ZLOČIN U LORI - Documenta

20. veljače 2006. godine
Na današnjoj glavnoj raspravi Predsjednica Vijeća pozvala je optuženike da se izjasne o
izmijenjenoj optužnici ŽDO-a iz Splita.
Optuženi Tonči Vrkić niti po izmijenjenoj optužnici se ne osjeća krivim. Rekao je da je
netočna tvrdnja da je dopuštao stražarima maltretiranje zatvorenika. Na mjesto
dozapovjednika zatvora došao je temeljem usmene zapovijedi, i to u vrijeme kada nisu bile
jasne uloge i ovlasti. Tek je s vremenom shvaćao što sve treba raditi. Zbog nabavki za zatvor
često je iz njega izbivao. Nema saznanja o maltretiranju, niti se osjeća krivim za pokojnog
Nenada Kneževića. Nije maltretirao Gojka Bulovića, niti zna tko ga je maltretirao. Nema
saznanja o događajima 13. na 14. lipnja 1992. godine, koji se spominju u optužnici u svezi
civila. Miroslav Katalina opisao je drugu osobu koja ga je tukla i brisala prljavim krpama, a
ne njega. Tvrdnja da su on i optuženi. Davor Banić zlostavljali Katalinu, ne samo što nije
točna nego on uopće nema saznanja da je Katalinu netko zlostavljao. Bez obzira kako će biti
shvaćen, želi reći da je formalno bio zamjenik zapovjednika zatvora, no nije bio niti «d» od
dozapovjednika. Radio je sasvim druge poslove, pisao je razna izvješća, brinuo o nabavci
hrane, održavanju higijene i o kontaktima s Crvenim križem.
Optuženi Davor Banić ne osjeća se krivim niti po jednoj točki izmijenjene optužnice i ostaje
pri izjavi koju je već dao. Nema nikakve veze ni s čim što mu se stavlja na teret. Jednu osobu
doista je odvezao u bolnicu, pod okolnostima koje je ispričao Vijeću, no, ne jamči koja je to
osoba. Za Miroslava Katalinu je rekao da uopće ne zna tko je ta osoba.
Optuženi Ante Gudić iskazuje da nije kriv niti po jednoj točci optužnice. Drago mu je što mu
ŽDO iz Splita više ne stavlja na teret tri točke optužbe vezane za Katića, Katalinu i jednu
grupu civila, ali mu je neizmjerno žao što vjeruje svjedocima iz Srbije, a ne svjedocima iz
Republike Hrvatske i dokumentaciji u spisu, kada su u pitanju pokojni Nenad Knežević i
Gojko Bulović. U svojoj ranijoj obrani dao je točan opis događanja u svezi Nenada
Kneževića. Optuženik i optuženi Anđelko Botić otišli su u ambulantu i nisu bili prisutni u
zatvoru, niti ispred njega, te nemaju nikakve veze s premlaćivanjem pokojnog Nenada
Kneževića. U odnosu na Bulovića pozvao se na iskaz optuženoga Emilia Bungura, iz kojega,
kako je Gudić rekao, proizlazi da je Bungur osobno vratio Bulovića u ćeliju dok su Gudić i
ostali bili u potrazi za Nenadom Kneževićem. Pozvao se na iskaz svjedoka Perišića koji je, na
njegovo pitanje, odgovorio da je prigodom primopredaje smjene obišao ćelije i pritvorenike,
te da se ni jedna osoba, pa tako niti Bulović, nije žalila da ima ozljede. Iz toga slijedi da je u
22,00 sata, kada su on i drugi iz njegove smjene, napuštali smjenu, Gojko Bulović bio živ i
zdrav.
Optuženi Anđelko Botić ostaje kod svog ranijeg iskaza. Ni vremenski, ni temeljem
materijalnih dokaza u spisu, ne može se zaključiti da je on fizički mogao pribivati mjestu
gdje je uslijedilo premlaćivanje Nenada Kneževića, odnosno Gojka Bulovića. Županijsko
državno odvjetništvo nije razmotrilo mogućnost da je Nenad Knežević iz kruga zatvora otišao
u svjesnom stanju, što stvara mogućnost da je ozljede zadobio tek u kasnijem vremenskom
periodu. Knežević je pokušao bijeg nešto prije 20,30 sati, u bolnicu je zaprimljen negdje u
21,45 sati, pa se postavlja pitanje gdje je do tada bio, što se događalo sa Kneževićem. Što se
tiče Gojka Bulovića, u zatvoru je osim njega bio njegov brat blizanac Uglješa Bulović, te se
pita tko uopće može s potpunom sigurnošću, pod uvjetom da dobro ne poznaje tu dvojicu
braće, tvrditi da je u nekom trenutku vidio Gojka a ne Uglješu Bulovića.