ZLOČIN U LORI - Documenta

Predsjednica Vijeća je izvijestila stranke da je 14. veljače 2006. godine braniteljica
optuženoga. Emilija Bungura, dostavila Sudu 47 listova raznih izvješća i intervjua skinutih s
internet stranica, kao novih dokaza Sudu. Dostavljeni dokazi vezani su za praćenje kaznenog
predmeta pred ovim Sudom od strane nevladinih organizacija. Predsjednica Vijeća je rekla da
se u rečenom podnesku navodi da se dokazi dostavljaju Sudu radi postupanja u smislu
odredbe članka 8. Zakona o kaznenom postupku, tj. ocjene vjerodostojnosti dokaza
prikupljenih od organizacija čiji je cilj i djelovanje isključivo usmjereno na rušenje ustavnopravnog
poretka Republike Hrvatske, a sadržajno je u potpunosti nevjerodstojno. Predsjednica
Vijeća je rekla da je Vijeće razmotrilo taj dokazni prijedlog, te smatra da nije potrebno
donositi nikakvu formalnu odluku, jer sukladno odredbi članka 351., st.2., ZKP-a Sud je
dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, te na temelju
takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana ili ne, a što će Sud i učiniti.
Kako stranke ovoga postupka nisu imale novih dokaznih prijedloga, dokazni postupak je
završen, te je Vijeće donijelo rješenje da se prelazi na završne govore stranaka, koji počinju s
21. veljačom 2006. godine.
21. veljače 2006. godine
Zamjenik ŽDO-a iz Splita je naveo što se sve optužnicom stavlja na teret optuženicima i
analizirao izvedene dokaze. Zaključio je, kako iz svega proizlazi utvrđenim, da se postupanje
optuženika može označiti kao osobito teško i nečovječno prema civilima, djelo koje u
konkretnom slučaju neprijeporno obuhvaća smrt, teške tjelesne ozljede ili teško narušavanje
zdravlja ljudi, mučenje i nečovječno postupanje, pri čemu optuženici, neposredno kao vojnici,
a optuženi Tomislav Duić i Tonči Vrkić i kao zapovjednici, krše načela i pravila
međunarodnog prava. Sve vrijeme na koje se odnosi optužnica, oštećenici su kao civilne
osobe bili zaštićeni međunarodnim pravom, te su optuženici bili dužni pridržavati se ratnih
zakona i običaja, temeljem Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata i
dopunskih Protokola uz tu Konvenciju. Predložio je da optuženici budu proglašeni krivima i
osuđeni na kaznu zatvora primjerenu težini počinjenog kaznenog djela, te da se protiv
optuženika produlji pritvor.
Branitelj optuženoga Tomislava Duića rekao je da se izmijenjenom optužnicom na izravan
način Tomislavu Duiću stavlja na teret počinjenje djela po zapovjednoj odgovornosti.
Izmijenjenom optužnicom uvode se neke nove osobe, vojne i civilne, a optužnicom se ne
precizira o kojim osobama, imenom i prezimenom, se radi, na koji način i tko od tih osoba je
zlostavljao zatočene osobe i nehumano postupao prema njima. Nije točno određen datum,
vrijeme i dokaz da su upravo te osobe postupale na način kako je to opisano izmijenjenom
optužnicom. Optuženi Tomislav Duić od 1. kolovoza 1992. godine nije obnašao nikakvu
dužnost u pritvoru «Lora». Po zapovijedi zapovjednika Zdravka Galića raspoređen je u 68.
bataljun Vojne policije u Osijek. Tijekom postupka nije izveden niti jedan dokaz koji bi
upućivao na postojanje bilo kakvog dogovora između optuženika, tj. da bi postupali na način
kako je to opisano u optužnici. Kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva ne
poznaje zapovjednu odgovornost.
Vezano za 14. lipnja 1992. godine i za smrt Nenada Kneževića, branitelj je rekao da
Tomislav Duić kritične zgode nije bio u pritvoru «Lora», već je došao naknadno. Ostalo je
neutvrđeno je li optuženik došao prije nego je ranjeni Knežević iz kruga pritvora prebačen u
bolnicu, ili neposredno poslije toga.