Šuma Dundovo - Hrvatske šume

optimalno se pojavljuje
u rasponu od 400 do
1500 m. Njeno rasprostranjenje
u Normandiji
je od 250 do 400
m nadmorske visine.
Ova zimzelena
vrsta naraste u visinu
prosječno 40 m (u
prašumama i do 60
m), a prsni promjer
njena valjkastog i ranog
debla nerijetko
je veći od 2 m. Kora
na mlađim stablima je
sivkasta i glatka, a u
starosti potamni te uzduž
i poprijeko ispuca
u kvadratičnim ljuskama.
Korijenski sustav
karakterističan je po
snažnom postranom
korijenju te središnjem
korijenu (žila srčanica)
koji izrazito duboko
prodire u tlo (prosječno
1 m). Krošnja je u
mladosti čunjasta, u
starijoj dobi valjkasta,
Jelova stabla
pri vrhu tanjurasta te izgleda kao da je odsječena; grane su u pršljenima
i vodoravno otklonjene. Izbojci su sivosmeđi i neznatno
dlakavi, pupovi su jajoliki, ušiljeni, smeđi, obično bez smole. Iglice
su duge 1,5- 3 cm, 2- 2,5 mm široke, urezanog vrha ili tupe, odozgo
užlijebljene, odozdo s dvije bijele pruge puči. Smještene su na
postranim izbojcima i zasjenjenim granama, raščešljane i ušiljena
Ova je crnogorična vrsta osjetljiva na štetne plinove te je ne
treba saditi uz industrijska postrojenja, a sve je više ugrožena
zbog djelovanja kiselih kiša. Stoga je u nas godinama
najoštećenija četinjača i najugroženija vrsta drveća.
vrha. Treba istaknuti da se iglice vrlo dugo zadržavaju na odsječenim
stablima. Grane su u pršljenovima i ne vise.
Plodonošenje između 25. i 30. godine - Muški cvatovi
(rese) su žuti, nalaze se u pazušcu gornjih iglica, a ženski češerasti,
uspravni, na kratkim stapkama i na vrhu izbojka. Cvatnja je
tijekom travnja, svibnja i lipnja, na osami počinje između 25. i 35.
godine, a u sklopu između 60. i 70. godine. Češeri su uspravni,
valjkasti, dugi 10 - 18 cm i 3-5 cm široki, smeđi, dozrijevaju iste
godine (tijekom rujna i listopada), a nakon raspadanja ostavljaju
samo češerno vreteno. Pokrovne ljuske (priperci) su uske, kožaste,
različito dugačke, a plodne ljuske su široko zaobljene, s po dvije
sjemenke. Sjeme je trokutasto, dugo 7-13 mm, žućkastosmeđe i
sjajno, s mnoštvom smolnih mjehurića, s krilcem koje ga ovija s
jedne, a obuhvaća s druge strane. Klije s 4-8, pretežito 5-6 zvjezdasto
raspoređenih, linealnih i tamnozelenih supki. Sadrži klicu
(embrij) i hranjivo staničje (endosperm). U prirodnom okružju sjemenke
jele načešće iskliju sljedećega proljeća, poslije opadanja.
Karakteristično je da je klijanje sporo i nadzemno, a rijetko isklije
više od 50 posto sjemenki. Plodonošenje počinje između 25. i 30.
godine, a dobar je urod svake treće do osme godine. Ova jela ima
veći broj kultivara i formi, koji se razlikuju po karakterističnom habitusu
i iglicama (Aurea, Columnaris, Compacta, Fastigiata, Pendula,
Pyramidalis i dr.).
Naša najoštećenija vrsta drveća - Obična jela je jednodomna,
anemofilna vrsta (razmnožava se vjetrom), koja raste na
dubokim, hranjivim, humusom bogatim tlima, a iznimno i na kamenitim
područjima, na vapnenačkim blokovima. Zahtjevna je na
Izbojci, iglice, češeri, sjemenke
stalnu relativnu vlažnost zraka, s umjerenom temperaturom.
U brdsko-planinskim predjelima tvori mješovite
šume s bukvom (Abieti-Fagetum), smrekom,
običnim borom, molikom i drugim vrstama, a česte
su jelove acidofilne šume. Jelove šume u Hrvatskoj
vrlo su osjetljive na zimske studeni i mraz te zahtijevaju visoku
zračnu vlagu, no dobro podnose snijeg, tuču, inje, rosu i maglu.
Značajno je istaknuti da od svih naših važnijih vrsta drveća jela
podnosi najviše zasjene. Tako se događa da stablo u zasjeni vrlo
sporo raste pa i kao stogodišnje bude niže od stabla koje ima 50
godina, a raste na svjetlu. Ova jela je osjetljiva na štetne plinove te
je ne treba saditi uz industrijska postrojenja, a sve je više ugrožena
zbog djelovanja kiselih kiša. Stoga je godinama najoštećenija
četinjača i u nas najugroženija vrsta drveća. Premda u posljednje
vrijeme nije zabilježeno povećanje sušenja (oštećenosti krošanja)
u usporedbi s proteklim godinama, još uvijek je naša najoštećenija
vrsta drveća, s oštećenošću gotovo 75 posto.
U različitim šumskim zajednicama - U Hrvatskoj je obična
jela,uz hrast lužnjak, najvrednija šumska vrsta drveća, a raste u
različitim šumskim zajednicama, približno na 130.000 ha u dinarskom
sustavu i na 15.000 ha u panonskom području. Uz autohtone
hrastove i običnu bukvu temeljna je klimatogena vrsta drveća
u nas i treća vrsta u ukupnoj drvnoj zalihi, a sudjeluje s gotovo
14 posto (oko 35 mil m 3 ). S bukvom, smrekom i ostalim vrstama
tvori preborne šume koje daju područjima Gorskoga kotara i Like
te šumskim masivima Velebita i Kapele osnovno šumsko obilježje.
Obična jela (Abies alba) prirodno je rasprostranjena u
planinskim područjima srednje, južne i djelomice zapadne
Europe. Gornja joj je visinska granica u Alpama
(1200-1700 m), a optimalno se pojavljuje u rasponu od
400 do 1500 m.
U nas su jasno opisane i definirane četiri njene šumske zajednice.
Najznačajnija je mješovita bukovo-jelova šuma (Abieti-Fagetum),
zatim jelova šuma s rebračom (Blechno-Abietetum), jelova šuma s
milavom (Calamagrostio-Abietetum), i šuma jele sa crnim grabom
(Ostryo-Abietetum), zanimljiva i osebujna zajednica koja se bitno
razlikuje od prethodne tri. Uz ove nabrojane, opisivane su i neke
druge, u prvom redu šuma jele s ljigovinom (Rhamno-Abietetum)
te Carici brizoides-Abietetum. Zaštićeni prirodni objekti ove vrste
drveća u Hrvatskoj su nacionalni parkovi (Plitvička jezera, Risnjak,
Sjeverni Velebit), parkovi prirode (Velebit, Medvednica, Papuk,
Broj 147 • ožujak 2009. HRVATSKE ŠUME 25