobljenika, njihovi iskazi odnose
se na ono što se događalo njima i drugim osobama koje su također bili ratni zarobljenici, a to
svakako nije predmet ovoga postupka. Stoga smatra da se im se kao svjedocima u potpunosti
ne može vjerovati.