Šuma Dundovo - Hrvatske šume

oj 

147 

Godina XIII., 

Zagreb 

ožujak 

2009. 

Smrekov 

potkornjak 2 

Šuma Dundo 

na Rabu 10 

Voda nas 

spaja 16 

»asopis za popularizaciju šumarstva ISSN 1330-6480 

Etiopija 20 

Keltski 

horoskop 26 

Pepeljarenje 35

u ovom broju 

2 – 9 Osnivanje regionalnih istraživačkih 

centara na tragu je europskog modela 

organiziranosti 

Zaštita od smrekovog potkornjaka 

pitanje je opstanka šuma 

Kako sanirati posljedice požara, šumskih 

štetnika te vremenskih nepogoda u 

našim i inozemnim šumama 

10 – 17 

Šuma Dundovo (Dundo) - osebujna prirodna 

dragocjenost otoka Raba 

Štete od „sibirske zime“ u Gračacu 

Vode nas trebaju spajati, a ne razdvajati! 

18 – 26 Šumari uređuju Park šumu Tuškanac 

Novi cvijet Afrike 

Jele (Abies) 

Kokica mušica (Ophrys insectifera) 

27 – 33 

34 – 35 Virusna infekcija prijeti zečevima 

Pepeljarenje - prvi poznati način 

iskorištavanja šuma 

36 – 37 

Osobnosti su nam upisane u vrstama 

drveća 

Otisci ležaja divljači puno govore o 

njima samima... 

Čovjek koji je uživao pošumljavati krš ! 

Ako vas nikada nije zaboljela glava - vi 

ste iznimka! 

38 – 40 Navigator za stjecanje praktične mudrosti 

u šumarstvu 

Dječji kutak 

Jubilej će se na Štirovači obilježiti radno 

Mjese nik »Hrvatske ume« 

Izdava : »Hrvatske ume« 

d.o.o. Zagreb 

Predsjednik Uprave: 

dipl. ing. um. Darko Vuleti 

Glavni urednik: 

Miroslav Mrkobrad 

Novinari: Irena Dev i -Buzov, 

Antun Z. Lon ari , Miroslav 

Mrkobrad, Vesna Ple e 

i Ivica Tomi 

Ure iva ki odbor: 

predsjednik Branko Me tri , 

Ivan Hodi , Mladen Slunjski, 

Herbert Krauthaker, edomir 

Kri mani , eljka Bakran 

Adresa redakcije: 

Lj. F. Vukotinovi a 2, Zagreb 

tel.: 01/4804 169 

faks: 01/4804 101 

e-mail: direkcija@hrsume.hr 

miroslav.mrkobrad@hrsume.hr 

Uredni tvo se ne mora uvijek 

slagati s mi ljenjem autora 

teksta. 

Gra ko oblikovanje: 

Stjepan Pepelnik 

Priprema i tisak: 

Zagreb 

Bistranska 19 

Naklada: 6200 

CJENIK OGLASNOG 

PROSTORA 

Jedna stranica (1/1) 3600 kn; 

pola stranice (1/2) 1800 kn; 

tre ina stranice (1/3) 1200 kn; 

etvrtina stranice (1/4) 900 kn; 

osmina stranice (1/8) 450 kn. 

Unutarnje stranice omota (1/1) 

5400 kn; 1/2 stranice 2700 kn; 

1/3 stranice 1800 kn; zadnja 

stranica 7200 kn (tu stranicu 

nije mogu e dijeliti). 

U ovu cijenu nije ura unat PDV 

koji pla a ogla iva . 

Naslovna stranica: 

Palme u zimskom ozračju 

Marino Bošnjaković 

Zadnja stranica: 

Procjepak 

Željko Gubijan

Broj 147 • ožujak 2009. HRVATSKE ŠUME 1

interview 

DR. SC. MIROSLAV BENKO, RAVNATELJ 

ŠUMARSKOG INSTITUTA JASTREBARSKO 

Osnivanje regionalnih istraživačkih 

centara na tragu je europskog 

modela organiziranosti 

Piše: Miroslav Mrkobrad 

Foto: M. Mrkobrad 

Dr. sc. Miroslav Benko 

Uz stalne aktivnosti i mnogobrojne 

projekte o praktičnim problemima 

hrvatskoga šumarstva, Šumarski 

institut u Jastrebarskom prošle je 

godine napravo daljnji iskorak u 

svom radu: osnovao je istraživačke 

centre u više hrvatskih gradova 

i na taj način stvorio uvjete za 

zapošljavanje mladih znanstvenika 

na tim područjima te otvorio 

mogućnost regionalnog razvoja 

putem korištenja sredstava iz 

predpristupnih fondova EU 

2 • Broj 147 • ožujak 2009. HRVATSKE ŠUME 

Šumarski institut Jastrebarsko obilježava 

ove godine 35. godišnjicu postojanja 

(kada je, službeno, 1. siječnja 

1974. nastao objedinjavanjem triju 

ustanova koje su se bavile znanstvenim radom 

u šumarstvu-Instituta za šumarska istraživanja 

SR Hrvatske u Zagrebu, Jugoslavenskog 

instituta za četinjače u Jastrebarskom i 

Zavoda za kontrolu šumskog sjemena u Rijeci. 

No, znanstvena istraživnja u šumarstvu u 

Hrvatskoj počela su još znatno ranije, 1945.). 

To se podudarilo s nekoliko važnih događaja 

koji su u posljednje 

dvije godine obilježili 

rad Instituta, o čemu 

razgovaramo s ravnateljem 

Instituta dr. sc. 

Miroslavom Benkom. 

- Uz stalne aktivnosti, 

treba istaknuti dvije važne stvari koje 

su u posljednjih nekoliko godina obilježile rad 

Šumarskog instituta. Prvo, dogodila se svojevrsna 

decentralizacija znanstveno-istraživačkog 

rada, nakon temeljitih priprema, krajem prošle 

godine, u tri su hrvatska grada otvoreni istraživački 

centri Instituta, pojašnjava dr. Benko. I 

drugo, Hrvatska je izabrana za središte novog, 

regionalnog ureda Europskog šumarskog instituta, 

EFI-a (European Forestry Institute) za područje 

jugoistočne Europe. 

Ideja o osnivanju područnih centara u 

pojedinim dijelovima Hrvatske, upravo zbog 

izrazito različitih šumskih područja, postoji već 

od ranije. Kada su je poduprle i Hrvatske šume 

te Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, 

ona je krajem prošle godine realizirana i osnovani 

su istraživački centri u Vinkovcima (za nizinske 

šume), Varaždinu (za urbane i privatne 

šume) i Pazinu (za OKFŠ). Uskoro se očekuje 

utemeljenje takvog centra i u Kninu za što je 

povelja već potpisana (za submediteranske), a 

krug će biti u potpunosti zatvoren i plan realiziran 

kada se osnuje i cenar za planinske šume 

u Delnicama. 

Što znači ovaj znanstveni iskorak iz Zagreba? 

-Puno toga, kaže ravnatelj. Otvaranjem 

novih istraživačkih središta stvorena je mogućnost 

zapošljavanja mladih šumarskih stručnja- 

Ovakakv model organizacije znanstvenog 

rada ima većina europskih zemalja, i onih 

s istoka i onih zapadnih! Osim načina 

financiranja, koji je kod nas specifičan 

ka u tim krajevima. Jer uz sve tražene kriterije, 

dakle dobre ocjene, znanje stranog jezika, sklo- 

nost bavljenu znanstvenim radom, zaposlit će 

se mladi iz tih krajeva pretpostavljajući da bolje 

poznaju problematiku svoga područja. U svakom 

od centara predviđeno je petero zaposlenih, 

četiri na istraživačkom radu i po jedan administrator, 

dakle stvorene su pretpostavke za 

izobrazbu 20-ak mladih znanstvenika. Osnivanje 

istraživačkih centara, osim toga, doprinos 

je i poticaj regionalnom razvitku nekog kraja i 

privlačenju i korištenju sredstava iz europskih 

predpristupnih fondova! I to treba iskorisititi. 

Sam Šumarski institut je, podsjeća ravnatelj, 

prošle godine zaposlio 11 mladih šumarskih 

stručnjaka. 

Dr. sc. Benko ističe posebnost u načinu 

financiranja novih centara 

u čijem je otvaranju 

zajednički interes 

našlo više partnera. 

Tako su Hrvatske šume 

osigurale prostor i namjestile 

ga, a županije 

i gradovi osigurali su 

tehničku opremu (informatička i druga oprema) 

te terensko vozilo. I plaće zaposlenih osigurat 

će županije i gradovi (30% bruto i hladni 

pogon) i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i 

športa. 

Prvi odjeci ovakvog, novog ustroja Šumarskog 

instituta, kaže ravnatelj, u svim su sredinama 

iznimno pozitivni. 

- Je li ovakav ustroj znanstveno istraživačkog 

rada na „europskom“ tragu i gdje je uopće 

hrvatska šumarska znanost u odnosu na europsku? 

- Ovakakv model organizacije znanstvenog 

rada ima većina europskih zemalja, i 

onih s istoka i onih zapadnih! Osim načina 

financiranja, koji je kod nas specifičan. A sam 

Institut i njegov znanstveni rad iznimno su 

cijenjeni u europskim stručnim šumarskim 

krugovima, naši znanstvenici ravnopravno 

sudjeluju u svim raspravama na brojnim sastancima, 

savjetovanjima i kongresima, i kao 

takav, prepoznat je kao vodeći u ovom dijelu 

Europe. 

Regionalni istraživački centri Šumarskog 

instituta Jastrebarsko osnovani su u: 

-Vinkovcima (za nizinske šume) 

-Varaždinu (za urbane i privatne šume) 

-Pazinu (za OKFŠ) 

-Kninu (za submediteranske) u planu 

-Delnicama (za planinske šume) u planu

I osnivanje regionalnog centra EFI-a 

za jugoistočnu Europu na tragu je europske 

orijentacije i dosega Šumarskog instituta, potvrđuje 

Benko. U tom smislu već je potpisano 

više bilateralnih sporazuma s institutima i fakultetima 

nekih zemalja (Njemačka, Mađarska, 

Rusija, Finska, BiH, Srbija, Makedonija, Albanija). 

Posebno je dobra suradnja s Finskom, 

gdje je i sjedište EFI-a, i njihovim državnim 

institutom METLA, najvećim europskim šumarskim 

institutom koji broji 900-tinjak zaposlenih 

od čega 300 doktora znanosti! 

Šumarski institut Jastrebarsko je u ime dobre 

suradnje i prijateljskih odnosa prošle godine 

u ljeto darovao finskom Botaničkom vrtu tri 

sadnice (hrasta, jasena i lipe) koje su tamo posađene, 

a za ožujak ove godine priprema se posjet 

Finskoj i susret na razini ministara. Tom prilikom 

u Finskoj će gostovati i poznata izložba hrvatskih 

šumara koji se bave fotografijom, „Šuma okom 

Europski šumarski institut (EFI) vodeća 

je organizacija na području šumarstva u 

Europi. Osnovala ga je finska Vlada u gradu 

Joesouu 1993. godine, okuplja oko 140 

znanstvenih ustanova iz Europe, SAD, Kanade... 

Regionalni centar za jugoistočnu Europu 

(European Forestry Institute for South- 

East Europe, EFISEE) sa sjedištem u Hrvatskoj 

djelovat će i u Mađarskoj, Srbiji, Crnoj 

Gori, BIH, Albaniji) 

šumara“ što ju svake godine organizira bjelovarski 

ogranak Hrvatskog šumarskog društva! 

- Sve ove aktivnosti govore da je Šumarski 

institut Jastrebarsko i na europskoj razini 

prepoznat kao respektabilan subjekt s vizijom 

razvoja i rezultatima koji nalaze primjenu u 

praksi, kaže ravnatelj. 

- Je li i hrvatsko šumarstvo „već u Europi“!? 

Ili bi bilo primjerenije reći na razini koja odgovara 

europskim standardima. 

- Po pokrivenosti šumama Hrvatska spada 

u gornji rang europskih zemalja (47% 

kopnenog dijela teritorija). Ima ih i s većom 

zastupljenošću šuma (Finska npr, 80%!), ali 

i manjom. I odnos državnih i privatnih šuma 

(u Hrvatskoj 81% otpada na državne), različit 

je od europskog, mislim na zapadne zemlje, 

no važnije od toga je da Hrvatska ima dobro 

očuvane i gospodarene šume. Velik broj šumara 

iz inozemstva imao je, prilikom posjeta 

i brojnih stručnih skupova u Hrvatskoj, vidjeti 

naše šume i upoznati način na koji se njima 

gospodari - i bili su oduševljeni. Jako je dobro, 

kažu, što je Hrvatska otvorena prema EU, što 

želi i učiti i prihvaćati neke stvari, ali i europski 

šumari, priznaju to sami, imaju što učiti od hrvatske 

šumarske struke. 

svijet ZANIMLJIVOSTI 

U 

dosad nezabilježenim šumskim požarima 

u Australji u siječnju i veljači 

ove godine (suho i vruće razdoblje 

ljeta u Australiji) uz ogromnu materijalnu 

štetu, živote je izgubilo, prema različitim 

izvorima, blizu 200 ljudi (mnogi u kućama 

ili gušeći se u automobilima kada su pokušali 

Nezapamćeni požari u Australiji 

pobjeći pred vatrenom stihijom). Požari bijesne 

u dvije australske države, Victoriji i Novom Južnom 

Walesu. Najveći se zbio početkom veljače 

pa ponovno buknuo krajem istog mjeseca, a 

osim velikih šumskih područja i zemljišta, požari 

su zahvatili brojna naselja, gradove i sela. 

U oblasti Melbourna, drugog najvećeg austral- 

skog grada, gorjeli su pojedini kvartovi pa je uništeno 

više od 700 kuća. 

Unatoč ogromnim naporima nekoliko tisuća 

vatrogasaca te jedinica vojske, potpomognutima 

najmodernijom vatrogasnom opremom, požare 

je teško obuzdati zbog iznimno jakih vjetrova te 

visokih temperatura (i do 47°C!). 


šumski štetnici 

UPRAVA ŠUMA DELNICE 

Zaštita od smrekovog potkornjaka 

pitanje je opstanka šuma 

Piše: Vesna Pleše 

Foto: B. Pleše, Arhiva 

Od 1995. na 

terenima delničke 

Uprave šuma 

vrši se kontrola 

populacije 

šumskog štetnika 

potkornjaka. 

Najveći broj 

evidentiran je u 

2005. (329.173) 

i otada njegov 

broj, zahvaljujući 

mjerama zaštite, 

pada. Prošle 

godine, od 

početka travnja 

do kraja kolovoza, 

evidentirano je 

116.733 šumska 

štetnika 

Potkornjaci su štetnici koji napadaju smreku i jelu. 

Njihovom širenju, kao masovnoj pojavi, najviše 

pogoduju klimatski uvjeti (suša), opće zdravstveno 

stanje šuma, ali i sastav sastojine (štete su 

uvijek veće u monokulturama i homogenim sastojinama, 

nego li u prirodnim heterogenim šumama). 

Provode život u „grizotinama“ koje naprave 

pod korom ili u drvu. Hodnici potkornjaka za svaku 

vrstu imaju određeni oblik, što pomaže 

prigodom njihove determinacije. 

„Grizotina“ se redovito sastoji od centralnog 

ili materinjeg hodnika, na čije 

rubove ženka polaže po jedno jaje u 

posebne udubine. Ličinke buše „materinji“ 

hodnik, lijevo i desno, stvarajući 

zasebne zrakaste hodnike, na čijim 

krajevima se kukulje. Razvijeni kornjaš 

izlazi kroz posebnu rupu iznad mjesta 

kukuljenja. Prema lokaciji grizotina, dijele 

se na koraše i drvaše, a prema vremenu 

pojavljivanja na rane i kasne. Njihova gradacija 

može trajati tri do četiri godine. Mogu biti monogamni 

ili poligamni. Tako se pod korom može naći samo ženku 

ili jednog mužjaka sa više ženki. U usporedbi s ostalim 

kukcima, ženka odlaže mali broj jaja, u prosjeku pedesetak. 

Obzirom na način prehrane, potkornjaci se dijele 

na drvaše i gljivaše. Ličinke drvaša hrane se drvnim 

sokom, a ličinke gljivaša gljivicama Ambrosia sp., spore 

Potkornjaci 

Intenzitet napada utvrđuje 

se brojanjem kokona, obično 

u drugoj polovici travnja. 

Tada gusjenice završavaju 

svoj razvoj. Na donjoj strani 

iglice ispredu kokon u koji se 

zakukulje 

koje u hodnike dospiju skupa sa potkornjacima. 

Napad potkornjaka lako je uočiti u donjem dijelu 

stabla, budući da odmah izbacuju piljevinu. U slučaju 

bušenja kore piljevina je crveno-smeđa, u slučaju 

ubušivanja u „bijel“ i drvo, bijela. Suzbijanje se teško 

provodi, najčešće postavljanjem lovnih stabala (prevencija) 

ili pravilnim gospodarenjem kako bi se ova pojava 

na vrijeme spriječila. 

Prošle godine, od početka travnja 

do kraja kolovoza, evidentirano je u 41 

odjelu ukupno 116.733 potkornjaka. 

Najveći dio štetnika zabilježen je na 

terenima Šumarija Tršće, Gerovo, Delnice, 

Fužine. Po mjesecima, najveći broj 

zabilježen je u lipnju (31.297) i u srpnju 

(39.107). Praćenje se vrši Theyshonovim 

klopkama upotrebom feromona 

Pheroprax. 

Uz kontrolu potkornjaka, smrekovog 

pisara (Ips typographus) i šesterozubnog 

smrekovog potkornjaka (Pytyogenes 

chalcographus), četrnaest godina vrši se u delničkoj 

podružnici i kontrola populacije moljca jelinih iglica 

(Argyresthia fundella). 

Intenzitet napada utvrđuje se brojanjem kokona, 

obično u drugoj polovici travnja. Tada gusjenice 

završavaju svoj razvoj. Na donjoj strani iglice ispredu 

kokon u koji se zakukulje. Pregledavaju se samo određena 

stabla jela u 

sastojini, grančica sa 

oko 1000 iglica, na 

njoj se broje kokoni. 

Kako je sva stabla 

nemoguće pregledati, 

da bi se dobili 

pouzdani podatci 

(prosjeci), šumari 

(kontrolori) služe se 

metodom polaganja 

linija i pregledavanjem 

jelinih stabala 

ili stabalaca 

do metar visine na 

toj liniji. Na svakom 

stablu ne treba odbrojavati 

1000 iglica, 

dovoljno je prije 

početka samog 

rada steći iskustvo 

na nekoliko stabala 

prebrojavanjem 

(koliko ima iglica na 

10 cm dužine grančica). 

Tako se stječe 

4 • Broj 147 • ožujak 2009. HRVATSKE ŠUME

Ženka jelina moljca igličara 

saznanje koliko centimetara neke 

dohvatljive grane treba pregledati 

na svakom stablu. Iz iskustva se zna 

da se na 10 cm nalazi oko 80 iglica pa 

prema tome oko 1000 iglica nalazi se 

na grančici čija ukupna dužina izbojaka 

iznosi 120 do 130 cm. Pristupajući 

stablu kontrolor se odlučuje koju 

granu treba pregledati. Ne smije se 

dogoditi da pregleda dvije ili više pa 

tek onda da se odluči za jednu. 

Kokon je bijele boje (ponekad 

i bjelkasto crvenkast), neproziran, 

dugačak (6 do 7 mm), valjkastog oblika 

sa suženim krajevima u srednjem 

dijelu, promjera dva do tri mm. Nalazi 

se, u pravilu, na donjoj strani iglice, 

a rijetko na tankoj grančici ili izbojku. 

Novi kokoni su zaobljeni i svježe bijele 

boje, eventualno crvenkasti. Stari 

su više ili manje smežurani i prljavo 

sivkasti. Prosječan broj kokona na 

1000 iglica izračunava se na osnovu 

pronađenih kokona i pregledanih 

stabala. Podatci se razvrstavaju u tri 

stupnja jačine napada: slabi napad 

(manje od 0,5 kokona na 1000 iglica), 

srednji (od 0,5 do 5,0 kokona na 1000 

iglica) i jaki napad s više od 5,0 kokona 

na 1000 iglica. Dobiveni podatci 

upisuju se u posebne obrasce. 

Treba napomenuti da se pregledavaju 

svi odjeli u kojima je jela zastupljena 

s više od 10%. 

Prva godina kontrole moljaca 

jelinih iglica, na području delničke 

podružnice, bila je 1995. Od 1296 

pregledanih odjela, u njih 581 zabilježena 

je slaba zaraza, u 289 odjela 

srednja i jedan posto jake zaraze u 13 

odjela. Tijekom sljedećih godina povećava 

se zaraza u kategoriji slabog 

napada. 

Tijekom 2008. pregledano je 

1511 odjela. Slab intenzitet zaraze 

zabilježen je u 50 posto odjela, srednji 

intenzitet u 32 posto odjela i jak 

Suhari 

intenzitet samo u devet odjela, što je 

manje od jedan posto. 

Zanimljivo je da je ovog štetnika 

u šumarsku entomologiju prvi uveo R. Hartig 1896. vršeći opažanja 

u 30-40 godina starim mješovitim sastojinama jele i smreke u Bavarskoj. 

U našoj zemlji, s ovim štetnikom, prvi puta su se šumarski 

stručnjaci „susreli“ 1954. Tada su u jelinim šumama na području Gorskog 

kotara, Šumarija Fužine, zabilježene velike štete od ovog nametnika. 

Kako je kao šumski štetnik bio nepoznat, nije se dovoljno poznavala 

njegove biologija, ekologija, a poznavanje načina suzbijanja 

bilo je oskudno. 

Kako su se štete izazvane njime i dalje povećavale, neke devastirane 

sastojine morale su se posjeći, jer se pokazalo da se radi o vrlo 

ozbiljnom primarnom štetniku jele. 

Po prof. dr. sc. Milanu Androiću štete od njega manifestiraju se 

kroz nekoliko pokazatelja: 

- sušenje i vađenje još nedozrelih stabala, 

- gubitak prirasta stabala koja su napadnuta,ali se nisu osušila. 

Gubitak je ovisan o stupnju gubitka iglica, 

- napadnuta stabla ne rađaju sjemenom pa je onemogućeno prirodno 

pomlađivanje, 

- u prorijeđenim sastojinama tlo je izloženo atmosferskim djelovanjima, 

što je veoma štetno, naročito na vapnenoj podlozi. U tlu 

dolazi do promjena fiziološke i biokemijske strukture koja umanjuje 

sposobnost tla za regeneracijom odnosno pomlađivanjem. 

Stablo koje je izgubilo više od 60 posto iglica će prije ili kasnije 

uginuti, a ono koje je izgubilo 90 posto iglica će se osušiti. 

Godine 1967. u Gorskom kotaru moljcem jelinih iglica bilo je 

zaraženo više od polovice gospodarskih jedinica u kojima prednjači 


zaštita šuma 

53. SEMINAR BILJNE ZAŠTITE, 

OPATIJA 10.-13. VELJAČE 2009. 

Jelov izbojak sa oštećenim 

iglicama 

Pod pokroviteljstvom Ministarstva 

poljoprivrede, ribarstva i ruralnog 

razvoja, u Opatiji je od 10.-13. veljače,u 

organizaciji Hrvatskog društva biljne zaštite 

i Agronomskog fakulteta održan 53. seminar 

biljne zaštite 

Gusjenica radi kokon 

Kokoni 

Šumarska sekcija koja je 

radila 11. i 12. veljače, prezentirala 

je ukupno 25 referata, 

najviše vezano uz 

problematiku zaštite šuma, šumskih 

štetnika te šteta u šumama 

nastalim kao posljedica vremenskih 

nepogoda i šumskih požara. 

Uvodno, Miroslav Harapin 

je izvijestio o pojavama raznih 

vrsta štetnika (borovom četnjaku, 

gubaru, osama šiškaricama i 

sl.) u našim priobalnim šumama 

te načinima suzbijanja, posebno 

o suzbijanju borovog četnjaka 

kao dominantne vrste u šumama 

priobalja. Za razliku od kontinentalnih 

šuma, štetnici priobalnih 

šuma nisu se suzbijali samo iz 

ekonomskih, već više iz estetskih 

razloga, da bi se šume sačuvale u 


Foto: B. Pleše, Arhiva 

prošlog stoljeća štetnici se suzbijaju 

uglavnom biološkim i biotehničkim 

pripravcima. 

O štetama u šumama, izazvanim 

vremenskim nepogodama, 

izlagali su Željko Kuzlarić iz 

delničke podružnice i Tomislav 

Nemeš iz Šumarskog instituta 

Jastrebarsko – Centra za nizinske 

šume Vinkovci i Jakša Jošt iz 

Zavoda za gozdove Slovenije. 

Od pijavice koja je početkom 

srpnja prošle godine zahvatila područje 

Šumarije Klana GJ „Dletvo“ 

(oko 47 ha) stradalo je 14.147 m3 

drvne mase (smreke, bukve i crnog 

bora). Osim materijalne štete, kod 

ovakvih pojava dolazi do poremećaja 

u redovnom gospodarenju, a 

poremećena je i šumska higijena, 

šumski red i na kraju i potrajnost 

gospodarenja. 

jela. Na polovici zaražene površine zaraza je bila 

slaba, a na polovici srednja do jaka. 

Da bi se spriječile daljnje štete, pristupilo 

se suzbijanju leptira moljca jelinih iglica aviokemijskim 

putem metodom toplog zamagljivanja. 

To je bilo i prvo takvo suzbijanje leptira, 

jer se uglavnom prije toga aviokemijskim putem 

suzbijalo gusjenice. Pokusi su obavljeni 

na području Šumarije Fužine (gospodarska jedinica 

Bitoraj), na površini od 1137 ha. 

Provedena su dva tretiranja, s time da je 

drugo bilo uspješnije, a posvuda u šumi ležalo 

je veliko mnoštvo uništenih leptira. Time je dokazana 

efikasnost ovakvog načina suzbijanja 

zaraze moljca jelinih iglica na jeli u Gorskom 

kotaru. 

Još jedan jači napad u Gorskom kotaru evidentiran 

je osamdesetih godina prošlog stoljeća. 

Uzrokovao je mjestimično sušenje pojedinih 

jelovih stabala,a nerijetko i čitavih sastojina. 

Iako ne tako značajno kao nekada, ovaj 

štetnik i dalje je prisutan u našim šumama. Treba 

mu i dalje pridavati određenu pozornost, 

uz pojačane kontrole, da ne bi došlo do većeg 

stupnja zaraze i šteta na sastojinama. 

Kako sani 

šumskih 

nepogoda u naš 

Miroslav Harapin 

turističke svrhe. 

Suzbijanje borovog četnjaka, 

ali i drugih štetnika, provodilo se 

u našoj zemlji u nekoliko navrata, 

a prvobitno su se koristila kemijska 

sredstva pa tako i DDT koji je 

zabranjen sedamdesetih godina 

prošlog stoljeća. Kemijskim sredstvima 

tretirale su se uglavnom 

gusjenice gubara i borova četnjaka, 

mjestimično i na malim površinama. 

Od osamdesetih godina 

U isto vrijeme, nešto slično dogodilo se i u 

vinkovačkoj Podružnici gdje su stradale šume, a 

području Šumarije Otok (2600 ha - doznačeno je 

oko 87000 m 3 što čini oko 122 posto godišnjeg 

etata Šumarije Otok!), te u Šumariji Županja na 

oko 200 ha gdje je doznačeno oko 4180 m 3 što 

čini 20 posto godišnjeg etata Šumarije. Stradala 

su najvrjednija i najkvalitetnija stabla hrasta lužnjaka. 

Posljednjeg desetljeća u Sloveniji je bilo 

preko 70 primjera gdje su jaki vjetrovi, uz krovove 

kuća i dalekovode, rušili drveće i pričinili znatne 


Nakon pijavice u Klani 

rati posljedice požara, 

štetnika te vremenskih 

im i inozemnim šumama 

štete u šumama. U srpnju i kolovozu prošle godine u nevremenu su 

stradale šume na sjeveru zemlje, s granicom prema Italiji, Hrvatskoj i 

Mađarskoj. Izravna šteta zabilježena je na 20.000 ha, a trebalo je posjeći 

oko 500.000 m3 drvne mase. Štete su nastale u šumama starijih 

stadija, uglavnom kao vjetroizvale (75 posto), a kod drvne mase 59 

posto štete dogodilo se na četinjačama. Potpuno je uništeno i oko 

700 ha umjetno osnovanih smrekovih kultura. 

Obnova stradalih šuma provest će se na površini od 1700 ha i to 

2/3 prirodnom obnovom, a 1/3 sadnjom sadnica. Sadnje će se obaviti 

tijekom 2009. i 2010. U tu svrhu Zavod za gozdove Slovenije osigurat 

će oko 1,250.000 komada sadnica deset biljnih vrsta, istaknuo je u 

svom predavanju Zoran Gresc iz Zavoda za gozdove Slovenije. 

- Štete od šumskih požara na području splitske Uprave u posljednjih 

deset godina su ogromne, čak zabrinjavajuće, unatoč dobroj 

organizaciji i provedbi Programa zaštite od požara - istaknula je 

Dragica Žaja. Desetgodišnje iskustvo pokazuje da su sve češći požari 

na zapuštenim poljoprivrednim površinama (šumama) koji se onda 

nekontrolirano šire i na održavane (uzgajane) državne šume. 

Jedan od najznačajnijih štetnih organizama koji uništava sastojine 

jele u BiH je bijela imela. To je važno zbog toga što je obična jela najrasprostranjenija 

vrsta drveća (četinjača) u zemlji. Čiste jelove šume i mješovite 

sastojine sa bukvom ili smrekom pokrivaju oko 50 posto površine 

svih visokih šuma. Obična jela čini i 23 posto ukupne drvne zalihe svih 

vrsta drveća u visokim šumama BIH. Nažalost, njeno zdravstveno stanje 


Sudionici skupa u Opatiji 

kontinuirano se pogoršava, a jedan od razloga je 

i imela. U većini objekata moguće je redovnim 

uzgojno-tehničkim mjerama ukloniti posljedice 

napada bijele imele i tijekom dužeg vremenskog 

razdoblja, dok se u sastojinama s jakim 

intenzitetom zaraženosti stabala preporučuje 

izrada i realizacija posebnih programa sanacije, 

sa specifičnim uzgojno-tehničkim mjerama, 

naglasio je Osman Mujezinović sa Šumarskog 

fakulteta u Sarajevu. 

Pojava azijske strizibube u našoj zemlji 

prvi puta zabilježena je 2007. u rasadniku 

MBM u Turnju u Zadarskoj županiji. Kako se 

radi o izuzetno štetnom organizmu koji je u 

Hrvatsku dospio uvozom sadnog materijala 

iz inozemstva, poduzete su na vrijeme mjere 

njegovog suzbijanja i širenja u našoj zemlji. U 

sklopu Programa posebnog nadzora provode 

se aktivnosti u rasadnicima, vrtnim centrima, 

poduzećima za uvoz i distribuciju sadnog materijala 

iz rizičnih zemalja 

iz kojih postoji mogućnost 

od unosa ovog štetnog 

organizma u Hrvatsku. Te 

aktivnosti provodile su se 

na područjima više županija 

u suradnji sa fitosanitarnom 

inspekcijom. - Na 

istraživanim 

lokalitetima 

kontrolirao se sav sadni 

materijal uvezen u našu 

zemlju iz drugih, posebno 

rizičnih zemalja - istaknuo 

je Andrija Vukadin iz Zavoda za zaštitu bilja u 

poljoprivredi i šumarstvu Hrvatske. 

O problematici pojave potkornjaka 

govorili su Marek Turčani iz Češke i Mandica 

Dasović iz gospićke Uprave. 

Posljednjih godina Češke šume pretrpjele 

su velike štete uzrokovane orkanskim vjetrovima 

(2007. i 2008). Ovi klimatski ekcesi 

pogodovali su i porastu populacije potkornjaka, 

tako da je količina smrekovih stabala 

napadnutih potkornjacima porasla na 1,3 

milijuna m 3 u 2007. Najozbiljnija situacija je u 

Nacionalnom parku „Šumava”, gdje je nakon 

orkana Kyril zaostalo 200.000 m 3 nesaniranih 

smrekovih stabala napadnutih potkornjacima 

(dok je oko 600.000 m 3 sanirano prije početka 

vegetacijske sezone 2008.). Šume ovog 

Tradicionalni skup 

eminentnih stručnjaka, 

agronoma, veterinara 

i šumara, domaćih i 

inozemnih, održan je u Grand 

hotelu „4 opatijska cvijeta“. 

područja pod stalnim su utjecajem štetnih 

čimbenika tijekom više od deset posljednjih 

godina, a količina uništene drvne 

mase kretala se između 110.000 

m 3 i 220.000 m 3 godišnje, u razdoblju 

od 1998.-2007. U ljeto 2008. 

šumari su u području strogih prirodnih 

rezervata, uspjeli sanirati 

otprilike 100.000 m 3 oštećenih 

stabala smreke. No, dodatno je 

evidentirano do 40.000 m3 novo 

napadnutih stabala u strogo 

zaštićenim dijelovima parka. Te 

količine predstavljaju potencijal 

daljnjeg širenja potkornjaka 

te njegove gradacije oko 2009. 

- 2010. sa znatnim utjecajem na 

ove šumske komplekse sve do 

2013. 

Potkornjaci su jedan od 

glavnih uzroka 

sušenja 

stabala i na 

području gospićke 

podružnice 

u posljednjih 

sedam 

godina. Prva 

značajna sušenja 

dogodila 

su se 2002., a 

maksimum je 

bio 2005. kad 

je realizirano 136.000 m 3 sušaca. 

Poduzete su mjere borbe 

suzbijanja potkornjaka i to pravovremena 

doznaka oboljelih 

stabala te njihovo uklanjanje iz 

sastojine. U tu svrhu gospićka 

podružnica utrošila je značajan 

dio sredstava za izradu vlaka i 

pristupnih putova do lokacija 

na kojima se vršila sječa oboljelih 

stabala. Velik problem i dalje 

predstavljaju šume na području 

Šumarije Vrhovine i Korenica uz 

rubna područja NP Plitvička jezera. 

Bagremova muha šiškarica 

prvi put je nađena u 

Hrvatskoj 2008. u Zagrebu, a u Europi 

2003. (u Italiji, Češkoj i Sloveniji), otkuda 

se vrlo brzo proširila i u druge europske 

zemlje. Poslije nalaza u Zagrebu, pronađena 

je i u Lepoglavi, Đurmancu, Jastrebarskom, 

a pretpostavlja se da se može 

pronaći i u sjevernim dijelovima Hrvatske, 

uz granice Mađarske, Slovenije i 

Srbije. Poslije prvog nalaza bagremove 

muhe šiškarice, u šiškama palistića bagrema 

nađene su i kukuljice parazitske 

ose Platygaster robiniae. Radi se o dosad 

posve novoj, i tek nedavno opisanoj 

vrsti. - Još uvijek nije razjašnjeno radi li 

se o američkoj vrsti introduciranoj zajedno 

sa domaćinom ili domaćoj koja se 

prilagodila novom domaćinu - istaknuo 

je Milan Pernek iz Šumarskog instituta 

Jastrebarsko. 

Grupa autora (Milivoj Franjević, Ivan 

Kralik i Boris Hrašovec) izvijestila je o štet- 

Sušenje jele 


noj entomofauni u klonskim 

sjemenskim plantažama hrasta 

lužnjaka u razdoblju od 

2001. do 2008. U Šumarijama 

Čazma, Našice, Orahovica i 

Otok provedena su istraživanja 

potencijalnih i stvarnih 

štetnika lišća, cvjetova i ploda 

s posebnim naglaskom na 

štetnike hrasta lužnjaka, obzirom 

da je temeljni cilj proizvodnje 

u ovim objektima 

kvalitetan hrastov žir. 

Hanes Krehani iz Njemačke 

govorio je o problemima 

na drveću uslijed 

pojave krasnika, stjenica, čija 

se pojava veže uz promjene 

klime, a Thomas Cech o gljivičnim 

bolestima četinjača u 

Austriji. 

Posljedice vremenskih nepogoda u Sloveniji 

Grupa autora (Milan Glavaš, Silvana Glavaš 

i Mario Budinšćak) sa Šumarskog fakulteta 

te zagrebačke i karlovačke Podružnice, 

obradili su temu pod nazivom Eutypella 

parastica opasnost za Hrvatsku. 

Radi se o jednoj vrsti gljiva koja 

uzrokuje rak stabala i time umanjuje 

njihovu vrijednost. Uz javor napada i 

neke druge vrste drveća poput mliječi, 

klena i sl. Kako u Hrvatskoj raste 6 

vrsta autohtonih i 20 vrsta alohtonih 

javora, sve te vrste mogu biti potencijalni 

domaćini za zarazu ovom vrstom 

gljiva. No, najveće štete mogle 

bi biti za gorski javor, jednu od najviše 

raširenih vrsta drveća u našim 

šumama. 

Barbara Piškur iz Gozdarskog 

instituta u Ljubljani izlagala 

je na temu „Jesu li gljive iz porodice 

Botryosphaeriaceae, koje uzrokuju 

sušenje crnog graba, intorducirane 

ili autohtone“, a grupa autora (Željka 

Bakran, Vojislav Šušnjić i Milan 

Pernek iz bjelovarske Podružnice i 

Šumarskog instituta Jastrebarsko) 

bavili su se problematikom „Pojave 

pseudogljive Phytophthora sp. na 

Bilogori i njenom utjecaju na sušenje 

bukve“. 

Tina Hauptman i Dušan Jurc 

(iz Gozdarskog instituta Slovenije) 

obradili su temu „Nove pepelnice na 

drveću i grmlju u Sloveniji“. 

Referirajući o „Sušenju sastojine 

lipe na području Uprave šume Podružnice 

Bjelovar“, Branko Bradić iz 

bjelovarske Podružnice je kao glavni 

razlog sušenja u 90% slučajeva 

naveo gljivu medenjaču Armillaria 

mellea. Sprječavanje širenja bolesti 

je nemoguće, iako je bilo pokušaja 

u vidu otkoravanja stabala, kemijske 

fugimacije tla i sl. Za sada, kao jedine 

mjere sprječavanja zaraze ostaju 

odgovarajući uzgojni zahvati kojima 

će se sastojina lipe podržavati u 

povoljnom omjeru smjese, u korist 

drugih vrsta listača. 

Danko Diminić i Lea Barić iz Šumarskog 

fakulteta u Zagrebu, govorili 

su o „Bolesti kore izbojaka i grana 

hrasta crnike“, a Andreja Repe i Maja 

Jurc o gljivama iz roda Ophiostoma na 

potkornjacima u Sloveniji. 

Goran Habuš i Milan Pernek iz 

Šumarskog instituta Jastrebarsko 

obradili su temu „Zaštita hrastovog 

podmlatka od divljači primjenom biološkog 

sredstva Trico“, a Boris Liović „O 

utjecaju hrastove pepelnice na intenzitet 

fotosinteze hrastovog ponika“. 

Autori Marijan Grubišić, Krešimir 

Krapinec, Dario Majnarić, Juraj Sertić, 

Josip Margaletić, Marko Vucelja, sa Šumarskog 

fakulteta u Zagrebu, delničke 

i karlovačke Podružnice, za seminar su 

pripremili rad pod nazivom „Štete od 

smeđeg medvjeda u šumama Gorskog 

kotara i Like“ i mjere zaštite“. 

Štete od smeđeg medvjeda u šumskim 

sastojinama najčešće se manifestiraju 

kao guljenje kore i griženje kambija na stablima. 

Istraživanja intenziteta šteta od smeđeg 

medvjeda obavljena su u razdoblju od 

2004. do 2007. Utvrđeno je da oštećenja najviše 

nastaju u svibnju i lipnju. Medvjedi preferiraju 

najjača i najrazvijenija stabla u sastojini, 

uzrokujući griženjem smanjenje prirasta 

i sušenje. U provedenom istraživanju, štete 

su iskazane brojem osušenih stabala doznačenih 

za sječu. 

U smanjenju intenziteta šteta korištene 

su dvije metode: dodatna prihrana medvjeda 

peletima na bazi šećera u kritičnim mjesecima 

te regulacija brojnosti populacije pojačanim 

odstrelom. 

Kao posljednji referat na šumarskoj sekciji 

bio je izložen rad Krunoslava Arača iz koprivničke 

Podružnice „Postavljanje kućica za 

gniježđenje ptica, doprinos biološkoj metodi 

suzbijanja štetnika“. 

Postavljenjem kućica za gniježđenje u 

šumske sastojine pospješuje se gniježđenje, 

a time i brojnost, očuvanje i zaštita ptica 

koje svojom prehranom reguliraju brojnost 

populacije insekata u staništu u kome 

obitavaju. Time se pridonosi poboljšanju 

biološke metode održavanja populacije 

šumski štetnih insekata, manje štetnima. 

Na području koprivničke Podružnice postavljeno 

je u pet uređajnih razreda (kitnjak, 

bukva, grab, crna joha,ariš) ukupno 

30 kućica za ptice dupljašice. Praćenja su 

obavljana četiri godine. Rezultat praćenja 

naseljenosti iznosi 98,5 posto, čime je 

potvrđena opravdanost njihovog postavljanja, 

dokazano je da ptice dupljašice ne 

pronalaze dovoljan broj prirodnih mjesta 

za gniježđenje. 

Poslije prezentacije referata, održane su 

rasprave i obavljeni razgovori te dogovori 

vezani uz suradnju šumarskih stručnjaka zastupljenih 

na ovogodišnjem seminaru biljne 

zaštite. 

Održana je i godišnja skupština Društva 

biljne zaštite i time okončan ovogodišnji 53. 

seminar u Opatiji. 


zaštićena priroda 

ZAŠTIĆENI PRIRODNI OBJEKTI U HRVATSKIM 

ŠUMAMA-POSEBNI REZERVATI ŠUMSKE VEGETACIJE 

Piše: Ivica Tomić 

Foto: I. Tomić, 

Arhiva 

Zbog njegove prirodne osobitosti da gotovo sasvim 

leži u zimzelenoj vegetacijskoj zoni istočnojadranskoga 

primorja, otok Rab s pravom 

nazivaju zelenim otokom, jer oko 40 posto njegove 

površine pokrivaju šume te je poslije Mljeta naš 

najšumovitiji otok, s bogatom šumarskom prošlošću. 

Na poluotoku Kalifrontu nalazi se jedan od najbolje 

očuvanih kompleksa šume hrasta crnike na cjelokupnom 

području Mediterana, a istoimena gospodarska 

jedinica, kojom gospodari Šumarija Rab, prostire se na 

1116 ha, od čega je čak 97 posto obraslo. G.j Kalifront 

graniči sa šumom Dundovo(Dundo), koja zauzima 106 

ha te je zbog svoje vegetacijske jedinstvenosti progla- 

Pogled s morske 

strane 

Zbog svoje 

vegetacijske 

jedinstvenosti 

šuma Dundovo 

na otoku Rabu 

proglašena je 1949. 

godine posebnim 

rezervatom 

šumske vegetacije. 

Nesumnjivo je 

najljepši dio 

širega šumskoga 

kompleksa, 

područje od 

iznimnog kulturnopovijesnog, 

znanstvenog, 

turističkorekreacijskog 

i estetskog 

značenja. To je 

vazdazelena 

šuma hrasta 

crnike i crnoga 

jasena(Fraxino 

orni-Quercetum 

ilicis), s dobro 

razvijenim slojem 

grmlja i povijuša 

Šuma Dundovo (Dun 

prirodna dragocjen 

U pozadini-poluotok Kalifront i šuma 


Na ulazu u rezervat 

Suvremeno 

uređena lugarnica 

se prvi put pokušava unijeti bor (Pinus pinaster). Tijekom službovanja 

J. Stella osniva u šumi, istočnije od lugarnice, mali rasadnik, uzgaja 

sadnice alepskoga bora i pošumljava praznine. Poslije Stelline smrti, 

za lugara 1890. dolazi Franz Bonne, rodom iz Goricije te obavlja dužnost 

12 godina, nakon čega je umirovljen. U šumu je 1912. unesen 

žir hrasta medunca (Quercus pubescens) i plutnjaka (Quercus suber). 

Stradavanje tijekom talijanske okupacije - Za šume Dundovo, 

Kalifront, Fruga i Sorinj izrađene su 1894. prve gospodarske osnove. 

U sljedećoj gospodarskoj osnovi iz 1906. propisuje se ophodnja 

od 15 godina za podstojna stabla, a za nadstojna stabla crnike ophodnja 

od 120 godina. Značajna godina za šumu Dundovo je 1915., 

budući da se otada, pa do današnjih dana, u njoj ne obavljaju nikado)-osebujna 

ost otoka Raba 

šena 1949. godine posebnim rezervatom šumske vegetacije. Premda 

je u vlasništvu Krčke biskupije, nesumnjivo je najljepši dio širega 

šumskoga kompleksa, a danas zasigurno najznačajnija šuma otoka 

Raba. Rezervat čini posebno vrijedna sastojina hrasta crnike (Orno- 

Quercetum ilicis), a ovo potpuno zaštićeno područje od iznimnoga 

je kulturno-povijesnog, znanstvenog, turističko-rekreacijskog i estetskog 

značenja. 

U narodu poznatija kao Dundovo - U većem se dijelu stručne 

literature za tu šumu neopravdano 

upotrebljava naziv “Dundo”, koji je 

svoje mjesto našao i u nekim zakonima 

o njenoj zaštiti. Ovaj naziv može 

se pročitati i na edukacijskim (poučnim) 

panoima na ulazu u rezervat i 

uvali sv. Kristofora, no u narodu je 

šuma poznata kao Dundovo, a tako 

se navodi i u katastru. Zanimljivo je 

da je najstariji stanovnici sela Kampora 

nazivaju Domanijevo, vjerojatno 

po nekadašnjem vlasniku Dundu Domaniju, 

koji je svoje imanje darovao 

crkvi i državi. Zapise o ovoj šumi iz 

1733. godine nalazimo u kronici franjevačkoga 

samostana u Kampom, 

gdje se navodi da je njen vlasnik samostan 

sv. Justine. No, prvi put se 

ime Dundovo spominje 1814., a 1842. 

otok Rab zapošljava lugara koji je zadužen 

za nadgledanje otočnih šuma 

pa među njima i navedene. Trinaest 

godina kasnije Josip Stella dolazi kao 

lugar za šumu Dundovo, a za upravljanje 

njome zadužen je šumar iz Klane. 

Za smještaj lugara izgrađena je 

1862. lugarnica, a iste godine na otok 

Tršlja(Pistacia lentiscus) 

U narodu je šuma poznata kao Dundovo, a tako se navodi 

i u katastru, no u većem se dijelu stručne literature za tu 

šumu neopravdano upotrebljava naziv “Dundo” 


kve organizirane i planske sječe, osim nekih 

iznimnih manjih zahvata. Nažalost, šuma 

najviše stradava tijekom talijanske okupacije, 

budući da su se u razdoblju od 1918. do 

1921. provodile mjestimične neplanske sječe. 

Zanimljivo je da od 1921. državna šuma 

“Dundo” potpada pod Direkciju šuma Sarajevo, 

a privremena je uprava u Splitu. Zabilježeno 

je, također, da je 1924. i 1925. 

posječeno 6,5 ha stare šume (80 godina) 

i prodano 700 m3 drvne mase, 

a sječu je odobrilo tadašnje Ministarstvo 

šuma i rudnika u Beogradu. Po 

uzrastu i dobi nije joj bilo premca na 

cjelokupnom području Mediterana. 

U sastavu Jugoslavije, 1929. godine, 

pripada Direkciji šuma u Sušaku, u 

sklopu Banovine Hrvatske. Ing. Ante 

Premužić trasira staze, među kojima i onu u 

zaljevu Kristofor. 

Važna za razvoj rapskoga turizma 

- U novom uređajnom elaboratu iz 1932. 

estetska komponenta gospodarenja izraženija 

je od gospodarske, a već tada se dolazi 

do spoznaje o vrijednosti ove šume za 

razvoj rapskoga turizma. U skladu s tim u 

elaboratu se propisuje odgovarajuće gospodarenje, 

a 1939. tadašnje Jugoslavensko 

šumarsko udruženje u Zagrebu poduzima 

zaštitne mjere u cilju njenog spašavanja od 

možebitne devastacije, prelaskom u crkveno 

vlasništvo. Država je u potpunosti vratila 

šumu Dundovo početkom 1941. godine, no 

crkva se želi dogovoriti s državom da ova i 

dalje upravlja šumom, ali pod uvjetom da 

crkvi godišnje daje 1200 dinara. Pritom će 

država potpisati dokumente da je šuma 

Dundovo crkveno 

vlasništvo. Sudbina 

je htjela da ova vrijedna 

šuma strada 

i tijekom Drugog 

svjetskog rata, osobito 

za vrijeme talijanske 

okupacije. 

Naime, Talijani je 

opet na mjestima 

neplanski sijeku, 

posebice najdeblja 

stabla crnike. Poslije 

Drugoga svjetskog 

rata šuma “Dundovo” 

proglašena je, 

kao i sve općinske 

šume, općenarodnom 

imovinom. Konačno, 

25. veljače 

1949. godine, odlukom 

Zemaljskoga zavoda za zaštitu prirodnih 

rijetkosti, proglašena je prirodnom rijetkošću 

te je stavljena pod zaštitu Zavoda. 

Otada se, bez prethodnog odobrenja ove 

ustanove, u šumi zabranjuje svaki zahvat. 

Sabor Narodne Republike Hrvatske proglašava 

šumu “Dundo” 1963. upravljanim 

prirodnim rezervatom s površinom 106 ha, 

a sve zahvate mora odobriti Zavod za zaštitu 

prirode. Danas, prema Zakonu o zaštiti 

prirode, šuma spada u kategoriju “posebni 

rezervat-botanički rezervat (šumske vegetacije)”. 

Značajna znanstvena istraživanja 

-Znanstvena istraživanja u šumi Dundovo 

nastavljaju se poslije Drugog svjetskog 

rata pa tako Šafar 1962. godine propisuje 

smjernice za šume Dundovo i Kalifront. 

Nastavljajući istraživanja na obnovljenim 

Šumu je najbolje posjetiti u proljeće, jer je puna bogato 

rascvjetanih i šarolikih biljaka (posebice veliki vrijes i 

primorska ciklama), zelenila grmlja i prizemnoga rašća. 

U to vrijeme hrastu crniki krošnje su pune mladoga lišća 

zelenkasto-sivkaste boje. 

Orhideja kukavica (Scrapias sp.) 

Petračićevim pokusnim plohama(9) 

iz 1934. i na novopostavljenim 

plohama(6), osobito značajna 

strukturna, fitocenološka i pedološka 

istraživanja provode 1976. 

godine Matić, Rauš i Vranković, 

profesori zagrebačkoga Šumarskog 

fakulteta. Jedanaest godina 

kasnije (1987.), usporedbom dotadašnjih 

fitocenoloških i strukturnih 

istraživanja, Španjol potvrđuje 

dinamiku razvoja i progresivne 

sukcesije zaštićene šume. Program 

gospodarenja za gospodarsku jedinicu 

Kalifront, s važnošću od 1988. 

do 1997. godine planira za šumu 

Dundovo čišćenje po cijeloj površini 

te proredu s etatom 7, 1 m 3 

po hektaru i intenzitetom 7 posto. 

U sklopu zaštitnih mjera nalaže se, 

uz najstroži režim za crniku i ostale autohtone 

elemente, u potpunosti spriječiti 

ispašu. Treba istaknuti kako je cijela šuma 

Dundovo (Dundo) poslije osamostaljenja 

Hrvatske vraćena u vlasništvo Krčke biskupije 

i nije u sastavu gospodarske jedinice 

Kalifront. 

Raznoliki biljni i životinjski svijet 

šumskog ekosustava - Posebni rezervat 

šumske vegetacije “Dundo” smješten je 

na šumovitom poluotoku Kalifrontu koji 

se proteže na jugozapadnom dijelu otoka 

Raba, od oko 80 m nadmorske visine do 

morske obale. U vegetacijskom smislu riječ 

je o vazdazelenoj šumi hrasta crnike i crnoga 

jasena (Fraxino orni-Quercetum ilicis), s 

dobro razvijenim slojem grmlja i povijuša. 

Postoji nekoliko impresivnih starih stabala 

crnike, koji su još očuvani oko lugarnice te 

podsjećaju na nekadašnju gustu 

crnikovu šumu, čija su stabla 

imala prsni promjer do jednoga 

metra, opseg tri metra, a visinu 

15-20 m. Na žalost, do Drugoga 

svjetskog rata posječena su najljepša 

stabla stara 150-200 godina. 

U sastavu flore, osim hrasta 

crnike ili česmine (Quercus ilex) 

Stabla hrasta crnike(Quercus ilex) 

Veliki vrijes (Erica arborea) 

i crnoga jasena (Fraxinus ornus), nalaze 

se obični (Pinus silvestris) i crni bor (Pinus 

nigra), stotinjak stabala hrasta plutnjaka 

(Quercus suber), veliki vrijes (Erica arborea), 

tršlja (Pistacia lentiscus), jedna od najvažnijih 

vrsta u sloju grmlja, planika (Arbutus 

unedo), mirta (Myrtus communis), lemprika 


Primorska ciklama 

(Cyclamen repandum) 

(Viburnum tinus), primorska ciklama (Cyclamen repandum), trava 

jesenska šašika (Sesleria autumnalis), te povijuše: tetivika (Smilax 

aspera), bršljan (Hedera helix), bljušt (Tamus communis), vazdazelena 

ruža (Rosa sempervirens) i dr. Uz tlo nailazimo na paprat i raznovrsne 

gljive, kao što su: zavodnica (Omphalotus olearius),lisičica 

(Cantharellus cibarius), krasnice i mliječnice (Russulaceae), vrganjevke 

(Boletaceae) i dr. Od faune ovdje obitavaju ćuk (Athene noctua), 

šumski miš (Apodemus flavicollis), kornjaši 

trčci (Carabus sp.). 

Posebne zanimljivosti rezervata su Premužićeva 

staza (dolazi u rezervat, prelazi preko 

asfaltne ceste za Dundo, izlazi kod lugarnice 

i završava u uvali Kristofor), poučne geološke 

točke uz geostazu, stara stabla hrasta medunca 

(Quercus pubescens) na dubokim tlima (pretežito 

crvenica i manjim dijelom eutrično smeđe 

tlo), u blizini lugarnice te rijetke vrste orhideja 

(kukavica, Scrapias sp.) na malim šumskim travnatim 

čistinama, s livadama oko lugarnice. Sve 

to pridonosi krajobraznoj i biološkoj raznolikosti 

ovoga zaštićenog prirodnog objekta. S obzirom 

na to da su posebni rezervati područja visokog 

stupnja zaštite prirode, posjetitelji i svi ljubitelji 

prirode dužni su se pažljivo odnositi prema svekolikom 

živom svijetu šumskog ekosustava, koji 

obuhvaća biljne i životinjske organizme, gljive 

i neživu prirodu. Tako, primjerice, svaka grana 

koja padne na tlo, ili izvaljeno stablo, u pravilu 

se ostavljaju kako bi se rastvorili u humus i 

poslužili drugim organizmima za rast i razvitak. 

Uopće, prirodne vrednote moraju biti očuvane i 

za generacije koje dolaze! 

Ljepota proljetnog ugođaja - Do šume 

Dundo dolazimo asfaltnom cestom iz Raba preko 

sv. Eufemije, a do nje vodi i spomenuta zanimljiva 

pješačka staza, što ju je projektirao ing. Ante Premužić 

(1899.-1973.), šumarski stručnjak i vrstan 

poznavatelj krških područja. U cilju protupožarne 

zaštite u rezervatu danas postoje izgrađene šumske 

ceste, protupožarne presjeke i staze koje se 

redovito održavaju. Posebno se ističe lijepo i komforno 

uređena lugarnica u kojoj stalno borave lugari 

(čuvari šuma) Šumarije Rab. Na inicijativu Turističke 

zajednice postavljeno je duž Premužićeve 

staze pet stolova s klupicama 

izrađenim od drveta alepskoga 

bora, a u sklopu projekta 

“Rab-geopark” postavljena su 

i dva poučna panoa. Šumu je, 

prema mišljenju mnogih, najbolje 

posjetiti u proljeće, jer 

je puna bogato rascvjetanih i 

šarolikih biljaka (posebice veliki 

vrijes i primorska ciklama), 

zelenila grmlja i prizemnoga 

rašća. U to vrijeme i hrastu 

crniki krošnje su pune mladoga 

lišća zelenkasto-sivkaste 

boje, s putenastim dlačicama 

koje ga pokrivaju. U suton, 

neposredno prije zalaska 

sunca, u zraku se osjeća mir, 

uz povremene neobične i neodređene 

šumove i zvukove 

Ćuk (Athene noctua) 

(glasanje ćuka, sitne životinjice 

koje padaju ili se spuštaju 

na tlo). 

Nedostatna turistička 

promidžba - Unatoč činjenici 

da je šuma Dundo iznimna prirodna vrijednost otoka Raba, ipak je 

turistički podosta zapostavljena. Naime, stječe se dojam da turistima 

nisu dovoljno predstavljene njezine prirodne ljepote i vrijednost, 

koja je svjetskih razmjera, pogotovo kada se uzmu u obzir neslućene 

mogućnosti koje pruža (kulturno-povijesna i estetska vrijednost, 

izleti, sport, rekreacija, znanstvena istraživanja, posebice za šumare i 

botaničare, edukacija za učenike i studente i dr.). 


šumska razglednica ŠUMARIJA 

GRAČAC (UPRAVA ŠUMA GOSPIĆ) 

Piše: Irena Devčić Buzov 

Foto: M. Bošnjaković, I. Devčić Buzov 

Najprije veliki snijeg.. 

Štete od „sibirske z 

Gospodareći s oko 

61.000 ha šuma i 

šumskog zemljišta 

te s 41 zaposlenim, 

Šumarija Gračac 

najveća je među jedanest 

Šumarija gospićke 

Uprave i važan 

gospodarski subjekt 

gračačke općine. 

Težak teren (južni 

Velebit), slaba otvorenost 

te nedostatni 

drvoprerađivački 

kapaciteti otežavaju 

poslovanje, a na te, 

nazovimo ih stalne 

poteškoće, ove su 

se zima nadovezale 

nove -velike štete od 

leda koji je „okovao“ 

šumu, polomio 

stabla i Šumariju 

opteretio dodatnim 

brigama 

U 

siječnju ove godine Šumariju Gračac pogodila 

je velika prirodna nepogoda – led. No, ne led 

u obliku tuče, već iznimno niske temperature 

koje su u potpunosti ledom okovale i grad i 

šumu. „Sibirska zima“, kako su je nazvali Ličani, donijela je 

temperature koje su se spuštale i do 20 stupnjeva ispod 

ništice. Stanovnici ovoga kraja, navikli na oštre zime i niske 

temperature, ovakve hladnoće ne pamte već godinama. 

Za razliku od europskih zemalja koje je pogodio isti 

val hladnoće, ljudskih žrtava na sreću nije bilo, ali platile 

su šume. Štete su velike. 

Čitavi predjeli bukovih 

šuma polomljeni su poput 

šibica. 

- Od takvih oštećenja 

stabla se vjerojatno 

neće uspjeti 

oporaviti, kaže upravitelj 

Šumarije Gračac 

Igor Hak. Općina Gračac 

proglasila je elementarnu 

nepogodu, 

a šteta na voćnjacima 

i infrastrukturi procijenjena 

je na više od 2 

milijuna kuna. Šteta na 

šumama još je i veća. 

Najviše je stradala bukva, 

zatim jela, a vrlo 

Igor Hak 

malo grab. Pojedina 

šumska područja u 

Ledeni okov 


potpunosti su uništena te se procijenjuje da 

će štete biti iznimno velike, a nakon sanacije 

zahvaćenog područja drvna masa Šumarije 

bit će znatno smanjena te će vjerojatno 

biti potrebno i pošumljavanje. Prema riječima 

starijih šumara, ovakve štete od leda 

ne pamte se u posljednjih trideset godina. 

No, svi se slažu, moglo je biti i gore. Da je 

kojim slučajem tih dana pao novi snijeg ili 

zapuhao jak vjetar, Lika bi se pretvorila u 

stepu jer tako nešto niti jedno stablo ne bi 

izdržalo. 

- Šumarija Gračac najveća je među 

jedanaest Šumarija gospićke Uprave šuma, a 

zauzima područje južnog Velebita, dio ličkog 

Sredogorja i južne obronke ličke Plješevice. 

Površinom od 61 341 ha druga je po veličini 

unutar Hrvatskih šuma, a površinski najveća 

gospodarska Šumarija - govori upravitelj 

Igor Hak. Šumarija je brdsko-planinska te se 

nadmorske visine kreću od 559 do 1573 m 

(vrh Kremen), samim tim je i rad na području 

ove Šumarije dosta otežan. Otvorenost 

šumskim prometnicama je mala, svega 5,5 

km/1000 ha, no na cestama se intenzivno 

radi te se do isteka važećih osnova očekuje 

znatno veća otvorenost, što će svakako olakšati 

rad šumarima. Zbog svoje velike površine 

i slabe otvorenosti srednja udaljenost 

radilišta iznosi 35-40 km, a do najudaljenijih 

radilišta potrebno je prevaliti put i od 60 km. 

vrhova koji su bez snijega 

svega 3-4 mjeseca u godini, 

pa do jugoistočnog dijela 

u kojemu nikada nema snijega, 

gdje pojedinačno rastu 

smokve, vinova loza (koje 

u Lici nema, osim u pojedinim 

dvorištima), kao i ostalo 

submediteransko bilje. Od 

ukupne površine, 49.868 ha 

je obraslog zemljišta, 10.985 ha neobraslog 

proizvodnog i neproizvodnog, te 487 ha 

neplodnog područja. Drvna zaliha Šumarije 

iznosi oko 3,6 milijuna m 3 , a godišnji prirast 

je 81 148,80 m 3 . Brutto godišnji etat Šumarije 

iznosi 42.000 kubika, što znači da se sječe 

52% prirasta. 

Najzastupljenija vrsta drveta je obična 

bukva (80%), zatim obična jela (10%), te gorski 

javor, crni grab, OTB i crni bor (10%). 

Šumarija je podjeljena na 12 gospodarskih 

jedinica, od kojih je površinom najveća 

Smrdljivac-Kom (oko 8.500 ha), pa Istočni 

Resnik (6.800 ha), pa Jasensko Bilo-Crnopac 

(oko 6,190 ha). Ostale su: Zapadna Mazinska 

planina, Javornik – Kremen, 

Jelovi tavani - Kučina kosa, Bogutovac, 

Maslovara, Duboke jasle – Jabukovac, Ravna 

Čemernica, Kokirna mila – Ljut, Vrelo Zrmanje. 

Najbolje šume, s najvećom drvnom 

zalihom nalaze se u G. J. Zapadna Mazinska 

planina i Javornik- Kremen (uređajni razred 

sjemenjača bukve i uređajni razred jela). Sve 

šume na području Šumarije Gračac su krške 

šume, tlo je kamenito i plitko te su sortimenti 

uglavnom slabije kakvoće, što povlači za sobom 

i relativno nisku prodajnu cijenu proizvoda. 

Šumarija trenutačno zapošljava 41 osobu, 

uz upravitelja tu su još tri revirnika te 12 

šumarskih tehničara. 

Za sječu, izradu i privlačenje drvnih sortimenata 

(etata) Šumarija posjeduje vlastite 

kapacitete. Uz osam sjekača, tu je i šumska 

mehanizacija koja se sastoji od četiri šumska 

zglobna traktora (od toga dva Hittner Ecotrac 

55V, jedan Hittner Ecotrac 120V, te jedan 

Timberjack C-240). 

ventive izgrađene su četiri visoke osmatračnice 

na istaknutim mjestima koje pokrivaju 

gotovo cijelo područje Šumarije. Za cijelo 

funkcioniranje sustava zažtite od požara važna 

je vrlo dobra suradnja Šumarije s Javnom 

vatrogasnom postrojbom te Dobrovoljnim 

vatrogasnim društvom. 

Svojim položajem Gračac se nalazi 

na idealnom mjestu za razvoj ekološkog i ruralnog 

turizma, u udolini Velebita, s planinskom 

klimom tako ugodnom ljeti, a svega 

dvadesetak minuta autom od mora. Osim 

Površina 61.000 ha 

12 gospodarskih jedinica 

41 zaposleni 

Godišnji bruto etat 42.000 kubika 

Godišnji prirast oko 81.148 m3 

Najzastupljenija vrsta bukva- 80% 

količina drvarice (12 000 

m3), koja se prodaje na 

panju, no dosta je teško 

pronaći izvođače, a razlozi 

su neotvorenost cestama 

i vlakovima, strmi predjeli, 

škrape, vrtače, kamenjari, 

slaba naseljenost te siromašna 

mehaniziranost lokalnog 

stanovništva. Upravitelj 

Hak dodaje kako je danas bitan uvjet imati 

licencu izvođača, što relativno mali broj ljudi na 

ovom području ima. 

Na poslovima čuvanja, zaštite i uzgajanja 

šuma radi šest čuvara šuma i lovišta, što u 

ljetnoj, protupožarnoj sezoni nije dovoljno 

pa Šumarija zapošljava sezonske radnike. 

Za potrebe provođenja protupožarne preime“ 

u Gračacu 

Posljedice ledoloma 

Na ovom području vrlo su velike klimatske, 

biljne i orografske raznolikosti. Od 

Najbolje šume, s najvećom 

drvnom zalihom nalaze se u 

G.J. Zapadna Mazinska planina 

i Javornik- Kremen (uređajni 

razred sjemenjača bukve i 

uređajni razred jela). 

Gotovo svake godine veliki problem Šumariji 

predstavlja i znatna 

Povijest 

Trebalo bi i više informacija o kulturno-povijesnim znamenitostima, a među inima 

može se pročitati kako se na mjestu današnjeg Gračaca „mogu naći tragovi srednjovjekovnoga 

grada na Gradini blizu katoličke crkve, gdje je bilo sjedište stare otočke župe. Grad se 

spominje 1302. godine. Od 1509. bio je u posjedu Ivana Karlovića, a od 1527. do 1687. godione 

pod turskom vlašću. Barokna župna crkva sv. Jurja iz 18.st. stradala je u II. svjetskom 

ratu. U njoj je kasnobarokni epitaf grofa Kneževića (1781.g.). Na groblju uz Otuču nalazi se 

tri metra visok monolitni križ na grobu Ivana Balenovića iz XVI. st.“. 


svjetski dan voda 

Ove godine, na Svjetski dan voda 22. ožujka, 

želi se skrenuti pozornost na vode koje 

prelaze granice država te nas povezuju. 263 

rijeke ili jezera povezuju 145 zemalja svijeta 

te pokrivaju gotovo polovicu 

zemljine površine 

Posljedice ledoloma 

Velebita, koji pruža jedinstven doživljaj hodanja i planinarenja, na 

svega četiri kilometra mjesta nalazi se naš najpoznatiji špiljski sustav 

Cerovačke špilje, a na području općine izviru i rijeke Una i Zrmanja. 

Okolica Gračaca pogodna je za lov, gastroturizam, razvoj obiteljskih 

gosdpodarstava i sl. No, ovakvim prirodnim pogodnostima, turistička 

ponuda još uvijek je u povojima. 

Nepostojanje dostatne infrastrukture i iznimno loše ceste ono 

je što prvo upada u oko svakom slučajnom posjetitelju (jer „namjernih“ 

ima vrlo malo). Pojedini entuzijasti, kao što su članovi udruge Prospera ili 

obitelj Kostić koja je prošle godine organizirala prvi Blues festival u Lici, 

na rijeci Otuči kraj Gračaca, još uvijek su osamljeni u želji da se ovaj (k)raj 

turistički valorizira u skladu sa svojim mogućnostima. 

Pema posljednjem službenom popisu stanovništva provedenom 

2001. godine, općina Gračac imala je 3.923 stanovnika, od kojih u 

samom mjestu Gračacu 2.689. 

Iako mnoga predviđanja kazuju kako će do 2025. godine svijet 

imati dodatnih dvije milijarde stanovnika, a 95% njih živjet će u 

gradovima koji će oskudjevati u opskrbi pitkom vodom pa su i 

ratovi za vodu u budućnosti sve izgledniji, povijest nam kazuje 

drugačije. U posljednjih 60 godina 

potpisano je preko 300 sporazuma 

koji se tiču vode i opskrbe vodom, 

a u svega 37 slučajeva zbog nemogućnosti 

dogovora pribjeglo se 

nasilju. Suradnja, a ne sukob, ipak 

je najčešći odgovor kada su u pitanju 

prekogranične vode. 

Broj stanovnika sve više raste, 

a samim time povećavaju se i potrebe 

za proizvodnjom hrane. Povećava se potrošnja pitke vode, 

a glavni potrošač je poljodjelstvo koje diljem svijeta troši 69-70% 

vodnih zaliha. Industrija se nalazi na drugom mjestu s 22-24% 

svjetske potrošnje. Potrošnja vode za kućanske potrebe iznosi 

oko 8% ukupne količine potrošene vode. Zalihe pitke vode svakim 

danom su sve manje. Unatoč dobrim primjerima iz ne tako 

davne prošlosti na koje nas upozorava UN, računa se da trenutno 

na svijetu postoji oko 200 mogućih kriznih žarišta povezanih s problemima 

vodoopskrbe. 

Rat za vodu već je počeo, no iako se ne vode „klasične“ bitke 

među narodom, vode se one zakulisane među velikim korporacijama. 

Prijetnja koja nam svima „visi nad glavom“ zove se privatizacija. 

Malo koji stanovnik bilo koje zemlje doživljava vodu kao 

Krupa 

Računa se da trenutno na 

svijetu postoji oko 200 

mogućih kriznih žarišta 

povezanih s problemima 

vodoopskrbe. 

Gračac na -17 


Una

UZ SVJETSKI DAN VODA, 

22. OŽUJKA 

Izvor Kupe 

Vode nas trebaju spajati, 

a ne razdvajati! 

Piše: Irena Devčić Buzov 

Foto: Arhiva 

robu koja se prodaje i kupuje jer 

voda je za sve nas „javno dobro“, 

no voda je postala vrlo tražena i 

skupa roba kojom se sve više trguje, 

navodi se u knjizi „Žeđ na 

izvoru“ Franjevačkog instituta 

za kulturu mira. Pod vodstvom 

Svjetske trgovinske organizacije 

(WTO) i njezinog Općeg sporazuma 

o trgovini uslugama, vodoopskrba 

potpada pod cijeli 

niz novih pravila, a nova pravila 

omogućavaju multinacionalnim 

kompanijama da kupuju i prodaju 

prava na vodu u zemlji po 

njihovom izboru. 

Svjetske korporacije danas 

vodom opskrbljuju oko 20% urbanog 

stanovništva u zemljama 

u razvoju. Cijene vode su vrlo često 

nerazumno visoke te u nekim zemljama gotovo dosežu polovicu 

mjesečnih prihoda. 

Zanimljivo je kako u mnogim situacijama Svjetska banka i Međunarodni 

monetarni fond (MMF), državama odobravaju kredite pod 

uvijetom da privatiziraju vodoprivredu i druge komunalne usluge. 

Kao primjer može poslužiti Argentina koja je krajem 80-tih odlučila 

provoditi upute MMF-a i Svjetske banke. Tako je između ostalog 

vodovod prodan za zanemarivo nisku cijenu američkom divu Enronu. 

Nakon preuzimanja, Enron je uništio kompletan vodoopskrbni 

sustav te danas u Buenos Airesu iz slavina više ne teče pitka voda. 

Prvi veliki rat za vodu u 21. stoljeću vodio se u Boliviji u trenutku 

kada Svjetska banka nije željela obnoviti kredit od 25 milijuna dolara 

zajma bolivijskoj vladi. Nakon što je državno poduzeće za vodoopskrbu 

prodano Bechtelu, cijene vode drastično su porasle. Masovne 

ulične demonstracije koje su potrajale danima 

rezultirale su općim štrajkom te je Bechtel bio 

prisiljen povući se iz zemlje. No, preko „tajnog 

suda“ Svjetske trgovinske organizacije ta kompanija 

tužila je vladu Bolivije za 25 milijuna dolara. 

Ovakvih primjera je nebrojeno puno te nam 

mogu, i trebaju, biti upozorenje, osobito u ovim 

osjetljivim vremenima u kojima se nalazimo. 

Hrvatska je donijela Strategiju o gospodarenju 

vodama za razdoblje od 2008. do 2038. 

godine te se novom strategijom sprječava privatizacija 

vodnih resursa. Za provedbu Strategije upravljanja vodama 

Hrvatska će izdvojiti 50 milijardi kuna, od toga do 2023. godine 

država će u vode investirati 29,9 milijardi kuna. Uz državni novac, za 

provedbu strategije, predviđena su i sredstva iz europskih fondova. 

Kako vodoopskrba privatizacijom ne bi završila u tuđinskim rukama, 

koncesije za potrebe javne vodoopskrbe davat će se isključivo jedinicama 

lokalne i područne samouprave. Također je onemogućena 

privatizacija vodne komunalne infrastrukture. 

Zahvaljujući ovakvoj Strategiji upravljanja vodama, Hrvati 

Glavni potrošač je poljodjelstvo koje 

diljem svijeta troši 69-70% vodnih 

zaliha. Industrija se nalazi na 

drugom mjestu s 22-24% svjetske 

potrošnje. Potrošnja vode za 

kućanske potrebe iznosi oko 8% od 

ukupne količine potrošene vode. 

mogu biti mirni jer u nasljeđe svojoj djeci ostavljaju barem „hrvatsku 

vodu“, hoće li ona do tada ostati pitka, veliko je pitanje... 

Razmirice oko vode oduvijek su bile u središtu pozornosti brojnih 

zemalja. Doline Nila, Eufrata i Tigrisa mjesta su prvih ljudskih 

naselja te područja na kojima su se vodile i prve borbe za prevlast 

nad korištenjem vodenih resursa. Dokaze o razmiricama nalazimo i 

u Hrvatskoj, a na njih upozorava tzv. Pisani kamen u Lomskoj dulibi 

na sjevernom Velebitu kod vrela Begovača. Na tome kamenu zapis je 

uklesan povodom sklopljena mira između japodskih plemena Parentina 

i Ortoplina. Tom prilikom, Ortoplinima je bio zajamčen slobodan 

pristup do vrela Begovače u dužini 500 i širini jednog koraka. Kamen 

je predstavljao među između dva japodska plemena koji su godinama 

ratovali zbog vode, no Rimljani su jednostavnim rasporedom o 

korištenju vode, koji je uklesan u kamen, zaustavili 

borbu te barem na neko vrijeme riješili problem. 

Borbe i razmirice za vodu traju i danas. Posljednjih 

par godina u jednoj takvoj „razmirici“ 

oko vodenih resursa našla se i Hrvatska. Naime, 

riječ je o jednom od najvećih projekata i investicija 

u elektroenergetskom sektoru BiH. Radi se o 

megaprojektu gradnje hidroelektrana, koje pod 

nazivom “Gornji horizonti” već nekoliko godina 

provodi Elektroprivreda Republike Srpske, a jedan 

je od najunosnijih poslova u jugoistočnoj Europi. 

Izgradnjom sustava hidroelektrana u BiH doći 

će do izuzetno negativnih posljedica u donjem toku rijeke Neretve, zbog 

smanjenja voda u sušnim periodima, koje će dovesti do povećane salinizacije 

Neretve. To će se najviše odraziti na poljoprivredu, ali i na ukupni 

ekosistem donjeg toka rijeke. 

Na kraju, razmišljajući o prekograničnim vodama, mogu zaključiti 

kako bi nas takve vode trebale spajati, no one nas danas, kao i prije 

nekoliko stotina godina, zasigurno razdvajaju. 


urbano šumarstvo UPRAVA 

Šumari uređuju 

Park šumu Tuškanac 

Nastavlja se 

dobra suradnja 

zagrebačke 

Uprave i grada 

Zagreba pa 

Radna jedinica 

Hortikultura 

ovih dana 

uređuje predio 

i popularnu 

šetnicu uz 

Dubravkin put 

i Krešićeve 

livade, u okviru 

sveobuhvatnog 

projekta 

izgradnje 

športskorekreacijskog 

centra na 

Tuškancu 

Piše: Miroslav Mrkobrad 

Foto: M. Mrkobrad 


ŠUMA ZAGREB 

Polovicom veljače Radna jedinica Hortikutura 

zagrebačke Uprave šuma započela je s opsežnim 

radovima uređenja dijela Park šume Tuškanac 

uz šetnicu Dubravkin put prema Krešićevim 

livadama i dalje prema Cmroku. Riječ je o poslu koji 

zagrebački šumari obavljaju za grad Zagreb i nastavku 

uspješne poslovne 

suradnje (podsjećamo, 

od ove godine 

Uprava šuma 

Zagreb preuzela je 

uređenje i oko 140 

ha sjevernog dijela 

parka Maksimir). S 

površine od oko 12 

ha uz šetnicu uklonit 

će se 272 suha, 

natrula i opasna stabla 

kako bi se posadila 

nova. 

Oprez, sječe se 

- Radi se o stablima 

prosječne 

starosti 150 godina 

koja su opasna za 

okolinu. Zamijenit 

ćemo ih istim autohtonim 

vrstama, 

hrastom, bukvom, 

bagremom, lipom, 

a sadit će se “školovane” 

sadnice, one 

visine i preko dva 

metra - pojašnjava 

rukovoditeljica 

Odjela za ekologiju 

zgrebačke Uprave 

Ana Hercegovac. 

No, ne samo to. Morat 

će se voditi računa 

i s brojnom ptičjem 

svijetu zelene 

oaze Tuškanca pa 

će se paziti i ostavljati stabla u kojima se ptice gnijezde. 

Za voditelja zagrebačke Uprave Krunoslava Jakpučića 

najvažnije je obavijestiti i javnost i senzibilizirati 

ljude, posebno brojne šetače koji se dnevno kreću ovim 

prostorom, na sječu (na koju su, opravdano, svi osjetljivi!) 

i ono što će se u sljedeća dva mjeseca, koliko će 

radovi potrajati, događati. 

- Bit će tu poprilična gužva, nered pa i blato do koljena 

- kaže rukovoditelj hortikulture Petar Širinić koji je 

“prošao” već dosta ovakvih zahvata. Jer, istodobno će 

se, kaže on, osim sječe stabala i grana na posljednjih 

300 m šetnice postavljati nova kanalizacija što će obavljati 

zagrebački Vodovod i odvodnja pa će se na malom, 

uskom prostoru kretati i “sudarati” brojni kamioni i mehanizacija. 

Koordinacija i uvažavanje onog drugog bit 

će nužni! 

Za vrijeme sječe šetači se neće smjeti kretati ovim 

prostorom. 

Kako se radi o složenom i opasnom poslu, posebice 

zbog strmina uz put s kojih će se uklanjati stara stabla, 

a to je i potencijalno klizište te isto tako o zahvatu u kojem 

treba voditi brigu i o uvjetima zaštite prirode, cijeli 

teren zajednički su, prije početka radova, obišli predstavnici 

zagrebačke Uprave šuma, Vodovoda i odvodnje, 

RJ Hortikulture, inspektor zaštite prirode, šumarski 

inspektor, predstavnik Gradskog ureda za poljoprivredu 

i šumarstvo. 

Sječa starih i opasnih stabala uz Dubravkin put dio 

je velikog projekta izgradnje sportsko-rekreacijskog 

centra na Krešićevoj poljani za koji je projekt napravila 

tvrtka Zrinjevac i u okviru kojeg bi se izgradila i dva teniska 

terena, igrališta za mali nogomet, rukomet, košarku, 

boćalište, trim staza, igralište za djecu. Bit će obnovljeno 

i ljetno kino, pozornica, posađeno ukrasno grmlje i 

cvijeće, a sve bi trebalo biti završeno do kraja ljeta. 

Bio bi to jedan novi Tuškanac za sve, i djecu i odrasle! 

Teren su sa šumarima 

obišli i inspektori... 

Stara, opasna, nagnuta 

stabla treba maknuti


po svijetu 

Addis 

Glavni etiopijski 

grad Addis Abeba 

na prvi vas pogled 

sigurno neće 

ostaviti bez teksta. 

Razvučen i razbacan 

na sve strane, prljav, 

prašnjav i zagađen, 

po danu kaotičan, 

po noći sablastan, 

teško osvaja srca 

turista. No, ne treba 

zaboraviti da se 

nalazite u Africi 

i to na afričkom 

rogu, koji je 

trenutno jedan od 

najnemirnijih kutaka 

svijeta, zbog čega 

ćete uskoro početi 

cijeniti sigurnost na 

ulicama, prijateljski 

raspoložene ljude 

te izvrsne restorane 

sa vrhunskom 

ponudom, koje se 

ne bi postidjeli ni 

znameniti europski 

gradovi. Glavni grad 

Etiopije definitivno 

ima nešto u sebi, i 

onome tko mu dade 

priliku, odužit će se 

na najbolji mogući 

način 

ETIOPIJA: KOLIJEVKA 

ČOVJEČANSTVA (1) 

Abeba se nalazi na nadmorskoj visini 

od 2200 metara i treći je „najviši“ glavni 

grad na svijetu. Na lokalnom amharskom 

jeziku ime grada znači novi cvijet, a ime mu 

Piše: Goran Vincenc 

Foto: G. Vincenc 

je dala kraljica Taitu, žena cara Menelika II. koja je zaslužna 

i za njegovu lokaciju. Grad jedva da je stariji 

od sto godina, no tih sto godina je bilo vrlo burno, 

na trenutke tragično. Iako grad ne obiluje turističkim 

sadržajem, glavna je ishodišna točka za obilazak 

ostatka zemlje, a brojne legende i mistika koje se kriju 

u Etiopiji s razlogom golicaju maštu mnogobrojnih 

etiopskog društva. No, 

ono što ovaj muzej čini 

zanimljivim je koncepcija 

izložbe koja se bazira 

na ciklusu života, počevši 

od djetinjstva gdje su 

objašnjene dječje igre, 

turista, koji rado dolaze u ovu divnu zemlju ne krijući bajke i igračke različitih 

oduševljenje bogatom kulturom, divnim ljudima te plemena. Nastavak slijedi 

odraslo doba gdje se naroda u Addis Abebi 

Zgrada Ujedinjenih 

izvrsnom kuhinjom. 

Etiopijska se prijestolnica može podičiti sa dva pojašnjavaju vjerovanja, 

čuvena muzeja koji se nalaze vrlo blizu jedan drugoga. 

tradicionalna medicinog 

Etnološki muzej se nalazi unutar kompleksa glavna, 

ratovi, hodočašća 

sveučilišta, u zgradi koja je nekoć bila palača cara 

Haile Selassia. Na ulazu u palaču je izložba posvećena 

te kultura ukrašavanja tijela. Izložba završava smrću sa 

ceremonijama sahrana, nadgrobnim spomenicima i poimanju 

zagrobnog života. 

povijesti palače, dok je prava izložba na prvom katu. 

S obzirom na veliku etnološku šarolikost Etiopije, koja Drugi muzej kojeg svakako treba vidjeti je Nacionalni 

se očituje u velikom broju plemena, pogotovo u južnim 

dijelovima zemlje, u muzeju se mogu naći iznimno 

zanimljivi detalji iz života plemenskih zajednica, što 

predstavlja izvrstan izvor informacija za istraživanje 

muzej sa vrhunskom paleontološkom zbirkom, 

od koje među vrijednim eksponatima svakako treba 

istaknuti kostur Lucy, prvog primata koji je hodao na 

dvije noge, kojeg su pronašli arheolozi u istočnoj Etio- 

Novi cvijet Afrike 

Na ulicama Addis Abebe 


Centralni trg izgrađen za velike manifestacije 

piji 1974. godine, a starost mu se procijenjuje na 3,2 milijuna godina. 

Anegdota govori da je u trenutku nevjerojatnog otkrića, na radiju svirala 

pjesma Lucy in the sky with diamonds od Beatlesa, zbog čega su 

joj arheolozi odlučili dati ime Lucy. 

No, ako niste muzejski tip, ne znači da ćete u Addis Abebi ostati 

kulturno uskraćeni. Ljubitelji slika mogu uživati u djelima vjerojatno 

najvećeg živućeg afričkog slikara Afewerk Teklea i imat će tu čast da 

ih slikar sam provede kroz izložbu, ako budu te sreće da se uspiju 

prethodno najaviti. Autoru ovih redaka to nije uspjelo za rukom, tako 

da su jedine umjetnikove slike koje sam vidio one u Nacionalnom 

muzeju. 

Spominjući Afewerk Teklea, svakako treba reći da je ovaj umjetnik 

napravio jedan od najvećih vitraja na svijetu, 150 m2 oslikanog stakla 

predstavljajući afričku prošlost, sadašnjost i budućnost koji se nalazi 

u zgradi poznatoj po nazivu Afrička dvorana, u kojoj se nalaze sjedišta 

UN-a za Afriku te sjedište Afričke ekonomske komisije, što Addis 

Abebu čini afričkim Bruxellesom. 

Od sakralnih objekata, veliku važnost igra katedrala sv. 

Trojstva, u kojoj je sahranjen poslijednji etiopski car Haile Selassie. 

Njega su ubili pripadnici komunističkog pokreta Derg u revoluciji 

1974. godine, a priča kaže da ga je osobno ubio vođa revolucije, pukovnik 

Mengistu. Za dokaz se navodi Solomonov prsten koji je bio 

simbol carske Etiopije, a koji je nakon svih tih događaja viđen na pukovnikovoj 

ruci. Sve u svemu taj događaj je prekinuo 3000 godina 

vladavine carske monarhije, a uslijedio je politički eksperiment sa 

komunizmom, koji je trajao sve do 1991. godine 

i spominje se kao jedna od tragičnijih era u 

etiopskoj povijesti. 

Još jedan bolan period ostavio je neizbrisiv 

trag u povijesti etiopskog naroda, a to 

je talijanska fašistička okupacija, koja je trajala 

od 1936. do 1941. godine. Mussolini je osobno 

naredio streljanje svih pobunjenika, što nije 

zaustavilo djelovanje gerile. Otpor prema okupatoru 

je doživio svoj vrhunac u veljači 1937. 

kada je pokušan atentat na omraženog viceguvernera 

Grazianija ispred palače u kojoj je danas 

smješten Etnološki muzej. Odmazda fašista 

bio je trodnevni pokolj nevinog stanovništva u 

Addis Abebi, prilikom kojega je ubijeno više tisuća 

ljudi, kojima je u znak sjećanja podignut 

spomenik Yekatit 12 na trgu Siddist Kilo. 

No, neke stvari koje su Talijani ostavili Etiopljanima 

u naslijeđe postali su simbolom opuštenog 

života Addis Abebe. Dio grada izgrađen 

za vrijeme okupacije danas je popularan pod 

imenom Piazza i arhitekturom sliči na gradove 

južne Italije, a karakterizira ga veliki broj zanimljivih barova, kazališta 

i kino dvorana. 

S obzirom da se nalazimo u domovini kave, obilazak navedenih 

znamenitosti je najbolje početi sa jutarnjom kavom u Cafe Tomoca 

na Piazzi, gdje služe najbolju kavu u metropoli. 

Addis Abeba se može pohvaliti odličnom gastronomskom ponudom, 

koja se očituje u velikom broju restorana, većinom smještenih 

na Bole Roadu, ulici koja ide od glavnog trga Meskel, velikog i ružnog 

zdanja na kojem se održavaju velike vjerske ceremonije pa sve 

do aerodroma. Ponuda je stvarno raznolika, tako da sam imao sreće 

uživati u restoranima brze prehrane, talijanske kuhinje kao i u azijskoj 

Legenda kaže da je pastir Kaldi čuvajući stado ovaca, primijetio 

da mu se blago čudno ponaša nakon konzumiranja čudnog 

grma sa crvenim bobicama te je odlučio i sam kušati spomenutu 

biljku. Nakon što je degustirao bobice, uhvatila ga je euforija te je 

oduševljen otrčao u obližnji samostan da podijeli svoje otkriće sa 

svećenicima. Njima se u početku otkriće nije svidjelo pa su ga proglasili 

vražjim djelom. No s obzirom da mise u Etiopiji traju duže 

od tri sata i da se cijelo vrijeme stoji, a kava je ljudima omogućavala 

da izdrže na nogama, ubrzo su promijenili mišljenje te ga 

proglasili božjim djelom, a danas najpopularniji napitak na svijetu 

krenuo je u svoj globalni pohod. 

Talijanska ostavština 

na Piazzi 


Katedrala 

kuhinji koje predstavljaju kineski i indijski restorani. No, poseban 

je užitak otići u restoran sa tradicionalnom etiopskom ponudom, 

jer njihova kuhinja krije mala iznenađenja. 

Najsvečanije lokalno jelo koje se jede samo prilikom 

proslava je Tere sega, u biti je sirovo meso sa začinima. Moram 

priznati da sam ga preskočio jer su me čak i Etiopljani upozorili 

na moguće trbušne probleme nakon konzumacije. No, specijalizirani 

restorani u kojem se služi Tere sega su vrlo atmosferični, 

a na ulazu stoji mesar kojem pokažete koji dio mesa želite konzumirati. 

No, zato nisam preskočio Kai wat, ljuti mesni umak koji se jede 

zajedno sa injerom, velikom palačinkom kisela okusa koja se proizvodi 

od brašna žitarice tef, endemične biljke Etiopske visoravni. 

Jelo je zaslužilo čistu peticu! 

Ništa lošije nije ni Kitfo, komadi tankog narezanog mesa, prodinstani 

na putru, uz dodatak začina. Poslužuju se uz aib, vrstu 

lokalnoga sira, te enset kruh koji se radi od lažnog drveta banane. 

Vrijeme u Addis Abebi je brzo prošlo, a mene je čekalo još 

mnogo toga, stoga sam sjeo na autobus te se uputio na izvor plavoga 

Nila. 

Piaza 

Što ima novo u svijetu? 

priznanja 

POTVRDA POSLOVNE IZVRSNOSTI 

HRVATSKIM ŠUMAMA 

Delničkoj Podružnici certifikati 9001:2008, 


te HACCP CODEX alimentarius 

Foto: V. Pleše 

Švicarska ekspozitura najvećeg certifikacijskog tijela na svijetu 

SGS Adriatica d.o.o. uručila je Robertu Abramoviću, voditelju 

delničke Podružnice, certifikate sukladnosti sustava 

upravljanja prema zahtjevima ISO 9001:2008, te HACCP 

CODEX Alimentarius. 

Svečanosti uručenja potvrde poslovne izvrsnosti, 27. veljače 

u Šumariji Skrad, svojom nazočnošću, pridonijeli su predsjednik 

uprave Hrvatskih šuma Darko Vuletić i član Uprave Zdenko 

Podolar. Tom prigodom direktor SGS Adriatica d.o.o. posebno se 

zahvalio menadžmentu Hrvatskih šuma, svim zaposlenicima, te 

konzultantskoj tvrtci ARS-comunicandi d.o.o. koja je izvršila implementaciju 

sustava upravljanja prema zahtjevima ISO 9001:2008 i 

HACCP CODEX Alimentarius. 

Darko Vuletić naznačio je da je certificiranjem sustava upravljanja 

kvalitete, te uvođenjem HACCP sustava potvrđena trajna 

opredijeljenost Hrvatskih šuma ka usuglašavanju tvrtke prema 

zahtjevima međunarodnih normi. Upravo usvajanjem međunarodnih 

standarda omogućeno je Hrvatskim šumama da koristeći 

te poslovno-upravljačke alate, kontinuirano poboljšavaju sustav 

upravljanja u ovim globalno generiranim recesijskim trenucima. 

Robert Abramović 

napomenuo je da je 

delnička Podružnica 

bila među vodećima 

u potvrdi sukladnosti 

prema međunarodnim 

normama, napominjući 

da je HACCP (sustav 

upravljanja sigurnošću 

hrane) već obvezan i 

sastavni dio Zakona o 

hrani koji je stupio na 

snagu 1. siječnja 2009., 

a kojeg su uspješno implementirali 

unutar Hrvatskih 

šuma delničke 

Podružnice. 

Voditelj delničke Podružnice Robert 

Abramović i predsjednik Uprave 

Hrvatskih šuma Darko Vuletić sa 

dodijeljenim certifikatima 

Hrvatske šume prva su tvrtka u državnom vlasništvu kojoj je 

uručen certifikat ISO 9001:2008. 


mala enciklopedija šumarstva 

Rod jela obuhvaća 

40 vrsta zimzelenog 

visokog drveća 

umjerenih regija 

sjeverne polutke, 

rasprostranjenih u 

šumama Sjeverne 

Amerike, SAD-a, 

Europe, Azije i 

sjeverne Afrike. U 

Hrvatskoj je obična 

jela samonikla te 

uz hrast lužnjak 

najvrednija šumska 

vrsta drveća i 

treća po drvnoj 

zalihi, a raste u 

različitim šumskim 

zajednicama, 

približno na 130.000 

ha u dinarskom 

sustavu i na 15.000 

ha u panonskom 

području 

Jelova šuma u Gorskome 

kotaru 

Jele (Abies) 

Kora 

Deblo 


Foto: B. Pleše, B. Puača, Arhiva 

Rod jela (Abies) pripada porodici 

borovki (Pinaceae), a čini 

ga oko 40 vrsta zimzelenog visokog 

drveća umjerenih regija 

sjeverne polutke. Rasprostranjene su u 

šumama Sjeverne Amerike, SAD-a, Europe, 

Azije i sjeverne Afrike. Krošnja im 

je piramidalnog oblika, grane pršljenasto 

otklonjene i uglavnom ne vise. 

Kora debla je u mladih stabala tanka i 

glatka, sivkasta, nerijetko sa smolnim 

vrećicama, a stara stabla često imaju 

debelu i ispucalu koru. Izbojci su glatki, 

rijetko užlijebljeni, a iglice uglavnom 

dvoredne, nerijetko poredane oko izbojaka 

ili su poput četke na gornjoj 

strani izbojka. Imaju pločasto proširenu 

bazu, iglična brazgotina je plitka i 

okruglasta te je stoga grančica glatka. 

Iglice su pretežito plosnate, s gornje 

strane tamnozelene, a s donje imaju 

dvije plavkaste ili srebrnastobijele pruge 

puči. Pupovi su najčešće smolavi, 

okruglasti ili jajoliki do vretenasti. 

Jele su jednodomno drveće, a 

cvjetovi se javljaju na prošlogodišnjim 

izbojcima. Muški cvatovi su duguljasti 

ili jajoliki, nalaze se u pazušcu gornjih 

iglica, najviše u gornjim granama krošnje. 

Ženski cvatovi su u obliku usamljenih 

uspravnih češera na vrhu izbojka. 

Zreli češeri su također uspravni, duguljasto-jajasti 

ili valjkasti, dozrijevaju 

iste godine, raspadaju se te ostavljaju 

samo češerno vreteno. Ono ostaje još 

dugo vremena na stablima. Pokrovne 


Abies alba ‘Pendula’ 


Mladik jele među 

bukvama na Psunju 

ljuske (priperci) su različite dužine, uske i kožaste, a plodne su ljuske 

široko zaobljene, sa po dvije sjemenke. Sjeme je nepravilno, 

trokutasto, s mnoštvom smolnih mjehurića, obavijeno je krilcem 

s obje strane, a njegova klijavost je kratkotrajna. Klije s 4-8, uglavnom 

5-6 zvjezdasto poredanih, linearnih i tamnozelenih supaka. 

Podjela po morfologiji ženskih češera - Rod jela možemo 

podijeliti prema izgledu pupova, iglica, češera i dr. na dva podroda. 

Za prvi podrod znakovito je da su češeri jajoliki, a pripada mu 

samo jedna vrsta (A. bracteata) kojoj je domovina središnja Kalifornija. 

Za drugi podrod karakteristično je da su češeri valjkasti, 

duguljasti ili jajoliki, a dijelimo ga na 7 sekcija. Novija sistematika 

jela temelji se na morfologiji ženskih češera i podjeli na deset 

odjeljaka (sekcija) i niz pododjeljaka. Međutim, do sada nisu provedena 

sistematska genetska istraživanja koja bi potvrdila da se 

morfološko razvrstavanje, 

koje podrazumijeva 

i zemljopisnu raspoređenost, 

poklapa s međusobnom 

srodnošću 

pojedinih vrsta. Tako su 

vrste iz odjeljka Abies 

karakteristične za područje 

srednje, južne i 

istočne Europe (obična, 

makedonska ili Borisova, 

grčka, kavkaska jela 

i dr.). Unutar odjeljka 

Piceaster nalaze se španjolska 

i alžirska jela 

(područje Španjolske i 

sjeverne Afrike), vrste iz 

odjeljka Momi pripadaju 

jugoistočnoj Aziji, a 

jele iz odjeljka Amabilis 

smještene su na pacifičkoj 

obali Sjeverne Amerike 

i u Japanu. Ostali 

odjeljci sadrže vrste raspoređene 

na području 

Sjeverne Amerike, Azije 

i Sjedinjenih Američkih 

država. Najviše pozornosti 

posvetit ćemo 

običnoj jeli (Abies alba) 

koja je u Hrvatskoj samonikla 

(autohtona), no 

u nas se, prema nekim 

izvorima, koje pojedini 

autori osporavaju, navodi 

i “jadranska crna 

jela” ili “biokovska 

jela” (Abies biokovoensis) 

u Primorju te 

krška jela (Abies alba 

ssp. illyrica), u zaleđu 

naših obalnih planina. 

Neke od preostalih vrsta 

roda jela samo ćemo 

ukratko opisati. 

Obična jela (Abies 

alba) je crnogorična 

vrsta drveća prirodno 

rasprostranjena u planinskim područjima srednje, južne i djelomice 

zapadne Europe. Na sjeveru se proteže do Poljske, na zapadu 

do sjeverne Španjolske, na istoku do istočne Rumunjske i 

Bugarske, a na jugu do sjevernih granica Grčke. Na području bivše 

Jugoslavije široko je rasprostranjena od Alpa do dinarskih planina 

i Srbije, no nalazimo je i u gorskim predjelima između Save i 

Drave i drugdje. S bukvom i smrekom oblikuje čiste ili mješovite 

sastojine. Gornja joj je visinska granica u Alpama (1200-1700 m), a 

Krška jela (Abies alba ssp. illyrica), jedna od naših rijetkih 

endemskih četinjača, koja dolazi u zaleđu obalnih planina te 

u ostalim primorskim lancima prema sjeveru i istoku. U nas 

je ima u sredogorju Like i na Dinari

optimalno se pojavljuje 

u rasponu od 400 do 

1500 m. Njeno rasprostranjenje 

u Normandiji 

je od 250 do 400 

m nadmorske visine. 

Ova zimzelena 

vrsta naraste u visinu 

prosječno 40 m (u 

prašumama i do 60 

m), a prsni promjer 

njena valjkastog i ranog 

debla nerijetko 

je veći od 2 m. Kora 

na mlađim stablima je 

sivkasta i glatka, a u 

starosti potamni te uzduž 

i poprijeko ispuca 

u kvadratičnim ljuskama. 

Korijenski sustav 

karakterističan je po 

snažnom postranom 

korijenju te središnjem 

korijenu (žila srčanica) 

koji izrazito duboko 

prodire u tlo (prosječno 

1 m). Krošnja je u 

mladosti čunjasta, u 

starijoj dobi valjkasta, 

Jelova stabla 

pri vrhu tanjurasta te izgleda kao da je odsječena; grane su u pršljenima 

i vodoravno otklonjene. Izbojci su sivosmeđi i neznatno 

dlakavi, pupovi su jajoliki, ušiljeni, smeđi, obično bez smole. Iglice 

su duge 1,5- 3 cm, 2- 2,5 mm široke, urezanog vrha ili tupe, odozgo 

užlijebljene, odozdo s dvije bijele pruge puči. Smještene su na 

postranim izbojcima i zasjenjenim granama, raščešljane i ušiljena 

Ova je crnogorična vrsta osjetljiva na štetne plinove te je ne 

treba saditi uz industrijska postrojenja, a sve je više ugrožena 

zbog djelovanja kiselih kiša. Stoga je u nas godinama 

najoštećenija četinjača i najugroženija vrsta drveća. 

vrha. Treba istaknuti da se iglice vrlo dugo zadržavaju na odsječenim 

stablima. Grane su u pršljenovima i ne vise. 

Plodonošenje između 25. i 30. godine - Muški cvatovi 

(rese) su žuti, nalaze se u pazušcu gornjih iglica, a ženski češerasti, 

uspravni, na kratkim stapkama i na vrhu izbojka. Cvatnja je 

tijekom travnja, svibnja i lipnja, na osami počinje između 25. i 35. 

godine, a u sklopu između 60. i 70. godine. Češeri su uspravni, 

valjkasti, dugi 10 - 18 cm i 3-5 cm široki, smeđi, dozrijevaju iste 

godine (tijekom rujna i listopada), a nakon raspadanja ostavljaju 

samo češerno vreteno. Pokrovne ljuske (priperci) su uske, kožaste, 

različito dugačke, a plodne ljuske su široko zaobljene, s po dvije 

sjemenke. Sjeme je trokutasto, dugo 7-13 mm, žućkastosmeđe i 

sjajno, s mnoštvom smolnih mjehurića, s krilcem koje ga ovija s 

jedne, a obuhvaća s druge strane. Klije s 4-8, pretežito 5-6 zvjezdasto 

raspoređenih, linealnih i tamnozelenih supki. Sadrži klicu 

(embrij) i hranjivo staničje (endosperm). U prirodnom okružju sjemenke 

jele načešće iskliju sljedećega proljeća, poslije opadanja. 

Karakteristično je da je klijanje sporo i nadzemno, a rijetko isklije 

više od 50 posto sjemenki. Plodonošenje počinje između 25. i 30. 

godine, a dobar je urod svake treće do osme godine. Ova jela ima 

veći broj kultivara i formi, koji se razlikuju po karakterističnom habitusu 

i iglicama (Aurea, Columnaris, Compacta, Fastigiata, Pendula, 

Pyramidalis i dr.). 

Naša najoštećenija vrsta drveća - Obična jela je jednodomna, 

anemofilna vrsta (razmnožava se vjetrom), koja raste na 

dubokim, hranjivim, humusom bogatim tlima, a iznimno i na kamenitim 

područjima, na vapnenačkim blokovima. Zahtjevna je na 

Izbojci, iglice, češeri, sjemenke 

stalnu relativnu vlažnost zraka, s umjerenom temperaturom. 

U brdsko-planinskim predjelima tvori mješovite 

šume s bukvom (Abieti-Fagetum), smrekom, 

običnim borom, molikom i drugim vrstama, a česte 

su jelove acidofilne šume. Jelove šume u Hrvatskoj 

vrlo su osjetljive na zimske studeni i mraz te zahtijevaju visoku 

zračnu vlagu, no dobro podnose snijeg, tuču, inje, rosu i maglu. 

Značajno je istaknuti da od svih naših važnijih vrsta drveća jela 

podnosi najviše zasjene. Tako se događa da stablo u zasjeni vrlo 

sporo raste pa i kao stogodišnje bude niže od stabla koje ima 50 

godina, a raste na svjetlu. Ova jela je osjetljiva na štetne plinove te 

je ne treba saditi uz industrijska postrojenja, a sve je više ugrožena 

zbog djelovanja kiselih kiša. Stoga je godinama najoštećenija 

četinjača i u nas najugroženija vrsta drveća. Premda u posljednje 

vrijeme nije zabilježeno povećanje sušenja (oštećenosti krošanja) 

u usporedbi s proteklim godinama, još uvijek je naša najoštećenija 

vrsta drveća, s oštećenošću gotovo 75 posto. 

U različitim šumskim zajednicama - U Hrvatskoj je obična 

jela,uz hrast lužnjak, najvrednija šumska vrsta drveća, a raste u 

različitim šumskim zajednicama, približno na 130.000 ha u dinarskom 

sustavu i na 15.000 ha u panonskom području. Uz autohtone 

hrastove i običnu bukvu temeljna je klimatogena vrsta drveća 

u nas i treća vrsta u ukupnoj drvnoj zalihi, a sudjeluje s gotovo 

14 posto (oko 35 mil m 3 ). S bukvom, smrekom i ostalim vrstama 

tvori preborne šume koje daju područjima Gorskoga kotara i Like 

te šumskim masivima Velebita i Kapele osnovno šumsko obilježje. 

Obična jela (Abies alba) prirodno je rasprostranjena u 

planinskim područjima srednje, južne i djelomice zapadne 

Europe. Gornja joj je visinska granica u Alpama 

(1200-1700 m), a optimalno se pojavljuje u rasponu od 

400 do 1500 m. 

U nas su jasno opisane i definirane četiri njene šumske zajednice. 

Najznačajnija je mješovita bukovo-jelova šuma (Abieti-Fagetum), 

zatim jelova šuma s rebračom (Blechno-Abietetum), jelova šuma s 

milavom (Calamagrostio-Abietetum), i šuma jele sa crnim grabom 

(Ostryo-Abietetum), zanimljiva i osebujna zajednica koja se bitno 

razlikuje od prethodne tri. Uz ove nabrojane, opisivane su i neke 

druge, u prvom redu šuma jele s ljigovinom (Rhamno-Abietetum) 

te Carici brizoides-Abietetum. Zaštićeni prirodni objekti ove vrste 

drveća u Hrvatskoj su nacionalni parkovi (Plitvička jezera, Risnjak, 

Sjeverni Velebit), parkovi prirode (Velebit, Medvednica, Papuk, 


Oštećenost 

krošnje 

zaštićeno bilje 

Stanište ove zeljaste trajnice je 

u bjelogoričnim i crnogoričnim 

šumama, na travnjacima i 

suhim livadama, uz potoke i 

rijeke, pretežito na vapnenačkoj 

podlozi. To je biljka polusvijetla 

te pokazatelj bazičnih, 

siromašnih i suhih do svježih tala 

Kokica mušica (Ophrys insectifora) 

je zeljasta trajna biljka iz porodi- 

Stabljika s neobičnim cvjetovima 

ce kaćunki (Orchidaceae), jedne od 

najvećih biljnih porodica, u čijem 

je sastavu više od 20.000 vrsta, uglavnom 

iz tropskih i suptropskih područja. Rasprostranjena 

je u srednjoj i sjevernoj Europi, u 

zapadnim dijelovima zapadno-panonske 

makroregije, goranskoj mezoregiji, a rjeđe 

u srednje-primorskoj i južno-primorskoj 

mezoregiji. Ima dva ovalno oblikovana gomolja, 

stabljika je tanka i žućkastozelena, a 

Kokica mušica 

(Ophrys insectifera) 


Foto: Arhiva 

Biokovo), strogi rezervati (Hajdučki i Rožanski 

kukovi, Bijele i Samarske stijene), 

posebni rezervati (botanički i šumske 

vegetacije), park-šume (Japlenški vrh, 

Golubinjak, Trakošćan) te zaštićeni krajolici 

s udjelom jelovih šuma (Klek, Bijeli 

potoci-Kamensko, Petehovac, Lokvarsko 

jezero). 

Postoji li vrsta “biokovska” jela 

- Premda se u monografiji “Šume u Hrvatskoj” 

(1992.) navodi da je “jadranska 

crna jela” (Abies biokovoensis; A. pardei) 

naš endemski lokalni takson koji 

se rasprostire na Biokovu te duž velebitskoga 

primorja do Vinodola, prof. 

dr. sc. Ivo Trinajstić u svome radu ističe 

kako se ni jednom od uobičajenih metoda 

ne može ustanoviti da je “biokovska 

jela” posebna vrsta. Naime, ona se 

ne razlikuje od obične jele, a trebat će 

objektivnim znanstvenim istraživanjima 

utvrditi radi li se o posebnom ekotipu 

obične jele na Biokovu. U istoj monografiji 

opisana je krška jela (Abies alba 

ssp.illyrica), jedna od naših rijetkih endemskih 

četinjača, koja dolazi u zaleđu 

obalnih planina te u ostalim primorskim 

lancima prema sjeveru i istoku. Na tome 

području introgresijom (prijelazom 

gena iz jedne u drugu vrstu) formira 

prijelazne i hibridne populacije, koje su 

kao zapadno-balkanski poluendem rasprostranjene 

u primorskom području 

bukve, u zajednici Seslerio-Abietetum 

illyricum. U nas je ima u sredogorju Like 

i na Dinari, a dolazi i na jugu Slovenije, 

u Hercegovini, Crnoj Gori te na nekim 

drugim lokalitetima. 

naraste u visinu 15-60 cm. Listovi su lancetasti, 

smješteni pretežito na donjem dijelu 

stabljike te naizmjenično raspoređeni. Cvat 

je izdužen, rijedak, u obliku klasa, s 2-20 

mirisnih dvospolnih (hermafroditnih) cvjetova 

koji nalikuju na muhu pa otuda i narodni 

naziv biljke. Cvjetovi rijetko privlače 

pčele i muhe. Tri vanjska listića ocvijeća su 

zelenkasta, dva unutarnja su crvenosmeđa 

i izrazito tanka poput niti. Medna usna je 

crvenosmeđa, sa svijetlom i sivomodrom 

pjegom, trodijelna, s rascijepanim srednjim 

režnjem. Biljka cvate tijekom svibnja i 

lipnja. Sjemenka je vrlo jednostavna, s malim 

embrijem okruženim jednim zaštitnim 

slojem stanica. Sadrži neznatnu količinu 

hrane, čije rezerve ovise o simbiozi biljke s 

pojedinim gljivama. 

U bjelogoričnim i crnogoričnim 

šumama - Stanište kokice mušice je u 

bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, na 

Cvijet nalikuje na 

muhu 

travnjacima i suhim livadama, uz potoke i 

rijeke, pretežito na vapnenačkoj podlozi (pH 

7,1-8,5). To je biljka polusvjetla te pokazatelj 

bazičnih, siromašnih i suhih do svježih tala. 

Ovu višegodišnju biljku u Hrvatskoj nalazimo 

u okolici Zagreba, u Hrvatskome zagorju, 

na Strahinščici, u Slavoniji (u okolici Požege), 

na suhim travnjacima podgorja okolnih planina), 

a u Primorju je pronađena u okolici 

Bakra. 

Ovu višegodišnju biljku u Hrvatskoj 

nalazimo u okolici Zagreba, u 

Hrvatskome zagorju, na Strahinščici, u 

Slavoniji (u okolici Požege), na suhim 

travnjacima podgorja okolnih planina, a 

u Primorju je pronađena u okolici Bakra. 

Hranjivost i ljekovitost salepa - Iz gomolja 

se dobiva sušenjem i drobljenjem žućkastobijeli 

prah salep, koji je vrlo hranjiv, jer 

se u mješavini s pojedinim žitaricama koristi 

u proizvodnji kruha. U znanstvenoj medicini 

služi kao učinkovito blago sredstvo za liječenje 

upala sluznica crijeva i želuca, posebice 

kod djece. Vjeruje se da ima čudotvornu moć 

kao afrodizijak, a u mješavini s vodom (do 

pedeset dijelova) služi za dobivanje želea, koji 

djeluje blagotvorno i umirujuće. 

Ova rijetka vrsta vrlo je osjetljiva, a zbog 

sve prisutnijeg čovjekova utjecaja i promjena 

u staništu, broj biljaka se smanjuje. 


horoskop 

IZ DREVNOGA KELTSKOG 

HOROSKOPA 

Horoskop 

starih Kelta 

zasnovan je 

na mjesečnim 

mijenama - 

godinu dijele 

na 13 mjeseci, 

a svaki mjesec 

traje 28 dana. 

Svemir su 

zamišljali u 

formi drveta, 

a osobnosti 

svakoga 

čovjeka 

upisane su u 

nekoj od vrsta 

drveća! 

Pronađite 

sebe, možda se 

iznenadite! 

Piše: Hrvoje Zdelar 

Foto: Arhiva 

Obična breza (Betula pendula) 

Osobnosti su nam 

upisane u vrstama 

drveća 

Kelti su cijeli svemir 

zamišljali u formi 

drveta čije korijenje 

raste duboko 

Oskoruša (Sorbus domestica) 

u zemlji, a grane daleko u 

raju. Njihov je horoskop zasnovan 

na mjesečnim mijenama 

- godinu dijele na 

13 mjeseci te svaki mjesec 

traje 28 dana. Religija im 

se zasniva na vjerovanjima 

u prirodne i natprirodne 

sile koje su u formi duhova 

nastanjivale staro drveće. 

Nadalje, vjerovali su da drveće 

dobiva snagu i moć 

od Sunca koje se smatralo vrhovnim bićem. Evo što 

vam govori keltski horoskop, bitno drugačiji od horoskopa 

na koji smo mi danas navikli. 

BREZA 

(24. prosinca – 20. siječnja) 

Kelti su drvo breze smatrali „damom šume“, a predstavljalo 

je ponovno rođenje, početak i obnovu, jer 

je breza drvo koje prvo dobiva lišće nakon zimskog 

mrtvila. Također su je 

povezali s čistoćom i 

nevinošću. Ljudi rođeni 

u ovom znaku su ambiciozni, 

odlučni i gipki. 

Uvijek su su jasno orijentirali 

na svoj cilj te su stoga 

odlučni vođe i dobri 

stratezi. Imaju potrebu 

uspjeti u životu i vjeruju 

da će se marljiv i uporan 

rad na kraju isplatiti. Breze 

su lojalne, na njih se 

možeš osloniti i vjerovati 

im, iako se ponekad čine 

rezerviranim. 

Pozor, mogu biti cinične! 

Najpoznatije su 

kao radoholičari te su 

uvijek ozbiljne, s pomalo 

čudnim smislom za 

humor. Znaju biti pesimistične 

te imati previ- 

Jasen (Fraxinus angustifolia) 

še samodiscipline. Često su same, a veza ili brak im 

se dogodi nešto kasnije u životu, budući im je teško 

pronaći nekoga tko se uklapa u njihove stroge kalupe 

i rutinu. Brezama je potreban jasan cilj kako ne bi 

bile depresivne i pesimistične. Boja im je bijela, planet 

Sunce, a životinja zlatni orao. 

OSKORUŠA 

(21. siječnja – 17. veljače) 

Oskorušu su Kelti nazivali i drvetom koje šapće. Naime, 

vjerovali su da će ovo drvo reći tajne čovjeku koji želi 

slušati. Kad se plod oskoruše razreže na dva ista dijela, 

dobije se unutrašnjost u obliku pentagrama i stoga se 

vjerovalo da treba nositi grančicu oskoruše zbog zaštite 


Jednokoštuničavi 

glog (Crataegus 

monogyna) 

Crna joha (Alnus glutinosa) 

od zlih sila. Irska legenda kaže da 

je prva žena na svijetu stvorena 

od oskoruše. Plodove vrlo rado 

jedu ptice. Ljudi rođeni u znaku 

Oskoruše su idealisti koji imaju 

vizionarske ideje i visoko humane 

i duhovne principe. Željni su 

promjene te mogu postati nestrpljivi 

zbog zabrana koje nameće 

društvo. Umjetnički su nastrojeni, 

originalni i nekonvencionalni, 

istinski su individualisti koji mrze 

konformizam. Sposobni su za 

vođu, ali kako koriste neobične 

metode i imaju još neobičajnije 

ideje, teško im je naći sljedbenike. 

Ljubazne su i tople osobe, ali kad 

moraju slijediti nekoga, tu dolazi 

do problema s autoritetom! Vrlo 

rado će saslušati druge i biti rame 

za plakanje, no pri davanju savjeta 

znaju biti bez takta te tako odbiti 

ljude od sebe. Sve ih zanima i sve 

će probati. Ljudi u znaku Oskoruše 

imaju čudan smisao za humor, 

što znači da će se vrlo rado smijati 

ozbiljnim stvarima. Po prirodi nisu 

romantični, vežu se tek u poznijim 

godinama jer se teško rastaju sa 

svojom slobodom. U vezi su vrlo 

odani, ali i neovisni. Boja im je crvena 

ili siva, planet Uran, a životinja 

zeleni zmaj. 

JASEN 

(18.veljače – 17. ožujka) 

Kelti su slagali grane jasena 

u krug kako bi se zaštitili od 

zmija, a lišće ispod jastuka jer su 

vjerovali da će tako potaknuti 

proročanske snove. Jasenovo 

Hrast kitnjak 

(Quercus petraea) 

Vrba (Salix caprea) 


sjeme su koristili za proricanje ljubavi - ako 

se sjeme ne pojavi vlasnik će biti nesretan u 

ljubavi. Jasen ima vrlo dugo korijenje koje 

prodire duboko u tlo i isušuje ga pa druga 

vegetacija tu ne raste. 

Ljudi rođeni u znaku Jasena 

obično imaju dvostruku osobnost 

- s jedne strane su umjetnički 

nastrojeni i vrlo ranjivi, a s 

druge vrlo pragmatični. 

Suosjećajni su i osjetljivi i ta 

suosjećajnost se prenosi na životinje. 

Odlični su njegovatelji. 

Vjernici su, ali njihova vjera nije 

ortodoksna, posjeduju duboku 

senzibilnost za duhovnost. Iako 

su krhkog izgleda, lako se oporave 

od svakog poraza. No, na ljude 

Jasene lako je utjecati, znaju imati 

slabo pouzdanje te biti izolirani. 

Obožavaju kazalište i film, a često 

su obdareni lijepim glasom. Ljudi 

rođeni u ovom znaku su spontani, 

inteligentni, dosjetljivi i komunikativni. 

Obožavaju rasprave. Dobri 

su prijatelji, idealni partneri i brižni 

roditelji. 

Lijeska (Corylus avellana) 

Boja im je zelena, planet Neptun, a životinje 

galeb i morski konjic. 

JOHA 

(18. ožujka – 14. travnja) 

Kelti su vjerovali da joha povezuje muške 

i ženske principe i pomaže stvoriti ravnotežu. 

Također, često se od ovog drveta izrađivala 

magična svirala, a jedno je vrijeme bio 

zločin srušiti deblo, jer se vjerovalo da 

se duh iz debla osvećuje paljenjem kuća. 

Po irskoj legendi, prvi je muškarac bio 

stvoren od drveta johe. 

Ljudi rođeni u znaku Johe su snažni, vole 

avanturu i spremni su sami utabati put, što 

znači da često ostavljaju prijatelje i rodbinu 

Božikovina (Ilex aquifolium) 

iza sebe. Vole sami voditi svoje bitke i imaju 

hrabrosti za to. Duh im je nemiran i neumoran, 

a natjecanje normalna i svakodnevna 

pojava. Ovi ljudi ruše granice i istražuju nova 

prostranstva. Entuzijasti su, ali mogu biti sebični 

i nepromišljeni, čime si često stvaraju 

neprijatelje. Imaju sarkastičan smisao za 

humor i često će u društvu izigravati klauna. 

Vole preuzimati rizik, šarmantni su i nježni pa 

su omiljeni u društvu. 

Otvoreno kažu što misle, strastveni su 

i uvijek otvoreni za ljubav pa se često vežu 

rano u životu. Boja im je grimizna, planet 

Mars, životinje lisica i medvjed. 

VRBA 

(15. travnja – 12. svibnja) 

Vrba 

simbolizira 

ženstvenost. Kod Kelta 

se vjerovalo da trudnica 

mora staviti tkaninu 

ispod drveta vrbe, kako 

bi u njoj uhvatila otpalo 

lišće, što je značilo 

da će imati lak porod. 

Zvali su je i vještičjim 

aspirinom jer se od nje 

pravilo sredstvo protiv 

glavobolje. Na svijetu 

postoji 500 vrsta vrbe. 

Osobe rođene u znaku 

vrbe imaju jaku volju i 

izvrsno pamćenje, brzo 

reagiraju, ali često mijenjaju 

raspoloženja pa ih 

je teško upoznati. Praktični 

su i dobri izumitelji, 

ali i učitelji. Posvećeni su 

obitelji i vole povijest pa 

često izrađuju obiteljska 

stabla. Majka jako utječe 

na osobe Vrbe kroz cijeli 

život, ali kad se jednom 

odluče na vezu, vrlo su 

odani. Njihov smisao za 

humor nije uvijek lako razumjeti. 

Imaju mudrost 

koja ih čini dobrim prijateljima 

koji daju dobre 

savjete pa su cijenjeni u 

društvu. Boje su im sve 

svijetle nijanse, planet Mjesec, životinja zec. 

GLOG 

(13. svibnja – 9. lipnja) 

Vlasniku ovog drveta donosi bogatstvo 

i napredak. Cvijećem gloga ukrašavali su se 

dvorovi za vrijeme vjenčanja, a vijenac od 

glogova cvijeća na glavi su nosile djeveruše. 

Cvijeće i listovi se koriste za pripravu čaja 

koji liječi potištenost, gubitak apetita i lošu 

cirkulaciju. Osobe rođene u znaku Gloga su 

karizmatične, kreativne i prepune novih ideja. 

Vrlo su talentirane pa se lako prilagode novoj 

situaciji, lako utječu na druge, suosjećajne su i 

spontane. Lako komuniciraju i imaju puno samopouzdanja 

pa se lako nametnu kao vođe. 

Kao prijatelji su iskreni. Vole sport, imaju britak 

smisao za humor, privlači ih novinarstvo i 


književnost. Imaju želju probati od svega po malo, a po izgledu biste za 

njih rekli da su uvijek isti i godine ih ne mijenjaju. Boja im je purpurna, 

planet Vulkan, a životinja pčela. 

HRAST 

(10. lipnja – 7. srpnja) 

Hrast je sveto keltsko drvo koje simbolizira istinu . Na deblima hrasta 

su rezbarili krug koji ga je trebao štititi od udara groma. To je drvo predstavljalo 

iskušenja u životu čovjeka, koja su ga dovela do njegove biti. Vrata 

napravljena od hrastovine štitila su od ulaska zla u kuću. Po keltskoj mitologiji, 

hrast je prvo drvo na zemlji. Narodno vjerovanje kaže da ako hrast 

prolista prije graba, bit će dobar urod te godine. Plodovi hrasta - žirevi, 

korišteni su za zaštitu od udara munje pa ih se stavljalo po stubištima u 

kući. Osobe rođene u znaku Hrasta su hrabre, odlučne i odgovorne, lako 

privlače druge i inspiriraju ih . Ostaju mirne kad im se dogodi neki problem 

i koncentriraju se na njegovo rješavanje. Optimisti su i kažu istinu u svakoj 

situaciji, bez obzira na to kakve bile posljedice. No, ponekad im nedostaje 

diskretnosti i vole poduzimati riskantne korake na financijskom planu. 

Vole filozofirati i velikodušni su prijatelji, ali ponekad vole pretjerivati. Imaju 

instančan osjećaj za poštenje („fair play“). No, kad se radi o pitanjima 

srca - mogu biti vrlo naivni kad nekome vjeruju. Veliku pozornost pridaju 

moralu, a za voljenu osobu često postavljaju visoke standarde koje je teško 

dostići. Boje su im crna i tamnosmeđa, planet Jupiter, a životinje bijeli konj 

i vidra. 

BOŽIKOVINA 

(8. srpnja – 4.kolovoza) 

Vjerovalo se da božikovina daje snagu potrebnu da bi se došlo do rješenja 

te da vraća izgubljenu energiju. Sadili su je blizu kuće kako bi ih štitila 

od zla i demona. Granje su stavljali u kuću za vrijeme zime jer su vjerovali 

da je tu sklonište vilenjaka. Postoji 150 vrsta božikovine, a samo ženske 

jedinke stvaraju bobice koje su vrlo lijepe i vrlo otrovne. Osobe rođene u 

znaku Božikovine vrlo su praktične i sposobne, imaju smisao za logiku te 

dobar nos za poslove, ali radije asistiraju nego da vode. U vezi su posesivne, 

zaštitničke i rado daju podršku partneru. Perfekcionisti su, ali zbog toga 

često izgube samopuzdanje i smjer. Mnogo utječu na stvari, ali iza scene. 

Vrlo su osjećajne i samokritične, a u vezi zahtjevne. Često se vjenčaju za 

ljubav iz školskih dana. Tolerantne su i imaju mnogo prijatelja oba spola. 

Teška pitanja rješavaju jednostavnom logikom. Boja im je tamnosiva, planet 

Zemlja, životinja mačka. 

su dobri u debatiranju i pisanju. Sve odlično planiraju i organiziraju 

do najmanjih detalja. Imaju umjetničke sklonosti i često naprave nešto 

što lijepo izgleda, ali je i za praktičnu upotrebu. No, ponekad mogu biti 

paranoični i nedostaje im samopoštovanja. Često se pričinjaju rezerviranim 

i hladnim. U vezi su iskreni i brižni. Boja im je smeđa, planet 

Merkur, životinja vrana. 

Bršljan (Hedera helix) 

Trska (Phragmites communis) 

Vinova loza (Vitis vinifera) 

LIJESKA 

(5. kolovoza – 1. rujna) 

Kelti su lijesku smatrali drvetom mudrosti i ako bi ga netko odsjekao, 

bio je kažnjen smrću. Smatralo se da se jedenjem lješnjaka dobiva 

i magična sposobnost. Po irskom vjerovanju, u lijeski se skriva vila 

koja voli poeziju. 

Ljudi Lijeske su pametni, dobro opažaju, imaju oštar intelekt pa 

VINOVA LOZA 

(2. rujna-29. rujna) 

U hladnoj klimi u kojoj su Kelti živjeli, da bi vinova loza uspijevala 

trebalo je puno truda. Stoga je postala simbol senzualnosti i osjećajnosti. 

Istraživanja kažu da je vinova loza postojala i prije postanka čovjeka, 

a kultivirana je proizvodnja počela oko 2000. godine prije Krista 

na Siciliji. Najstarija vinova loza imala je oko 600 godina. Osobe rođene 

u znaku Vinove loze su autoritativne i pred sebe stavljaju visoke 

ciljeve. Čine se hladnima, ali su u biti nježne duše, romantične, samokritične 

i ranjive. Imaju oko za detalje i istančan ukus za lijepo. Obožavaju 

kazalište i glazbu. Ovo su jednostavne osobe kojima je potrebna 

emocionalna i mentalna sigurnost da bi se osjećale zadovoljnima. 

Obično su ambiciozne, ali imaju snažan nagon za preživljavanje. Ove 

se osobe moraju čuvati da se ne izgube u brizi i negativnim mislima. 

Znaju stvoriti harmoniju i stabilnost, ali su posve ovisne o nekome. U 

vezi su vrlo strastvene, ali im je brak teško održati. Imaju dobar smisao 

za humor, a drugi ih često mogu povrijediti zbog nedovoljno takta. 

Oni su instiktivni organizatori i nije ih dobro podcjenjivati. Boje su im 

šarene, planet Venera, a životinje gušter i bijeli labud. 

BRŠLJAN 

(30. rujna – 27. listopada) 

Kelti su vjerovali da bršljan moraju nositi djevojke kako bi im 

donio sreću te zaštitio od neplodnosti. Budući da je penjačica, bio 

je simbol putovanja čovjekove duše. Raste u svim uvjetima, i na 


Poznati šumari u horoskopu 

Navodimo znakove nekih naših poznatih šumarskih 

stručnjaka u keltskom horoskopu. Tako su u znaku BREZE 

akademik. Slavko Matić i prof. dr. sc. Josip Franjić, JOHE 

prof. dr. sc. Joso Vukelić, GLOGA prof.dr. sc. Ante Krpan, 

LIJESKE prof.dr.sc. Branimir Prpić, TRSKE prof. dr. sc. Milan 

Glavaš. I vi ostali kolegice i kolege možda prepoznate svoje 

osobnosti u ponuđenoj vrsti drveta. 

suncu i u sjeni, a često zna i ubiti drvo po kojem se penje, dakle može ubiti 

snažni hrast. Stoga su ga Kelti osobito štovali. 

Osobe rođene u znaku Bršljana vrlo su izdržljive, imaju mnogo talenta koji ih često 

dovede do slave i društvenog priznanja. Ovo su ljudi s vrlo živim karakterom koji 

imaju svoj jedan jedinstveni stil. Neumorni su, vole društvo, veseli su i magnetični. 

Lako nalaze prijatelja jer ne vole nikoga vrijeđati. Imaju jaku volju i optimizam koji 

im pomaže rješavati probleme. Preuzimaju odgovornost za ono što su učinili. Uglavnom 

su loši učenici, jer ne vole knjige kao način učenja, već vole učiti iz iskustva. 

Osjećajni su i romantični i stalno su zaljubljeni u nekoga. Boja im je nebeskoplava, 

planet Perzefina (iza Plutona), a životinje guska i leptir. 

TRSKA 

(28. listopada – 24. studenog) 

Kelti su trsku smatrali drvetom zbog gustog korijenja. Od nje su obično 

izrađivali flaute i frule. Vjerovali su da trska uvodi red nakon kaosa te potiče na 

istraživanje istine, a smatrana je simbolom glazbe. Ljudi rođeni u znaku Trske 

imaju snažnu maštu i jasan pogled na kompleksne stvari. Dobri su prijatelji iako 

mogu biti jako ljubomorni. Kao partneri su privrženi i nose svoju drugu polovicu 

na dlanu, dok ih ne pogodi gorka munja ljubomore, a tada vrlo često gube 

kontrolu. Ponosni su i neovisni i, prije svega, nemaju straha ni od čega. Vole izazove 

i vjeruju u sudbinu. Zbog svog duha i hrabrosti, moraju se držati moralnih 

načela, jer ako to ne učine mogu se pretvoriti u vrlo opasne ljude! Boja im je 

zelena poput trave, planet Pluton, a životinja sova. 

BAZGA 

(25. studeni - 23 prosinca) 

Kod Kelta je bazga bila simbol smrti i rođenja. Vjerovalo se da ako netko 

sa sobom nosi grančicu bazge, neće moći vidjeti vizije i duhove. U staje s 

konjima su stavljali grančice bazge kako bi se životinju zaštitilo od zlih sila. 

U mnogim dijelovima Europe bazgu su smatrali saveznicom vještica ! Vjerovalo 

se da je spaljivanje drveta bazge predznak smrti. U mladosti, osobe 

rođene u znaku Bazge, troše mnogo vremena na prazne i nepotrebne stvari, 

no kako stare tako se mijenjaju. Vrlo često profitiraju još u mladim danima, 

primjerice nekim nasljeđivanjem. Imaju sreće u životu. Nemaju mira i vrlo 

su znatiželjne pa često putuju na duljim relacijama. Imaju ekstravagantan 

ukus i sami sebi su dovoljne. Prava snaga ovih osoba je u tome da uvijek 

znaju kad imaju pravo, a drugi krivo te su samodisciplinirani. Ne vole rutinu 

i teško ih drugi mogu nagovoriti na nešto. Usto su otvoreni, ali ne zaljubljuju 

se do kraja, emocije mogu isključiti u bilo kojem dijelu dana ili noći. Boja 

im je crvena, planet Saturn, a životinje crni konj i dabar. 

Bazga (Sambucus racemosa) 


lovstvo 

Piše: Zoran Timarac 

Foto: Arhiva 

Važno je znati 

u kom položaju 

pojedina vrsta 

dlakave divljači 

leži, kada 

usamljeno, u 

paru ili skupini, 

a pomoć u 

determinaciji 

ležaja je i otisak 

nogu kod 

podizanja tijela 

i ispala dlaka 

ili izmet koji se 

nađu u blizini 

KAKO I GDJE SE DIVLJAČ 

ODMARA I SPAVA 

Kada prolazimo lovištem nailazimo na mnogobrojne 

tragove divljači. Među njima su i ležaji 

- mjesta, na kojima je dlakava divljač ležala. Pri 

tom se mogla samo odmarati, sunčati, spavati, 

jesti, a preživači su mogli i preživati... Divljač obično 

leži tamo gdje se osjeća sigurnom, gdje ima dobar pregled, 

gdje joj ne smetaju vanjski nametnici, gdje je zimi 

toplije i zaštićenije od vjetra i snijega, gdje je ljeti hladnije 

itd. Takve tragove je bolje ne tražiti, posebno da 

se divljač ne uznemirava bez potrebe, što, naravno, ne 

vrijedi za vrijeme lova. 

Ako se želi znati koja vrsta divljači si je uredila mjesto 

za ležaj ili samo ostavila otisak svog tijela, treba uzeti 

u obzir više stvari. Važno je mjesto koje je divljač izabrala 

za ležaj, veličina tijela, odnosno 

način na koji leži. 

Divljač može ležati sasvim 

ili djelomično ispružena, 

skutrena, savijena u klupko, na 

trbuhu, boku, polubočno... 

Neke vrste koriste jedan, neke više vrsta ležaja. Jedne 

leže samo trupom na tlu, a glavu i vrat rijetko spuštaju, 

druge se ispruže cijelim tijelom. Primjerice, divlji 

preživači mogu ležati u ispruženom bočnom položaju, 

papke divljih papkara. 

Pomoć u određivanju 

ležaja je i ispala dlaka 

i izmet koji se mogu 

naći u blizini. 

Treba znati i u 

kom dijelu godine i 

koje kategorije neke 

vrste divljači i kada 

žive usamljeno, kada 

u paru, kada s mladuncima, 

a kada u 

većim ili manjim skupinama. 

Sve to može 

olakšati određivanje 

ležaja. Evo o ležajima 

nekih vrsta dlakave 

divljači. 

U vrijeme kada srna 

ima lanad, mogu se naći 

mali ležajevi lanadi, prvo 

dosta dalje od majke, a 

kasnije blizu nje. Kako 

lanad raste, ti su ležajevi 

sve veći. Isto je i za druge 

pripadnike obitelji jelena. Ležajevi srnjaka su pojedinačni, 

jer živi usamljeno, a samo u vrijeme parenja 

mogu se naći dva podjednaka ležaja od srnjaka i srne. 

Zec je najmanji sisavac u našem životinjskom 

svijetu koji živi bez posebne podzemne 

nastambe ili gnijezda. 

Otisci ležaja divljači puno 

govore o njima samima... 

obično s podignutom glavom, kada preživaju ležati na 

trbuhu, a glava je podignuta. Ris i divlja mačka mogu 

isto ležati u ispruženom bočnom položaju, ali s glavom 

na tlu, divlja svinja u ispruženom bočnom položaju, a 

lisica i vuk savijeni u klupko itd. To se može vidjeti po ležanju 

domaćih životinja, rođaka divljih, primjerice, kod 

psa, mačke, svinje. 

Ležaj u lovištu se lako otkrije, ako je uređen, inače 

ga odaju prignječena trava ili listinac, ulegnut snijeg, 

ostatci hrane, ako je divljač jela ležeći, i drugo. Ne smije se 

propustiti potražiti otiske stopala, jer je pritisak na tlo veći 

kod podizanja tijela. Posebno to vrijedi za tvrde i oštre 

U to vrijeme se vide i jedan ili dva manja ležaja lanadi, 

koja je do parenja bila uz majku, za vrijeme parenja 

odvojeno, a poslije parenja opet uz majku. 

U jesen, zimu i rano proljeće, srneća divljač živi 

u manjim ili većim krdima pa se na mjestima, koja 

su zaštićena od vjetra ili snijega, na manjoj površini 

može naći više ležaja. Poljske srne žive u većim krdima 

pa je i više ležajeva u blizini. Srneća divljač leži u 

ispruženom, bočnom položaju, kada ne preživa. Prije 

nego što legne, obično nagrne prednjim nogama 

nešto listinca ili suhe trave, no dosta često legne na 

posve nepripremljeno mjesto. 

Srnjak na ležaju 


Divlja krmača leži i 

doji prasce 

Jelenska divljač ima drugačiji socijalni 

život pa su i veličina i broj ležaja, 

koji se mogu vidjeti u blizini, različiti. 

Izvan vremena parenja žive jači jeleni u 

posebnim krdima, odvojeno od košuta. 

Košuta i jelenčad, kao i mlađi jeleni, su 

također u zasebnim krdima. 

Zanimljivi su ležaji u vrijeme rike, 

kada je jedan jaki jelen u zajedničkom 

krdu. Tada se mogu naći na relativno 

maloj površini do deset i više ležaja, 

koji odgovaraju veličinama tijela ovogodišnje 

jelenčadi, odraslih i mladih 

košuta i jednog jakog jelena. Malo dalje 

od tih ležaja su “otisci tijela” od jednog, dva ili tri slabija jelena. Nekada 

jelen razbaca mravinjak rogovljem ili nogama i tu legne. Obično 

to čini u vrijeme linjanja. Vjerojatno u vrijeme promjene dlake osjeća 

svrbež, koji ublažavaju ujedi mrava i mravlja kiselina. 

Druga mogućnost je da mravlja kiselina omamljuje 

nametnike koji su u dlaci ili koži pa oni ispadaju. 

Loga zeca znatno je manja od dužine tijela 

- Zec je najmanji sisavac u našem životinjskom 

svijetu koji živi bez posebne podzemne nastambe 

ili gnijezda. Njegovi ležaji ili loge su prirodne udubine 

i zakloni ili ih uređuje i kopa sam, posebno na 

poravnatim ili zasijanim poljima, u tlu ili snijegu. 

Iako je zec dugačak i do 70 cm, njegova loga je manja 

od polovine dužine tijela, jer se, ležeći na trbuhu, jako skupi. Nekada 

se zna, naročito uveče kada izlazi na pašu, ispružiti cijelim tijelom. Ležeći 

na trbuhu, ispruži prednje noge naprijed, a stražnje nazad. U takvom položaju 

zna ostati i preko jedan sat pa zato trava ostane prignječena i odaje 

ležaj u dužini i širini zeca, nekada i malo duži od ispruženih nogu. 

Zec si uređuje logu tako da prednjim nogama iskopa plitku 

ovalnu udubinu oko 12 cm duboku, oko 16 cm široku i oko 34 

cm dugačku. U odnosu na okolnosti loga može biti i dublja. Tu se 

zec smješta po pravilu, tako da je njegov osjetljivi nos usmjeren 

prema vjetru da može na vrijeme osjetiti opasnost, ali i 

tako da je zaštićen od jakog vjetra i da je po mogućnosti 

okrenut prema suncu. 

Loga može biti u brazdi na oranju, između redova usjeva, 

među korijenjem drveća, uz grm i drugdje.Na jednoj, 

relativno manjoj površini, može se uvijek naći samo jedan 

ležaj. Ležaj je potpuno čist, a na golom tlu, naročito na oranju, 

upravo izglačan. Jednu te istu logu zec upotrebljava 

duže vremena. Nekada se mogu naći manji neuređeni ležaji 

od zečića. 

Divlje svinje leže u ispruženom trbušnom položaju, 

s nogama ustranu, nekada i s ispruženim prednjim 

nogama naprijed i s glavom na njima. Pošto žive u krdima, 

to je više različito velikih ležaja u blizini. Divlje svinje rado 

leže jedna uz drugu, naročito za hladnog vremena. Ležaj si 

Ležaji lisice mogu se naći među 

usjevima, u gustoj travi, među 

kamenjem, korijenjem debelih 

stabala, na panju, u gustoj 

branjevini, u šikari pod grmom 

Jelen lopatar na 

ležaju 

mogu urediti rilom i papcima ili se samo izvaliti. 

Stari veprovi žive usamljeno, osim u vrijeme parenja. Mjesto za ležaj 

si izabiru u gustišima, na mirnim i zaštićenim mjestima. Imaju više 

ležajeva na raznim mjestima na području na kojem 

žive. Ležaji vepra ne mogu se zamijeniti s ležajima 

druge dlakave divljači slične veličine, jer si vepar rilom 

i papcima iskopa dosta duboku jamu. 

Za ružnog vremena, dok se linja i u vrijeme 

parenja, lisica je po pravilu u jazbini. Kada se odmara 

može biti u jazbini i ne mora. Izvan jazbine 

lisica leži za lijepog vremena, obično kada je poslije 

noćnog lova zatekne zora. Ležaji lisice mogu se naći 

među usjevima, u gustoj travi, među kamenjem, korijenjem debelih 

stabala, na panju, u gustoj branjevini, u šikari pod grmom. Može se 

sunčati na panju ili ravnom kamenu, gdje ležaj može odati samo ispala 

dlaka. Nekada leži i na golim oranicama, ako je tamo obilje voluharica, 

miševa ili druge hrane. 

Pošto lisica živi usamljeno, ležaji su pojedinačni, osim kada 

majka poodrasle mladunce vodi u lov podalje od jazbine. U proljeće, 

dok još ima mladunce u jazbini, lisica leži u gustišu blizu jazbine. 

Lisičji ležaj je obično ovalan, jer najčešće leži sklupčano. 

Zec na logi 


olesti 

ZABRINJAVAJUĆE BROJNO STANJE ZECA U NAŠIM LOVIŠTIMA 

Trend opadanja 

brojnog stanja 

divljeg zeca 

prisutan je u 

Hrvatskoj već 

duži niz godina, 

što u konačnici 

može ugroziti 

biološku 

raznolikost 

pojedinog 

područja. 

Odnedavno 

opasnost dolazi 

i od pojave nove 

bolesti, virusne 

infekcije 

Virusna infekcija 

prijeti zečevima 

Piše: Antun Zlatko Lončarić 

Foto: Arhiva 

Europski ili obični zec (Lepus europaeus Pall) rasprostranjen 

je posvuda po našem kontinentu, 

osim krajnjeg sjevera, Pirinejskog poluotoka te 

nekih otoka. Premda se posljednjih nekoliko desetljeća 

utjecajem čovjeka smanjila opasnost predatora 

na zeca, njihova populacija svake godine je sve manja. 

Brojnost zečje populacije i u Hrvatskoj je u trendu smanjenja, 

premda ga nalazimo na svim prostorima naše 

zemlje, osim na nekim otocima. 

Prema procjenama naših lovnih stručnjaka, u Hrvatskoj 

bi moglo obitavati više od 500.000 zečeva, ali 

nažalost danas ih je tek 

Zec (Lepus 

aeropaeus) 

možda oko 10 posto od 

mogućeg kapaciteta staništa. 

Biološkim minimumom 

smatraju brojnost od pet jedinki 

na 100 hektara. U pojedinim 

našim staništima, 

bez obzira na predatore ili 

lov na zečeve, njihov broj se 

ne povećava. 

Sve donedavno glavni 

uzrok opadanja brojnog 

stanja zečje populacije 

smatrala se prevelika 

primjena agrokemijskih 

zaštitnih sredstava u poljoprivredi, 

uporaba brojnih 

poljoprivrednih strojeva i 

opreme u vrijeme odrastanja 

podmlatka te nekontrolirana proljetna paljenja poljoprivrednih 

i šumskih zemljišta. 

U pojedinim krajevima Hrvatske, posebno u Slavoniji 

i Baranji, ali i u nekim drugim sjevernim dijelovima, 

ozbiljna opasnost zečjoj populaciji su prevelik broj nezaštićenih 

predatora, prije svega odnedavno nagla pojava 

čagljeva, divlje mačke, kune, kao i znatno povećana 

brojnost lisica. Od pernatih zaštićenih i nezaštićenih 

predatora su jastrebovi, škanjci, gavrani pa čak i čaplje 

i rode. 

Prema nekim istraživanjima, do početka lovne sezone 

uspije preživjeti i odrasti tek oko 15 posto ozečenih 

zečića ! 

Odrasli zec ima težinu oko 5 kg, ženka tijekom 

toplog dijela godine 2-3 puta rađa po 3-5 mladih, koji 

odmah progledaju i imaju dlaku te se brzo osamostaljuju 

(već za 3 tjedna), a spolno su zreli za 12 mjeseci. 

Mogu doživjeti i do 10 godina, ali u sadašnjim uvjetima 

to je prava rijetkost upravo zbog (svih) navedenih opasnosti. 

Tako da tek manje od 1 jedinke preživi po jed- 

nom zrelom zecu. Zečevi su biljožderi koji imaju veliki 

izbor hrane koju čak radi potpunijeg iskorištenja i dva 

puta jedu i probavljaju te odlažu u tvrde kuglice izmeta. 

Posljednja dva desetljeća u većini europskih 

zemalja pojavila se nova opasnost za zečju populaciju 

koja je gotovo istrijebila u nekim državama zapadne Europe 

divljeg zeca. Nažalost, ta nova opasnost,“sindrom 

smeđeg europskog zeca“ kako je nazvana, nije zaobišla 

ni našu zemlju. 

Prema istraživanju dr. vet. Zorana Lipeja, voditelja 

odjela za patologiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, 

po prvi puta u Hrvatskoj 1992.godine je zabilježena virusna 

infekcija kod zečeva. Na području Istre, Primorja 

i Gorskog kotara gotovo su nestali zbog slične virusne 

Prema nekim istraživanjima, 

do početka lovne sezone uspije 

preživjeti i odrasti tek oko 15 posto 

ozečenih zečića 

infekcije, a postoji opravdana sumnja kako i Dalmaciji 

prijeti ista opasnost, jer su već zabilježeni slučajevi u 

okolici Benkovca, Zadra, Nina i Pakoštana. 

„Sindrom smeđeg europskog zeca” virusna je bolest 

sezonskog karaktera, koja se najčešće javlja u listopadu 

i studenom, što se poklapa sa sezonom lova na divljeg 

zeca, a na prvi pogled ne može se razlikovati bolesni od 

zdravog zeca, jer nema vidljivih tragova bolesti. 

Bogatstvo nekog kraja ogleda se u raznolikosti, 

očuvanju i održavanju biljnog i životinjskog svijeta. Ta 

biološka raznolikost znači sveukupnost flore i faune, 

često je pod utjecajem i čovjeka i njegovog nekontroliranog 

i nesavjesnog ponašanja. Odnosno, savjesnim 

i kontroliranim ponašanjem čovjek može sačuvati biološku 

raznolikost. 

Naseljavanjem, reintrodukcijom ugroženih autohtonih 

vrsta u prostor u kojem je nekada obitavala, čovjek 

svjesno nastavlja biološku raznolikost staništa, ali 

i introdukcijom alohtonih životinjskih vrsta sa sličnih 

ekoloških staništa također se obogaćuje određeno područje. 

Posebno se to odnosi na određena lovišta. 

Krajem prošle godine, uz pomoć Ministarstva regionalnog 

razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva te 

uz potporu Hrvatskog lovačkog saveza u nekoliko naših 

županija, uvezeno je iz Mađarske 1313 zečeva. Kako još 

uvijek u Hrvatskoj, unatoč potpori i poticajima, nije moguće 

proizvesti dovoljne količine divljih zečeva, iznova 

se potražila pomoć iz Mađarske, objasnio je tajnik HSL-a 

dipl. inž. Ivica Budor. Najviše zečeva isporučeno je Šibensko 

– kninskoj, Dubrovačko – neretvantskoj, Splitsko 

– dalmatinskoj te Zadarskoj županiji. 


povijest šumarstva 


Foto: B. Pleše i Arhiva 

Pepeljarenje 

(spaljivanje 

drveta u pepeo), 

odnosno 

proizvodnja 

pepeljike ili 

potaše kao 

sirovine za 

staklarsku 

industriju bio je 

jedan od prvih 

poznatih načina 

iskorištavanja 

šuma, odnosno 

prerade drva. 

Uglavnom se 

primjenjivao 

od polovice 18. 

do početaka 19. 

stoljeća 

Radnici u 

Smrekovoj dragi 

Bukva 

Prijevoz granjevine 

volovima 

U 

vrijeme kada su glavne prometnice bile loše 

trasirane i kada je postojala mreža javnih putova 

nižeg reda i šumskih putova, spaljivanje 

drva u pepeo, bio je, u određenim granicama 

razuman posao i jedna od prvih grana eksploatacije 

šuma“ (Josip Šafar). 

Postupak proizvodnje pepeljike opisao je šumar 

Josip Ettinger. Sve je počinjalo izborom drva 

za paljenje, pri čemu se vodilo računa o tome 

je li drvo natrulo, ima li na njemu gljivica i sl. 

Oborenom drvu okljaštrile su se grane te se 

ostavljalo u ležećem položaju da se dobro 

prosuši, što je znalo potrajati mjesecima. Prosušeno 

drvo palilo se s oba kraja i u sredini. 

Zapaljeno pomalo je gorjelo tinjajući. Okoliš 

se dobro očistio da ne bi došlo do požara. Pepeljar 

je palio i više klada odjednom. Čim se 

drvo pretvorilo u pepeo, počeli bi ga radnici 

sakupljati. Sakupljali su ga posebnim lopaticama 

i metlicama te ga tovarili u brente i nosili do pepeljare. 

Kad su se nakupile dovoljne količine pepela, krenulo 

se sa postupkom luženja (proizvodnjom pepeljike). Pepeo 

se lužio u posebnim kotlovima, a lužina se kuhala 

tako dugo dok se ne bi zgusnula. Zgusnuta, hladila se i 

stavljala u bačve da se kalcira. Dobivena pepeljika bila je 

smeđe boje. Da bi poblijedila pekla 

se u posebnim pećima te u bačvama 

otpremala u staklare. 

Za proizvodnju pepeljike bilo 

je potrebno od devet do deset 

hvati bukovog drva, odnosno za 

100 kg proizvedene pepeljike 

trebalo je spaliti 35 do 40 m 3 bukovine. 

Osim bukovine za njenu 

proizvodnju koristila se brjestovina 

i cerovina, jer je davala više 

pepela. 

Poslije postupka pepeljarenja 

u šumama su ostajale 

jame koje su se zatrpavale pa su 

ostala i određena uzvišenja, koja 

se i danas mogu vidjeti na nekim 

mjestima gdje se proizvodila pepeljika. 

Ovakvim načinom rada 

uništavala se okolna šuma, a stabla 

su oštećivana vatrom, dimom 

i velikom vrućinom. 

ISKORIŠTAVANJE ŠUMA U 

PROŠLOSTI 

Pepeljarenje - prvi poznati 

način iskorištavanja šuma 

I danas mnogi 

smatraju 

da je to bio 

najneracionalniji 

način 

iskorištavanja 

šuma u povijesti. 

Iako su se ovim poslovima ljudi prestali baviti vrlo 

rano i danas mnogi smatraju da je to bio najneracionalniji 

način iskorištavanja šuma u povijesti. Od 1820. 

do 1850. u petrinjskoj i brodskoj pukovniji te hrvatskom 

i slavonskom provincijalu davali su se u zakup 

veliki kompleksi šuma za potrebe pepeljarenja. 

Kod nas je pepeljarenje bilo razvijeno u krajevima 

bogatim šumama, poput Like, zapadnog 

dijela Gorskog kotara (oko mjesta Fužina, 

Lokava, Mrzlih vodica i Ravne gore), područja 

Vojne krajine, ali i Slavonije. Godine 

1793. lužionica u Rijeci proizvodila je iz pepela 

dobavljenog iz obližnjih šuma do 1500 

vagana pepeljike. Jedan vagan sadržavao je 

današnje 62 litre. 

S područja Dinarida pepeljika se izvozila 

u sjedišta velikih staklarni u Veneciji. 

Posredovanjem talijanskih trgovaca prodavala 

se i dalje u zemljama zapadne Europe. 

Iz Slavonije izvozila se u austrijske zemlje za proizvodnju 

poznatog češkog stakla. 

I u Hrvatskoj je u ono vrijeme bila dosta razvijena 

staklarska proizvodnja. Tako je godine 1729. osnovana 

staklarna kod mjesta Crni lug u Gorskom kotaru te 

u Staroj sušici (kod Vrbovskog) 1766. Radila je do 1811. 

Poslije francuske okupacije započele su sa radom i staklarne 

u Lokvama i Mrzloj vodici. 

Staklarska industrija bila je razvijena i u drugim krajevima, 

1842. u Zvečevu (kraj Voćina) u Slavoniji započela 

je s radom staklarna, a i požeški kraj bio je poznat po 

brojnim takvim manufakturama stakla. 

Iz podataka saznajemo da se pepeljika proizvodila 

i u Prekodravlju gdje su židovski trgovci imali kotlove 

za proizvodnju pepeljike kod Repaša. Početkom 

dvadesetih godina prošlog stoljeća „kraljem pepeljenja“ 

u Samoboru nazivaju bogataša Franju Reiznera 

koji se masovno bavio ovom proizvodnjom sirovine 

za staklo. 

Prelaskom na novi načine proizvodnje pepeljike, 

ovaj primitivni način iskorištavanja šuma u potpunosti 

je nestao iz naših krajeva, iz naših šuma. 

O tome danas tek svjedoči poneki zapis, kao znak 

sjećanja mladim naraštajima o tome kako se čovjek 

kroz povijest mučio, ne bi li proizveo potrebnu sirovinu, 

ne samo za staklo, već i za druge proizvode neophodne 

za život i preživljavanje. 


stari šumari 

ALFONS KAUDERS – ŠUMAR, 

PROFESOR, DOKTOR ZNANOSTI 

Čovjek koji je uživao pošumlja 

Alfons Kauders 

Obilježavajući 

stotu obljetnicu 

rasadnika 

Podbadanj 

u Crikvenici, 

senjske Uprave, 

u listopadu 

prošle godine, 

između ostalog 

predstavljen je 

i reprint knjige 

poznatog 

šumara Alfonsa 

Kaudersa 

„Nekoliko riječi 

o pošumljavanju 

krša naših 

primorskih 

kupališta“. Bila 

je to prigoda 

da se na 

jednom, ovako 

značajnom, 

skupu šumara 

svi skupa 

prisjete ovog 

poznatog 

šumara, 

profesora, ali i 

znanstvenika 

prigodom 

130-e obljetnice 

njegovog 

rođenja 

Najveći dio rada prof. Alfonsa 

Kaudersa u šumarstvu bio je 

vezan za pošumljavanje krša 

Hrvatskog primorja. „Upravo 

na tom golom kršu, gdje su oduvijek najteži 

uvjeti za rad šumarskog stručnjaka, 

stvorio je prof. Kauders golemo djelo. 25 

godina provedenih na području koje ljeti 

sunce pali, a zimi bura bije, predstavlja 

za njega doba u kojem neumorno vodi 

bitku sa teškim ekološkim uslovima da 

na siromašnom i degradiranom primorskom 

kršu podigne zelene šume“, (prof. 

dr. M. Androić). 

Radeći na kršu osmislio je i realizirao 

cijeli niz projekata: podigao je 

mnogobrojne borove kulture u predjelima Voljak, Lokvica, 

Zoričići, Podbadanj i dr., 

-šumske kulture u bujičkom području kod Grižana, 

Drivenika, Bribira i Ledenica, 

-za vrijeme desetgodišnjeg rukovođenja Inspektoratom 

za pošumljavanje krša u Senju uspio je podići i 

uzgojiti velike površine šumskih kultura u Alinom bilu, 

Grebenu, Čardaku, Kelnovoj kosi, Debelom brigu, Krilu, 

Jakinoj strani i dr. 

-za njegovo vrijeme pošumljeno je na stotine hektara 

krša, izgrađeni su mnogi putovi, 

uređeni parkovi i podignuti mnogi 

rasadnici. 

Za svog plodonosnog radnog 

vijeka, osnovao je 11 rasadnika, 

među kojima i Podbadanj u Crikvenici 

1908. 

Srednju školu polazio je u 

Zagrebu i Karlovcu, gdje je maturirao 1897. U Zagrebu 

je 1902. završio Šumarsku akademiju, a 1905. Filozofski 

fakultet. Službovao je kao šumar po raznim mjestima u 

Hrvatskoj. Između ostalog bio je asistent na Šumarskoj 

akademiji u Zagrebu u Zavodu za uzgajanje šuma. Od 

1907. službovao je u Đakovu i Delnicama, u Crikvenici 

od 1908.-1919. kao kraljevski kotarski šumar, bio je i 

nadzornik ogulinske županijske oblasti, a od 1922.- 

1925. direktor je Kraljevske akademije šuma na Sušaku. 

Rukovoditelj senjskog Inspektorata za pošumljavanje 

krša, goleti i uređenje bujica postao je 1943. i na 

tom se mjestu zadržao šest godina. Potom je radio u 

Krš kod Oltara 

nad Svetim Jurjem 

Detalj iz rasadnika 

Podbadanj u 

Crikvenici 

„Upravo na tom golom kršu, gdje 

su oduvijek najteži uvjeti za rad 

šumarskog stručnjaka, stvorio je prof. 

Kauders golemo djelo“. 

Šumarskom odsjeku Savske banovine, pa (1940.) kao 

inspektor Ministarstva šuma i rudnika, a 1941. postaje 

šumarski savjetnik u Ministarstvu šumarstva i rudnika 

NDH. Umirovljen je 1941. 

Tijekom svog radnog vijeka, svoja znanja i iskustva 

prenosio je na mlađe generacije 

šumara pisanjem članaka i znanstvenih 

radova objavljenih u brojnim 

časopisima i stručnim publikacijama. 

Na početku svoje znanstvene 

karijere napisao je rad pod 

nazivom „Biljno-geografska slika 

Požeške kotline“ (1906.). U svrhu poboljšanja srednjoškolske 

šumarske nastave napisao je udžbenik „Podizanje 

i gajenje šuma“ (1950.). Za šumarsku struku vrlo je 

značajna i njegova knjiga „Šumarska bibliografija koju 

je Šumarsko društvo u Zagrebu tiskalo u dvije knjige. 

Između ostalog bio je 1957. urednik šumarske struke u 

časopisu „Bulletin scientifigue“, suradnik Odjela za prirodne 

znanosti pri JAZU, a surađivao je i sa Leksikografskim 

zavodom, poglavito prigodom pisanja Šumarske 

enciklopedije. 

Tijekom života bio je i dopisni član Geološkog 

povjerenstva za Hrvatsku i Slavoniju 1911. i Hrvatskog 

prirodoslovnog društva te član prvog razreda Hrvatskoslavonskog 

šumarskog društva, a kasnije i dugogodišnji 

počasni član. 

Do svoje smrti 1966. bio je pravi uzor svim mlađim 

generacijama šumara, ne samo kao stručnjak i znanstvenik, 

već kao pošten i skroman čovjek, o čijim se djelima 

i danas s ponosom može govoriti i pisati. 

U povodu proslave stogodišnjice šumarske nastave 

u Hrvatskoj 1960. Šumarski fakultet predložio je Zagrebačkom 

sveučilištu da mu se zbog zasluga na području 

podizanja i njege naših krških šuma, dodijeli stupanj 

doktora šumarskih znanosti, što je i prihvaćeno. Tako je 



Foto: B. Pleše i Arhiva 

zdravi život ZAŠTO 

BOLI GLAVA 

vati krš ! 

Ako vas nikada nije 

zaboljela glava - vi 

ste iznimka! 

Piše: Dr. Ivo BELAN 

prof. Kauders dobio titulu doktora honoris 

causa. 

Iz njegovog bogatog životnog i radnog 

opusa izdvojili smo dio zabilješki iz zem. biljevišta 

u Crikvenici tiskanog u Šumarskom 

listu 1915. 

“Tijekom zadnjih godina opaženo 

je u zem. biljevištu u Crikvenici da mlade 

crnogorične biljke u znatnoj mjeri pogibaju. 

Bolesti od parasitičkih gljiva nijesu 

opažene, a ipak su mjestimice neke 

gredice pokazale takovu sliku, kao da su 

biljke faktično od neke bolesti zaražene. 

Osobito su stradale mlade biljke crnog 

bora. Opaženo je, da je stabljika upravo 

na onom mjestu, gdje izlazi iz zemlje, 

vrlo stegnuta, nad ovim stegnutim mjestom 

imale su biljke još nekoliko dana sasvim 

normalni izgled, a tek iza šestog do 

osmog dana počeli su se gornji dijelovi 

biljke sušiti i iglice žutjeti. Kratko vrijeme 

iza toga nagnule su se biljke, a dijelovi, 

koji nijesu dobivali hrane, morali su poginuti. 

U našim predjelima ugrije se često 

zrak na 28-34º C, a temperatura tla iznaša 

često 50-58º C. Poznato je da je granica 

temperature koju biljka podnaša oko 52º 

C. Sasvim je onda normalno da dijelovi 

biljke koji su do tla, moraju uginuti. 

Jedino i uspješno sredstvo jest što 

ranije pokrivanje mladih biljki te se ovo 

pokrivanje ima obaviti već nekoliko dana 

iza sijanja, jer se često događa da biljke, 

koje su još u klijanju i koje su jedva probile 

zemlju, pogibaju od prevelike topline“. 

(Alfons Kauders). 

Procjenjuje se da sedmero od deset 

odraslih osoba upotrebljavaju 

tablete protiv glavobolje barem 

jednom mjesečno i da barem za 

jednog od dvanaest ljudi glavobolja 

predstavlja kronični problem 

Svake godine milijuni ljudi budu dovoljno 

alarmirani ili onesposobljeni svojom 

glavoboljom da ih ona prisili posjetiti liječnika. 

Vjerojatno nijedan 

drugi zdravstveni problem 

nije okružen s toliko konfuzije, 

brige i pogrešnog liječenja. 

Ono što boli kod glavobolje 

nije mozak, nego tkiva 

lubanje koja pokrivaju i krvne 

žile u njima. Većina glavobolja 

nastaje kad se krvne žile rašire 

i pritišću osjetljiva područja ili 

kad se mišići glave i vrata zgrče 

i znatno otežaju cirkulaciju u 

krvnim žilama. 

Česti uzroci glavobolje 

su povišena temperatura tijela, 

umor, preskočeni obrok, zagušljiva, 

prenatrpana prostorija, mamurluk, 

privremena apstinencija 

od kave, ako je čovjek na nju naviknut. 

Međutim, mentalni konflikti 

su glavni uzročnici kronične glavobolje. 

Glavobolje zbog nervne 

napetosti i migrenozne glavobolje čine 90 posto 

svih glavobolja. Ako obavljamo posao koji 

zahtijeva fiksiran položaj glave, mišići vrata, čeljusti 

i lubanje zauzimaju položaj koji izaziva bol 

(dugotrajni rad na računalu). To često činimo i 

kao reakcije na neki psihološki pritisak. Kod glavobolja 

zbog nervne napetosti i kod migrenoznih 

glavobolja, pored lijekova, može pomoći i 

jednostavna psihoterapija – iznijeti probleme i 

otvoreno razgovarati sa svojim obiteljskim liječnikom. 

Dvije trećine žrtava glavobolje mogu 

sami pomoći dobrom organizacijom dnevnih 

obaveza (ako treba i smanjiti njihov broj), planiranjem 

vremena za odmor i relaksaciju i prestati 

s pretjeranom brigom za stvari koje su “onakve 

kakve jesu”. 

Glavobolje zbog nervne 

napetosti i migrenozne 

glavobolje čine 90 

posto svih glavobolja. 

Nakon konzultacije s liječnikom i pokušaja 

da se pronađe uzrok glavobolji, u liječenju stoje 

na raspolaganju brojni lijekovi protiv bolova 

(analgetici). Kod jačih glavobolja, analgetik ili 

sedativ (sredstvo za smirenje) sam, pojedinačno, 

neće biti dovoljan, nego će ih možda trebati 

kombinirati. 

Migrenozne glavobolje pogađaju dvostruko 

više žene nego muškarce. Vrlo često 

smetnje s vidom najavljuju napadaj migrenozne 

glavobolje. Na vrhuncu 

napadaja mnogi pacijenti osjećaju 

mučninu i povraćaju. Što 

točno uzrokuje migrenu nije 

još uvijek sasvim jasno. Postoji 

izrazita genetska predispozicija. 

Novija istraživanja ukazuju 

da osobnost i stres mogu također 

biti provokativni faktor. 

Za olakšanje napadaja migrenozne 

glavobolje postoji 

niz dobrih lijekova, ali razumljivo, 

tu terapiju treba propisati 

liječnik. 

Za kratkoročno ublažavanje 

blagih do srednje jakih glavobolja 

i migrena može dobro 

poslužiti Belupov lijek Neofen. 

Srećom, migrena vrlo često nestaje 

sama od sebe do dobi od 50 

godina. 

Glavobolja nekada može 

biti jedini simptom skrivene depresije. U nekim 

slučajevima uzrok kronične glavobolje 

može biti neki problem s očima (nekorigirana 

dioptrija itd.). glavobolja zbog alergije može 

godinama proći neprepoznata. Na nju treba 

posumnjati kod osoba koje imaju povijest nekih 

alergijskih problema (peludna hunjavica, 

kućna prašina, ekcem, urtikarije, astma). 

U mnogim slučajevima, posebno tamo 

gdje je glavobolja posljedica stresnih situacija, 

znatno olakšanje, a često i potpuno rješenje 

tegoba, donosi uključivanje u neke sportskorekreativne 

aktivnosti (jogging, plivanje, vožnja 

bicikla itd.) 

Sasvim razumljivo, svaka kronična glavobolja 

ili iznenadna jaka bol u glavi zahtijeva, prije 

svih drugih mjera, obradu kod liječnika. 


kultura 

Navigator za stjecanje praktične 

mudrosti u šumarstvu 

NOVE STRUČNE KNJIGE / DARKO POSARIĆ „VODIČ 

ZA REVIRNIČKE POSLOVE“ 

Piše: Antun Zlatko Lončarić 

Foto: A. Z. Lončarić 

„Vodič za 

revirničke 

poslove“ 

naziv je knjige 

šumarskog 

inženjera 

Darka Posarića, 

namijenjena 

mladim 

revirnicima – 

pripravnicima 

kao podsjetnik 

za brže i 

kvalitetnije 

osposobljavanje 

revirnika 

za budući 

rad u našim 

Šumarijama 

Revirni sustav uveden je kao način rada 

u Hrvatskim šumama još 1991.godine. 

Do tada su šumarski inženjeri po Šumarijama 

radili većinom ili poslove vezane 

uz uzgajanje i zaštitu šuma ili za iskorištavanje. 

Kad je novi revirni sustav uveden, poslovi i zadatci 

točno su opisani i od inženjera – revirnika 

traži detaljno poznavanje stanja u reviru od 

izgleda revira, tehnologije svih vrsta radova 

trenutačno vezanih za revir, te poslove obveze 

i odgovornosti iz područja zaštite na radu, 

do odredaba postojećih pravilnika i zakonskih 

akata koji se tiču poslova koji se obavljaju te 

iskustvo u radu sa svim računalnim programima 

vezanim uz revirnički posao. 

U organizacijskoj strukturi matične 

Šumarije, revirnik ima točno određeno mjesto – 

zadužen je za svoj revir, a radne naloge dobiva 

od upravitelja Šumarije, a nadređen je poslovođama 

i radnicima. 

Profesionalni razvoj šumarskih stručnjaka, 

jedna je od tema o kojima se, kad je riječ o hrvatskom 

šumarstvu, zasigurno vrlo malo govori, a pogotovo 

piše. To je svakako u nesrazmjeru s interesom koji svaki 

visokoobrazovani šumarski stručnjak pokazuje za brojne 

aspekte razvoja profesionalne karijere – ističe prof. dr. sc. 

Ivan Martinić, u izrečenoj recenziji netom tiskane knjige 

„Vodič za revirničke poslove” autora Darka Posarića, mladog 

šumarskog inženjera, koji je svoj radni vijek započeo 

u Šumariji Otok, a danas je stručni suradnik za proizvodnju 

u Upravi šuma Podružnice Vinkovci. 

Svakodnevna je šumarska praksa vrlo dinamičan 

posao, koji zahtijeva uz šumarska znanja i ponešto 

ekonomije, menadžmenta i menadžerskih vještina, jer 

kako je govorio dipl. inž. Tomislav Starčević, „...tehnološka 

tranzicija hrvatskog šumarstva zahtijeva psihološke i 

sociološke promjene šumarskih stručnjaka “ upozoravajući 

na zaostajanje operativnog života šumarske struke u 

odnosu na razvoj tehnologija, a posebno tržišnog potvrđivanja. 

Ovaj „Vodič za revirničke poslove” po svom obuhvatu 

sadržaja, strukturi i načinu obrazlaganja svojevrsni je na- 

vigator “za uspostavu 

veze između studijem 

stečenih znanja 

i života svakodnevne 

Darko Posarić 

prakse šumarstva“, 

ističe u svojem osvrtu 

na knjigu, prof. dr. sc. 

Ivan Martinić. 

Cilj je ovog strukovnog 

vodiča pomoći osposobljavanju revirnika za što 

kvalitetniji rad. Nastojalo se to postići objedinjavanjem 

većeg dijela revirniku potrebnih znanja u jednu cjelinu, 

kako bi se skratilo vrijeme učenja te podsjećanje na naučeno 

olakšalo – ističe autor „Vodiča“ dipl.inž. Darko Posarić. 

Knjigu je autor dugo pripremao, dopunjavao i 

objedinjavao područja po preporukama niza šumarskih 

stručnjaka, stvaran je gotovo osam godina, od ideje do 

tiskanja u zavidan šumarski udžbenik. Udžbenik je tiskan 

na kvalitetnom papiru, na ukupno 230 stranica, sa stotinjak 

color fotografija koji školski i metodistički prikazuju 

niz radnih operacija kao i prikaza rada na računalu. 

Glavni dio teksta podijeljen je na dvije cjeline: U 

prvoj, „Poduzeće i revirnik“, ukratko je predstavljen rad 

Hrvatskih šuma d.o.o Zagreb i Uprava šuma Podružnica 

Vinkovci. Revirnički poslovi u istoimenom poglavlju su 

samo nabrojani, dok su detaljno opisani u drugoj cjelini 

Vodiča. 

U drugoj cjelini opisan je rad revirnika po područjima 

djelatnosti u 11 poglavlja: Planiranje, Uzgajanje šuma, 

Šumsko sjemenarstvo i rasadničarstvo, Zaštita šuma, 

Ekologija šuma, Iskorištavanje šuma, Lovstvo, Uređivanje 

šuma, Zaštita na radu, Normiranje rada i poglavlje Ostalo. 

Na kraju dodajmo riječ prof. dr. sc. Ivana Martinića: 

„U modelu današnje organizacije hrvatskog šumarstva 

upravo je revirnički posao prvi korak razvoja profesionalne 

karijere, a snalaženje u revirničkim poslovima često 

prvi filtar za napredovanje. Brojnost revirnika, ali još više 

njihova odgovorna pozicija u organizaciji šumarstva, čini 

ih onom skupinom u hrvatskom šumarstvu koja bi morala 

nositi kreativnost, tehnologijski napredak, racionalizaciju 

na izvoru događanja…“ 

Darko Posarić 

Nakon srednje Šumarske škole u Vinkovcima i u Karlovcu, Darko Posarić (1970.) diplomirao je na Šumarskom 

fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1996. godine. 

Jednogodišnji pripravnički staž odradio je u Šumariji Županja (96.-97.), odmah zatim počeo raditi na neodređeno 

vrijeme kao revirnik u Šumariji Otok, a od 1.siječnja ove godine nalazi se u vinkovačkoj Upravi na mjestu 

stručnog suradnika za proizvodnju. 

Dosad je objavio više stručnih radova, sam ili u suradnji s drugim šumarskim stručnjacima. Samostalno:„Primjena 

daljinskih istraživanja u inventuri šuma“ (1993., Mehanizacija šumarstva); „Obnova spačvanskih šuma hrasta lužnjaka 

(Quercus robur L.) oplodnim sječama – mogućnosti poboljšanja postojećeg načina rada“ (1908., Šumarski list); 

Pernek, M., B. Liović, D. Posarić 2003: Prva iskustva primjene seksualnih feromona za prognozu gustoće populacije 

malog mrazovca Operophthera brumata L. (lepidoptera, geometridae), Radovi – Šumarski institut Jastrebarsko; 

Tikvić, I., Ž. Zečić, Z. Seletković, D. Ugarković, D. Posarić 2006: Struktura i iskorištenje drvnog obujma oštećenih i 

propalih stabala hrasta lužnjaka na primjeru Spačve, Radovi – Šumarski institut Jastrebarsko 


dječji kutak 

PRIČE O ŠUMAMA, 

ŠUME U PJESMAMA 

Pripremila: Ljiljana Ivković 

Potreba za očuvanjem šuma-potreba je čovječanstva. Svijest o životno važnom 

blagu, o zelenom pokrovu našeg planeta, o šumama što se uzdižu u 

nebo čuvajući nas od poplava i erozija, koje su izvor života, dom i utočište 

brojnim životinjskim vrstama, treba razvijati od najranijeg doba. 

Takva potreba ponukala nas je na suradnju s najmlađima, kako bi djeci već 

od predškolske dobi usadili ljubav prema šumi i naučili ih da vole prirodu koja ih 

okružuje i čuvaju okoliš u kojem žive. 

Dječji likovni izričaji doživljaja ljepote i vrijednosti šume, opisanih u „Pričama“ 

Ivane Brlić Mažuranić i u pjesmama drugih hrvatskih pjesnika, izlet su u dječji svijet 

mašte i iskrenoosti kakvu samo još kod djece možemo naći. 

Časopis Hrvatske šume će zajedno s dječjim vrtićima „I. B. Mažuranić“ iz 

Slavonskoga Broda, „Josipdol“ iz Josipdola i „Sesvete“ iz Sesveta, u svakom broju 

objavljivati kratke odlomke iz priča ili pjesama koje su djeca iz spomenutih vrtića 

(vidjet ćete kako!), doživjela i ilustrirala. 

Projekt nazvan „Priče o šumama, šume u pjesmama“ (izbor citata iz „Priča“ 

I. B. Mažuranić, odabir pjesama) osmislile su mr. sc. prof. Jasna Ažman (S. 

Brod) i odgojiteljica Ljiljana Ivković (Ogulin). 

Vuk 

U okolici se znalo, 

Filip Kolesarić, 5,1 g., (DV „I.B.Mažuranić“, Sl. Brod) - SUNCE 

DJEVER I NEVA NEVIČICA 

Sunce djever i Neva Nevičica 

„...Svu noć jezdio Oleh ban s djevojčicom, a pred zoru stigoše u pustu 

Banovinu, od hrastove gradine Oleha bana. 

Pa da ih bude više i veselije, pozvaše iz planine vuka i vučicu te surog 

orla i sivog kraguja, a Nevi Nevičici dvije djeveruše: grlicu i tanku lastavicu..“ 

(I. B. Mažuranić) 

Toni Brletić (DV Josipdol) – VUK 

da u velikoj prastaroj šumi živi već preko deset godina, 

od svojega djetinjstva, pastir pustinjak, 

koji živi ljeti i zimi u najneprolaznijem dijelu šume, 

kud ne prolazi nitko, do lisice i šumske ptice. 

I prozvali ga ljudi „Vukom“, 

a pričali o njem najčudnovatije priče. 

„Vuk!“ 

Plećat, visok,jak kao gora, a modrih, 

blagih očiju i vedra osmjeha. 

Izgledao je dobar kao dobar dan! 

-Ne sjećam se da mi je ikad ljepše bilo, 

Kad sam se našao sam i slobodan 

U mladom zelenilu šume. 

-A sad vam kažem, kad bi u šumi i bilo duhova i vila, 

kao što ih nema, ti bi dusi mogli samo dobri, 

vedri i blagi biti kao što je i šuma sama..“ 

-Aj,kako li je lijepa stara hrastova šuma u pol ljeta, 

kada joj se svaki listić cakli tamnim zelenilom! 

Među starim stablima podižu se mlada stabalca i škripe, 

tarući svoje grane jedna o drugu na slabom vjetriću, 

dok stari hrastovi trepte samo svojim gustim lišćem, 

kao da se smijeha tresu gledajući 

kako im se djeca svijaju i kako se igraju. 

(I. B. Mažuranić) 

Lucija Đumić, 4,1 g., (DV Sesvete) - SUNCE DJEVER I NEVA 

NEVIČICA 

Broj 147 • ožujak 2009. HRVATSKE ŠUME 39 

Mihaela Grabarević, 5,1 g., (DV I. B. Mažuranić, Sl. Brod) - SUNCE 

DJEVER I NEVA NEVIČICA

ljudi i planine 

10 GODINA PD ŠUMAR 

Redovnom 

godišnjom 

skupštinom u 

lovačkom domu 

Muljava, PD 

Šumar obilježio 

je 10. godišnicu 

rada. Ozbiljnim 

i angažiranim 

radom, Društvo 

i njegovi članovi 

pojedinačno, u 

tom su razdoblju 

ostvarili velik 

broj značajnih 

pohoda i akcija, 

a tako će biti i 

ubuduće 

S godišnje skupštine te pohoda Petrovoj 

gori, Baraćevim spiljama te Plitvičkim 

jezerima 

Jubilej će se na Štirovači 

obilježiti radno 

Skupštinom u planinarskom 

domu Muljava na Petrovoj 

gori te obilaskom Baraćevih 

spilja i Plitvičkih jezera, posljednjega 

siječanjskoga vikenda, 

Planinarsko društvo Šumar je obilježio 

10-u godišnjicu postojanja. 

PD Šumar danas broji 128 članova 

razasutih u 17 ogranaka po 

cijeloj Hrvatskoj. Takva raspršenost 

članstva uvjetuje i poseban način 

rada koje Društvo njeguje i podržava: 

uz nekoliko zajedničkih, nazovimo 

ih velikih pohoda godišnje, 

ogranci, ili pak sami članovi Društva, 

organiziraju sami ili sudjeluju u 

brojnim drugim akcijama. Osnovan 

na Kalniku (a prije toga inicijativni 

se odbor sastao na Bjelolasici), PD 

Šumar će jubilej i svečano i radno 

obilježiti ove godine u lipnju na Štirovači. 

U prisutnosti 60-ak članova, 

u snježnom okruženju obnovljene 

i ugodne Muljave, predsjednik PD 

Šumara Branko Meštrić izvijestio 

je da su Šumari i proteklu godinu 

„vozili“ po planu. Od zajedničkih 

pohoda, uz godišnju skupštinu 

(isto u Muljavi) i Geru, realizirana 

je Štirovača gdje je obnovljena Baričkova 

staza, šumarijski pohod u 

Čakovec (Štrigova, Ivančica, Opeke, 

Zelendvor, Varaždin) te Rovinj (doček 

Nove godine), a nije se javilo 

dovoljno ljudi za najavljeni pohod 

u Crnu Goru. Od ostalih akcija treba 

spomenuti posjet Botaničkom vrtu, 

Leusutekovom vrtu, obilježavnje 

staze br. 21 na Medvednici, nezaboravni 

pohod na Lastovo (svibanj). Tu 

Piše: M. Mrkobrad 

Foto: O. Vlainić, Z. Lončarić, 

M. Vargek 

je i više vanjskih akcija u kojima su sudjelovali članovi 

PD Šumar (Papučki jaglaci, Belec, uz Dan hrvatskih planinara, 

Dinara, Zvečevo, uz Međunarodni dan planina, 

obilježavanje 110.-e godišnjice HPD-a) 

I za ovu godinu Meštrić je najavio bogat program 

iz kojeg izdvajamo Štirovaču, čišćenje i otvaranje ponora, 

uz suradnju s NP Sjeverni Velebit i PP Velebit. Organizira 

se pohod na Kretu (svibanj), planira se i osvajanje Musale 

(Bugarska), najvišeg vrha Stare planine pa tradicionalni 

posjet Šumariji te doček Nove godine. Planiran je i obilazak 

otoka Visa, Istre te više radnih akcija. 


u šumskom miljeu 

u šumskom miljeu 

Piše: 

Foto: 

Ozimnice 

navješćuju proljeće 

U 

najistočnijim predjelima Hrvatske, uz Dunav od Aljmaša, Erduta pa 

do Iloka, uz rubove šuma i u svijetlim i prozračnim šumama hrasta 

i graba, pred kraj zime i na početak proljeća, možemo naći u cvatu 

ozimnicu (Eranthis Hyemalis). Taj relikt iz tercijara iz porodice žabnjaka 

(Ranunculaceae) već godinama zaokuplja pozornost našeg upravitelja 

Šumarije Vukovar, Željka Mayera, koji nam je i poslao ove prekrasne fotografije 

snimljene ove zime u gospodarskoj jedinici Jelaš, nekoliko kilometara od 

Tovarnika, gdje se nalaze i najveća staništa ovog vjesnika proljeća u Hrvatskoj. 

Zbog svoje rijetkosti i ugroženosti Zakonom o zaštiti prirode od 10. lipnja 

1958. godine, ozimnica je postala zaštićenom vrstom na svim nalazištima u 

Hrvatskoj. 

Uz ozimnice, proljeće uobičajeno navješćuju i jaglaci (snimio također 

Mayer) i visibabe (koje je “pronašao “ Dragomir Pfeifer). 

Ozimnica 

Visibabe 

Jaglaci

Šuma Dundovo - Hrvatske šume

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?