ZLOČIN U LORI - Documenta

njih nitko nije maltretirao. Jedino je svjedok Krivić rekao da je priključen na struju, jedan je
rekao da je tučen ranije u Lećevici, a drugi da je tučen i maltretiran u Šibeniku.
Branitelj ne opravdava nikakve čine nasilja i maltretiranja, ali u nekim vremenima treba
shvatiti određena događanja i njihovu neminovnost. Pri tome prvenstveno misli da se sve ovo
zbiva u ona osjetljiva ratna vremena neprijateljskog nasrtanja na suverenitet Republike
Hrvatske. Nema sumnje da je s tim u svezi bilo i određenih propusta ali isto tako nema
sumnje da se ovakva slika događanja i uvjeti pod kojima se sve zbivalo trebaju cijeniti u
okviru razumijevanja razloga zbog čega se nešto događalo. Ne postoji niti jedan dokaz da je
Vrkić 13. lipnja 1992. godine dopustio, a niti učinio ono što mu se stavlja na teret. Isto smatra
i za događanja od 28. kolovoza do 1. rujna 1992. godine u odnosu na oštećenika Đorđa
Katića. Ako se ne može utvrditi koji su to nepoznati stražari, vojne i civilne osobe, onda nema
ni radnje izvršenja, a ako toga nema ne može postojati ni zapovjedna odgovornost na strani
optuženika.
U odnosu na terećenje njegova branjenika, vezano za sudbinu i smrt Nenada Kneževića i
Gojka Bulovića, tu da se ne radi o odgovornosti za ratni zločin. Knežević je pokušao bijeg i
napao stražara s ciljem da mu oduzme oružje, preskočio je ogradu i dao se u bijeg. Nitko ne
bi odgovarao da je ubijen hicima iz vatrenog oružja jer je stražar ovlašten pucati za
bjeguncem. Optuženi Vrkić i Botić pucali su za Kneževićem, ranili ga. Postupanje
optuženika treba se tretirati kao eventualno prekoračenje ovlaštenja službene osobe u
obavljanju svoje dužnosti. Nema niti govora o postupanju u smislu članka 120., st.1., OKZ-a
RH koji se odnosi na moć da se upotrijebi sila radi zlostavljanja. Knežević je pritvoren zbog
osnovane sumnje da je počiio kazneno djelo oružane pobune a u trenutku pokušaja bijega
nitko ga nije dirao. U najgorem slučaju moglo bi se razmatrati nanošenje teške tjelesne
ozljede sa smrtnom posljedicom, ali ni u jednom slučaju ratni zločin. O namjeri ubojstva ne
može biti niti govora. Nadalje, branitelj navodi da je tijekom postupka ostalo dosta
neutvrđenih činjenica. Knežević je mogao i na drugi način zadobiti povrede, prigodom
preskakanja ograde, pada, izvlačenja iz grmlja, vučenja po tlu, pa i od udaraca stražara i
vojnika koji su se tu zatekli, a i tijekom transporta do bolnice. Ove činjenice tijekom postupka
nisu pouzdano utvrđene.
Ni u slučaju pokojnog Gojka Bulovića nije riječ o zlostavljanju u smislu članka 120. OKZ-a
RH. jer se i ovaj događaj mora povezati s bijegom Kneževića. Ponašanje optuženika je pravno
uvjetovano onim što se prethodno događalo sa Kneževićem. I ovdje se može razmatrati samo
postupanje optuženika u svjetlu prekoračenja ovlaštenja ili nanošenja teških tjelesnih ozljeda
sa smrtnom posljedicom. Branitelj je podsjetio Sud na dva zlatna pravila postupanja od kojih
prvo kaže da je bolje 99 krivih osoba osloboditi nego jednog nevinog osuditi, i na to da u
dvojbi uvijek treba ići u korist optuženoga. Apelira da sud primjeni ova pravila i oslobodi
njegova branjenika.
Što se tiče postupanja prema Milosavu Katalini branitelj je podsjetio na iskaz samog
oštećenika. On je opisao drugu osobu, a ne njegova branjenika, da je ovaj naredio da ga se
«osvježi» prljavom krpom. Ne ranije, nego tek na ovom ponovljenom postupku, Katalina je
pokazao Vrkića kao osobu koja je izdala takvu zapovijed.
Smatra potrebnim načelno upozoriti na neke stvari. Ovaj postupak je od početka do danas
opterećen različitim interesima. Branitelj je uvjeren da ti interesi neće utjecati na sud i da im
sud neće podleći. Vojni zatvor u «Lori», slučajno ili namjerno, proglašen je najzloglasnijim
logorom za vrijeme oružanog sukoba kod nas. Pitao se, je li nekome u interesu da na takav
način predstavi vojni zatvor u «Lori» kako bi se izjednačila krivnja za prošla događanja.
Postojao je logor na Ovčari gdje je bilo 219 mrtvih i logor Manjača s 261 mrtvom osobom.
Činjenica je da o tim logorima nema filma ni raznih navoda Save Štrpca, niti napisa u štampi i
objava na internet stranicama od strane nevladinih udruga. Nasuprot tomu se preuveličava