Presude osnova.qxd - Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu

Upravni postupak zijad Pita (odluka Ustavnog suda BiH u predmetu br. AP 1404/05)
355
odugovlačenja postupka. Naime, apelant je, preko zastupnika, bio prisutan na
raspravama pred organom uprave i u više navrata je urgirao na donošenju rješenja.
Dakle, apelant je koristio pravna sredstava koja su mu bila na raspolaganju u okviru
Zakona o upravnom postupku, da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud
ne nalazi u apelantovom ponašanju bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je na bilo
koji način doprinio sveukupnoj dužini konkretnog upravnog postupka.
c) Ponašanje javnih vlasti
35. Apelant je 26. augusta 1998. godine podnio pismeni zahtjev za povrat spornog
stana. Uprava za stambena pitanja je Rješenjem broj 23/6-372-P-3801/98 od 14. jula
2000. godine kao neosnovan odbila apelantov zahtjev za povrat stana u posjed, sa
obrazloženjem da je sporni stan napustio još 4. decembra 1989. godine, zaključivši
sporazumni raskid radnog odnosa zbog odlaska u inozemstvo. Kako je ranije
izloženo, vraćanje predmeta na prvostepeni organ i to uzastopno tri puta da bi se
utvrdile činjenice koje nisu složene i zahtijevaju vrijeme rezultiralo je ukupnim
trajanjem postupka preko 7 godina i 7 mjeseci, što je period koji se obično u
predmetima ovakve složenosti uzima kao pretjeran u upravnim stvarima.
36. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo
djelovanje nadležnih upravnih organa, te da se period odlučivanja u upravnom
postupku o povratu apelantu spornog stana ne može smatrati “razumnim” u smislu
člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se
ovako neprimjereno dugo trajanje postupka za povrat apelantu spornog stana može
u cijelosti staviti na teret nadležnim upravnim organima.
37. Međutim Ustavni sud smatra da su odugovlačenju postupka najviše doprinijeli
organi uprave, konkretno Uprava za stambena pitanja i Ministarstvo, zbog toga što se
spis nalazio najduže upravo pred tim organima. iz stanja spisa je vidljivo da je
Ministarstvo više puta poništavalo prvostepeno rješenje i vraćalo ga na ponovno
odlučivanje s ciljem da utvrde relevantne činjenice da li je apelant lice koje prema
članu 3. stav 2. Zakona o prestanku Zakona o napuštenim stanovima ima pravo na
povrat stana, odnosno činjenicu da li je Mediha Kuštrić, punica podnosioca zahtjeva,
bila član porodičnog domaćinstva imenovanog 30. aprila 1991. godine i da li je
nastavila koristiti predmetni stan. Ove činjenice nikako se ne mogu svrstati kao
složene, čije bi utvrđivanje zahtijevalo duže vrijeme i neke posebne pravne postupke
provođenja dokaza.
38. imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U
23/00 od 2. februara 2001. godine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” broj 10/01)
koji u svom relevantnom dijelu glasi: “Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u