Zbornik radova s 3. skupa - Filozofski fakultet Osijek

Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku 

FILOZOFSKI FAKULTET 

ZBORNIK RADOVA S 

III. ZNANSTVENO-STRUČNOG SKUPA 

POSVEĆENOG PITANJIMA NASILJA 

PSIHOSOCIJALNI ASPEKTI NASILJA U 

SUVREMENOM DRUŠTVU – IZAZOV 

OBITELJI, ŠKOLI I ZAJEDNICI 

(2010.) 

Osijek, 2012. 

1

Nakladnik 

Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku 

Filozofski fakultet 

Društvo psihologa Osijek 

Za nakladnika 

dr. sc. Ana Pintarić, red. prof. 

Mirjana Mozer, prof. psihologije 

Urednica 

dr. sc. Daniela Šincek, viša asistentica 

Recenzenti 

dr. sc. Vladimir Kolesarić, red. prof. 

dr. sc. Silvija Ručević, doc. 

dr. sc. Ana Kurtović, viša asistentica 

Grafička priprema 

Ivan Nećak 

Priprema materijala za elektronički medij: 

Zoltan Juhas, prof. matematike i informatike 

Cip zastupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice 

u Zagrebu pod brojem 797890 

ISBN: 978-953-314-045-2 

2

S a d r ž a j 

Predgovor …….……………………………………..........................….. 7 

Pozvana predavanja 

Krunoslav Borovec i Irena Cajner Mraović 

Strah od nasilja i kriminaliteta na području Županije osječko-baranjske . 11 

Gordana Buljan Flander 

Manipulacija djecom u postupku razvoda braka: prepoznajemo li 

to kao obiteljsko nasilje? …….……………………………………...….. 27 

Igor Kardum 

Evolucijska psihologija i nasilje ………………………………….….….. 37 

Mirjana Krizmanić 

Nasilje prema osobama s invaliditetom………..………………………… 49 

Vladimir Obradović 

Preddelinkventno i delinkventno ponašanje ………..………………...…. 57 

Izvorni znanstveni radovi 

Eleonora Glavina i Adrijana Višnjić Jevtić 

Socijalne kompetencije djece predškolske dobi u dobno heterogenim i 

dobno homogenim skupinama ………..……………………………….… 109 

Senka Gazibara i Vesna Buljubašić Kuzmanović 

Učestalost asertivnog, neasertivnog i agresivnog ponašanja školske 

djece ………..……………………………………………………………. 117 

Tena Velki 

Rizični i zaštitni faktori kod pojave nasilja među djecom ………..….…. 139 

Ljiljana Bubnić, Nataša Špigl i Tamara Žakula Desnica 

Neka obilježja djece izložene neprimjerenim sadržajima pri upotrebi 

elektroničkih medija ………………………………………………….…. 159 

Andreja Magoč Simoni 

Povezanost između vršnjačkog nasilja u školi i percepcije roditeljskih 

odgojnih postupaka ……………………………………………….….…. 173 

3

Tamara Žakula Desnica 

Tjelesno nasilje roditelja prema djeci ………..……………………….…. 187 

Željka Krakić i Anita Križanac 

Mladi, alkohol i nasilje …………………………………………....….…. 203 

Ana Jakopec i Daniela Šincek 

Nasilje u vezama adolescenata ………..……………………………...…. 215 

Jasna Hudek-Knežević, Igor Kardum i Asmir Gračanin 

Crte ličnosti kao prediktori nasilja u ljubavnim vezama ………….….…. 227 

Boris Tot i Marinela Baboselac-Marić 

Prilog istraživanju osobne sigurnosti na radu kod policijskih službenika . 241 

Irma Kovčo Vukadin i Ivan Pakšić 

Nasilna viktimizacija policijskih službenika ………..………………..…. 259 

Stručni radovi 

Krunoslav Matešić 

Aktualno stanje uporabe psihodijagnostičkih sredstava psihologa 

zaposlenih u centrima za socijalnu skrb u Republici Hrvatskoj ………… 279 

Nikolina Škrlec i Dora Kralj 

Stručnjaci kao resurs za poticajno roditeljstvo ………..….……………... 283 

Sanda Puljiz, Andreja Pravdić i Ana Franković Jovović 

Kako se rješavaju sukobi u programu "Topli kutak" ………..….………. 291 

Nataša Špigl, Kristina Manestar, Ljiljana Bubnić, Suzana Mavrinac 

i Tamara Žakula Desnica 

"Ambasadori Tića" i sprječavanje vršnjačkog nasilja ………………….. 301 

Tatjana Pogarčić i Daša Poredoš Lavor 

Odrastanje u disfunkcionalnoj obitelji i zbrinjavanje u institucionalnom 

smještaju – prikaz životne priče odrastanja mlade djevojke s 

intelektualnim teškoćama i poremećajem u ponašanju ……………….… 313 

Jelena Pensa Galian 

Nasilje u svakodnevnom životu osoba oštećena vida ………..….……… 321 

Daša Poredoš Lavor 

Nasilje nad muškarcima u partnerskim vezama ………..…………….…. 329 

4

Dubravka Marušić i Ivana Lokas Šćetko 

Nasilje maloljetnika nad odraslima ………………………………......…. 337 

Sanja Vladović i Maja Gabelica Šupljika 

Zaštita prava djece u zatvorskom sustavu ………..….………………….. 347 

Snježana Maloić i Dijana Šimpraga 

Probacija kao novi okvir za prevenciju i tretman nasilja …………….…. 357 

Dijana Šimpraga i Snježana Maloić 

Probacija – nova mogućnost unaprjeđenja zaštite od nasilja ……..….…. 371 

Nikica Hamer Vidmar 

Razvoj sustava podrške žrtvama i svjedocima u Republici Hrvatskoj .…. 379 

5

PREDGOVOR 

Znanstveno stručni skup posvećen pitanjima nasilja "Psihosocijalni aspekti 

nasilja u suvremenom društvu – izazov obitelji, školi i zajednici" je treći skup ove 

tematike održan u Osijeku krajem 2010. godine. Skup su, kao i prethodna dva, 

zajednički organizirali Studij psihologije Filozofskoga fakulteta Sveučilišta J. J. 

Strossmayera u Osijeku i Društvo psihologa Osijek. 

Treba istaknuti neka posebna obilježja ovog skupa: 

Interdisciplinarnost skupa se pažljivo njeguje i izuzetno je pozitivno da kolege 

različitih struka doživljavaju ovaj skup "svojim". Problematika nasilja i 

zlostavljanja kojom se skup bavi je vrlo složena i jedino zajedničko djelovanje 

psihologa, pedagoga, socijalnih pedagoga, socijalnih radnika, liječnika, 

nastavnika, odgajatelja, kriminologa, kriminalista i sociologa doprinosi 

sveobuhvatnoj spoznaji ovog problema, njegove prevencije i intervencija 

usmjerenih na ublažavanje posljedica. 

Na ovom skupu postoji simbioza znanosti i struke što omogućuje bolju primjenjivost 

spoznaja znanstvenih istraživanja u stručnom radu, kao i sustavno 

poticanje novih istraživanja zasnovanih na potrebama rada u struci. 

Objavljivanje radova prezentiranih na skupu uslijedilo je nakon prva dva 

skupa, a sada je pred vama i treći zbornik u kojima su radovi prezentirani na 

trećem skupu. Time se osigurava da, pored razmjene ideja na samom skupu, 

zainteresirani stručnjaci mogu provjeriti važne podatke i informacije, čak i 

ako nisu bili u mogućnosti prisustvovati samom skupu, te kontaktirati autore 

objavljenih radova. 

Ovaj je skup doveo do intenzivne suradnje između nas koji već sedam godina 

živimo s ovim skupom organizirajući ga, ali je povezao i druge sudionike 

naših dosadašnjih skupova u nekim novim suradničkim projektima. 

Posljedica skupa i dosadašnjih Zbornika je i senzibilizacija opće javnosti koja 

prepoznaje važnost ovog problema. 

Na skupu održanom 2010. godine prezentirano je preko 70 radova, dok je preko 

200 stručnjaka različitih profila koji se bave problematikom nasilja sudjelovalo u 

radu skupa. U zborniku se nalazi 27 radova s našeg skupa. Svi radovi prošli su 

recenziju i u skladu sa zahtjevima recenzenata, tamo gdje je bilo potrebno, autori su 

dorađivali svoje radove. Iako nam je želja što više smanjiti vrijeme koje protekne od 

skupa do objavljivanja Zbornika, ne želimo to činiti na uštrb kvalitete samih radova. 

Smatramo da smo uspjeli osigurati optimalan rok. 

Radovi u ovom Zborniku raspoređeni su u tri cjeline – na početku su prezentirani 

radovi pozvanih predavača, u drugom dijelu su izvorni znanstveni radovi, a u 

trećem stručni radovi. Osim radova pozvanih predavača, koji su prezentirani abecednim 

redom, ostale radove smo nastojali poredati tako da grupiramo radove koji 

7

dijele neku zajedničku ideju ili poveznicu. Radovi pozvanih predavača usmjerili su 

se na pitanja straha od nasilja i kriminaliteta, problema manipulacije djecom tijekom 

razvoda braka, objašnjenja nasilja u okviru evolucijske teorije, pitanja nasilja prema 

osobama s invaliditetom i preddelinkventnog i delinkventnog ponašanja. Izvorni 

znanstveni radovi započinju istraživanjima koja se odnose na nasilje nad i među 

djecom i mladima, pri čemu se proučavaju različiti aspekti – od zaštitnih činitelja 

preko različitih pojavnih oblika nasilja, a završavaju se s nasiljem koje se događa u 

ljubavnim vezama ili na poslu, pri čemu su se naši autori usmjerili na pitanja nasilja 

koje doživljavaju policajci. Dio koji obuhvaća stručne radove počinje pregledom 

psihodijagnostičkih sredstava koja koriste djelatnici socijalne skrbi, a nastavlja se 

prezentacijom rada i primjera dobre prakse iz različitih udruga i ustanova koje se u 

svom radu primarno ili učestalo bave smanjivanjem nasilja i uklanjanjem posljedica 

nasilnog i zlostavljajućeg ponašanja. 

Svatko tko organizira skup ili tiska publikaciju bilo koje vrste zna da je takav 

pothvat zahtjevan, ali istovremeno one koji u tome sudjeluju ispunjava posebnim entuzijazmom, 

kao i zahvalnošću. Ne bismo uspjeli bez podrške dobronamjernih pojedinaca 

i ustanova koji nas na različite načine podržavaju. Kao urednica ovog izdanja, 

svima njima se, u svoje osobno i u ime svih članova programsko-organizacijskog 

odbora skupa, zahvaljujem i ovim putem. 

Osobito se želim zahvaliti Filozofskom fakultetu u Osijeku, napose dekanici 

prof. dr. sc. Ani Pintarić koja je uvijek podržavala i skupove koje organiziramo i 

zbornike koji nastaju kao plod toga rada i spominje ih kao pozitivan primjer. 

Mislim da je suradnja ključna riječ koja obilježava naše skupove i zbornike. 

Stoga se zahvaljujem Mirjani Mozer, predsjednici Društva psihologa Osijek, jednoj 

od ključnih osoba za tu suradnju, kao i svim članovima Društva. Zahvalna sam i 

svim profesoricama, kolegicama i kolegi sa Studija psihologije Filozofskog fakulteta 

Osijek, a posebno dr. sc. Anđelki Metzing, višoj predavačici, voditeljici Studija psihologije, 

na velikom trudu i radu na ovim našim projektima. 

Zahvaljujem se i recenzenticama ovog Zbornika doc. dr. sc. Silviji Ručević i 

dr. sc. Ani Kurtović koje su spremno recenzirale ovaj Zbornik i prepoznale njegovu 

vrijednost. 

Posebno se zahvaljujem prof. dr. sc. Vladimiru Kolesariću. Osim što je recenzent 

ovog Zbornika, profesor je i idejni pokretač ovih skupova i zbornika posvećenih 

nasilju te bi se, bez njegova entuzijazma i rada, ta ideja teško ostvarila. Profesoru 

sam i osobno duboko zahvalna jer je imao povjerenja u mene te bio spreman 

voditi, savjetovati i pomoći tijekom svih ovih godina. 

Hvala svim našim autorima koji su odvojili svoje vrijeme kako bi svoje spoznaje, 

u pisanom obliku, podijelili sa svim zainteresiranim čitateljima. 

Čitateljima želim da im ovaj Zbornik ponudi neke odgovore te bude inspiracija 

za buduće projekte, intervencije i istraživanja kako bi nasilja i zlostavljanja bilo što 

manje. 

Daniela Šincek 

8

POZVANA PREDAVANJA 

9

III. znanstveno-stručni skup posvećen pitanjima nasilja: Psihosocijalni aspekti nasilja u 

suvremenom društvu – izazov obitelji, školi i zajednici (2010.) 

Pozvano predavanje – UDK 364.271(497.5 Osijek) 

316.624(497.5 Osijek) 

STRAH OD NASILJA I KRIMINALA NA PODRUČJU ŽUPANIJE 

OSJEČKO-BARANJSKE 

Krunoslav Borovec, dipl. soc. pedagog 

Ministarstvo unutarnjih poslova 

Ulica grada Vukovara 33 

Zagreb 

kborovec@mup.hr 

dr. sc. Irena Cajner Mraović, izv. prof. 

Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu 

Borongajska 83d 

Zagreb 

icajner@hrstud.hr 

Sažetak 

Strah od kriminaliteta ili osjećaj nesigurnosti je važan društveni problem, koji 

utječe na ljude u svim zajednicama, socijalnim grupama i kulturama. Kada 

kompariramo razinu kriminaliteta i osjećaj sigurnosti stanovništva na određenom 

području, možemo se uvjeriti kako određene društvene skupine osjećaju 

strah od kriminaliteta nerazmjerno aktualnom riziku. Istraživanja u većini 

razvijenih zemalja pokazuju kako opadanje kriminaliteta ne prati i smanjivanje 

razine osjećaja nesigurnosti ili straha od kriminaliteta kod stanovništva. 

Inozemna istraživanja pokazuju kako je percepcija sigurnosti pod utjecajem 

socijalnih, ekonomskih, kulturnih, okolišnih i demografskih čimbenika. Spol 

je u tom smislu značajan čimbenik. Strah je također zastupljeniji u deprimiranim 

gradskim područjima, područjima s visokom stopom kriminaliteta i 

javnim neredom. Upravo iz tog razloga cilj je ovog istraživanja utvrditi povezanost 

nekih od spomenutih prediktora s razinom straha od kriminaliteta i 

nasilja na području Županije osječko-baranjske. 

Istraživanje je provedeno na uzorku 187 ispitanika oba spola, starijih od 18 

godina, koji je reprezentativan za Županiju osječko-baranjsku po spolu, dobi i 

veličini naselja. 

Anketni upitnik izradila je skupina stručnjaka Ministarstva unutarnjih poslova 

i UN programa za razvoj na temelju multidimenzionalnog koncepta straha 

od kriminaliteta (Gabriel i Greve, 2003) koji kao komponente za mjerenje 

dispozicijskog straha od kriminaliteta koristi emocionalno/ afektivnu, kognitivnu 

i ponašajnu komponentu. 

Podaci su prikupljeni telefonskim (CATI – Computer Assisted Telephone Interviewing) 

i osobnim (Face to Face) anketiranjem tijekom svibnja i lipnja 

2009.godine. U obradi podataka korištene su metode deskriptivne statistike. 

Dobiveni rezultati potvrđuju rezultate brojnih inozemnih istraživanja prema 

kojima je osjećaj nesigurnosti i strah od kriminaliteta i nasilja izrazitiji 

kod žena. 

11

Krunoslav Borovec i Irena Cajner Mraović: Strah od nasilja i kriminaliteta na području 

Županije osječko-baranjske, str. 11.-25. 

Uvod 

Istraživanja straha od kriminaliteta imaju dugu tradiciju u kriminologiji, ali 

još dužu u psihologiji. Prednost tih istraživanja je upravo u solidnoj teorijskoj 

utemeljenosti straha od kriminaliteta kao psihološkog koncepta. Ta teorijska utemeljenost 

može se sagledati u dvije faze. U prvoj fazi razmatra se konceptualna 

struktura straha od kriminaliteta. Pri tome se fokusiramo na konceptualne i empirijske 

veze između straha od kriminaliteta kao stanja s jedne strane, te kao 

dispozicije s druge strane. Recentni psihološki pristupi proučavaju emocije kao 

afektivna stanja koja su karakakterizirana reakcijama koje uključuju fiziološke, 

bihevioralno-ekspresivne i subjektivne aspekte. Sukladno tome stanje straha od 

kriminaliteta može se smatrati multidimenzionalnim. Zatim je potrebno konceptualizirati 

objekt tog straha, dakle koncept kriminaliteta. U drugoj fazi razmatraju 

se metodološke posljedice ove konceptualizacije, pogotovo s aspekta mjerenja 

odnosno procjene straha od kriminaliteta. 

Od ranih 70-ih godina 20. stoljeća pa do danas, strah od kriminaliteta je 

aktualna tema u okviru javnih politika i akademskih rasprava. S vremenom je 

rastao broj empirijskih istraživanja straha od kriminaliteta, što je rezultiralo i 

znatnim povećanjem literature u ovom području (vidi o tome opširnije kod Hale, 

1996). Pri tome treba napomenuti da se prvim istraživanjima ovog problema kao i 

ranoj literaturi koja je proizašla iz tih istraživanja upućuje ozbiljan prigovor vezan 

uz nedostatak relevantne teorijske utemeljenosti bez koje nije moguće dobiti 

znanstveno relevantne zaključke. Drugim riječima, često se kaže da se jedan 

veliki dio empirijskih podataka o strahu od kriminaliteta "promatra kroz pogrešne 

leće". 

Općenito govoreći, rasprava o strahu od kriminaliteta fokusira se na karakterističnu 

percepciju i evaluaciju kriminaliteta od strane određene osobe kao 

individualnog parametra te osobe. Politika suzbijanja kriminaliteta i kriminologija 

također imaju tendenciju fokusirati se na osobne karakteristike više nego na 

situacijska stanja kada je riječ o strahu od kriminaliteta. Iz tog razloga, u okviru 

razmatranja metodologije ovog istraživanja, posebna će pozornost biti usmjerena 

na individualne razlike u strahu od kriminaliteta kao i na objašnjenja tih razlika 

kako bismo mogli u potpunosti razumjeti koncept straha od kriminaliteta. 

12



Metodološke osnove istraživanja 

Ciljevi istraživanja 

Glavni ciljevi istraživanja su: 

- Utvrditi percepciju sigurnosti / strah od kriminaliteta među populacijom 

Županije osječko-baranjske; 

- Utvrditi percepciju građana o kriminalitetu i remećenju javnog reda te 

pojedinim skupinama / pojavama koje mogu predstavljati problem u 

mjestu u kojem stanuju. 

- Utvrditi postoje li razlike po spolu, kada su u pitanju pojedine komponente 

straha od kriminaliteta, percepcija kriminaliteta i remećenja javnog 

reda u naselju u kojem stanuju. 

Uzorak ispitanika i uzorak varijabli 

Ovo je istraživanje dio nacionalnog istraživanja javnog mnijenja o percepciji 

sigurnosti građana, o postupanju policije te o suradnji policije i lokalne zajednice 

koje je provedeno tijekom svibnja i lipnja 2009. godine. 

Uzorak čini 187 ispitanika oba spola starijih od 18 godina koji imaju stalno 

prebivalište na području Osječko-baranjske županije. Uzorak je bio reprezentativan 

prema veličini naselja, spolu i dobi. 

Anketni upitnik izradila je skupina stručnjaka Ministarstva unutarnjih poslova 

i UN programa za razvoj na temelju multidimenzionalnog koncepta straha 

od kriminala (Gabriel i Greve, 2003). Anketni upitnik sastoji se od 136 pitanja, 

odnosno tvrdnje. Varijable sadržane u anketnom upitniku utemeljene su na tri 

glavna teorijska modela straha od kriminaliteta: 

• viktimizacijski model (Hale, 1996; Winkel, 1998); 

• model ranjivosti (Killias, 1990; Killias i Clerici, 2000; Warr, 1984); 

• model socijalne kontrole (Ferraro, 1995). 

Metode prikupljanja i obrade podataka 

U prikupljanju podataka za potrebe ovoga istraživanja kombinirane su dvije 

kvantitativne metode: telefonsko intervjuiranje i osobno intervjuiranje u kućanstvima. 

Telefonskim anketiranjem (CATI) napravljeno je 2000 anketa, a osobnim 

intervjuiranjem 2500 anketa. Oba su uzorka bila višestruko stratificirana i to 

prema sljedećim varijablama: županija, veličina naselja, spol i dob. To znači da 

su za svaku županiju postojale kvote prvo s obzirom na veličinu naselja, a onda 

unutar pojedine veličine naselja prema dobi i spolu. 

13



Naselja, kao i osobe, birane su prema slučaju. Kod telefonskog intervjuiranja 

u računalo se ubaci velika količina telefonskih brojeva koji se nasumce 

anketarima odabiru prilikom pozivanja ispitanika. Kod osobnog intervjuiranja u 

kućanstvima, metodom slučaja odabrana su naselja u kojima će se provoditi 

istraživanje. Veličina naselja u ovom uzorku je također reprezentativna, što znači 

da je u svakoj županiji određen broj točaka (naselja) u kojima će se provoditi 

istraživanje, i to na osnovi udjela stanovnika u svakoj kategoriji veličine naselja. 

U istraživanju smo koristili sljedeću kategorizaciju naselja: do 2000 stanovnika, 

2001 - 10.000 stanovnika, 10.001 - 100.000 stanovnika i više od 100.001 stanovnika. 

U svakoj točki uzorka (naselju) anketirano je najviše 15 ispitanika. Svaki je 

anketar dobio za svaku točku uzorka kvote koje su se sastojale od točnog broja 

ispitanika po dobi i spolu. Osim toga, anketari su za svaku točku uzorka dobili 

naziv ulice (koja je odabrana metodom slučaja) od koje su počeli intervjuirati. 

Dobiveni podaci obrađeni su metodama deskriptivne statistike. 

Rezultati rada i rasprava 

Strah od kriminaliteta može se tretirati kao multidimenzionalni koncept. On 

se svakako sastoji od iskustvene komponente koja podrazumijeva svjesno iskustvo 

osjećanja straha, te kognitivne komponente koja uključuje kognitivnu percepciju 

konkretne situacije kao prijeteće ili opasne. Osjećaj straha uvijek uključuje 

tu komponentu, bez obzira koliko je ta percepcija točna ili iskrivljena. Treća 

komponenta straha odnosi se na ekspresiju tog osjećaja odnosno na ponašanje 

osobe u situaciji kada osjeća strah. To ponašanje najčešće se odnosi na izbjegavanje 

percipirane prijetnje ili opasnosti, te na poduzimanje mjera samozaštite. 

Kognitivna komponenta straha od kriminalitet uobičajeno se mjeri procjenom 

rizika odnosno od ispitanika se traži da procijeni vjerojatnost određene 

vrste iskustva u budućnosti. 

χ 2 = 1,85; p>0,01 

Slika 1. Procjena rizika vlastite viktimizacije 

14



Kako možemo vidjeti iz slike 1, čak tri četvrtine ispitanika procjenjuje kako 

je stupanj rizika njihove viktimizacije nekim kaznenim djelom vrlo nizak. Samo 

5% ispitanika procjenjuje pak da je količina rizika da postanu žrtvama kaznenog 

djela velika. 

Iz pripadajućih parametara možemo se uvjeriti da povezanost između spola 

ispitanika i njihove procjene rizika da postanu žrtvom kriminala nije statistički 

značajna. 

Zanimljivo je uočiti (slika 2) da čak 76% ispitanika procjenjuje kako je 

količina rizika da postanu žrtvama nekog kaznenog djela na području mjesta 

njihovog stanovanja manja nego u cijeloj zemlji. Nadalje, oko petine ispitanika 

procjenjuje da je količina rizika viktimizacije kriminalom na području mjesta 

njihovoga stanovanja na razini prosjeka za cijelu Hrvatsku, dok samo 4% ispitanika 

procjenjuje da je rizik viktimizacije u mjestu njihovoga stanovanja veći 

nego u cijeloj RH. U tom pogledu nema ni statistički značajnih razlika između 

spitanika muškog i ženskog spola. 

Kako proizlazi iz podataka prezentiranih na slici 3. i odgovarajućih statističkih 

parametara, razlika s obzirom na spol je statistički značajna kada se promatra 

afektivna komponenta straha od kriminala. Ukupno se najveći dio ispitanika, 

njih čak 87,7% osjeća sigurno u vlastitoj kući ili stanu. No, možemo 

vidjeti da se žene osjećaju nesigurnije kad se same nalaze u kući ili stanu. Pogotovo 

treba uočiti podatak da se u vlastitom domu potpuno sigurno osjeća relativno 

dvostruko više muških (72,2%) nego ženskih (38,5%) ispitanika. 

Slično je i s podacima o tome koliko se ispitanici osjećaju sigurnima kada 

se sami noću kreću naseljem u kojem žive. Ukupna je slika sasvim povoljna: 

87% ispitanika osjeća se kod toga uglavnom ili potpuno sigurno. Međutim, 

razlika po spolu je ponovo statistički značajna te je razvidno da se žene osjećaju 

znatno manje sigurnima u noćnim kretanjima naseljem u kojem žive u odnosu na 

muškarce. 

χ 2 = 1,1; p>0,05 

Slika 2. Usporedba rizika vlastite viktimizacije 

15



χ 2 = 21,6; p



Na slici 5 nalaze se podaci koji opisuju iskustvenu komponentu straha od 

kriminaliteta naših ispitanika. Nešto više od polovice njih pozitivno ocjenjuju 

mogućnost samozaštite, njih 55,1% u odnosu na 44,9% oni koji procjenjuju da se 

uopće ili uglavnom ne mogu zaštititi. Postoji, međutim, izrazita razlika po spolu, 

obzirom da su kod žena u većoj mjeri zastupljeni negativni odgovori, dok kod 

muškaraca prevladavaju odgovori "uglavnom" ili "u potpunosti se mogu zaštiti". 

Podaci sadržani u slici 6 pokazuju kako svoje mogućnosti zašite imovine 

bolje procjenjuju muškarci nego žene i razlika među njima statistički je značajna. 

Toj razlici najviše doprinose odgovori "u potpunosti ju mogu zaštiti" 

(muškarci 31,1%, a žene 6,3%) i "uglavnom ju ne mogu zaštiti" (muškarci 

17,8%, žene 38,5%). 

χ 2 = 25,3; p0,05 

Slika 7. Procjena količine kriminala 

17



χ 2 = 9,8; p



Na slici 9 možemo vidjeti kategorije osoba koje predstavljaju problem na 

nekom području. Možemo vidjeti da osobe koje se često u medijima ističu kao 

ugroze sigurnosti, u očima građana nisu prioritetni izvori problema. Tako, primjerice, 

svega 13,13 % ispitanika smatra da su narkomani osobe koje predstavljaju 

problem u području njihova stanovanja, dok svega 15,68% takvima procjenjuje 

maloljetničke bande. Međutim, ono što zaista našim ispitanicima predstavlja 

problem jesu, na prvom mjestu, nedisciplinirani vozači (43,8%). Nadalje, 

trećina ispitanika vidi kao problem alkoholičare i gotovo jednako toliko 

ispitanika nalazi problematičnima mlade besposličare. 

Očito je, dakle, da građani više osjećaju probleme u devijantnim nego u kriminalnim 

osobama, što i ne začuđuje s obzirom da se upravo s pojedinim oblicima 

devijantnog ponašanja, kao što su to, na primjer, nedisciplinirani vozači, 

susreću svakodnevno. 

Podaci o pojavama koje predstavljaju problem građanima u Županiji osječko-baranjskoj 

(slika 10.) sukladni su prethodno iznesenima o problematičnim 

osobama. Možemo se uvjeriti da naši ispitanici kao problem na prvom mjestu 

vide pogrešno i nepropisno parkirana vozila (35,13%), što potvrđuje da je svakodnevni 

promet osobnih vozila izvor smetnji i problema. Nešto više od petine 

ispitanika (27,41%) problem vidi u opasnim psima a nešto manje od petine u prljavštini 

i smeću na ulicama (23,11%) odnosno u oštećenju imovine i dobara 

(22,59%). I ovdje se potvrđuje tvrdnja da kriminalne pojave znatno manje opterećuju 

naše ispitanike. 

Stereotip koji većina ljudi ima o kriminalitetu jest da se kriminalitet događa 

negdje vani, da uključuje nasilne aktivnosti, te da je počinitelj žrtvi nepoznata 

pojave koje predstavljaju problem 

0,00 10,00 20,00 30,00 40,00 50,00 60,00 70,00 80,00 90,00 100,00 

pogrešno i nepropisno park. vozila 

opasni psi 

prljavština i smeće na ulicama 

oštećenje imovine i dobara 

izgredi maloljetnika 

provale i pljačke 

opijanje i drogiranje na ulici 

nasilje među ljudima 

mržnja po nac., vjer. i spol 

buka tijekom noći 

prosjačenje 

uništeni bankomati i tel. govornice 

okrutnost prema životinjama 

industrijsko zagađenje 

razrušene i napuštene zgrade 

prostitucija 

64,87 

72,59 

76,89 

77,41 

82,16 

82,60 

83,24 

84,78 

84,87 

86,48 

86,49 

87,02 

88,17 

91,35 

91,90 

95,67 

uopće/uglavnom nije problem 

uglavnom/izrazito problem 

35,13 

27,41 

23,11 

22,59 

17,84 

17,40 

16,76 

15,22 

15,13 

13,52 

13,51 

12,98 

11,83 

8,65 

8,10 

4,33 

Slika 10. Pojave koje predstavljaju problem 

19



osoba. Naravno, stvarnost se bitno razlikuje od tog stereotipa. Strah od kriminateta 

je koncept koji uključuje vrlo različite vrste prijetnji, kao što je prijetnja 

ugrožavanja života i tjelesnog integriteta, materijalnog gubitka, poniženja itd. 

zajednički faktor je taj da je prijetnja rezultat ponašanja koje se smatra kriminalnim. 

Upravo zbog tog razloga strah od kriminaliteta predstavlja vrlo poseban 

koncept koji je homogen u smislu normativne evaluacije, ali je heterogen u 

smislu individualne relevantnosti, objašnjenja i posljedica. Postavlja se stoga 

pitanje koji aspekt ili aspekti kriminaliteta produciraju strah od kriminaliteta. 

Može djelovati prijeteće ukoliko se neka osoba ponaša na način iz kojega je 

očito da ona sasvim svjesno i namjerno krši društvene ili moralne norme kako bi 

ostvarila neke svoje ciljeve. Ukoliko se takvo ponašanje učestalo ponavlja, bez 

obzira da li se ponavlja od strane više različitih osoba ili od jedne osobe ali u 

više situacija, doći će do percepcije erozije društvenih odnosno moralnih vrijednosti. 

Većina ljudi koja promatra takvo ponašanje osjetit će ga kao prijetnju 

normativnom sustavu na koji se oni oslanjaju (Tyler i suradnici, 1997, 109). I 

žrtva opisanog ponašanja ali i promatrač mogu se, dakle, osjetiti ugroženima 

znakovima te erozije normativnog sustava jer ukoliko taj normativni sustav ne 

funkcionira to implicira njihovu nesigurnost. 

Dvije preliminarne napomene mogu biti korisne kako bi se izbjegle potencijalne 

krive interpretacije, odnosno pogrešna razumijevanja koncepta straha od 

kriminaliteta. Kao prvo pojam straha od kriminaliteta ovdje se koristi u smislu 

individualnog straha od viktimizacije nekim kažnjivim djelom (radi se o strahu 

pojedinca da će baš on ili ona biti viktimiziran kažnjivim djelom). Takav koncept 

razlikuje se od generalne zabrinutosti kriminalitetom (Skogan, 1993) ili od 

percepcije opsega odnosno razmjera kriminaliteta. Kao drugo, distinkcija između 

osjećaja i emocija, te veza između anksioznosti i straha predmetima su vrlo 

opsežnih debata u području psihologije (Frijda, 1993; Öhman, 1993; Power and 

Dalgleish, 1997). U svrhu istraživanja straha od kriminaliteta nije neophodno 

razriješiti ova pitanja jer se fokusiramo na reakcije u odnosu na definiranu i prepoznatljivu 

eksternu prijetnju, iako ta prijetnja, mislimo na kriminalitet, može 

ponekad biti nešto prilično nejasno i nedostatno određeno. 

Važno je napraviti konceptualnu razliku između straha od kriminaliteta kao 

svojevrsne osobne karakteristike s jedne strane i straha od kriminaliteta kao momentalno 

afektivnog stanja s druge strane. To je važno zato jer je strah od kriminaliteta 

kao osobna karakteristika relativno stabilan dok je strah od kriminaliteta 

kao momentalno afektivno stanje najvećim dijelom produkt konkretne situacije. 

Ovu distinkciju prvi je uveo Catell (Catell i Scheier, 1961) a dalje ju je elaborirao 

Spielberger (1966, 1972). Unatoč nekim empirijskim poteškoćama (Schwenkmezger, 

1985), konceptualno obrazloženje navedene distinkcije čini se sasvim 

jasnim. Na primjer, netko se može bojati da će biti viktimiziran nekom vrstom 

kriminalnog napada kada u noćno doba hoda kroz mračni park ili slabo osvijetljenu 

ulicu ili kada razgovara s nepoznatom osobom ili kada čuje neku iznenadnu 

buku nepoznatog porijekla iza sebe. U takvim situacijama strah od krimi- 

20



naliteta je akutno stanje koje najčešće vrlo brzo prolazi. Ipak treba imati na umu 

da ovakva emocionalna iskustva, dugoročno gledano, mogu pridonijeti razvoju 

strah od kriminaliteta kao osobne karakteristike, pogotovo ako se takva iskustva 

kod konkretne osobe često ponavljaju (Frijda, 1993). 

Nasuprot prethodnim primjerima strah od kriminaliteta kao osobna karakteristika 

opisuje tendenciju osobe da osjeća strah od vlastite viktimizacije bez obzira 

na konkretni podražaj, odnosno na konkretnu situaciju. Takav oblik strah od 

kriminaliteta je, dakle, osobna karakteristika kod pojedine osobe prilično stabilna, 

ali može znatno varirati među različitim osobama. Između ova dva oblika 

strah od kriminaliteta postoji i povezanost na način da će osobe koje strah od 

kriminaliteta jače izražen kao osobnu karakteristiku, u konkretnim situacijama 

emotivno intenzivnije reagirati odnosno više će se uplašiti, te će osjećaj straha 

temeljem tog konkretnog podražaja kod njih dulje trajati (Spielberger, 1972). 

Mogli bismo dakle reći da je strah od kriminaliteta kao osobna karakteristika 

ujedno i parametar koji regulira odnosno determinira aktualni osjećaj straha kao 

posljedice konkretne situacije. Tako gledano, strah od kriminaliteta kao osobna 

karakteristika ujedno je i predispozicija za situacijski strah od kriminaliteta, pa 

se zato u literaturi često naziva dispozicijskim strahom od kriminaliteta. 

Iako je dispozicijski strah od kriminaliteta relativno stabilan kod pojedinca, 

on ipak tijekom vremena pod određenim okolnostima također može pokazivati 

varijacije. Te okolnosti najčešće se odnose na razvojne promjene koje su vezane 

uz uvjete i modalitete osobnog rasta i razvoja svakog čovjeka. Na dispozicijski 

strah od kriminaliteta, dakle, daleko više utječu karakteristike socijalnog okruženja 

(npr. odrastanje uz strašljive roditelje) ili neke dimenzije ličnosti (npr. anksioznost) 

odnosno druge osobne karakteristike (npr. perceptivne sposobnosti ili 

sposobnosti suočavanja sa stresom), nego karakteristike konkretnih situacija. 

Povezanost između dispozicijskog strah od kriminaliteta i situacijskog straha 

od kriminaliteta konceptualne je naravi. Dispozicijski strah od kriminaliteta 

konceptualiziran je kao individualna tendencija "strašljivim" reakcijama. Kako 

raste dispozicijski strah od kriminaliteta tako raste i vjerojatnost da će konkretna 

osoba u određenoj provokativnoj situaciji manifestirati situacijski strah od kriminaliteta. 

Nadalje to znači da će osoba s višom razinom dispozicijskog straha od 

kriminaliteta češće doživljavati stanje situacijskog strah od kriminaliteta. Ukoliko 

se u rezultatima nekog konkretnog istraživanja ove tematike ne pokaže ovakav 

statistički značajna i dobro izražena koleracija to znači da je nešto pogrešno 

u metodologiji tog istraživanja odnosno da je dispozicijski strah od kriminaliteta 

pogrešno izmjeren ili su situacije za koje se pretpostavilo da izazivaju situacijski 

strah od kriminaliteta krivo odabrane. 

Povezanost između dispozicijskog i situacijskog straha od kriminaliteta ima 

i druge oblike. Da li će aktualno stanje situacijskog straha od kriminaliteta koje 

se učestalo ponavlja kod konkretne osobe utjecati na povišenje razine dispozicijskog 

straha kod te osobe ovisi o različitim osobnim karakteristikama, kao što je, 

npr., sposobnost suočavanja sa strahom. 

21



Utjecaj situacijskog na dispozicijski strah od kriminaliteta može biti moderiran 

karakteristikama odnosno ponašanjima pojedinca (Bandura, 1977, 1986). 

Opravdano je pretpostaviti da će ljudi koji vjeruju u one svoje sposobnosti koje 

su im bitne za očuvanje vlastite sigurnosti biti više sposobni zaista efikasno se 

suočiti s prijetećim situacijama nego ljudi koji nemaju takva očekivanja odnosno 

koji nemaju povjerenja u takvu vrstu vlastitih sposobnosti. Nadalje, vezu o kojoj 

je ovdje riječ mogu moderirati i neke druge varijable, među kojima dominiraju 

fizičko zdravlje, osobni resursi za suočavanje sa stresom i društvena podrška 

(Greve, 1998, 2000). 

Ipak, moramo primijetiti da i epizode manifestacije situacijskog straha od 

kriminaliteta mogu utjecati na prethodno navedene osobne karakteristike. Npr. 

razina samopouzdanja kod pojedinca djelomično je determinirana njegovim ili 

njezinim iskustvima u kojima se pokazala, odnosno nije pokazala njihova učinkovitost. 

Iskustva situacijskog straha od kriminaliteta mogu predstavljati relevantna 

iskustva u navedenom smislu što onda svakako zaslužuje pomnije ispitivanje. 

Zaključak 

Samo 5% sudionika procjenjuje količinu rizika da postanu žrtve nekog kaznenog 

djela velikom te ne postoji razlika među ispitanicima po spolu za razliku 

od osjećaja sigurnosti i procjene mogućnosti samozaštite gdje je uočena razlika 

značajna. Žene se osjećaju nesigurnije i lošije procjenjuju mogućnost samozaštite. 

Samo 3,8% sudionika smatra da je količina kriminala velika, pri čemu nema 

razlike po spolu, dok nešto više njih (10,8%) smatra da je količina remećenja 

javnog reda velika pri čemu je uočena i razlika po spolu. 

Nadalje, rezultati ovoga rada pokazuju da stanovnike Osječko-baranjske 

Županije daleko više opterećuju neki problemi na razini javnog nereda nego 

pravi kriminalni problemi. S jedne strane možemo biti zadovoljni takvim 

stanjem, no upravo tu se ujedno i nalaze važne smjernice za policijsko i svako 

drugo kriminalno-preventivno djelovanje. Bilo bi, naime, sasvim pogrešno 

zanemariti ovdje dobivene rezultate uslijed zaključka da kriminal nije izvor 

straha i problema na području Županije osječko-baranjske. 

No, čini se da su na neko vrijeme i policijski znanstvenici i policijski analitičari 

i policijski rukovoditelji svi jednako podcijenili važnost različitih oblika 

poremećaja u ponašanju te remećenja javnog reda i mira a sve u nastojanjima da 

razviju učinkovite strategije kontrole kriminaliteta te da unaprijede razinu sigurnosti, 

pogotovo u velikim gradovima. Međutim, očito je da kada se građane pita 

što procjenjuju najvećim problemima u svom životnom okruženju, oni tu prepoznaju 

različite oblike upravo poremećaja u ponašanju koji se, dakle, tradicionalno 

nalaze pri dnu liste policijskih prioriteta. Nasuprot tome, kriminalitet koji 

22



policija ističe kao svoj prvi problem, građani osjećaju također kao teškoću ali 

ne prioritetnog karaktera. 

Povijesno gledano, bavljenje s poremećajima u ponašanju bila je centralna 

uloga policije u vrijeme kada je ona funkcionirala na razini pješačkih ophodnji te 

tako bila u intenzivnom kontaktu s građanima. U to vrijeme su, dakle, policijski 

službenici bili u prilici neposredno saslušati brige i interese građana. Međutim, s 

porastom ozbiljnog kriminaliteta, procesom centralizacije policijske birokracije 

te pojavom pritisaka za većom učinkovitosti u rješavanju rastućeg broja pojava i 

kriminalnih slučajeva, poremećaji u ponašanju te drugi problemi građana postali 

su nešto od drugorazredne važnosti te su im stoga policijski službenici počeli 

posvećivati sve manju pozornost. 

No, jasno je da su mali i veliki problemi usko povezani, pa propustiti rješavanje 

manjih problema znači jedino povećati velike probleme. Iz ovoga proizlazi 

da su indirektni načini suzbijanja kriminaliteta koji podrazumijevaju bavljenje 

različitim oblicima predelinkventnih stanja čak uspješniji način redukcije 

kriminaliteta u urbanim područjima od isključivog fokusiranja na najveće kriminalne 

probleme u tim sredinama. 

Literatura 

Bandura, A. (1977). Self-efficacy: toward a unifying theory of behavioral change. 

Psychological Review, 84(2), 191-215. 

Bandura, A. (1986). Social foundation of thought and action: A social cognitive 

theory. Englewood Cliffs, NJ: Prentice Hall. 

Catell, R. B. i Scheier, I. H. (1961). The meaning and measurement of neurotisism 

and anxiety. New York: Ronald Press. 

Ferraro, K. F. (1995). Fear of crime: Interpreting victimization risk. Albany, NY: 

State University of New York Press. 

Frijda, N. H. (1993). Moods, emotion episodes and emotions. U: M. Lewis (ur.), 

Handbook of Emotions (str. 381-404). New York: The Guilford Press. 

Gabriel, U. i Greve, W. (2003). The psychology of fear of crime: Conceptual and 

methodological perspectives. British Journal of Criminology, 43(3), 600-614. 

Greve, W. (1998). Fear of crime among the elderly: Foresight, not fright. 

International Review Of Victimology, 5(3/4), 277-309. 

Greve, W. (2000). Furchtvor Kriminalität im Alter. Befunde und Überlegungen zu 

einer Schnittstellezwischen Gerontopsychologie und Viktimologie (Fear of 

crime in old age. findings and considerations on an interface between 

gerontopsychology and victimology), Zeitschrift für Entwicklungspsychologie 

und Pädagogische Psychologie, 32(3), 123-33. 

Hale, C. (1996). Fear of crime: A review of the literature. International Review of 

Victimology, 4(2), 79-150. 

Killias, M. (1990). Vulnerability: Towards a better understanding of a key variable in 

23



the genesis of fear of crime. Violence and Victims, 5(2), 97-108. 

Killias, M. i Clerici, C. (2000). Different measures of vulnerability in their relation to 

different dimensions of fear of crime. British Journal of Criminology, 

40(3), 437-450. 

Öhman, A. (1993). Fear and anxiety as emotional phenomena: Clinical phenomenology, 

evolutionary perspectives and information processing mechanisms. 

U: M. Lewis i J. M. Haviland (Ur.), The handbook of emotions (str. 511-535). 

New York: The Guilford Press. 

Power, M. i Dalgleish, T. (1997). Cognition and emotion: from order to disorder. 

Hove: Psychology Press. 

Schwenkmezger, P. (1985). Modelle der Eigenschafts- und Zustandsangst (Models 

of Trait-State-Anxiety). Göttingen, Germany: Hogrefe. 

Skogan, W. G. (1993). The various meanings of fear. U: W. Bilsky, C. Pfeiffer i P. 

Wetzels (Ur.), Fear of crime and criminal victimization (str. 131-140). 

Stuttgart: Enke 

Spielberger, C. D. (1966), Anxiety and behavior. New York: Academic Press. 

Spielberger, C. D. (1972), Anxiety: Current trends in theory and research. New 

York: Academic Press. 

Tyler, T. R., Boeckmann, R. J., Smith, H. J. i Huo, Y. J. (1997), Social justice in a 

diverse society. Boulder, CO: Westview Press. 

Warr, M. (1984). Fear of victimisation: Why are women and the elderly more 

afraid? Social Science Ouarterly, 65(3), 681-702. 

Winkel, F. W. (1998). Fear of crime and criminal victimization. testing a theory of 

psychological incapacitation of the "stressor" based on downward comparison 

processes. British Journal of Criminology, 38(3), 473-84. 

Summary 

The fear of crime or the feeling of insecurity represents an important social 

problem which exerts influence on people in all communities, social groups 

and cultures. When comparing a crime level with the feeling of safety 

among population from a specific area, one can become convinced of how 

certain social groups feel the fear of crime disproportionately to the actual 

risk. Researches conducted in the majority of developed countries show that a 

decrease in crime is not followed by a decreased level of the feeling of 

insecurity or the fear of crime among population. 

Foreign researches show that the perception of safety is influenced by social, 

economic, cultural, environmental and demographic factors. In this respect, 

gender represents a significant factor. Fear is also more pronounced and 

present in depressed urban areas, areas with high rate of crime and 

public disorder. Hence, precisely out of this reason, the set goal of this 

research is to establish links among some of the mentioned predictors with 

the level of the fear of crime and violence in the area of Osijek-Baranja 

County. 

24



The said research has been carried out on the sample of 187 subjects of both 

genders, over 18 year of age, the sample being representative of Osijek- 

Baranja County in terms of gender, age and the size of the locality. 

A questionnaire has been drafted by a group of experts from the Ministry of 

the Interior and the United Nations Development Programme based on a 

multidimensional concept of the fear of crime (Gabriel and Greve, 22003), 

which as its components for measuring a dispositional fear of crime uses 

emotional/affective, cognitive and behavioural component. 

Data were gathered trough telephone (CATI-Computer Assisted Telephone 

Interviewing) and personal (Face to Face) interviews in the period of May 

and June 2009. Descriptive statistics methods have been used for processing 

the data. 

Gained results confirm the results of numerous foreign researches according 

to which the feeling of the insecurity and the fear of crime and violence is 

more pronounced in women. 

25



26



Pozvano predavanje – UDK 364.271-053.2-058.6 

159.922.7:347.627.2 

MANIPULACIJA DJECOM U POSTUPKU RAZVODA BRAKA: 

PREPOZNAJEMO LI TO KAO OBITELJSKO NASILJE? 

dr.sc. Gordana Buljan Flander, izv. prof. 

Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba 

Đorđićeva 26, Zagreb 

gordana.flander@poliklinika-djeca.hr 

Sažetak 

Prikazani su rezultati različitih autora o roditeljskoj manipulaciji djecom prilikom 

razvoda, kao i prije i poslije razvoda. Rezultati pokazuju da manipulacija 

postoji, ali je pitanje koliko pripadnici različitih involviranih struka 

prepoznaju manipulaciju. To pokazuju i rezultati istraživanja koje je provela 

Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba (2010). Na temelju tih istraživanja 

može se zaključiti kako je potrebno je educirati stručnjake pravosudnog sustava, 

kako bi osvijestili posljedice roditeljske manipulacije po djecu i što prije 

je prepoznali, te svojim mehanizmima pravovremeno i adekvatno na nju 

reagirali. Od ključne je važnosti da se takva edukacija temelji na znanstvenim 

istraživanjima i iskustvima iz kliničke prakse, odnosno da se utvrde jasni i 

jednoznačni kriteriji za prepoznavanje i definiranje manipulacije roditelja 

djecom kao oblika obiteljskog nasilja. 

Premda se često vjeruje kako je djetinjstvo najbezbrižniji period čovjekova 

života, ono može biti puno stresova. Jedan od svakako najstresnijih događaja 

koje dijete tijekom odrastanja može iskusiti jest razvod roditelja. Premda se većina 

djece s vremenom navikne na novonastalu situaciju, djeca roditelja čiji razvod 

ima visoko konfliktna obilježja, u značajno su većem riziku da će imati 

psihološke poteškoće. Istraživanja pokazuju da je oko trećine svih razvoda obilježena 

visoko izraženim konfliktima (McIntosh, 2003) 

Neprijateljstvo u visoko konfliktnim razvodima se najčešće nastavlja i nakon 

razvoda, često s još intenzivnijim konfliktima, što pogađa djetetove razvojne 

potrebe. Sve to predstavlja prijetnju zdravom psihološkom razvoju djeteta 

(Grych i Fincham, 2001). 

Velik broj istraživača (Hetherington, 1993; Kelly i Emery, 2003; Zieman i 

Baker-Randall, 2000, sve prema Bojuwoye i Akpan, 2009) navodi da je način na 

27

Gordana Buljan Flander: Manipulacija djecom u postupku razvoda braka: 

Prepoznajemo li to kao obiteljsko nasilje?, str. 27.-35. 

koji će dijete reagirati na razvod roditelja povezan s mnogim čimbenicima tj. 

djetetovim spolom, dobi, ranije uspostavljenim odnosom s roditeljima, stupnjem 

u kojem roditelji uključuju djecu u konflikt, stupnjem konflikta među roditeljima, 

poteškoćama roditelja pri razdvajanju roditeljske od partnerske uloge, kao 

i dječjim doživljajem da je izgubilo roditelja s kojim ne živi. Također, značajnim 

su se pokazali i mnogi osobni faktori, obiteljska dinamika, kao i uzroci za koje 

dijete smatra da su doveli do razvoda braka (Amato, 1994; Clandos i Kemp, 

2007, prema Bojuwoye i Akpan, 2009). 

Stoga se raspon dječjih reakcija na razvod roditelja može kretati od snažne 

tuge, zabrinutosti i straha, preko indiferentnosti pa sve do osjećaja olakšanja. No, 

u većini slučajeva djeca razvod roditelja doživljavaju kao nešto čega se treba 

sramiti, teško govore o tome, kao i o osjećajima koje doživljavaju vezano uz 

razvod roditelja. 

Sukobi roditelja mogu poremetiti cjelokupni razvoj djeteta. O utjecaju 

među-roditeljskih sukoba na djecu u literaturi se navode brojne posljedice koje 

zahvaćaju emocionalnu regulaciju, razvoj slike o sebi, socijalne odnose, prilagodbu 

na školu. Također su moguće i poteškoće u razvoju privrženosti, što kao 

posljedicu može imati smanjenu toleranciju na stres, emocionalnu nesigurnost i 

poteškoće u efikasnom suočavanju s problemima i sukobima (Grych i Fincham, 

2001). 

Manipulacija djecom u procesu razvoda 

Manipulativne oblike ponašanja moguće je primijetiti kod roditelja s kojim 

dijete živi i kao kod onoga s kojim ne živi. Riječ je o nizu ponašanja, verbalnih i 

neverbalnih poruka roditelja koji djetetu šalju negativnu informaciju o drugom 

roditelju, s ciljem njegova isključenja iz života djeteta i otuđivanja djeteta od tog 

roditelja, iako za to ne postoji realni razlog koji proizlazi iz odnosa roditelja i 

djeteta (Filipović i Osmak-Franjić, 2010). 

Pregledom stručne literature može se vidjeti kako su manipulativna ponašanja 

roditelja u procesu razvoda braka zabilježena već 1976., kada su Wallerstein 

i Kelley opisali fenomen "patološko poravnanje", kojim su obuhvatili specifična 

ponašanja djece koja žive s jednim roditeljem, te iz iracionalnih razloga 

odbijaju susrete s roditeljem s kojim ne žive. 

Nadalje, 1985. Gardner govori o "sindromu otuđenja roditelja" (eng. PAS – 

Parental Alienation Syndrome), koji se, prema njegovoj definiciji, odnosi na 

svjesna ili nesvjesna ponašanja jednog roditelja, na način koji nepovoljno utječe 

na vezu djeteta i drugog roditelja. No, autor naglašava kako se o ovom sindromu 

ne može govoriti ukoliko postoji bilo kakav realni razlog zbog kojeg dijete odbija 

susrete ili govori protiv drugog roditelja, tj. ukoliko je roditelj na neki način 

zlostavljao ili zanemarivao dijete, te navodi kako su majke i očevi podjednako 

uključeni u ovakva ponašanja. 

28



Gardner navodi osam manifestacija sindroma otuđenja roditelja u dječjem 

ponašanju: 

1. Kampanja ocrnjivanja" 

Otuđena djeca posve su usmjerena na mržnju prema roditelju kojeg se ocrnjuje. 

Negiraju sva pozitivna iskustva koja su imali s tim roditeljem, a roditelja 

kojeg su donedavno voljeli, odjednom percipiraju kao najgoreg neprijatelja. 

2. Apsurdni razlozi i racionalizacije za odbacivanje roditelja 

Ova djeca, kada ih se pita za razloge odbacivanja roditelja, često navode 

beznačajne razloge, poput nekih roditeljevih navika i sl., koja realno nisu prijetnja 

za dijete, te mu prije nisu smetala, ili pak daju objašnjenja koja uopće ne 

mogu biti istinita. 

3. Nedostatak ambivalencije prema roditelju koji otuđuje 

Prema otuđujućem roditelju ne pokazuju nimalo očekivane ambivalencije, 

koja je karakteristična za svaki odnos između djeteta i roditelja, već navode da 

se s njima slažu u svakom pogledu, idealiziraju ih, te automatski podupiru i hvale. 

Drugim riječima, otuđujućeg roditelja idealiziraju i vide kao savršenog, dok 

kod otuđenog primjećuju samo mane. 

4. Fenomen ''nezavisnog mislitelja'' 

Premda je obično vidljivo da otuđena djeca govore i ponašaju se pod utjecajem 

otuđujućeg roditelja, oni inzistiraju da su njihove odluke samo njihove i 

da na donošenje tih odluka nije nitko utjecao, te naglašavaju svoju vlastitu volju 

u odlučivanju i postupanju prema drugom roditelju. 

5. Nedostatak suosjećanja prema otuđenom roditelju 

Ova su djeca tipično gruba, drska i inatljiva prema otuđenom roditelju, te se 

čini kako nemaju suosjećanja prema tom roditelju. 

6. Priklanjanje otuđujućem roditeljem u roditeljskim sukobima 

U cjelovitim obiteljima, kada dolazi do sukoba, djeca povremeno stanu na 

stranu jednog, a ponekad na stranu drugog roditelja. Kod sindroma otuđenog roditelja, 

djeca su uvijek na strani otuđujućeg roditelja, bez obzira na to koliko 

neutemeljeni ili čak apsurdni njegovi argumenti bili. Pritom dijete uopće ne želi 

slušati argumente drugog roditelja. 

7. Ponavljanje "posuđenog scenarija" 

Pri optuživanju otuđenog roditelja djeca često koriste fraze koje su identične 

rečenicama i frazama otuđujućeg roditelja, te se može primijetiti korištenje 

29



izraza koje dijete zapravo ne razumije, a kada ih se traži da pojasne ili daju 

primjer, vidljiva je nemogućnost iznošenja primjera ili opisivanja detalja. 

8. Odbacivanje proširene obitelji otuđenog roditelja 

Mržnja prema otuđenom roditelju brzo se širi na cijelu njegovu obitelj, a 

ocrnjivanje i vrijeđanje od strane otuđujućeg roditelja primjenjuje se i na sve članove 

te obitelji. 

Gardnerova teorija bila je kontroverzna te je naišla na mnoge kritike, ali i 

odobravanja, te su neki autori i dalje istraživali ovaj fenomen i nadograđivali 

njegovu teoriju. Jedan od značajnih nalaza bio je da i ponašanje "odbijenog" roditelja 

uvelike može doprinijeti otuđenju, a osobito ukoliko je "otuđeni" roditelj 

sklon pasivnosti i povlačenju, primjenjuje strogo i rigidno roditeljstvo, kritičan 

je i prezahtjevan prema djetetu, te ne pokazuje empatiju prema djetetu (Kelley i 

Johnston, 2001) 

Richard Warshak (2008) naveo je primjere roditeljskih ponašanja koja se 

smatraju manipulacijom dječjim osjećajima u procesu razvoda roditelja i mogu 

doprinijeti otuđenju: 

• Ružni komentari o drugom roditelju 

• Obezvređivanje i vrijeđanje drugog roditelja 

• Lažne optužbe za zlostavljanje od strane drugog roditelja 

• Polariziranje 

• Ometanje ili zabrana susreta s članovima obitelji drugog roditelja 

• Preuveličavanje i naglašavanje propusta drugog roditelja 

• Izostavljanje pozitivnih komentara, priča i uspomena o drugom roditelju 

• Poticanje na iskorištavanje drugog roditelja 

• Pretjerano ugađanje djetetu s ciljem da se pridobije njegova naklonost 

• Organiziranje odlazaka u kino, na predstavu i sl. baš u vrijeme susreta s 

drugim roditeljem 

• Pretjerano kontroliranje i zadiranje u vrijeme koje dijete provodi s drugim 

roditeljem 

• Tužan izraz lica i/ili verbaliziranje tuge kada dijete odlazi na susret i druženje 

s drugim roditeljem. 

Razlozi zbog kojih roditelji započinju manipulirati djecom najčešće su želja 

za osvetom i ljutnja na bivšeg partnera, nemogućnost prihvaćanja razvoda, nesigurnost 

i strah od gubitka djetetove ljubavi, ponavljanje obrasca ponašanja iz 

vlastitog djetinjstva, zaštita samopoštovanja (osobito ukoliko bivši partner uspostavi 

novi partnerski odnos), kao i osjećaj nepovjerenja prema drugom roditelju 

(Waldron i Joanis, 1996; Warshak, 2008). 

U tablici 1. prikazani su rezultati različitih autora o ponašanju djece kao rezultat 

manipulacije roditelja. 

30



Tablica 1. Rezultati raznih istraživanja roditeljske manipulacije djecom u postupku 

razvoda 

Autori Ponašanje djece % djece 

Wallerstein i Kelley 

(1980) 

Johnston 

(2003) 

Kopetski 

(1998a, 1998b) 

Johnston 

(2003) 

Opiru se susretima s roditeljem s kojim ne žive 11% 

Vrlo snažan savez s roditeljem koji govori 

protiv drugog roditelja 

Isključivo negativni stavovi i odbijanje susreta s 

roditeljem s kojim dijete ne živi 



15% 

20% 

21% 

Johnston 

(1993) 

Johnston, Walters i 

Olsen (2005). 

Johnston, Walters i 

Olsen (2005). 



27% 

Negativni stavovi prema jednom roditelju 19% 

Snažno odbijanje drugog roditelja (ljutnja, 

ponižavanje, ismijavanje, optuživanje, 

odbijanje susreta) 

6,4% 

Johnston, Walters i Olsen (2005) navode da je oko 50% ispitivanih roditelja 

primjenjivalo određena ponašanja koja bi mogla utjecati na ometanje odnosa 

djeteta i drugog roditelja tijekom postupka dodjele roditeljske skrbi. 

Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba je (2010) provela istraživanje o 

prilagodbi djece na razvod roditelja. 

U istraživanju je sudjelovalo 110 obitelji. Upitnike je ispunjavalo 88 majki, 

39 očeva, te 126 djece. Stručnjaci iz CZSS, obiteljskih centara i zdravstvenih 

ustanova dali su procjene roditeljskih ponašanja. U 66 obitelji (64,7%) je postupak 

razvoda bio okončan, kod 25 obitelji (24,5%) je postupak razvoda bio u 

tijeku, dok u 11 obitelji (10,8%) postupak razvoda nije pokrenut ali su roditelji u 

visoko konfliktom odnosu. U 33 obitelji (30%) sustav je provodio intervencije 

radi ometanja susreta i druženja djeteta s roditeljem s kojim ne živi. 

U tablici 2. prikazane su procjene stručnjaka vezano uz sumnju na manipulaciju. 

Tablica 2. Procjene stručnjaka o ometanju susreta i druženja drugog 

roditelja s djetetom/djecom 

Nema ometanja susreta 51,8% 

Otac ometao susrete 7,3% 

Majka ometala susrete 14,5% 

Oba roditelja ometala susrete 6,4 % 

Drugi članovi obitelji ometali susrete 0,9% 

31



U sljedećoj tablici moguće je vidjeti ponašanja roditelja opisana česticama 

na skali nesuradnje. 

Tablica 3. Čestice koje ukazuju na roditeljsku nesuradnju. 

TVRDNJA (događa se često) 

Otac 

N=81-77 

Majka 

N=98 

Svađa se s drugim roditeljem pred djetetom 27,5% 14,4% 

Ispituje dijete o osobnom životu drugog roditelja 26,9% 10,3% 

Govori protiv drugog roditelja drugim osobama pred djetetom 22,1% 17% 

Prijeti drugom roditelju da će mu ograničiti roditeljska prava 21,3% 13,1% 

Nastoji dijete pridobiti na svoju stranu 31,3% 21,9% 

Verbalno prijeti oduzimanjem djeteta 16% 5,1% 

Nastavlja pravnu borbu za promjenu povjeravanja djeteta 18,8% 9,2% 

Iz svega navedenog evidentno je da ovaj problem postoji, te da ga je i nadalje 

potrebno istraživati. No, pitanje je prepoznajemo li uopće manipulacije roditelja 

u postupcima razvoda braka kao obiteljsko nasilje, zlostavljanje ili zanemarivanje 

prava djeteta od oba roditelja. Reagiramo li i na koji način? 

Zanimljivo je istraživanje autora Bow, Gould i Flens (2009) koji su ispitali 

pravne stručnjake i stručnjaka mentalnog zdravlja u vezi prepoznavanja problema 

manipulacije roditelja u slučajevima dodjele skrbništva nad djecom. Rezultati 

su pokazali kako u obje skupine većina ispitanih prepoznaje roditeljsku manipulaciju 

i otuđenje djeteta kao značajan problem. No, utvrđeno je da stručnjaci 

mentalnog zdravlja, uključeni u sudski proces dodjele skrbništva, u najvećoj 

mjeri prepoznaju manipulacije roditelja, slijede ih medijatori sudskih procesa, a 

u najmanjoj mjeri manipulaciju prepoznaju odvjetnici i sudci. 

Slično pokazuju i podaci Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi prema kojima 

je evidentno da stručnjaci centara za socijalnu skrb u Hrvatskoj također dobro 

prepoznaju i evidentiraju manipulirajuće ponašanje roditelja (tablica 4). 

Pravobraniteljica za djecu je 2009. godine u svom prijedlogu o izmjeni 

Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji istaknula potrebu da se onemogućavanje 

djeteta u ostvarenju njegova prava na susrete i druženja s članovima obitelji tretira 

kao oblik psihičkog nasilja. Nažalost, taj prijedlog nije prihvaćen. 

32



Tablica 4. Podaci Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi o manipulaciji pravima 

djeteta tijekom i nakon razvoda braka. 

Naziv intervencije 

Broj intervencija / 

slučajeva 

Upozorenja zbog manipulacije 1424 

Nadzor zbog manipulacije 537 

Manipulacija zbog koje se susreti ne održavaju 379 

Manipulacija zbog koje su susreti rjeđi od sudske presude 752 

Manipulacija od roditelja s kojim dijete ne živi 778 

Ukupno 2653 

Prema svim navedenim podacima jasno je da se stručnjaci mentalnog 

zdravlja u svom svakodnevnom radu susreću s problemom manipulacije djecom 

u procesu i nakon razvoda braka, te ju u najvećoj mjeri uspješno prepoznaju i na 

nju reagiraju. No, također se može zaključiti da pravosudni organi još uvijek 

nedovoljno prepoznaju štetnost takve manipulacije po djecu, te nemaju efikasan 

sustav za njezino rješavanje. 

Stoga, čak i kada su manipulativna ponašanja prepoznata od strane stručnjaka, 

sustav ih rijetko zaustavlja, a djeca ostaju nezaštićena i u riziku od razvoja 

ozbiljnih psiholoških problema. Nažalost, čak i u slučajevima kada sustav prepozna 

manipulaciju i reagira na pravilan način, za to je obično potrebno puno 

vremena, a u takvim situacijama, kada dijete ne viđa drugog roditelja, vrijeme je 

djeci neprijatelj. Time što propustimo roditelja prisiliti da prestane sa štetnim ponašanjem, 

ili mu ne pružimo stručnu pomoć kako bi stekao uvid u vlastita štetna 

ponašanja, zapravo ga gratificiramo i dajemo mu dozvolu da i dalje nanosi neprocjenjivu 

štetu svome djetetu. 

Prije svega potrebno je educirati stručnjake pravosudnog sustava, kako bi 

osvijestili posljedice roditeljske manipulacije po djecu i što prije je prepoznali, te 

svojim mehanizmima pravovremeno i adekvatno na nju reagirali. No, od ključne 

je važnosti da se takva edukacija temelji na znanstvenim istraživanjima i iskustvima 

iz kliničke prakse, odnosno da se utvrde jasni i jednoznačni kriteriji za 

prepoznavanje i definiranje manipulacije roditelja djecom kao oblika obiteljskog 

nasilja. Na taj način bi i stručnjaci mentalnog zdravlja i djelatnici pravosudnog 

sustava puno brže prepoznavali, te efikasnije procesirali ovakva, za djecu, štetna 

roditeljska ponašanja. Također je zadatak stručnjaka mentalnog zdravlja da i dalje 

inzistiraju na pravu djeteta na oba roditelja, te s tim ciljem surađuju sa svim 

institucijama sustava. 

U kasnijem radu s obiteljima, svakako je potrebno poticati medijaciju, a 

osim tretmana djeteta nužno je uključiti u tretman i rizične roditelje kako bi spoznali 

posljedice svog ponašanja, a onima nedostupnima tretmanu, potrebno je 

uvesti pravne sankcije. 

33



Literatura 

Bojuwoye, O. i Akpan, O. (2009). Personal, familial and environmental perspectives 

in children's reactions to parental divorce in South Africa. Journal of Family 

Studies, 15(3), 260-273. 

Bow, J. N., Gould, J. W. i Flens, J. R. (2009). Examining parental alienation in child 

custody cases: A survey of mental health and legal professionals. The American 

Journal of Family Therapy, 37(2), 127-145. 

Filipović, G. i Osmak-Franjić, D. (2010). Manipulacija djecom tijekom razvoda braka 

ili prekida izvanbračne zajednice roditelja – iz perspektive pravobraniteljice 

za djecu. U D. Osmak-Franjić (Ur.), Djeca i konfliktni razvodi – Zbornik priopćenja 

s Godišnje konferencije Mreže pravobranitelja za djecu Jugoistočne 

Europe i stručnih rasprava Pravobranitelja za djecu RH (str.61-67). Zagreb: 

Pravobranitelj za djecu. 

Gardner, R. A. (1985). Recent trends in divorce and custody litigation. Academy 

Forum (An American Academy of Psychoanalysis Publication), 29(2), 3-7. 

Grych, J. H. i Fincham, F. D. (2001). Interparental conflict and child development. 

Cambridge University Press. 

Johnston, J. R. (1993). Children of divorce who refuse visitation. U C. Depner i J. H. 

Bray (Ur.), Non-residential parenting: New vistas in family living (str. 109- 

135). Newbury Park, CA: Sage. 

Johnston, J. R. (2003). Parental alignments and rejection: An empirical study of alienation 

in children of divorce. Journal of the American Academy of Psychiatry 

& Law, 31(2), 158-170. 

Johnston, J. R., Walters, M. G. i Olesen, N. W. (2005). Is it alienating parenting, 

role reversal or child abuse? An empirical study of children's rejections of a 

parent in child custody disputes. Journal of Emotional Abuse, 5(4), 191-218. 

Kelly, J. B. i Johnston, J. R. (2001). The alienated child: A reformulation of Parental 

Alienation Syndrome. Family Court Review, 39(3), 249-266. 

Kopetski, L. M. (1998a). Identifying cases of parental alienation syndrome: Part 1. 

The Colorado Lawyer, 29(2), 65-68. 

Kopetski, L. M. (1998b). Identifying cases of parental alienation syndrome: Part 1. 

The Colorado Lawyer, 29(3), 63-66. 

McIntosh, J. (2003.): Enduring Conflict in Parental Separation: Pathways of Impact 

on Child Develeopment, Journal of Family Studies, 9(1),63-80. 

Waldron, K. H. i Joanis, D. E. (1996). Understanding and collaborativly treating 

Parental Alienation Syndrome. American Journal of Family Law, 10, 121-133. 

Wallerstein, J. S. i Kelly, J. B. (1975). The effects of parental divorce: Experiences 

of the preschool child. Journal of Child Psychiatry, 14(4), 600-616 

Warshak, R. A. (2008). Otrov razvoda: zaštita odnosa između roditelja i djeteta od 

osvetoljubivog bivšeg partnera. Zagreb: Algoritam. 

34



Summary 

Number of different research on parental manipulation of children during, 

before and after divorce are presented. Results suggest that manipulation 

exists, however, it is less clear whether representatives of different relevant 

professions could recognize manipulation. These findings are consistent with 

studies completed by the Child Protection Center in Zagreb (2010). Based on 

these studies, it could be concluded that it is necessary to educate experts in 

legal system in order to make the aware of the consequences od parental 

manipulation, to recognize them in time, and to react on it appropriatelly. It is 

of great importance to base the education on both the scientific research and 

clinical practise. That is, it is crucial to determine unambiguous and singlevalued 

criteria for recognising and defining parental manipulation of children 

as a kind of family violence. 

35

36 


Prepoznajemo li to kao obiteljsko nasilje?, str. 27.-35.



Pozvano predavanje – UDK 159.9.015.7:364.271 

EVOLUCIJSKA PSIHOLOGIJA I NASILJE 1 

dr. sc. Igor Kardum, red. prof. 

Sveučilište u Rijeci 

Filozofski fakultet Rijeka 

Odsjek za psihologiju 

S. Krautzeka b.b. - Kampus 

Rijeka 

e-mail: kardum@ffri.hr 

Sažetak 

U zadnjih petnaestak godina principi moderne sintetičke teorije evolucije sve 

se više koriste kao teorijski okvir za istraživanja u psihologiji i drugim društvenim 

znanostima. Primijenjeni u psihologiji (evolucijska psihologija), oni 

su prvenstveno usmjereni na razumijevanje psiholoških mehanizama koji su 

procesima prirodne i seksualne selekcije oblikovani tijekom miliona godina 

evolucije, jer su u okolini naših predaka omogućavali lakše preživljavanje i 

reprodukciju. Ti su psihološki mehanizmi sastavni dio prirode i suvremenih 

ljudi, koji žive u okolini koja je u nekim aspektima vrlo različita od okoline u 

kojoj su ti mehanizmi oblikovani. Zbog toga je vrlo važno razumjeti kako su 

te promjene u okolini djelovale na funkcioniranje tih mehanizama. Evolucijska 

perspektiva omogućava nam razumijevanje porijekla i funkcije kognitivnih 

mehanizama koji produciraju nasilje. 

Jedna od osnovnih prednosti korištenja evolucijske teorije u području nasilja 

u obitelji jest u tome što omogućava integraciju niza naizgled nepovezanih 

fenomena i istraživanja. Nadalje, kao integrativna meta-teorija ona omogućava 

postavljanje niza neočiglednih predikcija u različitim područjima istraživanja. 

Jedna od najvažnijih implikacija njezine primjene je stvaranje preduvjeta 

da javne politike i zakonodavstvo vezano uz nasilje u obitelji počivaju 

na znanstvenim spoznajama o ljudskoj prirodi, a ne na moralističkim pristranostima, 

vjerskim dogmama i predrasudama. 

1 Ovaj je članak proizašao iz znanstvenog projekta Osobine ličnosti, emocionalni i socijalni 

procesi kao odrednice zdravlja (009-0092660-2658), provođenog uz potporu Ministarstva 

znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske. 

37

Igor Kardum: Evolucijska psihologija i nasilje, 

str. 37-48. 

"Man, with all his noble qualities, with sympathy which feels for the most debased, 

with benevolence which extends not only to other men but to the humblest living 

creature, with his god-like intellect which has penetrated into the movements and 

constitution of the solar system – with all these exalted powers – Man still bears in 

his bodily frame the indelible stamp of his lowly origin." 

(Darwin, 1871/1981; The Descent of Man) 

Osnove evolucijske psihologije 

Najopćenitije rečeno, evolucijska psihologija je pristup u kojem se saznanja, 

principi i teorije evolucijske biologije koriste za istraživanja strukture i 

funkcija ljudskoga uma (Crawford, 1998). Evolucijska psihologija zasnovana je 

na nekoliko ključnih pretpostavki. Prije svega, ona polazi od činjenice da je prirodna 

selekcija jedini poznati proces sposoban dovesti do složenih funkcionalnih 

sustava kao što je ljudski mozak. Dakle, složenost ljudskog ponašanja može se u 

potpunosti razumjeti jedino uzimajući u obzir ljudsku evolucijsku prošlost i prirodnu 

selekciju. Nadalje, evolucijska psihologija smatra da ponašanje ovisi o 

psihološkim mehanizmima koji su oblikovani procesom evolucije putem prirodne 

selekcije. To su mehanizmi za obradu informacija koji registriraju i obrađuju 

specifične informacije te kao izlaz generiraju specifična ponašanja, fiziološku 

aktivnost ili informacije koje služe kao ulazne za druge psihološke mehanizme. 

Psihološki su procesi jednako kao i anatomske strukture i fiziološki 

mehanizmi olakšavali preživljavanje i reprodukciju u okolini naših predaka, pa 

su mehanizmi koji se nalaze u našem umu jednako tako produkti evolucijskih 

procesa kao što je to i naše tijelo. Nema nikakve dvojbe da je evolucijski proces 

oblikovao brojne biološke karakteristike koje nam pomažu u preživljavanju i 

reprodukciji. Koža je npr. dobro adaptirana da bi zaštitila vitalne organe od 

ozljeda i infekcija, pluća sa svojom velikom površinom i puno membrana idealne 

su za izmjenu plinova itd. Kao što je prirodna selekcija oblikovala fiziološke 

i anatomske adaptacije, tako je oblikovala i naše misli, preferencije, želje, 

stavove i emocije koje vode naše ponašanje prema rješavanju onih problema koji 

su se opetovano ponavljali tijekom naše evolucijske prošlosti i koji su utjecali na 

našu reproduktivnu uspješnost. Adaptacionistički pristup kojeg koristi evolucijska 

psihologija koristi saznanja o važnim problemima naših predaka da bi generirala 

hipoteze o funkcijama kognitivnih mehanizama u ljudskom umu. Dakle, 

jedna od temeljnih pretpostavki evolucijske psihologije je da su psihološki procesi 

također adaptacije koje su nastale procesom prirodne selekcije, te da su psihološke 

adaptacije funkcionalne komponente živčanog sustava čija je funkcija 

obrađivanje informacija (Crawford, 1998). Psihološki su mehanizmi sadržajno 

specifični. Oni su funkcionalno specijalizirani za izvođenje specifičnih zadataka 

odnosno za rješavanje specifičnih problema koji su učestalo djelovali na našu 

reproduktivnu uspješnost tijekom naše evolucijske prošlosti. Evolucijska psihologija 

snažno negira pretpostavku o ljudskom umu kao općenamjenskom stroju 

38



za rješavanje problema, nego smatra da su milioni godina ljudske evolucije bili 

povezani sa specifičnim okolinskim izazovima koji su procesom prirodne selekcije 

doveli do razvoja specifičnih kognitivnih mehanizama namijenjenih prilagodbi 

na te izazove. Zbog toga evolucijska psihologija um novorođenčeta ne 

smatra mehanizmom opće namjene u kojeg će kultura procesima učenja utisnuti 

određeni sadržaj, nego skup preprogramiranih, sadržajno bogatih i specijaliziranih 

mentalnih modula, koji su, slično kao i naši tjelesni organi, evoluirali zbog 

toga što su tijekom naše evolucijske prošlosti uspješno rješavali specifične adaptivne 

probleme. Svaki takav modul adaptacija je za rješavanje nekog specifičnog 

problema, koji se u okolini naših predaka ponavljano javljao i čije je rješavanje 

imalo snažne posljedica za preživljavanje i reprodukciju. Pojedinci koji nisu uspjeli 

na zadovoljavajući način riješiti te probleme imali su manju vjerojatnost za 

preživljavanje, pa prema tome i za prenošenje svojih gena u buduće generacije. 

Dakle, ljudski se mozak sastoji od velikog broja specifičnih psiholoških mehanizama 

odnosno psiholoških adaptacija koje zajednički dovode do ponašanja. 

Adaptacija se najčešće shvaća kao anatomska struktura, fiziološki proces ili 

ponašanje koje je našim precima olakšavalo preživljavanje i reprodukciju u 

usporedbi s ostalim članovima svoje vrste (Buss, 1999). Treba napomenuti da 

ljudi nisu svjesni adaptivne logike svojih ponašanja. Mi nismo adaptirani da bi 

nastojali ostvariti krajnje ciljeve (npr. povećanje reproduktivne vrijednosti) nego 

neposredne (npr. seksualnu ugodu), koji služe ostvarenju krajnjih ciljeva. Jedna 

od ključnih pretpostavki evolucijske psihologije je da ljudi nisu optimalno adaptirani 

na suvremenu okolinu. 

Adaptacije tijekom evolucijske prošlosti i u suvremenoj okolini 

Raskorak između okoline u kojoj smo evoluirali i današnje okoline posljedica 

je toga što su kulturalne promjene znatno brže od bioloških. Dok se 

biološka evolucija modernog čovjeka odvijala tijekom izuzetno dugog vremenskog 

perioda, kulturalne su promjene sve brže i brže. Biološka je evolucija 

omogućavala sporu prilagodbu na okolinske uvjete, dok je tehnološki razvoj, 

pogotovo u prošlih sto godina, čovjeku omogućio da mijenja svoju okolinu u 

skladu sa svojim potrebama. Jedna od posljedica takvog ubrzanog tehnološkog 

razvoja je i sve veći rakorak između svijeta u kojem danas živimo i svijeta u 

kojem smo kao vrsta evoluirali i na koji smo bili optimalno adaptirani. Međutim, 

psihološki mehanizmi koji su oblikovani za rješavanje problema naših predaka u 

njihovoj okolini također su uključeni i u produkciju ponašanja suvremenih ljudi. 

Ako ponašajne adaptacije pokušamo razlikovati s obzirom na njihov doprinos 

u okolini naših predaka i u suvremenoj okolini dobit ćemo četiri moguća 

ishoda: pravu patologiju, kvazinormalna ponašanja, pseudopatologiju te adaptivena, 

kulturalno varijabilna ponašanja (Crawford, 2004). Prava patologija (npr. 

autizam, incest između braće i sestara, ozljede mozga itd.) nije doprinosila reproduktivnoj 

uspješnosti naših predaka, a ne doprinosi niti dobrobiti suvremenih 

39


str. 37-48. 

ljudi. Kvazi-normalna ponašanja su ona koja su bila rijetka ili koja nisu bila 

prisutna u okolini naših predaka zbog toga jer su sa stajališta reproduktivne uspješnosti 

imala veliku cijenu, međutim, koja su postala socijalno prihvatljiva za 

značajan dio populacije pojedinih suvremenih društava. Primjer za to je usvajanje 

djece s kojom nismo genski povezani, što je u okolini naših predaka bilo 

neprihvatljivo, a danas se u velikom dijelu svijeta smatra ne samo socijalno prihvatljivim 

nego se visoko vrednuje. Kasno rađanje, kratak interval između potomaka, 

što je sve reduciralo reproduktivnu uspješnost u svijetu naših predaka 

danas je u brojnim modernim društvima norma. Poliandrija, sustav koji je bio 

malo vjerojatan u Pleistocenu danas je prihvatljiv, a u nekim se društvima i ohrabruje. 

Kvazinormalna ponašanja spadaju među najvažnije karakteristike svih 

ljudskih zajednica i ona mogu biti veliki izvor neugode i stresa. 

Pseudopatologije su ponašanja koja imaju porijeklo u adaptacijama koje su 

oblikovane kao odgovor na probleme s kojima su se susretali naši preci, međutim, 

zbog različitih razloga ona danas više ne doprinose zdravlju, nisu moralno 

i kulturalno prihvatljiva. Naši su preci npr. vjerojatno zamjenjivali seks za 

različite resurse, kao što su hrana i zaštita. Suvremena je prostitucija vjerojatno 

odraz te adaptacije, jer još uvijek neke žene trebaju resurse, a neki muškarci 

imaju otežan normalan seksualni pristup ženama. Naši muški preci koji su neznajući 

brinuli o djetetu nekog drugog muškarca imali su manju reproduktivnu 

uspješnost nego oni koji se nisu brinuli za dijete drugog muškarca. Prirodna je 

selekcija dovela do toga da muškarci žene promatraju kao svoje seksualno vlasništvo 

da bi se izbjegla mogućnost da se brinu o djetetu koje biološki nije njegovo. 

U modernoj okolini, u kojoj žene dolaze u kontakte s velikim brojem nepoznatih 

muškaraca taj mehanizam može doprinositi nasilju nad ženama. Pseudopatologije 

imaju svoju osnovu u evolucijom oblikovanim adaptacijama i zbog 

toga ih je vrlo teško eliminirati. Ako npr. pretilost ima svoju osnovu u adaptacijama 

koje su našim precima slatku i masnu hranu učinile privlačnom jer su 

omogućavale adekvatan kalorijski unos u vrijeme kada je potrošnja kalorija bila 

relativno velika a adekvatna prehrana nepredvidljiva, tada redukcija pretilosti 

može biti vrlo težak zadatak (Kardum, Gračanin i Hudek-Knežević, 2008). Slično 

tome, ako infanticid, muška pornografija, seksualno uznemiravanje, nasilje 

nad ženama imaju svoje osnove u evolucijom oblikovanim emocionalnim i motivacijskim 

adaptacijama, tada možemo očekivati da je njihova potpuna eliminacija 

vrlo teška. Štoviše, energičan napor da se eliminiraju može dovesti do novih 

pseudopatologija. Ako npr. prostitucija ima porijeklo u zamjeni seksa za resurse, 

tada energični napori da se ona eliminira mogu dovesti do porasta nekih 

oblika kriminalnog ponašanja kod žena (npr. krađe po dućanima), odnosno do 

većeg korištenja pornografije kod muškaraca. Pokušaji da se strožim pravnim 

normama eliminira infanticid kojeg čine žene može dovesti do povećanja njihove 

depresivnosti i broja samoubojstava (Crawford, 2004). 

Pseudopatologije su ključne za razumijevanje nasilja. Sa stajališta evolucijske 

psihologije nije najbolji način njihova potpuna redukcija nego razumijevanje 

40



njihova funkcioniranja u kontekstu suvremene okoline. 

Adaptivna, kulturalno varijabilna ponašanja uključuju adaptacije koje su 

povećavale reproduktivnu uspješnost i u okolini naših predaka i u suvremenoj 

okolini. Ljudsko srce i dalje pumpa krv, a oko nam služi da bi vidjeli. Još uvijek 

moramo pronaći adekvatnog partnera da bi se razmnožili i moramo podizati 

svoju djecu. Međutim, svaka adaptacija ima svoju cijenu. Ponašanja zavođenja 

ključna su za pronalaženje partnera, međutim, ona također mogu dovesti do konflikta 

i nasilja. U brzo promjenjivom svijetu postoji opasnost da socijalne i kulturalne 

promjene dovedu do toga da adaptivna ponašanja postanu pseudopatologije. 

Konflikti tijekom naše evolucijske prošlosti 

Nekoliko se tipova konflikata ponavljano javljalo tijekom ljudske evolucijske 

prošlosti. Tako su npr. postojali značajni selekcijski pritisci koji su favorizirali 

suradnju s drugima nasuprot samostalnoj akciji, kao npr. u slučajevima 

lovljenja velike divljači, gradnje skloništa ili obrane od napada neprijateljske 

grupe. Međutim, također su postojali značajni selekcijski pritisci za evoluciju 

strategija kojima ćemo nadvladati druge u konfliktima oko nedovoljnih resursa, 

uključujući i kompeticiju za atraktivnim partnerima, teritorijem i drugim resursima. 

Jedna opća strategija za pobjedu u natjecanju za ograničenim resursima je 

nanošenje štete rivalima. Nanošenje štete rivalima koji su s nama u kompeticiji 

za neke resurse omogućava nam veću kontrolu nad tim resursima. 

Postoje brojni dokazi koji govore da muškarci visokog statusa imaju seksualni 

pristup većem broju žena nego muškarci niskog statusa (Betzig, 1993; 

Buss, 2003), a i žene preferiraju muškarce višeg statusa. Također, muškarci višeg 

statusa imaju veću vjerojatnost da će pronaći reproduktivno vredniju ženu. 

Pojedinac u grupi teško može doći do višeg statusa bez da je nekome drugome 

"pomogao" da dođe na niži, odnosno bez da mu je nanio štetu povezanu s gubitkom 

statusa. Potencijal za velike reproduktivne dobitke povezan s poboljšanjem 

statusa dovodi do selekcijskih pritisaka za specijaliziranim kognitivnim adaptacijama 

koje dovode do uspona u hijerarhiji i drugih kognitivnih mehanizama koji 

onemogućavaju veliki pad u toj hijerarhiji. 

Konflikti oko statusa i resursa vrlo su značajni za bolje razumijevanje npr. 

dobnih razlika u nasilju i delinkventnom ponašanju (Shackelford i Duntley, 

2008). U različitim vremenima i društvima konzistentno se može pronaći snažan 

porast delinkventnog ponašanja (s vrhuncem u 16-18 godini) u pubertetu, a nakon 

toga njegovo sporo opadanje. Kriminolozima je takav uzorak dugo bio teško 

objašnjiv. Neki su npr. smatrali da se radi o povećanom utjecaju vršnjaka, a da 

kasnije dolazi do opadanja kada dođe do većeg utjecaja djevojaka, žena, suradnika 

na poslu itd. Međutim, to ne objašnjava činjenicu zašto se uopće događa 

41


str. 37-48. 

takav utjecaj vršnjaka i zašto on češće dovodi do negativnog nego do pozitivnog 

utjecaja. 

Evolucijski psiholozi smatraju da se adolescencija i ponašanja koja se tijekom 

nje manifestiraju također trebaju shvatiti kao adaptacije budući da prirodna 

selekcija favorizira dominantne, riziku sklone muškarce jer takva ponašanja rezultiraju 

većim brojem prilika za sparivanje, a onda i povećanjem njihove reproduktivne 

uspješnosti. Kod svih vrsta primata od sredine adolescencije do rane 

odrasle dobi period je intenzivne kompeticije između mužjaka za dominaciju i 

status čiji je cilj osigurati više mogućnosti za reprodukciju (Shackelford i 

Duntley, 2008). To je pogotovo istaknuto tamo gdje je socijalna kontrola slaba. 

Tipičan primjer jesu tzv. kulture časti, zajednice u kojoj su naročito mlađi muškarci 

vrlo osjetljivi na narušavanje svoje reputacije, posebno u kontekstu natjecanja 

u dominaciji. Takve se subkulture razvijaju ondje gdje postoji visok rizik 

da ćemo ostati bez nekih resursa na socijalno nedopušten način (npr. da će nam 

ih ukrasti) te gdje je socijalna kontrola slaba ili se u nju nema povjerenja, a 

striktna i stabilna dominacija nije uspostavljena. Podaci konzistetno pokazuju da 

je nasilničko ponašanje visoko koncentrirano upravo u grupama slabo obrazovanih, 

neoženjenih, s malo materijalnih resursa te nezaposlenih mladih muškaraca 

koji imaju malo za izgubiti, a nasilničkim ponašanjem puno mogu dobiti. Taj intenzivan 

i vrlo često smrtonosan rivalitet funkcionalno je povezan s kompeticijom 

među muškarcima i ima svoj korijen u reproduktivnom rivalitetu. Nasilje i 

homicid u tim grupama obično je rezultat trivijalnih konflikata oko časti, poštovanja 

i ugleda u kontekstu kulture u kojoj je nasilna obrana takvih vrijednosti 

glavni put prema statusu. Kako kaže Daly (1996), čini se da smo prirodnom selekcijom 

oblikovani za maksimalnu kompetetivnost i konfliktnost u ranoj 

odrasloj dobi. 

Jesmo li adaptirani za ubojstva? 

Ubojstva nisu toliko rijetka koliko nam se možda čini. Prosječna godišnja 

stopa ubojstava u svijetu više je od 10 na svakih 100 000 stanovnika (Duntley i 

Buss, 2008). Stoga je važno pitanje na koje pokušava odgovoriti i evolucijska 

teorija zbog čega to ljudi čine i je li to adaptacija (ili ima li bar korijen u adaptacijama, 

tj. predstavlja li pseudopatologiju koju je stoga vrlo teško eliminirati) 

ili ne. 

Neki evolucijski orijentirani autori smatraju da ubojstvo nije adaptacija nego 

usputni produkt nekih strategija oblikovanih za neletalne ishode. Daly i 

Wilson (1988) smatraju da su ubojstva zapravo pogreške uzrokovane pretjeranom 

reakcijom. Tako npr. suprug koji ubije svoju ženu zbog toga što smatra da 

je bila seksualno nevjerna to zapravo čini jer je opskrbljen različitim mehanizmima 

za nadgledanje, kontrolu i ograničavanje ženina ponašanja, a ti mehanizmi 

u nekim sitaucijama jednostavno pretjerano reagiraju. Time se ne objašnjava 

42



učestala praksa ubijanja pripadnika svoje vrste kod brojnih životinja, a osim toga 

ova teorija ima poteškoća u objašnjenju ubojstava s predumišljajem, dakle ubojstava 

koja ljudi planiraju tjednima, mjesecima i duže. Čini se da je razmišljanje o 

ubojstvu prilično raširena pojava, te da su predumišljaji koji se javljaju kod nekih 

ubojstava samo vrh ledenog brijega. Tako npr. Kenrick i Sheets (1993) navode 

da je većina studenata imala barem jednu homicidnu fantaziju u životu. 

Duntley i Buss (2008) smatraju da bi objašnjenje homicida bilo kompletno, 

ono mora objasniti sljedeće činjenice: 

1. zbog čega su u različitim kulturama ubojice uglavnom muškarci (oko 

87%), 

2. zbog čega su u različitim kulturama žrtve uglavnom muškarci (oko 

75%), 

3. zbog čega žene u različitim kulturama neka ubojstva čine češće nego 

muškarci (npr. ubojstva vlastite djece neposredno nakon rođenja), 

4. zbog čega ljudi u različitim kulturama ubijaju u kvalitativno različitim 

uvjetima, što dovodi do predvidljivog infanticida, ubijanja usvojene 

djece, ubijanja muškaraca od strane žena i obratno itd. 

5. zbog čega ljudi imaju zamišljaje o ubojstvima koja usko korespondiraju 

s kontekstom u kojem ljudi stvarno čine ubojstva. 

Duntley i Buss (2008; Buss i Duntley, 2003) predložili su teoriju koja kaže 

da ljudi posjeduju adaptacije posebno oblikovane za ubojstvo drugih osoba. Te 

su adaptacije, kao i sve druge adaptacije produkt prirodne selekcije. Kao i sve 

adaptacije, one se favoriziraju ako bolje rješavaju neke važne adaptivne probleme 

nego neki alternativni mehanizmi. 

Duntley i Buss (2008) smatraju da su ubojstva funkcionalna u rješavanju 

različitih adaptivnih problema. Specifično, ubojstvo pripadnika iste vrste doprinosi: 

1. prevenciji iskorištavanja, ozljeda, silovanja, toga da netko ubije nas, našeg 

srodnika, partnera ili saveznika u sadašnjosti i budućnosti, 

2. upravljanju ugledom, odnosno otežava da nas se vidi kao osobu koju je 

lako iskorištavati, ozljediti, silovati, ubiti i sl., 

3. eliminaciji "skupe" osobe, koja koristi puno resursa, a nije nam srodnik 

(npr. nebiološko dijete), 

4. eliminacija genetskog srodnika u situaciji kada bi ulaganje u nekog 

drugog više povećalo našu reproduktivnu uspješnost (npr. ubojstvo kronično 

bolesnih, potomstva slabe kvalitete i sl.). 

U tim je uvjetima ubojstvo jedinstvena i snažna strategija s dramatičnim 

posljedicama za počinitelja i žrtvu. Ubojstvo je drugačije od ostalih strategija 

nanošenja štete jer dovodi do apsolutnog kraja konflikta ili kompeticije. Ova je 

adaptacija vjerojatnija u nekim uvjetima, posebno kada ubojstvom rješavamo važan 

reproduktivni problem (npr. onemogućavamo ubojstvo vlastite djece). Tako- 

43


str. 37-48. 

đer, ubojstvo je vjerojatnije kada njime rješavamo više problema (npr. ako ubijemo 

osobu koja monopolizira zajedničke resurse, nasilan je i zavodi tuđe žene, 

maltretira našu braći u djecu i sl). 

Homicid naravno nije preferirana strategija koja je oblikovana da bi rješavala 

bilo kakve probleme u svim situacijama. U mnogim je situacijama ona 

strategija za koju se plaća visoka cijena, cijena koja nadvladava njezinu korist. 

Homicidno ponašanje je najbolje rješenje za rijetku kombinaciju adaptivnih problema 

i okolnosti, vezanih prije svega uz vrlo vrijedne reproduktivne resurse. 

Adaptacijska teorija ubojstva pretpostavlja da je glavnina ubojstava funkcionalni 

ishod adaptacija za produkciju letalne agresije. Dakle, mi imamo oblikovane 

adaptacije za ubojstvo koje će riješiti različite adaptivne probleme, od ubojstva 

kao nužne obrane do ubojstva u ratu. 

Konflikti vezani uz partnera 

Za razumijevanje konflikata i nasilja u vezi s partnerom posebno je važna 

teorija diferencijalnog roditeljskog ulaganja (Trivers, 1972). Ona uključuje dvije 

važne pretpostavke. Kod vrsta koje se razmnožavaju spolno spol koji u potomstvo 

ulaže više (obično ženke/žene) bit će više izbirljiv pri odabiru partnera. 

Drugo, spol koji ulaže manje (obično mužjaci/muškarci) bit će u većoj međusobno 

kompeticiji za seksualnim pristupom spolu koji ulaže više. Žene su znatno 

više od muškaraca ograničene brojem potomstva kojeg mogu imati tijekom svog 

životnog vijeka. S druge strane, muškarci su reproduktivno ograničeni brojem 

partnerica koje mogu uspješno oploditi. Te su razlike izvor ponavljanih konflikata 

između spolova tijekom naše evolucijske prošlosti. Neke od posljedica tog 

konflikta su seksualno uznemiravanje i ženska prostitucije. Međutim, te razlike 

dovode i do znatno većih problema, koji se ogledaju prije svega u nasilju muškarca 

nad ženom, a uglavnom su vezani uz problem ljubomore, odnosno sigurnosti 

očinstva. Ljubomora, posebno muška, može biti i vrlo opasna. Zbog nesigurnosti 

u vlastito očinstvo muškarci imaju posjednički pogled na vlastitu ženu 

i njene reproduktivne kapacitete, čemu svjedoči vrlo raširena praksa nadzora, a 

ponekad i izolacije reproduktivno vrijednih žena, kao i gotovo univerzalno prihvaćeno 

pravilo da se "lovljenje tuđe divljači" smatra povredom vlasništva. Stav 

da je muškarac vlasnik ženinih reproduktivnih kapaciteta vrlo je važan kod nasilja u 

obitelji. Ljubomora je vodeći identificirani motiv bračnog homicida, kao i brojnih 

drugih nasilnih akata koji se događaju unutar obitelji. 

Zanimljiv primjer posjedničkog stava muškarca prema ženama i njezinim 

reproduktivnim kapacitetima predstavlja i pojava silovanja u braku. Prema postojećim 

podacima oko 10 do 26 % žena doživjelo je silovanje od strane partnera 

(Abrahams, Jewkes, Hoffman i Laubscher, 2004). Goetz i Shackelford (2006) su 

ispitivali učestalost silovanja na uzorku mlađih muškaraca i žena u romatičnim 

vezama i našli su da 7.3% muškaraca priznaje da je barem jednom silovalo sa- 

44



dašnju partnericu dok 9.1% žena navodi da su barem jednom bile silovane od 

strane svog sadašnjeg partnera. Iako su već i ti postoci alarmantno visoki, oni su 

u stvarnosti vjerojatno još i veći. 

Predloženo je više hipoteza kojima se nastojalo objasniti ovu univerzalnu 

pojavu. Najveći broj istraživača vjeruje da je točna hipoteza koja kaže da je to 

ponašanje motivirano muškarčevim pokušajima da dominira i kontrolira svoje 

partnerice, te da ono proizlazi iz muškarčeve socijalne uloge. Alternativno objašnjenje 

zastupaju autori koji se ovim fenomenom bave s evolucijskog stajališta i 

koji smatraju da je seksualno nasilje u intimnim vezama povezano s nesigurnošću 

roditeljstva, odnosno muškarčevom sumnjom da mu partnerica nije seksualno 

vjerna (npr. Goetz i Shackelford, 2006). Seksualno nasilje događa se kao 

odgovor na znakove koji ukazuju na partnerovu seksualnu nevjeru, a ima za cilj 

da se i njegova sperma nađe u ženinom reproduktivnom traktu u trenutku kada 

on percipira da postoji velika opasnost od toga da se sperma suparnika također 

nalazi u reproduktivnom traktu njegove partnerice. Ta je hipoteza predložena 

nakon što se otkrilo da se silovanje partnera događa i kod brojnih životinjskih 

vrsta i to nakon što je ženka bila u seksualnom kontaktu s nekim tko nije njezin 

trenutni partner (Lalumiere i sur., 2005) te nakon što je postalo jasno da se i kod 

ljudi ono najčešće događa nakon optužbi da je žena bila seksualno nevjerna. U 

toj se situaciji događa kompeticija među spermijima kao oblik postkopulatorne 

kompeticije između muškaraca (Goetz i sur., 2008). Postoje brojni nalazi iz 

područja psihologije, fiziologije, anatomije i genetike koji otkrivaju da su naše 

pretkinje, kao i suvremene žene katkad bile s više partnera u kratkim vremenskim 

intervalima, tako da se u njihovom reproduktivnom traktu istovremeno našla 

sperma dva ili više muškarca. 

Postoji nekoliko nalaza koji podržavaju ovu hipotezu. Gage i Hutchinson 

(2006) nalaze da su muževi koji siluju svoje žene seksualno ljubomorniji nego 

oni koji ih ne siluju. Nadalje žene koje su doživjele bračno silovanje češće su 

imale izvanbračne seksualne izlete nego one koje nisu silovane u braku (Shileds 

i Hanneke, 1983). Goetz i Shackelford (2006) su u dva istraživanja pokazali da 

je muškarčevo seksualno nasilje pozitivno povezano s partneričinom nevjerom. 

Dakle, muškarci koji više koriste seksualno nasilje uparuju se sa ženama koje 

jesu i koje će vjerojatnije biti seksualno nevjernije. U svakom slučaju, čini se da 

je muškarčeva optužba partnerice da je bila seksualno nevjerna pouzdan prediktor 

seksualnog nasilja u braku. 

Implikacije za pravo i javne politike 

Ako je primarna funkcija prava i javnih politika regulacija aktualnih ili potencijalnih 

konflikata interesa, onda je točno objašnjenje tih interesa vrlo važno. 

Evolucijska perspektiva omogućava pronalaženje udaljenih ciljeva pojedinca 

kao što je reprodukcija, budući da je reprodukcija osnovna vrijednost prirodne 

selekcije i kriterij na osnovi kojeg se oblikuju nove adaptacije. Evolucijska psi- 

45


str. 37-48. 

hologija omogućava objašnjenja zbog čega su naši ciljevi, želje i motivi u konfliktu 

s ciljevima, željama i motivima drugih osoba te zašto oni sustavno variraju 

s obzirom na spol, dob, kontekst, vrstu povezanosti s drugima itd. 

Kako se u zadnje vrijeme sve više naglašava, razvoj i implementacija efektivnih 

politika i programa za prevenciju nasilja mora biti znastveno zasnovana. 

Jones (2005) naglašava da pravo možemo shvatiti kao polugu namijenjenu tome 

da ljudsko ponašanje pomakne u socijalno prihvatljivom smjeru – preveniranju 

nekih ponašanja i ohrabrivanju da se čine neka druga ponašanja. Efikasnost prava 

ili bilo kojeg drugog oblika javnih politika počiva na točnosti psiholoških modela 

na kojima su zasnovane. Znanstveno netočni modeli dovode do javnih politika 

i pravnih normi koje se neefikasne za dolaženje do željenih promjena u 

ljudskom ponašanju. U tom je smislu evolucijska teorija ključni dio za razumijevanje 

kompletne slike ljudskog ponašanja. 

Literatura 

Abrahams, N., Jewkes, R., Hoffman, M. i Laubscher, R. (2004). Sexual violence 

against intimate partner in Cape Town: Prevalence and risk factors reported by 

men. Bulletin of the World Health Organization, 82(5), 330-337. 

Betzig, L. L. (1993). Sex, succesion, and stratification in the first six civilizations. 

U: L. Ellis, (Ur.), Social stratification and socioeconomic inequality (str. 37- 

74). Westport, CT: Praeger. 

Buss, D. M. (1999). Evolutionary psychology: The new science of the mind. 

Needham Heights, MA: Allyn and Bacon. 

Buss, D. M. (2003). The evolution of desire. New York: Free Press. 

Buss, D. M. i Duntley, J. D. (2003). Homicide. An evolutionary psychological 

perspective and implications for public policy. U: R.W. Bloom i N. Dess (Ur.), 

Evolutionary psychology and violence: A primer for policymakers and public 

policy advocates (str. 115-128). Westport, CT: Praeger 

Crawford, C. (1998). The theory of evolution in the study of human behavior: An 

introduction and overwiev. U: C. Crawford i D. L. Krebs (Ur.), Handbook of 

evolutionary psychology (str. 3-41). Mahwah, NJ: Erlbaum. 

Crawford, C. (2004). Public policy and personal decisions: The evolutionary context. 

U: C. Crawford i C. Salmon (Ur.), Evolutionary psychology, public policy 

and personal decisions (str. 3-22). Mahwah, NJ: Erlbaum. 

Daly, M. (1996). Evolutionary adaptationism. Another biological approach to 

criminal and antisocial behavior. U: G. Bock i J. Goode (ur.), Genetics of 

criminal and antisocial behavior (str. 183-195). Chichester, UK: Wiley. 

Daly, M. i Wilson, M. (1988). Homicide. Hawthorne, NY: Aldine de Gruyter. 

Darwin, C. (1871/1981). The descent of man and selection in relation to sex. 

Princeton: Princeton University Press. 

46



Duntley, J. D. i Buss, D. M. (2008). The origins of homicide. U: J. D. Duntley i T. 

K. Shackelford (ur.), Evolutionary forensic psychology (str. 41-64). New York: 

Oxford University Press. 

Gage, A. J. i Hutchinson, P. L. (2006). Power, control, and intimate partner sexual 

violence in Haiti. Archives of Sexual Behavior, 35, 11-24. 

Goetz, A. T. i Shackelford, T. K. (2006). Sexual coercion and forced in-pair 

copulation as sperm competition tactics in humans. Human Nature, 17, 265- 

282. 

Goetz, A. T., Shackelford, T. K., Starratt, V. G. i McKibbin, W. F. (2008). Intimate 

partner violence. U: J. D. Duntley i T. K. Shackelford (Ur.), Evolutionary 

forensic psychology (str. 65-78). New York: Oxford University Press. 

Jones, O. D. (2005). Evolutionary psychology and the law. U: D. M. Buss (Ur.), 

Handbook of evolutionary psychology (str. 953-974). Hobokem, NY: Wiley. 

Kardum, I., Gračanin, A. i Hudek-Knežević, J. (2008). Evolutionary explanations of 

eating disorders. Psychological Topics, 17, 247-263. 

Kenrick, D. T. i Sheets, V. (1993). Homicidal fantasies. Ethology and Sociobiology, 

14, 231-246. 

Lalumiere, M. L., Harris, G. T., Quinsey, V. L. i Rice, M. E. (2005). The causes of 

rape: Understanding individual differences in male propensity for sexual 

aggression. Washington, DC: APA Press. 

Shackelford, T. K. i Duntley, J. D. (2008). Evolutionary forensic psychology. U: J. 

D. Duntley i T. K. Shackelford (Ur.), Evolutionary forensic psychology (str. 3- 

19). New York: Oxford University Press. 

Shileds, N. M. i Hanneke, C. R. (1983). Battered wives' reactions to marital rape. U: 

R. Gelles, G. Hotaling, M. Straus i D. Finkelhor (Ur.), The dark side of 

families (str. 131-148). Beverly Hills, CA: Sage. 

Trivers, R. L. (1972). Parental investment and sexual selection. U: B. Campbell 

(Ur.), Sexual selection and the descent of man: 1871-1971 (str. 136-179). 

Chicago: Aldine. 

Summary 

In the last fifteen years, the principles of modern synthetic theory of evolution 

is increasingly being used as a theoretical framework for research in 

psychology and other social sciences. Applied in psychology (evolution 

psychology), they are primarily focused on understanding the psychological 

mechanisms that are the processes of natural and sexual selection shaped over 

millions of years of evolution, because the environment of our ancestors 

allowed easier to survive and reproduce. These psychological mechanisms 

are an integral part of nature and modern humans, who live in an environment 

that is in some aspects very different from the environment in which 

these mechanisms are designed. It is therefore very important to understand 

how these changes in the environment affected on the functioning of these 

47


str. 37-48. 

mechanisms. The evolution perspective allows us to understand the origin 

and function cognitive mechanisms that produce violence. 

One of the main advantages of using evolution theory in the field of domestic 

violence is that it allows the integration of a series of seemingly unrelated 

phenomena and research. Furthermore, as an integrative meta-theory is the 

one to set up a series of predictions in various fields of research works. One 

of the most important implications is to create a preconditions to public 

policy and legislation related to domestic violence based on scientific knowledge 

about human nature, rather than moralistic bias, religious dogmas and 

prejudices. 

48



Pozvano predavanje – UDK 364.271-056.26 

NASILJE PREMA OSOBAMA S INVALIDITETOM 

dr. sc. Mirjana Krizmanić, red. prof. 

u mirovini 

Gundulićeva 38, Zagreb 

kiepach@yahoo.com 

Sažetak 

Iako se na prvi pogled čini nepotrebnim govoriti zasebno o nasilju prema 

jednoj od manjinskih grupa u društvu, jer je nasilje uvijek nasilje neovisno o 

tome na koga je usmjereno, čini se da ipak postoje neke razlike u nasilju usmjerenom 

na tu posebno ranjivu skupinu. S jedne strane, osobe s invaliditetom 

teže se brane i zaštićuju od nasilja, a s druge su strane posebno osjetljive 

na nasilje potaknuto predrasudama i stereotipima prema njima. Specifičnost 

nasilja prema osobama s invaliditetom potaknuta je tako postojanjem 

potencijalnih žrtava prema kojima se nasilje, naročito neki oblici nasilja (npr. 

izrugivanje) gotovo redovito može nekažnjeno manifestirati, ali i postojanjem 

potencijalnih nasilnika koji nasilje prema osobama s invaliditetom smatraju 

dopustivim, a u nekim slučajevima čak i poželjnim. Ima, naime, nasilnika 

koji uživaju u maltretiranju drugačijih i očito slabijih od sebe. To su nasilnici 

koji, na primjer, uzimaju kućnog ljubimca (psa ili mačku) kako bi imali žrtvu 

za maltretiranje. 

I same osobe s invaliditetom, posebice žene, posebna su vrsta žrtava nasilja, 

jer se često ne samo manje brane od nasilja, već ga češće od žena koje nisu 

invalidi taje i u tišini podnose. Za sprječavanje nasilja posebno su važni upravo 

razlozi te šutnje žena s invaliditetom, koje se rijetko kad usude požaliti i 

na različite vrste nasilja od strane liječnika. 

Različite vrste invaliditeta, kao i dob i spol osoba s invaliditetom u velikoj 

mjeri određuju i vrste nasilja kojima će biti izložene. Treba istaknuti i da su 

sve vrste zaštite invalidnih osoba od različitih vrsta nasilja najčešće "mrtvo 

slovo na papiru", jer u nas nema niti sustavnih istraživanja čestine takvog 

nasilja, niti samih nasilnika 

Nasilje prema osobama s invaliditetom uključuje sve poznate oblike nasilja: 

od ubojstva i silovanja do različitih verbalnih i neverbalnih nasrtaja na te 

osobe, njihov tjelesni i psihički integritet i njihove vrijednosti. Oblici nasilja 

prema posebno ranjivim skupinama, kao što su to osobe s invaliditetom, starije 

49

Mirjana Krizmanić: Nasilje prema osobama s invaliditetom, 

str. 49.-56. 

osobe i djeca, redovito uključuju široku lepezu različitih oblika nasilja, jer su te 

skupine slabije od većine ljudi, pa stoga i manje sposobne obraniti se od nasilja. 

Osim toga, najčešće su i slabije zaštićene zakonima i propisima nego druge 

skupine u općoj populaciji. 

Polazeći od široke definicije nasilja koje uključuje i ugrožavanje nečijih 

vrijednosti, moramo u definiciju nasilja uključiti i svako grubo kršenje društvenih 

normi i normi uljudnog ponašanja, pa u tom slučaju u nasilje moramo 

ubrojiti i glasne psovke mladih na ulici, prostačke kretnje i primjedbe kojima se 

izražava prezir prema osobama s invaliditetom i starcima. Dodamo li ovim 

"uličnim" oblicima nasilja i silno učestale oblike nasilja o kojima govore i pišu 

mediji, poput nasilja u obitelji, nasilja među vršnjacima u školi i nasilja na 

radnom mjestu, očito je da smo okruženi nasiljem, što postupno dovodi do dvije 

pojave koje i nisu međusobno isključive: 1) s jedne strane i sami postajemo 

agresivni, jer počinjemo shvaćati da se s nasilnicima ne može drugačije nego 

nasilno, 2) a s druge strane postajemo ravnodušni prema nasilju, jer se na njega 

navikavamo. 

U našem su društvu posebno ugrožene skupine prema kojima postoje izražene 

predrasude, kao što u to u manjoj ili većoj mjeri sve skupine osoba s invaliditetom. 

I među tim skupinama postoje određene razlike u snazi i učestalosti 

predrasuda prema njima, koje su u pravilu najveće prema mentalno oštećenim ili 

mentalno bolesnim osobama, te osobama s vidljivim tjelesnim nedostacima ili 

malformacijama, a nešto manje prema osobama sa senzornim nedostacima. 

Predrasude prema osobama s invaliditetom najčešće uključuju obezvrjeđivanje 

tih osoba, stajalište da invalidne osobe najčešće žive na teret društva, te niz 

stereotipa i predrasuda o njihovom osobinama ličnosti, prema kojim su invalidi 

uvijek teške i komplicirane osobe, koje uvijek nešto traže, mnogo jadikuju i 

malo rade. 

Upotreba naziva "invalid" nije u ovom tekstu ni omaška ni propust, već 

svjesno i namjerno upotrijebljen naziv. Upotreba različitih opisnih naziva kojima 

se izbjegava jasno obilježavanje onog što je svim vidljivom i poznato, posljedica 

je nepromišljenog "uvoza" tzv. politički korektnog govora. Time se, naime, nikako 

ne smanjuju, već samo povećavaju predrasude prema tim skupinama ljudi, 

jer se djecu od malena uči da ne smiju reći što vide, primjerice, ovaj striček šepa, 

teta je debela i sl. Time se djeci daje na znanje da je točan opis nečijeg stanja 

nešto nedopustivo, a to valjda znači i da je to stanje nešto strašno, umjesto da se 

jasno kaže kako je netko invalid, ali istodobno djecu i poučida to ne uključuje 

ništa više osim te činjenice. Drugim riječima, ako je netko slijep ili grbav to ne 

znači niti da je zbog toga dobar ili loš, marljiv ili lijen, pošten ili nepošten, već 

samo to da ima neke teškoće, a ljudi koji imaju te teškoće ili nedostatke razlikuju 

se međusobno kao i svi ostali ljudi, pa mogu biti dobri ili loši, marljivi ili lijeni 

itd. Mi često bez razmišljanja usvajamo neke tuđe propise ili običaje, koji kod 

nas nemaju smisla. Predrasude nisu u nazivu, pa će postojati i dalje ako se protiv 

njih ne borimo, neovisno o tome kako mi nazivali ljude s nekim senzornim, the- 

50



lesnim ili mentalnim nedostacima. Osim toga, riječ "invalid" ne znači u hrvatskom 

ono što znači u engleskom, pa je već i zbog toga nije trebalo i ne bi trebalo 

nasilno mijenjati. 

Predrasude se, kao što znamo, najviše stječu u obiteljskom domu, pa tako 

roditelji koji ne odgajaju svoju djecu u duhu tolerancije prema različitosti i 

različitima, već se pred djecom ne samo najčešće žale na sve koji su drugačiji i 

bune se ako se u školi pojavi koje od takve različite djece, potiču stvaranje 

predrasuda. Takvi roditelji ne uviđaju da bi poticanjem tolerancije u obitelji i 

odgajanjem vlastite djece u toleranciji djelovali u smjeru zaštite vlastite djece i 

to dvostruke zaštite, jer što je manje nasilja to je veća i šansa da njihovo dijete 

neće postati žrtva nasilja, a manja šansa da i ono samo postane nasilnik. Danas 

se već i u nas, a mi smo još uvijek pretežno patrijarhalno društvo, događa da 

djeca kad malo po odrastu tuku svoje roditelje ili im barem prijete da će to 

učiniti, vrijeđajući ih najgorim mogućim riječima, a onda se svi zajedno čudimo 

općem porastu nasilja u društvu. 

Kad govorimo o nasilju prema invalidima na prvom mjestu mislimo na 

nasilje članova obitelji prema invalidnoj osobi, kao i na nasilje koje osoba s 

invaliditetom doživljava od članova svoje socijalne mreže, koja svakako uključuje 

i zdravstvene djelatnike. Drugim riječima, mjesto na kojem se nasilje odvija 

nije samo u domu žrtve, već i u institucijama i na ulici (primjedbe, dobacivanja, 

buljenje), a ima i općedruštvenog nasilja koje se očituje kao pomanjkanje pozitivne 

diskriminacije prilikom zapošljavanja, ali i kao postojanje negativne diskriminacije 

prilikom otpuštanja (invalidi su često prvi na listama za otpuštanje). 

Oblici i količina nasilja kojem su izložene invalidne osobe variraju s vrstom 

invaliditeta, spolom i dobi same invalidne osobe, s mjestom na kojem se 

nasilje odvija (npr. kod kuće ili u instituciji), a ovise u velikoj mjeri i o odnosu 

između žrtve i nasilnika. Bilo bi logično pretpostaviti da količina, pa i vrsta 

nasilja ovisi i o sankcijama koje za to nasilje postoje ili barem mjerama koje je 

društvo uvelo kako bi zaštitilo svoje najslabije članove, ali to najčešće nije tako. 

S jedne strane, dakako, zbog toga što se zakoni koji postoje slabo primjenjuju, a 

s druge strane zbog toga što velik dio nasilja prema invalidima, naročito onog 

koje se odvija u "domaća četiri zida" ostaje sakriven i neprijavljen. Ovo posljednje 

je i glavni razlog nepostojanja iole potpunih ili točnih podataka o količini 

i vrsti nasilja prema invalidnim osobama. Treba odmah naglasiti da od 

istog nedostatka pate i statistički podaci te vrste i u drugim zemljama. Razlozi 

za takvo stanje posljedica su marginalizacije te skupine osoba u gotovo svakom 

društvu, pa samim time i manjeg interesa za nasilje kojem su izložene, a s druge 

strane njihovog straha da bi svakom prijavom zbog nasilja mogle na sebe navući 

samo još veći animozitet i nasilnika i društva u cjelini, koje često osobe s invaliditetom 

smatra nepoželjnim teretom. 

Što se tiče oblika nasilja kojem su izložene invalidne osobe, nema nijednog 

oblika nasilja kojem nisu izložene, ali postoje neki oblici kojima su invalidne 

osobe izložene nešto više od drugih skupina u društvu. To su na prvom mjestu 

51


str. 49.-56. 

svi oblici nasilja koji proizlaze iz predrasuda prema invalidnim osobama, a uključuju 

pretežno psihološko nasilje u vidu vrijeđanja, podcjenjivanja, izrugivanja 

i sličnih oblika. 

Zanimljivo je da su, kad se radi o nasilju, predrasude prema invalidnim 

osobama naročito zloćudne, vjerojatno zato jer, uz ostalo, osobe s invaliditetom 

izazivaju kod većinskih ljudi i strah zbog mogućnosti da se neki oblik invalidnosti 

i njima jednog dana može dogoditi. Svatko zna da se jednog dana neće 

pretvoriti u, primjerice, Roma ili Židova, ali mogućnost da se zbog bolesti ili 

neke nesreće pretvori u invalida ne može nitko isključiti. Ta mogućnost da se 

većinska osoba pretvori u pripadnika baš te manjine, plaši i zabrinjava većinske 

ljude i na neki iracionalni način hrani njihove predrasude prema invalidima. Čini 

mi se da je upravo taj strah i u osnovi osjećaja srama kojeg neki ljudi doživljavaju 

ako se na nekom javnom mjestu pokažu s invalidnom osobom. 

Obzirom na dob postoje dvije izrazito ranjive skupine, prema kojima se 

nasilje i kod većinskih ljudi češće manifestira: to su djeca i starci. Uz njih, kao i 

uvijek dolaze invalidne žene koje su u gotovo svakoj životnoj dobi izložene 

nasilju mnogo više od svojih većinskih vršnjakinja. Na svim, dobnim razinama 

posebno su ugrožene osobe s kognitivnim teškoćama ili mentalnim bolestima, za 

koje su nasilnici sigurni da ih neće prijaviti, a kad bi to i učinile, nitko im ne bi 

vjerovao. 

Većina invalidnih osoba izložena je različitim oblicima nasilja u svom 

domu, ali i u različitim institucijama u kojima neke od njih i žive, ili u onima u 

koje odlaze zbog zdravstvenih tegoba. To znači da se nasilnici regrutiraju iz socijalne 

mreže invalidnih osoba, pa su to najčešće ili članovi obitelji ili zdravstveni 

djelatnici s kojima dolaze u dodir. Drugim riječima, invalidne osobe često 

zlostavljaju upravo oni koji za njih skrbe. 

Prema američkim podacima nasilnici su: 

u 15-25% slučajeva članovi obitelji 

u 15% slučajeva poznanici ili susjedi 

u 30% slučajeva zdravstveni djelatnici 

0-5% nepoznate osobe. 

To su zapravo zastrašujući podaci, jer pokazuju da su osobe s invaliditetom 

izložene nasilju upravo od strane osoba od kojih bi trebale moći zatražiti zaštitu 

od nasilja. Prema engleskim i američkim istraživanjima osobe s invaliditetom 

imaju općenito 1,5 puta veću šansu nego drugi ljudi da će biti zlostavljane, a kad 

se u obzir uzima samo teže oblike zlostavljanja, onda je ta šansa za invalide i tri 

puta veća. Neka novija istraživanja provedena u Engleskoj pokazuju da su 2002. 

godine u Engleskoj osobe s invaliditetom imale čak 4 puta veću šansu da će biti 

podvrgnute nekom obliku nasilja, nego većinske osobe. Ne usuđujem se ni 

pretpostavljati kako to uz općenito postojeću razinu nasilja u nas izgleda kad se 

radi o osobama s invaliditetom. 

52



Smatra se da su posebno ugrožena djeca u dobi od 14 do 17 godina, što 

znamo i iz naših iskustava u Zagrebu, u Caritasovom domu u Brezovici, gdje su 

bila posebno zlostavljana mentalno retardirana i tjelesno oštećena djeca. Prema 

podacima Svjetske zdravstvene organizacije oko 10% djece na svijetu rađa se s 

nekim oblikom invaliditeta (tjelesnim, senzornim ili intelektualnim), što znači da 

ih u dobi do 19 godina u svijetu ima oko 200 milijuna. Ima istraživanja koja pokazuju 

da je 90% intelektualno oštećene djece i mladih bilo seksualno zlostavljano, 

a na isti način je zlostavljano i mnogo gluhe djece (do 80%). Prema nekim 

teorijama djeca s invaliditetom induciraju stres u obitelji, pa zbog i toga trpe i 

više nasilja, često ih se zanemaruje, zatvara u kuću, skriva. Tu djecu često zlostavljaju 

i učitelji i druga djeca u školi, koja ih izoliraju i rugaju im se. 

Svim oblicima nasilja i zlostavljanja naročito su izložene žene s invaliditetom. 

One vrlo rijetko i prijavljuju nasilje kojem su bile izložene, jer su često ovisne 

upravo o svojim zlostavljačima, nisu samostalne i nemaju kuda otići, mnogi 

im i ne vjeruju kad se potuže, a strepe i da bi negdje drugdje mogle biti izvrgnute 

dodatnom nasilju. Neke od njih ne mogu ni pobjeći od kuće upravo zbog tjelesnog 

oštećenja, neke ne mogu zvati u pomoć jer su gluhe, tako da kod te skupine 

postoji često velik broj samoubojstava. 

Oblici nasilja kojem su podvrgnute uključuju kod težih invalidnosti: 

- zanemarivanje, 

- uskraćivanje hrane, 

- izostanak prikladne njege; 

- tjelesno zlostavljanje, napade, 

- grube postupke, 

- ograničavanje kretanja i 

- prisilno zatvaranje u kuću. 

Psihološko zlostavljanje uključuje: 

- zastrašivanje, 

- socijalnu izolaciju, 

- emocionalnu deprivaciju, 

- onemogućavanje donošenja vlastitih odluka, 

- prijetnje s oduzimanjem djece, 

- vrijeđanje, podcjenjivanje, izrugivanje. 

Seksualno zlostavljanje olakšano je pomanjkanjem informiranosti tih djevojaka 

i žena o seksualnosti, negiranjem njihove seksualnosti, a često uključuje i 

verbalno zastrašivanje, prisilne abortuse i sterilizaciju. 

Te su žene, ako dobivaju neku financijsku pomoć od države i financijski iskorištavane, 

jer im se često onemogućava da tu pomoć uopće i koriste. U biti 

nasilnici/zlostavljači imaju vlast nad žrtvama. Oni koriste njihovu invalidnost ili 

otežano komuniciranje da bi diskreditirali sve što te žene kažu, prijete im smrću 

ako se nekome požale, a u načelu se njima uvijek više vjeruje nego tim ženama. 

53


str. 49.-56. 

Pretpostavlja se da u svijetu ima oko 250 milijuna žena s nekim oblikom 

invaliditeta. Te su žene članice dviju manjina: one žena i one invalida, pa su tako 

zapravo izložene dvostrukoj diskriminaciji, kao i različitim barijerama koje im 

otežavaju postizanje ciljeva u svakodnevnom životu. Kod njih postoji veća stopa 

nezaposlenosti, ako rade dobivaju manje plaće, obično imaju i niže obrazovanje, 

slabo su im dostupni neki programi pomoći, a to su samo neki od socijalnih 

aspekata s kojima se moraju suočiti žene s tjelesnim, senzornim ili mentalnim 

oštećenjima. 

U bolnicama se invalidne žene koristi bez njihovog pristanka za demonstracije 

studentima, snima ih se na video vrpce i filmove, a da one nad time nemaju 

nikakvu kontrolu. Tome treba dodati i već spomenuto nasilje od strane 

zdravstvenog osoblja, na koje se ne usude žaliti, kako ne bi ostale i bez zdravstvene 

skrbi. To nasilje često uključuje seksualno uznemiravanje prilikom liječničkih 

pregleda kad se djevojke i mlade žene nepotrebno razgolićuje (npr. djevojka 

ima deformirano stopalo a mora se svući do pasa, ili se pregled kičme izvodi 

palpitacijom grudi i sl.) 

Mnoge invalidne žene u posebno su teškom položaju u braku i unutar obitelji. 

Kao prvo, one se općenito teže uspijevaju udati, jer se žene a priori cijeni 

na temelju njihovog izgleda, a ne na temelju njihovih ljudskih kvaliteta. Što je 

invalidnost vidljivija, to je manja šansa da će žena ući u brak i imati djecu. 

Mnoge od njih se i prisiljava da nemaju djece, jer ih se smatra nesposobnima za 

majčinstvo, pa sve to dovodi do toga da ima manje parova u kojima je žena 

invalid, nego onih u kojima je to muškarac. 

Ovom izrazito teškom položaju žena s invaliditetom u određenoj mjeri doprinose 

i one same, jer se mnoge od njih osjećaju zahvalnima svojim muževima 

što su se s njima vjenčali, pa su i u ime te zahvalnosti spremne šutke podnijeti 

sve oblike nasilja. Ako se radi o vidljivom invaliditetu one cijeli život pažljivo 

motre na svaki znak nelagode koju bi njihov suprug mogao osjetiti zbog njihovog 

invaliditeta. Vrlo se lako osjećaju zanemarenima ako ih suprug nekuda ne 

povede sa sobom, pretjerano su osjetljive a istodobno i vrlo trpne, spremne podnositi 

baš sve, ne samo od supruga već kasnije, ako ih imaju, i od djece. Žene s 

invaliditetom često su zbog te zahvalnosti da im je uopće pružena prilika da 

budu žene i majke, potpuno pasivne u obrani od nasilja. One same sebe doživljavaju 

kao teret za svog supruga, pa se često osjećaju krive ako je muž u nečem 

neuspješan. 

Problem nasilja kojeg trpe invalidne žene uvećan je i činjenicom da većina 

nasilnika ne napada svoje žene stalno. U razdobljima bez agresije mogu čak biti 

ljubazni i brižni, što navodi žene da i dalje ostanu u tom odnosu (što često vrijedi 

i za većinske žene). Osim toga, mnoge invalidne žene, poput žena bez invaliditeta, 

nastoje racionalizirati ponašanje nasilnog supruga djelovanjem stresa, alkohola 

ili problema na poslu. 

U takvim asimetričnim odnosima koji postoje i kad između partnera postoje 

velike dobne razlike, naročito ako žena ima mnogo mlađeg muža, vrlo lako do- 

54



lazi do različitih oblika nasilja, ponajviše ironiziranja i podcjenjivanja, od čega 

se i teže braniti nego od izravnog verbalnog nasilja. Sličan asimetričan odnos 

postoji i kad između partnera postoji velika razlika u obrazovanju (npr. suprug 

sveučilišni profesor – supruga čistačica). Kod žena s invaliditetom često postoji 

takav dvostruko asimetričan odnos, jer je invaliditet, kao što je već rečeno, često 

praćen nižim obrazovanjem. 

Invalidni muškarci nisu izloženi tolikoj količini nasilja kao žene, iako se 

njihove supruge katkada javno, pa i pred njima, hvale da su mogle dobiti i muža 

bez invalidnosti, ali su se, eto, ipak odlučile za ovog kojeg imaju. 

Kod muškaraca s invaliditetom ne postoji ni opasnost da će ih "odabrati" 

žene sklone nasilju, pa su oni zaštićeni od osoba koje ulaze u brak s invalidnom 

osobom jer smatraju da će ju moći lakše zlostavljati. To su najčešće muškarci 

koji uzimaju i kućnog ljubimca kako bi ga mogli mučiti, pa im stoga i invalidna 

žena savršeno odgovara. Osim toga, u našem društvu još uvijek pretežno muškarci 

biraju partnerice, a žene koje se odluče same birati svoje partnere, najčešće 

ne prolaze baš dobro i samo kod tih potencijalnih partnera izazivaju odbojnost. 

Ali žene s invaliditetom uglavnom i ne spadaju među one koje bi se 

usudile tako ponašati. 

Nasilničkim akcijama usmjerenima na invalidne žene treba dodati i 

suptilnije vrste nasilja koje proizlaze iz diskriminacije invalidnih osoba i predrasuda 

prema njima. Invalidne žene percipiraju se u društvu često kao "roba s 

greškom", kao ovisne i slabe. Budući da većina tih žena ima smanjeno samopoštovanje 

i lošu sliku o sebi, jasno je da svi ti čimbenici zajedno podižu razinu 

nasilja prema invalidnim ženama u tolikoj mjeri da bi zaista tu skupinu trebalo 

posebno zaštititi. Ali u društvu u kojem ima previše nasilja na svim razinama i 

prema svim dobnim skupinama, njihov se problem najčešće marginalizira, jer se, 

među ostalim pretpostavlja da npr. mentalno zaostale osobe i ne osjećaju bol kao 

ostali ljudi ili da ih nasilje općenito manje smeta, pa je onda samim time valjda i 

dopustivo. 

U okviru borbe protiv nasilja trebalo bi svakako obratiti posebnu pažnju na 

sve skupine invalida, koji su vrlo često izloženi različitim vidljivim i prikrivenim 

oblicima nasilja. Pri tome bi bilo izuzetno važno invalide upoznati s njihovim 

pravima i postojećim zakonskim mjerama zaštite, kao i s mjestima na koja se 

mogu obratiti za pomoć u obrani od nasilja. 

Cjelokupnoj nepovoljnoj situaciji invalidnih osoba značajno doprinosi i 

činjenica da se u nas nasilje, naročito zahvaljujući medijima, propagira na svim 

razinama, već samim time što mu se u crnoj kronici posvećuje toliko pažnje. 

Mislim da je u istoj mjeri nužna i nasilna upotreba nenasilnog pristupa, tj. što 

češćeg isticanja nenasilnih načina rješavanja sukoba. Nužan je i odgoj za nenasilje, 

koji dakako počinje u obitelji kako bi u obiteljima ukinuli što veći broj 

različitih oblika nasilja, ne samo fizičkih i očitih već i onih suptilnijih. Kao što 

svi znamo postoji bezbroj oblika i bezbroj načina da se uzajamno obezvrjeđujemo, 

kažnjavamo i upropaštavamo. Čini mi se da je već odavno došlo vrijeme 

55


str. 49.-56. 

kad bismo trebali poticati samopoštovanje i samopouzdanje svoje djece, pa ma 

kakva ona bila, kad bismo trebali podržavati svoje partnere koji smo sami 

izabrali – pa ma kakvi oni bili, kad bismo se trebali s poštovanjem odnositi 

prema ostarjelim roditeljima, neovisno o tome jesu li nas uistinu zadužili nečim 

više od života koji su nam poklonili. 

Summary 

Although at the first glance it seems unnecessary to talk separately about 

violence against one of the minority groups in a society, because violence is 

always violence no matter who are the victims, it seems that there are 

differences in violence against this especially vulnerable group. On one hand, 

disabled persons are less able to defend and protect themselves, and on the 

other hand they are more sensitive towards violence based on prejudices 

against them. Specificity of violence against disabled persons is enhanced by 

the existence of potential victims and by the existence of potential perpetrators 

who consider such violence permissible, and in some cases even 

desirable. Some violent persons enjoy being violent towards those who a re 

different from the majority and who are at the same time weaker. Such 

persons often take some pet (dog or cat), just to have a victim for their 

violence. 

The victims themselves, (especially women) are a distinctive sort of victims. 

They are not only inclined not to defend themselves, bit are more then 

women without disability prone to endure it silently and secretly. Reasons for 

this silence are very important for the prevention of violence. 

Different types of invalidity, as well as victims’ age and gender, in some 

degree determine the type of violence they will be exposed to. It is necessary 

to emphasize the fact that most of the protective measures for disabled 

persons are not working, because in our country there are, as far as I know, 

no systemic researches of the frequency of violence against disabled persons, 

nor the perpetrators of such violence. 

56



Pozvano predavanje - UDK 316.624 

PREDDELINKVENTNO I DELINKVENTNO PONAŠANJE 

Vladimir Obradović, red. prof. u mirovini 

vladimir.obradovic@zg.t-com.hr 

Sažetak 

Preddelinkventno ponašanje ispoljava se, s jedne strane, u izraženim problemima 

sa nastavnicima i vršnjacima, izostajanjem sa nastave i drugim oblicima 

izbjegavanja obveza i kršenja školskih normi, a sa druge strane, u lokalnoj zajednici 

uočljivi su vidovi devijantnosti od sklonosti alkoholu i drogama do različitih 

oblika verbalne i fizičke agresije. 

Mnoga istraživanja maloljetničke delinkvencije ukazala su da neka od tih ponašanja 

obilježavaju primarnu formu delinkventne karijere i zato je naš pristup 

ukazao na one oblike rizičnog i devijantnog ponašanja koji prerastaju u recidivnu 

i kroničnu delinkvenciju. 

Cilj istraživanja bio je utvrditi karakteristike preddelinkventne populacije 

učenika završnih razreda osnovnih škola i početnih razreda srednjih škola Sarajeva, 

te analizirati oblike i situacije rizičnog i devijantnog ponašanja poticajne 

za nastanak inicijalne i razvoj recidivne i kronične delinkvencije. 

Metodološki pristup: Na uzorku od 1169 učenika utvrdili smo postupkom 

procjene i analizom školske dokumentacije 214 preddelinkventnih učenika. 

Na cjelokupni uzorak primijenili smo testove inteligencije i ličnosti te skale 

ponašanja. Od socioloških varijabli kontrolirali smo zastupljenost i utjecajnost; 

spola, dobi, vrste škole, ratne traumatiziranosti, statusa porodice i odnosa 

među članovima uže porodice. 

Na drugi reprezentativni uzorak od 244 u policiji registrirana delinkventa, 

(koji je bio utvrđen postupkom tablice slučajnih brojeva) intervjuiranjem 

"face to face" u njihovim porodičnim sredinama, primijenjena je ček lista samoiskaza 

o ponašanju za vrijeme školovanja i ostvaren uvid u porodičnu situaciju 

i odnose. 

Na dobivenim podacima primijenjeni su postupci multivarijatnih analiza te 

provedena verifikacija metodom ekvivalentnih parova nedelinkventnih i preddelinkventnih 

ispitanika. 

Za provjeravanje utjecaja porodične situacije i odnosa na razvoj delinkvencije 

od njene inicijalne preko novicijalne i recidivne faze u kroničnu tešku delinkvenciju, 

primijenjena je multipla nomialna regresijska analiza. 

57

Vladimir Obradović: Preddelinkventno i delinkventno ponašanje, 

str. 57.-105. 

Posebno je provjeravan utjecaj ratnog stradalništva i migracijskog iskustva na 

pojavu i razvoj preddelinkventnog i delinkventnog ponašanja 

Rezultati su ukazali na značajne razlike u pogledu pojedinih osobina ličnosti 

preddelinkvenata i stupnja ispoljavanja rizičnog ponašanja u školi i dali procesni 

kauzalni model determiniranosti preddelinkvencije i njenog prerastanja 

u inicijalnu, a potom u kroničnu fazu delinkventne karijere. 

Za prevenciju bitan je nalaz o prognostičkom utjecaju pojedinih oblika rizičnog 

ponašanja koje se ispoljava u preddelinkventnoj fazi, te dokaz da od stupnja 

smanjene socijalne kontrole u porodici prvenstveno ovisi da li će inicijalna prerasti 

u kroničnu delinkvenciju. 

Uvod 

Suvremena shvaćanja maloljetničke delinkvencije obuhvaćaju širok dijapazon 

ponašanja od kojih, u užem smislu podrazumijevamo ono koje je zasnovano 

na kaznenopravnoj teoriji, a u širem smislu ono koje počiva na različitim aspektima 

teorija devijantnosti. 

Devijantnost u sferi ljudskog ponašanja znači odstupanje od određenih normi 

i pravila prema kojima se pojedinci i društvene grupe trebaju ponašati u određenim 

situacijama i vremenima. Termin devijantnost u kriminološkoj literaturi 

pojavljuje se po pravilu u sintagmi "socijalna devijacija", što predstavlja takovo 

ponašanje na koje uža i šira društvena sredina reagira formalno i neformalno 

osuđujući ga, odnosno stigmatizirajući onog tko takovo ponašanje ispoljava. 

Formalna reakcija slijedi uvijek kada je devijantno ponašanje takve učestalosti, 

intenziteta i trajnosti da krši propisane norme koje zabranjuju određene djelatnosti, 

odnosno one norme koje su pravno propisane. Neformalne norme oblikuju 

se u ljudskoj interakciji i mada nisu zapisane, snažno djeluju pritiskom međusobnih 

odnosa društvenih grupa i pojedinaca na ponašanje, odnosno socijalno 

kontroliraju i kažnjavaju devijantno ponašanje. Preskriptivni karakter ovih normi 

u pozitivnom smislu određuje što smijemo i što trebamo u određenoj situaciji 

činiti i kako se ponašati. Pojednostavljeno rečeno, kršenje formalnih normi koje 

su utvrđene zakonskim odredbama nazivamo kriminalom, ako se radi o kaznenom 

deliktu, a naziv delinkvencija upotrebljavamo za maloljetne počinitelje kaznenih 

djela koja su također zakonom određena kao delikti. Također, terminom 

delinkvencija obično označavamo i ukupnost protupravnih ponašanja koja 

nemaju karakter kaznenih djela, a to su ponajčešće prekršaji, gospodarski prijestupi 

i disciplinske krivice. 

Pod preddelinkventnim ponašanjem smatra se ono ponašanje maloljetnika 

koji nije izvršio kazneno djelo u smislu zakonskih inkriminacija, ali njegovo 

(njeno) ponašanje počinje dobivati atipičan karakter i može odvesti u delinkventnu 

sferu ukoliko ne bude podvrgnut adekvatnim korekcijskim tretmanima. Riječ 

je, dakle, o društveno neprilagođenim ili odgojno zapuštenim maloljetnicima koji 

na neki način predstavljaju početni ili prethodni stupanj delinkvencije. Dana- 

58



šnji supstitut za termin preddelinkvencije su najčešće deskripcije kao: poremećaj 

u ponašanju, nepoželjni oblici društvenog ponašanja, rizično, asocijalno i antisocijalno 

ponašanje i sl. U kontekstu našeg istraživanja pod preddelinkvencijom 

ćemo podrazumijevati sve one rizične čimbenike koji podsticajno djeluju na 

ispoljavanje asocijalnog i antisocijalnog ponašanja te one poremećaje ponašanja 

koji su društveno neprihvatljivi u školskoj i institucionalnoj sredini ili lokalnoj 

zajednici. Dakle, preddelinkventno ponašanje uključuje kršenje formalnih institucionalnih 

normi i obveza učenja i vladanja kao i ispoljavanje takovih poremećaja 

u ponašanju koji narušavaju međusobne odnose učenika i nastavnika, 

učenika i učenika, ometaju nastavni proces i rezultiraju izbjegavanjem obveza i 

odgovornosti u takvoj mjeri da pojedince dovode do društveno delinkventne 

pozicije, situacije i grupacija. 

Analizirajući rezultate mnogih istraživanja maloljetničke delinkvencije 

uočava se da primarnu formu delinkventne karijere obilježavaju: 

a) problemi u odnosu s nastavnicima i vršnjacima; 

b) izostajanje s nastave uključujući bježanje iz škole; 

c) sklonost konzumiranju alkohola, duhana i droge; 

d) ometajuća ponašanja u školi i razredu; 

e) neadekvatno korištenje slobodnog vremena; 

f) interesiranja neprimjerena uzrastu; 

g) antisocijalni/asocijalni stavovi, orijentacije i ponašanja. 

Mnoge ček-liste ranijih procjena ometajućih i rizičnih ponašanja koje su 

primjenjivane na uzorcima delinkvenata i nedelinkvenata, ukazale su svojim rezultatima 

na statistički značajne razlike između pojedinih oblika ponašanja kojima 

se krši disciplina i narušavaju odnosi u razredu, ometa proces nastave i slično 

(Pelham, 1992). 

Metodološki pristup 

Cjeloviti projekt realiziran je u dva empirijska istraživanja. 

Prva faza istraživanja preddelinkventnog ponašanja provedena je na uzorku 

od 1169 učenika završnih razreda osnovnih i prva dva razreda srednjih škola 

u toku 2004. godine na području kantona Sarajevo. U osnovnim školama obuhvaćeni 

su VII. (N = 217) i VIII. (N = 258) razredi, a u srednjim stručnim školama 

I. (N = 349) i II. (N = 358) razredi. Postupkom procjene razredni nastavnici 

uz školske pedagoge/psihologe utvrđivali su koji učenici pokazuju izrazito društveno 

neprihvatljivo ponašanje i njih smo, uz ponderiranje brojem neopravdanih 

izostanaka i niskih ocjena iz vladanja, svrstali u skupinu preddelinkvenata. Na 

cjelovitom uzorku primijenjeni su testovi intelektualnih sposobnosti (B serija i 

Raven-Bujasove matrice), upitnici ličnosti (Cattell-ov i Heuyer-ov), test profesionalnih 

interesa (TPI), protokol za prikupljanje sociodemografskih podataka i 

59


str. 57.-105. 

liste procjene psiholoških osobina važnih za uspješnost u procesu obrazovanja i 

socijaliziranja. 

Druga faza istraživanja delinkventnog ponašanja realizirana je na reprezentativnom 

uzorku (odabranom tablicom slučajnih brojeva) registriranih počinitelja 

kaznenih djela koja su počinjena od maloljetnika u Kantonu Sarajevo u razdoblju 

od 2000. do lipnja 2005. Godine. Posebno educirana grupa intervjuera 

(apsolvenata Fakulteta kriminalističkih nauka) je u paru odlazila na kućne adrese 

i polustandardiziranim intervjuom prikupljala podatke odgovora na 69 pitanja i 

na listi samoiskaza od 20 tvrdnji o rizičnom ponašanju tijekom školovanja. Intervjueri 

su na posebnom protokolu davali svoje komentare o uvjetima intervjuiranja, 

zamijećenim obiteljskim uvjetima stanovanja i života te ne/iskrenosti odgovaranja 

i neverbalnim reakcijama, koje indiciraju na laž i obmanu (što je omogućilo 

zadovoljavajuću veritabilnost našeg uzorka). 

Nacrt istraživanja preddelinkventnog ponašanja 

Slika 1. Nacrt istraživanja preddelinkventnog ponašanja 

60



U istraživanju preddelinkventnog ponašanja, pored spomenutih psiholoških 

i socioloških varijabli koje smo kao nezavisne (prediktorske) tretirali 

u originalnom i kompozitnom obliku, upotrijebili smo dvije kriterijske 

varijable. 

a) Dihotomno svrstavanje u nedelinkventnu (0) i preddelinkventnu (1) skupinu 

učenika te originalnu skalu školskog uspjeha u prvom polugodištu 

izraženu u ocjenama od 1 do 5. Analizom varijance i nonparametrijskim 

testovima utvrđivane su razlike između nedelinkventne i preddelinkventne 

skupine učenika, kako u ukupnom uzorku, tako i na posebno utvrđenom 

poduzorku i ekvivalentnim parovima (N = 148) u kojima su po 8 

kriterija (spola, dobi, izvora prihoda oca, majke, školskoj spremi oca, 

majke te posljedicama rata po gubitak članova obitelji i gubitak imovine) 

izjednačeni učenici označeni kao preddelinkventi i učenici označeni 

kao nedelinkventi. To nam je omogućilo kvantificirane nalaze u čemu se 

i za koliko stvarno razlikuju preddelinkventni i nedelinkventni učenici te 

da li pripadaju identičnoj populacijskoj skupini. 

b) Od ostalih multivarijatnih tehnika primjenjivali smo faktorsku, cluster, 

diskriminativnu i logističku regresijsku analizu, te proveli analizu traga, 

koja predstavlja ekstenziju multiple regresijske analize. Postupak multiple 

regresijske analize posebno smo proveli u cilju utvrđivanja utjecaja 

porodične situacije i porodičnih odnosa na izražavanje preddelinkventnog 

ponašanja. 

Novina u ovom istraživanju bilo je uvođenje kompozitnih varijabli sastavljenih 

adicijom modaliteta koje su ispitanici postizali na pojedinim skalama 

procjene i tako dobili nove složene varijable porodičnih odnosa (s ocem, majkom, 

braćom-sestrama, između oca i majke) i porodične brige (za odgoj, obrazovanje, 

druženja, izlaske i dolaske). Na isti način od više pojedinačnih varijabli 

konstruirane su i sljedeće kompozitne varijable; dis/funkcionalnosti porodice, 

odgojne ne/uspješnosti, sociopsihološkog ne/funkcioniranja, koje su omogućile 

primjenu odgovarajućih multivarijatnih postupaka. 

Istraživanje delinkventnog ponašanja realizirano je na potpuno reprezentativnom 

uzorku od 244 registrirana maloljetna počinitelja jednog ili više kaznenih 

djela koji su bili evidentirani među ukupno 2613 registriranih delinkvenata 

u policijskoj dokumentaciji Sarajeva kroz razdoblje od 2000. do lipnja 2005. godine. 

Metodološki pristup zasnivao se na sintezi kvantitativne i kvalitativne istraživačke 

paradigme, a u nacrtu istraživanja jasno su određene prediktorske, moderatorske 

i kriterijske varijable te pretpostavljeni kauzalni i funkcionalni utjecaji. 

Istraživačka novina bila je korištenje objektivnih pokazatelja delinkvencije 

kroz učestalost (broj KD) i težinu (dobivenu ponderiranjem) počinjenih kaznenih 

djela, kojima je pridodana i daljnja kriterijska varijabla intenziteta delinkvencije 

dobivena umnoškom broja i težine počinjenih kaznenih djela. Nadalje, 

61


str. 57.-105. 

Nacrt istraživanja delinkventnog ponašanja 

Slika 2. Nacrt istraživanja delinkventnog ponašanja 

primijenjen je i određeni broj originalno konstruiranih indeksnih varijabli rizičnog 

i devijantnog ponašanja, te kompozitnih varijabli porodične brige i porodičnih 

odnosa (konstruiranih na identičan način kao i u istraživanju preddelinkventnog 

ponašanja). 

Posebnim postupcima rekodiranja i rearanžiranja nominalne skale odgovora 

na pitanja intervjua pretvorene su u ordinalne i dummy varijable (Blaikie N. 

2003). One su, uz već spomenute kompozitne varijable, omogućile primjenu 

multivarijatnih postupaka (faktorske, cluster, diskriminativne i malo kod nas korištene 

multiple nomialne logističke regresijske analize). 

Kao dodatne kriterijske varijable koristili smo: 

- intenzitet rizičnog ponašanja koju smo dobili tako što smo utvrdili preko 

pokazatelja ćestine rizičnih ponašanja koja pojedinac izražavao tijekom 

školovanja; 

- intenzitet devijantnost nižeg stupnja društvene nepoželjnosti (kao zbir 

pokazatelja oštećivanja tuđih stvari, uzimanja sitnih predmeta u samoposluzi 

bez plaćanja, konzumiranje cigareta, alkoholnih pića, lakih droga 

te češće bježanje iz škole te neadekvatnog provođenja slobodnog vremena); 

- intenzitet devijantnosti višeg stupnja društvene nepoželjnosti (maltretiranje 

drugih učenika/vršnjaka, prisiljavanje da mu daju predmete, novac, 

vršenje sitnih krađa, hladnokrvno uzimanje novca ili tuđih predmeta). 

62



Prema prikazanom nacrtu glavni kauzalni utjecaj propitat ćemo na relaciji 

porodične situacije, odnosa i podrške te učestalosti, težine i intenziteta izražavanja 

rizičnog, devijantnog i delinkventnog ponašanja, a pri tome prethodno 

utvrditi funkcionalnu povezanost ova tri oblika društveno nepoželjnih ponašanja 

i kroz postupak izračunavanja parcijalne korelacije provjeriti koji vidovi rizičnog 

ponašanja egzistiraju i u situacijama preddelinkvencije i situacijama inicijalne 

i kronične faze delinkventne karijere, kada konstantnim držimo utjecaj istovremeno 

izražene devijantnosti. 

Ciljevi istraživanja 

Glavni cilj istraživanja preddelinkventnog ponašanja bio je utvrditi koji i 

kako socijalni i psihološki faktori te položaj obitelji i iskustvo obiteljskog života 

utječu na pojavu preddelinkventnog ponašanja učenika osnovnih i srednjih 

škola, kako bi se mogle poduzeti socijalno zaštitne mjere i društveno opravdane 

aktivnosti na što ranijoj i obuhvatnijoj prevenciji 

Cilj istraživanja delinkventnog ponašanja provedenog na reprezentativnom 

uzorku delinkvenata bio je, da se utvrde bitni elementi za razumijevanje delinkventnog 

ponašanja i znanstveno verificira veličina i utjecaj obiteljske situacije, 

brige i odnosa na učestalost i težinu kaznenih djela koji su počinili maloljetnici. 

Takovo istraživačko usmjerenje trebalo bi osigurati relevantnost rezultata 

koji se ne bi očitovali samo u znanstveno argumentiranoj spoznaji koliko, kako i 

kada pojedini psihološki i sociološki čimbenici te obiteljska situacija i okolnosti 

društvenog ambijenta utječu na pojavu preddelinkventnog ponašanja mladih, već 

i koji oblici preddelinkventnog ponašanja i zašto dovode neposredno do prerastanja 

inicijalne u kroničnu delinkvenciju te tako pospješuju razvoj njihove delinkventne 

i kriminalne karijere. 

Preddelinkventno ponašanje 

S obzirom da smo naš uzorak ispitanika u prvoj fazi, fazi empirijskog istraživanja 

preddelinkventnog ponašanja, uzeli iz namjerno izabranih škola u kojima 

je bilo prisutno više ometajućeg i asocijalnog ponašanja to će i zaključci, do 

kojih možemo doći na bazi obrade rezultata, pokazivati isključivo da se utvrđena 

preddelinkventna skupina učenika statistički značajno ne/razlikuje od ukupne 

populacije učenika koji pohađaju takve vrste (osnovnih i stručnih) škola i nalazi 

se neće moći generalizirati na ukupnu učeničku populaciju. 

63


str. 57.-105. 

Razlike u psihološkim karakteristikama preddelinkvenata i nedelinkvenata 

Psihološke varijable koje smo koristili u istraživanju sastavili smo od spomenutih 

testova sposobnosti, interesa i crta ličnosti, te od skala procjene i izražavanja 

odgovarajućih ponašanja u školskim situacijama. Primjenom analize varijance 

(ANOVA) utvrdili smo značajnost razlika u srednjim vrijednostima koje 

postižu nedelinkventni i preddelinkventni učenici. 

Tablica 1. Aritmetičke sredine testova inteligencije i analiza varijance između 

nedelinkventne i preddelinkventne skupine 

TESTOVI 

Testovi intelektualnih sposobnosti 

B-serija (TOT) 

Raven-Bujasove matrice 

Test profesionalnih interesa (TPI) 

TPI-A manualni rad 

TPI-C TEHNIČKA MJERENJA 

Testovi ličnosti Cattell-upitnik 

CT-A zatvorenost 

CT-C emocionalna nestabilnost 

CT-I grubost 

CT-Q 3 nekontroliranost 

Heuyer-upitnik 

HY1 emocionalna neosjetljivost 

HY8 antisocijalne tendencije 

Oznaka 

skupine 

NEDEL 

PREDD 

NEDEL 

PREDD 

NEDEL 

PREDD 

NEDEL 

PREDD 

NEDEL 

PREDD 

NEDEL 

PREDD 

NEDEL 

PREDD 

NEDEL 

PREDD 

NEDEL 

PREDD 

NEDEL 

PREDD 

ARITM. 

SREDINA 

26,71 

19,39 

77,24 

63,32 

14,522 

18,83 

14,99 

143,47 

5,06 

4,30 

5,133 

4,570 

5,297 

4,174 

5,57 

4,56 

85,90 

75,67 

29,23 

52,38 

STAND. 

GREŠKA 

0,52 

1,14 

1,59 

2,58 

0,66 

1,56 

0,61 

1,38 

0,02 

0,16 

0,02 

0,177 

0,02 

0,164 

0,02 

0,17 

1,97 

4,46 

1,82 

5,36 

ANOVA 

F-test 

Znač. 

35,474 .000 

15,080 .000 

7,682 .000 

0,131 NZ 

25,191 .000 

11,291 .001 

49,828 .000 

36,170 .000 

4,815 .028 

25,168 .000 

64



Prema ovom nalazu (tablica 1) opće intelektualne sposobnosti izražene 

prosječnim vrijednostima u B-seriji i Raven-Bujasovim matricama, statistički su 

značajno niže kod preddelinkventne nego kod nedelinkventne skupine učenika. 

Također, učenici označeni kao preddelinkventni ne pripadaju istoj populaciji 

prema testovima ličnosti koji pokazuju da su oni znatno zatvoreniji, emocionalno 

nestabilniji, grublji i nekontroliraniji u ophođenju te emocionalno neosjetljiviji 

i s znatno više izraženim crtama antisocijalnog ponašanja, nego skupina nedelinkventnih 

učenika. U ostalim crtama ličnosti ne razlikuju se preddelinkventi 

u odnosu na nedelinkventnu skupinu. 

Analiza varijance ocjene ponašanja 

Tablica 2. Aritmetičke sredine procjena ponašanja i analiza varijance između 

nedelinkventne i preddelinkventne skupine učenika 

Oznaka ARITM. STAND. ANOVA 

PROCJENA PONAŠANJA 

Znač. 

skupine REDINA GREŠKA F-test 

ZAGALAGNJE 

– radne navike 

– kulturne navike 

– motivacija za učenje 

PRO-ANTISOCIJALNOST 

– ne-komunikativnost 

– anti-prosocijalnost 

ZRELOST - SPOSOBNOST 

– emocionalna zrelost 

– opće sposobnosti u razredu 

ispod-iznad prosjeka 

OBJEKTIVNI POKAZATELJI 

Opravdani izostanci 

Neopravdani izostanci 

Ukupno izostanci 

ŠKOLSKI USPJEH 

na kraju I. polugodišta 

Ocjena iz VLADANJA 

NEDEL 

PREDD 

NEDEL 

PREDD 

NEDEL 

PREDD 

NEDEL 

PREDD 

NEDEL 

PREDD 

NEDEL 

PREDD 

NEDEL 

PREDD 

NEDEL 

PREDD 

NEDEL 

PREDD 

NEDEL 

PREDD 

NEDEL 

PREDD 

NEDEL 

PREDD 

3,42 

2,16 

4,23 

3,14 

3,34 

2,13 

3,84 

3,40 

4,31 

3,50 

2,23 

1,92 

3,37 

2,84 

13,73 

20,68 

1,78 

15,33 

15,44 

36,07 

2,83 

1,34 

4,82 

2,75 

1,12 

1,07 

0,94 

1,19 

0,85 

0,88 

1,09 

1,19 

1,17 

1,43 

0,45 

0,58 

0,79 

0,92 

0,71 

1,61 

0,02 

1,91 

0,73 

2,59 

1,45 

0,91 

0,02 

0,02 

226,373 .000 

212,636 .000 

230,554 .000 

27,298 .000 

76,770 .000 

74,576 .000 

73,121 .000 

16,896 .000 

211,978 .000 

108,882 .000 

205,550 .000 

1491,114 .000 

65


str. 57.-105. 

Preddelinkventna skupina učenika (tablica 2) statistički se značajno razlikuje 

po svim navedenim varijablama od nedelinkventne skupine. Preddelinkventni 

učenici postižu značajno slabiji uspjeh, imaju znatno nižu ocjenu vladanja, 

veći broj izostanaka, slabiju motivaciju za učenje, nerazvijenije radne i kulturne 

navike, a karakterizira ih emocionalna i socijalna nezrelost te izraženo antisocijalno 

ponašanje. 

Sociološke varijable 

Od socioloških varijabli možemo posebno spomenuti, s jedne strane, ratnu 

traumatiziranost i migracijsko iskustvo, i s druge strane, uvjete života i socioekonomskog 

položaja porodice. U svim ovim varijablama nije nađena nikakva 

statistički značajna razlika između nedelinkventne i preddelinkventne skupine 

učenika. Niti jedna od spomenutih varijabli ne posjeduje kauzalni utjecaj na 

preddelinkventno, odnosno nedelinkventno ponašanje te ih možemo tretirati samo 

kao manje ili više povoljan okvir unutar kojeg se mogu različito razvijati i 

izražavati određene crte antisocijalnog i asocijalnog ponašanja učenika. 

Ali, preddelinkventna i nedelinkventna skupina učenika statistički se značajno 

razlikuju po sve četiri prikazane sociološke varijable prikazane u tablici 3. 

U tablici navedeni su koeficijenti kontigencije i λ koeficijenti predikcije. Utvrđena 

razlika ukazuje da je među preddelinkventnim učenicima statistički značajno 

manje onih koji imaju kompletne porodice, izuzetno dobre odnose u porodici, 

a potvrdili su se i u asocijaciji visine koeficijenata kontigencije koji su svi značajni. 

No, asocijacija prijeratne i sadašnje nekompletnosti porodice je znatno slabija 

od asocijacije koju ima varijabla odnosa u porodici i od podrške u odgoju i 

Tablica 3. Statistički značajna razlika na varijablama odnosa u porodici 

između nedelinkventne i preddelinkventne skupine učenika 

ODNOSI U PORODICI 

- Prije rata živio sa 

oba, jednim ili bez 

jednog roditelja 

- Sada živi sa oba, 

jednim ili bez 

roditelja 

- Odnos između 

roditelja 

- Podrška koju porodica 

daje u odgoju 

i obrazovanju 

oznaka skupine 

Hikvadrat 

st. 

slob. 

znač. 

koef. 

kont. 

znač. 

NEDEL/PREDD 25,929 7 .001 0,147 .001 

NEDEL/PREDD 30,166 7 .000 0,158 .000 

NEDEL/PREDD 77,580 6 .000 0,248 .000 

NEDEL/PREDD 95,147 7 .000 0,273 .000 

λ 

0.15 

0.14 

0,009 

0,014 

0,000 

0,000 

0,016 

0,051 

66



obrazovanju koju učenik dobiva u porodici. Prema procjeni maksimalnog koeficijenta 

kontingencije za ovaj tip tablica naši koeficijenti prelaze 0,30 te ih možemo 

smatrati da objašnjavaju znatan dio asocijacije varijable odnosa u porodici 

sa pripadnošću preddelinkventnoj populaciji. No, nasuprot ove relativno zadovoljavajuće 

funkcionalne povezanosti, uzročna povezanost promatrana kroz visinu 

λ koeficijenta nije niti u jednoj od predikcija varijabli potvrđena. Njihova 

predikcijska vrijednost za ispoljavanje preddelinkventnog ponašanja u ovom istraživanju 

nije direktno dokazana. 

Stoga zaključujemo: izostajanje kvalitetnih porodičnih odnosa je značajno 

povezano sa zamjećivanjem preddelinkventnog ponašanja u školi, ali taj nivo 

asocijacije nije dovoljan da bi skale procjene odnosa u porodici bile značajni 

prediktori svrstavanja i identificiranja preddelinkventnih učenika. 

Ekvivalenti parovi preddelinkventnih i nedelinkventnih učenika 

U našem nacrtu istraživanja primijenili smo i postupak formiranja ekvivalentnih 

parova iz grupacije preddelinkventnih i nedelinkventnih učenika. Kriterij 

ekvivalencije činile su odgovarajuće i jednake pozicije na modalitetima sljedećih 

varijabli: spol, dob, izvori prihoda oca, izvori prihoda majke, školska sprema 

oca, školska sprema majke, posljedice rata – gubitak života članova porodice, 

gubitak imovine. Dakle, na svih ovih osam kriterija mi smo dobili 148 učenika 

unutar preddelinkventne skupine i 148 potpuno ekvivalentnih parova unutar 

nedelinkventne skupine. Na ovaj način osigurali smo istraživačke uvjete kojima 

smo u potpunosti eliminirali utjecaj sociodemografskih karakteristika, spola, dobi, 

ekonomske situacije porodice kao i izloženost i neizloženost, odnosno utjecaj 

atmosfere rata i traumatiziranosti uslijed gubitka jednog ili više članova porodice 

te gubitka imovine. Osigurali smo i treći kriterij kauzaliteta i eliminirali mogući 

utjecaj varijabli spola, dobi na veće, odnosno manje svrstavanje preddelinkventne 

skupine te anulirali mogući utjecaj socio-ekonomskog statusa porodice, a 

posljedice ratne traumatiziranosti smo potpuno zadržali pod kontrolom. Razlike, 

koje su nam se pojavile u ove dvije ekvivalentne skupine odražavat će i u kvantitativnom 

izrazu stvarne dimenzije koje najbitnije razlikuju preddelinkventne i 

nedelinkventne učenike. Ujednačavanje skupina postupkom ekvivalentnog uparivanja 

omogućilo nam je da sagledamo kvantitativne dimenzije stvarne zastupljenosti 

pojedinaca iz obje skupine na pojedinim modalitetima u svim relevantnim 

varijablama koje ih razlikuju. Naime, statističke analize na ne eksperimentalnom 

uzorku koji nema kontrolnu grupu, omogućavaju otkrivanje tendencija 

na osnovu kojih onda, ovisno od izražene korelacije ili regresije, formuliramo 

zakonitosti i definiramo kauzalnu prediktivnost. 

U ovom našem (quasi)eksperimentalnom pristupu i dobivenim uzorcima 

omogućeno nam je da utvrdimo stvarne etiološke dimenzije koje generiraju veličinu 

otklona između preddelinkventne i nedelinkventne populacije u svim pod- 

67


str. 57.-105. 

Tablica 4. Prikaz odstupanja rezultata preddelinkventne od ekvivalentne nedelinkventne 

grupe učenika na negativnim modalitetima relevantnih kompozitnih varijabli 

VARIJABLE 

Odnos između roditelja odnosno članova u porodici 

u kojoj učenik živi: 

EKVIV. GRUPE 

svaki: 

PREDDEL. (8,1%) 

12. 

Podrška koju učenik dobiva u porodici u odgoju i 

obrazovanju: 

EKVIV. GRUPE 

SVAKI: 


5. 

Mentalna orijentacija prema ljudima 

EKVIV. GRUPE 

SVAKI: 


6. 

Socijalno emocionalna zrelost učenika 

EKVIV. GRUPE 

svaki: 

Opće sposobnosti učenika 

EKVIV. GRUPE 

svaki: 

Radne navike učenika; 

EKVIV. GRUPE 

svaki: 

Higijenske navike učenika: 

EKVIV. GRUPE 

svaki: 

Kulturne navike: 

EKVIV. GRUPE 

svaki: 


3. 




2. 


4. 


4. 

Motivacija učenika za učenjem: 

EKVIV. GRUPE 

SVAKI: 



NEDEL (0,6%) 

148. 

NEDEL (2,7%) 

37. 

NEDEL (8,13%) 

12. 

NEDEL (10,9%) 

9. 

NEDEL (23,8%) 

4. 

NEDEL (27,2%) 

4. 

NEDEL (9,7%) 

18. 

NEDEL (8,2%) 

12. 

NEDEL (11,5%) 

9. 

RIZIČNI MODALITETI 

4 nezadovoljavajući 

5 konfliktan 

4 nezadovoljavajuća 

5 pedagoški zanemaren 

6 zlostavljan 

2 sklonost asocijalnosti 

1 izraženo asocijalan 

3 ispod nivoa uzrasta 

4. nešto ispod prosjeka 

5. dosta ispod prosjeka 

2 slabo su razvijene 

1 veoma slabo su razvijene 

3 djelomično razvijene 


1 neuredan je 


1 neučtiv je, prost, ne 

poštuje ličnost drugih 

4 bez motivacije 

Ocjena vladanja na kraju prvog polugodišta: ocjena 1 + 2 +3 

EKVIV. GRUPE 

SVAKI: 


1. 

Neopravdani izostanci na kraju prvog polugodišta 

EKVIV. GRUPE 

svaki: 


2. 

NEDEL (3,4%) 

29. 

NEDEL (9,3%) 

11. 

iznad 10 sati 

68



ručjima koja su pokazala rizične tendencije za pojavu preddelinkvencije. To su u 

našem slučaju slijedeće varijable: 

Veličine razlika između preddelinkventne i nedelinkventne ekvivalentne 

skupine učenika pokazuje na koje rizične uvjete i ponašanje trebamo usmjeriti 

pažnju pri dijagnosticiranju i preveniranju pojave preddelinkvencije. Ona 

područja ponašanja gdje svaki ili svaki drugi/treći učenik iz preddelinkventne 

skupine pokazuje rizične oblike negativnih ili društveno nepoželjnih vidova ponašanja, 

predstavljaju bitnu osnovu na kojoj treba graditi dijagnostički kriterij i 

terapijsko usmjerenje. 

Negativan školski uspjeh, ako je povezan sa slabom ocjenom iz vladanja 

i većim brojem neopravdanih izostanaka, predstavlja bazičan indikator 

za dijagnosticiranje preddelinkvencije, samo ukoliko se ne radi o intelektualno 

inferiornim i socijalno depriviranim učenicima. 

Kada isključimo ove specifične grupacije intelektualno inferiornih i socijalno 

potisnutih pojedinaca pažnju bi trebalo usmjeriti na učenike sa slabo razvijenim 

radnim, higijenskim i kulturnim navikama bez izražene motivacije, a među 

njima razlikovati one koji nisu dosegli emocionalno socijalnu zrelost za 

svoj uzrast. 

Na kraju treba propitati kakova je i da li uopće postoji pedagoška podrška 

u porodici, odnosno, da li su poremećeni odnosi među roditeljima i sa učenikom 

rizična komponenta za izražavanje njegovih preddelinkventnih društveno 

nepoželjnih vidova ponašanja. Individualiziranje pristupa u pružanju društvene 

podrške i stručno psihološko pedagoške pomoći moguće je i trebalo bi 

zasnivati na sugestijama koje proizlaze iz dedukcije spoznaja do kojih je dovelo 

ovako koncipirano i kvantitativno usmjereno istraživanje preddelinkvencije. 

Tipologija preddelinkventne učeničke populacije 

Na uzorak od 148 preddelinkventnih učenika, koji smo utvrdili postupkom 

ekvivalencije primijenili smo zasebnu cluster analizu kako bismo na objektivan 

način stekli uvid u moguće klasifikacijske tipove preddelinkvenata i njihov 

međusobni odnos. Dobili smo sljedeća tri vrlo interpretabilna cluster-a koji su 

ukupnu skupinu od 148 preddelinkventnih ekvivalentnih parova svrstali u: 

SUBKULTURNA TENDENCIJA 

1. cluster 17 ispitanika ili 11,5% "kriminalna subkultura! 

2. cluster 37 ispitanika ili 25,0% "konfliktna subkultura" 

3. cluster 94 ispitanika ili 63,5% "subkultura povlačenja" 

Ukupno 148 100,0% 

69


str. 57.-105. 

Naša dobivena tri clustera na osnovi kojih smo izvršili tipologizaciju preddelinkvenata 

gotovo potpuno slijede Clovard-Oblin-ovu klasifikaciju supkultura 

unutar kriminalne populacije zapadnih društava. 

1. cluster opravdano je nazvati visoko potencijalno delinkventni učenici, 

jer ih karakterizira izražavanje grubosti, asocijalnost, emocionalna neosjetljivost 

i vrlo izražene antisocijalne tendencije, te vrlo slabo razvijene radne i kulturne 

navike, kao i izostanak motivacije za učenjem, iako ih karakteriziraju prosječne 

intelektualne sposobnosti i postižu dovoljan školski uspjeh s relativnom skromnom 

ocjenom iz vladanja. 

2. cluster nazvali smo potencijalni nasilnici koje karakteriziraju ispodprosječne 

intelektualne sposobnosti, emocionalna neosjetljivost s izraženom tendencijom 

dominantnosti i ravnodušnim odnosima prema drugima, ali relativno 

su prilagođeni zahtjevima škole što se ogleda u prosječnom školskom uspjehu i 

vrlo dobroj ocjeni iz vladanja te nepostojanjem neopravdanih sati izostanaka. 

3. cluster čine potencijalni ovisnici ili možda bolje "gubitnici" koji bi po 

svojim sklonostima tipološki pripadali supkulturi povlačenja. U toj najvećoj skupini 

naših preddelinkvenata nalazimo pretežito ispodprosječne po intelektualnim 

sposobnostima, s vrlo submisivnim ponašanjem, koji žive u oviteljima s nezadovoljavajućim 

odnosima i podrškom te imaju veoma slabo razvijene radne i 

kulturne navike, a potpuno nemotivirani za učenje, što se održava u velikom prosječnom 

broju neopravdanih izostanaka (151 sat), te negativnim ocjenama iz vladanja 

(1) i negativnim ukupnim školskim uspjehom na kraju prvog polugodišta. 

Sadržajno gledano rezultati naše cluster analize vrlo su primjereni postavkama 

Clovard-Oblin-ove teorije pritiska koja govori o postojanju spomenute tri 

supkulture. Na osnovu utvrđenih tipičnih karakteristika pojedine homogene grupacije 

preddelinkventne populacije učenika možemo konstatirati da brojčano 

gledano u populaciji preddelinkventnih adolescenata Sarajeva dominira sa 

63,5% skupina koja potencijalno pripada supkulturi povlačenja, zatim slijedi 

skupina od 25,2% koja je potencijalno usmjerena konfliktnoj supkulturi te na 

kraju imamo 11,6% onih koji potencijalno već pripadaju ili teže kriminalnoj subkulturi. 

Razmatranje ovih rezultata zahtijeva nužnu kritičnu napomenu. Prvo, u 

našem istraživanju nismo obuhvatili sve one maloljetnike koji su već napustili 

školu, a registrirani su već kao delinkventi. Drugo, ove spoznaje odnose se na 

uzorak koji je dobiven u školama u kojima smo prethodno imali indikacije da 

postoje izraženiji oblici društveno neprihvatljivih ponašanja. Prema tome generalizacija 

ovih podataka na ukupnu srednjoškolsku populaciju i eventualno na 

ukupnu preddelinkventnu i delinkventnu populaciju adolescenata Sarajeva ne bi 

bila potpuno opravdana. No, ovi podaci nas usmjeravaju da uočavamo zastupljenost 

supkulturnih obrazaca ponašanja među populacijom učenika koji izražavaju 

preddelinkventno ponašanje unutar školskih institucija. 

Svjesni smo opravdanih kritičkih zamjerki takvoj tipologizaciji, posebno u 

pogledu negativnog naglaska na pojedino imenovanje cluster-a. No, važno je 

70



imati na umu da je svrha istraživanja upravo u utvrđivanju negativnih konotacija 

koje neko rizično (preddelinkventno) ponašanje ima za potencijalno uključivanje 

u devijantne supkulture. 

Navedene osnove ove i sličnih tipologija trebale bi biti uzete u razmatranje 

pri izradi protektivnih program prevencije i mjera suzbijanja društveno nepoželjnih 

oblika ponašanja kod urbane populacije adolescenata, kojima bi se na relaciji 

škole – porodice – lokalne zajednice djelovalo kako bi se spriječilo da ovi 

potencijalni delinkventni oblici ponašanja mladih prerastu u inicijalnu, a potom 

u recidivnu i kroničnu delinkvenciju. 

Sadržajno gledano programi prevencije morali bi biti prije ciljani i posebno 

prilagođeni za svako od ovih tipoloških skupina preddelinkventne populacije 

učenika. Prema brojčanoj zastupljenosti čini se da grupacija clustera 

3, za koju smo naveli da pripada supkulturi povlačenja, predstavlja takovu 

preddelinkventnu skupinu koja zahtijeva sveobuhvatan socijalni program 

koji bi prvenstveno i promptno bio usmjeren na suzbijanja ovisničkih devijantnih 

oblika ponašanja, jer ih njihove karakteristike čine vulnerabilnim 

za supkulturne utjecaje ovisničkog tipa i podložni su eksperimentiranju s 

drogom kao sredstvom za stjecanje svog identiteta i prihvaćanja u društvu 

vršnjaka. Njihov izrazito slabi školski uspjeh (ocjena 1) potencijalno ih usmjerava 

prema krugovima vršnjaka koji su već na(za)pustili školu i koji će ih lako 

privući, zbog ionako slabo razvijenog ega (što se očituje u nikakvoj motivaciji i 

slabo razvijenim radnim i kulturnim navikama), u svijet droge i drugih oblika 

devijantnog ponašanja kojeg karakterizira gubitničku ovisničku subkulturu. 

Kod grupacije iz clustera 3 preddelinkventne skupine nužno će naglasak 

u preventivnim programima treba biti na ulozi obitelji i poboljšanju 

odnosa roditelj-dijete te jačati suradnju škole i porodice kao i pružati kompenzirajuću 

podršku u procesu obrazovanja. 

Za učenike svrstane u potencijalno nasilničku (cluster 2) i kriminalnu 

(cluster 1) supkulturu potrebna je suradnja sa službama socijalne zaštite, 

policije, te društvenih organizacija na nivou lokalnih zajednica, kako bi se 

suzbijali i sprečavali procesi stvarnog regrutiranja ovih preddelinkventnih 

učenika u određene tipove devijantnih aktivnosti i kriminalnu djelatnost. 

71


str. 57.-105. 

Eksplanatorna analiza 

Krajnji i najvažniji cilj u društvenim istraživanjima je utvrđivanje elemenata, 

faktora i mehanizama koji su odgovorni za produkciju stanja nekih socijalnih 

fenomena, ili za reguliranje njihovih trendova, te objašnjenje zašto su društvene 

pojave takove kakove jesu, ili zašto se tako ponašaju. Zapravo svako 

istraživanje koje ima znanstvenu dimenziju treba težiti odgovoru na pitanje zašto 

se nešto pojavljuje, dešava, razvija ili opstoji. Eksplanatornom analizom teži se 

objasniti kauzalitet i međuzavisnost društvenih fenomena. 

U socijalnim istraživanjima općenito je prihvaćeno da uzročnost može biti 

inherentna kada slijedi tri susretna kriterija: 

1. dvije varijable moraju biti u asocijaciji/korelaciji; 

2. uzročna varijabla mora proizvoditi utjecaj prije nego su se posljedice 

dogodile; 

3. druga moguća objašnjenja moraju biti eliminirana (npr. mogući utjecaj 

treće, intervenirajuće ili anticedentne varijable na predikcijsku (uzrok) i 

kriterijsku (posljedica) varijablu. 

U našem istraživanju ćemo težiti objašnjenju kako pojedine psihološke i sociološke 

varijable predviđaju svrstavanje adolescenata u preddelinkventnu i nedelinkventnu 

skupinu. 

Dakle, težit ćemo objasniti kauzalitet preddelinkventnog ponašanja pomoću 

psiholoških dimenzija ličnosti i pomoću socioloških determinanata njenog okruženja, 

te utvrditi smjer (path-analizom) kauzalnog utjecaja, kao i doprinos predikciji 

(logističkom regresijskom analizom) svrstavanja u preddelinkventnu skupinu 

učenika. 

Primjena multiple regresijske analize pokazala nam je da među niže inteligentnim 

učenicima postoji izraženija sklonost preddelinkvenciji, nego kod prosječnih 

i nadprosječnih učenika, ali je taj predikcijski utjecaj vrlo mali, jer prema 

rezultatima našeg istraživanja testovi inteligencije objašnjavaju samo 5,4% zajedničke 

varijance s izražavanjem u preddelinkventnog ponašanja. 

Upitnici ličnosti uzeti zajedno objašnjavaju 10,3% varijance kriterijske varijable 

preddelinkvencije, pri čemu je Cattell-ov upitnik očito važniji u predikciji 

od Heuyer-ovog. No, i ova predikcija je vrlo skromna što znači da objektivnim 

instrumentima ispitane karakteristike ličnosti nemaju visoku predikcijsku važnost. 

Pojedinačno gledano sljedeći subtestovi upitnika ličnosti ukazuju da grubi, 

napeti učenici s tendencijom dominantnosti, emocionalno neosjetljivi s izraženom 

antisocijalnom (djelomično paranoidnom) tendencijom – prediktivno su 

skloniji preddelinkventnom ponašanju. 

72



Multipla regresijska analiza UTJECAJA karakteristika ponašanja na 

PREDDELINKVENCIJU 

Primjenjujući step-wise postupak utvrđivanja relativne važnosti doprinosa 

pojedine karakteristike predikciji preddelinkventnog ponašanja proveli smo putem 

sukcesivnog uključivanja određene varijable ponašanja u regresijsku jednadžbu 

(tablica 5). 

Tablica 5. Prikaz koeficijenata multiple korelacije (step-wise postupak) 

koeficijent 

PREDIKTORSKE VARIJABLE multiple 

korelacije 

Redoslijed 

uključivanja 

________ 

koeficijent 

determinacije u 

% 

_________ 

1 ne-komunikativnost 

2 anti-prosocijalnost R = 0,255 R 2 = 6,5% 

3 opće sposobnosti R = 0,304 R 2 = 9,2% 

4 socijalno-emocionalna zrelost R = 0,320 R 2 = 10,2% 

5 kulturne navike R = 0,419 R 2 = 17,6% 

6 radne navike R = 0,456 R 2 = 20,8% 

7 motivacija R = 0,480 R 2 =23,0% 

Sukcesivnim uvođenjem svake naredne varijable povećava se veličina koeficijenta 

korelacije R, ali najviše doprinosa ostvaruju uvođenje u regresijsku jednadžbu 

procjena navika, a potom motivacije, tako da na kraju svi uvršteni prediktori 

u regresijsku jednadžbu tumače 23% preddelinkventnog ponašanja. 

Praktična konzekvenca ovih saznanja jest da se pri procjenjivanju 

kulturnih i radnih navika te pri procjenjivanju motiviranosti za učenje mogu, 

s vrlo visokom točnošću, prepoznati učenici skloni preddelinkvenciji. 

Ako se ove procjene poznavaoca ponašanja učenika u toj situaciji kombiniraju 

s rezultatima testa ličnosti te sa nižim intelektualnim sposobnostima, dijagnosticiranje 

pojedinca a rizičnim elementima za pojavu delinkvencije moguće 

je provesti relativno pouzdano i valjano. 

Simptomatologija preddelinkvencije u procesu školovanja 

Primjenjujući isti (step-wise) postupak uvrstili smo sukcesivno u regresijsku 

jednadžbu sljedeće podatke: odsutnosti s nastave i ocjene vladanja te ukupnog 

uspjeha na kraju prvog polugodišta (tablica 6). 

Vrsta škole ne predviđa preddelinkventno ponašanje, barem ne one škole 

koje smo uključili u uzorak. Dodamo li vrsti škole broj opravdanih izostanaka 

dobivamo značajni R, ali koji objašnjava trivijalnih 1,5% varijance kriterijske 

varijable. Neopravdani izostanci su značajan simptom preddelinkvencije, a dalj- 

73


str. 57.-105. 

Tablica 6. Prikaz koeficijenata multiple korelacije dobivenih postupkom (step.wise) 

koeficijent koeficijent 

Redoslijed 

NAZIV VARIJABLE multiple determinacije u 

uvrštavanja 

korelacije % 

1 vrsta škole 

________ 

_________ 

2 opravdani izostanci R = 0,124 R 1 = 1,5% 

3 neopravdani izostanci R = 0,400 R 2 = 16% 

4 uspjeh na polugodištu R = 0,515 R 2 = 26,5% 

5 ocjena vladanja R = 0,759 R 2 = 57,6% 

nji značajan doprinos simptomatologiji društveno nepoželjnih oblika ponašanja 

daju nam podaci o školskom uspjehu; posebno najveći doprinos daje niska ocjena 

vladanja – 3 i niže. 

Ako bismo sumarno željeli taksonomski sagledati važnost predikcije za pojavu 

(pred)delinkventnog ponašanja to bi bili učenici koji: 

1. Postižu: 

1.1. ispodprosječne ocjene u vladanju; 

1.2. ispodprosječni školski uspjeh; 

1.3. imaju iznadprosječni broj neopravdanih izostanaka. 

2. Pokazuju: 

2.1. slabu motivaciju za učenje; 

2.2. nerazvijene radne i kulturne navike; 

2.3. manje ispoljenu socijalno-emocionalnu zrelost. 

3. Potječu: 

3.1. iz porodica sa lošim odnosima; 

3.2. nemaju dovoljnu podršku u porodici za svoj odgoj i obrazovanje; 

3.3. porodice su nekompletne. 

4. Posjeduju: 

4.1. antisocijalne tendencije i emocionalno nestabilne crte ličnosti; 

4.2. izraženije djeluju grubo, napeto i manje inteligentno; 

4.3. ispodprosječnih su intelektualnih sposobnosti. 

5. Jesu: 

5.1. muškoga spola; 

5.2. stariji maloljetnici iznad 16 godina; 

74



Diskriminativna analiza specifičnih važnosti razlika preddelinkventne i 

nedelinkventne skupine učenika 

Postupak diskriminativne analize primijenili smo da bismo utvrdili kombinaciju 

prediktorskih varijabli koje najbolje klasificiraju učenike u preddelinkventnu, 

odnosno nedelinkventnu skupinu. Pošto imamo dvije skupine dobivamo 

jedan diskriminativni faktor ili funkciju koja se može interpretirati kao latentna 

dimenzija, što nas upućuje na važne prediktore preddelinkventnog ponašanja, 

kako to čini i visina koeficijenata korelacije s diskriminativnom funkcijom. 

Zasebno smo primijenili diskriminativnu analizu na psihološke, a potom na 

sociološke varijable i na grupu važnih (i značajno koreliranih s diskriminativnom 

funkcijom) selekcioniranih psiholoških i socioloških varijabli te na indikatore 

školske uspješnosti. 

Diskriminativnu funkciju dominantno definiraju tri psihološke varijable 

procjene ponašanja u odnosu na motivaciju za učenjem, posjedovanje radnih i 

kulturnih navika. Koeficijenti korelacije s funkcijom iznose preko 0,70 što govori 

o visokoj povezanosti slabe motivacije i nerazvijenih navika s pripadnošću 

preddelinkventnoj skupini i obratno. 

Ostale psihološke varijable (testovi sposobnosti i ličnosti, te procjene ponašanja) 

nisu pokazale takovu predikcijsku snagu, dok sociološke varijable koje 

smo upotrijebili u našoj analizi nemaju gotovo nikakav predikcijski utjecaj. 

Diskriminativna analiza varijabli školske uspješnosti 

kao direktnih pokazatelja preddelinkvencije. 

Kako i koliko su objektivni pokazatelji školske ne/uspješnosti povezani s 

diskriminativnim faktorom (funkcijom) preddelinkvencije pokazuju nam sledeći 

podaci 

NAZIV INDIKATORA 

FUNKCIJA 

ocjene iz vladanja 0,97779 

neopravdani izostanci 0,36866 

uspjeh na polugodištu 0,36303 

ukupno izostanci 0,26422 

opravdani izostanci 0,10408 

vrsta škole 0,06277 

Ocjena vladanja direktna je mjera preddelinkvencije (ako je ocjena manja 

od 3), ali ne i direktan pokazatelj nedelinkvencije u svom višem rasponu od 4 do 

5. Naime, prema originalnim podacima imamo 22,7% učenika svrstanih u preddelinkventnu 

skupinu koji imaju ocjene 4 ili 5 iz vladanja, ali zato ocjenu 3 i 

75


str. 57.-105. 

nižu ima samo 2,7% nedelinkventnih i čak 77,3% preddelinkventnih učenika. 

Ostala dva pokazatelja školske uspješnosti (neopravdani sati izostanaka i školski 

uspjeh na kraju I. polugodišta) znatno su niže povezanosti s diskriminativnom 

funkcijom i ne predstavljaju direktne diferencirajuće pokazatelje preddelinkvencije. 

Komparacija centroida grupe preddelinkventnih i nedelinkventnih učenika 

grupiranim prema psihološkim varijablama 

U diskriminativnoj analizi važnu ulogu imaju centroidi, odnosno kanoničke 

diskriminativne funkcije evaluirane u grupnim sredinama. Geometrijski gledano 

to su točke na diskriminativnom faktoru (funkciji) koje predstavljaju skupine koje 

su predmet analize. Kako u našem slučaju postoji samo jedan diskriminativni 

faktor (funkcija) to je riječ o jednodimenzionalnom diskriminativnom prostoru i 

naši centroidi se nalaze na pravcu te određuju položaj preddelinkventne i nedelinkventne 

skupine. Centroidi su iskazani u standardnim vrijednostima odstupanja 

od nulte aritmetičke sredine i ilustracija njihovog položaja ima važnu ulogu u 

interpretaciji rezultata diskriminativne analize, jer je važno utvrditi položaj skupina 

u diskriminativnom prostoru. 

Udaljenost centroida preddelinkventne i nedelinkventne skupine u diskriminativnom 

prostoru pojedinih grupacija prediktorskih varijabli, direktno ukazuje 

na važnost i veličinu njihovog diskriminativnog utjecaja. 

Slika 3. Kanoničke diskriminativne funkcije evoluirane u grupnim sredinama 

(centroidima) za preddelinkventnu i nedelinkventnu skupinu ovisno od grupiranih 

varijabli – prediktora. Vrijednosti se nalaze u priloženoj tablici. 

76



PREDDELINKVENTI 

NEDELINKVENTI 

prediktori školske uspješnosti (vladanja, 

neopravdanih izostanaka, uspjeha na prvom 

-2,4637 0,56254 

polugodištu) 

a) procjena ponašanja -1,17999 0,26236 

b) sociološke varijable -0,93181 0,20718 

c) psihološki testovi -0,84076 0,18771 

Ukupno (a+b+c) -1,33762 0,29833 

Svi centroidi preddelinkventne skupine po svim grupacijama prediktorskih 

varijabli imaju negativni predznak i smješteni su na uočljivoj udaljenosti od 

nulte pozicije jednodimenzionalnog diskriminativnog prostora. Nasuprot tome 

svi centroidi nedelinkventne skupine po svim grupacijama u prediktorskim varijablama 

smješteni su na pozitivnom djelu pravca i grupirani su po standardnim 

vrijednostima oko 0,20 do 0.29 standardiziranih odstupanja od aritmetičke sredine. 

Dakle, varijable koje smo koristili u ovoj diskriminativnoj analizi podjednako 

svrstavaju aritmetičke sredine nedelinkventne skupine, ali vrlo različito 

svrstavaju i utječu na diferenciranje preddelinkventne skupine učenika. 

Grafička ilustracija (slika 4) položaja nedelinkventne i preddelinkventne 

skupine ukazuje da preddelinkventna skupina pripada potpuno drugoj populaciji 

učenika završnih razreda osnovnih i prvih razreda srednjih škola. 

Slika 4. Ilustracija položaja distribucija preddelinkventne i nedelinkventne 

populacije učenika 

77


str. 57.-105. 

CLUSTER (klasifikacijska) analiza preddelinkvencije 

Klasifikacijsku analizu preddelinkvencije proveli smo pomoću cluster analize 

koja teži identificiranju relativno homogenih grupa ili slučajeva zasnovanih 

na selekcioniranim karakteristikama. U ovoj multivarijatnoj proceduri upotrebljava 

se algoritam koji može držati veliki broj slučajeva, ali se pri tom zahtjeva 

da specificiramo broj clustera u koje želimo svrstati ispitanike. Tako na primjer 

potrebno je prethodno selekcionirati i varijable koje ćemo uključiti u cluster 

analizu, a potom odrediti broj clustera u koji će biti svrstani svi ispitanici ovisno 

od homogenosti njihovih karakteristika. Primjenjujući postupak (K-means) dobili 

smo četiri slijedeća clustera – homogeno grupiranih učenika. 

• Cluster 1: u njega je svrstano 159 ili 13,5% od ukupnog broja ispitanika 

koje možemo tretirati kao neadaptirane i neintegrirane preddelinkvente, 

jer ih neupitno karakterizira prvenstveno neadaptiranost školskim 

obvezama, odnosno koji zbog slabog socio-psihološkog funkcioniranja 

i odgojne zapuštenosti te nikakve motivacije za učenjem imaju u 

visokom stupnju izraženu školsku neuspješnost. Ova skupina također živi 

u znatno slabijim uvjetima života i školovanja, a bila je izloženija ratnom 

stradanju i migraciji od ostale grupacije učenika. Također, tu je 

nešto naglašenije prisutna nekompletnost porodice i neadekvatni porodični 

odnosi koji ukazuju na lošu društvenu integriranost ovih učenika i 

njihovih porodica. 

Tablica 7. Cluster naliza primijenjena na kompozitne varijable intenziteta 

izloženosti deprivaciji i rizičnim faktorima 

Napomena: Sve kompozitne varijable uređene su tako da su povoljnije vrijednosti manje, 

a veličinu nepovoljnih deprivacijskih uvjeta ili brojnost rizičnih faktora iskazuju 

više vrijednosti aritmetičkih sredina inicijalnih clustera. 

78



• Cluster 2: uključeno 310 ili 26,21% od svih učenika našeg uzorka koje 

možemo nazvati socijalno depriviranom skupinom, jer žive i školuju 

se u socijalno najtežim uvjetima, pripadaju obiteljima s izraženim ratnim 

stradalništvom i migracijskim iskustvom, pa je to vjerojatno utjecalo 

na veću disfunkcionalnost njihovih porodica, koja se ogleda u većem 

stupnju nekompletnosti porodica i više izraženim nezadovoljavajućim 

porodičnim odnosima i podrškom u obrazovanju. Ali, u ovoj skupini 

zadovoljavajuće je sociopsihološko funkcioniranje i razvijenost radnih i 

kulturnih navika, pa postižu prosječnu školsku uspješnost i ne pripadaju 

preddelinkventnoj skupini. 

• Cluster 3: u njemu je 241 ili 20,4% od svih učenika našeg uzorka koji 

spadaju u ovu skupinu psihološki neadaptiranih, jer jedina njihova bitna 

karakteristika koja ih povezuje jest kompozitna varijabla sociopsihološkog 

slabog funkcioniranja koje nastaje zbog nedostatka socioemocionalne 

zrelosti i slabe vještine komuniciranja te izraženije asocijalnosti. 

Ova skupina nije uopće bila izložena ratnim stradanjima, živi i školuje 

se u vrlo povoljnim uvjetima, u kompletnim porodicama u kojima 

vladaju izuzetno dobri odnosi i podrška. Među njima razredni nastavnici 

ne zamjećuju oblike preddelinkventnog ponašanja i uglavnom ih svrstavaju 

u nedelinkventnu skupinu. Školska uspješnost im je iznadprosječna 

što znači da postižu vrlo dobar i odličan uspjeh, i imaju vrlo malo opravdanih 

izostanaka a gotovo uopće nemaju neopravdanih izostanaka s 

nastave. 

• Cluster 4: svrstano 472 ili 39,9% učenika koje, prema pokazateljima 

cluster analize možemo nazvati adaptiranim i integriranim učenicima, 

jer su vrlo uspješni u sociopsihološkom i društvenom funkcioniranju, a 

žive u povoljnim socijalnim uvjetima, porodičnim situacijama i odnosima. 

Značaj ovih rezultata za planiranje preventivnih programa socijalne i psihološke 

podrške izuzetno je velik, jer nas usmjeravaju na potrebu diferenciranog 

pristupa. 

Za cluster 1 homogenu skupinu potrebna je sveobuhvatna društvena 

podrška kako bi se pomoglo smanjenju porodičnu insuficijentnosti i ojačanju 

procesa njihove društvene akulturacije i integracije. 

S velikom vjerojatnošću možemo konstatirati da će se iz ove skupine regrutirati 

budući delinkventi ili pojedinci s društveno devijantnim oblicima ponašanja 

što će ih, na kraju, dovesti do prve kriminalne aktivnosti ili kaznenog 

djela. Ova skupina zahtijeva program koji će objediniti sve napore socijalnih 

službi, školskih pedagoga i psihologa, a poseban naglasak treba dati na 

osnaživanju pedagoške brige na razvoju potrebnih navika i motivacije za 

učenje u pogodnijoj porodičnoj atmosferi te dodatnim instruktažnim programima 

u školama i pojačanim uključivanjem u društvene i sportske aktivnosti 

i društvenu zajednicu. 

79


str. 57.-105. 

Iz skupine koju označava cluster 2, koja je prvenstveno izuzetno socijalno 

deprivirana, društvena podrška treba kompenzirati glavne vidove lišenosti i 

nedostupnosti mogućnosti kvalitetnijeg života i školovanja. Socijalne službe 

trebale bi selekcijski djelovati na konkretnom pomaganju ovim učenicima 

koje je rat osiromašio, migracija dovela do teških uvjeta življenja i školovanja, 

koji se vjerojatno odražavaju na porodične odnose i mogućnosti podrške 

porodice u odgoju i obrazovanju. 

Logistička regresijska analiza 

Logistička regresija je ekvivalentna procedura multiploj regresijskoj analizi 

koja se upotrebljava kada je kriterijska varijabla dihotomna, a prediktorske varijable 

mogu biti kategorijske (nominalne) i metričke (intervalne i omjerne). Ova 

procedura prikladna je za izučavanje asimetričnih predikcijskih relacija i temelji 

se na transformacijama koje primijenjuju prirodne logaritme kako bi se reducirala 

nelinearnost nakon čega bi se opet uspostavila linearnost podataka. Logistička 

regresijska analiza razvila se kao alternativna tehnika diskriminativne analize, 

jer dopušta analizu i interpretaciju podataka u uvjetima narušavanja temeljnih 

pretpostavki normalne distribucije. Od kompozitnih varijabli koje smo konstruirali 

nekoliko njih ne tendira normalnoj distribuciji, a naša kriterijska varijabla 

pripadnost delinkventnoj skupini je dihotomna. Zato će i primjena logističke 

regresijske analize primjereno pokazati u koju kategoriju, ovisno od intenziteta i 

karakteristika te eksponiranosti rizičnim faktorima, se svrstavaju naši ispitanici 

na osnovi informacija koje sadržavaju kompozitne varijable. Primjenom svih 

kompozitnih varijabli u regresijskoj jednadžbi logističkog tipa utvrdit ćemo 

stvarni prognostički doprinos točnom predviđanju preddelinkventnih i nedelinkventnih 

učenika. 

Primjenjujući također step-wise postupak utvrdili smo klasifikacijske tablice 

logističke regresijske analize nedelinkventnih i preddelinkventnih učenika. 

On je pokazao slijedeće rezultate. 

Sve tri kompozitne varijable intenziteta izloženosti ratnom stradalništvu, 

migracijskom iskustvu te lošim uvjetima života i školovanja ne predviđaju pripadnost 

u preddelinkventnu skupinu ni za jednog učenika. Dakle, zaseban utjecaj 

ovih kompozitnih varijabli ne prognozira ni u kom slučaju preddelinkventno 

ponašanje. 

Uvođenjem u logističku regresijsku analizu kompozitne varijable kompletnosti 

porodice i kompozitne varijable porodičnih odnosa, a potom kompozitnih 

varijabli disfunkcionalnosti porodice nije dalo zadovoljavajuću prognozu preddelinkventnog 

ponašanja (tablica 8). 

Sve korištene sociološke varijable, kojima smo indeksiranjem povećali varijabilitet 

i kombinacijom modaliteta potpunije iskazali intenzitet izloženosti 

faktorima u kojima žive i rastu naši ispitanici, nisu, zasebno gledano, doprinijele 

bitnije korektnoj prognozi preddelinkvencije. 

80



Tablica 8. Logistička analiza prognostičkog utjecaja kompozitnih varijabli 

socio-psihološkog funkcioniranja i odgojne ne-uspješnosti 

OBSERVIRANA SKUPINA 

PREDIKCIONE SKUPINE 

POSTOTAK TOČNE 

PREDIKCIJE 

0 1 

nedelinkventna 0 325 42 96,66 

preddelinkventna 1 139 76 35,35 

Sveukupna točnost 84,69 

Prognoza preddelinkventnog ponašanja se značajnije "popravlja" uvođenjem 

varijabli sociopsihološkog ne/funkcioniranja i odgojne ne/uspješnosti. 

Treba napomenuti da se mora razlikovati pozitivnu prediktivnu vrijednost 

kada model prognozira aktualnu ciljnu grupu, te negativnu prediktivnu vrijednost 

kada model klasificira u drugu od one u koju trebaju pripadati ispitanici. 

Naš postotak pozitivne predikcije koje postižu sve sociološke varijable te varijable 

sociopsihološkog funkcioniranja i odgojne uspješnosti tek je 35,35% kada 

se radi o ciljnoj grupi preddelinkventnih učenika. 

Negativna predikcijska vrijednost je znatnije izražena i prema rezultatima 

logističke analize ove kompozitne varijable nisu zadovoljavajuće pouzdan kriterij 

diferenciranja preddelinkventnih i nedelinkventnih učenika. 

Očigledno je da u regresijsku jednadžbu treba uključiti posebnu kompozitnu 

varijablu u školske ne/uspješnosti kako bi se značajnije povećala točnost predikcijske 

klasifikacije 

Točnost ukupne predikcije ostvarena je sa 91,03%, ali pozitivna predikcijska 

vrijednost znatno je niža 66,95%. 

Ovim logističkim regresijskim pristupom otkrili smo da se subjektivne procjene 

nastavnika zasnivaju na nekim neprepoznatljivim kriterijima po kojima su 

neka ponašanja svrstavali u preddelinkventna. 

Logistička analiza (tablica 9) verificirala je 66,98% njihovih svrstavanja, 

ali je ukazala da su bili prekritični za 71 učenika koje su svrstali u preddelinkventne, 

a nedovoljno kritični za 35 koje su "ostavili" u nedelinkventnoj skupini. 

Tablica 9. Logistička analiza svih kompozitnih socioloških i psiholoških varijabli te 

kompozitne varijable školske ne-uspješnosti (kombinacije školskog uspjeha, ocjene 

vladanja i broja opravdanih i neopravdanih izostanaka) 

OBSERVIRANA SKUPINA 

PREDIKCIONE SKUPINE 

POSTOTAK TOČNE 

PREDIKCIJE 

0 1 

nedelinkventna 0 932 35 96,38 

preddelinkventna 1 71 144 66,98 

81


str. 57.-105. 

Slika 5. Komparacija klasifikacijskih nalaza ovisno od primijenjenih pristupa 

Komparacija pokazatelja (slika 5) zastupljenosti preddelinkvencije u našem 

uzorku istraživanja kreće se od subjektivne procjene razrednih nastavnika kojom 

je 215 ili 18,1% svih učenika svrstano u preddelinkventnu skupinu. Logistička 

regresijska analiza korigirala je taj podatak na 179 ili 15,1% učenika našeg uzorka, 

ali i ukazala na značajno "prekritično i nekritično" svrstavanje koje je prisutno 

pri subjektivnom procjenjivanju. 

Cluster analiza primijenjena na kompozitnim varijablama depriviranosti i 

izloženosti rizičnim faktorima utvrdila je da 159 učenika ili 13,5% od ukupnog 

uzorka predstavlja psihološki neadaptirane i socijalno neintegrirane učenike koji 

se neupitno svrstavaju u preddelinkventnu kategoriju. No, ova analiza je ukazala 

da postoje još dvije skupine učenika od kojih je jedna, označena clusterom 2 

N = 310 ili 26,7%, izrazito socijalno deprivirana, a druga, označena clusterom 3 

N = 241 učenika ili 20,4%, ima izražene poteškoće u sociopsihološkom funkcioniranju 

i prilagodbi. 

Na kraju naših analiza i ovih klasifikacijskih postupaka zaključujemo da su 

našim istraživanjem preddelinkventnog ponašanja jasno definirane kategorije 

preddelinkventne subpopulacije i njena zastupljenosti u ukupnoj populaciji učenika 

završnih razreda osnovnih škola i početnih razreda srednjih škola, koju u 

Kantonu Sarajeva čini svaki sedmi učenik. Ratno stradalništvo i migracijsko 

iskustvo nisu bitni rizični faktori preddelinkventnog ponašanja. Ono se pojavljuje 

nešto više u disfunkcionalnim porodicama, a posebno je uvjetovano slabim 

sociopsihološkim funkcioniranjem i odgojnom zapuštenosti u razvijanju društveno 

potrebnih navika i neophodne motivacije za učenjem. 

82



Procesna kauzalna determiniranost preddelinkvencije path analizom 

Kao i u području delinkvencije i kriminaliteta, tako i u preddelinkvenciji 

opravdano je pretpostaviti multikauzalni utjecaj nezavisnih varijabli koji se dešava 

u procesu nastanka preddelinkventne karijere. U tom procesu neke varijable 

su po svom kauzalnom djelovanju neupitno egzogene (kao na primjer u našem 

slučaju ratno stradalništvo, migracijsko iskustvo, uvjeti života i školovanja), dok 

su druge varijable endogenog karaktera te neposredno i aditivno determiniraju 

preddelinkventno ponašanje (npr. odgojna i školska neuspješnost te neprimjereno 

socio/psihološko funkcioniranje u školskoj zajednici). 

Zato je opravdano kauzalni model postaviti tako da iskaže lanac posrednih 

i neposrednih međusobnih kauzalnih utjecaja čiji je krajnji rezultat kauzalna 

determinacija preddelinkvencije. Za to nam je poslužila procedura analize putanje 

(PA) koja se može shvatiti kao znatna ekstenzija multiple regresijske analize. 

No, dok je u multiploj regresijskoj analizi istraživač zainteresiran za predikciju 

zavisne (kriterijske) varijable na temelju većeg broja nezavisnih varijabli 

(prediktora), čiji je kauzalni poredak nepoznat, pa se stoga ne može sa sigurnošću 

prognozirati stanje kriterijske varijable, bitan cilj analize putanje je iznalaženje 

odgovarajućeg kauzalnog modela te razumijevanje i objašnjenje karakterističnog 

hijerarhijskog poretka nezavisnih varijabli i njihovog interkorelacijskog 

utjecaja na zavisnu (kriterijsku) varijablu. 

Primjenom ove metode istraživač može testirati određene teorijske modele 

kauzalnog poretka između niza varijabli, pa prema tome to je zasebna tehnika 

multivarijatne analize (Blalock i Duncan, 1971) Razvoj analize putanje započinje 

tek 1976. godine i ona je od tada često korištena u istraživanjima određenih 

kauzalnih modela ponašanja. 

Kao u svim kauzalnim modelima tako i u modelu kauzaliteta koji koristi 

analizu putanje razlikujemo endogene varijable koje promatramo unutar modela, 

i one se mogu objasniti s jednom ili više nezavisnih varijabli. Egzogene varijable 

djeluju izvan modela i njihov se utjecaj pokušava posebno objašnjavati. 

Naš hipotetski model pretpostavio je da će egzogene varijable iskustva ratnog 

stradalništva i migracije značajno utjecati na pogoršane uvjete života i školovanje 

i da će se ovi uvjeti izravno odraziti na ne/kompletnost porodice i poremećaj 

porodičnih odnosa i podrške kao i na posredničke varijable koje "prenose" 

negativna iskustva porodičnog života i pojačavaju (uvjetuju) negativnu 

dimenziju kauzalne utjecajnosti na društveno neadaptiranu i neintegriranu strukturu 

ličnosti, koja će tada izražavati preddelinkventi poremećaj u ponašanju. 

Po statističkoj koncepciji neposredni kauzalni učinci pokazuju se u dijagramu 

putanje pravocrtnim strelicama koje međusobno povezuju varijable uključene 

u model. Zajedno s posrednim učincima prikazuju se kao strelica koja čini 

složenu putanju sastavljenu od niza koreliranih varijabli, što je izraženo sa simbolom 

R iz kojeg smo izračunali koeficijente kauzalne determinacije R 2 i utvrdili 

postotak varijance koju on tumači. 

83


str. 57.-105. 

Npomena: Višestruke strelice prikazuju multiplu kauzalnu determinaciju, a prve brojke označavaju veličinu R 

koeficijenta, dok brojke u zagradi prikazuju postotni iznos varijance koji tumači R 2 koeficijent 

determinacije. 

Slika 6. Dijagram analize traga kauzalne determinacije preddelinkventnog ponašanja 

(Postupak path-analize primijenjen na kompozitnim varijablama i aditivnom modelu 

84



U našem modelu kauzaliteta vidimo da egzogene varijable ratnog stradalništva 

i migracijskog iskustva zajedno ostvaruju multipli R = 0,277 koji tumači 

5,4% ukupne varijance uvjeta života i školovanja. Dakle, učenici čije su obitelji 

bile izložene ratnom stradalništvu i migraciji imaju znatno slabije uvjete života i 

školovanja, koji najviše utječu na poremećaje porodičnih odnosa i nezadovoljavajuću 

podršku koju primaju u svom procesu odgoja i obrazovanja R = 0,213 

(4,5%). U tako poremećenim porodičnim odnosima vrlo značajno se pojavljuje 

R = 0,402 (16,1%) odgojna ne/uspješnost (odnosno slabo su razvijene radne, 

higijenske i kulturne navike te izostaje ikakva motivacija za učenjem) koja neposredno 

kauzalno determinira sa R = 0,460 (21,2%) preddelinkventno ponašanje. 

Može se reći da u poremećenim porodičnim odnosima uz izostajanje podrške 

u odgoju ili odgojnim zanemarivanjem nastaju defekti u sociopsihološkom 

funkcioniranju ličnosti koja postaje socijalno i emotivno nezrela, nedovoljno 

prosocijalna i komunikativna što također neposredno determinira preddelinkventno 

ponašanje sa 0,294 ili 8,6%. Ove linije kauzaliteta najjače determiniraju pojavu 

preddelinkvencije tako što se negativni utjecaji aditivno dopunjavaju što je 

izraženo višestrukim strelicama na desnoj strani dijagrama. 

Multikauzalitet preddelinkventnog ponašanja tek posredno uključuje naše 

egzogene varijable čija se djelotvornost javlja samo ako su doprinijele poremećaju 

porodičnih odnosa i izostajanju porodične podrške, što neposredno generira 

odgojnu neuspješnost i zapuštenost, te smanjuje potrebnu razinu socio-psihološkog 

funkcioniranja koja se očituje u teškoćama školske akulturacije, odnosno, 

prilagođavanja i usvajanja školskih obveza i odgovornosti za vlastito ponašanje 

prema nastavnicima, vršnjacima i u procesu nastave. 

Ova neposredna multikauzalna determinacija preddelinkvencije izražena je 

multiplim R = 0,571 ili 32,6% objašnjene varijance preddelinkventnog ponašanja 

od strane kompozitne varijable odgojne ne/uspješnosti i lošeg sociopsihološkog 

funkcioniranja te iskazane školske neuspješnosti kroz nizak uspjeh i ocjenu 

vladanja te povećan broj neopravdanih izostanaka. 

Treba posebno napomenuti da je naš nalaz u suprotnosti s nalazima brojnih 

istraživanja delinkvencije i kriminala koja su se po pravilu odvijala na nivou 

univarijatne i eventualno bivarijatne analize, i u kojima je korištena varijabla 

nekompletnih porodica koje se češće nazivaju disfunkcionalnim. U njima je utvrđena 

asocijacija nekompletnosti porodica s delinkvencijom i kriminalom. U 

našem istraživanju analiza traga nastajanja preddelinkvencije pokazuje da utjecaj 

nekompletnosti obitelji daje tek posredni doprinos koji doseže minimalnu 

korelacijsku vrijednost od R = 0,103 i time tumači samo trivijalnih 1,1% 

varijance odgojne neuspješnosti (koja je izravno – uz sociopsihološko slabo 

funkcioniranje – najodgovornija za pojavu preddelinkventnog ponašanja). 

Dakle, nekompletnost obitelji dobrim dijelom i ratom izazvana u našem 

istraživanju nije se pokazala značajno utjecajna na izostajanje odgovarajuće odgojne 

brige i primjerne podrške učeniku u odgoju i obrazovanju koju je iskazao 

85


str. 57.-105. 

roditelj s kojim je učenik ostao živjeti. Ovaj nalaz smatramo izuzetno značajnim 

i važnim za našu alternativnu hipotezu koju smo postavili da se je porodica, koja 

je bila izložena nepojmljivim ratnim stradalničkim uvjetima i migracijskim 

situacijama te objektivno stavljena u izrazito teške uvjete života koji su proizveli 

i teške uvjete školovanja, oduprla negativnim utjecajima ovih rizičnih faktora 

zbog svoje snažne socijalne mreže i društvene podrške koju je sačuvala i 

u takovim uvjetima. Moglo bi se reći da je porodica pretežito patrijarhalnog 

tipa i s jakim društveno kohezivnim međurodbinskim i prijateljskim vezama, te 

integrirana unutar cjeline bosanskohercegovačkog društva, u najvećem broju 

slučajeva uspjela protektivno djelovati i spriječiti negativni utjecaj rizičnih 

faktora kojima su mladi sadašnji adolescenti, a u vrijeme rata petogodišnja djeca, 

bili permanentno višegodišnje izloženi. 

Iz prikazanog dijagrama vidljivo je (i za naše istraživanje važan nalaz) da 

zaseban utjecaj posljedica rata i migracijskog iskustva na poremećaj porodičnih 

odnosa nije značajan, već se kauzalna utjecajnost ovih elemenata, koje je neposredno 

stvorio rat prenosi na uvjete života i školovanja i tek tada se u situacijama 

loših uvjeta života i školovanja javlja negativan utjecaj na porodične 

odnose i postaje djelotvoran utjecaj na odgojnu zapuštenost. 

Ovaj nalaz usmjerava društveni pogled na problematiku uvjeta života 

i školovanja djece i adolescenata koji žive u lokalnim zajednicama s većinskim 

migrantskim stanovništvom, jer tamo vjerojatno postoji i veći 

negativan utjecaj vršnjačkih grupa koje predvode društveno neadaptirani i 

neintegrirani pojedinci, a porodica postaje zbog loših uvjeta života nemoćna 

da pruži zaštitu svojim potomcima. 

Delinkventno ponašanje 

Svrha ovog dijela istraživanja bila je da se na reprezentativnom uzorku delinkvenata 

utvrde bitni elementi za razumijevanje delinkventnog ponašanja i 

znanstveno verificira veličina i kvaliteta utjecaja porodične situacije, brige i 

odnosa na učestalost i težinu kaznenih djela koja su počinili maloljetnici. 

Društveno pragmatičan cilj bio je u potpunosti izučiti (na reprezentativnom 

uzorku) pojavu urbane delinkvencije, utvrditi kritičke oblike rizičnog ponašanja 

u preddelinkventnoj fazi, sagledati zastupljenost devijantnog ponašanja ovisno 

od stupnja društvene nepoželjnosti i znanstveno verificirati veličinu utjecaja 

porodice na nastanak i razvoj delinkvencije. 

U okviru ovog izlaganja dat ćemo odgovore na sljedeće probleme istraživanja: 

1. što karakterizira egzistenciju urbane delinkventne populacije? 

2. postoji li značajna razlika u narušenosti porodičnih odnosa i izostajanja 

porodične brige za ponašanje maloljetnika između pojedinih kategorija 

delinkvenata formiranih po kriterijima čestine i težine počinjenih kazne- 

86



nih djela te po vrsti i stupnju izraženosti njihovog rizičnog ponašanja u 

školi i devijantnog ponašanja u lokalnoj zajednici? 

3. koji oblici rizičnog ponašanja izraženog za vrijeme školovanja najviše 

iskazuju zajedno gledano i delinkventi i preddelinkventi i u kojim oblicima 

rizičnog ponašanja se razlikuju ove dvije skupine? 

4. kakav i koliki je kauzalni utjecaj pojedinih determinanti porodične situacije 

na učestalost, težinu i intenzitet delinkvencije, te da li pojedini faktori 

porodice diferencirajuće utječu na izražavanje rizičnog i devijantnog 

ponašanja inicijalnih i kroničnih delinkvenata? 

5. s kojom vjerojatnošću je moguće prognozirati pojavu kronične delinkvencije 

i kada, kako i na čemu je moguće i potrebno graditi socijalnu 

prognozu promjene delinkventnog ponašanja uz primjenu potrebnih resocijalizacijskih 

mjera? 

Karakteristike delinkventne populacije 

U periodu od 01. 01. 2000. do 30. 06. 2005. godine u Kantonu Sarajevo 

registrirano je ukupno 2613 kaznenih djela koja su počinili maloljetnici, odnosno 

pri počinjenju kojih su maloljetnici imali od 12 do 18 godina. Prema vrstama 

počinjenih kaznenih djela, zbog vrlo visokog koeficijenta rang korelacije (rho = 

0,96) konstatiramo da se po vrsti kaznenih djela ne razlikuju mlađi od starijih 

maloljetnih delinkvenata. Razlike između redoslijeda čestina počinjenih kaznenih 

djela zadržavaju podjednaki položaj (tablica 10). Naime, provalne krađe dominiraju 

po učestalosti u prosjeku od 28,36% svih kaznenih djela koje su počinili 

maloljetnici u tom periodu i nema značajnije varijacije, ovisno o starosnim 

skupinama počinitelja. Četiri puta slabije, mada odmah drugo po rangu, zastupljeno 

je kazneno djelo oduzimanja tuđe pokretne imovine, pokretne stvari (vozila), 

a identičnu zastupljenost ima i kazneno djelo pokušaja 

Tablica 10. Rang zastupljenosti pojedinih vrsta kaznenih djela po godinama starosti 

počinitelja 

Napomena: u svakom stupcu tabele dani su u zagradi rangovi po redoslijedu veličine broja pojedinaca 

koji su počinili navedena kaznena djela. 

87


str. 57.-105. 

Tablica 11. Komparativni prikaz intenziteta delinkvencije po godinama starosti 

počinitelja 

2 = 12,333 sa 8 stupnjeva slobode nije značajan 

krađe. Četvrti i peti rang čine kaznena djela oštećenja tuđe stvari i nanošenja 

tjelesne ozljede. Dakle, u maloljetničkoj delikventnoj populaciji, bez obzira na 

godine starosti, standardnom se i identičnom čestinom pojavljuju navedena kaznena 

djela, tako da možemo zaključiti da se radi o već standardiziranom obrascu 

kaznenih djela koja čine maloljetni prestupnici (tablica 11). 

Primjenjujući metodološki pristup zbrajanja kaznenih djela po počinitelju 

ovisno o stupnju njihove težine, utvrđene ponderima preko kriterija predviđene 

zatvorske kazne, došli smo do sljedeće indeksne varijable "intenziteta delinkvencije" 

koju bi bilo vrlo korisno primjenjivati u analitičke svrhe praćenja kretanja 

maloljetničke delinkvencije u određenim urbanim prostorima. 

Testiranje značajnosti razlike u intenzitetu delinkvencije nije potvrdilo da 

se ovisno o godinama starosti delinkventi bitno razlikuju, odnosno da intenzitet 

delinkvencije nije različit između mladih, srednjih i starijih maloljetnika, niti raste 

sa starošću delinkventa. 

Pojedine generacijske skupine u svakom stupnju intenziteta delinkvencije pojavljuju 

se s podjednakom zastupljenošću. No, posebno značajan nalaz jest da generacija 

rođena 1987.-1989. g., koja je za vrijeme ratnih zbivanja imala približno 

oko 5 godina starosti, sudjeluje u ukupnoj delinkvenciji po svim vrstama i intenzitetu 

kaznenih djela sa 71,7%, dakle apsolutnom većinom počinjenja kaznenih djela. 

Ovo bi mogla biti statistička empirijska potvrda Vilksonovog nalaza iz 1960.g. On je 

na osnovi statističkih podataka pokušao dokazati da je povećanje delinkventnog 

ponašanja izraženije kod generacija koje su odrastale u određenom razdoblju 

Drugog svjetskog rata i u toj fazi svoje vrijednosne socijalizacije usvajali vrednote i 

stavove uz uzbuđujuća ratna iskustva i zbivanja u kojima vrijednost ljudskog života i 

imovine u svakom slučaju nije mogla imati istu težinu kao i u mirnodopskom razdoblju. 

Vjerojatno je da su i porodice bile prinuđene da zapostavljaju u procesu odgoja 

izgradnju pozitivnog vrijednosnog sustava, te da su vršnjačke grupe preuzimale 

postupno sve snažniji utjecaj na formiranje stavova i opredjeljenja kao i na ponašanja 

tih dječaka. Njegovi (Vilksonovi) nalazi pobudili su veliko zanimanje znanstvene 

javnosti i socijalnih službi, te se otvorila rasprava o pitanjima: da li i kako 

ratna zbivanja, koja su neposredno proživljavali u ranom djetinjstvu, sadašnje adolescente 

mogu značajno poticati na izražavanje sklonosti delinkventnom ponaša nju 

i kriminalnom djelovanju kada uđu u adolescentnu fazu? (tablica 12) 

88



Tablica 12. Komparativni prikaz intenziteta delinkvencije po godinama rođenja 

Posebno se nametalo pitanje: kako da se umanji ili eliminira negativni utjecaj 

ratne atmosfere na socijalizaciju mladih generacija da one ne postanu izvorište regrutiranja 

budućih kriminalaca? 

Plauzibilno objašnjenje dao je K. Manheim (1966.g.) koji smatra da "pojedinci 

iste starosne dobi, zahvaćeni sličnim uzbuđujućim utjecajima, vrlo vjerojatno 

drugačije reagiraju od onih iz drugih dobnih skupina koji takva iskustva nisu 

proživjeli." 

Mi smatramo da treba zadržati kritički odnos prema ovim postavkama, jer 

Vilksonov nalaz nije znanstveno-istraživački ništa dokazao, već samo ukazao na 

činjenicu da su generacije tog dobnog uzrasta sklonije upuštanju u delinkventne 

situacije i kriminalnu karijeru. S obzirom da je cilj našeg istraživanja posebno 

bio usmjeren na utvrđivanje koliko su porodični faktori ograničavajuće djelovali 

na izražavanje i sklonost delinkventnom ponašanju, to ćemo posebno razmatrati 

i utvrditi da li postoji statistički značajna razlika između skupina delinkvenata 

koji pripadaju različitim stupnjevima narušenosti porodičnih odnosa i njene 

disfunkcionalnosti? Također ćemo empirijski provjeriti da li ratno stradalništvo i 

migracijsko iskustvo i pod kojim uvjetima značajno utječu na pojavu delinkventnog 

ponašanja u pojedinim generacijskim skupinama? 

Izneseni podaci slijede smjer Vilksonovih zaključaka i podudarni su sa njegovom 

statističkom analizom. 

Naime, možemo konstatirati da je generacijska skupina maloljetnih delinkvenata 

rođenih između 1987. i 1989.g. koja je u svom ranom djetinjstvu doživjela 

uzbuđujuća ratna zbivanja, izrazila najveću sklonost delinkventnom ponašanju i da 

danas predstavlja dominantnu skupinu u delinkventnoj populaciji. No, prema iznesenim 

podacima u gore prikazanoj tablici (tablica 12) to se nije odrazilo u intenzitetu 

delinkvencije (što je posebno vrijedan nalaz), već samo na većoj zastupljenosti 

delinkventnog ponašanja. Ova generacijska skupina zastupljena je s oko 70% 

u svim kategorijama inicijalnih, novicijalnih, recidivnih i kroničnih delinkvenata, 

što znači da se ovisno od godišta rođenja, a ne od godina starosti, stvorilo i kod 

nas najveće izvorište regrutiranja sada delinkvencije, a kasnije kriminalaca. To 

treba usmjeravati napor socijalne brige u izgradnji protektivnih društvenih mehanizama, 

na ovu generacijsku skupinu, kako bi se smanjilo njezin udio u delinkvenciji, 

ali i spriječilo da ih ulica i podzemlje ne uključe u svoje kriminalne aktivnosti. 

89


str. 57.-105. 

Kriterijske varijable delinkvencije 

Kriterijske (zavisne) varijable koje smo koristili u našem istraživanju pretežito 

su objektivnog karaktera i sastoje se u broju (učestalosti) i težini počinjenih 

kaznenih djela. Novo izvedena varijabla intenziteta delinkvencije dobivena je 

umnoškom broja počinjenih kaznenih djela, ponderirano njihovom težinom, a 

ponder smo utvrdili prema kriteriju predviđene zatvorske sankcije za ta kaznena 

djela. 

Od ukupno broja ispitanika našeg uzorka njih 125 ili 51,2% počinili su 

samo jedno kazneno djelo, te ih prema predloženoj klasifikaciji svrstavamo u 

inicijalne delinkvente. Daljnjih 43 ili 17,6% počinili su 2 do 3 kaznena djela i 

njih nazivamo novicijalnim delinkventima, dakle onima čije je dosadašnje vršenje 

kaznenih djela neka vrsta pripreme za buduću delinkventnu karijeru. Skupinu 

od daljnjih 28 ili 11,5% koji su počinili 4 do 6 kaznenih djela tretiramo kao 

recidivne delinkvente dok preostalih 48 ili 19,7% smatramo da spadaju u skupinu 

kroničnih delinkvenata koji su do svoje punoljetnosti počinili 7 i više pa 

čak i do 170 kaznenih djela (jedan maloljetnik počinio ih je ravno 400). 

Kada usporedimo ove podatke o učestalosti počinjenih kaznenih djela s godinama 

starosti počinitelja nismo utvrdili nikakvu statistički značajnu razliku 

između skupina do 14 godina, skupina delinkvenata od 15 do 16 godina i skupina 

od 17 do 18 godina starosti. 

Daljnju kriterijsku varijablu predstavlja skupni prikaz izraženog rizičnog 

ponašanja za vrijeme školovanja. 

Visoko i izraženo rizično ponašanje izražava 39,3% svih ispitanika iz uzorka 

delinkventne populacije. No, za preostalih 60,7% ne možemo konstatirati da 

značajno izražavaju ove vidove poremećaja ponašanja koji su društveno nepoželjni 

u njihovoj školskoj instituciji. 

Tako na primjer izražavanje "ometajućeg ponašanja u razredu" ima 100% 

delinkvenata koji pripadaju izraženoj i visoko izraženoj rizičnoj skupini, a slično 

se dešava i sa svim drugim relevantnim oblicima rizičnog ponašanja. 

U tom smislu može se govoriti da je škola mjesto i vrijeme kada se počinju 

izražavati oni nepoželjni oblici ponašanja koji bi zahtijevali brzu i efikasnu 

pedagošku intervenciju i preventivno sinkronizirano djelovanje obitelji i ostalih 

društvenih institucija na ponašanja takovih maloljetnika. 

Daljnja kriterijska varijabla bila je kompozitna varijabla devijantnog ponašanja. 

Izraženo i ekscesivno devijantno ponašanje pokazuje 37,4% ispitanika našeg 

uzorka uz veće ili manje otklone prema skupini neprimjerenih i potencijalno 

delinkventnih devijanata. Dakle, više od jedne trećine delinkvenata našeg uzorka 

ima vrlo izraženo i ekscesivno devijantno ponašanje u lokalnoj zajednici. Tome 

treba pribrojiti još jednu četvrtinu (25,8%) onih ispitanika našeg uzorka koji 

izražavaju zamjetljivo devijantno ponašanje. 

90



Prirodno se nameće pitanje je li devijantno ponašanje nužno prateća karakteristika 

delinkvencije, te je li s njom funkcionalno povezano ovisno o broju počinejnih 

kaznenih djela i/ili zbroja kaznenih djela i njihove težine. 

Faktorska analiza devijantnog ponašanja delinkvenata našeg uzorka ukazuje 

na tri bitne zajedničke latentne karakteristike: 

1. egzibicionističku devijantnost koja predstavlja takve oblike nepoželjnog 

ponašanja koji svraćaju pažnju okoline delinkvenata i u funkciji su formiranja 

njegovog identiteta 

2. ovisničku devijantnost koja predstavlja zaseban vid devijantnosti isključivo 

vezan za nabavku, raspačavanje, ovisničko konzumiranje i eventualnu 

preprodaju nelegalnih droga čime se bavi mali, ali zaseban dio delinkvenata 

ovisnika, ovisnika dilera i sitnih dilera, a osnovica na kojoj se 

strukturira ovaj tip devijantnosti je prvenstveno ovisnički tip ličnosti i 

pripadnost ovisničkoj supkulturi i skupinama 

3. kriminogena devijantnost gotovo da briše granice između delinkventnog 

i devijantnog ponašanja, izražena je kroz maltretiranje drugih maloljetnika, 

uzimanje tuđih stvari i novca bez grižnje savjesti – i na izvjestan 

način ima karakter kaznenog djela, ali se ono vrlo rijetko pojavljuje 

registrirano u policiji pa ne dobiva tretman delinkventnog čina, 

već neprihvatljivog društvenog ponašanja koje je najvidljivije u grupama 

koje tendiraju "uličnim bandama". 

Klasifikacija delinkventnog ponašanja provedena cluster analizom 

Cluster analiza ukazala je na slijedeću klasifikaciju delinkvenata koju smo 

koristili kao zasebnu kriterijsku varijablu: 

Prvi cluster (N = 152 ili 62,3%) našeg uzorka čine inicijalni delinkventi s 

jednim počinjenim kaznenim djelom male težine, neskloni drogiranju, bez izraženih 

oblika rizičnog i devijantnog ponašanja, te sa blagim asocijalnim tendencijama. 

Odnosi s majkom i ocem su izrazito dobri kao i odnosi majke i oca. Obitelj 

pruža vrlo dobru podršku i izrazitu brigu. S obzirom da se ipak radi o delinkventima 

koji su registrirani u policiji, mogli bismo za ovu skupinu konstatirati 

da se nalazi u primarnoj fazi delinkventne karijere i da za nju postoje velike 

mogućnosti resocijalizacije. Navedena konstatacija dobiva na važnosti zbog broja: 

ova skupina delinkvenata čini preko 60% delinkventne populacije. 

Drugi cluster (N = 40 ili 16,4%) čine pretežno kronični delinkventi s počinjenih 

7 i više kaznenih djela, pretežno teških. Kod njih je prisutna izražena 

sklonost konzumiranju droge, te izražene antisocijalne, devijantne i nasilničke 

tendencije ponašanja. Svi su oni vrlo često pokazivali brojna rizična ponašanja u 

školi i devijantna u lokalnoj zajednici. 

91


str. 57.-105. 

Odnosi s majkom su loši, a s ocem dobri, dok su odnosi oca i majke poremećeni 

i loši. Podrška roditelja (oca) je dobra, ali briga o tome kamo izlazi i s 

kim se druži, te kada noću dolazi kući potpuno izostaje ili je tek neznatno prisutna. 

S obzirom na ove konstatacije mogli bismo ustvrditi da je ova skupina već 

ušla u tercijarnu fazu delinkventne karijere, te da će biti velikih teškoća u pokušajima 

njihove resocijalizacije. 

Treći cluster (N = 52 ili 21,3%) čine recidivni delinkventi s počinjenih 2- 

5 kaznenih djela koja su pretežno teška, skloni su konzumiranju droge i imaju 

osrednje izražene oblike rizičnog ponašanja u školi, među kojima se ne ističu pojedini 

oblici. 

Odnosi s majkom su osrednji, a s ocem loši, što isto vrijedi i za odnose oca 

i majke koji su loši i puni trzavica. Prema ocjeni samog delinkventa podrška obitelji 

u njegovom odgoju i obrazovanju bila je nezadovoljavajuća i slaba, dok je 

briga roditelja kamo on ide i s kim se druži nikakva. 

Mogli bismo konstatirati da ova skupina prolazi sekundarnu fazu delinkventne 

karijere i opravdano je pretpostaviti da je na pojavu njihovog delinkventnog 

ponašanja bitno utjecalo njihovo neadekvatno odgojno tretiranje i zanemarivanje, 

pa u tom smislu treba procijeniti i realne mogućnosti resocijalizacije pod 

takvim porodičnim uvjetima u kojima oni žive. 

Ovako dobivene klasifikacije cluster analizom – induktivnim objektivnim 

pristupom – formirale su homogene grupacije delinkvenata na temelju 

njihove kriminogenosti s jedne strane, te ne/sklada u obiteljskim odnosima i 

ne/adekvatne obiteljske brige, s druge strane. 

Slika 7. Dijagram utjecaja porodice na intenzitet delinkvencije 

92



Utjeca porodične situacije, brige i odnosa na delinkventno ponašanje 

Postupkom multiple regresijske analize provjerili smo utjecaj porodičnih 

odnosa i porodične brige na ponašanje maloljetnika te skupno gledano porodične 

situacije na intenzitet delinkventnog ponašanja. 

Dobiveni nalaz omogućava interpretaciju i zaključak da narušeni odnosi i 

nedostatna briga značajno determiniraju sklonost delinkventa upuštanju u brojna 

i teška kaznena djela, odnosno utječu na intenzitet njegovog delinkventnog ponašanja. 

Drugim riječima to ukazuje da cjelokupna porodična situacija, ukoliko 

je loša, ukazuje na postojanje statistički značajno veće vjerojatnosti izražavanja 

čestog, težeg i intenzivnijeg delinkventnog ponašanja. 

To istodobno ni u kom slučaju ne znači da će svaki delinkvent koji živi u 

takvim porodicama automatski postati teži prekršitelj po svom ponašanju i intenzivniji 

počinitelj kaznenih djela po svom kriminalnom djelovanju, već da takovi 

pojedinci imaju veću šansu da njihova inicijalna delinkvencija preraste u recidivnu 

i kroničnu. 

Povezanost rizičnog i devijantnog ponašanja i njihov aditivni utjecaj na 

čestinu, težinu i intenzitet delinkvencije 

Povezanost rizičnog ponašanja u školi s preddelinkvencijom dokazali smo 

u prvoj fazi ovog projekta. Devijantnost kako smo je prethodno definirali i objasnili 

njene indikatore, vjeran je pratilac delinkventne karijere. Društvena stigmatizacija 

pojedinog devijantnog ponašanja daje težinu poremećajima koje takvo 

nepoželjno ponašanje uzrokuje. 

U ovom poglavlju nas će interesirati kolika i kakva je povezanost rizičnog i 

devijantnog ponašanja, te koji su pojedini oblici rizičnog ponašanja funkcionalno 

povezani s čestinom, težinom i intenzitetom delinkvencije. 

Naredna tablica (tablica 13) prikazuje koeficijente korelacije (i parcijalne korelacije) 

pojedinih oblika rizičnog ponašanja s ukupnim devijantnim ponašanjem, te s 

učestalosti, težinom i intenzitetom delinkvencije. Uz svaki oblik rizičnog ponašanja 

navedeni su koeficijenti korelacije (a u zagradama koeficijenti parcijalne korelacije) 

koje taj oblik ponašanja povezuje značajno, odnosno neznačajno (NZ) s devijantnim 

i delinkventnim ponašanjem. Parcijalne koeficijente korelacije iskazali smo zato što 

je rizično ponašanje u značajnoj funkcionalnoj povezanosti s ukupnim devijantnim 

ponašanjem, te stoga se bez parcijalnih koeficijenata (kojim se drži konstantnim 

utjecaj treće varijable, u ovom slučaju devijantnog ponašanja) ne može provjeravati 

stvarna povezanost svakog oblika rizičnog ponašanja s delinkvencijom. Posebna vrijednost 

primjene parcijalne korelacije sastoji se u tome što vidimo da iščezava utvrđena 

povezanost pojedinog oblika rizičnog ponašanja s težinom, učestalosti i intenzitetom 

delinkvencije, jer se ta povezanost izražava u stvari preko devijantnog ponašanja. 

93


str. 57.-105. 

Tablica 13. Funkcionalna povezanost oblika rizičnog i devijantnog ponašanja 

Ako bismo napravili prikaz rangova prema stupnju korelacije pojedinih oblika 

rizičnog ponašanja i ukupno iskazane devijantnosti, onda bi nesumnjivo ponekad 

i često uzimanje alkohola (i droge) bilo najpovezanije (r = 0,411) s 

ukupnim devijantnim ponašanjem delinkvenata. 

Ovaj oblik rizičnog ponašanja u školskoj situaciji ostaje statistički značajno 

povezan sa sve tri varijante kriterijske varijable delinkventnog ponašanja i zadržava 

se značajnim i kada primijenimo parcijalnu korelaciju (vidi 20. red tablice 

13). 

Druga uočljiva skupina značajnije povezanosti s ukupnim devijantnim ponašanjem 

predstavljaju sljedeća rizična ponašanja: 

- problemi sa nastavnicima (r = 0,382; r² = 14,9%); 

- nisko školsko postignuće (r = 0,323; r² = 10,4%); 

- sklonost izazivanju nastavnika (r = 0,323; r² = 10,4%); 

- izostajanje sa nastave (r = 0,306; r² = 9,4%). 

94



Vidimo da ovu skupinu uglavnom predstavljaju takva rizična ponašanja koja 

proizlaze iz društveno nepoželjnih poremećaja u odnosu sa školom kao institucijom 

i njenim predstavnicima (nastavnicima i učenicima). 

Parcijalni koeficijenti korelacije pojedinih oblika rizičnog ponašanja i 

težine izvršenih kaznenih djela pokazuju da niz oblika rizičnog ponašanja nema 

nikakvu funkcionalnu povezanost ukoliko se utjecaj devijantnog ponašanja drži 

konstantnim. 

Gotovo sva rizična ponašanja, izuzev dva (nesudjelovanje u organiziranim 

slobodnim aktivnostima i bezvezno korištenje slobodnog vremena), povezana su sa 

ukupnim izrazom devijantnosti iako je zbog sličnosti ove dvije varijable bilo očekivati 

mnogo veći dio protumačenosti zajedničkih varijacija. Važni su podaci koji 

govore jesu li i koliko povezani (statistički značajno) pojedini oblici rizičnog 

ponašanja s čestinom, težinom i intenzitetom delinkvencije. Sa sve tri varijante 

delinkventnog ponašanja povezani su sljedeći oblici rizičnog ponašanja: 

- uzimanje alkohola i droge; 

- sudjelovanje u tučnjavama; 

- problemi sa nastavnicima; 

- ispoljavanje interesa neprimjerenom dobi. 

Stoga zaključujemo da su ovo najkritičniji oblici rizičnog ponašanja 

koji se pojavljuju za vrijeme školovanja i koji su povezani s recidivnom i 

kroničnom delinkvencijom. Njihovo zamjetljivo često pojavljivan prvi je simptom 

sklonosti delinkvenciji koji egzistira i onda kada nije postojao nijedan 

oblik devijantnog ponašanja u lokalnoj zajednici. 

Ometajuće ponašanje u nastavi, problemi s vršnjacima u školi i sklonost 

oštećivanju stvari, sklonost laganju i varanju, te pomanjkanje osjećaja krivnje za 

nešto što je neprimjereno uradio, vezani su pretežno uz ponašanje inicijalnih i 

novicijalnih delinkvenata, ali su najčešći pratilac ukupnog devijantnog ponašanja 

ili njegov izraz u školskom okruženju. To nam pokazuje i činjenica kada primijenimo 

parcijalnu korelaciju u kojoj želimo ispitati samostalnu vezu rizičnog 

ponašanja s delinkvencijom, a pri tom držimo konstantnim mogući utjecaj interkorelacije 

rizičnog i devijantnog ponašanja, da onda u toj samostalnoj relaciji 

rizično ponašanje nije funkcionalno značajnije povezano sa delinkvencijom. 

Sličnosti i razlike preddelinkventnog i delinkventnog rizičnog ponašanja 

Jedan od glavnih problema našeg istraživanja bio je utvrditi sličnosti i razlike 

između preddelinkvencije i delinkvencije. Za to su nam poslužili neposredni 

podaci o rizičnom ponašanju izrazito preddelinkventnih i kronično delinkventnih 

adolescenata. Korištenje ekstremnih skupina ispitanika česta je praksa u kriminološkim 

istraživanjima, jer omogućava sagledavanje bitnih karakteristika po 

kojima se ekstremne skupine razlikuju, što je teško uočljivo ako se uspoređuju 

dva normalno distribuirana uzorka, npr. uzorak preddelinkvente i uzorak delin- 

95


str. 57.-105. 

kventne populacije. 

Našu interpretaciju prvenstveno ćemo usmjeriti na komentiranje onih modaliteta 

rizičnog ponašanja koje slično pokazuju izraziti preddelinkventi i recidivno 

kronični delinkventi, jer to znači da učenici s tim oblicima čestog ponašanja 

lakše i brže ulaze iz preddelinkventne u primarnu fazu delinkventne karijere 

s tendencijom bržeg postajanja recidivnim i kroničnim delinkventima. 

Dakle, pažnju treba na prvom mjestu usmjeriti na učenike koji postižu 

nizak školski uspjeh, a pri tom ometajuće djeluju u razredu. Nastavnici po pravilu 

s njima imaju probleme zbog čestog izostajanja s nastave ili bježanja iz škole, 

druže se s problematičnim vršnjacima, pokazuju fizičku nadmoć, nemaju osjećaj 

krivnje i skloni su laganju i prijevari. 

Može se reći da je gotovo sigurno da će takvi učenici, koji često imaju većinu 

ovih navedenih oblika ponašanja, ubrzo postati delinkventnim s daljnjom 

akceleracijom prema recidivnoj i kroničnoj delinkventnoj karijeri, posebno ako 

imaju asocijalanu, antisocijalanu, nasilničku ili devijantnu ličnost. 

S druge strane, nalaz našeg istraživanja pokazuje da problemi s vršnjacima, 

nesudjelovanje u slobodnim aktivnostima, bezvezno korištenje slobodnog 

vremena, smanjeno samopouzdanje i vjera u sebe karakterizira mnogo 

više preddelinkventnu populaciju nego što je prisutno kod teških delinkvenata. 

U istraživanju preddelinkventnog ponašanja na istom instrumentu (checklisti 

poremećaja u ponašanju u školi) utvrdili smo čestinu izražavanja pojedinih 

oblika ponašanja kod izrazito preddelinkventnih učenika. Ovdje smo komparirali 

skupinu počinitelja brojnih i teških kaznenih djela sa skupinom izrazitih preddelinkvenata 

kako bismo utvrdili u čemu su slični, a u čemu različiti u izražavanju 

pojedinih oblika svog rizičnog ponašanja (tablica 14). 

Tablica 14. Komparativni prikaz sličnosti i razlika po pojedinim modalitetima rizičnog 

ponašanja između izrazito preddelinkventnih i recidivno-kroničnih delinkvenata 

96



Analiza podjednake zastupljenosti rizičnog ponašanja i kod izrazitih preddelinkvenata 

i kroničnih delinkvenata usmjerava nas na činjenicu da su unutar 

obje skupine visoko (preko 50%) zastupljeni sljedeći oblici rizičnog ponašanja: 

- druženje s problematičnim vršnjacima (58% - 64%); 

- izostajanje i bježanje sa nastave (60% - 52%); 

- problemi s nastavnicima (55% - 46%); 

- ometajuće ponašanje u razredu (52% - 49%). 

Dakle, svaki drugi izraziti preddelinkvent ima iste oblike rizičnog ponašanja 

kao što su imali kronični delinkventi, i u tom smislu stvara se bihevioralna 

podloga teške (kronične) delinkvencije. 

Ako na toj podlozi izrastaju: 

- interesi neprimjereni dobi (29% - 40%); 

- sklonost tučnjavama (17% - 46%); 

- verbalna agresija (25% - 39%) 

onda takova otprilike jedna četvrtina preddelinkvenata predstavlja zapravo 

još neregistrirane delinkvente za koje je opravdano pretpostaviti da će doseći 

u svojoj delinkventnoj karijeri recidivitet u teškim oblicima kaznenih 

djela. 

Ove nalaze smatramo izrazito relevantnim za moduliranje socijalno-pedagoških 

pristupa, mjera i aktivnosti prema preddelinkventnim i inicijalno delinkventnim 

učenicima, dakle onima koji se još nalaze u procesu obrazovanja. 

Posebno treba imati u vidu ona ponašanja koja značajno više pokazuju kronični 

delinkventi, a značajno manje izraziti preddelinkventi, jer ukazuju na važnost 

simptoma kao što su: interesi neprimjereni dobi, sudjelovanje u tučnjavama, 

izazivanje autoriteta nastavnika, sklonost uništavanju stvari, konzumiranje 

alkohola i droge, te nebriga za osjećanje drugih. Kada se takvi modaliteti 

ponašanja izražavaju u preddelinkventnoj skupini učenika, treba ih dodati 

listi potencijalno delinkventnih vidova rizičnog ponašanja. 

Opći je zaključak, izveden na osnovi rezultata ove morfološke analize, 

da je moguće i pouzdano identificiranje i pravovremeno otkrivanje onih rizičnih 

oblika ponašanja u preddelinkventnoj populaciji koji predstavljaju 

najveću opasnost za akceleriranje delinkventne karijere kod takovih učenika. 

Pravovremeno pedagoško suprotstavljanje takvim oblicima ponašanja i kooperativno 

djelovanje s obitelji na proces dalje socijalizacije takvih učenika, 

predstavlja važnu društvenu potrebu i djelovanje na njihovoj reintegraciji u društvo. 

Pored ovog nalaza, naše istraživanje je ukazalo na niz oblika rizičnog ponašanja 

koji ne predstavljaju takav stupanj društveno nepoželjnih poremećaja u 

ponašanju adolescenata. S društveno pragmatičnog stajališta ovo su važni nalazi 

za izgradnju komprehenzivnog programa suzbijanja pojave urbane delinkvencije. 

97


str. 57.-105. 

Predikcijska analiza 

Predikcijska analiza prvenstveno treba biti usmjerena na najzahtjevniji cilj 

znanstvenog istraživanja – prognozu odvijanja neke društvene pojave i procesa 

koji su predmet istraživanja. Pored spoznaje odvijanja pojave u budućnosti, 

važno je i stjecanje uvida na koje faktore i determinante društvo treba djelovati 

da bi negativne pojave spriječilo, a pozitivne akceleriralo. To je standardni 

proces znanstvenog saznanja objektivne stvarnosti čija je vrijednost iskazana u 

tome što se odbacuju mnogi zdravorazumski stereotipi i shvaćanja te ispravljaju 

objašnjenja o povezanosti i uzročnosti pojava i procesa. 

U području prirodnih znanosti predikcija je po pravilu lakše ostvariva, posebno 

ako su nam poznati svi relevantni parametri, a pojave imaju periodički 

karakter. U društvenim znanostima daleko su više prisutni ovakvi ne periodički i 

nelinearni sustavni efekti djelovanja različitih pojava na određene procese ili 

različitih procesa na određene pojave. Na neperiodičnost i nelinearnost društvenih 

kretanja djeluju i događaji koji sa svoje strane posebno kompliciraju, provociraju 

ili pak maskiraju stvarne uzroke pojave. 

Predikcijskom analizom koju ćemo ovdje iznijeti utvrdili smo koliko loše 

obiteljske prilike prognoziraju mogućnosti da inicijalni delinkventi prerastu 

u recidivne i kronične. 

U tu svrhu primijenili smo mulitplu nomialnu logističku regresijsku analizu. 

Ovaj tip regresije isti je kao i logistička regresija, ali je više općenit zato što 

zavisna (kriterijska) varijabla nije reducirana na samo dvije kategorije, nego 

može imati više modaliteta. Naš kauzalni model polazi od pretpostavke da se 

prvo* dešavaju loši porodični odnosi, a tek potom izostaje adekvatna porodična 

briga za ponašanje maloljetnika. 1 Ovakav kauzalni slijed je nužno pretpostaviti 

jer njega zahtijeva sam program nomialne regresijske analize, a njegova primjena 

na naše podatke dala je sljedeće pokazatelje (tablica 15). 

Tablica 15. Predikcijske frekvencije pfrema različitim uvjeima obiteljskih odnosa i 

obiteljske brige 

OBITELJSKI ODNOSI 

OBITELJSKA 

BRIGA 

DELINKVENTNA 

EKSPRESIVNOST 

% PREDIKCIJE 

(cluster – 3 i 2) 

1. vrlo loši 1. vrlo slaba inicijalni 13,8 

kronični 82,6 

2. slaba inicijalni 7,6 


3. osrednja inicijalni 27,6 


* Moguća je ali ne i realna obrnuta kauzalna determiniranost, jer slaba briga za ponašanje 

maloljetnika (koju po pravilu izražava jedan roditelj) može dovesti do pogoršanja – 

ali već ionako postojećih loših odnosa – a ne da ona uzrokuje pojavu loših odnosa. 

98



nastavak tablice 15. 

4. dobra inicijalni 32,8 


5. vrlo dobra inicijalni 43,1 


2. loši 1. vrlo slaba inicijalni 18,4 




3. osrednja osrednja 36,3 






3. osrednji 1. vrlo slaba inicijalni 23,7 










4. dobri 1. vrlo slabi inicijalni 20,7 










5. izrazito dobri 1. vrlo slabi inicijalni 35,4 










99


str. 57.-105. 

Interpretacija dobivenih rezultata nomialne logističke regresijske analize 

dviju kompozitnih prediktorskih varijabli porodičnih odnosa i porodične 

brige i njihove interakcije, omogućila nam je prognozu delinkventne 

ekspresije na nivou inicijalne i kronične delinkvencije. 

U prikazu su dani postoci frekvencija koje se mogu očekvati pod uvjetima 

pojedinih modaliteta skala porodičnih odnosa i skala porodične brige, koje idu 

od vrlo loših do izrazito dobrih, dakle, u pet modaliteta. Ovi postoci ukazuju s 

koliko posto vjerojatnosti je opravdano očekivati da će se delinkventi koji 

žive u uvjetima određene porodične disfunkcionalnosti izražene u lošim 

porodičnim odnosima i neadekvatnoj obiteljskoj brizi, pojaviti u kategoriji 

inicijalne, odnosno kategoriji kronične delinkvencije. 

Nas, u interpretativnom smislu, prvenstveno zanimaju kakve su prediktivne 

vjerojatnosti da će se pod uvjetom vrlo loših i loših porodičnih odnosa i predviđenim 

utjecajem vrlo slabe i slabe brige roditelja za ponašanje njihovog maloljetnog 

potomka "on" pojaviti u kategoriji kronične delinkventne populacije s 

izraženim delinkventnim karakteristikama na planu rizičnog, devijantnog i ukupno 

delinkventnog ponašanja. Dobivene nalaze možemo interpretirati na sljedeći 

način. 

a) U uvjetima vrlo loših porodičnih odnosa uz izostajanje brige za ponašanje 

maloljetnika nalazimo 13,8% kod inicijalnih i 82,6% kod kroničnih delinkvenata. 

Sličnu tendenciju pokazuju rezultati kada su porodični odnosi vrlo 

loši, a briga slaba: za 7,6% inicijalnih i 75,9% kroničnih delinkvenata možemo 

očekivati da će se pojaviti u takovoj situaciji. 

Već osrednja briga za ponašanje maloljetnika i u situaciji vrlo loših porodičnih 

odnosa smanjuje postotak kroničnih delinkvenata na 57,1%, a tek kada je 

vrlo dobra briga, ona kompenzira utjecaj vrlo loših porodičnih odnosa tako da 

nalazimo još 35,7% kroničnih i 43,1% inicijalnih delinkvenata u takvoj porodičnoj 

situaciji. 

Dakle, tek vrlo dobra briga za ponašanje djece uspijeva zaustaviti negativan 

predikcijski utjecaj vrlo loših porodičnih odnosa na pojavu kronične delinkvencije. 

b) Loši porodični odnosi u interakciji sa slabom porodičnom brigom 

predviđaju sa 69,5% pojavu kronične, a samo sa 10,7% pojavu inicijalne delinkvencije. 

Tek pokazana dobra briga kompenzira negativan utjecaj loših porodičnih 

odnosa kao značajnu determinantu pojave kronične delinkvencije. 

c) U osrednjim porodičnim odnosima (bez primjetljivog sklada i izraženog 

slaganja maloljetnika s ocem i majkom), ako je bila prisutna slaba porodična 

briga, 62,1% će biti kronični, a samo 14,6% inicijalni delinkventi. Tek 

dobra i vrlo dobra porodična briga kompenziraju utjecaj nedovoljno skladnih porodičnih 

odnosa, povećavajući značajno postotak zastupljenosti inicijalnih delinkvenata. 

d) Dobri porodični odnosi uz slabu porodičnu brigu ne uspijevaju zaustaviti 

da 53,9% delinkvenata ostvari status kroničnog delinkventa. Ali, ako se u 

100



dobrim porodičnim odnosima ostvari već osrednja briga za ponašanje maloljetnika 

značajno raste broj inicijalnih, a smanjuje se broj kroničnih delinkvenata. 

Takav trend se nastavlja još izraženije u uvjetima dobre i vrlo dobre brige (kada 

susrećemo 64,5% inicijalnih i samo 15,0% kroničnih delinkvenata). 

e) Izrazito dobri porodični odnosi uz slabu porodičnu brigu ne zaustavljaju 

tendenciju veće prisutnosti kronične delinkvencije (45,4%) nego zastupljenost 

inicijalnih delinkvenata 24,8%. No, već u uvjetima izrazito dobrih porodičnih 

odnosa kada postoji samo osrednja briga za ponašanje maloljetnika dobro 

se razlikuju inicijalni (50,2%) od kroničnih delinkvenata 22,5%). 

Apsolutno najpotpunija predikcija ostvaruje se u uvjetima izrazito dobrih 

porodičnih odnosa i vrlo dobre porodične brige, kada nalazimo 70,1% 

inicijalnih i samo 10,7% kroničnih ekspresivnih delinkvenata. 

Slijedeći grafički prikaz (slika 8) zasniva se na rezultatima multiple nominalne 

logističke regresije ukupne porodične situacije (zbroja modaliteta porodičnih 

odnosa i porodične brige) a zastupljenost inicijalne i kronične delinkvencije. 

Slika 8. Prognoza pojave inicijalne i kronične delinkvencije 

ovisno od porodične situacije 

101


str. 57.-105. 

Tendencijska izraženost utjecaja poboljšanja porodične situacije na smanjivanje 

zastupljenosti kroničnih, odnosno povećanje prisutnosti inicijalnih delinkvenata 

je toliko očita da ima na svojim ekstremima dijamentralno suprotnu 

visoku prognostičku vrijednost. To znači da će vrlo dobra porodična situacija 

prvenstveno dopuštati pojavu inicijalne delinkvencije i sprečavati da 

ta delinkvencija preraste u kroničnu. Nasuprot tome, vrlo loša i loša porodična 

situacija, pa čak i osrednja, značajno će generirati kroničnu delinkvenciju. 

Ovaj nalaz, po našem mišljenju, ima veliki značaj i težinu za definiranje socijalnih 

anamneza o situaciji delinkventa, a ujedno on je i sam po sebi njihova 

verifikacija. Vrlo loša, loša pa čak i osrednja porodična situacija značajno utječe 

na prerastanje inicijalne u recidivnu i kroničnu delinkvenciju, a već sama 

pojava loših i osrednjih porodičnih odnosa i brige provocira pojavu delinkvencije 

(inicijalne). Vrlo dobra porodična situacija pa čak i dobra porodična situacija 

jeste ograničavajući faktor ispoljavanja kronične delinkvencije i pretežito 

se u takvim situacijama pojavljuje samo inicijalna delinkvencija. 

Zato su u socijalnim anamnezama vrlo važni podaci koji govore o uvjerljivo 

vrlo dobrim porodičnim odnosima i brizi, kao i podaci koji govore o vrlo 

lošim i lošim pa čak i osrednjim odnosima i porodičnoj brizi. Pravovremena uočavanja 

vrlo loših i loših obiteljskih prilika može biti signal da se treba inicijalna 

delinkvencija na neki način ograničiti u svom rastu ili prerastanju u recidivnu 

i kroničnu delinkvenciju, ukoliko je to moguće neposrednim djelovanjem 

na porodične odnose i ukazivanjem (i zahtijevanjem) veće i potpunije roditeljske 

kontrole ponašanja maloljetnika. 

U tom smislu opravdano je ukazati na potrebu da se centar preventivnog 

djelovanja pomiče na socijalno-pedagoški plan edukacije roditelja u 

primjeni adekvatnih odgojnih pristupa i postupaka tj. da treba razvijati i 

edukaciju roditelja za odgovorno roditeljstvo. 

Zaključci 

Preddelinkventno ponašanje, shvaćeno kao izražavanje društveno nepoželjnih 

poremećaja u procesu nastave i odnosima u školi, kojeg karakteriziraju 

elementi asocijalnih i antisocijalnih tendencija u stavovima i djelovanju, predstavlja 

rizičan čimbenik za pojavu delinkvencije i njeno prerastanje iz inicijalne 

u recidivnu a potom i u kroničnu fazu. Ovo ponašanje iskazuje se u slabo razvijenim 

navikama i nedostatnoj motivaciji za učenje što rezultira niskim školskim 

uspjehom, velikim brojem neopravdanih izostanaka i lošim ocjenama iz 

vladanja s jedne strane, te čestim i brojnim oblicima neprilagođenosti procesu 

nastave i konfliktnim odnosima s nastavnicima i vršnjacima kao i izražavanje 

devijantnosti s druge strane. 

102



Opseg i etiologija ovog fenomena nije bila u fokusu ranijih znanstveno 

istraživačkih napora, jer su istraživanja bila prvenstveno usmjerena na izučavanje 

maloljetničke delinkvencije, dakle, takovog društvenog stanja i osobnih situacija 

u kojima je već započela delinkventna karijera. Orijentacija našeg istraživanja 

na problem preddelinkventnog ponašanja omogućila je sagledavanje poticajnih 

čimbenika sklonosti društveno neprihvatljivom ponašanju u porodičnim 

situacijama i odnosima, i ukazala na one bihevioralne karakteristike koje predstavljaju 

pouzdane i relativno validne indikatore stanja koje (može) prerasti u 

delinkvenciju. 

Psihološke karakteristike ponašanja i osobine ličnosti značajno utječu na 

pojavu preddelinkventnih poremećaja, dok sociološke varijable vrlo malo ili nikako 

ne generiraju pojavu preddelinkvencije. Najveći doprinos tumačenju preddelinkvencije 

daju karakteristike ponašanja koje se izražavaju kroz nerazvijenost 

radnih i kulturnih navika i pomanjkanju motivacije za učenjem, odnosno nastaju 

iz slabog sociopsihološkog funkcioniranja i odgojne neuspješnosti i zapuštenosti. 

Preddelinkventi postižu nizak školski uspjeh i imaju veliki broj neopravdanih 

izostanaka s niskim ocjenama vladanja; pokazuju slabu motivaciju za učenje 

i imaju nerazvijene radne i kulturne navike te nižu socijalnu i emocionalnu 

zrelost; posjeduju ispodprosječne intelektualne sposobnosti i izražene antisocijalne 

tendencije te emocionalno nestabilne crte ličnosti, a djeluju grubo, napeto i 

impulzivno; potječu iz obitelji s lošim odnosima i nemaju dovoljnu podršku obitelji 

u svom odgoju i obrazovanju. 

Poseban problem na koji ukazuje naše istraživanje jesu pojedinci koji pokazuju 

izrazito preddelinkventno ponašanje – čija je morfološka slika multimodalna 

s jasno istaknutom relevantnom kombinacijom višestruke zastupljenosti i asocijacije 

pojedinih oblika društveno nepoželjnog ponašanja za koje je opravdano 

pretpostaviti da će ih odvesti u "juriš na zatvor". Ove pojedince prvenstveno karakteriziraju 

poremećaji u odnosu s nastavnicima i vršnjacima, često ometajuće 

ponašanje nastave s jasnim tendencijama antisocijalnog i agresivnog ponašanja. 

Gotovo svaki drugi iz te skupine ima petnaest i više oblika rizičnog ponašanja tijekom 

školovanja i vrlo su skloni devijantnostima težeg stupnja društvene nepoželjnosti. 

Smatramo opravdanom sugestiju da su na temelju tako izražene preddelinkventne 

ekspresivnosti jasno i lako prepoznatljivi pedagoškim i socijalnim 

službama da bi one mogle (i trebale) poduzeti individualizirane tretmane sa svrhom 

sprječavanja da ne dođe do njihove policijske stigmatizacije i regrutiranja u 

svijet kriminala. 

Delinkventno ponašanje analizirali smo na potpuno reprezentativnom 

uzorku, preko njegovih strukturalnih dimenzija, učestalosti, težine i intenziteta 

delinkvencije te preko prethodno ili paralelno izraženog rizičnog ponašanja u 

školi i devijantnog u lokalnoj zajednici. Utvrdili smo značajnost razlika između 

inicijalnih, recidivnih i kroničnih delinkvenata koje postoje u odnosu na njihove 

obiteljske prilike i njihovo rizično ponašanje tijekom školovanja. 

103


str. 57.-105. 

Verificirali smo kauzalnu determiniranost intenziteta delinkventnog ponašanja 

sa stupnjem disfunkcionalnosti obitelji, odnosno sagledali smo utjecaj poremećenih 

obiteljskih odnosa u relaciji s izostajanjem obiteljske brige za ponašanje 

maloljetnika na prognozu prerastanja inicijalne u recidivnu i kroničnu delinkvenciju. 

Utvrdili smo, na primjer, da vrlo loši porodični odnosi uz slabu 

brigu za ponašanje maloljetnika uvjetuju sa 75% vjerojatnosti pojave kronične 

delinkvencije, ali da u slučaju identično loših obiteljskih odnosa, ako je izražena 

dobra briga za ponašanje maloljetnika, postoji samo 46,5% vjerojatnosti da će 

inicijalna prerasti u kroničnu delinkvenciju. Ovo ukazuje na interakcijski multiplicirajući 

utjecaj obiteljskih odnosa i obiteljske brige za nastajanje kroničnih 

oblika delinkventnog ponašanja, ali i na mogućnost ograničavajućeg utjecaja 

koje može imati socijalna kontrola ponašanja maloljetnika na proces razvoja delinkventne 

karijere – od inicijalne prema kroničnoj fazi. 

Literatura 

Ajduković, M. (1994). Stil odgoja u obitelji kao faktor delinkventnog ponašanja 

djece. Primijenjena psihologija, 11(1), 47-54. 

Blaikie, N. (2003). Analyzing quantitative data: From description to explanation. 

London: SAGE Publication. Ltd 

Dovnes, D. R. (2003). Understanding Deviance (4 ed.). Oxford: University Press. 

Field, A. (2000). Discovering statistic using spss for windows. London: SAGE 

Publication. Ltd 

Hagan F. E. (1997). Research methods in criminal justice and criminology (4 ed). 

Upper Saddle River: Prentice Hall. 

Obradović, V. (2005). Preddelinkventno ponašanje. Sarajevo: KJU Porodično savjetovalište. 

Obradović, V. (2008). Delinkventno ponašanje – empirijska studija. Sarajevo: TDP. 

Patterson, G. R. (1996). Some characteristics of a developmental theory for early 

onset delinquency. U: M. F. Lenzenweger i J. J. Haugaard (Ur.), Frontiers of 

developmental psychopathology (str. 81-124). New York: Oxford University 

Press. 

Singer, M. i Mikšaj Todorović, Lj. (1993). Delinkvencija mladih. Zagreb: Globus. 

Tacq, J. (1997). Multivariate analysis techniques in social science research. 

London: SAGE Publication. Ltd 

Summary 

Pre-delinquent behaviour is shown, on the one side in noticeable problems 

with teachers and peer groups, truancy and other ways of breaking school 

rules and norms, on the other hand, in local community different forms of 

104



deviant behaviour, such as use drugs and alcohol, as well as different forms 

of verbal and physical aggression, are evident. 

The research into the adolescent delinquency shows that some forms of such 

behaviour are the introduction into the primary form of delinquent career. 

Our research went much further and the aim was to establish the characteristics 

of pre-delinquent population of senior classes elementary and junior 

of high schools in Sarajevo, and analyse the forms and situations of risk and 

deviant behaviour that can encourage development of delinquency. 

By using the method of assessment and analysis of school documentation, on 

the sample of 1169 students, we recognized 214 pre-delinquent students. 

Intelligence and personality tests were used on the whole sample, as well as 

behaviour scales. Out sociological variables the representation and influence 

of sex, age, kind of school, war traumas, family status and family relationship 

were analysed. 

The second representative sample of 244 delinquents was registered by 

police (confirmed by the method oh random table), was used interview "face 

to face" in family surroundings. 

On the obtained date the method of multivariant analysis (factor, discriminative, 

cluster and logistical regressive) was applied, and verification was done 

by the method of equivalent pairs non-delinquent and pre-delinquent subjects. 

To verify the influence of family situation and relationship on the development 

of delinquency from the initial to novitial and recidivist phase into 

chronic, serious delinquency, multiple nomial regressive analyse was used. 

The results show significant differences in the personality characteristics of 

pre-delinquents and the stage of expressing risk behaviour at school and deviant 

behaviour in local community .They showed the process causal model 

of determination of pre-delinquency (path analyse) and its growing into the 

initial and later chronic phase of delinquent career. 

For the prevention, the findings on the prognostic influence of particular 

forms of risk behaviour which is shown in pre-delinquent phase, is very 

important. 

Equally important is the evidence that the fact whether pre-delinquency will 

develop into chronic delinquency first of all, depends on the stage of reduced 

social control in the family. 

105

106 


str. 57.-105.



IZVORNI ZNANSTVENI RADOVI 

107

108 


str. 57.-105.



Izvorni znanstveni rad – UDK 316.614-053.4 

SOCIJALNE KOMPETENCIJE DJECE PREDŠKOLSKE DOBI U 

DOBNO HETEROGENIM I DOBNO HOMOGENIM SKUPINAMA 

Eleonora Glavina, prof. psihologije 

Dječji vrtić Čakovec 

L. Ružičke 2 

Čakovec 

e1.glavina@gmail.com 

Adrijana Višnjić Jevtić, odgaj. 

Udruga odgajatelja "Krijesnice" 

I. pl. Zajca 55 

Čakovec 

avisnjic.jevtic@gmail.com 

Sažetak 

Dobno heterogene ili homogene skupine? Dilema je koja se javlja kod svih 

stručnih djelatnika u organiziranju rada i provođenju kurikuluma u predškolskim 

odgojno obrazovnim skupinama. Praksa je pokazala da svaki od ova 

dva pristupa ima pozitivnih strana u smislu razvoja djece i njihovih kompetencija. 

Međutim, ukoliko stavimo socijalne kompetencije u prvi plan većina 

autora slaže se da heterogene skupine pružaju djeci veće mogućnosti za vježbanje 

socijalnih vještina, djeca su rijeđe izolirana i socijalno su kompetentnija 

od djece koja isključivo imaju kontakte s vršnjacima. 

U istraživanju je sudjelovalo 86 djece koja pohađaju heterogene skupine i 83 

djece, koja pohađaju homogene skupine u Dječjem vrtiću Čakovec, u dobi od 

treće do sedme godine života. Njihove kompetencije mjerene su Katalogom 

ciljeva učenja pristupom dječjim kompetencijama iz kantona Bern koji se i u 

našoj zemlji pokazao kao koristan instrument za praktičan rad u skupini. 

Osobita pažnja posvećena je socijalnim kompetencijama obzirom da je njihov 

razvoj pokazatelj i emocionalnog statusa i sposobnosti samoregulacije što je 

preduvjet socijalno uspješnom funkcioniranju u kasnijoj životnoj dobi. 

Uvod 

Djeca koja danas borave u institucijama ranog i predškolskog odgoja, za 

dvadesetak godina bit će odrasli ljudi. Brzina kojom se odvijaju promjene u okolini 

kojom smo okruženi, postavlja pred nas zahtjeve za složenije kompetencije 

kojima današnja djeca trebaju ovladati kako bi se uklopila u budući svijet odraslih. 

Charney smatra kako je u današnjem svijetu naročito važno da izađemo van 

područja sebe i van lekcija o samokontroli. Moramo pronaći način da se povežemo 

s drugima i da se počnemo osjećati članovima mnogih grupa – intimnih gru- 

109

Eleonora Glavina i Adrijana Višnjić Jevtić: Socijalne kompetencije djece predškolske 

dobi u dobno heterogenim i dobno homogenim skupinama, str. 109.-116. 

pa, grupa zajednice i svjetske grupe. Moramo učiti djecu da brinu i da primaju 

brigu (Hansen, Kaufmann i Walsh, 2001). 

Djeca se u predškolskim ustanovama susreću s činjenicom da postoje i 

drugi pojedinci koje treba uvažavati i u početku živjeti pored njih, tako dugo dok 

ne nauče živjeti s njima. Boravak djeteta u predškolskoj ustanovi pomaže razvoju 

socijalnih vještina i kompetencija. 

Najčešće se pojam socijalne kompencije definira kao sposobnost iniciranja 

i održavanja zadovoljavajućih recipročnih odnosa s vršnjacima (Katz i 

McClellan, 1999). Pojam sposobnost nas upućuje na dvije važne kategorije: biološku 

uvjetovanost, te na mogućnost razvoja tijekom života. Upravo predškolski 

i rani školski period predstavlja kritični period za razvoj socijalne kompetencije. 

U toj dobi djeca trebaju adekvatne modele da bi internalizirala osobine koje će 

im omogućiti da se razviju u socijalno kompetentne pojedince. 

Drugi dio definicije odnosi se na interakciju s drugim ljudima i to na odgovarajuće 

iniciranje, ali i mogućnost održavanja kontakta, to jest razvijanja odnosa 

što ulazi u vremensku komponentu. Na kraju definicija se referira u recipročnost, 

odnosno uzajamnost u odnosu, zadovoljavanju potreba zbog kojih je 

komunikacija pokrenuta za sve sudionike u interakciji. Cjelokupnost ove definicije 

implicira i sposobnost samoregulacije, to jest kontrole vlastitih postupaka 

na načine primjerene dobi. 

Kako je čovjek društveno biće važno je razviti vještine primjerenog ophođenja 

s drugim ljudima. Primjerene interakcije uključuju mogućnost prihvaćanja 

drugih bez da se mijenjaju njihovi stavovi i ponašanja. Također, to uključuje i 

sposobnost da se ne mijenjaju vlastiti stavovi i ponašanja samo zato da bi se svidjeli 

drugima. Promatrano s aspekta djeteta rane i predškolske dobi koje još nema 

potpuno izgrađenu osobnost, ovo drugo je puno teže. Potrebno je znanje 

reguliranja emocija kako bi dijete savladalo umijeće socijalne kompetencije Regulacija 

emocija je sposobnost da se reagira na zahtjeve situacije s rasponom 

emocija i na način koji je socijalno prihvatljiv i dovoljno fleksibilan da bi ostavio 

prostora i za spontane reakcije, ali i za sposobnost odgode spontanih reakcija 

po potrebi. Već u ranom djetinjstvu dijete uči kako se nositi s frustracijama, 

kako uživati u drugima, prepoznati opasnost, prevladati strah i tjeskobu, 

kako s vremena na vrijeme podnijeti samoću te kako razvijati prijateljstva. Upravo 

je regulacija emocija bitna jer u slučajevima, kad djeca u nedovoljnoj mjeri 

reguliraju emocije kao što su strah ili bijes, otežano je usvajanje socijalnih 

znanja i stjecanja socijalnih umijeća. Važnost razvoja ove sposobnosti kao pretpostavku 

za razvoj socijalne kompetencije kod predškolske djece, navode i 

Diener i Kim ( 2004). Kralj ( 2003) smatra kako je upravo kontroliranje uzbuđenja 

i izražavanje emocija dio samoregulirajućeg funkcioniranja. Prema Brajša- 

Žganec (2003) sposobnost reguliranja emocija razvija se u ranom djetinjstvu interakcijom 

najprije s roditeljima, a zatim i s ostalim osobama koji imaju utjecaj 

na odgoj djece. Istu tvrdnju podržava Kralj (2003) navodeći kako razvojem samoregulacije 

dijete uči što može očekivati od okoline, što okolina od njega oče- 

110



kuje te kako podržavati ova očekivanja, a sve to kroz interakcije s roditeljima i 

kulturom. Kontrola nad emocijama i ponašanjem razvija se ovisno o dobi i iskustvu. 

Stoga je djetetu potrebno osigurati poticajnu okolinu u kojoj može stjecati 

iskustva važna za razvoj samoregulacije. 

Okruženje ustanove ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja pruža djeci 

mogućnost da razviju svoju socijalnu kompetenciju, jer da bi se socijalna kompetencija 

razvijala, nije dostatan samo model po kojem dijete uči, već je potrebna 

prilika da naučeno manifestira. Upravo u skupini vršnjaka dijete unapređuje 

socijalno učenje igrajući se s drugom djecom, ostvarujući time društvene 

uloge utemeljene na onome što vidi u društvenom svijetu oko sebe, usklađujući 

vlastito ponašanje pri igri s potrebama i zahtjevima svojih suigrača (Armstrong, 

2008). 

U predškolskim ustanovama djeca se dijele prema kronološkoj dobi u dva 

tipa skupina – homogene dobne skupine i heterogene dobne skupine. Petrović – 

Sočo (2007) navodi da se u ustanovama ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja 

u Hrvatskoj i u svijetu, djeca jednake kronološke dobi, organiziraju u istu 

odgojnu skupinu. Istovremeno, alternativne pedagoške koncepcije naglašavaju 

prednost dobno mješovitih skupina. Naglašavanje individualnog razvoja svakog 

pojedinca uz suradnju sa drugima i važnost dobno mješovitih skupina nalazimo 

u Freinetovoj koncepciji (Matijević, 2001), u pedagoškom radu Marie Montessori 

(Petrović – Sočo, 2007), te u waldorfskoj pedagogiji (Jaffke, 2006). 

Petrović – Sočo (2007) razmatra da su djeca proaktivna bića koja sama i u interakciji 

s drugima razvijaju svoja znanja, te su mu potrebna mlađa djeca koja 

će mu pomagati i starija uz čije će akcije i komentare razmjenjivati i revidirati 

ono što je već djelomice naučilo(Katz i McClellan, 1999). Također navode da se 

u grupama mješovite dobi djeci pruža veći broj prilika da pružaju i primaju 

pomoć. Na taj način dolaze u prilike uvježbavati različita socijalna ponašanja i 

povećavati svoju socijalnu kompetenciju. Prema istim autoricama postoje dokazi 

da je razvoj, pa tako i socijalni, znatno brži u dobno mješovitim skupinama. 

Istraživanje je provedeno kako bi se utvrdilo jesu li dobno heterogene skupine 

poticajnije za razvoj socijalne kompetencije djece rane i predškolske dobi. 

U skladu s navedenim ciljom pokušat ćemo provjeriri slijedeće hipoteze: 

1. Pretpostavlja se da postoji značajna razlika između prve i druge procjene 

socijalne kompetencije kod sve djece. 


socijalne kompetencije kod djece polaznika homogenih skupina. 

3. Pretpostavlja se da postoji značajna razlika između prve i druge procjene 

socijalne kompetencije kod djece polaznika heterogenih skupina. 

4. Pretpostavlja se da postoji značajna razlika u prvoj procjeni socijalne 

kompetencije kod djevojčica i dječaka. 

5. Pretpostavlja se da postoji značajna razlika u drugoj procjeni socijalne 

kompetencije kod djevojčica i dječaka 

111




socijalne kompetencije kod djevojčica. 

7. Pretpostavlja se da postoji značajna razlika između prve i druge 

procjene socijalne kompetencije kod dječaka. 

8. Pretpostavlja se da ne postoji značajna razlika u prvoj procjeni socijalne 

kompetencije kod djece koja pohađaju homogene skupine i kod djece 

koja pohađaju heterogene skupine. 

9. Pretpostavlja se da postoji statistički značajna razlika u drugoj procjeni 

socijalne kompetencije kod djece koja pohađaju homogene skupine i 

kod djece koja pohađaju heterogene skupine. 

Metodologija 

Sudionici i postupak 

Ispitivanje je provedeno u prirodnim uvjetima u Dječjem vrtiću Čakovec, u 

8 odgojnih skupina. 

U istraživanju je procjenjivano ukupno 169 djece (72 djevojčice i 97 

dječaka) u dobi od 2 godine i 10 mjeseci do 6 godina i 6 mjeseci. Od toga je 83 

djece pohađalo dobno homogene skupine (4 homogene skupine) i 86 dobno heterogene 

skupine (4 heterogene skupine). 

Njihove socijalne kompetencije procjenjivalo je 8 odgajatelja. Procjenu su 

vršili dva puta: prvi puta u listopadu 2009. godine i ponovo u travnju 2010. godine. 

Odgojitelji su imali zadatak samostalno procjenjivati ponašanja koji su u 

danom razdoblju mogli uočiti kod određenog djeteta.. Premda u svakoj odgojnoj 

skupini rade po dva odgojitelja, ciljano je odabrana po jedna odgojiteljica iz svake 

skupine kako bi se smanjila mogućnost različitih viđenja istih kompetencija. 

Odgojiteljice su na skali procjene mogle procjenjivati kompetenciju u četiri različite 

kategorije. Odgojitelji su ponovljenu procjenu napravili na novim upitnicima 

kako ne bi prva procjena utjecala na njihovu prosudbu. 

Obzirom da je šestero djece ispisano iz odgojnih skupina, njihove procjene 

nisu uvrštene niti u rezultate za prvo mjerenje. Djeca su ispisana iz različitih 

skupina, iz sasvim različitih razloga, pa možemo pretpostaviti da njihov ispis 

nije značajno narušio rezultate istraživanja. 

Mjerni instrumenti 

Socijalna kompetencija procjenjivana je prema skali procjene iz Kataloga 

ciljeva učenja (pristup dječjim kompetencijama iz kantona Bern, pilot – provjera; 

Sindik, Oštrić, Kosanović, Radenić i Pavić, 2008). U samoj skali ponuđeno je 6 

112



ciljeva učenja: sposobnost uživljavanja, sposobnost zajedništva, sposobnost komuniciranja, 

sposobnost za konflikte, vrijednosti, razumijevanje za druge ljude. 

Svaki od ciljeva učenja opisan je kao kvalitativna kategorija i za svaki je ponuđena 

skala procjene sa slijedećim vrijednostima: 

D = ostvarenje ciljeva učenja se još ne prepoznaje 

C = ostvarenje ciljeva učenja se jedva prepoznaje 

B = ostvarenje ciljeva učenja se dovoljno prepoznaje 

A = ostvarenje ciljeva učenja se jasno prepoznajeda 

Odgojiteljice su odabirale vrijednost koja je najbolje opisivala cilj učenja u trenutku 

procjenjivanja. 

Rezultati 

Pomoću t – testa za zavisne uzorke provjerili smo razlike između prve i 

druge procjene socijalne kompetencije, između prve i druge procjene socijalne 

kompetencije kod djece polaznika homogenih i kod djece polaznika heterogenih 

odgojnih skupina, kao i razlike između prve i druge procjene socijalne kompetencije 

zasebno u skupini djevojčica i zasebno u skupini dječaka. 

Rezultati su pokazali su da postoji statistički značajna razlika između prve i 

druge procjene socijalne kompetencije kod sve djece t = 7.924; df = 168; p < 

0.01) u pravcu veće socijalne kompetencije u drugoj procjeni. 

Statistički značajna razlika utvrđena je i između prve i druge procjene 

socijalne kompetencije kod djece polaznika homogenih skupina t = 4.947; df = 

82; p < 0.01), kao i kod djece polaznika heterogenih skupina; t = 6.260; df = 85; 

p < 0.01) u pravcu povećanje socijalne kompetencije u drugom mjerenju. 

Utvrđeno je da postoji statistički značajna razlika između prve i druge 

procjene socijalne kompetencije kod djevojčica (t = 4.992; df = 71; p< 0.01) i 

kod dječaka (t = 6.140; df = 96; p < 0.01). 

Pomoću t – testa za nezavisne uzorke provjerili smo razlike između djevojčica 

i dječaka u prvoj i u drugoj procjeni socijalne kompetencije, kao i značajnost 

razlike zasebno prve i druge procjene socijalne kompetencije između djece 

u heterogenim skupinama. 

t – testom za nezavisne uzorke utvrđeno je da ne postoji statistički značajna 

razlika između djevojčica i dječaka niti i prvoj, niti u drugoj procjeni socijalne 

kompetencije. 

Statistički značajna razlika nije utvrđena u prvoj procjeni socijalne kompetencije 

kod djece koja pohađaju homogene skupine i kod djece koja pohađaju 

heterogene skupine za nivo značajnosti od p < 0.01 koji smo odredili kao prihvatljiv 

(t = 1.925; df = 168; p < 0.05). Dok je u drugoj procjeni utvrđena statistički 

značajna razlika za određeni nivo značajnosti (t = 2.936; df = 168; p < 

0.01) u pravcu veće kompetencije djece koja pohađaju heterogene skupine. 

113



Rasprava 

Povećanje socijalne kompetencije djece tijekom vremena boravka u odgojnim 

skupinama predškolskih ustanova ukazuje na vrtić kao ustanovu u kojoj 

djeca stječu socijalne kompetencije na adekvatan način. Svakako da u ovaj zaključak 

moramo uključiti i komponentu socijalnog sazrijevanja koje je biološki 

uvjetovano. S obzirom na tu činjenicu bilo je i očekivano da će djeca biti socijalno 

kompetentnija nakon perioda od sedam mjeseci boravka u vrtiću u homogenim, 

kao i u heterogenim skupinama. 

Istraživanje je pokazalo da su djeca u heterogenim skupinama socijalno 

kompetentnija od djece u homogenim skipinama. Heterogene skupine omogućavaju 

djeci više prilika za stjecanje socijalnih kompetencija, tj. prilika za iskustveno 

učenje. Djeca su proaktivna bića koja sama i u interakciji s drugima 

razvijaju svoja znanja, te su im potrebna mlađa djeca kojima će pomagati i starija 

uz čije će akcije i komentare razmjenjivati i revidirati ono što su već naučili. 

Djeca se češće nalaze u prilici da pružaju ili primaju pomoć, bez obzira na to 

jesu li mlađi ili stariji članovi grupe (Katz i McClellan, 1999). Dijete treba 

naučiti širi raspon socijalnih ponašanja da bi uspješno funkcioniralo u heterogenoj 

skupini, a za to ima i daleko više prilika i okolnosti. Poticajno djeluje već i 

sama prisutnost djece starije kronološke dobi koja najčešće imaju i bolje kompetencije. 

Imitiranje starije djece vrlo je efikasan način učenja u ranoj i predškolskoj 

dobi. Isto tako starija djeca imaju više prilike da se senzibiliziraju za potreba 

mlađe djece. 

Ujedno, ukoliko dijete ne prati u socijalnom ili možda kognitivnom razvojnom 

smislu svoju dob, može pratiti igru i interakciju djece koja su niže kronološke 

dobi. Isto kao i što djeca koja imaju naprednije vještine mogu uspješno 

surađivati sa starijom djecom. Istraživanja pokazuju da su djeca manje izložena 

izolaciji u grupama mješovite dobi nego u grupama iste dobi (Katz i McClellan, 

1999). Brojni autori navode da su suradnja i obzirnost češći obrasci ponašanja u 

igri djece različite dobi, dok u su suparništvo, agresivnost i nepostojanje kompromisa 

najčešći obrasci ponašanja kada su djeca iste kronološke dobi (Katz i 

McClellan, 1999). Mješovita dob djece u skupini izvrsna je prilika za učenje o 

međusobnom uvažavanju i prihvaćanju različitosti. 

Svakako treba naglasiti da dobno heterogene skupine uključuju i djecu jednake 

kronološke dobi. Tako dijete u ovoj skupini može uvježbavati socijalne 

vještine i način socijalnog ponašanja tipičan za djecu vlastite kronološke dobi. 

Time heterogene skupine imaju dodatnu kvalitetu, istovremeno pružaju mogućnosti 

druženja s vršnjacima iste i različite kronološke dobi. 

Međutim, sam po sebi boravak u skupini djece različite dobi ne znači i 

automatsku ostvarivanje potencijalnih prednosti u socijalnom smislu. Odgojitelji 

koji rade u tim skupinama trebaju biti svjesni tih potencijalnih prednosti da bi ih 

poticali i razvijali. U tome svakako mogu pomoći verbalna upućivanja odgojitelja 

na suradnju, kao i model suradničkog učenja. Odgojitelji koji biraju rad u 

114



dobno heterogenim skupinama vjerojatno su i sami bolje osvješteni o važnosti 

razvoja socijalnih kompetencija, te se stoga više trude oko razvoja tih kompetencija 

kod djece. Osim toga važno je naglasiti da u heterogenim skupinama uvijek 

postoji određeni broj djece koja skupinu pohađaju neko vrijeme te prenose socijalno 

prihvatljive oblike ponašanja na novoupisanu djecu. 

Isto tako ne treba zanemariti i pretpostavku da roditelji koji uključuju djecu 

u heterogene skupine i samzarezi razumiju prednosti takvih skupina, ali i značaj 

socijalnih kompetencija te potiču razvoj svoje djece u tom pravcu. 

U našim hipotezama pretpostavili smo da se djevojčice i dječaci razlikuju u 

izražavanju socijalnih kompetencija u pravcu veće kompetencije djevojčica. Ova 

pretpostavka temelji se na istraživanjima različitih komponenata socijalne kompetencije 

i rodnih razlika. Keresteš (2002), primjerice navodi brojna istraživanja 

koja upućuju na veći altruizam i prosocijalnu orijentaciju djevojčica, odnosno 

žena, nego dječaka, to jest muškaraca. Možda razlog ovakvim našim rezultatima 

leži u činjenici da je socijalna kompetencija konstrukt koji je sastavljen od više 

komponenata koje ne čine jednostvan zbroj zasebnim osobina i socijalnih znanja 

i vještina, već čine novu kvalitetu. 

Kao nedostatak istraživanja treba navesti da su odgojiteljice koje su procjenjivale 

djecu iste one odgojiteljice koje rade s njima u skupini jer smo polazili 

od pretpostavke da one najbolje poznaju djecu iz različitih socijalnih situacija i 

da će time donijeti najadekvatnije procjene za svako pojedino dijete. Međutim, 

time smo uključili i njihovu osobnu pristranost u procjeni svakog pojedinog djeteta. 

S druge strane, sve odgojiteljice su bile u istoj situaciji te ovaj faktor ne bi 

trebao biti ključan za same ukupne rezultate. Razloge ispunjavanja upitnika nismo 

navodili. Rezultate prve procjene odgojitelji nisu dobili na uvid, čime smo 

nastojali izbjeći namjerno povećavanje rezultata. Zanimljivo je bilo spontano 

zapažanje odgojitelja u dobno heterogenim skupinama da djeca koja su duže vrijeme 

u tim skupinama (odnosno raniji polaznici) već u samom startu imaju više 

rezultate od novopridošle djece bez obzira na dob. Ovo zapažanje na neki način 

također potvrđuje našu hipotezu o većoj socijalnoj kompetenciji djece u dobno 

heterogenim skupinama. Odgojitelji u dobno homogenim skupinama nisu komentirali, 

a vjerojatno niti zamijetili takve razlike u svojim skupinama. 

Zaključak 

Istraživanje je pokazalo da postoji razlika u socijalnim kompetencijama između 

djece koja pohađaju homogene i djece koja pohađaju heterogene skupine u 

predškolski ustanovama u pravcu veće kompetencije djece koja pohađaju heterogene 

skupine. Iz navedenog možemo zaključiti da boravak u heterogenim skupinama 

u predškolskim ustanovama značajno pridonosi razvoju socijalnih kompetencija 

te bi djeci trebalo omogućiti upis u dobno heterogene skupine u svim 

predškolskim ustanovama. 

115



Literatura 

Armstrong, T. (2008). Najbolje škole. Zagreb: Educa. 

Brajša – Žganec, A. (2003.). Dijete i obitelj. Jasterbarsko: Naklada Slap. 

Diener, M. L. i Kim, D.Y. (2004). Maternal and child predictors of preschool 

children's social competence. Applied Developmental Psychology, 25(1), 3-24. 

Hansen, K. A., Kaufmann, R. K. i Walsh, K. B. ( 2001 ) Kurikulum za vrtiće. 

Zagreb: Biblioteka Korak po korak. 

Jaffke, F. (2006). Work and play in early Childhood. Edinburgh: Floris Books. 

Katz, L. G. i McClellan, D. E. (1999). Poticanje razvoja dječje socijalne 

kompetencije. Zagreb: Educa. 

Keresteš, G. (2002). Dječje agresivno i prosocijalno ponašanje u kontekstu rata. 

Jastrebarsko: Naklada Slap. 

Kralj, T. (2003). Regulacijski poremećaji u ranom djetinjstvu. U: M. Ljubešić (Ur.), 

Biti roditelj (str. 43-79). Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva 

i mladeži. 

Matijević, M. (2001). Alternativne škole. Zagreb: Tipex. 

Petrović–Sočo, B. (2007). Kontekst ustanove za rani odgoj i obrazovanje – holistički 

pristup. Zagreb: Mali profesor. 

Sindik, J. Oštrić, S., Kosanović, A., Radenić, N. i Pavić, M. (2009). Predprovjera 

jednog pristupa dječjim kompetencijama. U: S. Paragvaj (Ur.), Integracijski 

pristup kao načelo u radu s djecom predškolske dobi (str. 111-120). Rijeka: 

Grafika Zambelli. 

Summary 

Is it preferable to have homogenous or heterogenous age groups? This is a 

problem for all professionals that take part in the organization and implementation 

of educational curricula in preschool education groups. Practice 

has shown that each of these approaches has positive aspects regarding 

development of children and their competencies. However, if we put the 

social competences to the fore, most authors agree that heterogeneous groups 

provide more opportunities for children to practice social skills, as the 

children are rarely isolated and are more socially competent than children 

who only have contact with their peers. 

The study included 86 children attending heterogeneous groups and 83 

children attending homogeneous groups in “Dječji vrtić Čakovec”, aged three 

to seven. Their competences were measured by the “Catalog of learning 

objectives by accessing children's competence from the canton Bern“, which 

proved as a useful tool for practical work in the group in our country. 

Particular attention is paid to social competences since improvement in that 

area is the indicator of both, the emotional status and the ability of selfregulation, 

which is in turn a prerequesites for successful social functioning 

in later life. 

116



Izvorni znanstveni rad – UDK 159.923.2-053.5 

UČESTALOST ASERTIVNOG, NEASERTIVNOG I 

AGRESIVNOG PONAŠANJA ŠKOLSKE DJECE 

Senka Gazibara, mag.hrv.jez. i pedag. 

Odsjek za pedagogiju 

Filozofski fakultet u Osijeku 

L. Jägera 9 

Osijek 

senk_aa@hotmail.com 

dr. sc. Vesna Buljubašić Kuzmanović, doc. 

Odsjek za pedagogiju 


L. Jägera 9 


vbuljubasic@ffos.hr 

Sažetak 

Cilj je ovoga istraživanja bio ispitati učestalost asertivnog, neasertivnog i 

agresivnog ponašanja školske djece na primjeru jedne osječke osnovne škole, 

u sklopu školskih preventivnih programa. Ispitivanjem su obuhvaćeni učenici 

petih, šestih i sedmih razreda, N=151 (M=67, Ž=84), odnosno 73% učenika 

viših razreda. Instrument korišten u istraživanju sastojao se od dva dijela. U 

prvom su dijelu učenici procjenjivali vlastitu asertivnost, odnosno razvijenost 

vještina koje im omogućavaju da se izbore za svoja prava, a pri tome ne 

narušavaju prava drugih. U drugom je dijelu upitnika učenicima ponuđena 21 

opisana problemska situacija iz svakodnevnog života i okružja te su učenici 

odabirali jedno od tri ponuđena rješenja (asertivno, neasertivno ili agresivno). 

U obradi je podataka primijenjena deskriptivna statistika, t-test, hi kvadrat 

test i analiza varijance. Rezultati istraživanja prikazani su unutar određene 

dobi, zbog različitih razvojnih potreba ispitane djece i što učinkovitije prevencije 

usmjerene na uočene deficite vezane za osnovne elemente asertivnog 

ponašanja. Naime, u najvećem dijelu ispitanih problemskih situacija, više od 

polovice obuhvaćenih učenika opredijelilo se za neasertivna ili agresivna rješenja 

opisanih problemskih situacija, što upozorava da se više pozornosti u 

odgojno-obrazovnim programima treba dati vještinama asertivnosti te poticati 

njihov razvoj. 

Uvod 

Ljudi se razlikuju po tomu koliko preuzimaju odgovornost za svoje ponašanje, 

ali i za posljedice toga ponašanja. Mnogi znaju biti tjeskobni, nesretni i 

depresivni jer se ne znaju izboriti za svoja prava, dok se drugi pak bore za sebe 

117

Senka Gazibara i Vesna Buljubašić Kuzmanović: Učestalost asertivnog, neasertivnog i 

agresivnog ponašanja školske djece, str. 117.-137. 

ne poštujući prava drugih ljudi. (Miljković, 1996.). Stoga je potrebno razvijati 

komunikacijske vještine, osobito u djece, kako bi im se pomoglo da steknu samopoštovanje, 

da se znaju izboriti za svoja prava, ali i da poštuju prava drugih u 

svakodnevnim odnosima s drugom djecom. 

Razvojna istraživanja pokazuju kako je osnovnoškolska dob ne samo jedno 

od najvažnijih razdoblja u razvoju agresivnosti nego i period u kojem postoje 

najveće mogućnosti pedagoškog preventivnog i intervencijskog djelovanja. U 

novije vrijeme sve se više ističu različiti programi potpore učenicima, gdje se 

posebno ističe doprinos i pozitivne strane samoprocjene, a osobito činjenica da 

se tom metodom može dobiti koristan "pogled iznutra" na promatrana ponašanja, 

kao i uvid u motive, funkcije i ciljeve koje neko ponašanje ima (Little i sur., 

2003., prema Keresteš, 2006.). 

Asertivno, neasertivno i agresivno ponašanje 

Ljudsko ponašanje je predmet proučavanja različitih znanosti koje pri definiranju 

tog složenog pojma koriste različite pristupe (psihoanalitički, bihevioralni, 

humanistički i pedagoški) i stajališta (jesu li u ponašanju presudne osobine 

ličnosti, genetski čimbenik ili sredina u kojoj mladi odrastaju). 

Psihoanalitički pristup ponašanje vidi kao reaktivnost, a određeno je čovjekovim 

unutarnjim zbivanjima i podražajima. 

Za biheviorizam ponašanje je također reaktivno, ali je određeno poticajima, 

zahtjevima i uvjetima koji dolaze iz sredine, dakle izvan čovjeka. 

U kontekstu humanističkog, odnosno pedagoškog pristupa polazi se od stajališta 

da je ponašanje akcija, ali i reakcija prema okolini, pri čemu se uvažava 

određenost ponašanja sredinskim i genetskim činiteljima. 

S pedagoškog gledišta ponašanje predstavlja aktivan odnos čovjeka prema 

okolini. Dok se nekada smatralo da ponašanje čine samo vanjske reakcije organizma, 

danas se ono shvaća mnogo šire. Uključuje radne aktivnosti, govor, misaone 

operacije, emocionalna proživljavanja, maštanja i druge psihičke procese 

koji čine unutarnje ponašanje. Dakle, čovjekovo je ponašanje društveno uvjetovano, 

tj. odražava njegove društvene odnose (Pedagoška enciklopedija, 1989). 

U stručnoj literaturi postoji i pristup ponašanju kako ga tumači teorija kontrole 

i realitetna terapija (Glasser, 1994, 1998, 2000). Radi se o teoriji izbora, 

osnovi realitetne terapije koja izvire iz kliničke prakse dr. Glassera, te biološke 

teorije "Perceptualna kontrolna teorija", koja tumači ponašanje svih živih bića. 

Za razliku od općeprihvaćenog uvjerenja koji ponašanje živih bića, pa tako i čovjeka, 

tumače kao odgovor na vanjske podražaje, teorija izbora tvrdi da je ljudsko 

ponašanje motivirano iznutra. Teorija izbora tumači da su ponašanja naš izbor 

kojim u danom trenutku najbolje zadovoljavamo jednu ili više potreba. 

Suprotno shvaćanjima koja tvrde da je naše ponašanje odgovor na vanjske 

podražaje, teorija izbora tvrdi da su sva naša ponašanja, tako i dječja ponašanja, 

118



vođena iz naših potreba (potreba za moći, pripadanjem, slobodom i zabavom). 

Prema toj koncepciji, kada govorimo o ponašanju djece i mladeži, pedagoški bi 

djelatnici i ostali stručnjaci trebali razumjeti što se zbiva u djetetu, za koju je 

potrebu vezano određeno ponašanje, što bi tim ponašanjem dijete željelo postići 

te koju od potreba zadovoljiti (Bašić Hudina, Koller - Trbović i Žižak, 1994). 

Fenomen je ponašanja vrlo složen i jedan je od najvažnijih oblika ljudske 

komunikacije, što je privuklo pozornost tek nekoliko posljednjih desetljeća. To 

je razlog što još uvijek nije postavljena opće prihvaćena definicija interpersonalne 

komunikacijske kompetencije. Najčešće se definira kao stupanj u kojemu su 

nečija ponašanja primjerena situaciji i tako omogućuju osobi da ostvari svoje 

individualne i relacijske ciljeve (Reardon, 1988). Sa stajališta vrednovanja, neka 

ponašanja smatramo prihvatljivima, a neka neprihvatljivima, djelotvornima ili 

nedjelotvornima, agresivnima i asertivnima. Agresivno je ponašanje društveno 

neprihvatljivo ponašanje s namjerom da se nanese šteta ljudima i imovini (Vasta, 

Heith i Miller, 1988). Asertivnost se ogleda u aktivnom branjenju svojih prava ili 

odlučnoj borbi za postizanje cilja i nalazi se u sredini između pasivnog i 

agresivnog reagiranja na frustrativnu situaciju (Petz, 1992). 

Djeci treba pomoći da nauče promišljati o svojim osjećajima i ocjenjivati 

djelovanje svog ponašanja na ljude oko sebe (Gossen, 1994). Ona ne mogu uspješno 

komunicirati s drugima ako prije toga ne prepoznaju svoje vlastite osjećaje 

i ne suoče se s njima. Postoje tri načina izražavanja osjećaja: ljudi koji su 

samosvjesni rabe svoju moć, ljudi koji su agresivni zlorabe svoju moć, a ljudi 

koji su pasivni gube svoju moć. Važno je znati prepoznati agresivno, pasivno ili 

samosvjesno (asertivno) ponašanje kako bi se djeci moglo pomoći da se suoče sa 

svojim osjećajima i sačuvaju osjećaj moći nad svojim životom (Field, 2004). 

Asertivno ponašanje 

Zarevski i Mamula (1998) definiraju asertivnost kao oblik ponašanja koji 

određujemo kao borbu za svoja prava i izražavanje mišljenja na izravan način, te 

odbijanje nerazumnih zahtjeva bez osjećaja straha i krivnje. Osoba koja govori 

asertivno daje drugome do znanja da čuje što govori, da razumije njegovu potrebu, 

ali da se želi zauzeti i za sebe. Pošteno iskazuje svoje osjećaje, svoja prava 

i spremna je za dogovor (Miljković, 1996). 

Samosvjesna djeca mogu prepoznati svoje osjećaje; jesu li sretna, žalosna 

ili pak uplašena. Jednako tako, mogu izravno izraziti svoje osjećaje u prvom licu 

i znaju procijeniti kada to nije moguće ili poželjno. Samosvjesna djeca ujedno 

prihvaćaju i povratne informacije od drugog djeteta, koje mu govore je li tom 

drugom djetetu stalo ili ih samo iskorištava. Takva se djeca znaju zaštititi a da 

pri tome ne nanose bol drugoj djeci, nisu drska niti destruktivna. Nastupaju samopouzdano 

i sa samopoštovanjem te postižu željene rezultate. Samosvjesna 

djeca stvaraju situaciju u kojoj su obje strane na dobitku i u kojoj nema gubit- 

119



nika. Djeca koja se samosvjesno ponašaju bore se za sebe na ugodan način, riskiraju 

i kažu što misle, osjećaju i žele, traže pomoć, imaju uspravno držanje, uspostavljaju 

kontakt očima, imaju siguran govor tijela, jasno govore, poprimaju 

neutralan izraz očiju, doimaju se mirnima i prisebnima (Field, 2004). 

Asertivno ponašanje obilježava izražavanje želja, zamisli i osjećaja bez 

okolišanja i na prikladan način. Uvažavaju se i unapređuju odnosi s drugim ljudima 

te se povećava zadovoljstvo samim sobom (Miljković, 1996). 

Field (2004.) navodi primjere samosvjesnih, odnosno asertivnih iskaza: " 

Ne sviđa mi se to što radiš. Ljutim se na tebe. Moram potražiti pomoć. Mislim 

da nisi pravedan." (Fieled, 2004, 102) Ti iskazi ukazuju na samosvjesno dijete 

koje se zna zauzeti za sebe i svoja prava, ali jednako tako ostavljaju prostora za 

dogovor i sporazumno rješenje s drugom osobom. 

Asertivnim ponašanjem osoba izbjegava negativne posljedice neasertivnosti 

i agresivnosti, o čemu će u daljnjem tekstu biti riječ, te iskazuje svoju slobodu 

izbora i prihvaća odgovornost za svoje ponašanje. Zadobiva se poštovanje drugih 

ljudi, a i vlastito poštovanje (Miljković, 1996). 

Neasertivno ponašanje 

Neasertivno ponašanje odnosi se na osobu koja zanemaruje ili tek u drugi 

plan stavlja vlastite potrebe, a na račun tuđih. Ako svoje mišljenje i svoje potrebe 

ne iskazujemo otvoreno, drugima omogućujemo da prijeđu preko njih i tako 

kršimo vlastita prava (Miljković, 1996). 

Kada djeca svoje osjećaje izražavaju na pasivan način, drže ih u sebi, te nitko 

u školi na zna kako na njih utječu neugodnosti, pa i nasilje. Neka djeca tiho 

daju oduška svojim osjećajima na neizravan način. Na primjer, umjesto da kažu 

drugom učeniku da se ljute na njega ili da su povrijeđena, tuže se njemu iza leđa. 

Djeca koja se pasivno ponašaju prigovaraju, ne čine ništa, prigušuju svoje osjećaje 

pa eksplodiraju, imaju spušten pogled i pognutu glavu, tiho vraćaju milo 

za drago, pogrbljeni su, tihi, nejasno govore, blijedi su, jadni i ne smiju se često. 

Field (2004, 102) navodi neke primjere neasertivnog ponašanja, odnosno pasivnih 

iskaza: " Neću misliti na to. Zapravo mi nije stalo. Dobro sam, ne smeta mi." 

Svoje želje, zamisli i osjećaje djeca uopće ne izražavaju ili ih pak izražavaju 

samopotcjenjivački, s namjerom da udovolje drugima. Uznemirena su, nezadovoljna 

sobom te se kasnije često ljute i zamjeraju drugima. Kao ishod neasertivnoga 

ponašanja javlja se izostanak onoga što se želi. Ponašajući se neasertivno, 

dijete neće naškoditi drugima, ali im također neće učiniti niti ništa 

posebno dobro. Jedina osoba kojoj se takvim ponašanjem nanosi šteta jest dijete 

samo (Miljković, 1996). 

120



Agresivno ponašanje 

Agresijom čovjek zadovoljava svoje potrebe, no pritom ne vodi računa o 

potrebama drugih (Miljković, 1996). Agresivno ponašanje karakterizira okrivljavanje, 

prigovaranje, sarkastičan govor, osvećivanje, izazivanje, uzvraćanje udarca, 

zauzimanje prijetećeg stava, ukočenost, napetost, glasno govorenje, srditi izraz 

lica, bacanje ili trganje stvari. Agresivna djeca dižu veliku galamu zbog stvari 

koje druga djeca jedva spominju. Takva djeca misle da moraju isticati svoje 

osjećaje više od svih drugih, jer ih više zanimaju vlastiti osjećaji nego poštivanje 

tuđih. Dijete koje diže veliku galamu na primjer zbog testa, ozljede prsta ili pak 

nagrade osvojene u školi, agresivnije izražava svoje osjećaje. Agresivna djeca ne 

razmišljaju o tome kako njihovi negativni osjećaji djeluju na druge. Ona izbacuju 

svoje osjećaje vičući i urlajući, razbijajući ili bacajući stvari. Nisu svjesna 

činjenice a svojom agresivnošću ljute i straše drugu djecu (Field, 2004). 

Istraživanja potvrđuju da kod učenika nižih razreda osnovne škole postoje i 

očituju se prosocijalna i agresivna ponašanja, s tim da se uglavnom javljaju prosocijalna 

ponašanja, a tek kod manjeg dijela djece javljaju se i agresivna ponašanja. 

Isto tako, rezultati ukazuju na statistički značajnu razliku između dječaka i 

djevojčica, ali i nezadovoljstvo autora istraživanja nerazvijenim interakcijskim 

obrascem škole/nastave (Ferić i Bašić 2000). 

Field (2004, 102) navodi primjere agresivnih iskaza djece: "Ne diraj me. I ti 

si pokvarena. Zašto ne zašutiš? Ne znaš o čemu govoriš." 

Agresivne osobe svoje želje, zamisli i osjećaje izražavaju na štetu drugih 

ljudi, s namjerom da dominiraju drugima ili da ih ponize. Drugi ljudi zbog toga 

postaju ogorčeni te se mogu okrenuti protiv agresivne osobe. Agresija često izaziva 

agresiju te takvo ponašanje može biti opasno (Miljković, 1996). 

Kvalitetno roditeljstvo doprinosi razvoju dječjeg pozitivnog ponašanja i 

suzbijanju neprimjerenog ponašanja (Raboteg – Šarić i Brajša-Žganjec, 2000). 

U nizu su pedagoških, psiholoških i socioloških studija utvrđene dvije osnovne 

kategorije poremećaja u ponašanju (Goldstein, 1995): 

- poremećaji ponašanja usmjereni prema unutra: poremećaji ličnosti; 

- poremećaji ponašanja usmjereni prema van: poremećaji vladanja. 

Karakteristike ponašanja djece s poremećajima usmjerenim prema unutra 

su: stidljivost, povučenost, inferiornost, preosjetljivost, strahovi, strepnje, nesudjelovanje 

u grupnim aktivnostima, tuga, neraspoloženost. Ta djeca ipak postižu 

solidan uspjeh u školovanju i socijalnim odnosima. 

Karakteristike djece s poremećajima ponašanja usmjerenima prema van je 

buntovno, prkosno i agresivno ponašanje prema drugoj djeci i odraslima, vandalizam, 

zahtjev za pretjeranom pažnjom, nepovjerljivost, hiperaktivnost i ljutnja 

(Coleman, 1992). Imaju slabiji školski uspjeh, slabije rezultate na testovima, slabije 

su prihvaćeni od strane vršnjaka i odraslih, imaju lošu kontrolu ponašanja i 

nepovoljne dugoročne prognoze. Uspjeh provedenih terapija i tretmana manji je 

nego kod djece prve kategorije, s poremećajima usmjerenim prema unutra, a i 

121



roditelji te djece imaju neadekvatne roditeljske i odgojne vještine, te više bračnih 

i obiteljskih problema (Lachenmeyer i Gibbs, 1982). 

Agresivno se ponašanje manifestira kroz sklonost fizičkim i verbalnim sukobima, 

prijetnjama, te pružanja otpora autoritetu. Javlja se od četvrte do šeste 

godine, a sukobi s vršnjacima i odraslima dovode do slabljenja i gubitka pozitivnih 

odgojnih i socijalizacijskih utjecaja. Kod delikventnog se ponašanja pojavljuje 

vandalizam, napadi, kriminal, uporaba alkohola i droga, bijeg iz kuće, škole, 

institucije. Dobne su granice takve pojavnosti nažalost sve niže. Različita se 

društva najčešće slažu u definiranju izrazito delikventnog ponašanja, no postoje 

brojni oblici ponašanja koja neka društva prihvaćaju, a druga osuđuju. Budući da 

6% mladih nastavlja delikventno ponašanje iz mladosti, možemo se zapitati 

kolika se pozornost posvećuje problemu prevencije poremećaja u ponašanju 

(Ajduković, 1990). Oblici društveno neprihvatljivog ponašanja, koji ne ulaze u 

određenje delikvencije, često prethode delikventnom ponašanju, stoga mogu 

poslužiti kao indikator koji nas upozorava na potrebu poduzimanja preventivnih 

mjera (Bajer i Kljaić, 1990). 

Prevencija 

Ovisno o utjecajima iz okoline te o vlastitom izboru dijete manifestira poželjna 

i nepoželjna, korisna, ali i štetna ponašanja koja se često nadovezuju na 

socijalne konflikte, nasilništvo, agresivnost i druge oblike poremećaja u ponašanju. 

Budući da je ponašanje rezultat biološkog naslijeđa i procesa učenja (iskustva), 

ono se može mijenjati. Iz toga proizlazi da je najveći dio čovjekovog ponašanja 

naučeno, da se na ponašanje može odgojno utjecati i mijenjati ga u poželjnom 

smjeru. Pod prevencijom podrazumijevamo oblik pedagoške i zaštitne 

intervencije radi pozitivnog usmjeravanja razvoja i odgoja djece i mladeži. Resman 

(2000) razlikuje: 

- prevencijsku razinu (prema cjelokupnoj populaciji u školi); 

- djelujuću razinu (prema učenicima kod kojih su uočene poteškoće). 

Nekompetentno socijalno ponašanje može biti posljedica slabe socijalne 

kompetencije, ali i različitih drugih čimbenika, o čemu govori istraživanje koje 

je provela Brdar (1994). Značajna je povezanost dobivena između samoprocjena 

za socijalni status i za socijalnu kompetenciju, kao i između prosječnih procjena 

socijalnog statusa i socijalne kompetencije. (Brdar i Smojver-Ažić, 1992). 

U zadnje vrijeme u pedagoškoj javnosti, osobito nakon porasta nasilja među 

školskom djecom, sve se veća pozornost daje poticanju djelotvornog ponašanju 

učenika. Na tom putu važno je znati prepoznati agresivno, neasertivno i asertivno 

ponašanje kako bi se djeci moglo pomoći da se suoče sa svojim osjećajima 

i sačuvaju osjećaj moći nad svojim životima. Slabe komunikacijske vještine djecu 

čine neasertivnom ili agresivnom te takvu djecu treba poučiti da promijene 

način gledanja na sebe i druge ljude, nakon čega će se promijeniti i njihovo po- 

122



našanje te će tada biti samosvjesnija i samopouzdanija. Djeci treba pomoći da 

uspostave samosvjestan odnos s drugom djecom u kojemu će imati ravnopravan 

status i u kojemu će moći pregovarati tako da obje strane budu na dobitku. Treba 

ih učiti kako da postanu samosvjesni, poticati ih da izražavaju svoje mišljenje, 

usprotivljuju se drugima te kako da štite svoj identitet u nastajanju (Field, 2004). 

Gossen (1994) tvrdi kako djecu treba naučiti da postavljaju pitanja sebi samima 

i jedni drugima: Što želim? Što činim? Pomaže li to? Želim li to promijeniti? 

Kako to mogu promijeniti? Je li ta promjena u smjeru odgovornog ponašanja? 

S učenicima treba raditi preventivno, poticati razvijanje pozitivne slike o 

sebi te svakodnevno unaprjeđivati interakcijski obrazac škole, poticati suradnju i 

zdravu komunikaciju koja će rezultirati boljim odnosima (Olweus, 1998). 

Metodologija istraživanja 

Cilj je ovoga istraživanja ispitati učestalost asertivnog, neasertivnog i agresivnog 

ponašanja školske djece na primjeru jedne osječke osnovne škole, u sklopu 

školskih preventivnih programa. 

Ispitivanjem su obuhvaćeni učenici petih, šestih i sedmih razreda, N=151 

(M = 67, Ž = 84), odnosno 73% učenika viših razreda dotične škole (zbog zaštite 

učenika, školu ne imenujemo), što je prikazano u tablici 1. 

Instrument konstruiran za potrebe ovog istraživanja sastoji se od dva dijela. 

Prvi dio nudi 10 tvrdnji pomoću kojih su učenici na skali Likertovog tipa od 4 

stupnja (1 – nikad, 2 – rijetko, 3 – ponekad, 4 – uvijek) procjenjivali kako se 

ponašaju u navedenim situacijama i na taj način davali procjenu vlastite asertivnosti, 

odnosno samoprocjenu razvijenosti vještina koje im omogućavaju da se 

izbore za svoja prava, a pri tome ne narušavaju prava drugih. U drugom dijelu 

upitnika učenicima je ponuđena 21 opisana problemska situacija iz svakodnevnog 

života i okružja te su učenici trebali odabrati jedno od tri ponuđena rješenja 

(asertivno, neasertivno ili agresivno). 

Nezavisne varijable su dob i spol, a zavisne dimenzije ponašanja (asertivno, 

neasertivno, agresivno). Pretpostavka od koje polazi ovo istraživanje zasnovana 

je na tvrdnji da se na većem broju problemskih situacija učenici opredjeljuju za 

neasertivna ili agresivna rješenja, a manji dio za asertivna. 

Tablica 1. Broj obuhvaćenih učenika. 

Razred N M Ž 

5. 47 16 31 

6. 49 28 21 

7. 55 23 32 

Ukupno 151 67 84 

123



U obradi podataka primijenjena je deskriptivna statistika, t-test i hi kvadrat 

test te analiza varijance. Rezultati istraživanja prikazani su unutar određene dobi 

zbog različitih razvojnih potreba ispitane djece i što učinkovitije prevencije 

usmjerena na uočene deficite vezane za osnovne elemente asertivnog ponašanja. 

Istraživanje je, na anonimnoj osnovi, uz suglasnost roditelja i škole provedeno 

pod satovima razredne zajednice pojedinih razrednih odjeljenja, uz nazočnost 

razrednika, a provela ga je studentica, suatorica ovog rada tijekom studentske 

prakse u ožujku 2010. 

Rezultati i rasprava 

Kao što se vidi iz tablice 2., učenici 5. razreda svoju asertivnost procjenjuju 

kao ponašanje koje prakticiraju rijetko ili ponekad, s tim da rijetko asertivno 

reagiraju kada od prijatelja trebaju tražiti da obave težak i zahtjevan posao, bez 

Tablica 2. Prosječne procjene učenika 5. razreda (N = 47) o svom ponašanju i 

razlike u procjenama s obzirom na spol ispitanika, N = 47 (M = 16, Ž = 31) 

Svi 

TVRDNJA 

Mladići Djevojke t 

sudionici 

Kad sam u gužvi, mogu reći osobi 

koja me nazvala da sada ne mogu 

razgovarati 

Ako netko počne pričati prije nego ja 

završim, u stanju sam reći da me to 

smeta 

Ako me netko stalno gnjavi, u stanju 

sam izraziti svoje nezadovoljstvo 

U stanju sam reći drugome nešto što 

mi smeta u njegovom ponašanju 

Mogu od prijatelja tražiti da obave 

težak i zahtjevan posao, bez nelagode 

Mogu mirno izaći na kraj s 

agresivnom osobom 

Ne razbjesnim se ako me netko 

kritizira i ne govori samo najbolje o 

meni 

U stresnim situacijama ostajem miran 

i staložen 

U stanju sam prijatelju reći da posao 

nije obavio kako treba 

Kad se drugi svađaju, bez problema se 

pravedno izjašnjavam na čijoj sam 

strani 

M 

SD 

M 

SD 

M 

SD 

M 

SD 

M 

SD 

M 

SD 

M 

SD 

M 

SD 

M 

SD 

M 

SD 

* p



nelagode, ili ako ih netko kritizira, a jednako tako se teško izjašnjavaju na čijoj 

su strani u svađama, bez obzira tko je u pravu. Djevojčice lakše podnose kritiku 

od dječaka, t(45) = 2,702, p < 0,05; a dječacima se lakše pravedno izjašnjavati i 

opredjeljivati na čijoj su strani, t(45) = 2,521, p < 0,05. 

Navedeno upućuje na potrebu rada na poticanju razvijanja samopoštovanja 

i asertivnog ponašanja učenika 5. razreda kako bi se osjećali zadovoljnima i 

sigurnima u sebe te se razvili u osobe koje će se znati izboriti za svoja prava, 

razumjeti želje i potrebe drugih ljudi te poštivati prava drugih. Naime, pomoći 

djeci kod razvijanja socijalnih vještina znači pomoći im da razvijaju zdrave 

međuljudske odnose. 

Učenici 6. razreda svoju asertivnost procjenjuju kao i učenici 5. razreda, 

odnosno da takvo ponašanje prakticiraju rijetko ili ponekad. Jednako učenicima 

5. razreda, učenici 6. razreda rijetko asertivno reagiraju kada trebaju od prijatelja 

tražiti da obave težak i zahtjevan posao, bez nelagode, kada ih netko kritizira te 

Tablica 3. Prosječne procjene učenika 6. razreda o svom ponašanju i razlike u 

procjenama s obzirom na spol ispitanika, N=49 (M=28, Ž=21) 

Svi 

TVRDNJA 

Mladići Djevojke t 

sudionici 

Kad sam u gužvi, mogu reći osobi 

koja me nazvala da sada ne mogu 

razgovarati 

Ako netko počne pričati prije nego 

ja završim, u stanju sam reći da me 

to smeta 

Ako me netko stalno gnjavi, u stanju 

sam izraziti svoje nezadovoljstvo 

U stanju sam reći drugome nešto što 

mi smeta u njegovom ponašanju 

Mogu od prijatelja tražiti da obave 

težak i zahtjevan posao, bez 

nelagode 

Mogu mirno izaći na kraj s 

agresivnom osobom 

Ne razbjesnim se ako me netko 

kritizira i ne govori samo najbolje o 

meni 

U stresnim situacijama ostajem 

miran i staložen 

U stanju sam prijatelju reći da posao 

nije obavio kako treba 

Kad se drugi svađaju, bez problema 

se pravedno izjašnjavam na čijoj 

sam strani 

* p



kada se trebaju bez problema izjasniti na čijoj su strani kada se drugi svađaju. To 

upućuje da nema značajne razlike u asertivnom ponašanju između učenika 5. i 6. 

razreda. Dječacima je lakše nego djevojčicama tražiti od prijatelja da obave 

težak i zahtjevan posao, bez nelagode, t(47) = 2,061, p < 0,05; kao što im se i 

lakše bez problema izjasniti na čijoj su strani kada se drugi svađaju; t(47) = 

2,287, p < 0,05. 

Iz navedenoga se vidi da se s učenicima 6. razreda također treba raditi na 

razvijanju asertivnosti, kako bi u većem broju životnih situacija znali ispravno 

reagirati i zadovoljiti svoje potrebe uvažavajući i tuđe. 

Ispitani učenici 7. razreda procijenili su da se uvijek asertivno ponašaju kada 

trebaju izraziti svoje nezadovoljstvo ako ih netko stalno gnjavi, uvijek mogu 

reći osobi koja ih je nazvala da ne mogu sada razgovarati jer su u gužvi te su u 

stanju uvijek reći da ih smeta ako netko počne pričati prije nego oni završe. 

Povremeno su u stanju reći prijatelju da posao nije obavio kako treba, a najteže 

im je od prijatelja, bez nelagode, tražiti da obave težak i zahtjevan posao. Rijetko 

mogu ostati mirni ako ih netko kritizira ili ne govori samo najbolje. 

Postoje li razlike među učenicima petih, šestih i sedmih razreda u kvaliteti 

samoprocjene vlastite asertivnosti ispitano je jednosmjernom analizom varijance, 

a rezultati su prikazani u tablici 4. 

Analizom je varijance utvrđeno da se učenici različitih razreda ne razlikuju 

u kvaliteti samoprocjene vlastite asertivnosti, F(2,148) = 1,018, p < 0,05, odnosno 

razlike između učenika petog, šestog i sedmog razreda nisu utvrđene. 

Međutim, ima li razlika u procjenama učenika kada su u pitanju konkretne problemske 

situacije (ukupno 21, vidi prilog 1.) na koje je trebalo dati jedno od tri 

ponuđena rješenja (asertivno, neasertivno i agresivno), prikazano je u tablicama 

5., 6. i 7. 

Iz navedenih frekvencija i postotaka razvidno je da ispitani učenici 5. razreda 

pokazuju visoku asertivnost u rješavanju problemske situacije 2 (87%), 

zatim 7 (72), te 1 i 8 (68%) i 13 (66%). Na preostalih 16 problemskih situacija 

odgovori učenika kreću se na granici polovičnih vrijednosti (situacije 6, 11, 19), 

a ostale znatno ispod nje što govori da asertivna rješenja u prosjeku odabire mali 

broj ispitanih učenika (17-57%, zavisno od situacije). 

Tablica 4. Rezultati analize varijance na mjerama asertivnosti 

s obzirom na dob učenika, razred koji pohađaju 

Izvor varijacija SS Df MS F P 

Između skupina 

Unutar skupine 

Ukupno 

1,683 

122,425 

124,109 

2 

148 

150 

0,842 

0,827 

1,018 0,364 

SS = suma kvadrata; df = broj stupnjeva. slobode; MS = srednji kvadrat 

126



Tablica 5. Učestalost asertivnog rješavanja problema 

S r 5 % 6 % 7 % ∑ % 

1 f 32 68 22 45 23 42 77 51 

2 f 41 87 39 80 42 76 122 81 

3 f 22 47 14 29 9 16 45 30 

4 f 12 26 9 18 12 22 33 22 

5 f 21 45 23 47 21 38 65 43 

6 F 26 55 15 31 27 49 68 45 

7 f 34 72 14 29 22 40 70 46 

8 f 32 68 30 61 39 71 101 67 

9 f 22 47 22 45 23 42 67 44 

10 f 14 30 19 39 17 31 50 33 

11 F 26 55 20 41 16 29 62 41 

12 f 19 40 17 35 15 27 51 34 

13 f 31 66 15 31 15 27 61 40 

14 F 18 38 12 24 17 31 47 31 

15 f 13 28 17 35 12 22 42 28 

16 f 22 47 27 55 25 45 74 49 

17 f 20 43 15 31 15 27 50 33 

18 f 24 51 11 22 11 20 46 30 

19 f 27 57 19 39 26 47 72 48 

20 f 15 32 12 24 2 4 29 19 

21 f 8 17 10 20 12 22 30 20 

s - problemska situacija (1-21); r - razred 

Kod učenika 6. razreda visoka se asertivnost očituje u rješavanju problemske 

situacije 2 (80%) te 8 (61%), kao i kod učenika 5. razreda. Problemska situacija 

16 na granici je polovičnih vrijednosti (55%), dok se ostali asertivni 

odgovori kreću znatno ispod nje (20-47%) što upućuje na to da mali broj 

ispitanih učenika 6. razreda odabire asertivna rješenja problema. 

Učenici 7. razreda visoku asertivnost također pokazuju u rješavanju problemske 

situacije 2 (81%) pa 8 (67%), dok pri rješavanju ostalih problemskih 

situacija ne preferiraju asertivne odgovore što je vidljivo iz navedenih frekvencija 

i postotaka (19-51%), ovisno o problemskoj situaciji. 

Tako dolazimo do zaključka da vrlo mali broj učenika spomenutih razreda 

odabire asertivno rješavanje problema i to u problemskim situacijama 2 i 8, 

odnosno kod otkazivanja prijateljičinog/prijateljevog poziva na rođendan tražili 

bi od nje/njega istoga trenutka objašnjenje te kada bi im dečko/cura u zadnji tren 

otkazali dogovor odlaska u kino i otišla/o s prijateljima na piće, većina učenika 

bi reklo curi/dečku da drugi puta poštuje dogovor. Učenici 5. razreda, za razliku 

od učenika 6. i 7. razreda, visoku asertivnost pokazuju i u problemskim situacijama 

1 i 7, dok su one kod učenika 6. i 7. razreda ispod granice polovičnih 

vrijednosti (45% i 42% te 29% i 40%). 

Sveukupno gledajući, 81% učenika visoku je asertivnost pokazalo u problemskoj 

situaciji 2 te 8 (67%), dok su ostale problemske situacije ispod grani- 

127



Tablica 6. Učestalost neasertivnog rješavanja problema 

S r 5 % 6 % 7 % ∑ % 

1 F 15 32 15 31 25 45 55 36 

2 f 4 9 9 18 10 18 23 15 

3 f 18 38 10 20 19 34 47 31 

4 f 19 40 12 24 9 16 40 26 

5 F 10 21 7 14 7 13 24 16 

6 f 20 43 28 57 21 38 69 46 

7 f 5 11 13 26 11 20 29 19 

8 f 8 17 7 14 6 11 21 14 

9 f 23 49 26 53 31 56 80 53 

10 f 17 36 8 16 9 16 34 22 

11 f 11 23 9 18 10 18 30 20 

12 f 18 38 24 49 30 54 72 48 

13 f 10 21 14 28 14 25 38 25 

14 f 1 2 5 10 4 7 10 7 

15 f 32 68 29 59 43 78 104 69 

16 f 21 45 13 26 22 40 56 37 

17 f 23 49 24 49 33 60 80 53 

18 f 5 11 7 14 13 34 25 16 

19 f 4 9 1 2 1 2 6 4 

20 f 13 28 13 26 23 42 49 32 

21 f 37 79 36 73 39 71 112 74 


čne vrijednosti (19-51%). Navedeno upućuje na to da se u najvećem broju ispitanih 

problemskih situacija više od polovice obuhvaćenih učenika opredijelilo za 

neasertivna ili agresivna rješenja opisanih problemskih situacija iz čega proizlazi 

da se u odgojno-obrazovnim programima više pozornosti treba dati vještinama 

asertivnosti te poticati njihov razvoj. 

Što se tiče neasertivnoga rješavanja problemskih situacija, ono je kod 

učenika 5. razreda najučestalije u problemskim situacijama 21 (79%) i 15 (68%). 

Ostalih 19 problemskih situacija ispod je granice polovičnih vrijednosti (2-49%, 

ovisno o situaciji). 

Najviše se učenika 6. razreda također odlučilo za neasertivno rješavanje 

problemskih situacija 21 (73%) i 15 (59%). Na granici polovičnih vrijednosti 

našla se situacija 6 (57%), dok je ostalih 17 problemskih situacija ispod granice 

polovičnih vrijednosti (2-53%, ovisno o situaciji). 

Učenici su 7. razreda pokazali neasertivno rješavanje problemskih situacija 

15 (78%) i 21 (71%), ali i problemske situacije 17 (60%), za razliku od učenika 

5. i 6. razreda. Na polovici graničnih vrijednosti nalaze se problemske situacije 9 

(56%) i 12 (54%) dok je 16 preostalih problemskih situacija ispod polovice 

graničnih vrijednosti (2-45%), ovisno o problemskoj situaciji). Vidljivo je da se 

kod učenika 7. razreda očituje povećanje neasertivnog rješavanja problema. 

128



Tablica 7. Učestalost agresivnog rješavanja problema 

S r 5 % 6 % 7 % ∑ % 

1 F 0 0 12 24 7 13 19 13 

2 f 2 4 1 2 3 5 6 4 

3 f 7 15 25 51 27 49 59 39 

4 f 16 34 28 57 34 62 78 52 

5 F 16 34 19 39 27 49 62 41 

6 f 1 2 6 12 7 13 14 9 

7 f 8 17 22 45 22 40 52 34 

8 f 7 15 12 24 10 18 29 19 

9 f 2 4 1 2 1 2 4 3 

10 f 16 34 22 45 29 53 67 44 

11 f 10 21 20 41 29 53 59 39 

12 F 10 21 8 16 10 18 28 18 

13 f 6 13 20 41 26 47 52 34 

14 f 28 60 32 65 34 62 94 62 

15 f 2 4 3 6 0 0 5 3 

16 f 4 8 9 18 8 14 21 14 

17 f 4 8 10 20 7 13 21 14 

18 f 18 38 31 63 31 56 80 53 

19 f 16 34 29 59 28 51 73 48 

20 f 19 40 24 49 30 54 73 48 

21 f 2 4 3 6 4 7 9 6 


Tako dolazimo do zaključka da se većina ispitanika odlučila za neasertivno 

rješavanje problemske situacije 21 (74%) i 15 (69%), odnosno u situaciji kada bi 

prijatelji/ice otišli na sladoled, a da nisu njih pozvali, učenici bi otišli na sladoled 

s nekim drugim. Ako najbolji prijatelj/ica ne bi primijetio/la njihovu novu frizuru, 

većina učenika ne bi učinila ništa. Više od polovice učenika također bi neasertivno 

reagiralo na problemske situacije 9 (53%) i 17 (53%). 

Iz tablice 7. razvidno je da se 60 % učenika 5. razreda odlučilo za agresivno 

rješavanje problemske situacije 14, dok se ostalih 20 problemskih situacija nalazi 

ispod granice polovičnih vrijednosti (0-40%, ovisno o problemskoj situaciji). 

Učenici 6. razreda pokazali su se agresivnijima od učenika 5. razreda, što je 

vidljivo iz toga što su se u problemskim situacijama 14 (65%),18 (63%), 19 

(59%) i 4 (57%) učenici odlučili za agresivno rješavanje problema. Jednako tako, 

na polovici graničnih vrijednosti našle su se problemske situacije 3 (51%) i 

20 (49%), dok su ostale problemske situacije ispod polovice graničnih vrijednosti. 

Kod učenika 7. razreda visoka agresivnost očituje se u problemskoj situaciji 

14 (62%), dok se na granici polovičnih vrijednosti nalaze problemske situacije 

18 (53%) i 4 (52%). Ostalih 18 problemskih situacija nalazi se ispod polovice 

graničnih vrijednosti (3-48%, ovisno o situaciji). 

129



Iz navedenoga se vidi da se odabir agresivnog odgovora najviše koncentrirao 

u rješavanju problemske situacije 14 (62%), gdje bi više od polovice učenika 

odlučilo tužili prijatelja/icu nastavnici i ne bi mu/joj dali da više prepisuje jer bi 

oni bili optuženi da prepisuju. Iz toga proizlazi da učenici često agresivno reagiraju 

kada im netko nešto nepravedno učini ili kada su nepravedno optuženi, 

što je specifično za ovaj uzrast i navedenu problemsku situaciju, ali rješenja treba 

tražiti na miran način. 

Na osnovu svega rečenog, na samom kraju ove interpretacije i rasprave, zanimljivo 

je prikazati razlikuju se mladići i djevojke po učestalosti asertivnog, neasertivnog 

i agresivnog rješavanja navedenih problemskih situacija, što je prikazano 

u tablici 8. 

Razlika u učestalosti asertivnoga ponašanja mladića i djevojaka očituje se u 

problemskim situacijama 6, 7, 15 i 19 (p



ciji kada najbolji prijatelj/ica iziđe s curom/dečkom koji im se sviđa te ako 

prijatelji/ice odu na sladoled, a njih nisu pozvali/e. Tako dolazimo do zaključka 

da djevojčice asertivnije reagiraju u pojedinim situacijama od dječaka, što ne 

vrijedi za obrnut slučaj. 

Što se tiče razlike u učestalosti neasertivnoga ponašanja dječaka i djevojčica, 

ona je značajna u problemskoj situaciji 15 (p < 0,01) te u problemskim 

situacijama 3, 4, 6 i 20 (p



Slabe komunikacijske vještine djecu čine neasertivnom ili agresivnom te 

takvu djecu treba poučiti da promijene način gledanja na sebe i na druge ljude, 

nakon čega će se promijeniti i njihovo ponašanje, te će tada biti samosvjesnija i 

samopouzdanija. Treba ih učiti kako da postanu samosvjesni, poticati ih da 

izražavaju svoje mišljenje i kako da štite svoj identitet u nastajanju (Field, 2004). 

Pedagoška načela koja pridonose povećanju sigurnosti i kompetentnosti 

djece polaze od osjećaja humanosti i odgovornosti za djecu. To se prije svega 

odnosi na školu usmjerenu prema učeniku, na izgradnju toplog, povjerljivog 

odnosa u kojem se uzajamna pažnja, interakcija i komunikacija događaju prema 

učenikovim uvjetima/potrebama. Suvremena škola, koja vodi računa o emocionalnom 

i socijalnom razvoju djeteta, doprinosi osjećaju sigurnosti i razvijanju 

zdravih intelektualnih, emocionalnih i društvenih potencijala učenika. 

Literatura 

Bašić, J., Hudina, B., Koller - Trbović, N. i Žižak, A. (1994). Integralna metoda. 

Zagreb: Alinea. 

Bajer, M. i Kljaić, S. (1990). Kasniji životni put delinkventne djece. Zagreb: 

RZSSOH. 

Brdar, I. (1994). Različiti teorijski pristupi socijalnoj kompetenciji. Godišnjak 

Odsjeka za psihologiju Rijeka, 3(1), 21-28. 

Brdar, I. i Smojver-Ažić, S.(1992). Socijalna kompetencija i socijalni status. 

Godišnjak Odsjeka za psihologiju Rijeka, 1, 31-36. 

Coleman, M. C. (1992). Behavior disorders: Theory and practice. New York: Allyn 

& Bacon. 

Ferić, M. i Bašić, S. (2000). Prosocijalno i agresivno ponašanje djece rane školske 

dobi kao zaštitno-rizični čimbenici razvoja. U: J. Bašić i J. Janković (Ur.), 

Rizični i zaštitni čimbenici u razvoju poremećaja u ponašanju djece i mladih 

(str 121-147). Zagreb: Kratis. 

Field, M. (2004). Živjeti bez nasilja. Zagreb: Naklada Kosinj. 

Glasser, W. (1994). Kvalitetna škola. Zagreb: Educa. 

Glasser, W. (1998). Nastavnik u kvalitetnoj školi. Zagreb: Educa. 

Glasser, W. (2000). Teorija izbora. Zagreb: Educa. 

Goldstein, S. (1995). Understanding and Managing Children Classroom Behavior. 

New York: Wiley&Sons. 

Gossen, D. (1994). Restitucija, preobrazba školske discipline. Zagreb: Alineja 

Lachenmeyer, A. C. i Gibbs, P. E. (1982). Psychopathology in childhood. New 

York: Wiley&Sons. 

132



Keresteš, G. (2006). Mjerenje agresivnoga i prosocijalnoga ponašanja školske djece: 

usporedba procjena raličitih procjenjivača. Društvena istraživanja, 15, (1-2), 

241-264. 

Miljković, D. (1996). Razgovori sa zrcalom. Zagreb: IEP. 

Olweus, D. (1998). Nasilje među djecom u školi. Zagreb: Školska knjiga. 

Pedagoška enciklopedija (1989). Zagreb: Školska knjiga i skupina izdavača. 

Petz, B. i sur. (1992). Psihologijski rječnik. Zagreb: Prosvjeta. 

Raboteg-Šarić, Z. i Brajša-Žganjec, A. (2000). Roditeljski odgojni postupci i problematično 

ponašanje djece u ranoj adolescenciji. U: J. Bašić i J. Janković (Ur.), 

Rizični i zaštitni čimbenici u razvoju poremećaja u ponašanju djece i mladeži 

(str. 155-170.). Zagreb: Kratis. 

Reardon, K. K. (1998). Interpersonalna komunikacija. Zagreb. Alinea. 

Vasta, R., Heith, M. i Miller, S. A. (1998). Dječja psihologija. Jastrebarsko: Naklada 

Slap. 

Zarevski, P. i Mamula, M. (1998). Pobijedite sramežljivost. Jastrebarsko: Naklada 

Slap. 

133



PRILOG 1.: Problemske situacije 

1. Tvoj je susjed, unatoč prethodnom dogovoru, u zadnji čas odlučio da ti neće 

posuditi kosilicu za travu. Što ćeš mu reći? 

a) vi ste najgori susjed u gradu 

b) hvala i doviđenja 

c) ja mislim da se dogovora treba pridržavati 

2. Prijatelj/prijateljica iz razreda ti je otkazao/la poziv na rođendan. Što ćeš 

učiniti? 

a) reći: nisam namjeravao/la niti doći 

b) prekinuti prijateljstvo 

c) tražiti istog trenutka objašnjenje 

3. Učenik iz razreda ti je nešto ružno opsovao. Kako ćeš reagirati? 

a) opsovat ću i ja njemu nazad 

b) okrenut ću se i otići 

c) upozorit ću ga da to nije u redu i da se to više ne ponavlja 

4. Ako te vršnjak vrijeđa govoreći ti da si glup/a, ti ćeš mu uzvratiti: 

a) ja nisam glup/a 

b) ti si glup/a, budaletino jedna 

c) zašto misliš da sam glup/a, otkud ti to? 

5. Ako te npr. neki učenik vrijeđa da si debeo/debela, kako bi reagirao/la? 

a) naljutio/la se i otišao/la 

b) uzvratila mu/joj istom mjerom 

c) našalio/la se: ja sam samo elegantno popunjen/na 

6. Prijatelj/ica kasni na dogovor pola sata, a nije ti javio/la. Kako ćeš reagirati? 

a) reći ćeš mu/joj da to nije lijepo i da se osjećaš kao da mu/joj nisi 

važan/na 

b) kada napokon dođe, ponašaš se kao da ništa nije bilo i ništa mu/joj ne 

govoriš 

c) vičeš na njega/nju da je bezobrazan/na i odlaziš ljutito kući 

7. Saznao/la si da je neki učenik izmislio nešto o tebi i proširio glasinu po školi. 

Ti: 

a) reći ćeš drugima da to nije istina, no tom učeniku nećeš reći ništa 

b) proširit ćeš glasinu o njemu i posvađati se s njim 

c) upitat ćeš tog učenika zašto je proširio glasinu i zamoliti ga da to više 

ne čini 

134



8. Tvoj/a dečko/cura i ti dogovorili ste se otići u kino, no on/ona u zadnji tren 

otkazuje i odlazi s prijateljima/prijateljicama na piće. Ti činiš sljedeće: 

a) naljutiš se na njega/nju i ne razgovaraš s njim/njom 

b) kažeš mu/joj da drugi puta poštuje dogovor i dogovarate odlazak u 

kino drugi dan 

c) prekidaš vezu 

9. Otišao/la si s prijateljima/icama na rolanje/vožnju biciklima. Padneš i udariš 

koljeno, a oni ti se smiju. Ti ćeš: 

a) smijati se s njima iako te boli 

b) reći im da te ostave na miru i otići kući 

c) reći im da te boli i da tebi to nije smiješno 

10. Za vrijeme likovnog vršnjak slučajno prospe tuš po tvojoj novoj majici. Što 

ćeš učiniti? 

a) njemu/njoj ćeš dati majicu da je opere i urednu vrati nazad 

b) vikat ćeš na njega/nju i reći da izvoli kupiti novu, istu takvu majicu 

c) ponašat ćeš se kao da se ništa nije dogodilo 

11. Pod satom hrvatskoga jezika nastavnica ti postavlja pitanje na koje ne znaš 

odgovor. Prijatelj/ica iz razreda ti se zbog toga ruga. Što ćeš učiniti? 

a) vratit ćeš mu/joj istom mjerom, čim uhvatiš prvu priliku 

b) upitat ćeš ga/ju zašto je to smiješno, da pred svima objasni 

c) šutjet ćeš, kao da ništa nisi vidio/vidjela 

12. Govoriš prijatelju/ici o problemu koji te muči, no primjećuješ da te on/ona 

zapravo ne sluša. Ti ćeš: 

a) prestati pričati 

b) naljutiti se na njega/nju i reći mu/joj da samo misli na sebe 

c) upitati ga/ju zašto te ne sluša i reći da ti je važna njegova/njena 

podrška 

13. Prijatelj/ica iz razreda napisao/la je nešto ružno o tebi u leksikon. Kako ćeš 

reagirati? 

a) upitat ćeš ga zašto je to napisao/la i reći da to više ne radi 

b) ne bi se obazirao/la na to 

c) ti ćeš o njemu/njoj napisati nešto još ružnije 

14. Dopustio/la si prijatelju/ici da prepiše zadaću iz matematike. Na satu matematike 

on/ona se javi i dobije izvrsnu ocjenu, a tebe optuže da si prepiso/la. 

Što ćeš učiniti? 

a) bit ćeš ljubomoran/na, no pravit ćeš se kao da se ništa nije dogodilo 

b) tužit ćeš ga/ju nastavnici i nećeš mu/joj više dati da prepisuje 

c) reći ćeš mu/joj da to nije pravedno i pošteno prema tebi 

135



15. Najbolji/a prijatelj/ica nije primijetio/la tvoju novu frizuru. Ti ćeš: 

a) biti povrijeđen/a i pomisliti da je to stvar ljubomore i zavisti 

b) nećeš učiniti ništa, ne smeta ti to 

c) upitati ga/ju: Zar nisi vidio/vidjela da sam se ošišao/la? 

16. Nastavnica te krivo optuži da si šarao/la po klupi. Kako ćeš reagirati? 

a) reći ćeš joj da ti nisi, da te ne može optuživati za ono što nisi učinio/la 

b) obrisat ćeš pošarano i nećeš se prepirati 

c) reći joj da krivicu uvijek pripisuje tebi i da je nepravedna 

17. Najbolji/a prijatelj/ica iziđe s dečkom/curom koji/a ti se sviđa. Što ćeš 

učiniti? 

a) prekinut ćeš prijateljstvo 

b) reći mu/joj da te to povrijedilo i da si ljut/a 

c) poželjeti mu/joj sreću 

18. Netko ti u školi zalijepi gumu za žvakanje u kosu i ne možeš je odlijepiti. Ti 

ćeš: 

a) odsjeći taj dio kose i nećeš praviti probleme 

b) prilijepiti mu/joj gumu za žvakanje u kosu da vidi kako je to 

c) upitati ga/ju zašto je to učinio/la i reći sve učiteljici 

19. Prijatelj/ica oda drugima tajnu koju si mu/joj povjerio/la. Kako ćeš reagirati? 

a) rekao/la mu/joj da to nije u redu i ne bi mu/joj se više povjeravao/la 

b) naljutio/la bi se i izdalo/a bi neke njegove/njezine tajne 

c) bilo bi ti jako teško, rasplakao/la bi se 

20. Vršnjak ti za vrijeme školskog odmora podmetne nogu. Ti ćeš: 

a) nastaviti hodati kao da se ništa nije dogodilo 

b) vratio/la bi mu/joj istom mjerom kad se najmanje nada 

c) reći mu/joj da to ne radi jer se netko može ozbiljno ozlijediti 

21. Prijatelji/ice otiđu na sladoled, a tebe nisu pozvali/le. Što ćeš učiniti? 

a) upitati ih zašto tebe nisu pozvali/le 

b) otići ćeš na sladoled s nekim drugim 

c) nećeš više pričati s njima 

136



Summary 

Aim of this research was to examine the frequency of assertive, non-assertive 

and agressive behaviour among schoolchildren. An elementary school from 

Osijek was chosen as an example, and the research was carried out as a part 

of school preventive programs. Fifth, sixth and seventh grade pupils were 

included in the examination, N= 151 (M=67, F=84), i.e. 73% of the higher 

grade pupils. Instrument used to conduct the research comprised two parts. 

The first part dealt with pupils' evaluation of their own assertiveness, i.e. 

pupils had to evaluate how much their competence to fight for their rights, 

but at the same time not violating the rights of others was developed. In the 

second part of the questionnaire 21 different problem situations, that can 

occur in everyday life and surrounding, were described to pupils who then 

had to choose one of the three offered solutions (assertive, non-assertive or 

agressive). Descriptive statistics, t-test, chi-square test and variance analysis 

were used to process the data from the questionnaires. Research results are 

presented only for certain ages, since developmental needs of questioned 

children differ and since the goal of the research is to make the prevention of 

the noted shortcomings related to basic elements of assertive behaviour as 

efficient as possible. Namely, for most of the questioned problem situations 

more than half of the pupils involved in the research chose a non-assertive or 

an agressive solution, which should be taken as a warning that even more 

attention should be paid to pupils' assertive competence and its development 

through the educational programs. 

137



138



Pregledni rad – UDK 364.271-053.5 

RIZIČNI I ZAŠTITNI FAKTORI KOD POJAVE NASILJA MEĐU 

DJECOM 

Tena Velki, dipl. psiholog 

Učiteljski fakultet Osijek 

L. Jägera 9, Osijek 

tena.velki@gmail.com 

Sažetak 

U posljednjih 10-ak godina istraživanja međuvršnjačkog nasilja usmjerila 

su se na brojne rizične i zaštitne faktore. U ovom radu pobliže ćemo prikazati 

te faktore koristeći 4 razine ekološkog modela: individualna, obiteljske 

i druge bliske veze, škola i zajednica, kultura i mediji. 

Individualni rizični i zaštitni faktori odnose se na osobine djeteta, a najčešće 

su istraživani spol, biološki i bihevioralni faktori, uspjeh u školi i psihološki 

faktori. Od obiteljskih rizičnih faktora najčešće su istraživani uobičajena roditeljska 

praksa, obiteljsko nasilje, zlostavljanje i zanemarivanje djece dok 

se kao najvažniji zaštitni faktor pokazala kvaliteta roditeljstva. Većina navedenih 

faktora može se primijeniti na školsko okruženje. Ti zajednički faktori 

se odnose na ponašajni model koji odrasla osoba predstavlja djetetu, komunikaciju 

između odraslog i djeteta, toplinu i neprijateljstvo u odnosu između 

odraslog i djeteta, nadzor odraslih nad djetetom i način na koji odrasli 

rješavaju konflikte. Osim u obitelji, djeca odrastaju i u susjedstvu, zajednici 

i subkulturi koji utječu na njegovo ponašanje. Također i mediji s kojima se 

svakodnevno susreće igraju ulogu u razvoju njegova ponašanja. 

Poznavajući navedene faktore i njihovo djelovanje možemo se usmjeriti na 

izradu ciljanih intervencijskih programa usmjerenih na smanjenje rizičnih 

faktora i poticanje zaštitnih te bi na taj način prevenirali i razvoj međuvršnjačkog 

nasilja. 

Uvod 

Nasilje među djecom (međuvršnjačko nasilje ili bullying) često se definira 

kao oblik agresivnog ponašanja u kojem postoji nesrazmjer moći između 

nasilnika i žrtve gdje nasilnik ima veću moć. Takvo ponašanje je neopravdano, 

učestalo se ponavlja, žrtva agresije ga doživljava kao okrutno dok nasilnik uživa 

139

Tena Velki: Rizični i zaštitni faktori kod pojave nasilja među djecom, 

str. 139.-158. 

u njemu (Rigby, 2002). Olweus (1998) nasilništvo među djecom definira kao 

opetovanu ili trajnu izloženost učenika negativnim postupcima jednog učenika 

ili više njih. Da bi se upotrijebio pojam nasilništva, ovaj autor smatra da mora 

postojati nesrazmjer, odnosno asimetričan odnos snaga između nasilnika i žrtve. 

Prva istraživanja nasilja među djecom započeli su Heineman (1972) i 

Olweus (1973) u Švedskoj ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća (prema 

Olweus, 1998). Njihova istraživanja su vezana za početak društvenog zanimanja 

za problem vršnjačkog nasilja. U Švedskoj se ranih sedamdesetih godina dogodio 

incident u kojem su trojica dječaka počinila samoubojstvo zbog nasilništva 

koje su nad njima vršili njihovi vršnjaci. Velik broj stranih autora u posljednjih 

desetak godina govori o povećanom zanimanju za probleme međuvršnjačkog 

nasilja u školi. Istraživanja pokazuju kako je nasilje među djecom raširena pojava 

u svijetu. O nasilju u školi izvještaju: 19% učenika u Engleskoj, 14% u 

Norveškoj, 17% u Španjolskoj, 15% u Japanu i 16% u SAD-u (Olweus, 1998). 

Većina istraživanja u Hrvatskoj bavila su se prevalencijom nasilja među djecom. 

Među njima se ističu ona Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, koja govore 

da 27% djece svakodnevno doživljava neki oblik nasilja, i UNICEF-a, čiji rezultati 

pokazuju da je 33% djece tijekom određenog razdoblja bilo uključeno u 

nasilje. 

U posljednje vrijeme istraživanja u ovom području su usmjerena na otkrivanje 

rizičnih i zaštitnih faktora za pojavu nasilja među djecom (tablica 1). Ekološki 

pristup (slika 1) u razvoju normalnog i patološkog ponašanja i doživljavanja 

uzima u obzir karakteristike okruženja u kojem dijete živi: odnose između 

djeteta (njegovih bioloških, psiholoških i genetskih osobina) i njegove 

okoline (roditelja, braće i sestara, obiteljskih odnosa, vršnjaka i susjeda, škole i 

DIJETE – intrapersonalni 

faktori (individualne osobine 

djeteta) 

MIKROSUSTAV – obiteljski i 

vršnjački faktori (odnos djeteta 

s bliskim osobama) 

EGZOSUSTAV – škola, 

susjedstvo 

MAKROSUSTAV – zajednica 

kultura, mediji 

Slika 1. Bronfenbrennerov model ekološke integracije 

140



Tablica 1. Rizični i zaštitni faktori za pojavu nasilja među djecom 

(preuzeto iz Orpinas i Horne, 2006) 

RIZIČNI FAKTORI 

DIJETE KOJE: 

je muškog spola 

dobiva loše ocjene u školi 

ima visoku samoefikasnost za agresiju 

očekuje uspjeh kad se koristi agresijom, i ne 

očekuje negativne posljedice 

pozitivno vrednuje ishode agresije 

ima vjerovanja koja podržavaju agresiju 

pripisuje agresiju drugima kad je u stvarnosti 

nema 

ima nedostatak vještina rješavanja problema 

pokazuje i druga visoko rizična ponašanja 

(zloporaba alkohola i droge, nošenje oružja, 

članstvo u bandama) 

ima dijagnosticiran hiperaktivni poremećaj ili 

poteškoće učenja 

RODITELJI ILI SKRBNICI KOJI: 

imaju negativan odnos s djetetom 

imaju slabu komunikaciju s djetetom 

ne nadgledaju dijete 

ne postavljaju granice i posljedice za 

negativna ponašanja djeteta 

pokazuju visok stupanj agresivnosti, 

uključujući nasilje među partnerima, 

zlostavljanje djeteta, oštru disciplinu i 

delikvenciju 

podupiru nasilje 

odbijaju dijete 

VRŠNJACI KOJI: 

su agresivni i delikventni 

puše, piju alkohol ili se drogiraju 

ZAŠTITNI FAKTORI 

INTRAPERSONALNA RAZINA 

DIJETE KOJE: 

je ženskog spola 

dobiva dobre ocjene u školi, predano je učenju i motivirano 

za školu, čita iz zadovoljstva 

je vezano uz školu i sudjeluje u školskim aktivnostima 

pokazuje pozitivne vrijednosti poput iskrenosti, prijateljstva, 

mira i poštovanja 

je socijalno kompetentno (koristi vještine rješavanja 

problema, orijentirano je na cilj, stvara prijateljstva) 

je kulturalno kompetentno 

ima pozitivan identitet, uključujući visoko samopoštovanje, 

osjećaj svrhovitosti života, pozitivno viđenje budućnosti 

konstruktivno provodi vrijeme 

BLISKI ODNOSI: OBITELJI I VRŠNJACI 

RODITELJI ILI SKRBNICI KOJI: 

su brižni i puni ljubavi 

imaju pozitivnu komunikaciju s djetetom 

aktivno nadgledaju dijete 

imaju jasna pravila i posljedice 

su primjereni modeli za rješavanje konflikta, staloženi i 

kontroliraju situacije konflikta 

su uključeni u školu i cjelokupan život djeteta 

imaju zajedničke aktivnosti s djetetom 

VRŠNJACI KOJI: 

su pozitivni i brižni 

uživaju u školskom radu 

ŠKOLSKO OKRUŽENJE 

ŠKOLA KOJA: 

ŠKOLA KOJA: 

ima negativnu klimu 

ima pozitivnu klimu 

ne potiče pozitivan odnos između nastavnika i potiče pozitivne odnose između nastavnika i učenika 

učenika 

omogućava visok stupanj nadzora 

ima nedostatak nadzora 

ima jasnu politiku protiv nasilja među djecom 

nema politiku protiv nasilje među djecom njeguje izvrsnost u učenju 

dopušta nasilna ponašanja odraslih nad daje priliku djeci kojoj je potrebna pomoć u školskim 

učenicima 

aktivnostima 

ima kažnjavajući disciplinski sustav 

daje priliku za smisleno sudjelovanje u školskim 

aktivnostima 

ima visoka očekivanje za sve učenike 

ZAJEDNICA, KULTURA I MEDIJI 

ZAJEDNICA KOJA IMA VISOKU RAZINU ZAJEDNICA KOJA CIJENI MLADE LJUDE, EDUKACIJU I 

NASILJA: 

MIRNO RJEŠENJE KONFLIKTA: 

kultura koja podržava nasilje 

zajednica omogućuje aktivnosti za djecu i mlade koje su pod 

mediji koji prikazuju puno nasilja 

nadzorom 

lak pristup vatrenom oružju 

policija u zajednici orijentirana je na rješavanje problema 

pristup Internetu koji nije pod nadzorom kultura veliča raznolikost 

mediji su edukacijskog karaktera 

141


str. 139.-158. 

zajednice u kojoj živi, i šireg sociokulturalnog konteksta), ali i specifične načine 

na koji ti faktori djeluju i oblikuju jedan drugoga u funkciji razvoja (Vulić- 

Prtorić, 2001). U daljnjem tekstu pokušat ćemo pobliže prikazati rizične i zaštitne 

faktore koji se javljaju kod nasilja među djecom i to koristeći četiri razine 

ekološkog modela: individualna (intrapersonalna), obiteljske i druge bliske veze, 

škola i zajednica, kultura i mediji. 

Intrapersonalni rizični i zaštitni faktori nasilja među djecom 

Intrapersonalni ili individualni rizični i zaštitni faktori odnose se na osobine 

djeteta (biološke, psihološke i genetske) te su mnogobrojni stoga smo ih podijelili 

u četiri veće kategorije: spol, biološki i bihevioralni faktori, uspjeh u školi i 

psihološki faktori. 

Rizični faktori 

Muški spol je jedan od glavnih rizičnih faktora za razvoj nasilja među djecom. 

U svim kulturama muškarci i dječaci pokazuju više agresije i međuvršnjačkog 

nasilja nego žene i djevojčice. Desetljeća istraživanja su potvrdila ove 

nalaze (Buljan Flander, Ćorić Špoljar i Durman Marijanović, 2007; Grunbaum, 

Kann, Kinchen, Ross, Hawkins i Lowry, 2004; Orpinas i Horne, 2006; Velki, 

2010). Međutim, nije sasvim jasno je li uzrok takvom ponašanju veća razina 

testosterona u muškaraca nego u žena. Nisu svi dječaci agresivni, stoga sigurno 

ima utjecaja i proces socijalizacije na pojavu agresije. Iako dječaci pokazuju više 

fizičke i verbalne agresije, djevojčice na drugačiji način ozljeđuju druge i to tako 

da uništavaju njihove socijalne veze (širenjem glasina, ogovaranjem i dr.). Spolne 

razlike u ovoj vrsti agresije još uvijek nisu dovoljno istražene. Nadalje, istraživanja 

su pokazala da su dječaci češće nasilnici, ali i žrtve međuvršnjačkog 

nasilja, za razliku od djevojčica koje su jedino češće žrtve seksualnog nasilja i 

ekstremnog fizičkog nasilja u intimnim vezama. Neka istraživanja su pokazala 

da dječaci, osim u ponašanju, pokazuju i veću razinu agresije u mašti i snovima. 

No niti ova istraživanja nisu riješila pitanje utjecaja biologije nasuprot socijalizacije 

kod pojave veće agresivnosti u dječaka. 

Neke biološke i bihevioralne karakteristike djeteta također mogu biti rizični 

faktor za pojavu nasilja među djecom. Djeca s poremećajem pažnje s hiperaktivnošću 

(ADHD) su rizična za pojavu agresije, ali i viktimizacije (Holmberg i 

Hjern, 2008; Henker i Wahlen,1999; Orpinas i Horne, 2006). Takva djeca imaju 

problema sa završavanjem zadataka, mirnim sjedenjem na mjestu, reagiranjem 

bez razmišljanja i planiranjem unaprijed. Nagrada i kazna kod njih je značajno 

manje efikasna za uspostavu željenog ponašanja nego kod ostale djece. Njihovo 

ponašanje je nepredvidivo te često zbunjuje i frustrira ljude oko njih. Jednom 

142



dijelu takve djece, kako bi uspješno savladali školske zadatke, potrebni su lijekovi 

i psihoterapija. Stalan neuspjeh u školi i frustracija u odnosima s odraslima 

također su rizični faktori za razvoj agresivnosti. Djeca koja uz to još imaju i motoričke 

smetnje, poteškoće u učenju te koja su imala ozljede glave i perinatalne 

komplikacije rizičnija su za razvoj nasilja i delikvencije. 

Školski neuspjeh se pokazao kao jak rizični faktor za razvoj agresivnosti u 

tinejdžera i odraslih, te za razvoj delikvencije u muških adolescenata (Juvonen, 

Nishina i Graham, 2000; Nansel, Overpack, Pilla, Ruan, Simons-Mortin i 

Scheidt, 2001; Profaca, Puhovski i Mrđen, 2006). Za agresivnu djecu postoji 

veća vjerojatnost da će ujedno biti depresivna i anksiozna te da će imati slabiju 

socijalnu podršku za razliku od njihovih neagresivnih vršnjaka. Štoviše, takva 

djeca doživljavaju neuspjeh i u vezama s vršnjacima, ali i s nastavnicima. Nastavnici 

agresivnoj djeci daju više negativnih i manje stabilnih povratnih informacija. 

Školski uspjeh je vrlo važan zbog još jedne stvari. Oni koji zbog neuspjeha 

izostaju i na kraju odustaju od školovanja skloniji su nasilju i delinkvenciji 

kasnije u životu. 

Brojne psihološke karakteristike su povezane s rizikom za pojavu agresivnosti. 

Ovdje ćemo navesti one koje su najčešće istraživane. Način na koji osoba 

percipira samoefikasnost (vlastita prosudba sposobnosti za izvođenjem određenog 

ponašanja) rizičan je za one osobe koje su uvjerene da mogu biti nasilne, 

tj. da posjeduju agresivne sposobnosti. Osobe koje ishod agresije vide kao nešto 

pozitivno (npr. više će ga poštovati ako nekog istuče) te koje takav agresivan 

ishod visoko vrednuju (npr. poštovanje je nešto što mu je jako važno) su također 

rizične za razvoj agresivnosti. Nadalje, to su osobe čija vjerovanja podupiru nasilje 

(npr. u redu je nekoga udariti), koja imaju agresivne atribucijske predrasude 

(npr. pripisuju vršnjacima agresivne namjere kada one u stvarnosti ne postoje) te 

čija je sposobnost rješavanja problema niska (npr. ništa više ne mogu učiniti 

osim da ga udarim). Agresivna djeca vjeruju da će pomoću agresije postići 

očekivani cilj i nažalost većinom su u pravu. Osnovni princip u socijalnom učenju 

je da ljudi imaju tendenciju ponavljati ponašanja za koja su dobili nagradu i 

koja su pomogla da izbjegnu kaznu. Kada se dijete ponaša agresivno, a odrasla 

osoba ga ne spriječi ili ne kazni, dijete uči da pomoću agresije može postići svoj 

cilj. Takva djeca češće i očekuju nagradu kad se ponašaju agresivno i vjeruju da 

neće biti kažnjena za takvo ponašanje. Također vjeruju da je njihova agresija 

opravdana, da ne šteti drugima i da na taj način povećavaju samopoštovanje. 

Agresivna djeca su motivirana nasilnim namjerama, imaju vjerovanja koja podupiru 

nasilje, nisu u stanju predvidjeti posljedice agresivnog ponašanja, biraju 

puno manje neagresivnih alternativa kada trebaju riješiti problem, nedostaje im 

samopuzdanja kada trebaju koristiti nenasilne strategije te stoga dolaze do neefikasnih 

rješenja (Cassidy, 2009; Cassidy i Taylor, 2005; Hall, 2006; Stevens, 

De Bourdeaudhuij i Van Oost, 2002;). Agresivna djeca pokazuju i niz drugih 

rizičnih ponašanja: češće zloupotrebljavaju alkohol i drogu, puše, nose oružje, 

pripadaju bandama i ranije se upuštaju u seksualne odnose (Espelage i Swearer, 

143


str. 139.-158. 

2009; Orpinas i Horne, 2006). I posljednje oko čega se još uvijek vode rasprave 

su socijalne vještine agresivne djece što ovisi o samoj definiciji socijalnih vještina 

(Cassidy, 2009; Baldry i Farrington, 2005). Još uvijek nije jasno nedostaju 

li agresivnoj djeci socijalne vještine ili ona posjeduju specifične socijalne vještine 

koje koriste kako bi bila nasilna prema drugima. Ako definiramo socijalne 

kompetencije kao vještine koje vode pozitivnoj socijalnoj prilagodbi onda nasilnoj 

djeci nedostaju takve vještine. No ako socijalne kompetencije definiramo 

kao neutralne vještine koje se mogu koristiti za unaprjeđivanje socijalnih odnosa 

ili za manipuliranje drugima onda djeca koja su nasilna posjeduju te vještine. 

Zaštitni faktori 

Zaštitni faktori su često suprotnost navedenim rizičnim faktorima, no postoje 

i drugi zaštitni faktori za koje se ne može reći da su samo suprotan kraj kontinuuma. 

Brojna istraživanja u SAD-u su identificirala 20 internalnih razvojnih 

faktora koja se mogu svrstati u četiri kategorije: opredjeljenje za učenje, pozitivne 

vrijednosti, socijalne kompetencije i pozitivni identitet. 

Dobar uspjeh u školi je zaštitni faktor za razvoj agresivnosti i nasilja među 

djecom (Buljan Flander i Kocijan Hercigonja, 2003; Ma, Phelps, Lerner i Lerner, 

2009). Opredjeljenje za učenje obuhvaća više od dobrih ocjena. Djeca koja 

su motivirana da postignu dobar uspjeh u školi osjećaju se vezano uz školu, 

sudjeluju u školskim aktivnostima, redovno pišu domaće zadaće i čitaju jer im to 

predstavlja zadovoljstvo, a ne obvezu. Navedene osobine su rezultat rada obitelji 

i škole, te su zaštitni faktor za pojavu agresije i delikvencije. 

Jedna od najvažnijih pozitivnih vrijednosti, za sprječavanje agresije, je stav 

koji podržava mirno rješavanje sukoba. Još neke od pozitivnih vrijednosti su važni 

zaštitni faktori, kao što su briga za druge, empatija i razumijevanje okolnosti 

u kojima se osoba našla, promicanje jednakosti i socijalne pravde, zauzimanje za 

svoja uvjerenja, iskrenost i odgovornost, i suzdržavanje od alkohola, droge i 

seksualne aktivnosti (Özkan i Gökçearslan Çifci, 2009). 

Socijalne kompetencije se odnose na vještine donošenja pozitivnih odluka, 

rješavanje konflikata bez nasilja, planiranje budućnosti, odupiranje negativnom 

pritisku vršnjaka, stvaranje prijateljstava i uživanje u druženju s ljudima različitih 

kultura. Za djecu koja posjeduju ove kompetencije vjerojatnije je da će 

imati i bolji školski uspjeh (Welsh, Parke, Widaman i O'Neil, 2001). 

Pozitivan identitet uključuje osobine poput visokog samopoštovanja, osjećaja 

da postoji svrha u životu, pozitivno viđenje budućnosti i osjećaj kontrole 

nad budućnošću. Istraživanja su pokazala da učenici koji brane žrtve međuvršnjačkog 

nasilja imaju više samopoštovanja dok nasilnici imaju niži stupanj 

samopoštovanja (Cassidy, 2009). 

144



Obiteljski i vršnjački rizični i zaštitni faktori nasilja među djecom 

Obitelj je primarni izvor podrške i učenja. Gotova sva djeca su rođena u 

obiteljima i od rođenja su pod utjecajem obitelji. Stoga obitelj igra veliku ulogu 

u razvoju rizičnih i zaštitnih faktora za pojavu nasilja među djecom. Kako dijete 

odrasta, prijatelji i vršnjaci igraju sve važniju ulogu u njihovu životu te utječu na 

razvoj navedenih faktora, dok se utjecaj obitelji smanjuje. 

Rizični faktor 

Roditeljski i obiteljski rizični faktori mogu se podijeliti u tri grupe: uobičajena 

roditeljska praksa, pojavnost nasilja u obitelji i stupanj zanemarivanja kod 

kuće. 

Loeber i Hay (1997) su u svom opsežnom istraživanju pronašli da nekoliko 

obiteljskih faktora, uključujući slab roditeljski nadzor, oštru i nekonzistentnu roditeljsku 

disciplinu, neslaganje roditelja, roditeljsko odbijanje i neuključenost u 

odgoj i obrazovanje djeteta, predstavljaju rizik za pojavu agresivnosti u djece. 

Kada govorimo o roditeljskoj praksi vezanoj uz pojavu međuvršnjačkog nasilja i 

agresivnosti u djece navedene rizične obiteljske faktore najčešće svrstavamo u 

tri skupine: komunikacija roditelj-dijete, odnos roditelj-dijete i roditeljski nadzor 

djeteta. Stoga su rizični faktori za pojavu nasilja među djecom loš roditeljski 

odnos s djetetom, slaba komunikacija između roditelja i djeteta, ne postavljanje 

granica te ne vršenje nadzora kako, gdje i s kim dijete provodi vrijeme. 

Način na koji roditelji komuniciraju s djetetom, što i kako komuniciraju s 

djetetom u vezi rizičnih ponašanja može imati i pozitivan i negativan utjecaj na 

djetetovo ponašanje (Cenkseven Önder i Yurtal, 2008). Kada roditelj vjeruje da 

je "napad najbolja obrana", škole i druge institucije stavljene su pred velik izazov 

da odgoje dijete koje se neće nasilno ponašati. U takvim situacijama vrijednosti 

škole i zajednice su u suprotnosti s obiteljskim vrijednostima pa je vrlo 

teško utjecati na takvo dijete da ne postane agresivno. Iako roditelji koji govore 

djetetu da se trebaju obraniti kad ih netko napadne imaju dobre namjere (ne žele 

da njihova djeca budu žrtve ili nasilnici) takva djeca često iz neopravdanih razloga 

vrše nasilje nad drugima. Štoviše, često takvim roditeljima nedostaju verbalne 

vještine rješavanja problema pa im je vrlo teško učiti i modelirati kod djeteta 

vještine koje sami ne posjeduju (Perry, Perry i Kennedy, 1992). 

Odnos između roditelja i djeteta ima jako velik utjecaj na razvoj agresivnosti 

u djece. Agresivno ponašanje djeteta čvrsto i sustavno se povećava kako odnos 

između roditelja i djeteta nazaduje i propada. Istraživanja su pokazala da roditeljima 

nasilne djece nedostaje topline, imaju autoritarni roditeljski stil i ne 

pružaju podršku djeci (Ahmed i Braithwaite, 2004; Baldry i Farrington, 2005). 

Takvi su roditelji hladni i strogi, beskompromisni, guše svaku inicijativu, spontanost 

i slobodu mišljenja, postavljaju visoke zahtjeve i očekuju da se dijete sli- 

145


str. 139.-158. 

jepo pridržava postavljenih pravila, vrlo često uz uporabu sile. Djeca postaju 

anksiozna i nedruželjubiva, neprijazna, prkosna, njihova agresija i srdžba može 

se okrenuti na van ili prema sebi, uplašena su, nesretna te im nedostaje spontanosti 

u ponašanju. Nedostatak roditeljskog nadzora, visok stupanj permisivnosti 

i nepostavljanje ograničenja omogućavaju izlaganje djece i adolescenata 

vršnjacima rizičnog ponašanja. Nedostatak roditeljskog nadzora, osim što omogućuje 

utjecaj vršnjaka rizičnog ponašanja na dijete pa tako i potiče nasilje i 

ugrožava zdravlje djeteta (npr. droga, alkohol, cigarete i dr.), šalje i poruku djetetu 

da roditelja nije briga za njega. Hladni i permisivni roditelji (zanemarujući 

ili indiferentni roditeljski stil) su slabo osjetljivi na djetetove potrebe i prava, 

nedostaje im razumijevanje i topline, postavljaju malo zahtjeva i očekivanja što 

dovodi do krajnje kritičnog i nesređenog stanja (Bowes, Arseneault, Maughan, 

Taylor, Caspi i Moffitt, 2009; Palmer i Hollin, 2001). Njihova djeca su neprijateljski 

raspoložena, odbijaju i krše pravila, ne sudjeluju primjereno u igri, sklona 

su agresivnom ponašanju prema drugima ili socijalnoj povučenosti te imaju 

veliku šansu da postanu delikventi. 

Druga grupa rizičnih faktora za pojavu naslja među djecom je roditeljska 

agresija. Roditelji ili obitelji koje zlostavljaju djecu, gdje su djeca svjedoci partnerskog 

nasilja, u kojima se djecu fizički kažnjava i strogo disciplinira su rizični 

faktori za pojavu agresivnosti (Ajduković, 2001; Baldry, 2003; Buljan Flander i 

Kocijan Hercigonja, 2003; Cicchetti i Cohen, 2006; Čudina-Obradović i Obradović, 

1999; Howes i Cicchetti, 1993). Posebno fizički zlostavljana djeca, pokazuju 

visok stupanj agresivnog ponašanja, manje empatije i prosocijalnog ponašanja 

te je vjerojatnije da će biti odbačeni od vršnjaka (Buljan Flander i sur., 

2007; Buljan Flander i Kocijan Hercigonja, 2003; Cicchetti i Cohen, 2006; 

Ćosić, Buljan Flander i Karlović, 2002; Lopez i Heffer, 1998; Pećnik, 2001, 

2006). Djeca izložena roditeljskom nasilju pod većim su rizikom da postanu nasilnici 

u školi. Emocionalno zlostavljana djeca često su izložena nasilju vršnjaka, 

pokazuju poremećaje u ponašanju, delikventno ponašanje, upotrebu opojnih 

sredstava, agresivnost, autoagresivnost i bježanje od kuće (Buljan Flander i Kocijan 

Hercigonja, 2003; Puhovski, Karlović i Buljan Flander, 2004). Općenito, 

traumatizirana djeca podložnija su nasilju. Djeca koja promatraju nasilje između 

roditelja i nasilje roditelja nad drugom djecom uče da je nasilje najbolji ili barem 

prikladan način rješavanja konflikta. Nasilje prema djetetu uništava povjerenje i 

poštovanje koje bi dijete trebalo imati u odnosu s roditeljem. Kada dijete izgubi 

osjećaj bliskosti i vezanosti uz roditelje puno je veća vjerojatnost pojave antisocijalnog 

ponašanja, pa tako i agresivnog. 

Treća grupa rizičnih faktora je zanemarivanje djeteta (Arata, Langhinrichsen-Rohling, 

Bowers i O'Farrill-Swails, 2005; Buljan Flander i Kocijan Hercigonja, 

2003; Gaudin, 1999; Knutson, 1995). Roditelji koji se manje brinu za 

djecu, pokazuju manje prihvaćanja, više kažnjavaju djecu te se takva djeca ne 

identificiraju niti s jednim od roditelja što predstavlja rizične faktore za razvoj 

djetetova agresivnog ponašanja u školi (Cicchetti i Cohen, 2006; Howes i 

146



Cicchetti, 1993; Margolin, 1998; Minty i Pattinson, 1994; Shook Slack, Holl, 

McDaniel, Yoo i Bolger, 2004). Longitudinalna istraživanja su pokazala da djeca 

koja imaju manjak identifikacije s roditeljem imaju više ponašajnih problema 

tijekom djetinjstva i adolescencije, pa tako i više agresivnog ponašanja (Bowes i 

sur., 2009; Magdol, Moffit, Caspi i Silva, 1998). 

Obiteljski rizični faktori, osim što direktno utječu na veću pojavu agresivnosti 

u djece, mogu i indirektno djelovati jer imaju negativan utjecaj na odabir 

prijatelja i vršnjaka s kojim dijete provodi vrijeme. Djeca iz takvih obitelji, gdje 

nedostaje nadzora i brige, češće biraju devijantne vršnjačke grupe koje potiču 

agresivna i druga visoko rizična ponašanja (npr. zlouporabu alkohola, droga, ranu 

seksualnu aktivnost i dr.). 


Najvažniji obiteljski zaštitni faktor je kvaliteta roditeljstva. Zaštitni faktori 

za pojavu agresije, nasilja, zlouporabu droge, pušenja, prerane seksualne odnose, 

delikvenciju i suicid su brižni roditelji, puni ljubavi, koji ulažu energiju i vrijeme 

u roditeljstvo (Cenkseven Önder i Yurtal, 2008). Roditelji koji su uvijek prisutni 

kada su djetetu potrebni (kad se dijete probudi, vraća kući iz škole, radi domaću 

zadaću, za vrijeme večere i prije spavanja) predstavljaju jedne od najvažnijih 

zaštitnih faktora u djetetovu životu. Roditeljska briga i skrb potrebna je i djeci i 

adolescentima. Istraživanja uspješnog roditeljstva (Baldry i Farrington, 2005) su 

pokazala da su uspješni oni roditelji koji imaju zajedničke aktivnosti s djetetom i 

održavaju obiteljske rituale (npr. zajedničke obiteljske večere), koji imaju dobru 

komunikaciju s djetetom (npr. raspravljaju o pozitivnim vrijednostima, zlouporabi 

droge, seksu i nasilju), koji imaju visoka očekivanja vezana uz školski uspjeh 

i upis u srednje škole i fakultete i roditelji koji pokazuju interes za svakodnevne 

dječje aktivnosti te dijele s djetetom svakodnevne životne uspone i padove. Pozitivna 

komunikacija s roditeljima omogućuje djetetu da razvije samopouzdanje 

i traži pomoć i savjet u novoj situaciji (Marini, Dane, Bosacki, 2006). Kad roditelji 

predstavljaju pozitivan model djetetu, ona uče kako riješiti konflikte, kako 

obuzdati bijes i druge negativne emocije te kako izraziti ljubav (Bandura, 1986). 

Djeca od roditelja uče samokontrolu, bitan alat za upravljanje konfliktnim situacijama. 

Uspješni roditelji postavljaju jasna ograničenja ponašanju djeteta tako 

što znaju gdje su im djeca, tko su im prijatelju i komuniciraju s roditeljima njihovih 

prijatelja. Oni sudjeluju zajedno s djecom u aktivnostima organiziranima 

od strane škole i zajednice, redovni su na roditeljskim sastancima te potiču i druge 

roditelje na sudjelovanje. Provode vrijeme s djecom na konstruktivan način 

što je također zaštitni faktor za pojavu agresivnosti. Autoritativni roditeljski stil 

odgoja, koji uključuje visok stupanj prihvaćanja djeteta, stalan nadzor i psihološku 

autonomiju je jedan od važnijih zaštitnih faktora. Roditelji potiču neovisan 

rast i razvoj djeteta, govore djetetu što misle i omogućavaju mu stalnu podršku i 

147


str. 139.-158. 

čvrsto vodstvo. 

Djeca također razvijaju bliske veze s vršnjacima i prijateljima. Kako prelaze 

u tinejdžerske godine sve više vremena provode s prijateljima, a manje s 

obitelji. Tako i roditeljski utjecaj postepeno slabi, a vršnjački postaje dominanttan. 

No istraživanja su pokazala da roditelji mogu zadržati svoj utjecaj na dijete i 

to nadziranjem djetetovih prijatelja i mjesta na kojima se druže, zadržavanjem 

pozitivnog odnosa roditelj-dijete, obeshrabrivanjem zlouporabe droge i nasilnog 

ponašanja te podržavanjem dobrog školskog uspjeha. Iako je vršnjački utjecaj 

snažan, u školi postaje različite grupe koje većinom nisu antisocijalne i s kojima 

se djeca mogu identificirati (Bowes i sur., 2009). Djeca na temelju vlastitih osobina 

i sustava vrijednosti biraju grupe koje posjeduju slične osobine i vrijednosti, 

a razvoj određenih osobina i sustava vrijednosti u djeteta pod velikim je utjecajem 

roditeljskog odgoja. Odgajanje djeteta u toploj i brižnoj okolini, gdje je 

roditelj dostupan djetetu kad god mu je potreban i gdje su djeca uključena u donošenje 

obiteljskih odluka, uspostava pozitivnih vrijednosti koje se jasno protive 

agresiji, davanje pohvala i ljubavi imaju dva važna utjecaja na djetetove bliske 

veze s vršnjacima. Prvo, takva djeca su pod manjim vršnjačkim utjecajem; i 

drugo takva djeca češće stvaraju pozitivna i bliska prijateljstva s vršnjacima. 

Rizični i zaštitni faktori nasilja među djecom u školskom okruženju 

Mnogi rizični i zaštitni faktori nasilja među djecom koji su se odnosili na 

obitelj mogu se primijeniti i na školsko okruženje. Ti zajednički faktori se odnose 

na ponašajni model koji odrasla osoba predstavlja djetetu, komunikaciju između 

odraslog i djeteta, toplinu i neprijateljstvo u odnosu između odraslog i 

djeteta, nadzor koji odrasli vrše nad djetetom i način na koji odrasli rješavaju 

konflikte. 


Rizični faktori nasilja među djecom koji su jedinstveni za školsko okruženje 

uključuju nastavnikov nedostatak vještina upravljanja razredom, slabe sposobnosti 

podučavanja, niska očekivanja školskog uspjeha i neefikasnu disciplinu 

(Olweus i Limber, 2002; Sugai i Horner, 2002). Jedan od najvažnijih, ali i najproblematičnijih 

rizičnih faktora za pojavu međuvršnjačkog nasilja i agresije je 

školski disciplinski sustav. Jedan od tih problema je i politika nulte tolerancije 

prema nasilju koju se neke škole uvele. Iako ona šalje snažnu poruku učenicima 

i roditeljima da je nasilno ponašanje neprihvatljivo istovremeno takva politika ne 

uvažava mišljenje niti učenika niti nastavnika te je nastavnikova procjena situacije 

nevažna pri rješavanju disciplinskih problema. Politika nulte tolerancije reagira 

na disciplinske probleme, ali ne poduzima ništa kako bi ih prevenirala. Ona 

148



nudi samo jedno rješenje problema nasilja i agresije, umjesto da se koristi nizom 

strategija koje bi pomogle u rješavanju ovako složenog problema (Curwin i 

Mendler, 1997; Skiba, 2000; Sugai i Horner, 2002). Najbolja školska politika je 

ona koja aktivno traži rješenje problema nasilja među djecom, a ne koja samo 

kažnjava nasilnike. Još jedan bitan rizični faktor je nedostatak nadzora u školama 

(Buljan Flander i sur., 2007; Velki, 2010). Nasilje među djecom se najčešće 

događa na mjestima gdje ne postoji nadzor odraslih, kao što su školski hodnici, 

toaleti, igrališta i druga slična mjesta. Posljednji rizični faktor za pojavu nasilja 

među djecom je agresivno i nasilno ponašanje odraslih prema djeci. Takvo 

ponašanje ne samo da stvara negativno školsko okruženje nego i predstavlja model 

negativnog, agresivnog ponašanja koje učenici uče od nastavnika u školi. 

Razredi u kojima nastavnici ignoriraju međuvršnjačko nasilje, reagiraju hirovito 

i nepošteno, viču na učenike, ne vjeruju učenicima, jasno pokazuju tko su im 

miljenici i koga ne vole, stvaraju negativno razredno okruženje. Istraživanja su 

pokazala jasnu povezanost između negativnih odnosa nastavnika i učenika i veće 

agresije u razredu, slabijeg školskog uspjeha i negativnih stavova prema školi 

(Pianta, 1999). 


Najvažniji zaštitni faktor za pojavu nasilja među djecom je pozitivna školska 

klima (Barboza, Schiamberg, Oehmke, Korzeniewski, Post i Heraux, 2009). Pozitivna 

školska klima uključuje razvoj pozitivnih odnosa između nastavnika i 

učenika. Razvoj iskrenog osjećaja brige za sve učenike rezultira time da i učenici 

uzvraćaju tu ljubav na način da daju sve od sebe kako bi zadržali pozitivan 

odnos s nastavnikom i stoga se trude poštivati sva razredna pravila. Nadalje, za 

pozitivnu školsku klimu bitno je i da nastavnici gradivo učine zanimljivim za 

učenike i odrede jasne ciljeve koje trebaju postići svakog tjedna. Učenici na taj 

način postaju više zainteresirani za učenje i nemaju se vremena dosađivati ako 

žele postići tjedni cilj. Još jedna stvar je važna za razvoj pozitivne školske klime, 

a to je uspostava školskih intervencija za djecu kojoj je potrebna dodatna pomoć 

pri učenju (npr. dopunska nastava nakon završetka redovne nastave). Na taj 

način nastavnici zadržavaju visoka očekivanja školskog uspjeha za sve učenike i 

ne dozvoljavaju da netko zaostaje u gradivu. Za pozitivnu školsku klimu bitno je 

da škola usvoji politiku protiv međuvršnjačkog nasilja. Svaki puta kada škola ne 

uspije u intervenciji međuvršnjačkog nasilja, makar to bilo i nehotično, nasilna 

djeca takav neuspjeh percipiraju kao odobrenje i potkrjepljenje za agresivno 

ponašanje. Stoga je bitno da se odredi jasna politika vezana uz nasilje među 

djecom, te da se ta pravila poštuju. Škola također u sklopu toga treba uspostaviti 

i jasna pravila kojima zabranjuje vikanje i ismijavanje djece (Cross, Pintabona, 

Hall, Hamilton i Erceg, 2004; Olweus, 2003; Peterson i Rigby, 1999; Samara i 

Smith, 2008). I posljednje, za uspostavu pozitivne školske klime važno je podr- 

149


str. 139.-158. 

žavanje različitih umjetničkih programa, posebice glazbe i plesa od strane škole. 

Takvi programi trebali bi poslužiti kao nagrada učenicima za dobre ocjene. Ukoliko 

se dječji nastupi (plesni, glazbeni i dr.) kombiniraju s roditeljskim sastancima 

(održavaju se prije ili poslije njih) roditelji u punom većem broju i aktivnije 

sudjeluju na sastancima. Mnoga istraživanja su pokazala da pozitivan razred i 

pozitivna školska klima smanjuju agresivno ponašanje u djece (Kasen, Berenson, 

Cohen i Johnson, 2004; Pianta, 1999; Somersalo, Solantaus i Almqvist, 

2002). Bosworth (2000) je predložio 10 koraka za stvaranje pozitivne školske 

klime i prevenciju zlouporabe droge. Kako su zlouporaba droge i agresija u velikoj 

korelaciji, iste se strategije mogu primijeniti i kod prevencije nasilja i agresivnosti. 

Ti koraci omogućuju stvaranje vizije uspjeha, grade zaštitničku školsku 

kulturu, jačaju osjećaj obveze kod vođa, podupiru jak akademski program, daju 

dobre osnove za izradu prevencijskih programa, omogućavaju stalno korištenje 

određenih usluga, omogućavaju profesionalni razvoj, jačaju veze između škole i 

obitelji djeteta, omogućuju lakše dolaženje do financija i resursa i koriste se dobivenim 

podacima pri donošenju odluka. Henderson i Milstein (2003) opisuju 

šest karakteristika škole koje pomažu razviti učeničku otpornost, tj. sposobnost 

učenika da uspije unatoč poteškoćama. One se jednim dijelom poklapaju s već 

navedenim odrednicama pozitivne školske klime, a odnose se na povezanost 

učenika s školom, uspostavu jasnih i konzistentnih granica, instrukcije o životnim 

vještinama, brižnu i podržavajuću okolinu, visoka očekivanja i priliku za 

smisleno sudjelovanje. Brižne škole, u kojima postoje jasna pravila i posljedice, 

daju učenicima osjećaj sigurnosti, a škole koje ohrabruju učenike da daju sve od 

sebe, koje imaju visoka očekivanja i potiču kreativnost stalan su izvor motivacije 

u učenika. 

Rizični i zaštitni faktori nasilja među djecom u zajednici, kulturi i medijima 

Svako dijete, osim u obitelji, odrasta i u susjedstvu, zajednici, subkulturi 

koji utječu na njegovo ponašanje. Također i mediji s kojima se svakodnevno 

susreće igraju ulogu u razvoju njegova ponašanja. 


Život u nesigurnoj zajednici s visokom razinom agresije daje djetetu priliku 

za učenjem novih agresivnih ponašanja, potkrjepljivanjem postojećih negativnih 

ponašanja i priključivanjem skupini delinkventnih vršnjaka (Bandura, 1986). 

Nažalost neka su djeca izložena ogromnim količinama nasilja u svojoj zajednici. 

Lak pristup oružju kod kuće, prijateljeve kuće ili u zajednici još je jedan rizični 

faktor ne samo za razvoj agresivnog ponašanja nego i za suicid (Bradshaw, 

Rodgers, Ghandour i Garbarino, 2009; Ng-Mak, Salzinger, Feldman i Stueve, 

150



2004; Trentacosta, Hyde, Shaw i JeeWon Cheong, 2009). Također, i kultura koja 

podupire nasilje izravno je povezana s pojavnosti nasilja u zajednici. Osim 

zajednice, tradicionalni mediji (televizija, filmovi, glazba i dr.) i Internet imaju 

veliki utjecaj na ponašanje djece. U razvijenim zemljama televiziju imaju gotovo 

sve obitelji i škole, pa tako neka djeca i adolescenti provode više vremena gledajući 

televiziju nego u školi. Istraživanja su pokazala da prosječni 18-godišnjak 

provede dvije godine života ispred TV-a (Marini, Dane i Bosacki, 2006). Nasilje 

u medijima povećava rizik za pojavu agresivnog ponašanja gledatelja. Istraživanja 

su pokazala kako su djeca izložena ogromnoj količini nasilja putem svakodnevnog 

gledanja TV-a (Lee i Kim, 2004; Rowell Huesmann; 2007; Zur, 2010). 

Takvo ponovljeno izlaganje agresivnom ponašanju u medijima može promijeniti 

stavove pojedinca prema nasilju i podučiti ih agresivnom ponašanju. Nasilje u 

medijima šalje poruku da je primjena agresivnog ponašanja prikladna u velikom 

broju situacija. Putem televizije djeca mogu naučiti puno više agresivnih načina 

rješavanja problema nego strategija rješavanja problema mirnim putem. Nasilje 

u medijima ne šalje djeci moralnu poruku da se nije u redu ponašati na takav 

način, stoga su mnoga djeca uvjerena kako je prikladno rješavati probleme primjenom 

agresije. Npr. u filmovima i „dobri“ dečki su jednako nasilni kao i 

"loši", samo što su oni nagrađeni i hvaljeni za svoje agresivne postupke. Stoga 

djeca počinju vjerovati da im je agresivno ponašanje dopušteno sve dotle dok ga 

mogu opravdati. Također, promatranje nasilja u medijima za koje nema jasnih 

negativnih posljedica djeluje na normalne emocionalne reakcije na nasilje u pojedinca 

Pri tome, osobe koje su često izložene nasilnim medijima postaju neosjetljive 

i više toleriraju nasilje u svakodnevnom životu. Nadalje, mediji rijetko 

prikazuju negativne posljedice nasilja, kao što su bol i patnja žrtve, njezine 

obitelji i prijatelja. 

Kako sve više obitelji i javnih knjižnica ima računalo javio se i problem 

nasilja putem Interneta. Npr. Internet omogućuje pristup opasnim informacijama 

(npr. kako kod kuće napraviti bombu ili kako počiniti samoubojstvo), eksplicitnim 

seksualnim materijalima i može, putem chat-a, e-maila ili bloga, poslužiti 

kao ulaznica za seksualne predatore. Postoji nekoliko znakova upozorenja, za 

roditelje i skrbnike, koje ukazuju da se dijete koristi neprikladnim sadržajima na 

Internetu: dijete provodi puno vremena na Internetu, pogotovo noću, dijete prima 

pozive i darove od osoba koje roditelji ne poznaju, dijete je povučeno u odnosima 

s obitelji, dijete koristi tuđi korisnički račun, roditelji pronalaze pornografiju 

na djetetovom računalu. Istraživanja pokazuju da je nasilje putem Interneta 

učestalije kod djece koja imaju računala u svojoj sobi te čiji roditelji ne vrše 

nadzor nad sadržajima koje dijete pregledava na Internetu (Dooley, Pyzalski i 

Cross, 2009). 

151


str. 139.-158. 


Zajednice koje se brinu i cijene mlade ljude predstavljaju zaštitni faktor za 

razvoj međuvršnjačkog nasilja i agresivnosti u djece. Često takve zajednice 

razvijaju niz izvanškolskih aktivnosti u koje se djeca mogu uključiti, a koje su 

pod nadzorom odraslih. Nadalje, pozitivne zajednice u kojima djeca vide odrasle 

primjere mirnog rješavanja konflikata, u kojima djeca percipiraju kako odrasli 

cijene školski uspjeh i gdje su djeca svjedoci zajedništva i politike orijentirane 

na rješavanje problema, zaštit će djecu od sudjelovanja i promatranja nasilja. 

Također, za zajednice koje poštuju individualne razlike i slave kulturalnu raznolikost 

veća je vjerojatnost da će zaštititi djecu od nasilja (Espelage i Swearer, 

2009; Khoury-Kassabri, Benbenishty, Avi Astor i Zeira, 2004; Trentacosa i sur., 

2009). 

Zaključak 

Nasilje među djecom povezano je s nizom psihosocijalnih problema uključujući 

nisku samokontrolu, veliku vjerojatnost pojave antisocijalnog ponašanja i 

delikvencije, te pojavu drugih oblika problema u ponašanju. Nadalje, posljedice 

koje ostavlja na žrtvu su dugoročne uključujući i pojavu psihopatologije od kojih 

je najčešća anksioznost, depresivnost, ali i brojni drugi poremećaji. Otkrivanje 

rizičnih i zaštitnih faktora kod pojave nasilja među djecom pridonosi razumijevanju 

pojave agresivnosti u djece te pojašnjenju teorija koje se bave pitanjem 

nasilja među djecom. Poznavajući ove faktore možemo se usmjeriti na izradu ciljanih 

programa intervencije i prevencije za pojavu agresivnosti. Unaprijed djelujući 

na faktore rizika, njihovim smanjivanjem i neutraliziranjem u svim aspektima 

djetetova života, te razvijajući i potičući zaštitne faktore, krenuvši od razvoja 

pozitivnih osobina u djeteta, preko odgoja i obitelji, škole i na kraju zajednice 

u kojoj dijete živi, možemo djelovati i prije pojave agresije u djece kako 

u kritičnom trenutku do nje ne bi niti došlo. Stoga intervencijski i prevencijski 

programi koji uzimaju u obzir sve četiri razine ekološkog modela te koji ciljano 

rade na postojećim rizičnim i zaštitnim faktorima imaju veću vjerojatnost uspjeha, 

za razliku od dosadašnjih modela koji su najčešće bili usmjereni samo na 

jednu razinu pri radu s djecom. 

Literatura 

Ahmed, E. i Braithwaite, V. (2004). Bullying and victimization: cause for concern 

for both families and schools. Social Psychology of Education, 7, 35-54. 

Ajduković, M. (2001). Utjecaj zlostavljanja i zanemarivanja u obiteljima na psihosocijalni 

razvoj djece. Dijete i društvo, 3(1-2), 59-75. 

152



Arata, C. M., Langhinrichsen-Rohling, J., Bowers, D. i O'Farrill-Swails, L. (2005). 

Single versus multi-type maltreatment: An examination of the long-term 

effects of child abuse. Journal of Agrression, Maltreatment & Trauma, 11(4), 

29-52. 

Bandura, A. (1986). Social foundations of thought and action: A social cognitive 

theory. Englewood Cliffs, NJ: Prentice Hall. 

Baldry, A. C. (2003). Bullying in schools and exposure to domestic violence. Child 

Abuse & Neglect, 27, 713-732. 

Baldry, A. i Farrington, D. P. (2005). Protective factors as moderators of risk factors 

in adolescence bullying. Social Psychology of Education, 8(3), 263-284. 

Barboza, G. E., Schiamberg, L. B., Oehmke, J., Korzeniewski, S. J., Post, L. A. i 

Heraux, C. G. (2009). Individual characteristics and the multiple contexts of 

adolescent bullying: An ecological perspective. Journal of Youth Adolescence, 

38, 101-121. 

Bosworth, K. (2000). Protective schools. Smith initiatives for prevention and education. 

Tucson: University of Arizona. 

Bowes, L. M., Arseneault, L., Maughan, B., Taylor, A., Caspi, A. i Moffitt T. E. 

(2009). School, neighborhood, and family factors are associated with 

children’s bullying involvement: A nationally representative longitudinal 

study. American Academy of Child and Adolescent Psychiatry, 48(5), 545-553. 

Bradshaw, C. P., Rodgers, C. R. R., Ghandour, L. A. i Garbarino, J. (2009). Social– 

cognitive mediators of the association between community violence exposure 

and aggressive behavior. School Psychology, 24(3), 199-210. 

Buljan Flander, G. i Kocijan-Hercigonja, D. (2003). Zlostavljanje i zanemarivanje 

djece. Zagreb: Marko M. 

Buljan Flander, G., Ćorić Špoljar, R. i Durman Marijanović, Z. (2007). Pojava 

nasilja među djecom s obzirom na spol, dob i prihvaćenost/odbačenost u školi. 

Društvena istraživanja, 16, 157-174. 

Cassidy, T. (2009). Bullying and victimization in school children: The role of social 

identity, problem-solving style, and family and school context. Social 

Psychology of Education, 12, 63-76. 

Cassidy, T. iTaylor, L. (2005). Coping and psychological distress as a function of 

the bully victim dichotomy in older children. Social Psychology of Education, 

8, 249-262. 

Cenkseven Önder, F. i Yurtal, F. (2008). An investigation of the family characteristics 

of bullies, victims, and positively behaving adolescents. Educational 

Sciences: Theory & Practice, 8(3), 821-832. 

Cicchetti, D. i Cohen, D. J. (2006). Developmental psychopathology: Volume three: 

Risk, Disorder, and Adaptation. New Jersey: John Wiley & Sons, Inc. 

Cross, D., Pintabona, Y., Hall, M., Hamilton, G. i Erceg, E. (2004). Validated 

guidelines for school-based bullying prevention and management. The 

International Journal of Mental Health Promotion, 6(3), 34-42. 

153


str. 139.-158. 

Curwin, R. i Mendler, A. (1997). As tough as necessary. Alexandria, VA: Association 

of Supervision and Curriculum Development. 

Ćosić, I., Buljan Flander, G. i Karlović, A. (2002). Povezanost zlostavljanja u djetinjstvu 

i nekih aspekata psihičkog funkcioniranja adolescenata. Suvremena 

psihologija, 5(2), 191-205. 

Čudina-Obradović, M. i Obradović, J. (1999). Living in abusive family 

relationships: Child's reactions to parental conflicts of lesser intensity. 

Društvena istraživanja, 4(42), 475-495. 

Dooley, J. J., Pyzalski, J. i Cross, D. (2009). Cyberbullying versus face-to-face 

bullying: A theoretical and conceptual review. Journal of Psychology, 217(4), 

182-188. 

Espelage, D. L. i Swearer, S. M. (2009). A Social-Ecological Model for Bullying 

Prevention and Intervention. U: S. H. Jimerson, S. M. Swearer, i D. L. 

Espelage (Ur.), Handbook of bullying in schools: An international perspective 

(str. 61-72). New York: Routledge, Taylor & Francis Group. 

Gaudin, J. M. (1999). Child neglect: Short-term and long-term outcomes. U: H. 

Dubowitz (Ur.), Neglected children: Research, practice and policy (str. 69- 

88). Thousand Oaks: Sage. 

Grunbaum, J., Kann, L., Kinchen, S. A., Ross, J. G., Hawkins, J. i Lowry, R. (2004). 

Youth risk beahvior surveillance – United States 2003. Morbidity and Mortality 

Weekly Report, 53, 2-29. 

Hall, K. R. (2006). Using problem-based learning with victims of bullying behavior. 

Professional School Counseling, 9(3), 231-237. 

Henderson, N. i Milstein, M. M. (2003). Resiliency in schools: Making it happen for 

students and educators. Thousand Oaks, CA: Corwin Press. 

Henker, B. i Wahlen, C. (1999). The child with attention-deficit hyperactivity disorder 

in school and peer settings. U: H. Quay and A. Hogan A (Ur.), Handbook 

of Disruptive Behavior Disorders (str.157-178). New York: Kluwer Academic/ 

Plenum Publishers. 

Holmberg, K. i Hjern, A. (2008). Bullying and attention-deficit – hyperactivity 

disorder in 10-year-olds in a Swedish community. Developmental Medicine & 

Child Neurology, 50(2), 134-138. 

Howes, P. W. i Cicchetti, D. (1993). A family/relational perspective on maltreating 

families: Parallel processes across systems and social policy implications. U: 

D. Cicchetti i S. L. Toth (Ur.), Child abuse, child development, and social 

policy (str. 249-300). Norwood, NJ: Ablex. 

Juvonen, J., Nishina, A. i Graham, S. (2000). Peer harassment, psychological adjustment, 

and school functioning in early adolescence. Journal of Educational 

Psychology, 92, 249-359. 

Kasen, S., Berenson, K., Cohen, P. i Johnson, J. G. (2004). The effects of school 

climate on changes in aggressive and other behaviors related to bullying. U: D. 

L. Espelage i S. M. Swearer (Ur.), Bullying in American schools: A social- 

154



ecological perspective on prevention and intervention (str. 187-210). Mahwah, 

NJ: Lawrence Erlbaum. 

Khoury-Kassabri, M., Benbenishty, R., Avi Astor, R. i Zeira, A. (2004). The contributions 

of community, family and school variables to student victimization. 

Am J Community Psychol., 34, 187-204. 

Knutson, J. F. (1995). Psychological Characteristics of Maltreated Children: 

Putative Risk Factors and Consequences. Annual Reviews of Psychology, 46, 

401-431. 

Lee, E. i Kim, M. (2004). Exposure to media violence and bullying at school: mediating 

influences of anger and contact with delinquent friends. Psychological 

Report, 95(2), 659-672. 

Loeber, R. i Hay, D. (1997). Key issues in the development of aggression and violence 

from childhood to early adulthood. Annual review of psychology, 48, 

371-410. 

Lopez, M. A. i Heffer, R. W. (1998). Self-concept and social competence of university 

studentvictims of childhood physical abuse, Child Abuse & Neglect, 22, 

183-195. 

Ma, L., Phelps, E., Lerner, J. V. i Lerner, R. M. (2009). The development of academic 

competence among adolescents who bully and who are bullied. Journal 

of Applied Developmental Psychology, 30(5), 628-644. 

Magdol, L., Moffit, T. E., Caspi, A. i Silva, P. A. (1998). Developmental Antecedents 

of Partner Abuse: A Prospective-Longitudinal Study. Journal of Abnormal 

Psychology, 107(3), 375-389. 

Margolin, G. (1998). Effects of domestic violence on children. U: P. K. Trickett i C. 

J. Schellenbach (Ur.), Violence against children in the family and the community 

(str. 57-102). Washington, DC: American Psychological Association. 

Marini, Z. A., Dane, A. V. i Bosacki, S. L. (2006). Direct and indirect bully-victims: 

Differential psychosocial risk factors associated with adolescents involved in 

bullying and victimization. Aggressive Behavior, 32, 551-569. 

Minty, B. i Pattinson, G. (1994). The Nature of Child Neglect. British Journal of 

Social Work, 24(6), 733-747. 

Nansel, T. R., Overpack, M., Pilla, R. S., Ruan, W. J., Simons-Morton, B. i Scheidt, 

P. (2001). Bullying behaviors among US youth. JAMA, 285, 2094-2100. 

Ng-Mak, D. S., Salzinger, S., Feldman, R. S. i Stueve, C. A. (2004). Pathologic 

Adaptation to Community Violence Among Inner-City Youth. American 

Journal of Orthopsychiatry, 74(2), 196-208. 

Olweus, D. (2003). Social problems in school. U: A. Slater i G. Bremner (Ur.), An 

introduction to developmental psychology (str. 434-454). Malden: Blackwell 

Publishing. 

Olweus, D. (1998). Nasilje među djecom u školi: što znamo i što možemo učiniti. 

Zagreb: Školska knjiga. 

155


str. 139.-158. 

Olweus, D. i Limber, S. (2002). Bullying prevention program. Boulder, CO: Center 

for the Study of Prevention and Violence, Institute of Behavioral Science, 

University of Colorado at Boulder. 

Orpinas, P. i Horne, A. M. (2006). Risk and protective factors for bullying and 

aggression. U: P. Orpinas i A. M. Horne (Ur.), Bullying prevention: Creating a 

positive school climate and developing social competence (str. 33-53). 

Washington, DC, US: American Psychological Association. 

Özkan, Y. i Gökçearslan Çifci, E. (2009). The Effect on Empathy Level on Peer 

Bullying in Schools. Humanity & Social Science Journal, 4(1), 31-38. 

Palmer, E. J. i Hollin, C. R. (2001). Sociomoral reasoning, perceptions of parenting 

and self-reported delinquency in adolescents. Applied Cognitive Psychology, 

15, 85-100. 

Pećnik, N. (2006). Međugeneracijski prijenos zlostavljanja djece. Jastrebarsko: Naklada 

Slap. 

Pećnik, N. (2001). Teorijski pristupi objašnjenju zlostavljanja i zanemarivanja djece. 

Dijete i društvo, 3(1-2), 33-57. 

Perry, D. G., Perry, L. C. i Kennedy, E. (1992). Conflict and the development of 

antisocial behavior. U: C. Shantz i W. W. Hartup (ur.), Conflict in child and 

adolescent development (str.301-329). Cambridge: Cambridge University 

Press. 

Peterson, L. i Rigby, K. (1999). Countering bullying at an Australian secondary 

school with students as helpers. Journal of Adolescence, 22, 481-492. 

Pianta, R. (1999). Enhancing relationships between children and teachers. Washington, 

DC: American Psychological Association. 

Profaca, B., Puhovski, S. i Luca Mrđen, J. (2006). Neke karakteristike pasivnih i 

provokativnih žrtava nasilja među djecom u školi. Društvena istraživanja, 

15(3), 575-590. 

Puhovski, S., Karlović, A. i Buljan Flander, G. (2004). Validacija upitnika o 

emocionalnom zlostavljanju. Društvena istraživanja, 13(3), 555-578. 

Rigby, K. (2002). A meta-evaluation of methods and approaches to reducing 

bullying in pre-schools ane early primary school in Australia. Canberra: 

Attorney-General's Department. 

Rowell Huesmann, L. (2007). The impact of electronic media violence: Scientific 

theory and research. Journal of Adolescent Health, 41, 6-13. 

Samara, M. i Smith, P. K. (2008). How schools tackle bullying, and the use of whole 

school policies: Changes over the last decade. Educational Psychology, 28(6), 

663-676. 

Skiba, R. J. (2000). Zero tolerance, zero evidence: An analysis of school disciplenary 

practice. Indiana Education Policy Center: Policy Research Report. 

Somersalo, H., Solantaus, T. i Almqvist, F. (2002). Classroom climate and the 

mental health of primary school children. Nordic Journal of Psychiatry, 56(4), 

285-291. 

156



Stevens, V., De Bourdeaudhuij, I. i Van Oost, P. (2002). Relationship of the family 

environment to children’s involvement in bully/victim problems at school. 

Journal of Youth and Adolescence, 31(6), 419-428. 

Sugai, G. i Horner, R. H. (2002). The evolution of discipline practices: School-wide 

positive behavior supports. Child and Family Behavior Therapy, 24, 23-50. 

Trentacosta, C. J., Hyde, L. W., Shaw, D. S. i Cheong, J. W. (2009). Adolescent 

dispositions for antisocial behavior in context: The roles of neighborhood 

dangerousness and parental knowledge. Journal of Abnormal Psychology, 

118(3), 564-575. 

Velki, T. (2010). Pojavnost nasilja među srednjoškolcima. Zbornik radova sa skupa 

Nasilje nad djecom i među djecom (2008), 267-282. 

Vulić-Prtorić, A. (2001). Razvojna psihopatologija: normalan razvoj koji je krenuo 

krivim putem. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 40(17), 161-186. 

Welsh, M., Parke, R. D., Widaman, K. i O'Neil, R. (2001). Linkages between 

children's social and academic competence: A longitudinal analysis. Journal of 

School Psychology, 39(6), 463-482. 

Zur, O. (2010). Teen violence, school shootings, internet addiction, bullying, tv 

violence, internet predators & teen suicide: Facts, ideas, and actions, Online 

Publication by Zur Institute. http://zurinstitute.com/teenviolence.htm 

16.12.2010. 

Summary 

In the past 10 years, researches on bullying have focused on a number of risk 

and protective factors. In this paper, we present these factors by using 4 

levels of the ecological model: individual, family and other close relationships, 

school and community, culture and media. 

Individual risk and protective factors are related to the characteristics of the 

child, and usually the most studied are gender, biological and behavioral factors, 

school performance and psychological factors. The most commonly 

studied family risk factors are parental practice, family violence, abuse and 

neglect of child, while the most important protective factor is the quality of 

parenting. Most of these factors can be applied to the school environment. 

These common factors refer to the behavioral model that the adult represents 

to the child, communication between the adult and the child, warmth and 

hostility in the relationship between the adult and the child, adult supervision 

of the child and the way in which the adult resolves conflicts. Besides in the 

family, children are growing up in a neighborhood, a community and a 

subculture, which also affect its behavior. Furthermore, the child meets media 

every day which play a role in his/her behavior. 

Knowing these factors and their effects, we can direct our efforts at developping 

focused intervention programs on reducing risk factors and promoting 

protective ones and which would thus prevent the development of bullying. 

157

158 


str. 139.-158.



Izvorni znanstveni rad – UDK 159.922.72:004.7 

NEKA OBILJEŽJA DJECE IZLOŽENE NEPRIMJERENIM 

SADRŽAJIMA PRI UPOTREBI ELEKTRONIČKIH MEDIJA 

mr. sc. Ljiljana Bubnić, prof. psiholog 

Dom za dnevni boravak djece 

"Tić" Rijeka/Savjetovalište "Tić" 

Beli Kamik 11 

Rijeka 

tic@tic-za-djecu.hr 

Nataša Špigl, dipl. psiholog 



Beli Kamik 11 

Rijeka 


mr. Tamara Žakula Desnica, prof. psiholog 



Beli Kamik 11 

Rijeka 


Sažetak 

Razvoj tehnologije, njezina interaktivnost i povećane mogućnosti komuniciranja, 

olakšavaju svakodnevni život, ali sve više predstavljaju i rizik za sve 

korisnike, a ponajviše djecu. Elektronički mediji, internet i mobiteli, značajan 

su dio svakodnevnice djece i mladih. Osim kao sredstvo zabave, imaju pozitivnu 

socijalizacijsku i edukacijsku ulogu. Omogućuju dostupnost raznovrsnih 

edukativnih sadržaja te lakšu i redovitiju komunikaciju s obitelji i vršnjacima. 

Međutim, internet i mobiteli predstavljaju i kanal putem kojeg djeca 

mogu biti izložena i neprimjerenim i nasilnim sadržajima. 

Dom za djecu "Tić" Rijeka je 2006. g proveo istraživanje kojim je obuhvaćeno 

2072 učenika petih i osmih razreda iz 23 osnovne škole na području 

grada Rijeke s ciljem utvrđivanja incidencije izloženosti djece nepoželjnom 

seksualnom sadržaju na internetu. Kao nadogradnja ovom istraživanju, 2008. 

godine provedeno je istraživanje kojim je obuhvaćeno 1742 učenika četvrtih i 

osmih razreda iz 23 osnovne škole na području grada Rijeke s ciljem utvrđivanja 

incidencije izloženosti djece nepoželjnom materijalu putem mobitela. 

Ovaj rad analizira podatke dobivene u ovim istraživanjima, ispituje povezanost 

i značajnost individualnih karakteristika djece (spol, dob), obrazaca upotrebe 

interneta i mobitela (čestina, svrha, nadzor, …) i izloženosti neprimjerenim 

sadržajima i rizičnim ponašanjima te emocionalnih reakcija nakon izloženosti 

neprimjerenim sadržajima. Usporedno su prikazani i komentirani rezultati 

dobiveni na obje skupine podataka. 

159

Ljiljana Bubnić, Nataša Špigl i Tamara Žakula Desnica: Neka obilježja djece 

izložene neprimjerenim sadržajima pri upotrebi elektroničkih medija, str. 159-172. 

Na obje skupine podataka dobiveno je da su dječaci i starija djeca češće izloženi 

neprimjerenim sadržajima i skloniji rizičnim ponašanjima. Uznemirenost 

nakon dobivanja neprimjerenih sadržaja veća je kod djevojčica i mlađe 

djece. Pokazano je da kontrola djece pri korištenju elektroničkih medija te 

educiranost djece o njihovom sigurnom korištenju nije dostatna. Neophodno 

je dodatno upoznavanje djece s opasnostima elektroničkih medija te podučavanje 

djece odgovornom ponašanju pri njihovom korištenju. 

Uvod 

Elektronički mediji, pogotovo internet i mobitel, sve više zauzimaju središnje 

mjesto u životu djece i adolescenata te uvelike utječu na njihov društveni 

život, školovanje i zabavu (Cho i Cheon, 2005). Internet i mobitel izrazito olakšavaju 

svakodnevni život svojim brojnim mogućnostima kao što su dostupnost i 

brzi prijenos informacija, komunikacija i povezivanje s ljudima bilo poznatih 

bilo nepoznatih, nesmetano razvijanje kreativnosti. Iako su pozitivne strane modernih 

medija neupitne sve više nas zabrinjavaju potencijalne opasnosti povezane 

s njihovim korištenjem. 

Glavni rizici upotrebe elektroničkih medija su: odavanje osobnih podataka, 

izloženost uznemirujućim, agresivnim i seksualnim sadržajima, direktna komunikacija 

s osobom koja traži neprimjerene odnose, odlazak na sastanak s nepoznatom 

osobom, pretjerana izoliranost djeteta koja proizlazi iz prečestog i/ili 

dugotrajnog korištenja računala, odnosno interneta i sl. (Krmek, 2006). 

Glavna karakteristika modernih oblika komunikacije je brzina prijenosa 

informacija i anonimnost autora. Anonimnost omogućuje korisnicima da lakše 

izraze svoje mišljenje bez straha od osude i kritiziranja što se može pozitivno 

odraziti na razvoj socijalnih vještina, no s druge strane ta se ista anonimnost može 

uvelike zloupotrijebiti. Ona stvara osjećaj sigurnosti i moći kod ljudi koji 

zloupotrebljavaju ove načine komunikacije te može umanjiti osjećaj odgovornosti 

za neadekvatna ponašanja. Nedostatak fizičkog kontakta, socijalnih i kontekstualnih 

naznaka otežava razumijevanje posljedica zloupotrebe naročito kod djece 

i mladih. Također, može dovesti do veće traumatizacije žrtava zbog nepoznavanja 

identiteta nasilnika (Buljan Flander, Krmek, Borovec i Muhek, 2006). 

Dodatno obilježje elektroničkih medija je njihova rasprostranjenost, a time 

i mogućnost izloženosti opasnostima u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu 

(Kowalski i Limber, 2007; Suniti Bhat, 2008). Sadržaj elektroničkih medija 

može u kratkom vremenu postati dostupan velikom broju korisnika što također u 

slučaju zloupotrebe može imati negativne posljedice. Elektronički mediji omogućuju 

da u nasilju sudjeluje neograničeni broj promatrača, što kod žrtve dovodi 

do uvjerenja da je svatko svjestan njihovog poniženja (Kowalski i Limber, 2007; 

Suniti Bhat, 2008). 

Zbog navedenih specifičnih karakteristika djeca koja su bila žrtve zloupotrebe 

elektroničkih medija mogu imati posljedice u vidu osjećaja nesigurnosti, 

160



frustriranosti i rastrojenosti, povećane agresije, depresivnosti, osjećaja straha, tuge, 

ljutnje, desenzitizacije, niskog samopoštovanje, loše slike o sebi, psihosomatskih 

reakcija, suicidalnih misli (Krmek, Škrlec i Buljan Flander, 2007; 

Winter i Leneway, 2007; Wartella, O'Keefe i Scantin, 2002). 

Mnoga istraživanja i klinička praksa potvrdili su da postoje određene karakteristike 

koje neku djecu i mlade čine rizičnijima za izloženost opasnostima 

elektroničkih medija. Karakteristike koje se navode jesu dob, spol, čestina i opseg 

korištenja elektroničkih medija, ekonomski status, narušena obiteljska dinamika, 

nedostatak emocionalne topline od strane roditelja, poteškoće u socijalizaciji, 

nedostatak nadzora (Cho i Cheon, 2005; Krmek, Škrlec i Buljan Flander, 

2006; Mitchell, Finkelhor i Volak, 2003; Valcke, De Wever, Van Keer i 

Schellens, 2011). Međutim, rezultati istraživanja nisu jednoznačni. Prema nekim 

istraživanjima negativnim i seksualnim sadržajima u većoj mjeri su izloženi dječaci 

(Valcke i sur, 2011) dok prema drugim istraživanjima djevojke su te koje su 

izloženije seksualnom i nasilnom uznemiravanju na internetu (Mitchell, Finkelhor 

i Volak, 2007). Dok neka istraživanja kao zaštitni čimbenik naglašavaju važnost 

blokirajućih softvera (Mitchell, Finkelhor i Volak, 2003) i roditeljskog nadzora 

(Valcke, Schellens, Van Keer i Gerarts, 2007), druga naglašavaju važnost 

emocionalne topline i obiteljske kohezije (Cho i Cheon, 2005). 

Pomoći prepoznati djecu koja imaju veću vjerojatnost biti izložena opasnostima 

elektroničkih medija cilj je i ovog rada. 

Cilj 

Glavni cilj ovog rada bio je utvrditi povezanost nekih obilježja djece i 

obrazaca upotrebe elektroničkih medija s izloženošću neprimjerenim sadržajima, 

emocionalnom reakcijom djece na izloženost takvim sadržajima te rizičnim 

ponašanjem. 

Problemi 

• Utvrditi povezanost nekih obilježja djece i obrazaca upotrebe elektroničkih 

medija s izloženošću neprimjerenim sadržajima putem interneta i 

mobitela 


medija s negativnom emocionalnom reakcijom na izloženost neprimjerenom 

sadržaju putem interneta i mobitela 


medija s rizičnim ponašanjem djece 

161



Metoda 

Sudionici 

Za ispitivanje se se koristili podaci prikupljeni u istraživanju o iskustvima 

djece pri korištenju intreneta provedenog 2006. g. (Bubnić, Žakula Desnica, 

Mravinac i Špigl, 2007) i u istraživanju o izloženost djece nasilju putem mobitela 

provedenog 2008. g (Špigl, Žakula Desnica i Bubnić, 2010). 

Istraživanjem o iskustvima djece pri korištenju interneta obuhvaćeno je 

2072 učenika iz 23 osnovne škole u gradu Rijeci. Upitnike su ispunjavali učenici 

petih (1038) i osmih (1034) razreda osnovne škole. U uzorku je bio podjednak 

broj muških (50,7%) i ženskih ispitanika (49,3%). 

U istraživanju o izloženosti djece nasilju putem mobitela sudjelovalo je 

1742 učenika iz 23 osnovne škole u gradu Rijeci. Sudjelovali su učenici četvrtih 

(51,4%) i osmih razreda (48,6%) osnovne škole od čega 50,6% dječaka i 49,4% 

djevojčica. 

Instrumentarij 

U istraživanju o iskustvima djece pri korištenju interneta podaci su prikupljeni 

upitnikom koji se sastojao od 40 pitanja višestrukog izbora i bio je podijeljen 

u četiri dijela: prvi dio upitnika sadržavao je 7 pitanja o općim podacima, 

drugi dio upitnika bio je namijenjen ispitanicima koji koriste internet i sadržavao 

je 18 pitanja o karakteristikama korištenja interneta i e-maila, treći dio upitnika 

bio je namijenjen ispitanicima koji koriste chat i sadržavao je 14 pitanja o karakteristikama 

korištenja chata, zadnji dio upitnika sastojao se od dva pitanja te 

je bio namijenjen svim ispitanicima, jedno pitanje bilo je u vezi susreta s osobom 

s chata, a drugo pitanje, otvorenog tipa, odnosilo se na načine zaštite od 

opasnosti na internetu. 

Upitnik je preuzet i prilagođen iz istraživanja koje je 2004.g. proveo Hrabri 

telefon i Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba. 

U istraživanju o izloženosti djece nasilju putem mobitela korišten je upitnik 

koji se sastojao od 47 pitanja višestrukog izbora. Upitnik je bio podijeljen u pet 

dijelova. Prvi dio upitnika sadržavao je 7 pitanja o općim podacima i pitanja o 

navikama korištenja mobitela, drugi dio sadržavao je 10 pitanja o iskustvima s 

tekstualnim porukama, treći dio 10 pitanja o iskustvima s fotografijama, slikama 

i video zapisima, četvrti dio sadržavao je 10 pitanja o iskustvima s pozivima. 

Zadnji dio sadržavao je 10 pitanja o reakcijama djece na primanje neprimjerenog 

sadržaja te o izloženosti rizičnim ponašanjima putem mobitela. 

162



Postupak 

Ispitivanje je, u oba istraživanja, provođeno u grupama od 5-30 učenika za 

vrijeme nastave. Ispitivanje su provodili autori istraživanja i posebno educirani 

volonteri-studenti psihologije ili razredne nastave. Ispitivanje je trajalo oko 20 

minuta i bilo je u potpunosti anonimno uz prethodnu suglasnost roditelja. 

Varijable 

Kao zavisne varijable u ovom radu korištene su varijable izloženosti neprimjerenom 

sadržaju, negativna emocionalna reakcija na izloženost neprimjerenom 

sadržaju te rizično ponašanje. 

Izloženost neprimjerenom sadržaju u istraživanju o iskustvima djece pri 

upotrebi interneta bila je definirana kao izloženost slikama koje prikazuju gole 

osobe, seksualne radnje, nasilje i seks te izloženost neprimjerenim slikama djece. 

U istraživanju o izloženosti nasilju putem mobitela izloženost neprimjerenom 

sadržaju bila je definirana kao izloženost tekstualnim porukama, fotografijama, 

slikama, video zapisima i pozivima koji sadrže prijetnje, uvrede upućene primatelju 

ili drugom poznatom djetetu, sadržaje koji govore o nasilju, sadržaje koji 

govore o seksu, intimnim stvarima (intimnim dijelovima tijela, samozadovoljavanju; 

uključuju slike ili video zapise golih osoba, seksualnih radnji i dr.). 

Negativna emocionalna reakcija u istraživanjima bila je definirana kao 

pojava neugodnih emocija. U oba istraživanja ispitana je pojava uplašenosti, nesigurnosti, 

uznemirenosti nakon izloženosti neprimjerenom sadržaju. U istraživanju 

o izloženosti nasilju putem mobitela dodatno je ispitana i pojava zbunjenosti 

i ljutnje. 

Rizično ponašanje koje se ispitivalo ovim istraživanjima bilo je definirano 

kao spremnost ispitanika da ode sam na sastanak s osobom koju je upoznao putem 

interneta i mobitela. 

Kao nezavisne varijable tj. varijable koje opisuju obilježja djece i obrasce 

upotrebe interneta korištene su slijedeće varijable: 

razred (5. ili 8. razred), spol, posjedovanje računala, čestina korištenja interneta, 

dob početka korištenja interneta, prisutnost drugih prilikom korištenja 

interneta, posjedovanje vlastitog e-maila, pristup roditelja e-mailu, korištenje 

chata, svrha korištenja interneta (besciljno surfanje, skidanje kompjuterskih igrica, 

skidanje muzike, skidanje slika, skidanje kompjuterskih programa, skidanje 

lektire i informacija za školu, chat, slanje e-mailova), 

Kao nezavisne varijable tj. varijable koje opisuju obilježja djece i obrasce 

upotrebe mobitela korištene su slijedeće varijable: 

Razred (4. ili 8. razred), spol, čestina korištenja mobitela, dob početka korištenja 

mobitela, mjesečni trošak korištenja mobitela, svrha korištenja mobitela 

(telefoniranje, slanje i primanje tekst poruka, slušanje glazbe, fotografiranje, 

igranje igrica, spajanje na Internet, pregledavanje e-maila). 

163



Statistika 

Proveden je niz logističkih regresija gdje su kao nezavisne varijable unesene 

varijable obilježja djece i obrazaca upotrebe interneta ili mobitela, a kao 

zavisne su se mijenjale varijable izloženosti neprimjerenom sadržaju, emocionalne 

reakcije na neprimjeren sadržaj i spremnost ispitanika da ode sam na sastanak 

s osobom koju je upoznao putem interneta ili mobitela. Analize su provedene 

za svaku skupinu podataka (internet ili mobitel) zasebno. 


Rezultati logističke regresije gdje se kao zavisna varijabla promatrala izloženost 

neprimjernom sadržaju putem interneta pokazali su da nezavisne varijable 

karakteristika djece i obrazaca upotrebe interneta za 21,8% doprinose objašnjenju 

tj. bolje objašnjavaju zavisnu varijablu. Varijable koje značajno doprinose 

objašnjenju zavisne varijable su razred, spol, čestina korištenja interneta, posjedo- 

Tablica 1. Rezultati logističke regresije u kojoj je zavisna varijabla izloženost 

neprimjernom sadržaju putem interneta (u tablici su prikazane samo 

nezavisne varijable koje su se pokazale statistički značajne) 

razred 

spol 

Nezavisne 

varijable 

B 

(s.e.) 

0,81 

(0,18) 

1,47 

(0,15) 

sig 

Omjer 

vjerojatnosti 

p



vanje vlastitog e-maila, korištenje chata te korištenje interneta u svrhu skidanja 

kompjuterskih programa. Rezultati su prikazani u Tablici 1. 

Djeca iz starijih razreda, dječaci, djeca koja češće, nezavisnije i intenzivnije 

koriste internet (koriste chat, imaju vlastiti e-mail, skidaju kompjuterske programe) 

u većem su riziku da budu izloženi neprimjerenim sadržajima putem interneta. 

Rezultati logističke regresije gdje se kao zavisna varijabla promatrala izloženost 

neprimjernom sadržaju putem mobitela pokazali su da nezavisne varijable 

karakteristika djece i obrazaca upotrebe mobitela za 20,2% doprinose objašnjenju 

kriterijske varijable. Kao značajne pokazale su se varijable razred, spol, 

dob početka korištenja mobitela, čestina korištenja mobitela, mjesečni trošak 

korištenja mobitela te svrha korištenja mobitela. Podaci su prikazani u Tablici 2. 

Tablica 2. Rezultati logističke regresije u kojoj je zavisna varijabla izloženost 

neprimjernom sadržaju putem mobitela (u tablici su prikazane samo 

nezavisne varijable koje su se pokazale statistički značajne) 

Nezavisne varijable 

razred 

spol 

dob početka 

korištenja mobitela 

čestina korištenja 

mobitela 

B 

(s.e.) 

1,00 

(0,16) 

0,40 

(0,12) 

-0,11 

(0,04) 

0,17 

(0,06) 

sig 

Omjer vjerojatnosti 

p



Djeca iz starijih razreda, dječaci, djeca koja su ranije počela koristiti mobitel 

te koja češće i u različite svrhe koriste mobitel u većem su riziku da budu 

izloženi neprimjerenim sadržajima putem mobitela. Rezultati ukazuju da bi ograničavanje 

troška korištenja mobitela moglo umanjiti rizik izlaganja djece neprimjernim 

sadržajima. 

Rezultati dobiveni na obje skupine podataka ukazuju da su starija djeca, 

muškog spola koja češće, intenzivnije i nezavisnije koriste internet i mobitel u 

većem riziku izlaganju neprimjerenom sadržaju. Ovi rezultati su očekivani i u 

skladu s dosadašnjim istraživanjima koja ukazuju da su rizičnija djeca srednjoškolske 

dobi i viših razreda osnovne škole, jer mlađa djeca drugačije koriste internet 

te su više pod nadzorom odraslih tijekom rada na računalu (Krmek, Škrlec 

i Buljan Flander, 2007; Valcke i sur., 2007, Wolak, Mitchell i Finkelhor, 2006). 

Rezultati koji upućuju da su dječaci češće izloženi mogu biti rezultat toga što se 

dječaci češće namjerno izlažu neprimjerenim sadržajima (Ybarra i Mitchell, 

2005), a što u ovom radu nije provjeravano. 

Rezultati logističke regresije gdje se kao zavisna varijabla promatrala negativna 

emocionalna reakcija na izloženost neprimjernom sadržaju putem interneta 

pokazali su da nezavisne varijable karakteristika djece i obrazaca upotrebe interneta 

za 30,9% doprinose objašnjenju zavisne varijable. Varijable koje su se pokazale 

značajne su razred, spol, posjedovanje vlastitog e-maila, pristup roditelja 

e-mailu te korištenje chat-a. Rezultati logističke regresije prikazani su u Tablici 3. 

Tablica 3. Rezultati logističke regresije u kojoj je zavisna varijabla negativna 

emocionalna reakcija na izloženost neprimjerenom sadržaju na internetu (u tablici 

su prikazane samo nezavisne varijable koje su se pokazale statistički značajne) 


B 

(s.e.) 

sig 

Omjer 

vjerojatnosti 

razred 

spol 

Vlastiti e-mail 

Pristup roditelja e-mailu 

Korištenje chat-a 

-2log vjerojatnost 491,30 

Cox&Snell R² 0,18 

Nagelkerke R² 0,28 

-1,47 

(0,31) 

-1,57 

(0,26) 

0,79 

(0,35) 

1,01 

(0,24) 

-0,94 

(0,17) 

p



Djeca mlađih razreda, djevojčice, djeca koja posjeduju vlastiti e-mail, čiji 

roditelji imaju pristup njihovom e-mailu te djeca koja ne koriste chat češće imaju 

negativnu reakciju na izloženost neprimjerenim sadržajima putem interneta. 

Pretpostavka je kako mlađa djeca te djeca koja ne koriste chat imaju intenzivniju 

negativnu emocionalnu reakciju radi manje iskustva s neprimjerenim sadržajima. 

Za djevojčice je poznato da općenito doživljavaju veći intenzitet stresnosti te 

više izražavaju emocije od dječaka (Kalebić, Krapić i Lončarić, 2001). Roditeljski 

pristup e-mailu može kod djece pojačati osjećaj krivnje i srama zbog dobivanja 

neprimjernog sadržaja (u ovom istraživanju radi se o sadržajima seksualne 

prirode), a moguće je i da je roditeljska kontrola uslijedila kao posljedica 

tj. nakon što je došlo do izlaganja neprimjerenim sadržajima. 

Rezultati logističke regresije gdje se kao zavisna varijabla promatrala negativna 

emocionalna reakcija na izloženost neprimjernom sadržaju putem mobitela 

pokazali su da nezavisne varijable karakteristika djece i obrazaca upotrebe mobitela 

za 16,1% doprinose objašnjenju zavisne varijable. Varijable koje su se pokazale 

značajnim su razred, spol i dob početka korištenja mobitela. Rezultati su 

prikazani u Tablici 4. 

Postotak objašnjene varijance negativne emocionalne reakcije manji je u 

istraživanju o izloženosti nasilju putem mobitela. Moguće objašnjenje ove razlike 

je što su u ovom istraživanju kao negativna emocionalna reakcija ispitivane 

i emocije ljutnje i zbunjenosti. Ljutnja, iako neugodna emocija, može biti konstruktivna 

emocija koja će aktivirati pozitivne ishode. 

Djeca mlađih razreda, djevojčice te djeca koja kasnije počinju koristiti mobitel 

češće imaju negativnu emocionalnu reakciju na izloženost neprimjerenim 

sadržajima putem mobitela. Djeca koja ranije počnu koristi mobitel više su 

upoznata sa samim medijem i njegovim mogućnostima, a češće su bila i izložena 

Tablica 4. Rezultati logističke regresije u kojoj je zavisna varijabla negativna 

emocionalna reakcija na izloženost neprimjerenom sadržaju putem mobitela 

(u tablici su prikazane samo nezavisne varijable koje su se pokazale statistički značajne) 

razred 

spol 


dob početka korištenja 

mobitela 




B 

(s.e.) 

-1,34 

(0,27) 

-1,07 

(0,20) 

0,13 

(0,06) 

sig 

Omjer 

vjerojatnosti 

p



Tablica 5. Rezultati logističke regresije u kojoj je zavisna varijabla spremnost 

ispitanika da ode sam na sastanak s osobom koju je upoznao na chat-u (u tablici su 

prikazane samo nezavisne varijable koje su se pokazale statistički značajne) 


B 

(s.e.) 

sig 

Omjer 

vjerojatnosti 

razred 

spol 

Korištenje chat-a 

Svrha: chat 

0,77 

(0,21) 

1,44 

(0,19) 

0,57 

(0,23) 

0,44 

(0,19) 

p



Tablica 6. Rezultati logističke regresije u kojoj je zavisna varijabla spremnost 

ispitanika da ode sam na sastanak s osobom koju je upoznao putem poruke, slike ili 

poziva (u tablici su prikazane samo nezavisne varijable koje su se pokazale 

statistički značajne) 


razred 

spol 

Čestina korištenja 

mobitela 

B 

(s.e.) 

2,00 

(0,28) 

1,12 

(0,20) 

0,22 

(0,10) 




sig 

Omjer 

vjerojatnosti 

p



nom opažanju. Buduća istraživanja trebala bi biti kontinuirana, usmjeriti se na 

postojeće kao i na nove korisnike elektroničkih medija te uzeti u obzir karakteristiku 

stalnog napredovanja i promjenjivosti elektroničkih medija. 

Zaključci 

Svi navedeni rezultati imaju praktičnu primjenu jer nam daju smjernice za 

identifikaciju djece koja su u većem riziku od opasnosti elektroničkih medija. 

Činjenica da se internet i mobitel danas sve više isprepliću u korištenju, opravdava 

uspoređivanje rezultata ovih dvaju zasebnih istraživanja što potvrđuju i 

zajednički nalazi: rizik izloženosti neprimjerenim sadržajima bilo putem mobitela 

ili putem interneta i rizik odlaska na susret s nepoznatom osobom pokazao se 

većim za dječake i djecu starije dobi. Mlađa djeca i djevojčice u većem su riziku 

da će ih uznemiriti primanje neprimjerenog sadržaja. 

Ipak, treba uzeti u obzir da su podaci korišteni u ovom radu, s obzirom na 

brzi napredak modernih tehnologija, već zastarjeli te buduća istraživanja moraju 

biti brojnija, češća i usmjerena na nove oblike komuniciranja i društvene fenomene 

vezane uz upotrebu elektroničkih medija jer oni sa sobom nose i nove rizike 

za djecu. Kako je dobna granica početka korištenja elektroničkih medija sve 

niža na nama odraslima je da poduzmemo mjere kojim ćemo zaštiti djecu od 

negativnih učinaka. Roditelji, kao prvi i najbliži, trebaju biti aktivno uključeni u 

živote svoje djece. Važno je da znaju s kim njihova djeca komuniciraju u stvarnom, 

ali i u virtualnom svijetu. S djecom treba dogovoriti i jasno odrediti granice 

i očekivanja koje oni kao roditelji imaju o djetetovom ponašanju u elektroničkoj 

komunikaciji (Šincek, 2010). No, zbog širine utjecaja elektroničkih medija prevencija 

se nužno mora odvijati na svim razinama kako društvenim tako i pojedinačnim. 

Literatura 

Bubnić, Lj., Žakula Desnica T., Mravinac, S. i Špigl, N. (2007). Iskustva djece pri 

korištenju interneta: izloženost djece seksualnim sadržajima. Zbornik radova 

znanstveno-stručnog skupa Psihologija nasilja i zlostavljanja (Osijek, 2006) 

133-141. 

Buljan Flander, G., Krmek, M., Borovec, K. i Muhek, R. (2006). Nasilje preko 

interneta (cyberbullying). Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba. 

Cho, C-H. i Cheon, J. (2005). Children's exposure to negative Internet content: 

effects of family context. Journal of Broadcasting and Electronic Media, 49(4), 

488-509. 

Kalebić, B., Krapić, N. i Lončarić, D. (2001). Suočavanje sa stresom kod djece i 

adolescenata. Psihologijske teme, 10, 3-33. 

170



Kowalski, R. M. i Limber, S. P. (2007). Electronic Bullying Among Middle School 

Students. Journal of Adolescent Health, 41, 22-30. 

Krmek, M. (2006). Krije li se u vašem djetetu žrtva ili nasilno ponašanje. Vaše 

zdravlje, 46, preuzeto 11.11.2008. sa http://www.vasezdravlje.com/izdanje/ 

clanak/825/ 

Krmek, M., Škrlec, N. i Buljan Flander, G. (2007). Nasilje preko modernih oblika 

komunikacije – interneta i mobitela, 9. CARNet-ova korisnička konferencija, 

Rijeka 

Mitchell, K. J., Finkelhor, D. i Volak, J. (2003). The exposure of youth to unwanted 

material on the internet: A national survey of risk, impact, and prevention." 

Youth and Society, 3(34), str. 330-358. 

Mitchell, K. J., Finkelhor, D. i Volak, J. (2007). youth internet users at risk for the 

most serous online sexual solicitations. American Journal of Preventive 

Medicine, 32(6), 532-537. 

Suniti Bhat, C. (2008). Cyber bullying: Overview and strategies for school 

counsellors, guidance officers, and all school personnel. Australian Journal og 

Guidance and Counseling, 1(18), 53-66. 

Šincek, D. (2010). Sexting: Slanje i prosljeđivanje seksualno eksplicitnih fotografija 

i poruka. Život i škola, 23, 130-140. 

Ybarra, M. L. i Mitchell, K. J. (2005). Exposure to Internet pornography among 

children and adolescents: A national survey. CyberPsychology & Behavior, 

8(5), 473-486. 

Valcke, M., De Wever, H. Van Keer, H. i Schellens, T. (2011). Long-term study of 

safe internet use of young children. Computers & Education, 57, 1292-1305. 

Valcke, M., Schellens, T., Van Keer, H. i Gerarts, M. (2007). Primary shool 

children's safe and unsafe use of the Internet at home and at school: An 

exploratory study. Computers in Human Behavior, 23(6), 2838-2850. 

Wartella, E., O’Keefe, B. i Scantlin, R. (2002). Children and interactive media: A 

compendium of current research and directions for the future. Menlo Park, 

CA: Markle Foundation. 

Winter, R. E. i Leneway, R. J. (2007). Terror in the classroom: What can be done? 

preuzeto 11.11.2008. sa http://www.chaminade.org/Cyberbullying.htm 

Wolak, J., Mitchell, K. i Finkelhor, D. (2006). Online victimization of youth: five 

years later. National Center for Missing & Exploited Children. 

Summary 

Technology development, its interactivity and increased opportunities of 

communication, facilitate daily life, but increasingly represent a risk for all 

users, particularly children. Electronic media, internet and mobile phones, are 

an important part of everyday life for children and young people. They are 

means of entertainment but also have positive socialization and educational 

role because they allow access to a variety of educational content, easy and 

regular communication with family and peers. However, internet and mobile 

171



phones are also the channel through which children can be exposed to 

inappropriate and violent content. 

Children's Home "Tic" Rijeka in 2006. conducted a survey covering 2072 

students of fifth and eighth graders from 23 elementary schools in the city of 

Rijeka to determine the incidence of children's exposure to unwanted sexual 

content online. As a extension of this survey, 2008. was conducted a resarch 

that included 1742 pupils in fourth and eighth graders from 23 elementary 

schools in the city of Rijeka to determine the incidence of children's exposure 

to inappropriate material via mobile phones. 

This paper analyzes the data obtained in these two studies, examines the 

connection and importance of children's individual characteristics (gender, 

age), patterns of usage of Internet and mobile phone (frequency, purpose, 

control, ...) and exposure to inappropriate content, risky behavior and emotional 

reactions after exposure to inappropriate content. The results obtained 

from both data sets are comparatively presented and discussed. Results for 

both sets of data shows that boys and older children are more frequently 

exposed to inappropriate content and more prone to risky behaviors. Distress 

after receiving inappropriate content is higher in girls and younger children. 

It is shown that control of children using electronic media, and education of 

children about their safe use is not sufficient. In the future is necessary to 

educate children about the dangers of electronic media and responsible 

behavior online also. 

172



Izvorni znanstveni rad – UDK 364.271:37.018.1 

POVEZANOST IZMEĐU VRŠNJAČKOG NASILJA U ŠKOLI I 

PERCEPCIJE RODITELJSKIH ODGOJNIH POSTUPAKA 

Andreja Magoč Simoni, 

dipl. psiholog i prof. psihologije 

Osnovna škola Antuna Bauera Vukovar 

Trg M. Gupca b.b., Vukovar 

andreja.magoc@yahoo.com 

Sažetak 

Cilj istraživanja bio je provjeriti pojavnost vršnjačkog nasilja u školi s obzirom 

na spol učenika i razred koji pohađaju te ispitati povezanost između 

nasilja u školi i dječje percepcije roditeljskih odgojnih postupaka. Istraživanje 

je provedeno tijekom listopada 2009. godine na ukupno 178 učenika od 5. do 

8. razreda u Osnovnoj školi Antuna Bauera u Vukovaru. Rezultati su pokazali 

da se djevojčice i dječaci ne razlikuju u ukupnoj količini doživljenog nasilja u 

školi, ali su dječaci u većoj mjeri bili počinitelji nasilnih akcija. Nisu dobivene 

razlike u analizi stupnja doživljavanja nasilja s obzirom na razred koji 

učenici pohađaju no pokazalo se da se učenici osmog razreda u značajno većoj 

mjeri ponašaju nasilno u odnosu na učenike petog razreda. Prema dobivenim 

rezultatima, nasilno ponašanje dječaka bilo je značajno pozitivno povezano 

s percipiranim odbacivanjem majke i kontrolom majke. Nadalje, nasilno 

ponašanje djevojčica bilo je pozitivno povezano s percipiranom kontrolom 

oba roditelja, a negativno povezano s percepcijom prihvaćanja od strane oca. 

Osim toga, dobivena je značajna pozitivna povezanost između doživljavanja 

nasilja i roditeljskog odbacivanja kao i roditeljske kontrole koju percipiraju 

dječaci. Doživljavanje nasilja kod djevojčica bilo je značajno pozitivno povezano 

s percipiranim odbacivanjem i kontrolom majke. Općenito se može reći 

da su potvrđene pretpostavke o smjeru povezanosti između percepcije roditeljskog 

ponašanja i doživljenog te počinjenog nasilja kod djevojčica i dječaka 

te iako većina tih korelacija nije velika i nisu sve statistički značajne, 

ipak jasno pokazuju smjer odnosa između doživljenog/počinjenog nasilja te 

percepcija roditeljskog prihvaćanja, odbacivanja i kontrole. Dobiveni rezultati 

koriste se kao polazna osnova u planiranju i provođenju preventivnih programa 

u borbi protiv vršnjačkog nasilja u školi koji neminovno zahtijevaju 

veliki angažman kako školskih djelatnika tako i roditelja kao primarnih odgojnih 

i socijalizacijskih agensa. 

173

Andreja Magoč Simoni: Povezanost između vršnjačkog nasilja u školi i percepcije 

roditeljskih odgojnih postupaka, str. 173.-186. 

Uvod 

Među učenicima osnovnih i srednjih škola sve je češća pojava neprihvatljivog 

ponašanja. Fizički i verbalni napadi najučestaliji su oblici rizičnog socijalnog ponašanja 

učenika. Unicefovo istraživanje 2004. godine pokazalo je da je gotovo 30% 

djece u hrvatskim školama doživjelo nasilje. O uzlaznom trendu različitih oblika 

nasilja u hrvatskim školama svjedoče i gotovo svakodnevna izvještavanja medija. 

Prema Protokolu o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima, nasiljem 

među djecom i mladima smatra se svako namjerno fizičko ili psihičko nasilno 

ponašanje usmjereno prema djeci i mladima od strane njihovih vršnjaka učinjeno 

s ciljem povrjeđivanja, a koje se, neovisno o mjestu izvršenja, može razlikovati po 

obliku, težini, intenzitetu i vremenskom trajanju i koje uključuje ponavljanje istog 

obrasca i održava neravnopravan odnos snaga (jači protiv slabijih ili grupa protiv 

pojedinca). 

Kako navodi Keresteš (2002), problem vršnjačkog nasilja u školama je izuzetno 

važan budući da je pronađena pozitivna povezanost agresivnog ponašanja s 

napuštanjem školovanja, zlouporabom alkohola i kriminalom. Nasilno ponašanje 

značajno utječe na socijalni razvoj djece i povezano je s negativnim ishodima u 

kasnijoj dobi kao što su deficit socijalno-kognitivnog funkcioniranja, delinkvencija, 

socijalni problemi ili problemi mentalnog zdravlja. 

Olweus (1998) navodi kako je u istraživanjima potvrđeno da je agresivnost izrazito 

stabilan oblik ponašanja te su dobivene visoke korelacije između agresivnosti 

izražene u djetinjstvu i u odrasloj dobi. Prema Keresteš (2002) razvojne promjene u 

agresivnosti imaju dvije značajke. Kao prvo, s porastom dobi dolazi do smanjivanja 

učestalosti agresivnih ponašanja, ali s druge strane, dolazi do porasta njihove ozbiljnosti. 

U školskoj dobi smanjuje se ukupna količina agresivnog ponašanja što se dovodi 

u vezu s razvojem samoregulacije, inhibicije agresivnosti te razvojem kognitivnih 

i socijalnih vještina djeteta (Žužul, 1989; Keresteš, 2002). 

Kao nužan preduvjet prevencije vršnjačkog nasilja u školama nameće se potreba 

istraživanja i razumijevanja nastanka i razvoja nasilnog ponašanja kod djece 

što onda omogućuje učinkovitije preventivno djelovanje na svim rizičnim poljima. 

Djetetovo ponašanje mora se promatrati u dinamičnom odnosu s kontekstom u 

kojem živi, što znači da je u svakom trenutku djetetova razvoja njegovo ponašanje 

rezultat transakcije između njegovih osobnih karakteristika i okoline. 

Kako je obiteljsko okruženje glavni socijalizacijski agens, čini se opravdanim 

ispitati u kakvom su odnosu roditeljsko ponašanje kakvim ga percipiraju djeca i 

doživljavanje nasilja odnosno nasilno ponašanje učenika. Upravo je ovo pitanje bila 

polazna točka istraživanja koje je u listopadu 2009. provedeno u Osnovnoj školi 

Antuna Bauera u Vukovaru. 

174



Cilj 

Ispitati pojavnost nasilja kod učenika viših razreda osnovne škole te provjeriti 

postoji li povezanost između doživljenog vršnjačkog nasilja te počinjenog vršnjačkog 

nasilja s jedne strane i percepcije roditeljskih odgojnih postupaka s druge strane. 

Problemi 

Problem 1. Utvrditi pojavnost nasilnog ponašanja i doživljavanja nasilja u 

školi na uzorku djece viših razreda osnovne škole s obzirom na spol i dob učenika. 

Problem 2. Ispitati povezanost između počinjenog nasilja u školi te doživljenog 

nasilja i dječje percepcije roditeljskog ponašanja. 

Hipoteze 

Hipoteza 1. Očekuje se veća količina ukupno doživljenog i počinjenog nasilja 

kod dječaka nego kod djevojčica te se očekuje se da će se količina počinjenog i doživljenog 

nasilja smanjivati u funkciji porasta dobi učenika. 

Hipoteza 2. Očekuje se negativna povezanost između počinjenog nasilja u školi 

i percepcije roditeljskog prihvaćanja, te pozitivna povezanost između počinjenog 

nasilja i percepcije odbacivanja roditelja kao i psihološke kontrole roditelja. Drugim 

riječima, očekuje se da će manje vršnjačkog nasilja pokazivati djeca čiji roditelji u 

većem stupnju pokazuju prihvaćajuća ponašanja prema svojoj djeci, a u manjem 

stupnju odbacivanje i psihološku kontrolu. 

Hipoteza 3. Očekuje se negativna povezanost između doživljenog nasilja u 

školi i percepcije roditeljskog prihvaćanja, te pozitivna povezanost između doživljenog 

nasilja i percipiranog odbacivanja roditelja kao i psihološke kontrole roditelja. 

Odnosno, pretpostavljamo da će manje vršnjačkog nasilja doživljavati ona djeca 

čiji roditelji pokazuju visok stupanj prihvaćanja, a nizak stupanj odbacivanja i 

psihološke kontrole. 

Metoda 

Sudionici istraživanja 

U istraživanju je ukupno sudjelovalo 178 učenika od 5. do 8. razreda. Od toga, 

bilo je 50 učenika petog razreda, zatim 41 učenik šestog razreda, 45 učenika sedmog 

razreda i 42 učenika osmog razreda. Ukupno je sudjelovalo 92 dječaka i 86 

djevojčica. 

175



Instrumenti 

1. Upitnik školskog nasilja (UŠN-2003) 

Primijenjen je Upitnik školskog nasilja (UŠN-2003) koji je konstruiran na temelju 

Upitnika nasilnik/žrtva Dana Olweusa od strane stručnjaka Poliklinike za zaštitu 

djece grada Zagreba (2003). Za potrebe ovog istraživanja u obradu su uključena 

pitanja o spolu učenika i razredu koji pohađaju te dvije skale unutar upitnika: Skala 

počinjenog nasilja i Skala doživljenog nasilja. Obje skale sastoje se od 11 istovjetnih 

bihevioralnih čestica (koje se razlikuju s obzirom na poziciju žrtve odnosno 

nasilnika) koje predstavljaju različite oblike nasilja u školi. Prilikom ispunjavanja 

upitnika, zadatak sudionika istraživanja bio je označiti znakom X učestalost doživljenog/počinjenog 

oblika nasilja na skali od tri stupnja pri čemu 1 označava "nikad", 

2 označava "rijetko ili ponekad", a 3 znači "skoro svaki dan". 

2. Skala percepcije roditeljskog ponašanja (SPRP) 

Skala percepcije roditeljskog ponašanja predstavlja noviju verziju Skale percepcije 

roditeljskih odnosa (Macuka, 2008) te obje skale počivaju na istoj teorijskoj 

osnovi. Teorijsko uporište predstavlja socijalizacijska Rohnerova teorija koja ističe 

da je roditeljsko prihvaćanje-odbacivanje najvažnija dimenzija roditeljskog ponašanja 

(Parental acceptance – rejection theory PART). Odnos između roditelja i djeteta 

opisuje se kroz dvije temeljne dimenzije roditeljskog ponašanja: emocionalnosti i 

kontrole. Međutim, Macuka (2007), autorica Skale percepcije roditeljskog ponašanja, 

objašnjava da je osnovni prigovor pojmu prihvaćanje/odbacivanje što on samo 

prividno predstavlja kontinuum od prihvaćanja do odbacivanja, a zapravo je to dihotomija 

u kojoj je, s jedne strane, prihvaćanje, a s druge zanemarivanje. Razdvajanje 

emocionalnosti prilikom validacije skale SPRP pokazuje kako se ta dva pojma 

(prihvaćanje/odbacivanje) razdvajaju faktorski te ih se ne može definirati kao dva 

pola iste dimenzije. Macuka (2007) je provjerom faktorske strukture skale SPRP 

dobila 3 faktora koji su bili kompatibilni i za procjenu majčinog i za procjenu očevog 

ponašanja. Prvi faktor se odnosio na odbacivanje od strane roditelja, drugi na 

kontrolu djetetova ponašanja, a treći na prihvaćanje i pružanje podrške djetetu. 

Skala percepcije roditeljskog ponašanja (SPRP; Macuka, 2007) sastoji se od 

25 tvrdnji i to posebno za majku i posebno za oca. Pri ispunjavanju skale, dijete ima 

zadatak za svaku tvrdnju na skali od 3 stupnja označiti odgovor koji najbolje opisuje 

način na koji se njegova majka kao i otac odnose prema njemu (pri tome 1 znači 

"netočno", 2 predstavlja "djelomično točno" i 3 znači "potpuno točno"). 

Postupak 

U svakom razredu prije početka primjene upitnika objašnjena je svrha provođenja 

ovog istraživanja i učenici su zamoljeni da svojim iskrenim odgovorima pomognu 

u prikupljanju podataka. Posebno je naglašeno da je ispunjavanje upitnika u 

176



potpunosti anonimno. Variran je redoslijed primjene upitnika kako bi se reducirao 

utjecaj redoslijeda primjene upitnika na davanje odgovora sudionika. Tako je ispitivanje 

u svim razredima A odjeljenja započinjalo s primjenom Upitnika školskog nasilja 

(UŠN-2003) nakon kojeg je primijenjena Skala percepcije roditeljskog ponašanja, 

a u B odjeljenjima je bio obrnut redoslijed primjene. Nakon što su učenici ispunili 

upitnike, zadatak je bio da dva ispunjena upitnika zajedno dva puta presaviju te 

ubace u kutiju kako bi se zajamčila anonimnost odgovora. Također im je rečeno da 

ukoliko netko ima potrebu razgovarati o temama koje su ispitivane ovim upitnicima 

slobodno mogu doći kod psihologinje na razgovor ili poslati pismo u poštanski sandučić 

kod psihologinje. 


Ispitivanje razlika u stupnju doživljenog nasilja s obzirom na spol učenika i 

razred koji pohađaju 

Rezultati složene analize varijance pokazali su da se djevojčice i dječaci ne 

razlikuju značajno u količini ukupno doživljenog nasilja u školi (F = 0,399; df = 1; 

p > 0,05). Budući da se teoretski raspon rezultata na skali kreće od 13 do 39, dok je 

prosječni rezultati za dječake 19,23 (SD = 0,53), a djevojčice 19,73 (SD = 0,58), 

može se zaključiti da i dječaci i djevojčice procjenjuju da barem ponekad doživljavaju 

nasilno ponašanje od strane drugih učenika te i dječaci i djevojčice u podjednakoj 

mjeri procjenjuju da su žrtve nasilja u školi. Nedostatak je istraživanja što se 

promatralo samo ukupnu mjeru doživljavanja nasilja, a ne i pojedine oblike nasilja, 

pogotovo što su u ranijim istraživanjima nađene razlike između dječaka i djevojčica 

u doživljenim oblicima nasilja. Pokazalo se da su djevojčice većinom izložene neizravnim 

i istančanijim oblicima nasilništva, dok su odnosi među dječacima većinom 

grublji, oštriji i nasilniji nego u djevojčica, ali da unatoč razlikama u oblicima 

doživljenog nasilja, dječaci doživljavaju nasilje u većoj mjeri nego djevojčice 

(Olweus, 1998). S druge strane postoje nalazi o tome kako nema razlika između dječaka 

i djevojčica u obliku doživljenog nasilja, ali da oblik doživljenog nasilja ovisi o 

tome da li je počinitelj nasilja dječak ili djevojčica što u ovom istraživanju nije 

razmatrano (prema Rigby, 2006). Također, moguće je da se sve više smanjuju razlike 

u socijalnim odnosima dječaka i djevojčica, a time i u količini doživljenog nasilja. 

Razlike nisu pronađene niti u analizi stupnja doživljavanja nasilja s obzirom na 

dob, odnosno razred koji učenici pohađaju (F = 0,32; df = 3; p > 0,05). Dakle, učenici 

petog (M = 20,13; SD = 0,78), šestog (M = 19,12; SD = 0,79), sedmog 

(M = 19,38; SD = 0,73) i osmog (M = 19,30; SD = 0,84) razreda su u podjednakoj 

mjeri žrtve nasilnog ponašanja u školi, odnosno učenici svih ispitanih razreda prosječno 

doživljavaju u školi nekoliko oblika nasilnih akcija barem ponekad. Prema 

tome, nije dobiven niti efekt interakcije spola i dobi učenika na stupanj doživljavanja 

nasilja (F = 0,46; df = 3; p > 0,05). 

177



Takvi rezultati nisu u skladu s našim očekivanjima budući da smo pretpostavili 

da se količina doživljenog nasilja smanjuje s dobi. S porastom dobi učenika trebala 

bi se razvijati i asertivnost, kao i efikasnije procesiranje socijalnih informacija što bi 

s druge strane trebalo rezultirati time da su stariji učenici izloženi manjoj količini 

nasilja. Međutim, rezultati istraživanja Rigbya i sur. (1994; prema Rigby 2006) pokazali 

su da djeca u dobi od 10 do 14 godina imaju najviše problema sa zlostavljanjem 

te da je nasilje manji problem među starijim učenicima. Raspon godina učenika 

u našem uzorku približno odgovara onom u istraživanju Rigbya i sur. što može 

ukazati i na to da su našim istraživanjem obuhvaćeni učenici premalog raspona godina, 

odnosno da su djeca u ovom rasponu godina u najvećoj mjeri izložena nasilju, 

te bi se možda dobili rezultati u skladu s očekivanjima da smo mogli obuhvatiti učenike 

već od prvog razreda osnovne škole pa do osmog razreda, a možda i učenike u 

srednjoj školi. 

Ovakav nalaz implicira da se planiranje i provođenje preventivnih mjera treba 

usmjeriti na sve učenike od petog do osmog razreda. 

Razlike u stupnju počinjenog nasilja s obzirom na spol učenika i 

razred koji pohađaju 

Rezultati su pokazali da se dječaci i djevojčice statistički značajno razlikuju 

(F = 15,55; df = 1; p < 0,01) u ukupnoj količini počinjenog vršnjačkog nasilja u 

smislu da se dječaci u većoj mjeri ponašaju nasilno. 

Prosječan ukupan rezultat na skali Počinjenog nasilja za dječake je 19,03 (SD 

= 0,47), a za djevojčice 16,34 (SD = 0,49), što znači da se djeca oba spola barem ponekad 

ponašaju nasilno prema drugoj djeci u školi, mada to dječaci čine u većoj 

mjeri nego djevojčice. Nalaz da su učenici muškog spola ukupno agresivniji u odnosu 

na učenice može se objasniti pomoću bioloških i socijalnih činitelja. Tako istraživanja 

povezanosti muških spolnih hormona i agresivnosti navode kako postoji biološki 

supstrat koji pripadnike muškog spola čini sklonijima agresivnom reagiranju 

(Williams, 1983; prema Keresteš, 2002). Također, agresivnost je ponašanje za koje 

se smatra da je više u skladu s muškom spolnom ulogom. U skladu s tim roditelji 

obično različito tretiraju agresivnost djevojčica i dječaka, odnosno agresivnost djevojčica 

se više obeshrabruje i sankcionira. 

U borbi protiv nasilja važno je staviti naglasak na socijalne i društvene činitelje 

koji često ohrabruju ili bar toleriraju nasilno ponašanje dječaka i mladića kao jedan 

vid odrastanja, dokazivanja među vršnjacima ili čak jedan od načina fizičkog i 

psihičkog jačanja dječaka. Ovdje treba nastupiti s jasnom porukom kako je svaki 

oblik nasilnog ponašanja neprimjeren i štetan te da za nasilje nema opravdanja. 

Također treba posvetiti više pažnje odnosima među djevojčicama za koje često 

prevladava mišljenje da nisu uključene u nasilna ponašanja, no naši rezultati, kao i 

oni dobiveni kod drugih istraživača pokazuju da su i djevojčice također nasilne prema 

drugima, ali je moguće da su takva ponašanja više suptilna tj. skrivena od očiju 

promatrača. Osim toga, neka istraživanja pokazuju da i djevojke sve više koriste fizičke 

agresivne strategije, odnosno, zamijećeno je da je stopa porasta antisocijalnog 

i fizičkog nasilja znatno veća kod djevojaka nego kod dječaka (Rigby, 2006). 

178



Rezultati složene analize varijance su pokazali da postoje razlike u količini 

počinjenog nasilja s obzirom na dob učenika (F = 2,74; df = 3; p < 0,05). Preciznije, 

Scheffeovim testom utvrđeno je postojanje razlike između učenika petog (M = 

16,33; SD = 0,67) i osmog (M = 19,01; SD = 0,72) razreda. Drugim riječima, učenici 

osmog razreda u značajno većoj mjeri se ponašaju nasilno prema drugim učenicima 

nego što to čine učenici petog razreda, tj. s porastom dobi učenika dolazi do porasta 

iskazivanja nasilnih akcija. 

Rezultati nisu pokazali značajan efekt interakcije spola i dobi na količinu počinjenog 

školskog nasilja (F = 1,26; df = 3, p > 0,05). 

Nalaz o povećanju nasilnog ponašanja s dobi je suprotan našim pretpostavkama 

o smanjenju nasilja u funkciji dobi, čemu bi ponajviše trebali pridonijeti razvoj 

samoregulacije, kognitivni razvoj te razvoj socijalnih vještina. Kognitivni činitelji 

imaju značajan utjecaj jer su školska djeca sve sposobnija zaključivati o namjerama 

koje leže u osnovi ponašanja pa bolje razlikuju namjerno od nenamjernog nanošenja 

štete (Keresteš, 2002). Također, socijalna okolina pokazuje manje tolerancije prema 

nasilnim oblicima ponašanja što su djeca starija. 

Može se pretpostaviti da iako jedna vrsta zlostavljanja može prevladavati, vrlo 

je vjerojatno da će se vršnjaci ponašati prema djetetu – žrtvi istovremeno na različite 

načine: verbalno, tjelesno, izravno i posredno. Drugim riječima, ako vršnjaci fizički 

zlostavljaju neko dijete, ono će vjerojatno biti izloženo i prijetnjama, verbalnom zlostavljanju, 

isključivanju. Budući da svaka agresivnost pogađa žrtvu na više od jednog 

načina nemoguće je sortirati agresivna ponašanja u muške i ženske kategorije s 

obzirom na to nanosi li se bol na fizičkom ili emotivnom planu. U prilog tome 

govore visoke korelacije između različitih oblika počinjenog/doživljenog nasilja 

(Rigby, 2006). 

Konkretno, u ovom istraživanju međusobne korelacije između svih promatranih 

oblika doživljenog/počinjenog nasilja su pozitivnog smjera i statistički značajne 

te se kreću između 0,43 i 0,76 i kod djevojčica i kod dječaka. Stoga smatramo da je 

bilo opravdano promatrati ukupnu količinu doživljenog i počinjenog nasilja izraženu 

kao kompozitni rezultat svih 13 čestica koje obuhvaćaju različite oblike nasilnog ponašanja. 

Drugim riječima, ovakvi nalazi ukazuju da one djevojčice kao i dječaci koji 

doživljavaju verbalno nasilje od strane svojih vršnjaka također u većoj mjeri doživljavaju 

i fizičko nasilje kao i emocionalno i ekonomsko nasilje. Isto tako, rezultati 

upućuju da su počinitelji nasilja, i dječaci i djevojčice, skloni izražavanju nasilnog 

ponašanja u različitim oblicima. Prema tome, ne čini se opravdanim govoriti da je 

doživljavanje fizičkog nasilja odnosno izražavanje fizičkog nasilja karakterističnije 

za dječake, a da je doživljavanje indirektnih oblika nasilja, odnosno izražavanje indirektnih 

nasilnih postupaka karakterističnije za djevojčice. 

U svakom slučaju, ovakvi rezultati su vrlo uznemirujući budući da pokazuju da 

su djeca žrtve – maltretirana na više različitih načina i da su počinitelji nasilja nasilni 

na različite načine što na obje strane može ostaviti ozbiljne dugotrajne posljedice. 

179



Povezanost između nasilnog ponašanja učenika i roditeljskih 

odgojnih postupaka 

Tablica 1. Korelacije između nasilnog ponašanja dječaka i djevojčica i tri dimenzije 

roditeljskog ponašanja: prihvaćanje, odbacivanje i psihološka kontrola 

Prihvaćanje 

majke 

Odbacivanje 

majke 

Kontrola 

majke 

Prihvaćanje 

oca 

Odbacivanje 

oca 

Kontrola 

oca 

Dječaci 

Nasilno 

- 0,23 0,28* 0,33* - 0,06 0,245 0,10 

ponašanje Djevojčice - 0,22 0,13 0,34** - 0,27* 0,04 0,32* 

** p > 0,01 

* p > 0,05 

Prije svega važno je naglasiti da kad govorimo o roditeljskom prihvaćanju, 

roditeljskom odbijanju i kontroli ne govorimo o specifičnom setu postupaka 

utvrđenom objektivnim opažanjem već doživljaju roditeljskog ponašanja koje 

dijete ima. 

Kod promatranja povezanosti između dimenzija percipiranog roditeljskog 

ponašanja i stupnja u kojem njihova djeca vrše nasilje nad drugom djecom, ustanovljeno 

je da postoji slaba pozitivna, ali statistički značajna korelacija između 

počinjenog nasilja kod dječaka te doživljaja odbacivanja od strane majke 

(r=0,28; p < 0,05) i doživljaja majčine kontrole (r = 0,33; p < 0,05). 

Odbacivanje uključuje postupke kažnjavanja, nerazumijevanja, zanemarivanja, 

odnosno ne pokazivanja zainteresiranosti, brige i pažnje za dijete. Dakle, 

takvi oblici ponašanja majki dječaka kao i povećano sputavanje djetetove psihološke 

samostalnosti i nezavisnosti su slabo pozitivno povezani s nasilnim ponašanjem 

dječaka u školi. 

Kod djevojčica je nađena pozitivna povezanost između nasilnog ponašanja 

i dimenzije percipirane kontrole od strane majke (r = 0,34; p < 0,01) što znači da 

je veći stupanj praćenja djetetovih emocija, misli i unutarnjih doživljaja od 

strane majke povezan s većim stupnjem nasilnog ponašanja djevojčica. 

Nadalje, dobivena je slaba negativna povezanost između nasilnog ponašanja 

djevojčica i doživljenog prihvaćanja od strane oca (r = -0,27; p < 0,05) što 

znači da će djevojčice koje svoje očeve doživljavaju kao prihvaćajuće pokazivati 

manje nasilnih ponašanja. 

Dobiveni rezultati tek djelomično potvrđuju naša očekivanja. Od svih rezultata, 

korelacija između nasilnog ponašanja dječaka i percipirane kontrole od 

strane majke u skladu su s rezultatima istraživanja Vulić-Prtorić (2002). Naime, 

ona je dobila značajnu pozitivnu povezanost između odbacivanja majke kao i 

oca s jedne strane i agresivnosti dječaka i djevojčica s druge strane. Pri tome, 

dječaci su procijenili veće odbacivanje od strane oba roditelja u odnosu na djevojčice 

te su pokazali veću agresivnost. 

Osim toga, dobivena je srednje visoka pozitivna povezanost između nasilnog 

ponašanja djevojčica i psihološke kontrole oca (r = 0,32; p < 0,05). Dakle, 

180



može se uočiti da se nasilnije ponašaju djevojčice koje doživljavaju visok stupanj 

psihološke kontrole i s majčine i s očeve strane. 

Važno je uočiti da dimenzija percipirano odbacivanje od strane oca nije bila 

značajno pozitivno povezana s nasilnim ponašanjem dječaka i/ili djevojčica u 

našem uzorku što je nešto drugačiji nalaz od rezultata većine istraživanja koja su 

provedena kod nas. Rezultati ranijih istraživanja su pokazali da je očevo odbacivanje 

aspekt roditeljskog ponašanja koji je najviše povezan s različitim oblicima 

agresivnog, delinkventnog i ovisničkog ponašanja (Kuterovac-Jagodić, Keresteš, 

1997; Sočković, 1998; Ajduković, 1990; Glavak, 1998), depresivnosti, 

anksioznosti i beznađa (Macuka, 2007), te prilagodbe u školi i među vršnjacima 

(Klarin, 2002). Takav nalaz u našem istraživanju može biti posljedica specifičnosti 

uzorka. Budući da je istraživanje provedeno u Vukovaru, velik broj očeva 

je sudjelovao u Domovinskom ratu, dio njih je bio ranjen, zatočen u logorima, 

neki su oboljeli od PTSP-a ili drugih bolesti. To je dovelo do značajne promjene 

uloga oca i majke u obitelji. Velik dio očeva je nezaposlen dok majke rade. 

Očevi provode više vremena kod kuće, a moguće je da su i njihovi odgojni postupci 

drugačiji. U svakom slučaju, radi se o složenom obrascu odnosa koji su 

mogli utjecati na dobivene rezultate, ali koji zahtijevaju dodatna istraživanja. 

Jedan od elemenata odbacujućeg ponašanja roditelja je i roditeljsko kažnjavanje, 

osobito fizičko kažnjavanje, koje je značajno povezano s razvojem agresivnosti 

kod djece. Ta se korelacija može objasniti u dva smjera, tj. što su djeca 

agresivnija roditelji će ih češće kažnjavati, a s druge strane, što više roditelji kažnjavaju 

djecu to su ona agresivnija. Međutim, nekorelacijska istraživanja su potvrdila 

da roditeljsko fizičko kažnjavanje kauzalno djeluje na razvoj agresivnosti. 

Također se pokazalo da su fizički kažnjavana djeca manje empatična i prosocijalno 

osjetljiva te da su sklonija agresivnom ponašanju jer unutar obitelji uče 

kako je nasilno ponašanje prikladan način rješavanja sukoba te taj obrazac prenose 

u svoje odnose s vršnjacima. 

Važan je i roditeljski odnos prema nasilnom ponašanju djece. Pokazalo se 

(Žužul, 1989; Olweus, 1996) da će djeca izrazitije razvijati agresivnost ukoliko 

roditelji dozvoljavaju agresivno ponašanje. Najmanje agresivnu djecu će imati 

roditelji koji ne prihvaćaju agresivno ponašanje djece, ali ih ne kažnjavaju. 

Nasuprot tome, roditelji koji dozvoljavaju agresivno ponašanje i kažnjavaju djecu, 

imat će najagresivniju djecu. Također, djeca koja promatraju svađe, sukobe i 

nasilje između roditelja pokazuju veću sklonost nasilnom ponašanju u školi. 

Međutim, važno je naglasiti kako negativno ponašanje roditelja može direktno 

utjecati na pojavu agresivnosti kod djece, ali moguće je i posredno djelovanje 

koje se očituje u izboru prijatelja s kojima djeca provode vrijeme. Djeca 

koja potječu iz obitelji gdje nedostaje nadzora, brige i interesa za dijete češće 

biraju devijantne vršnjačke grupe koje potiču agresivna ponašanja, ali i druga 

rizična ponašanja poput konzumacije droge, alkohola, cigareta, stupanje u rane 

spolne odnose. Takva djeca su već kod kuće izložena i potkrepljivana za agresivno 

ponašanje, a nastavak potkrepljenja za takvo ponašanje u kontekstu škole 

181



osiguravaju biranjem skupina vršnjaka koji se slično ponašaju. S tim da u vršnjačkoj 

skupini takvo nasilno ponašanje djeci može donijeti status i moć te nasilje 

postaje alat za komunikaciju s okolinom. U tom začaranom krugu teško je 

prekinuti lanac nasilja koji se proteže od roditeljskog doma do skupine vršnjaka, 

dakle, kad uključuje dva najveća i najvažnija socijalizacijska kruga. 

O odnosu nasilnog ponašanja djece i roditeljskog ponašanja zaključno se 

može reći da se agresivno ponašanje djeteta sustavno povećava kako kvaliteta 

odnosa između roditelja i djeteta nazaduje i propada što je pokazalo i ovo istraživanje. 

Unatoč tome što je većina dobivenih korelacija razmjerno niska, ipak 

može ukazivati na smjer povezanosti. 

Povezanost između doživljenog nasilja učenika i roditeljskih 

odgojnih postupaka 

Tablica 2. Korelacije između doživljenog nasilja kod dječaka i kod djevojčica i tri 

dimenzije roditeljskog ponašanja: prihvaćanje, odbacivanje i psihološka kontrola 

Doživljeno 

nasilje 

** p > 0,01 

* p > 0,05 

Prihvaćanje 

majke 

Odbacivanje 

majke 

Kontrola 

majke 

Prihvaćanje 

oca 

Odbacivanje 

oca 

Kontrola 

oca 

Dječaci - 0,21 0,36** 0,50** - 0,21 0,38** 0,48** 

Djevojčice - 0,15 0,30* 0,25* - 0,16 0,21 0,26 

Što se tiče doživljavanja nasilja, dobivena je srednje visoka statistički značajna 

povezanost pozitivnog smjera između doživljavanja nasilja i dimenzije 

percepcija odbacivanja od strane majke i kod dječaka (r = 0,36; p < 0,01) i kod 

djevojčica (r = 0,30; p < 0,01). Isti smjer povezanosti dobiven je i za doživljeno 

nasilje i doživljaj kontrole od strane majke kod djece oba spola (dječaci r = 0,50; 

p < 0,01; djevojčice r = 0,25; p < 0,01). Takav rezultat pokazuje da djeca koja 

percipiraju svoje majke kao odbacujuće te kao majke koje provode visok stupanj 

psihološke kontrole u većem stupnju doživljavanju različite oblike nasilja u školi. 

Drugim riječima, prema Rohnerovim postavkama, veću vjerojatnost da postanu 

žrtve nasilja imaju djeca čije majke često viču bez razloga, nazivaju ih pogrdnim 

imenima, kažnjavaju bez razloga ili ih zanemaruju na način da nemaju 

vremena za druženje s djetetom i ne pokazuju zanimanje za djetetov svakodnevni 

život, a isto tako sputavaju i razvoj psihološke samostalnosti i nezavisnosti 

djeteta (Macuka, 2007). 

S druge strane, kod dječaka je dobivena srednje visoka pozitivna povezanost 

između doživljavanja nasilja u školi i percipiranih dimenzija odbacivanje 

oca (r = 0,38; p < 0,01) i kontrola oca (r = 0,48; p < 0,01). Dakle, prema ovim 

rezultatima može se reći da veći stupanj školskog nasilja doživljavaju dječaci 

182



koji doživljavaju da ih oba roditelja odbacuju i pokazuju veću psihološku kontrolu. 

Što se tiče djevojčica, niti jedna dimenzija ponašanja oca nije bila značajno 

povezana s doživljavanjem nasilja. 

Naši rezultati su većinom u skladu s onima koje su dobili Rican, Klicperova 

i Koucka (1993; prema Velki 2009) prema kojima žrtve vršnjačkog nasilja 

imaju roditelje koji provode visok stupanj kontrole i discipline te iskazuju 

visok stupanj hostilnosti i odbijanja. 

Istraživanja koja su proučavala odgojne stilove roditelja djece žrtava vršnjačkog 

nasilja često su dolazila do nesukladnih zaključaka. Tako Olweus 

(1998) smatra da viktimizirani dječaci imaju privrženiji odnos s majkom, u smislu 

da majka pokazuje prezaštitnički odnos prema djetetu, a da su očevi takvih 

dječaka često hostilni i indiferentni. Iz toga proizlazi da u okviru prezaštitničkih 

obitelji, unutar kojih se ostvaruje visok stupanj fizičkog i socijalnog kontakta s 

djetetom, iskazuje pretjerana zabrinutost za dijete, sputava razvoj djetetove 

nezavisnosti te dominira permisivnost, djeca ne uspiju razviti socijalne vještine 

poput asertivnosti što ih čini osjetljivijima na provokacije od strane potencijalnih 

nasilnika. 

U našem istraživanju se pokazalo da je doživljavanje nasilja kod dječaka 

pozitivno povezano s percepcijom odbacivanja i izražene psihološke kontrole 

oba roditelja, a kod djevojčica samo s pecepcijom da se majke tako ponašaju. 

Prema tome, ne možemo zaključiti da dječaci i djevojčice, žrtve nasilja u našoj 

školi, dolaze izričito iz prezaštitničkih obitelji, nego više iz disfunkcionalnih, 

emocionalno hladnih obitelji, ali koje visokim stupnjem psihološke kontrole 

onemogućavaju razvoj psihološke samostalnosti djeteta. 

Pokazalo se da je percepcija roditeljskog ponašanja povezana malim ili 

srednje visokim korelacijama s doživljenim nasiljem, a u malim korelacijama s 

nasilnim ponašanjem što ukazuje da postoje druge varijable koje su povezane ili 

utječu na nasilno ponašanje, odnosno doživljavanje nasilja. Hoće li se manifestirati 

nasilno ponašanje ovisi o velikom broju individualnih, odgojnih i situacijskih 

čimbenika (Žužul, 1989). Izrazito je važan utjecaj obitelji te roditeljska 

praksa, kao i utjecaj vršnjaka i drugih socijalizacijskih čimbenika. Osim toga, 

nasilno ponašanje ima i nasljednu komponentu u smislu stupnja lakoće pobuđivanja 

vegetativnog živčanog sustava, a pokazalo se i da je temperament djeteta 

također čimbenik koji može doprinijeti pojavi neprihvatljivih oblika ponašanja. 

Važnu ulogu imaju i različiti situacijski čimbenici kao što razvod roditelja, bolest 

ili smrt roditelja ili drugih članova obitelji, siromaštvo, rat i drugo. 

Rezultati istraživanja provedenog na učenicima viših razreda osnovne škole 

Antuna Bauera u Vukovaru upućuju na zaključak da je problem vršnjačkog 

nasilja prisutan i u ovoj školi te da je doživljavanje nasilja kao i nasilno ponašanje 

djece u određenom stupnju povezano s doživljenim roditeljskim ponašanjem. 

Rezultati ovog istraživanja poslužili su kao osnova za planiranje i provođenje 

školskog preventivnog programa. 

183



Metodološka ograničenja 

Općenito se može reći da su potvrđene naše pretpostavke o smjeru povezanosti 

između percepcije roditeljskog ponašanja i doživljenog te počinjenog nasilja 

kod djevojčica i dječaka, iako većina tih korelacija nije velika i nisu sve 

statistički značajne, ali ipak jasno pokazuju smjer odnosa između doživljenog/ 

počinjenog nasilja te percepcije roditeljskog prihvaćanja, odbacivanja i kontrole. 

Međutim, budući da se radi o korelacijskom istraživanju, ne možemo zaključivati 

o kauzalnom odnosu između doživljavanja nasilja i nasilnog ponašanja 

djece te roditeljskih odgojnih postupaka. 

Važno je naglasiti da je u ovom istraživanju ispitivana dječja percepcija 

roditeljskog prihvaćanja, roditeljskog odbacivanja i kontrole, a ne specifični set 

postupaka utvrđen objektivnim opažanjem. 

Na dobivene rezultate moglo je utjecati i samo vrijeme provođenja istraživanja 

i to nedugo nakon početka školske godine, te je moguće da se zbog kretanja 

u novi razred, odmorenosti učenika i školskih djelatnika nasilje među djecom 

još nije iskazalo u realnom obliku i intenzitetu. Osim toga, treba uzeti u 

obzir i ograničenja pri korištenja upitnika budući da je poznato da su sudionici 

istraživanja, a tako i djeca, skloni davati socijalno poželjne odgovore, naročito 

jer se radi o osobno važnim, a nekima i neugodnim temama. Zatim, djeca mogu 

imati ograničenu mogućnost uvida u vlastite doživljaje i ponašanja, iskrivljeno 

pamćenje o prošlim događajima i ponašanjima ili također preferirati određen stil 

odgovaranja. 

Zaključak 

Rezultati su pokazali da se dječaci i djevojčice u našem uzorku ne razlikuju 

značajno u količini ukupno doživljenog nasilja, odnosno, obje skupine doživljavaju 

neka nasilna ponašanja barem ponekad. Također nisu dobivene razlike u 

količini doživljenog nasilja s obzirom na dob učenika. 

S druge strane, pokazalo se prema očekivanjima da dječaci pokazuju ukupno 

veću količinu nasilja u odnosu na djevojčice, kao i da učenici osmog razreda 

pokazuju značajno veći broj nasilnih ponašanja u odnosu na učenike petog razreda 

što je nalaz suprotan našim pretpostavkama. 

Doživljavanje nasilja kod djevojčica značajno je pozitivno povezano s percepcijom 

majčinog odbacivanja i psihološke kontrole, a kod dječaka s percipiranim 

odbacivanjem i doživljenom psihološkom kontrolom oba roditelja. Nasilno 

ponašanje kod dječaka je pozitivno povezano s percipiranim odbacivanjem i 

psihološkom kontrolom majke. Kod djevojčica nasilno ponašanje je u pozitivnoj 

korelaciji s percepcijom psihološke kontrole oba roditelja, te u negativnoj korelaciji 

s prihvaćanjem oca. 

184



Zaključno se može reći kako su roditelji i vršnjaci dva socijalna svijeta 

koja nesumnjivo imaju vrlo značajnu ulogu u svim aspektima razvoja djeteta, pa 

prema tome i u pojavi nasilnog ponašanja odnosno doživljavanja nasilja u školi i 

izvan nje. Socijalne vještine nužne za uspješnu interakciju s vršnjacima u školi 

dijete stječe u obiteljskom okruženju. Upravo zbog toga proizlazi važnost uspostave 

partnerskog odnosa roditelja učenika i škole u planiranju, pripremi i provođenju 

prevencije vršnjačkog nasilja. 

Literatura 

Keresteš, G. (2002). Dječje agresivno i prosocijalno ponašanje u kontekstu rata. 

Jastrebarsko: Naklada Slap. 

Klarin, M. (2002). Dimenzije obiteljskih odnosa kao prediktori vršnjačkim odnosima 

djece školske dobi. Društvena istraživanja, 11(4-5), 805-825. 

Macuka, I. (2008). Skala percepcije roditeljskog ponašanja – SPRP. Zbirka psihologijskih 

skala i upitnika 4. Sveučilište u Zadru. 

Macuka, I. (2007). Skala percepcije roditeljskog ponašanja – procjena valjanosti. 

Suvremena psihologija, 10(2), 179-199. 

Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti (2004). Protokol o 

postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima. 

Olweus, D. (1998). Nasilje među djecom u školi: što znamo i što možemo učiniti. 

Zagreb: Školska knjiga. 

Rigby, K. (2006). Zlostavljanje u školama i što možemo učiniti? Zagreb: Mosta. 

Velki, T. (2009). Uloga obitelji u pojavi nasilja među djecom. Neobjavljen pregledni 

članak. 

Vulić-Prtorić, A. (2002). Obiteljske interakcije i psihopatološki simptomi u djece i 

adolescenata. Suvremena psihologija, 5(1), 31-51. 

Žužul, M. (1989). Agresivno ponašanje – Psihologijska analiza. Zagreb: Radna 

zajednica republičke konferencije Saveza socijalističke omladine Hrvatske. 

Summary 

The aim of this study was to examine the appearance of bullying in schools 

with regard to gender and class of students and to examine the relationship 

between violence in schools and parents' educational methods. The survey 

was conducted during October 2009 on a total of 178 students from 5 to 8 

grade in primary school Antuna Bauera in Vukovar. 

The results showed that girls and boys did not differ in amount of violence 

experienced at school, but boys were in a larger extent the perpetrators of 

violent actions. Differences were not obtained in the analysis of the experience 

of violence considering the class that students attend. On the other 

side, it turned out that the eighth grade students in a significantly greater 

degree behave violently in comparison to the students in fifth grade. Accor- 

185



ding to the results, the boys' violent behavior was significantly positively 

correlated with perceived maternal rejection and control. Furthermore, the 

girls' violent behavior was positively associated with perceived control of 

both parents, and negatively associated with the perceived acceptance by the 

father. Furthermore, it was obtained the significant positive correlation between 

victimization and perceived parental rejection and parental control 

among boys. The experience of violence in girls was significantly positively 

correlated with perceived maternal rejection and control. 

We can generally say that the hypothesis are supported. Although most of 

these correlations are not large, however, clearly show the direction of the 

relationship between the experienced / committed violence and perception of 

parental acceptance, rejection and control. Obtained results are used as a 

basis for planning and implementing prevention programs to combat bullying 

in schools, which inevitably require a major commitment to the school staff 

and parents as the primary educational and socialization agents. 

186



Izvorni znanstveni rad – UDK 364.271-053.2-058.68 

316.624-055.52 

TJELESNO NASILJE RODITELJA PREMA DJECI 

mr. Tamara Žakula Desnica, prof. psihologije 

Dom za djecu "Tić" Rijeka / Savjetovalište "Tić" 

Beli Kamik 11, Rijeka 

tamara.desnica@tic-za-djecu.hr 

Sažetak 

Tjelesno nasilje roditelja nad djecom jedan je od oblika nasilja koje djeca 

doživljavaju od strane svojih roditelja, a može imati različite forme unutar 

koninuuma, od tjelesnog kažnjavanja do teškog tjelesnog zlostavljanja. 

Cilj ovog istraživanja je ispitati incidenciju tjelesnog nasilja roditelja kod djee 

polaznika sedmih i osmih razreda svih osnovnih škola u Rijeci. U radu je 

korištena skala tjelesnog nasilja koja je sastavni dio Skala taktika rješavanja 

sukoba roditelj – dijete (Parent-Child Conflict Tactics Scale, CTSP) koje su 

konstruirali Straus, Hamby, Finkelhor, Moore i Runyan, 1998. Skala tjelesnog 

nasilja sadrži tri subskale – tjelesno kažnjavanje, tjelesno zlostavljanje i 

teško tjelesno zlostavljanje koje su za potrebe ovog istraživanja prevedene, 

adaptirane i validirane na uzorku od 1602 učenika sedmih i osmih razreda 

svih 23 osnovnih škola na području grada Rijeke. 

U nedostatku objektivnih kriterija za utvrđivanje zlostavljanja od strane roditelja 

korištena su dva kriterija. Utvrđeno je da je 34,2% djece izvijestilo o 

doživljenom tjelesnom nasilju od strane majki, a 25,6% od očeva (tjelesno 

kažnjavanje od očeva navodi 32,3% djece, od majki 31,8% djece; tjelesno 

zlostavljanje od očeva navodi 21,4% djece, od majki 22,4% djece dok teško 

tjelesno zlostavljanje od očeva iznosi 4,8% djece, a od majki 5,8% djece) 

Uvod 

Nasilje se općenito definira kao akt učinjen s namjerom ili uočenom namjerom 

da prouzroči bol ili ozljedu drugoj osobi (Gelles i Straus, 1998). Dakle, 

nasilno ponašanje obilježavaju afekt ljutnje, ponašanje koje nanosi povredu te 

namjera da se osobi naškodi (Pećnik, 2003). 

Kako navode Miller-Perrin i sur. (2009) nasilje roditelja prema djeci obuhvaća 

širok dijapazon roditeljskog ponašanja, od emocionalnog ili psihološkog 

zlostavljanja, seksualnog zlostavljanja, teškog tjelesnog zlostavljanja do socijalno 

ili kulturalno prihvaćenih formi tjelesnog kažnjavanja. 

187

Tamara Žakula Desnica: Tjelesno nasilje roditelja prema djeci, 

str. 187.-201. 

Između različitih formi roditeljske agresije postoji povezanost tako da su 

djeca koja su tjelesno zlostavljana najčešće i tjelesno kažnjavana, a također češće 

doživljavaju i psihološku agresiju. Zbog toga je teško utvrditi uzročno-posljedičnu 

vezu. 

Iako razlikujemo različite forme roditeljskog nasilja prema djeci, među kojima 

nisu u potpunosti jasne granice, a ni potencijalne posljedice se ne mogu izolirati, 

ovo istraživanje je usmjereno na tjelesno kažnjavanje i zlostavljanje djece. 

Tjelesno zlostavljanje djece Miller-Perin i sur. (2009) definiraju kao čin 

koji uključuje očiglednu ozljedu ili ugrožava dijete. Općenito se pod tim pojmom 

podrazumijeva učestalo ili ekstremno grubo, namjerno nanošenje boli, 

tjelesnih ozljeda ili neodgovorno postupanje roditelja ili drugih osoba u kontekstu 

odgovornosti, povjerenja i moći, a čije posljedice mogu, ali ne moraju, 

biti vidljive, uključujući i potencijalni rizik tjelesnog ozljeđivanja djeteta. 

Pored učestalosti pažnja se posvećuje i kroničnosti tjelesnog zlostavljanja 

obzirom da dugotrajna izloženost tjelesnom zlostavljanju rezultira i ozbiljnim 

posljedicama za zdravlje i razvoj djeteta. Također se i pojedinačne vrlo grube 

epizode mogu nazvati zlostavljanjem kada npr. roditelji pretuku dijete tako da 

mora biti hospitalizirano. 

Pod tjelesnim zlostavljanjem ubrajamo i ona nenamjerna i neodgovorna ponašanja 

roditelja koja također mogu rezultirati tjelesnim povredama ili dovode u 

neposrednu opasnost zdravlje ili život djeteta kao što su izlaganje djeteta vremenskim 

nepogodama (hladnoći, vrućini) i senzornim opterećenjima (intenzivno 

svijetlo, zvuk) ili sprječavanje spavanja. Uslijed nebrige i neodgovornosti roditelja 

dijete također može biti povrijeđeno, npr. uslijed dostupnosti otrovnih tekućina 

ili nesprječavanja igre sa opasnim predmetima, a tjelesnim zlostavljanjem 

smatra se i ne pružanje pravodobne pomoći djetetu što može ugroziti njegovo 

zdravlje i život. 

Od pojavnih oblika tjelesnog zlostavljanja najčešće se spominju pljuskanje 

i šamaranje, udaranje predmetima (šibom, kuhačom, štapom, kaišem i sl.), silovito 

drmanje i tresenje, snažno odguravanje, udaranje šakama i nogama, povlačenje 

za kosu ili uši, teške batine i dr. (Kocijan-Hercigonja i Buljan-Flander, 

1998). 

Straus i sur. (1998, 1997) su operacionalno definirali tjelesno nasilje roditelja 

prema djeci koristeći Skale taktika rješavanja sukoba roditelj – dijete (koje su 

korištene i u ovom radu), a koje se fokusiraju na specifična ponašanja roditelja. 

Prema tim istraživačima Skala tjelesnog nasilja zahvaća širok raspon ponašanja 

roditelja koje uključuje tjelesnu agresiju različitog stupnja jačine, od blagog 

tjelesnog kažnjavanja kao što je udaranje rukom po stražnjici do težih oblika 

tjelesnog nasilja koji se smatraju zlostavljanjem. 

Tjelesno zlostavljanje djece je forma roditeljske agresije koja je do sada 

imala najviše pažnje istraživača. Mnoga su se istraživanja, evaluirajući negativne 

posljedice, fokusirala na negativne efekte kod djece i adolescenata (kognitivne, 

bihevioralne, socioemocionalne). Također postoji značajna istraživanja koja de- 

188



monstriraju negativne efekte tjelesnog zlostavljanja na psihološko funkcioniranje 

kod studenata i odraslih. Negativni efekti, identificirani u tim studijama, prema 

Briere i Runtz (1990) uključuju anksioznost, depresiju, hostilnost, interpersonalnu 

senzitivnost, paranoidne ideacije, psihoticizam, somatizaciju, disocijativna iskustva, 

poremećaje hranjenja, pokušaje suicida, nisko samopoimanje i raznolike 

probleme na planu seksualnosti (uključujući i promiskuitet). Mnoga od tih istraživanja 

imaju ograničenja jer su se usmjerila na specifične populacije ili kliničke 

uzorke i to uglavnom ženske ispitanike. 

Na drugom kraju kontinuuma roditeljskog tjelesnog nasilja nalazi se tjelesno 

kažnjavanje, definirano kao svako kažnjavanje pri kojemu se upotrebljava 

fizička sila i čija je namjera nanijeti određeni stupanj boli ili nelagode, ma kako 

blagi oni bili. To se najviše odnosi na udaranje djece (pljuskanje, šamaranje, 

udarci po tijelu) rukom ili pomagalom (bičem, štapom, remenom, cipelom, drvenom 

žlicom, itd.). Međutim, ono također može podrazumijevati, primjerice, udaranje 

nogom, drmusanje ili bacanje djece, grebanje, štipanje, ujedanje, čupanje 

kose ili udaranje po ušima, primoravanje djece da budu u neudobnim položajima, 

nanošenje opekotina ili prisilu na gutanje (na primjer, ispiranje usta sapunom 

ili tjeranje djece da progutaju ljute začine). Tjelesno kažnjavanje uvijek je 

ponižavajuće. Uz tjelesno postoje i drugi oblici kažnjavanja koji su također okrutni 

ili ponižavajući, a uključuju, primjerice, kažnjavanje kojim se dijete omalovažava, 

ponižava, ocrnjuje, okrivljuje, zastrašuje ili ismijava ili kojim se prijeti 

djetetu. 

Istraživanja koja su ispitivala psihološke posljedice koje ostavlja udarac 

dlanom po stražnjici predstavljaju jednu od najkontroverznijih tema u području 

roditeljske agresije. Postoji značajan broj istraživanja i debata o efektima tjelesnog 

kažnjavanja na djecu, a ona daju različite rezultate. Tako u nekim istraživanjima 

nije pronađena povezanost između udaranja dlanom po stražnjici (batina) 

i samopoštovanja dok su drugi autori pronašli slabu povezanost. U istraživanjima 

u kojima je tjelesno kažnjavanje šire definirano te pored udaraca dlanom 

po stražnjici uključuje i druga ponašanja iz definicije tjelesnog kažnjavanja 

Straus i Hamby (1997) pronalaze značajnu povezanost između tjelesnog kažnjavanja 

i dugoročnih psiholoških posljedica. Na uzorku od 5877 Kanađana utvrđeno 

je da je tjelesna kazna, mjerena sa široko upotrebljavanim Skalama taktika 

rješavanja sukoba (Conflict Tactics Scales – CTS), a čija je modifikacija skala 

korištena i u ovom radu, povezna sa depresijom, ovisnošću o alkoholu i eksternaliziranim 

ponašanjima (Straus i Hamby, 1997). 

Tjelesno kažnjavanje je značajan faktor rizika za tjelesno zlostavljanje. U 

jednom od mnogobrojnih istraživanja, u kojem je sudjelovalo 1380 djece, Straus 

(2000) je utvrdio da je u 63% slučajeva tjelesno zlostavljanje počinjeno kao neposredni 

ili zakašnjeli odgovor na loše ponašanje djeteta. U tom smislu se sve 

češće naglašava važnost smanjenja tjelesnog kažnjavanja kao preduvjet za smanjenje 

tjelesnog zlostavljanja. Iako autor navodi da je tjelesno kažnjavanje u osnovi 

tjelesnog zlostavljanja, smatra da toleriranje i dopuštanje njegova korištenja 

189


str. 187.-201. 

u odgoju doprinosi velikoj raširenosti obaju fenomena. Republika Hrvatska, kao 

stranka Konvencije o pravima djeteta, zabranila je tjelesno kažnjavanje djece 

Obiteljskim zakonom, Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji te Kaznenim zakonom 

što je značajan korak u smanjenju ovog problema. 

Konstataciju da je zlostavljanje djece zabrinjavajući fenomen potvrđuju 

statistički pokazatelji brojnih svjetskih i domaćih studija. Svjetske studije upozoravaju 

da je 12-14% djece izloženo različitim oblicima zlostavljanja, a Bilić i 

Zloković (2004) navode da postoji tendencija porasta ove pojave od 10% godišnje. 

Obzirom na različito definiranje problema, a time i korištenje različitih kriterija 

zlostavljanja te korištenje različitih instrumenata u istraživanjima, u literaturi 

nailazimo na različite podatke o incidenciji nasilnog ponašanja i zlostavljanja 

djece od strane roditelja. Sadlek i Broadhurst (1996) navode da postoji velik 

broj neotkrivenih i neprijavljenih slučajeva te da se čak za 60-70% slučajeva 

zlostavljanja nikada ne sazna. 

Rezultati istraživanja zlostavljanja u djetinjstvu, koje su provele u Hrvatskoj 

Vranić i sur. (2002.), pokazuju da je tjelesno zlostavljanje doživjelo je 16- 

25% ispitanika. 

Podaci iz svjetskih i domaćih studija ukazuju na veliku učestalost tjelesnog 

kažnjavanja. Istraživanje u europskim zemljama pokazalo je da, ovisno o pojedinoj 

zemlji, od 47% do više od 90% roditelja tjelesno kažnjava djecu, od 70% – 

99% roditelja smatra da je takvo kažnjavanje prihvatljivo, a od 53% – 93% djece 

je u istraživanju navelo vlastito iskustvo tjelesnog kažnjavanja. 

Primjenom Upitnika tjelesnog kažnjavanja i zlostavljanja na uzorku djece 

osnovnoškolske dobi Pećnik (2006) je utvrdila da su udjeli ispitanika koji su 

tijekom djetinjstva često i vrlo često doživljavali pljusku ili šamar bili od 3% do 

13%, udarac predmetom je doživjelo 2% do 10%, a teške batine 0% do 4%. 

Na uzorku od 1146 studenata ista je autorica (2006) utvrdila da je 93% 

studenata bar jednom doživjelo neki oblik tjelesnog nasilja roditelja u obitelji do 

svoje 18.g. Od toga je 20% studenata kao najteži oblik tjelesnog nasilja izdvojilo 

roditeljsku pljusku koju je 65% studenata doživjelo rijetko (jednom ili dva puta) 

u djetinjstvu, 31% ponekad (nekoliko puta u godini), 2% često (jednom mjesečno) 

i 2% vrlo često (više puta mjesečno). U istom je uzorku 19% studenata izdvojilo 

roditeljski udarac predmetom kao najteži oblik nasilja koji je 64% studenata 

doživjelo rijetko, 29% ponekad, 5% često i 2% vrlo često. 

Pećnik (2006) je utvrdila da su majke češći počinitelji lakšeg tjelesnog kažnjavanja 

i zlostavljanja (pljuski, udaraca predmetom, povlačenja za kosu, silovitog 

drmanja), a očevi težeg tjelesnog zlostavljanja (snažno odguravanje, udarac 

šakom ili nogom, teške batine/pretučenost). Koristeći Upitnik tjelesnog kažnjavanja 

i zlostavljanja utvrdila je da je 55,4% ispitanika navelo majku kao počinitelja 

jednom ili više puta, oca 40,4%, a oba roditelja 30,1% ispitanika. Zadobivanje 

tjelesne povrede navelo je 8,8% ispitanika od srane majke, 8,4% ispitanika 

od strane oca te 4,2% ispitanika od oba roditelja. Na uzorku zagrebačkih 

190



studenata Vranić i sur. (2002) utvrdile su da je 3% ispitanika izvijestilo da ih je 

otac često ošamario ili lupio, a 1,6% istukao, udario šakom ili nekim predmetom. 

Problem istraživanja 

Problem istraživanja je utvrditi incidenciju tjelesnog nasilja roditelja nad 

djecom na uzorku učenika sedmih i osmih razreda u svim osnovnim školama na 

području grada Rijeke. 

Metoda 

Postupak i sudionici istraživanja 

Postupak prikupljanja podataka proveden je u periodu od travnja do lipnja 

2009.g., a sudjelovalo je 1694 učenika sedmih i osmih razreda svih 23 osnovnih 

škola na području grada Rijeke. 

Provođenje istraživanja je odobrilo Etičko povjerenstvo Medicinskog fakulteta 

Sveučilišta u Zagrebu, dobivena je pismena suglasnost Odjela gradske 

uprave za odgoj i školstvo u Gradu Rijeci te ravnatelja i stručnih suradnika škola 

koje su obuhvaćene ispitivanjem, a koji su prethodno upoznati sa svrhom i načinom 

provođenja istraživanja. Roditelji su pismenim putem obaviješteni o cilju, 

svrsi, postupku i nekim etičkim načelima koja će se poštivati u ovom istraživanju 

te su zamoljeni da se pismeno očituju, potpisom dostavljenog obrasca 

kojeg su naknadno vratili školi po djetetu. Ispitivanjem su obuhvaćeni samo oni 

učenici koji su donijeli potpisane obrasce upućene njihovim roditeljima, a koji 

su i sami željeli sudjelovati. 

Podaci od učenika prikupljeni su grupno, za vrijeme redovite nastave u 

školama. Od ukupno prikupljenih 1694 upitnika u statističku analizu uvršteno je 

1602 upitnika koji su bili korektno ispunjeni tj. koji su sadržavali odgovore na 

pitanja. 

U ispitivanju nisu sudjelovali oni učenici čiji roditelji nisu dali suglasnost 

ili sami nisu željeli sudjelovati. Od ukupno evidentiranih 2446 učenika sedmih i 

osmih razreda (1223 učenika sedmih i 1223 učenika osmih razreda) u svim riječkim 

osnovnim školama istraživanjem je obuhvaćeno 1694 učenika dok je u statističku 

obradu uzeto njih 1602, što predstavlja 65% ukupne populacije sedmih i 

osmih razreda. Među sudionicima bilo je 51,1% djevojčica i 48,9% dječaka, u 

dobi od 12 do 15 godina. 

Ispitivanje je provodilo dvanaestero psihologa i apsolvenata psihologije koji 

su upoznati i senzibilizirani za problematiku nasilja nad i među djecom kroz 

191


str. 187.-201. 

prethodno pohađanje edukativnog seminara te se znaju snaći u mogućim teškim 

situacijama koje mogu prouzročiti određena pitanja u upitniku, a također su educirani 

o načinima prikupljanja osjetljivih podataka na uniformiran i standardizeran 

način. 

Provođenje ispitivanja organizirano je tako da se ispitanici osjećaju anonimno, 

zaštićeno i bez prisile da sudjeluju u istraživanju. To znači da su učenici 

bili zamoljeni da sjednu svatko u svoju klupu, a ukoliko to nije bilo moguće da 

između sebe postave improvizirane pregrade kako ne bi međusobno utjecali na 

odgovore. Anonimnost je zagarantirana time što učenici u upitniku nisu davali 

svoje osobne podatke, rečeno ime je da će se rezultati istraživanja koristiti isključivo 

u znanstvene svrhe, a također im je naglašena mogućnost odustajanja 

od popunjavanja upitnika u svakom trenutku. 

Prije same primjene upitnika ispitanicima je dana standardna uputa, a tijekom 

samog rada, ukoliko je bilo potrebno, pružilo im se dodatno objašnjenje. U 

općoj je uputi ispitanicima ukratko obrazložena svrha ispitivanja i praktična vrijednost 

dobivenih rezultata. Također su upućeni u tajnost pojedinačnih rezultata 

i anonimnost te su pozvani na iskrenu suradnju. 

Vrijeme ispunjavanja upitnika nije bilo ograničeno, a trajalo je u prosjeku 

20 minuta. U preostalom vremenu do završetka školskog sata učenicima su podijeljeni 

edukativni materijali o zlostavljanju djece te je predstavljen Dom za djecu 

"Tić“ Rijeka i Savjetovalište "Tić" koje pruža stručnu pomoć zlostavljanoj i 

zanemarivanoj djeci i njihovim obiteljima. Također je svim učenicima ponuđena 

mogućnost povjerljivog razgovora sa psiholozima koji su provodili ispitivanje, 

odmah nakon provođenja ispitivanja, ukoliko za to imaju potrebu. 

Nakon provedbe ispitivanja svaka škola dobila je povratnu informaciju o 

rezultatima ispitivanja u toj školi i na cjelokupnom uzorku. 

Skala tjelesnog nasilja roditelja prema djeci 

U istraživanju je korištena Skala tjelesnog nasilja koja je sastavni dio Skala 

taktika rješavanja sukoba roditelj-dijete (Parent-Child Conflict Tactics Scale, 

CTSP) koje su konstruirali Straus, Hamby, Finkelhor, Moore i Runyan (1998), a 

koje je autorica ovog rada prevela, adaptirala i validirala (faktorske analize na 

zajedničke faktore, analize pouzdanosti) 

Skale taktika rješavanja sukoba roditelj – dijete se u angloameričkoj literaturi 

spominju kao jedan od najkorištenijih instrumenata za mjerenje disciplinskih 

metoda koje roditelji koriste, ali i zlostavljanja djece (Pećnik, 2003). Korištene 

su u preko 100 publiciranih studija u različitim zemljama u svijetu (Straus i sur., 

1998). 

Skale mjere strategije koje roditelji koriste u interakciji sa svojom djecom 

kada ih naljute ili učine nešto pogrešno i zahvaćaju širok raspon roditeljskog ponašanja 

koje uključuje nenasilne strategije, kao i specifične oblike roditeljske 

192



psihološke i tjelesne agresije, neovisno o tome da li je dijete ozlijeđeno. U tom 

smislu skale su identificirane i kao mjera nasilja i zlostavljanja djece. 

Skala tjelesnog nasilja zahvaća širok raspon ponašanja roditelja koje uključuje 

tjelesnu agresiju različitog stupnja jačine, od blagog tjelesnog kažnjavanja 

kao što je udaranje rukom po stražnjici do težih oblika tjelesnog nasilja koji se 

smatraju zlostavljanjem. Ova skala ima tri subskale: 

1 – Tjelesno kažnjavanje, sadrži 6 čestica: Protresao te je. Udario te po 

stražnjici sa nekim tvrdim predmetom (kaišem, šibom, kuhačom, četkom za kosu 

i slično). Udario te dlanom po stražnjici. Pljusnuo te po dlanu ili ruci ili nozi. 

Namjerno te je prignječio. 

2 – Tjelesno zlostavljanje, sadrži 3 čestice: Udario te šakom ili nogom 

dosta jako. Udario te po nekom drugom dijelu tijela, ne samo stražnjici, sa tvrdim 

predmetom kao što je kaiš, šiba, kuhača ili slično. Gurnuo te ili srušio na 

pod. Pljusnuo te po licu ili glavi ili ušima. 

3 – Teško tjelesno zlostavljanje, sadrži 4 čestice: Zgrabio te za vrat i gušio. 

Premlatio te, što znači da te opetovano udarao najjače što može. Namjerno te 

opekao ili ofurio. Zaplašio te nožem ili pištoljem. 

Sudionici istraživanja su znakom X označili koliko često je svaki roditelj 

primjenjivao svaku od navedenih strategija ponašanja prema sudioniku u proteklih 

godinu dana. Ponuđeni odgovori su na skali Likertova tipa (0 – nikada se 

nije tako ponašao, 1 – rijetko se tako ponaša, 2 – ponekad se tako ponaša, 3 – 

često se tako ponaša i 4 – uvijek se tako ponaša). U statističkoj analizi korišteni 

su prosječni rezultati na ukupnoj skali kao i svakoj subskali posebno. 

Kako bi uravnotežili utjecaj sistematskih faktora, polovica ispitanika ispunjavala 

je verziju upitnika u kojem se prvo postavljaju pitanja o roditeljskim postupcima 

majke, a zatim onim od strane oca dok je druga polovica ispitanika 

ispunjavala obratnim redoslijedom. Svi nedovršeni kao i nekonzistentno ili besmisleno 

popunjeni upitnici nisu uključeni u daljnju obradu podataka. Učenici su 

ispunjavali upitnik anonimno. 

Rezultati 

Istraživanjem je prikupljeno 1694 upitnika, a u statističku analizu uvršteno 

1602 upitnika koji su bili korektno ispunjeni tj. koji su sadržavali odgovore na 

pitanja. Izvršili smo validaciju Skale tjelesnog nasilja posebno za majku i posebno 

za oca, pri čemu su korištene faktorske analize na zajedničke faktore i 

analize pouzdanosti za svaku skalu posebno. Distribucije odgovora na skali tjelesnog 

kažnjavanja, tjelesnog zlostavljanja i teškog tjelesnog zlostavljanja predstavljaju 

krivulju rijetkih događaja. 

U nastavku su prikazani deskriptivni statistički parametri i distribucije svih 

varijabli. Izračunate su pouzdanosti unutarnje konzistencije (Cronbach Alpha) te 

prosječni rezultati na ukupnoj skali kao i svakoj subskali posebno. 

193


str. 187.-201. 

Tablica 1. Deskriptivni statistički parametri i distribucija varijabli za skalu tjelesnog 

nasilja oca 

Broj 

čestica 

Cronbach 

Alpha 

M SD Min. Max. 

3.1. Tjelesno kažnjavanje 5 0,71 0,17 0,38 0 4 

3.2. Tjelesno zlostavljanje 4 0,78 0,14 0,42 0 4 

3.3. Teško tjel. zlostavljanje 4 0,84 0,05 0,30 0 4 

4. Tjelesno nasilje ukupno 13 0,89 0,12 0,33 0 4 

M – aritmetička sredina, SD – standardna devijacija, 

Min. – minimalna vrijednost, Max. – maksimalna vrijednost rezultata 

Tablica 2. Deskriptivni statistički parametri i distribucija varijabli za skalu tjelesnog 

nasilja majke 

Broj Cronbach 

M SD Min. Max. 

čestica Alpha 

3.1. Tjelesno kažnjavanje 5 0,80 0,20 0,47 0 4 

3.2. Tjelesno zlostavljanje 4 0,81 0,15 0,45 0 4 

3.3. Teško tjel. zlostavljanje 4 0,87 0,06 0,36 0 4 

4. Tjelesno nasilje ukupno 13 0,92 0,14 0,39 0 4 

M – aritmetička sredina, SD – standardna devijacija, 

Min. – minimalna vrijednost, Max. – maksimalna vrijednost rezultata 

Incidencija doživljenog tjelesnog nasilja od strane roditelja 

Za utvrđivanje incidencije tjelesnog nasilja od strane roditelja korištene su 

deskriptivne statističke metode (frekvencije). 

Tablica 3. Učestalost tjelesnog nasilja od strane oca i majke 

nikad rijetko ponekad često uvijek 

otac majka otac majka otac majka otac majka otac majka 

tjelesno 

67,7% 68,2% 29,3% 27,8% 2,3% 2,6% 0,4% 0,9% 0,3% 0,6% 

kažnjavanje 

tjelesno 

78,6% 77,6% 18,3% 19,1% 2.0% 2,2% 0,7% 0,5% .4% 0,7% 

zlostavljanje 

teško tjel. 

zlostavljanje 95,2% 94,2% 3,8% 4,5% 0,7% 0,1% 0,2% .4% 0,5% 

0,5% 

tjelesno na- 

62,8% 63,0% 35,3% 34,2% 1,3% 1,9% 0,2% 0,5% 0,3% 0,5% 

silje ukupno 

194



35% 

32% 

32% 

30% 

25% 

21% 22% 

25% 26% 

20% 

15% 

10% 

5% 

5% 

6% 

0% 

tjelesno kažnjavanje tjelesno zlostavljanje teško tjelesno 

zlostavljanje 

tjelesno nasilje 

ukupno 

otac 

majka 

Slika 1. Prikaz udjela (%) ispitanika koji doživljavaju tjelesno nasilje od oca i majke 

(N=1602) 

U nedostatku objektivnih kriterija za utvrđivanje zlostavljanja koristili smo 

dva kriterija: 

Prvi kriterij je aritmetička sredina kao granična vrijednost koja dijeli zlostavljanu 

djecu od nezlostavljane. Aritmetičke sredine svih skala prikazane su u 

Tablici 1 i 2. Prema tom kriteriju dobili smo podatke koji pokazuju da 32,3% 

očeva i 31,8% majki tjelesno kažnjava svoju djecu. Tjelesno zlostavlja djecu 

21,4% očeva i 22,4% majki dok o teškom tjelesnom zlostavljanju od strane oca 

izvještava 4,8% djece, a isto postupanje od strane majke iznosi 5,8% djece. Na 

skali ukupnog tjelesnog nasilja pokazalo se da je 25,1% majki i 25,6% očeva 

tjelesno nasilno prema djeci. 

Drugi kriterij je stroži kriterij prema kojem: 

• u kategoriju roditelja koji tjelesno kažnjavaju svoju djecu uzimaju se oni 

roditelji koji su koristili bar jedan oblik blagog tjelesnog kažnjavanja 

često ili svakodnevno, a pri tome nisu korstili ni jedan oblik blažeg niti 

težeg tjelesnog zlostavljanja u ispitivanom periodu. Prema tom kriteriju 

1,16% očeva i 0,99% majki tjelesno kažnjava djecu. 

195


str. 187.-201. 

14% 

12% 

10% 

12% 

13% 

8% 

6% 

6% 6% 

5% 

6% 

4% 

2% 

1% 1% 

0% 

tjelesno 

kažnjavanje 

tjelesno 

zlostavljanje 

teško tjelesno 

zlostavljanje 

tjelesno nasilje 

ukupno 

otac 

majka 

Slika 2. Prikaz udjela (%) ispitanika koji doživljavaju tjelesno nasilje od oca i majke 

(prema strožem kriteriju) (N=1602) 

• u kategoriju roditelja koji tjelesno zlostavljaju svoju djecu uzimaju se 

oni roditelji koji su koristili bar jedan oblik tjelesnog zlostavljanja 

ponekad ili često ili svakodnevno, a nikad nisu koristili teško tjelesno 

zlostavljanje u ispitivanom periodu. Tako u kategoriju roditelja koji 

tjelesno zlostavljaju djecu spada 5,88%očeva i 5,58% majki. 

• u kategoriju roditelja koji koriste teško tjelesno zlostavljanje svoje djece 

uključeni su oni roditelji koji su koristili bar jedan oblik teškog tjelesnog 

zlostavljanja rijetko ili ponekad ili često ili svakodnevno u ispitivanom 

periodu, a tako dobivamo podatak o 5,04% očeva i 5,96% majki koji 

teško tjelesno zlostavljaju djecu. 

Svi roditelji koji su uključeni u neku od navedenih kategorija – tjelesno 

kažnjavanje, tjelesno zlostavljanje i teško tjelesno zlostavljanje, zajedno tvore 

kategoriju roditelja koje djeca percipiraju tjelesno nasilnim, a to su 12,08% 

očeva i 12,55% majki. 

Rasprava 

Problem određenja zlostavljanja djece još uvijek nije u potpunosti riješen te 

nema jednoznačnog kriterija kojim bi se utvrdila incidencija doživljenog zlo- 

196



stavljanja. Stoga je određivanje graničnog rezultata koji ispitanike svrstava u kategoriju 

zlostavljanih arbitrarno. U odsustvu objektivnog kriterija u ovom su 

istraživanju korištena dva kriterija. 

Prvi kriterij je aritmetička sredina kao granična vrijednost koja dijeli zlostavljanu 

djecu od nezlostavljane. Prema tom kriteriju ukupni rezultat na skali 

koji se nalazi iznad aritmetičke sredine određuje postotak djece koja su zlostavljana 

dok ukupni rezultat na skali koji se nalazi ispod aritmetičke sredine određuje 

postotak djece koja nisu zlostavljana. To je ujedno i najčešće korišten kriterij 

utvrđivanja zlostavljane djece koji se koristi u istraživanjima te je korišten 

radi mogućnosti usporedbe rezultata. 

Tjelesno kažnjavanje djece koristilo je 32,3% očeva i 31,8% majki koji su 

dijete protresli, udarili po stražnjici dlanom ili nekim tvrdim predmetom, pljusnuli 

po dlanu, ruci ili nozi ili ga namjerno prignječili. 

Tjelesno zlostavljanje od oca izvijestilo je 21,4% djece, od majke 22,4% 

djece koja su doživjela jako udaranje šakom ili nogom ili nekim tvrdim predmetom, 

pljusku po licu ili glavi te guranje ili rušenje na pod. 

O teškom tjelesnom zlostavljanju od strane oca izvijestilo je 4,8% djece, a 

isto postupanje od strane majke navelo je 5,8% djece koja su pretrpjela premlaćivanje, 

gušenje, namjerno nanošenje opekotina te zaplašivanje nožem ili pištoljem. 

Obzirom na probleme definiranja zlostavljanja i njihove metodološke implikacije 

neki istraživači ističu potrebu da se u mjerljivim terminima opišu kriteriji 

za određivanje zlostavljanosti te razmotre implikacije određenja na rezultate. 

Smatraju da takva strategija detaljnog opisa varijabli zlostavljanja može poboljšati 

metodologiju istraživanja i unaprijediti njihovu upotrebnu vrijednost za 

praksu. Polazeći od te pretpostavke, korišten je i drugi, stroži kriterij u kojem su 

mjerljivim terminima opisani kriteriji za određivanje zlostavljanosti na slijedeći 

način: 

U kategoriju roditelja koji tjelesno kažnjavaju svoju djecu uzimaju se oni 

roditelji koji su koristili bar jedan oblik tjelesnog kažnjavanja često ili svakodnevno, 

a pri tome nisu koristili ni jedan oblik blažeg niti težeg tjelesnog zlostavljanja 

u ispitivanom periodu. Pri tome 1,16% djece procjenjuje očeve, a 

0,99% majke kao one koji tjelesno kažnjavaju. 

U kategoriju roditelja koji tjelesno zlostavljaju svoju djecu uzimaju se oni 

roditelji koji su koristili bar jedan oblik blažeg tjelesnog zlostavljanja ponekad ili 

često ili svakodnevno, a nikad nisu koristili teško tjelesno zlostavljanje u ispitivanom 

periodu. Ispitanici su takvima procijenili očeve u 5,88% i majke u 

5,58% slučajeva. 

U kategoriju roditelja koji koriste teško tjelesno zlostavljanje svoje djece 

uključeni su oni roditelji koji su koristili bar jedan oblik teškog tjelesnog zlostavljanja 

rijetko ili ponekad ili često ili svakodnevno u ispitivanom periodu i tu 

je evidentirano 5,04% očeva i 5,96% majki. 

197


str. 187.-201. 

Pri interpretaciji dobivenih rezultata svakako treba uzeti u obzir i činjenicu 

da u kategoriji roditelja koji koriste tjelesno zlostavljanje ima roditelja koji i tjelesno 

kažnjavaju djecu, a u kategoriji roditelja koji koriste teško tjelesno zlostavljanje 

ima roditelja koji i tjelesno kažnjavaju i zlostavljaju djecu. Međutim, služeći 

se ovim kriterijem dobiveni su precizniji podaci o pojedinim kategorijama 

roditelja, a sumirajući tri subskale tjelesnog nasilja (tjelesno kažnjavanje, tjelesno 

zlostavljanje i teško tjelesno zlostavljanje) dobiven je podatak o 12% djece 

koja procjenjuje očeve tjelesno nasilnim i 13% djece čije su majke tjelesno nasilne. 

Prema kriteriju raspodjele prema aritmetičkoj sredini, također korištenom u 

ovom istraživanju, tjelesno kažnjavanje, prema procjeni ispitanika, koristi 32,3% 

očeva i 31,8% majki. Prema strožem kriteriju 1% majki i 1% očeva tjelesno 

kažnjava djecu što znači da su koristili bar jedan oblik tjelesnog kažnjavanja 

često ili svakodnevno, a pri tome ne zlostavljaju djecu. No, pitanje razlikovanja i 

razgraničenja tjelesnog kažnjavanja od zlostavljanja je i danas aktualno. Neki 

autori smatraju da se tjelesno zlostavljanje često odvija u kontekstu tjelesnog 

kažnjavanja koje je i jedan od glavnih rizičnih faktora za zlostavljanje. Mnogi 

autori smatraju tjelesno kažnjavanje i zlostavljanje oblicima nasilja između kojih 

je razlika u stupnju i intenzitetu. Wolfe (1991), a u novije vrijeme i brojni stručnjaci 

u području zaštite djece, govore o kontinuumu normalnog ljudskog ponašanja 

na čijem je jednom ekstremu zlostavljanje, a na drugom kraju su optimalna 

roditeljska ponašanja. 

Ukoliko uzmemo u obzir i druge dobivene rezultate prema kojima tjelesno 

zlostavlja svoju djecu 21,4% očeva i 22,4% majki, a teško tjelesno zlostavljanje 

doživljava 4,8% ispitanika od oca 5,8% od majke tada dobivamo visok postotak 

djece koja doživljava tjelesno nasilje od svojih roditelja. 

Pri interpretaciji dobivenih rezultata o incidenciji tjelesnog nasilja treba 

uzeti u obzir i mogućnost da je na odgovore ispitanika utjecala i njihova veća 

senzibilizacija za nasilje općenito, jer je prije i tijekom provedbe ovog istraživanja 

održano više aktivnosti, u okviru kampanje protiv tjelesnog kažnjavanja, u 

koje su bili aktivno uključeni i učenici osmih razreda svih škola na području 

Rijeke. Također, aktualna je bila i kampanja UNICEF-a "Prekini lanac" kao i 

obilježavanje Dana odgoja bez batina (30.04.). Drugim riječima, moguće je da 

su učenici osvijestili različite oblike nasilnog ponašanja njihovih roditelja. To je 

moglo djelovati dvojako, s jedne strane tako da učenici jasnije prepoznaju pojedine 

oblike nasilja i zlostavljanja, osvijeste vlastito iskustvo zlostavljanja što 

može biti jedan od razloga odbijanja sudjelovanja u istraživanju, ali je moglo 

doprinijeti socijalno poželjnom davanju odgovora i eventualnom negiranju vlastitog 

iskustva tjelesnog kažnjavanja i zlostavljanja, a što bi se moglo odraziti na 

dobivene rezultate. Također, navedene kampanje mogle su utjecati i na osvješćivanje 

nasilnog ponašanja kod roditelja što je za posljedicu moglo imati odbijanje 

sudjelovanja djeteta u istraživanju. Međutim, treba napomenuti da djeca koja nisu 

sudjelovala u ispitivanju nisu dostavila pismenu suglasnost roditelja iz čega 

198



ne možemo zaključiti da li djeca nisu dostavila obrazac suglasnosti roditeljima 

ili je roditelj obrazac odbio potpisati. 

U skladu sa spomenutom pretpostavkom o većoj osviještenosti raznih oblika 

nasilja u društvu, moguće je pretpostaviti da to pozitivno djeluje na smanjenje 

roditeljskog nasilja odn. njegovo efikasnije suzbijanje. 

Razmatrajući rezultate ovog istraživanja, treba upozoriti i na nekoliko 

izvora njegovih slabosti i ograničenja. Jedan od njih je problem procjene roditeljskog 

nasilnog ponašanja. 

Metoda samoiskaza, iako može biti jedini način da se do određenih podataka 

dođe, ima i brojne nedostatke koji uglavnom proizlaze iz nepoznavanja 

vlastitog tipičnog ponašanja, ne jednoznačnog razumijevanja čestica instrumenata 

i iskrivljavanja odgovora uslijed socijalne poželjnosti istraživanog ponašanja. 

Rezultati istraživanja se temelje na sposobnosti i spremnosti ispitanika da 

izvijeste o doživljenom nasilju, a znamo da djeca mogu biti nespremna ili nesposobna 

izvijestiti o nasilju kojeg su doživjela. 

Osim toga, ispitanici su suočeni sa situacijom kritičkog osvrtanja na ponašanje 

svojih roditelja, a to može imati značajan utjecaj na davanje odgovora bez 

obzira na zagarantiranu anonimnost. Postoji mogućnost da razina anonimnosti 

možda nije bila dovoljna da bi ispitanici otvoreno govorili o svojim iskustvima. 

Jer, dok je anonimnost bila zagarantirana u odnosu na ispitivača, moguće je da 

postavljanje pregrada između učenika nije bilo dovoljno da se osigura anonimnost 

učenika međusobno što je moglo dovesti do davanja iskrivljenih, ali socijalno 

poželjnih odgovora. Drugi mogući razlozi davanja socijalno poželjnih odgovora 

mogu biti i potreba ispitanika da zaštite svoje roditelje ili da ne ruše vlastitu 

sliku o njima, a također i moguća potreba da zaštite sebe od toga da se proglase 

žrtvom nasilja. Idealizacija vlastitih roditelja i doživljaja može rezultirati 

podcjenjivanjem zlostavljanja. 

U ovom se istraživanju spomenutu netočnost samoiskaza pokušalo donekle 

smanjiti korištenjem pitanja koja se odnose na specifična ponašanja roditelja. 

Jedan od izvora slabosti ovog istraživanja također proizlazi iz činjenice da 

su podaci prikupljeni iz samo jednog izvora (dijete) što jednim djelom potvrđuju 

dobivene pozitivne korelacije između procjena roditeljskog ponašanja majki i 

očeva. To bi se moglo izbjeći na način da se procjene vrše iz više izvora. 

U ovom istraživanju doživljeno nasilje od strane roditelja ispitivalo se aktualno, 

u periodu od godine dana prije samog ispitivanja te pretpostavljamo da djeca 

koja su u djetinjstvu bila zlostavljanja, a zlostavljanje je eventualno prestalo i 

nije se dešavalo tijekom ispitivanog perioda nisu ovim istraživanjem detektirana 

kao djeca koja su doživljavalo roditeljsko nasilje. 

Obzirom da je Skale tjelesnog nasilja, kao dio Skala taktika rješavanja sukoba, 

prvi puta korištene u ovakvoj formi potrebno ih je dalje usavršavati. 

Naime, ovakva forma je nedovoljno jasna i precizna u slučajevima kada se 

radi o djeci koja iz različitih razloga ne žive sa roditeljima, uslijed rastave, smrti 

roditelja ili su izdvojena iz obitelji ili žive sa pomajkom, očuhom ili skrbnikom. 

199


str. 187.-201. 

U ovom istraživanju djeca bez jednog roditelja nisu odgovarala na pitanja koja 

se odnose na tog roditelja dok su sva druga djeca ispunjavala upitnik regularno, 

stoga je potrebno uvesti varijable na početku upitnika koje će precizirati s kime 

dijete živi i u kakvim je odnosima sa roditeljem s kojim eventualno ne živi. 

Primjerice, viđa li dijete redovito rastavljenog roditelja ili nema gotovo nikakve 

kontakte s njim obzirom da oblik i intenzitet viđanja također može značajno 

utjecati na odgojne metode i roditeljsko ponašanje. Naime, pretpostavljamo da je 

roditelj koji rjeđe viđa dijete popustljiviji što možda ne bi bio da je kontinuirano 

s djetetom itd. Uvođenjem navedene varijable svakako bi doprinijelo preciznijoj 

interpretaciji dobivenih rezultata. 

Obzirom da smo ovim istraživanjem obuhvatili 65% kompletne populacije 

učenika sedmih i osmih razreda osnovnih škola u Rijeci dobili smo sliku raširenosti 

tjelesnog nasilja i zlostavljanja od strane roditelja. Rezultati upućuju na 

potrebu za ranom identifikacijom i preventivnim radom sa roditeljima i djecom 

koja doživljavaju ili su u rizična za tjelesno, ali i druge oblike, roditeljskog nasilja. 

Zaključak 

Rezultati provedenog istraživanja pokazali su incidenciju tjelesnog nasilja 

roditelja nad djecom kod učenika sedmih i osmih razreda osnovnih škola na području 

grada Rijeke – 25,1% djece navelo doživljeno tjelesno nasilje od majki i 

25,6% od očeva pri tome tjelesno kažnjavanje od očeva navodi 32,3% djece, od 

majki 31,8% djece; tjelesno zlostavljanje od očeva navodi 21,4% djece, od majki 

22,4% djece dok teško tjelesno zlostavljanje od očeva iznosi 4,8% djece, a od 

majki 5,8% djece. 

Literatura 

Bilić, V. i Zloković, J. (2004). Fenomen maltretiranja djece: Prepoznavanje i oblici 

pomoći obitelji i školi. Zagreb: Naklada Ljevak. 

Briere, J. i Runtz, M. (1990). Differential adult symptomatology associated with 

three types of child abuse histories. Child Abuse & Neglect, 14, 357-364. 

Gelles, R. J. i Straus, M. A. (1998). Intimate Violence. New York: Simons and 

Schuster. 

Kocijan-Hercigonja, D. i Buljan – Flander, G. (1998). Prepoznavanje i osnovne 

smjernice tretmana seksualno zlostavljane djece. Zagreb: Marko M. 

Miller-Perrin, C. L., Perrin D. R. i Kocur, J. L. (2009). Parental physical and 

psychological aggression: Psychological symptoms in young adults. Child 

Abuse & Neglect, 33, 1-11. 

200



Pećnik, N. (2003). Međugeneracijski prijenos zlostavljanja djece. Zagreb: Naklada 

slap. 

Sadlek, A. J. i Broadhurst, D. D. (1996). Third national incidence study of child and 

neglect. Washington, DC: U.S.Department of Helath and Human Service 

Straus, M. A. i Hamby, S. L. (1997). Measuring physical and psychological 

maltreatment of children with the conflict tactics scale. U: G. Kaufman Kantor, 

i J. L. Jasinski (Ur.), Out of the darkness: Contemporary perspectives on 

family violence (str. 2-25). Thousand Oaks, CA:Sage. 

Straus, M. A., Hamby, S. L., Finkelhor, D., Moore, D. W. i Runyan, D. (1998). 

Identification of child maltreatment with the Parent-Child Conflict Tactics 

Scales: Development and psychometric data for a national sample of American 

parents. Child Abuse & Neglect, 22(4), 249-270. 

Vranić, A., Karlović, A. i Gabelica, D. (2002). Incidencija zlostavljanosti u djetinjstvu 

na uzorku zagrebačkih studenata, Suvremena psihologija, 5, 53-69. 

Summary 

The aim of this study was to examine the incidence of physical violence that 

parents inflict on their children. 

Research was conducted on a sample of 1602 seventh and eighth grade 

students (ages 12-15) from 23 elementary schools in Rijeka. 

The frequency of child abuse that parents commit was determined using the 

Parent – Child Conflict Tactics Scale. 

Examining the rate of child abuse that parents commit gave us the results as 

follows: 32,3% of fathers and 31,8% of mothers use corporal punishment; 

21,4% of father and 22,4% of mother physically abuse their children, and 

4,8% of fathers and 5,8% of mothers inflict severe abuse on their children. 

201

202 


str. 187.-201.



Izvorni znanstveni rad - UDK 613.81-053.6 

364.271-053.6 

MLADI, ALKOHOL I NASILJE 

Željka Krakić, studentica 

Studij socijalne pedagogije 

Edukacijsko-rehabilitacijski 

fakultet 

Borongajska 83f 

Zagreb 

zeljka3105@gmail.com 

Anita Križanac, studentica 


Edukacijsko-rehabilitacijski 


Borongajska 83f 

Zagreb 

ani.krizanac@gmail.com 

Sažetak 

Akutno konzumiranje alkohola je povezano s agresivnim ponašanjem, što je 

potvrđeno mnogim korelacijskim i eksperimentalnim studijama. Premda je 

napušteno monokauzalno sagledavanje veze između alkohola i agresije, brojna 

istraživanja se bave analizom veze između alkohola i agresije. Rana dob 

pijenja (već u osnovnoj školi) se pokazala kao dobar prediktor aktualnih i budućih 

problema vezanih uz alkohol. Ima li se na umu spoznaja da je alkohol 

prisutan u oko 50 % nasilnih delikata (prema istraživanjima na odrasloj populaciji), 

postavlja se pitanje koji je utjecaj alkoholiziranja na nasilno ponašanje 

i nasilnu viktimizaciju mladih. 

U ožujku 2010. godine je provedeno istraživanje o navikama i stavovima prema 

pijenju na uzorku učenika u učeničkim domovima grada Zagreba (N= 

457). Cilj rada bio je ispitati sudjelovanje u tučnjavi u protekloj godini i doživljavanje 

ozljede radi konzumiranja alkohola učenika različite dobi i obrazovanja. 

Uvod 

Dok smo svakodnevno bombardirani stravičinim slikama nasilja prouzročenim 

od strane maloljetnika pod utjecajem alkohola, jako se malo pažnje posvećuje 

pozadini tih priča. Tolerencija na alkohol kod mladih je iznimno niska, 

tako da i manje količine alkohola dovode do smanjivanja kritičnosti, promjene 

svijesti i iskrivljenja percepcije te posljedično povećanja sklonosti rizičnim ponašanjima 

(Zoričić, Gašpar i Ilić 2008). Zbog toga se najpodložnijim za nasilničko 

ponašanje smatraju mlade osobe koje su nalaze u fazi sazrijevanja, formiranja 

identiteta i stavova (Vuković, Milašin i Buljubašić Kuzmanović, 2009). 

Crte ličnosti kao što su impulzivnost i traženje uzbuđenja povezane su sa samom 

203

Željka Krakić i Anita Križanac: Mladi, alkohol i nasilje, 

str. 203.-213. 

konzumacijom alkohola i to na način da je dob započinjanja pijenja alkohola 

obrnuto razmjerna razini impulzivnosti i traženju uzbuđenja (Butorac, 2010). 

Prema Miliši (2005) jedan od prioritetnih problema koji potiču na nasilje je konzumentsko-hedonistička 

orijentacija koja provođenje slobodnog vremena poistovjećuje 

s konzumacijom alkohola kao novom životnom filozofijom mladih. Budući 

da su obitelj i socijalna podrška zaštitni čimbenici kod rizičnih ponašanja 

ovo istraživanje je usmjerno na populaciju mladih smještenu u učeničkim domovima 

kao posebno ranjivu skupinu. 

Mladi i alkohol 

Unazad 20 godina alkoholizam mladih postaje sve veći socijalni problem. 

Procjenjuje se da se alkoholizam mladih javlja dva puta češće nego je bilo uobičajeno 

u generaciji njihovih roditelja/skrbnika (Gačić, 1998). Alkoholizam mladih 

je specifičan i kompleksan jer se javlja u razdoblju adolescencije koje je samo 

po sebi specifično. Promjene koje se događaju u adolescenciji pogodne su za 

konzumaciju alkohola, te mladi svoje probleme pokušavaju zaboraviti ili ih riješiti 

uz alkohol. Okolina često ne uočava posljedice konzumacije alkohola te ih 

pripisuje ponašanjima karakterističnim za adolescenciju (Gačić, 1998). 

Prema podacima Američkog instituta za zlouporabu alkohola i alkoholizam 

NIAAA (National Institute On Alchocol Abuse And Alchoholisam) (2006) istraživanja 

pokazuju da je ranija konzumacija alkohola povezana s većom mogućnošću 

pojave poremećaja u ponašanju te alkoholizmom u odrasloj dobi. Prema 

njima određene karakteristike adolescentskog razdoblja povećavaju sklonost prekomjernoj 

konzumaciji alkohola i to: sklonost preuzimanja rizika, pozitivni stavovi 

o alkoholu, snižena osjetljivost i tolerancija na alkohol, rizične osobne karakteristike 

(hiperaktivnost, agresivnost, depresivnost, anksioznost), nasljeđe te 

okolina. 

S konzumacijom alkohola se nerijetko povezuje buntovničko ponašanje, 

sklonost neizbjegavanju rizičnih situacija i sva ostala ponašanja čija je zajednička 

karakteristika neuzimanje u obzir okoline, pravila i normi. 

Mladi i nasilje 

Nije tajna da je vršnjačko nasilje sve aktualniji problem u Hrvatskoj i svijetu. 

Pojavni oblici sve drastičnijeg nasilja među mladima izravno utječu, ne 

samo na njihovo psihofizičko zdravlje nego postaje i sve veći javnozdravstveni 

problem. Nasilje među mladima najčešće obuhvaća bullying, vršnjačko nasilje, 

seksualno nasilje, agresivne ispade na ulici i razne oblike tučnjave u kafićima ili 

noćnim barovima. Prema nekim podacima Svjetske zdravstvene organizacije 

(2006) u svijetu prosječno 565 mladih u dobi od 10 do 29 godina svakodnevno 

umire od posljedica interpersonalnog nasilja. 

204



Adolescencija kao životna faze karakterizirana promjenama na biološkom, 

kognitivnom, socijalnom i emocionalnom području također pridonosi riziku pojave 

nasilnog ponašanja. U odnosu na spolne razlike u učestalosti i vrstama nasilnog 

vršnjačkog ponašanja istraživanje (Ivanec i Marušić, 2003) u osnovnim 

školama pokazuje da su dječaci češći počinitelji vršnjačkog nasilja i da se prema 

njima vrši više nasilja dok su djevojčice više izložene verbalnom nasilju. 

Nasilje kao društvena pojava vrlo je kompleksna i podložna različitim teorijama, 

no one se ipak slažu kako pretjerana agresija dovodi do kobnih poslijedica 

kako za zlostavljača tako i za žrtvu te iziskuje što je moguće bolje preventivne 

mjere (Vuković, Milašin i Buljubašić Kuzmanović, 2009). 

Budući da je nasilje fenomen koji se ne može sasvim jasno definirati niti 

ograničiti u svakodnevnom životu, u ovom radu ćemo pozornost posvetiti onim 

aspektima nasilja koji su najviše medijski eksponirani, tučnjavi i doživljavanje 

ozljede. 

Alkohol i nasilje među mladima 

Poznato je kako utjecaj alkohola smanjuje mogućnost donošenja razumnih 

odluka i smanjuje sposobnost procjenjivanja situacije. U raznim literaturama navode 

se mnoge veze alkohola i raznih čimbenika koji dovode do nasilničkog ponašanja 

mladih. Osim navedenih podataka Svjetske zdravstvene organizacije 

(2006) izdvojili bi još nekoliko njih koji su po našem mišljenju najznačajniji i 

primjenjivi na ispitivanu populaciju mladih kategorizirajući ih u dvije glavne 

skupine, osobne i socijalne čimbenike. 

Osobni čimbenici 

• Alkohol oštećuje kognitivno mišljenje i ostale fizičke funkcije 

• Smanjuje samokontrolu i sposobnost procesuiranja informacija i procjene 

rizika 

• Pojačava emocionalne doživljaje i impulzivnost te na taj način povećava 

mogućnost nasilnog rješavanja konflikata 

• Ograničava fizičku pokretljivost i sposobnost prepoznavanja ranih znakova 

upozorenja te omogućava lakšu viktimizaciju mladih ljudi 

Socijalni čimbenici 

• Društvena vjerovanja da alkohol jača samopouzdanje povećavaju mogućnost 

pojave agresivnog ponašanja 

• Alkohol i nasilje su najčešće dio subkulture mladih 

• Prenapučena i jeftini barovi i diskoteke na kojima se konzumira alkohol 

povećavaju mogućnost pojave nasilnih sukoba 

205



• Nedosljedna regulacija zakona vezanih za maloljetničku konzumaciju 

alkohola 

• Nedostatna angažiranost službenih tijela zaduženih za kontrolu konzumacije 

alkohola i uspostavljanje reda i mira 

• Nepotpuna i slabo rasprostranjena prevencija konzumacije alkohola i 

kontrole nasilnog ponašanja mladih 

• Slaba mreža podrške mladima žrtvama nasilja pod utjecajem alkohola 

• Problematika patrijahalizma društva u kojem se agresivnost i konzumacija 

alkohola poistovjećuju s muževnošću 

Iako nije dokazana direktna veza između konzumacije alkohola i agresije 

nije teško uočiti kako postoje mnoge poveznice ili čimbenici koji pridonose pojavi 

nasilničkog ponašanja među mladima koji su skloni konzumaciji alkohola. 

Cilj istraživanja 

Istraživanja na području maloljetničke konzumacije alkohola u posljednje 

vrijeme se sve češće provode. Razlog tome su brojke koje svjedoče o zabrinjavajućim 

trendovima. Maloljetnička konzumacija alkohola je u stalnom porastu 

čime se povećava i incidencija nasilja i viktimizacije. Različitim istraživanjima 

na tu temu želi se ukazati na značajnost tog problema i važnost njegovog 

pravovremenog tretiranja. 

Cilj ovog istraživanja je stjecanje uvida u navike konzumacije alkohola 

srednjoškolaca s prebivalištem izvan Zagreba smještenim u učeničkim domovima 

na varijablama koje se odnose na stanje pod jakim utjecajem alkohola u životu, 

zadnjih 12 mjeseci i zadnjih 30 dana te sudjelovanje u tučnjavi i doživljavanje 

ozljede ili nesreće kao posljedice konzumacije alkohola, a obzirom na dob 

i vrstu škole. 

Za uzorak su odabrani učenici smješteni u učeničke domove kao posebno 

rizična skupina zbog njihova "izmještanja“ iz primarne obitelji radi zadovoljavanja 

obrazovnih potreba što, uz činjenicu dobi predstavlja dodatni rizični čimbenik. 

Uzorak ispitanika i varijabli 

Uzorak čine učenici koji redovito pohađaju školu izvan mjesta boravka, 

smješteni u učeničke domove. U istraživanju je sudjelovalo 457 učenika smještenih 

u učeničkim domovima u gradu Zagrebu. Svim domovima, kojih je u gradu 

Zagrebu 15, poslan je dopis kojim se zatražila suglasnost ravnatelja domova 

za provođenjem ankete. Od ukupno 15 domova istraživanju se odazvalo i dalo 

suglasnost 11 domova prikazanih u tablici 1. 

206



Tablica 1. Uzorak učeničkih domova u Gradu Zagrebu 

Učenički domovi N % 

Učenički dom Ante Brune Bušića 22 4,8 

Učenički dom Dore Pejačević 54 11,8 

Učenički dom Ivana Mažuranića 30 6,6 

Učenički dom željezničke tehničke škole 37 8,1 

Učenički dom - Hrvatski učiteljski konvikt 42 9,2 

Učenički dom Graditeljskih struka 76 16,6 

Učenički dom škole za medicinske sestre 

Mlinarska 

Uzorak mladih čini 45,9% učenika i 54,1% učenica koji su u vrijeme 

istraživanja pohađali srednje škole u gradu Zagrebu. Raspon dobi ispitanika 

kretao se od 14 do 19 godina. Prosječna dob ispitanika uključenih u istraživanje 

iznosi M= 16,46 godina. 

Upitnik se sastoji od pitanja koja su preuzeta iz ESPAD istraživanja 

(Kuzman i sur., 2008) kojima se ispituje učestalost pijenja u životu, zadnjih 6 

mjeseci i zadnjih 30 dana te posljedična rizična ponašanja. Upitnik je također 

sadržavao varijable koje su se odnosile na procjenu rizika od oštećenja zdravlja, 

razinu stručne spreme roditelja, procjenu materijalnog stanja, procjenu stanja 

opijenosti od strane roditelja i odgajatelja u domu, zadovoljstvo s vlastitim 

zdravljem, financijskim stanje svoje obitelji i samim sobom, učestalost odlaska u 

mjesto prebivališta, emocionalna povezanost s roditeljima te zadovoljstvo sa 

smještajem, kućnim redom, osobljem i odgajateljima doma u kojima borave, 

koje nisu uvrštene u ovoj rad. 

Tablica 2. Uzorak ispitanika u odnosu na vrstu škole i razred koji pohađaju 

Razred 

Vrsta škole 

1. razred (34,4%) Strukovna trogodišnja škola (14,3%) 

2. razred (24,8%) Strukovna četverogodišnja škola (73,3%) 

3. razred (23,2%) Gimnazija (12,3%) 

4. razred (17,6%) 

31 6,8 

Dom učenika "Antun Gustav Matoš" 45 9,8 

Učenički dom Selska 35 7,7 

Učenički dom Marije Jambrišak 18 3,9 

Učenički dom Luke Botića 67 14,7 

207



Za potrebe ovog rada su korišteni slijedeći setovi varijabli: sudjelovanje u 

tučnjavi te doživljavanje ozljede ili nesreće u zadnjih 30 dana, 12 mjeseci i 

životu kao posljedica pijenja i prekomjernog pijenja alkohola. Podaci su 

obrađeni u SPSS programu. Za usporedbu dobivenih podataka korištena je 

deskriptivna statistika. 

Rezultati i diskusija 

Podaci su prezentirani po skupinama analiziranih varijabli i to na način da 

se ponajprije daju deskriptivni podaci u odnosu na dob i vrstu škole, a zatim 

podaci o sudjelovanju u tučnjavi i doživljavanju nesreće ili ozljede u zadnjih 30 

dana, zadnjih 6 mj. i životu . Kategorije su složene tako da kategorija 1 podrazumijeva 

nesudjelovanje u tučnjavi, a kategorija 2 sudjelovanje. 

Za potrebe ovog rada osim ukupnog prikaza rezultata, kao posebno rizična, 

izdvojena je kategorija konzumacije alkohola 10 puta i više i to u odnosu na 

razdoblja: u životu, zadnjih 12mj. i zadnjih 30 dana. Od ukupno 457 ispitanika 

njih 70 (15,3%) sudjelovalo je u tučnjavi, dok je njih 59 (12,9%) doživjelo 

ozljedu ili nesreću kao posljedicu konzumacija alkohola. 

U odnosu na sudjelovanje u tučnjavi i dob ispitanika razultati nam ukazuju 

na to kako se najrizičnija skupina nalazi u dobnoj skupini od 15 (27,3%) i 16 

(33,3%) godina. Takve razultate možda možemo objasniti promjenama koje 

mladi doživljavaju u tom razdoblju. Adolescentske promjene (psihičke i fizičke), 

novi sustav obrazovanja, dokazivanje u novim vršnjačkim skupinama, 

nedostatak iskustva, neumjerenost u konzumaciji alkohola te promjena sredine 

znatno "otežavaju“ situaciju u kojoj se učenici nalaze i na taj način se povećava 

rizik pojave agresivnog ponašanja. 

100 

90 

80 

70 

60 

50 

40 

30 

20 

tuč njava‐ ne 

tuč njava‐ da 

ozljede ili nesreć a ‐ ne 

ozljede ili nesreć a ‐ da 

10 

0 

opijanje u životu (10x i 

više) 

opijanje zadnjih 6 m j. 

(10x i više) 

opijanje zadnjih 30 

dana (10x i više) 

Slika 1. Sudjelovanje u tučnjavi, doživljavanje ozljede ili nesreće kao posljedice 

konzumacija alkohola u odnosu na dob ispitanika 

208



Sudjelovanje u tučnjavi 

Doživljavanje ozljede ili 

nesreće 

45 

40 

35 

30 

25 

20 

15 

10 

5 

0 

strukovna 

trogodišnja škola 

strukovna 

četverogodišnja 

škola 

gimnazija 

Slika 2. Sudjelovanje u tučnjavi, doživljavanje ozljede ili nesreće kao posljedice 

konzumacija alkohola u odnosu na vrstu škole koju ispitanici pohađaju 

Obzirom na vrstu škole koju učenici pohađaju rezultati nam ukazuju na to 

da je najrizičnija strukovna četvrogodišnja škola, u kojoj je 39 (56,5%) učenika 

sudjelovalo u tučnjavi nakon konzumacije alkohola za razliku od gimnazija gdje 

ta brojka obuhvaća 4 (5,8%) učenika. Ovakve rezultate možemo objasniti različitošću 

nastavnog programa te opsegu gradiva koji se stavlja pred učenike. U 

odnosu na gimnazijalce učenici strukovnih škola imaju nešto manje aspiracije ka 

obrazovanju i više slobodnog vremena. 

Međutim moramo napomenti kako je istraživanje provedeno u učeničkim 

domovima koji su strukovnog karaktera tako da je polazni udio učenika četverogodišnjih 

strukovnih škola nešto veći od onog koji obuhvaća učenike koji pohađaju 

gimnaziju tako da su rezultati u skladu s tim. 

Što se tiče viktimizacije (doživljavanje ozljede ili nesreće) u odnosu na dob 

ispitanika uočavamo kako je najranjivija skupina također ona od 15 (30,9%) i 16 

(27,3%) godina što je u skladu s prethodnim rezultatima i razmišljanjima. Rezultati 

bitno ne odudaraju ni kad je u pitanju vrsta škole, učenici srednjih četverogodišnjih 

strukovnih škola u 56,1% slučajeva su doživjeli ozljedu ili nesreću 

kao posljedicu konzumacija alkohola. 

Generalno možemo uočiti (slika 1, slika 2) kako se s dobi ispitanika smanjuje 

i količina nasilje i viktimizacije što se može pripisati odrastanju te umjerenosti 

u kozumaciji alkohola. 

Dobiveni podaci ukazuju na to da je ukupno 69 (15,3%) učenika pilo alkohol 

u životu i sudjelovalo u tučnjavi, njih 67 (15,2%) je pilo u zadnjih 12 mjeseci 

te potom sudjelovalo u tučnjavi, dok je njih 68 (15,3%) konzumiralo alkohol u 

zadnjih 30 dana te sudjelovalo u tučnjavi. U odnosu na varijablu doživljavanje 

ozljede ili nesreće uočavamo kako je 58 (12,9%) učenika koje je konzumiralo 

alkohol u životu doživjelo neku vrstu vitimizacije, njih 57 (12,9%) je kozumiralo 

209



400 

350 

300 

250 

200 

150 

100 

tuč njava‐ ne 

tuč njava‐ da 

ozljede ili nesreć a ‐ ne 

ozljede ili nesreć a ‐ da 

50 

0 

opijanje u životu opijanje zadnjih 12 mj. opijanje zadnjih 30 dana 

Slika 3. Sudjelovanje u tučnjavi, doživljavanje ozljede ili nesreće pod jakim 

utjecajem alhohola u odnosu na vremenska razdoblja 

(u životu, zadnjih 30 dana, zadnjih 12mj.) 

alhohol u zadnjih 12 mjeseci te potom doživjelo viktimizaciju, a njih 58 (13,1%) 

je doživjelo viktimizaciju kao posljedicu konzumacije alkohola u zadnjih 30 

dana. Iz rezultata je razvidno kako vremenska razdoblja konzumacije alkohola 

bitno ne utječu na pojavnost nasilnog ponašanja i viktimizaciju 

100 

90 

80 

70 

60 

50 

40 

30 

20 

tuč njava‐ne 

tuč njava‐da 

ozljede ili nesreć a ‐ne 

ozljede ili nesreć a ‐da 

10 

0 

opijanje u životu (10x 

i više) 

opijanje zadnjih 6 mj. 

(10x i više) 

opijanje zadnjih 30 

dana (10x i više) 

Slika 4. Konzumacija alkohola 10 puta i više te sudjelovanje u tučnjavi ili 

doživljavanje ozljede ili nesreću u odnosu na varijable: opijanje u životu, 

opijanje u zadnjih 6 mjeseci i opijanje u zadnjih 30 dana 

210



Kao što je prikazano na slici (slika 4.) kao najrizičnija kategorija izdvojena 

je kategorija konzumacije alkohola 10 puta i više. U odnosu na broj učenika koji 

je sudjelovao u tučnjavi možemo uočiti kako je 35 (52,2%) učenika konzumiralo 

alkohol 10 puta i više u životu, 22 (32,8%) u zadnjih 12 mjeseci te 14 (20,5%) 

zadnjih 30 dana. Što se tiče viktimizacije rezultati pokazuju kako je doživjelo 

ozljedu ili nesreću te pilo 10 i više puta u životu 34 (58,6%) , u zadnjih 12 

mjeseci 21 (36,8%) te u zadnjih 30 dana 12 (20,7%) učenika. Možemo uočiti 

kako se sa češćom prekomjernom konzumacijom alkohola povećava agresivno 

ponašanje i viktimizacija. Takvi podaci nam omogućavaju da ustanovimo kako 

je češća konzumacija alkohola povećava mogućnost sudjelovanja u tučnjavi i 

viktimizaciju. 

Zaključak 

Sumirajući dobivene podatke možemo uočiti kako se prekomjerna konzumacija 

alkohola u kombinaciji sa sudjelovanjem u tučnjavi i viktimizacijom nešto 

češće javlja kod učenika u dobi od 15, 16 godina, kod učenika četverogodišnjih 

strukovnih škola te sa češćom konzumacijom (10 puta i više, zadnjih 

30 dana). Zanimljiv podatak je svakako nešto češća konzumacija alkohola učenika 

četverogodišnjih strukovnih škola u odnosu na gimnaziju i trogodišnju strukovnu 

školu, tako da bi daljnja istraživanja na tu temu možda razjasnila moguću 

povezanost. 

Generalno gledajući, ako uzmemo u obzir rezultate istraživanja, možemo 

zaključiti da je nasilno ponašanje mladih povezano s ranom adolescencijom, prekomjernom 

te učestalom konzumacijom alkohola. Zanemarimo li biološke i individualne 

rizične čimbenike koji su povezani s ranom konzumacijom alkohola, 

moramo uočiti da najveći problem leži u socijalnoj pozadini. Ne možemo se ne 

zapitati zašto se zakoni ne provode te kako je uopće moguće da maloljetnici kupuju 

i konzumiraju alkohol bez ikakavih ograničenja. Konzumacija alkohola kao 

normalna pojava toliko je ukorjenjena u društvene navike da se malo tko trudi 

raditi na njenom iskorjavanju. Ne možemo okrivljavati mlade što sudjeluju u 

ustaljenim "ritualima" kada cjelokupno društvo takvo ponašanje, ne samo da 

podržava nego i promovira kao zabavno. Na maloljetničku konzumaciju alkohola 

se gleda kao normalan dio sazrijevanja, mladima olakašava socijalizaciju, roditelji 

nedovoljno obraćaju pozornost, kafići i klubovi povećavaju zaradu, a 

posljedice se zanemaruju. 

Problematika maloljetniče konzumacije alkohola u RH u velikom je porastu 

te se jako malo toga čini na preventivnoj i intervencijskoj razini. Sprječavanje 

maloljetničke konzumacije alkohola trebalo bi se provoditi na svim razinama 

od individualne do državne. Smatramo da bi se trebalo više pozornosti posvetiti 

pravovremenom informiranju o štetnosti alkohola i mogućim posljedicama. 

Zajedničkom suradnjom stručnjaka i šire javnosti problem alkoholizma se 

211



vjerovatno ne bi mogao iskorjeniti, ali bi se moglo utjecati na smanjenje maloljetničke 

konzumacija alkohola, smanjenje posljedica i osiguravanja zdravije budućnosti 

slijedećim generacijama. 

Literatura 

Gačić, B. (1988). Alkoholizam: bolest pojedinca, porodice i društva. Beograd: "Filip 

Višnjić" 

Butorac, K. (2010). Neka obilježja osobnosti kap prediktivni čimbenici zlouporabe i 

ovisnosti o drogama i alkoholu, Visoka policijska škola, MUP 

Vuković, A., Milašin, A. i Buljubašić Kuzmanović V. (2009). Učestalost vršnjačkog 

nasilja osvećivanjem kao nasilne strategije sučeljavanja među učenicima osnovne 

škole, Život i škola, 22,78-96. 

Kuzman, M., Pejnović Franelić, I., Pavić Šimetin, I. i Pejak, M. (2008). Europsko 

istraživanje o pušenju, alkoholu i drogama među učenicima (Izvješće za Republiku 

Hrvatsku i Grad Zagreb). Zagreb: Hrvatski zavod za javno zdravstvo. 

Marušić I. i Pavin Ivanec T. (2003). Praćenje vršnjačkog nasilja u osnovnim školama: 

spolne razlike u učestalosti i vrstama nasilnog ponašanja. Ljetopis socijalnog 

rada, 15(1), 5-19. 

Zoričić Z., Gašpar V. i Ilić S.(2008). Problems associated with drinking in young 

people in Croatia. Alcoholism, 1(29), 35. 

Why Do Adolescents Drink, What Are the Risks, and How Can Underage Drinking 

Be Prevented? – National Institute on alcohol abuse and alcoholics 

(http://pubs. niaaa.nih.gov/publications/aa67/aa67.htm) 

Interpersonal violence and alcohol – WHO (2006) 

(http://www.who.int/violence_injury_prevention/violence/world_report/factsheets/p 

b_violencealcohol.pdf) 

Summary 

Many correlation and experimental studies show that acute alcohol consumption 

is related with agressive behaviour. Although monocausal view on 

relations between alcohol and agression is abondoned, many reasearches are 

based on analysis of connnection between alcohol and agression.Undreage 

drinking (even in elementry school) was shown to be predictor of acute and 

future problems related to alcohol consumption. If we consider that 50% of 

violent crimes are comitted under influence of alcohol (according to reasearch 

on adult population) we have to ask ourselves what influnce alcohol 

consuption has on violent behaviour and violent victimization of young 

people. 

In march 2010. we conducted a research about drinking patterns and stand of 

view on alcohol consuption on sample of students accomodated in student 

212



dormitories in Zagreb (N= 457). Aim of this study is to examine the 

participation of students in fight and victimization under influnce of alchol 

over last year with difference in school type and age. 

213

214 


str. 203.-213.



Izvorni znanstveni rad – UDK 364.271-053.6 

316.624:177.61 

NASILJE U VEZAMA ADOLESCENATA 

Ana Jakopec, dipl. psiholog 

Studij psihologije 



ana.jakopec@gmail.com 

dr. sc. Daniela Šincek 

Studij psihologije 



daniela.sincek@gmail.com 

Sažetak 

Cilj ovog istraživanja bio je dobiti uvid u (1) stavove adolescenata prema 

nasilju u vezama te (2) u učestalost i oblike (fizičko, seksualno i psihološko) 

nasilja u vezama adolescenata. Autorice su nastojale provjeriti razlikuju li se 

stavovi prema nasilju u vezama te razlikuju li se polaznici prvih, drugih, 

trećih i četvrtih razreda po učestalosti doživljavanja i činjenja pojedinih oblika 

nasilja u vezama, te postoji li povezanost stavova prema nasilju i činjenja 

nasilja u vezama. Rezultati su pokazali kako iznenađujuće visok postotak 

adolescenata ima pozitivne stavove prema pojedinim oblicima nasilja u vezama 

te ujedno ima iskustvo nasilja unutar veza, neovisno o stupnju školovanja, 

tj. razredu koji polazi. 

Adolescenti se obzirom na dob ne razlikuju po stavovima prema nasilju, niti 

po činjenju i doživljavanju nasilja u vezama. Jedina iznimka je činjenje seksualnog 

nasilja koje statistički značajno više čine polaznici četvrtih nego prvih 

razreda, što vjerojatno treba povezati i s dobnim razlikama u seksualnim 

iskustvima općenito. 

Iako su indikatori činjenja i doživljavanja nasilja među adolescentima u 

ovom istraživanju relativno blagi oblici ponašanja (npr. vikanje, odgurivanje i 

slično), nasilje u vezama adolescenata prepoznato je kao problem koji zahtjeva 

sustavnu izradu, provedbu i evaluaciju preventivnog programa. 

Uvod 

Prije 1981. godine vrlo malo pažnje je posvećivano nasilju u vezama mladih. 

Literatura o interpersonalnom nasilju bila je usmjerena uglavnom na dječje i 

obiteljsko zlostavljanje (Shook, Gerrity, Jurich i Segrist, 2000). Problem nasilja 

u vezama mladih također do nedavno nije bio predmet istraživanja u Republici 

Hrvatskoj. Istraživanja su pratila trend u svijetu i u skladu s tim trendom us- 

215

Ana Jakopec i Daniela Šincek: Nasilje u vezama adolescenata, str. 215.-226. 

mjeravala svoju pažnju na nasilje u vezama odraslih. Ipak, u novije vrijeme prepoznaje 

se važnost nasilja koje se događa već u mladenačkim vezama. 

Pojam nasilja u vezama predstavlja pojavnost fizičkih, seksualnih i/ili psiholoških 

nasilnih epizoda u intimnim vezama (Herman, 2009). Rapoza, i Baker 

(2008) uočili su postojanje većeg stupnja psihološkog i fizičkog zlostavljanja 

kod srednjoškolskih parova nego bračnih partnera. Nadalje, druga istraživanja 

(Malik, Sorenson i Aneshensel, 1997) pokazala su kako je doživljavanje seksualnog 

i psihološkog nasilja od strane partnera najčešće u srednjoj adolescenciji, 

te u ranim 20-tim. 

Rezultati mnogih međunarodnih istraživanja (kao i istraživanja Centra za 

edukaciju, savjetovanje i istraživanje – CESI) provedenih u zadnjih desetak godina 

pokazuju zabrinjavajuću učestalost nasilnih ponašanja u adolescentskim 

vezama, kao i ozbiljne posljedice za fizičko, mentalno, seksualno i reproduktivno 

zdravlje mladih. Adolescencija je razdoblje u kojem uglavnom započinje 

stvaranje i razvijanje partnerskih odnosa, a tada naučeni obrasci ponašanja mogu 

se nastaviti i u kasnijim partnerskim vezama. Zahvaljujući CESI-jevim istraživanjima 

2004. i 2007. godine na mlađoj adolescentskoj populaciji u Hrvatskoj 

(16. – 19. god.) problem nasilja u vezama počinje se ozbiljnije proučavati. CESIjevo 

istraživanje iz 2004. godine pokazalo je kako je 60% mladih doživjelo neki 

oblik nasilja u vezi: njih 43% počinilo je neki oblik nasilnog ponašanja, dok rezultati 

istraživanja iz 2007. godine govore o 70% mladih koji su doživjeli nasilno 

ponašanje u vezi od strane partnera, a rezultati za počinjeno nasilje ostali 

su isti (43%). 

Istraživanjima je utvrđeno kako je najčešći oblik doživljenog i počinjenog 

nasilnog ponašanja emocionalno/psihološko nasilje (ljubomora, posesivnost, 

kontrola i izoliranje), dok su fizičko i seksualno nasilje u vezama mladih prisutni 

u manjem obujmu. 

Govoreći o uzrocima nasilja u vezama mladih, nije moguće izdvojiti jedan 

– svaka osoba i svaki odnos su jedinstveni. Dobro poznavanje dinamike, uzroka 

i posljedica nasilja, preduvjet je svrhovitoj intervenciji i kvalitetnoj prevenciji 

kako nasilja općenito tako i nasilja u vezama adolescenata (Buljan-Flander i sur, 

2009). Nasilje u vezama mladih javlja se neovisno o dobi, religiji i socioekonomskom 

okruženju (Herman, 2009). 

Nasilje u partnerskim odnosima povezano je s različitim načinima uspostavljanja 

i održavanja nadmoći i kontrole (npr. poznat je kotač moći i kontrole). 

Kao i u drugim vrstama odnosa, i u partnerskim odnosima nasilje može imati 

različite oblike od kojih su najpoznatije podjele na: 

1. emocionalno/psihološko nasilje koje se provodi s ciljem kontroliranja, 

izoliranja i zastrašivanja te dovodi do slabljenja samopoštovanja i integriteta 

druge osobe i smanjivanja njene sposobnosti za samostalno odlučivanje 

i djelovanje. Obuhvaća prijetnje, zabrane, provjeravanje i praćenje, 

ograničavanje i sprečavanje razgovora i izlazaka, ignoriranje i lju- 

216



bomorno ponašanje, ucjenjivanje, ogovaranje, vrijeđanje, ponižavanje, 

ismijavanje, ponižavanje i uvredljive komentare i slično. 

2. seksualno nasilje uključuje sve oblike seksualnog uznemiravanja i prisile: 

neželjeno seksualno ponašanje, dodire, geste, riječi i komentare, 

nagovaranje ili ucjenjivanje da bi osoba pristala na seksualne aktivnosti, 

prisiljavanje na seksualne aktivnosti, iskorištavanje alkoholiziranosti/ 

drogiranosti osobe u svrhu seksualnih aktivnosti, pokušaj silovanja i 

silovanje. 

3. fizičko nasilje odnosi se na različite oblike tjelesnog zlostavljanja, što 

uključuje šamaranje, guranje, štipanje, prekrivanje usta da osoba prestane 

govoriti, čupanje kose, ugrize, udaranje, pokušaj ubojstva i ubojstvo. 

Adolescencija je značajno razdoblje oblikovanja stavova i uvjerenja, između 

ostalog, i o intimnim vezama i rodnim ulogama, kao i o zloupotrebi moći i 

kontrole. Istraživanja pokazuju kako postoji povezanost između stavova koji 

podržavaju upotrebu nasilja prilikom rješavanja sukoba i veće sklonosti agresiji i 

nasilnom ponašanju u vezi: osobe koje toleriraju upotrebu nasilja ili opravdavaju 

nasilno ponašanje u nekim situacijama sklonije su koristiti nasilje u partnerskim 

odnosima. Također, istraživanja su pokazala kako su mladići manje osviješteni i 

informirani o stvarnim uzrocima, oblicima, dinamici i posljedicama nasilja u 

partnerskim vezama (CESI, 2007). 

Gore navedeni razlozi povod su ispitivanju stavova srednjoškolaca o ovoj 

temi, pogotovo stavova mladića prvih i drugih razreda, koji možda imaju 

siromašnije iskustvo u vezama (sukladno s tim i siromašnije iskustvo s nasiljem 

u vezama) u odnosu na učenike završnih razreda, međutim, ukoliko posjeduju 

stavove koji podržavaju upotrebu nasilja prilikom rješavanja problema, neovisno 

o njihovu (ne)iskustvu, ne bi bilo prerano uključiti i učenike tih razreda u 

preventivni program, baziran na promjeni znanja, stavova i osviještenosti o 

nasilju u vezama. Osobito je izazovno provjeriti kakvi su stavovi i iskustva mladića 

jedne škole koju gotovo u pravilu pohađaju mladići. 

Nasilje u partnerskim vezama predstavlja značajan, sveprisutan problem. 

Javna djelovanja, razne istraživačke, edukacijsko-preventivne aktivnosti, najčešće 

se bave obiteljskim i vršnjačkim nasiljem (CESI, 2007). 

Ukoliko nasilnom i nenasilnom ponašanju pristupimo kao naučenim oblicima 

ponašanja, moguće je kroz preventivne aktivnosti educirati mlade da odustanu 

od upotrebe nasilja i izaberu nenasilne mogućnosti. Prije osmišljavanja 

takvih programa važno je dobiti uvid u stavove i iskustva nasilja u mladih i provjeriti 

jesu li podaci dobiveni na skupini mladića koji se školuju u spolno homogenom 

okruženju usporedivi s podacima dobivenim u ranijem istraživanju na 

općoj populaciji adolescenata. Eventualne razlike mogu ukazati na posebne zahtjeve 

koje treba zadovoljiti preventivni program koji bi se provodio u ovakvim 

okolnostima školovanja. Također, podaci o stavovima i iskustvima mladića raz- 

217


ličite dobi dati će određeni uvid u eventualne razlike koje se mogu povezati s 

dobi. Na temelju tih podataka moći će se bolje razumjeti pojava i, primjerice, 

odabrati najpovoljnija dob za provođenje preventivnih aktivnosti ili osmišljavanje 

različitih preventivnih aktivnosti usklađenih s potrebama mladića različite 

dobi. 

Cilj i problemi istraživanja 

Cilj ovog istraživanja je dobiti uvid u (1) stavove adolescenata prema 

nasilju u vezama te (2) u učestalost različitih oblika (fizičko, seksualno i psihološko) 

nasilja u vezama adolescenata. U skladu s tim postavljeni su sljedeći problemi: 

1. Provjeriti razlikuju li se stavovi prema nasilju u vezama te razlikuju li se 

polaznici prvih, drugih, trećih i četvrtih razreda po učestalosti doživljavanja 

i činjenja pojedinih oblika nasilja u vezama. 

2. Provjeriti postoji li povezanost stavova prema nasilju i činjenja nasilja u 

vezama. 

Metoda 

Sudionici i postupak 

U istraživanju je sudjelovalo 195 učenika, od čega 186 mladića i 9 djevojaka, 

slučajno odabranih prvih, drugih, trećih i četvrtih razreda Elektrotehničke i 

prometne škole Osijek. Raspon godina kretao se od 14 do 19. U konačnu obradu 

podataka ušli su rezultati 144 sudionika, odnosno onih mladića s iskustvom u 

vezi u trajanju od najmanje dva mjeseca. 

Slučajnim odabirom uzorkovana su po dva odjeljenja iz prvih, drugih, 

trećih i četvrtih razreda, neovisno o trajanju obrazovnog programa. Prije početka 

ispunjavanja upitnika, učenicima su podijeljeni obrasci na kojima su izrazili svoj 

pristanak na sudjelovanje u istraživanju. Istraživanje u trajanju od 20 minuta 

provedeno je u okviru sata razrednog odjela. Na samom početku, učenicima je 

izrečena opća uputa te su upućeni u način ispunjavanja upitnika. Nakon istraživanja, 

učenicima je rečeno kako mogu doći na razgovor sa školskom psihologinjom 

ukoliko se osjećaju uznemireno. Naknadno su učenici izdvojeni ovisno o 

tome jesu li ikad bili u vezi (u istraživanje ulaze oni koju su do trenutka istraživanja 

bili najmanje 2 mjeseca u vezi), budući se u istraživanju ispituje 

učestalost i oblik nasilja u vezama, stoga je dio učenika koji do trenutka ispitivanja 

nikada nisu bili u vezi izuzet iz dijela daljnje obrade podataka. 

218



Instrumenti 

U istraživanju su korišteni sljedeći instrumenti: Upitnik o sociodemografskim 

podacima, Revidirana skala rješavanja sukoba (Straus, Hambey, i Warren, 

2003) te Skala stavova prema nasilju u vezi (Price, Byers, Belliveau, Bonner, 

Caron, i sur., 1999). 

• Upitnik o sociodemografskim podacima sadrži 6 pitanja od kojih su 2 osnovna 

vezana uz spol i dob učenika, a preostala 4 pitanja vezana su uz 

učenikovo iskustvo u dosadašnjim vezama: "je li ikada bio u vezi koja je 

trajala najmanje 2 mjeseca", "koliko je veza imao do sada", "koliko je 

trajala najduža veza" te "je li trenutno u vezi". Sva pitanja su zatvorenog 

tipa. 

• Skale stavova prema nasilju u vezi – (SSPNV, Attitudes toward dating 

violence scales; Price, Byers, Belliveau, Bonner, Caron, i sur., 1999) 

ispituje stavove prema nasilju u vezi. 

• Skala sadrži 36 čestica podijeljenih u 6 subskala (Psihološko nasilje od 

strane muškarca, Fizičko nasilje od strane muškarca, Seksualno nasilje od 

strane muškarca, Psihološko nasilje od strane žene, Fizičko nasilje od 

strane žene, Seksualno nasilje od strane žene) – sudionici iskazuju svoj 

stav o pojedinoj tvrdnji na skali od 1 ("Uopće se ne slažem ") do 5 stupnjeva 

("U potpunosti se slažem") 

• Iskustvo nasilja u vezi ispitano je pomoću Revidirane skale rješavanja 

sukoba (CTS2, Revised conflict tactics scales, Straus, Hambey, i Warren, 

2003). 

• Čestice ove skale formulirane su u obliku parova pitanja: "što je učinila 

osoba koja ispunjava upitnik i što je učinio partner/partnerica te osobe ". 

Ispunjavanje skale sa svih 39 parova izjava traje 10 do 15 minuta. CTS2 

sadrži 5 subskala: a) pregovaranje (učestalost pozitivnih taktika usmjerenih 

na postizanje konstruktivnih rješenja sukoba), b) psihološka agresija 

(8 čestica koje obuhvaćaju verbalne i simboličke postupke čija je 

namjera izazivanje psihološke boli i straha), c) fizički napad (12 čestica 

koje se mogu podijeliti u dvije kategorije: blago i izrazito, a ukupan 

rezultat na ovoj skali pokazuje opću razinu napadačkog ponašanja, dok 

kategorije opisuju prirodu napada i stupanj opasnosti za žrtvu), d) ozljede 

(ove se čestice također mogu grupirati u kategoriju blagog i izrazitog, a 

rezultati na ovoj skali mogu pomoći u utvrđivanju trenutnog stupnja opasnosti 

za žrtvu, ali ne nužno i rizika od budućeg teškog fizičkog napada), 

e) seksualna prisila (7 čestica koje zahvaćaju seksualne činove bez pristanka 

te uključuju nezaštićeni seks, oralni i analni seks, te su podijeljene 

u kategorije blagog i izrazitog, ovisno o tome je li korištena fizička sila). 

Za potrebe ovog istraživanja koristit će se subskale psihološke agresije, 

fizičkog napada i seksualne prisile. Sudionici za svaki navedeni vlastiti i 

219


partnerov postupak izražavaju počinjenu i doživljenu učestalost na skali 

od 6 stupnjeva (0 - nikad, do 5 - vrlo često (nekoliko puta tjedno)). 


Većina mladića izjavljuje kako je imala iskustvo veze (77,7%). U vrijeme 

provođenja istraživanja 36% mladića nalazi se u vezi. Za gotovo polovicu 

(47,2%) najduža veza trajala je od 6 mjeseci do 5 godina, dok je za gotovo trećinu 

(31,4%) mladića najdulja veza trajala do šest mjeseci. 

Dobne razlike u stavovima prema nasilju u vezama 

U istraživanju, učenicima je postavljeno pitanje slažu li se s određenim 

tvrdnjama koje opisuju fizičko/seksualno/emocionalno nasilje u vezama. Dobiveni 

rezultati su pokazali kako mladići u velikoj mjeri ne prepoznaju određene 

oblike ponašanja kao nasilne te kako imaju izrazito pozitivne stavove prema pojedinim 

oblicima nasilja u vezama (primjerice, 48,6% mladića se NE slaže s 

tvrdnjom da "Dečki nikad ne smiju napiti svoje djevojke kako bi ih nagovorili na 

seks", 37,5% njih drži kako je "U redu prisiliti djevojku na seks ukoliko ona već 

ima seksualnog iskustva", dok se 50% mladića slaže s tvrdnjom da "Djevojka ne 

treba viđati svoje prijatelje i prijateljice ako to smeta njenom dečku") 

Razlika u stavovima prema nasilju u vezama između polaznika prvih, drugih, 

trećih i četvrtih razreda provjerena je analizom varijance. 

Nije pronađena statistički značajna razlika u stavovima prema nasilju u 

vezama između polaznika prvih, drugih, trećih i četvrtih razreda (F (3,128) = 

0,662, p = 0,577). 

Dobne razlike u doživljenom i počinjenom nasilju u vezama 

Više od tri četvrtine mladića (79,2%) izjavljuje kako je doživjelo da se 

osoba s kojom su u vezi nasilno ponaša. Postotak mladića koji su doživjeli neki 

oblik nasilnog ponašanja u vezi, nešto je veći od postotka dobivenog u istraživanju 

CESI-ja 2007. godine. 

Mladići najčešće doživljavaju psihološke/emocionalne oblike nasilja njihovih 

partnerica (78,3%); verbalne uvrede, ljubomoru, posesivnost, emocionalne 

ucjene, kontrolirajuće i optužujuće ponašanje. O doživljenom fizičkom nasilju 

izvještava 66% mladića, dok o doživljenom seksualnom nasilju izvještava 41,8% 

mladića. 

220



Kod ispitivanja načina na koje se mladići ponašaju nasilno u svojim vezama 

pokazalo se kako više od tri četvrtine mladića (80,8%) izjavljuje kako se 

ponašalo nasilno prema partnerici. 

Čak 80,3% mladića izjavljuje kako je počinilo neku vrstu psihološkog/ 

emocionalnog nasilja prema partnerici, 54,9% mladića izvještava o počinjenom 

fizičkom nasilju prema partnerici, dok 43,4% mladića izvještava o počinjenom 

seksualnom nasilju prema partnerici. Učestalost doživljenog i počinjenog nasilja 

u vezama prikazana je u Tablici 1. 

Tablica 1. Učestalost doživljenog i počinjenog nasilja u partnerskim vezama 

adolescenata 

Emocionalno/ 

Fizičko nasilje psihološko Seksualno nasilje 

nasilje 

Počinjeno 54,9% 80,3% 43,4% 

Doživljeno 66% 78,3% 41,8% 

U skladu s prijašnjim istraživanjima (CESI, 2007), mladići izvještavaju o 

najvećoj zastupljenosti emocionalnog/psihološkog nasilja u vezama u usporedbi 

s ostalim oblicima nasilja. Veći postotak mladića izvještava o počinjenom nego 

o doživljenom emocionalnom/psihološkom nasilju. Ranija istraživanja pokazala 

su kako su mladići u odnosu na djevojke statički značajno skloniji izjavljivati da 

ih osoba s kojom su u vezi ogovara, baca ili uništava njihove stvari, dok su 

ujedno skloniji ismijavati osobu s kojom su u vezi (CESI, 2007), što, uzevši u 

obzir konkretna pitanja, donekle potvrđuju i nalazi ovog istraživanja. 

Također, udio mladića koji izvještava o doživljenom fizičkom nasilju od 

strane partnerice, veći je od udjela mladića koji iskazuju da su počinili fizičko 

nasilje, što je uobičajeno u ovakvim istraživanjima. Ono što se može uočiti je da 

su razlike u tim udjelima u ovom istraživanju veće, nego razlike u ranije provedenim 

istraživanjima. Dobiveni rezultati vezani uz fizičko nasilje, mogli bi se 

pripisati posljedicama raznih kampanja protiv nasilja (što putem medija, što putem 

preventivnih programa), putem kojih su mladići postali u većoj mjeri 

spremni naglašavati količinu doživljenog fizičkog nasilja kako bi se prikrio značaj 

činjenja istog uslijed straha od osude/osjećaja nelagode/davanja poželjnih odgovora. 

Također, postoje i ostala moguća objašnjenja, pojašnjena niže u tekstu. 

U ranijim istraživanjima (CESI, 2007) navođeno je kako su mladići skloniji 

ne prepoznavati određena ponašanja kao zlostavljajuća te da nakon doživljenog 

zlostavljanja ostaju neuznemireni, ravnodušni te izjavljuju kako im je nasilna 

situacija bila smiješna. 

Ovim istraživanjem, uslijed nedostatka pitanja tog tipa, nisu se mogli 

provjeriti i sa sigurnošću utvrditi navedeni nalazi. Međutim, prema komentarima 

221


mladića 1 (zabilježenim pokraj pitanja, prilikom predavanja upitnika i izlaska iz 

učionice), moglo bi se naslutiti kako mladići uistinu ne prepoznaju određena 

ponašanja kao zlostavljajuća. 

Ranija istraživanja (CESI, 2007) navode kako djevojke najčešće čine 

fizičko nasilje u samoobrani, tj. kao odgovor na doživljeno fizičko nasilje od 

strane partnera. Obzirom na sličnost visine postotka doživljenog/počinjenog fizičkog 

nasilja, to bi mogao biti slučaj i u ovom istraživanju. O doživljenom nasilju 

u ovom se istraživanju moglo zaključivati samo posredno, kroz odgovore 

mladića o ponašanju partnerica – rezultati/frekvencije izjava o počinjenom fizičkom 

nasilju od strane njihovih partnerica ipak bi se mogle razlikovati od dobivenih 

kada bi se ispitale i same partnerice (što se navodi i u karakteristikama 

CTS2 skale). 

Također, iznenađuju i podaci dobiveni za seksualno nasilje. Iako se mladići 

u većoj mjeri izjašnjavaju o činjenju nego o doživljavanju seksualnog nasilja, 

postotak je iznenađujuće podjednak i visok. Isti trend dobiven je i u istraživanju 

CESI-ja. Visoki rezultati se ponovno mogu protumačiti neprepoznavanjem određenih 

ponašanja kao nasilnih ("Nije ozbiljno mislila da joj se neda ako je na kraju 

ipak pristala", "To nije zlostavljanje" – komentar uz pitanje vezano uz nagovor 

djevojke na spolni odnos kada ona to ne želi, "Prisilila me na seks, ali to 

ustvari nije bila prisila, ja sam to želio") i sl., ili pak neozbiljnim pristupom temi 

istraživanja te sukladno tomu davanjem lažnih odgovora, odnosno, vlastitim željama 

ili projekcijama za situacijama kada će "oni morati pristati" na seksualni 

odnos (CESI, 2007). Također, treba imati na umu da u ovom istraživanju koristimo 

subskale za seksualno nasilje za koje sami autori navode da mjere i blaže 

oblike ponašanja (koje oni nazivaju seksualnom prisilom, a ne seksualnim nasiljem). 

Tako u istraživanju u kojem su provjeravali mjerne karakteristike ove 

skale na odraslom uzorku (Straus, Hamby, Boney-McCoy i Sugarman, 1996) su 

utvrdili da 37% muškaraca čini, a 38% doživljava seksualnu prisilu, dok 17% 

žena iskazuje da čini, a 30% da doživljava seksualnu prisilu. 

Postojanje razlike u učestalosti doživljavanja i činjenja pojedinih oblika 

nasilja u vezama između polaznika prvih, drugih, trećih i četvrtih razreda škole, 

provjereno je s više jednosmjernih analiza varijance. Dobiveni rezultati prikazani 

su u Tablici br.2. 

Pronađene su statistički značajne razlike u učestalosti činjenja seksualnog 

nasilja (F(3,139) = 3,662 , p = 0,014), među polaznicima pojedinih razrednih 

odjeljenja. 

1 "To je bilo u žaru rasprave", "Nisam to tako mislio, zezao sam se", "Seksi je kad se 

ljuti", "Prisilila me na seks, ali to ustvari nije bila prisila, ja sam to želio", "To nije 

zlostavljanje" (Komentar uz pitanje vezano uz nagovor djevojke na spolni odnos kada 

ona to ne želi) itd. 

222



Učestalost 

činjenja 

Učestalost 

doživljavanja 

*p < .05 

Tablica 2. Rezultati jednosmjernih analiza varijance 

Fizičko nasilje Psihološko nasilje Seksualno nasilje 

F(3,138) = 1,841, F(3,138) = 1,102 *F(3,139) = 3,662 

p = 0,143 

p = 0,351 

p = 0,014 

F(3,137) = ,632 F(3,139) = 1,075 F(3,137) = 2,448 

p = 0,596 

p = 0,362 

p = 0,066 

Kako bi se ispitalo koja se razredna odjeljenja međusobno statistički značajno 

razlikuju, provedena je post hoc analiza pomoću Scheffe testa. Rezultati 

Scheffe testa (t = 1,789, p < 0,05) pokazali su kako su polaznici četvrtih razreda 

(M = 2,84, SD = 3,484) statistički značajno skloniji činjenju seksualno nasilnog 

ponašanja nad partnericom u odnosu na polaznike prvih razreda (M = 1,05 SD = 

2,202) 

Navedeno smatramo da treba pripisati tome da je više mladića u četvrtim 

razredima spolno aktivno nego u prvim razredima pa samim time imaju i veću 

vjerojatnost da počine seksualnu prisilu. Kako nemamo podatak koliko je naših 

sudionika seksualno aktivno, nismo mogli testirati ovu pretpostavku. 

Pošto nisu pronađene razlike u učestalosti činjenja i doživljavanja ostalih 

oblika nasilja u vezama između polaznika različitih stupnjeva školovanja (vidi 

tablicu 2), može se zaključiti kako u ovom razvojnom periodu nema značajnih 

dobnih razlika te je primjereno prevenciji pristupiti s jednim općim programom 

(imajući u vidu eventualne razlike u području spolnosti i seksualnog nasilja). 

Povezanost stavova prema nasilju i činjenja nasilja 

Utvrđena je pozitivna povezanost (r = 0,433, p < 0,01) između stavova koji 

podržavaju upotrebu nasilja prilikom rješavanja sukoba i veće sklonosti nasilnom 

ponašanju u vezi: mladići koji toleriraju upotrebu nasilja ili opravdavaju 

nasilno ponašanje u nekim situacijama, skloniji su koristiti nasilje u odnosima. 

Na temelju ovih rezultata ne možemo tvrditi da stavovi predviđaju ponašanje. 

Ipak, očito je da mladi s pozitivnijim stavovima prema nasilju iskazuju više 

nasilnih ponašanja u vezi. Unatoč tome, kad se općenito analiziraju stavovi 

prema nasilju u vezi, oni su u globalu negativni, što je u skladu s Clarck, 2001. u 

CESI, 2007, ali u ranijim dijelovima ovog rada izneseni su neki zabrinjavajući 

podatci koji ukazuju na pozitivne stavove mladih prema nekim oblicima nasilja 

u vezi. Upravo ti podaci i ove pozitivne korelacije smatramo osnovom da preventivni 

program u ovom području zasnivamo na pokušaju promjene stavova 

prema nasilju, prepoznavanju što je sve nasilje, kakve sve posljedice donosi, 

ponekad i paradoksalne (primjerice naši mladići koji nastoje umanjiti, pa i promijeniti 

značenje nasilja koje su doživjeli) i podučavanju primjerenih oblika 

ponašanja u konfliktnim situacijama. 

223


Nasilje u vezama adolescenata prepoznato je kao problem koji zahtjeva 

sustavnu izradu, provedbu i evaluaciju preventivnog programa usmjerenog na: 

(1) promjenu stavova o nasilju, (2) osvještavanje mitova o nasilju, (3) prepoznavanje 

i osvještavanje psiholoških/emocionalnih oblika nasilja, kao i prvih 

znakova nasilne veze, (4) razumijevanje dinamike moći i kontrole u vezama, (5) 

razvijanje i jačanje komunikacijskih vještina te vještina pregovaranja i rješavanja 

sukoba kao aspekata kvalitetnih i nenasilnih veza te ostale čimbenike. 

Obzirom na rezultate, program bi trebalo početi provoditi od samih početaka 

srednjeg školovanja. 

U svrhu daljnjeg razumijevanja problematike nasilja u mladenačkim vezama 

važno bi bilo dobiti korisničku perspektivu, odnosno čuti kako sudionici istraživanja 

doživljavaju ove rezultate i naše interpretacije te koliko se slažu s 

njima. Na temelju povratnih informacija bilo bi moguće uvažiti potrebe i smjernice 

koje bi kao bitne naveli i sami mladi, koji bi se možda i sami dodatno 

uključili u promicanje nenasilja u vezama izradom plakata, snimanjem i prikazivanjem 

raznih filmskih isječaka o ovoj temi. 

Istraživanje bi bilo potpunije, a samim time i rezultati vjerodostojniji, kada 

bi se u upitnik uključila i pitanja o, recimo, ostalim obilježjima veze navedenim 

u raspravi, stavovima o rodnim ulogama, iskustvima viktimizacije te procjene 

sposobnosti prepoznavanja različitih oblika nasilnih ponašanja i znakova nasilja 

u vezi. Trebalo bi prikupiti i veći broj kvalitativnih podataka o pojavi, što bi doprinijelo 

boljem razumijevanju iste. 

Također, bilo bi poželjno istražiti postoje li razlike među polaznicima spolno 

homogenih škola koje pohađaju samo (uglavnom) djevojke, kao i postoje li 

razlike s obzirom na polaznike trogodišnjih i četverogodišnjih smjerova u 

ovakvim školama. 

Zaključak 

Rezultati su pokazali kako iznenađujuće visok postotak mladića ima pozitivne 

stavove prema pojedinim oblicima nasilja u vezama te ujedno i čini/ 

doživljava nasilje u vezi, neovisno o stupnju školovanja, odnosno razredu koji 

polazi. 

Učenici se s obzirom na dob ne razlikuju po stavovima prema nasilju, niti 

po činjenju i doživljavanju nasilja u vezama. Jedina iznimka je činjenje seksualnog 

nasilja koje statistički značajno više čine učenici četvrtih razreda no učenici 

prvih razreda, što vjerojatno treba povezati i s dobnim razlikama u seksualnim 

iskustvima općenito. 

Iako su indikatori činjenja i doživljavanja nasilja među učenicima ove Škole 

relativno blagi oblici ponašanja (npr. vikanje, odgurivanje i slično), nasilje u 

vezama mladića Škole prepoznato je kao problem koji zahtjeva sustavnu izradu, 

provedbu i evaluaciju preventivnog programa. 

224



Literatura 

Buljan Flander, G., Ur. (2009). Je li moguće da je to ljubav? Priručnik o nasilju u vezama 

mladih http://www.vasezdravlje.com/modules/izdanja/images/43-special. 

pdf 

Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje – CESI (2007). Nasilje ne prolazi 

samo od sebe – izvještaj o istraživanju rodno uvjetovanog nasilja u adolescentskim 

vezama u Republici Hrvatskoj. Zagreb: CESI. 

Fergusson, D. M., Harwood, L. J. i Ridder, E. M. (2005). Partner violence and 

mental health outcomes in New Zealand birth cohort. Journal of Marriage and 

Family, 67, 1103-1119. 

Herrman, J. W. (2009). There’s a fine line...Adolescent dating violence and 

prevention. Journal of Pediatric Nursing, 35(3), 223-267. 

Josephson, W. L. i Proulx, J. B. (2008). Violence in young adolescents' relationships: 

A path model. Journal of Interpersonal Violence, 23(2), 189-208. 

Magdol, L., Moffitt, T. E., Caspi, A., Newman, D. L., Pagan, J. i Silva, P. A. (1997). 

Gender differences in partner violence in a birth cohort of 21-year-olds: 

bridging the gap between clinical and epidemiological approaches. Journal of 

Consulting and Clinical Psychology, 65(1), 69-78. 

Malik, S., Sorenson, S. B. i Aneshensel, C. S. (1997). Community and dating violence 

among adolescents: Perpetration and victimization. Journal of Adolescent 

Health, 21, 291-302. 

Price, E. L., Byers, E. S., Belliveau, N., Bonner, R., Caron, B. i sur. (1999). The 

attitudes towards dating violence scales: Development and initial validation. 

Journal of Family Violence, 14(4), 351-375 

Rapoza, K. A. i Baker, A. T. (2008). Attachment styles, alkohol and childhood experiences 

of abuse: an analysis of physical violence in dating couples. Violence 

and Victims, 23(1), 52-65. 

Shook, N. J., Gerrity, D. A., Jurich, J. i Segrist, A. E. (2000). Courtship violence 

among college students: a comparison of verbally and physically abusive 

couples. Journal of Family Violence, 15(1), 1-22. 

Straus, M. A., Hamby, S. L., Boney-McCoy, S. i Sugarman, D. B. (1996). The revised 

conflict tactics scales (CTSZ): Development and preliminary psychometric 

data. Journal of Family Issues, 17(3) 283-316. 

Summary 

The aim of this study was to gain insight into (1) adolescents' attitudes 

towards violence in relationships, and (2) the frequency and forms (physical, 

sexual and psychological) of violence in partner relationships of adolescents 

and possible differences regarding frequency of experiencing and doing any 

form of violence in relationship between adolecents of first, second, third and 

fourth grades. 

225


The results have shown that a surprisingly high percentage of adolescents 

have positive attitudes towards certain forms of violence in relationships, and 

towards the experience of violence, regardless of their educational level. 

Adolescents do not differ in attitudes towards violence as far age is concerned, 

or by doing and experiencing violence in intimate relationships. The 

exception was higher presence of violence acts among fourth-graders in 

comparison to first-graders, which probably should be linked to age differences 

in sexual experiences in general. 

Although the indicators of doing and experiencing violence among adolescents 

are in relatively mild forms of behavior (eg, shouting, pushing, etc.), 

violence in relationships is identified as a problem that requires systematic 

development, implementation and evaluation of preventive programs. 

226



Izvorni znanstveni rad – UDK 316.624:177.61 

159.923.2:316.624 

CRTE LIČNOSTI KAO PREDIKTORI NASILJA 

U LJUBAVNIM VEZAMA 

dr. sc. Jasna Hudek-Knežević, red. prof. 


Filozofski fakultet u Rijeci 


Slavka Krautzeka b.b. - Kampus 

Rijeka 

e-mail: hudekj@ffri.hr 

dr. sc. Igor Kardum, red. prof. 





Rijeka 

e-mail: kardum@ffri.hr 

dr. sc. Asmir Gračanin 





Rijeka 

e-mail: agracanin@ffri.hr 

Sažetak 

Na uzorku od 116 muškaraca u dobi od 18 do 29 godina i 161 žene u dobi od 

18 do 26 godina, trenutno u ljubavnim vezama, ispitano je u kojoj mjeri 

različite crte ličnosti prediciraju učestalost nasilja u vezama. Za procjenu učestalosti 

nasilja u vezama korišten je Upitnik procjene nasilja (Violence 

Assessment Index, VAI; Dobash i sur., 1995), a od crta ličnosti korištene su 

crte pertofaktorskoga modela ličnosti, crte "tamne trijade" (psihopatija, makijavelizam 

i narcisoidnost) i socioseksualnost. 

Rezultati su pokazali da ispitanici izvještavaju o relativno malom broju nasil- 

____________________ 

* Ovaj je članak proizašao iz znanstvenog projekta Osobine ličnosti, emocionalni i socijalni procesi 

kao odrednice zdravlja (009-0092660-2658), provođenog uz potporu Ministarstva znanosti, 

obrazovanja i športa Republike Hrvatske. 

227

Jasna Hudek-Knežević, Igor Kardum i Asmir Gračanin: Crte ličnosti kao prediktori 

nasilja u ljubavnim vezama, str. 227.-239. 

nih ponašanja prema partneru, pri čemu nema značajne razlike između žena i 

muškaraca. Diskriminantna analiza na uzorku muškaraca pokazuju da one 

koji su nasilni u vezama karakterizira viša socioseksualnost i viša psihopatija. 

Detaljnjije ispitivanje pojedinih aspekata socioseksualnosti i psihopatije pokazuje 

da su muškarci koji iskazuju nasilje u ljubavnim vazama imali veći 

broj jednokratnih seksualnih veza i pozitivnije stavove prema nerestriktivnoj 

seksualnosti te da su skloniji antisocijalnom ponašanju i traženju uzbuđenja. 

Na uzorku žena rezultati pokazuju da one koje su bile nasilne u vezama 

karakterizira viša ekstraverzija i viša psihopatija, a od pojedinih komponenti 

psihopatije više antisocijalno ponašanje. 

Uvod 

Tjelesno nasilje u ljubavnim vezama uključuje ponašanja kao što su udaranje, 

gađanje predmetima, davljenje i slično, dok psihičko nasilje najčešće uključuje 

verbalnu agresiju. Longitudinalno istraživanje koje su proveli Smith, 

White i Holland (2003) pokazalo je da je 88% žena kroz razdoblje srednjoškolske 

i fakultetske dobi doživjelo tjelesnu agresiju od strane partnera. White i 

Smith (2009) su pak utvrdili da 26,5 % muškaraca u istom razdoblju barem 

jednom izvrši tjelesnu agresiju prema partnericama. Pretpostavka da su nasilja u 

ljubavnim vezama kojeg čine žene rjeđa nije se pokazala točnom. Rezultati 

meta-analize pokazali su da žene u jednakoj ili čak nešto većoj mjeri iskazuju 

tjelesnu agresivnost, pri čemu su tjelesne ozljede nastale nasiljem muškaraca 

ipak znatno češće (Archer, 2000). Treba napomenuti da su muškarci u manjoj 

mjeri skloni izvještavati o tome da su bili žrtve nasilja te da partneričino nasilje 

često ne doživljavaju kao inkriminiranu radnju (Dutton i Nichols, 2005). 

Prethodna su istraživanja pokazala da važnu ulogu u predikciji nasilnog 

ponašanja imaju stavovi partnera prema nasilju u ljubavnim vezama (Fincham i 

sur., 2008), odnosno prihvaćanje lokalnih kulturalnih normi (Gage i Hutchinson, 

2006). Stav da je nasilje među supružnicima prihvatljivo bolje predviđa agresiju 

u ljubavnim vezama nego nasilje u obitelji i socijalna klasa iz koje pojedinac 

potječe, moć koju ima u vezi te upotreba alkohola (Russel i Hulson, 1992). 

Rezultati istraživanja ukazuju na važnost i drugih varijabli kao što su seksualno i 

tjelesno zlostavljanje u djetinjstvu (Prentky, Knight i Sims-Knight, 1989), konzumacija 

alkohola i droga (Klostermann i Fals-Stewart, 2006) te sposobnost rješavanja 

problema (Riggs i O'Leary, 1989). Kod muških tjelesnih zlostavljača 

tijekom djetinjstva češće je nasilje u obitelji, slabiji roditeljski nadzor i manje 

pozitivnih interakcija roditelj-dijete (White i sur., 2008). 

Istraživanja odnosa osobina ličnosti i sklonosti nasilju u ljubavnim vezama 

pokazuju povezanost tjelesnog zlostavljanja partnera s antisocijalnim sklonostima 

(Dutton, 1994), usmjerenošću na sebe (Dean i Malamuth, 1997), slabom regulacijom 

emocija (McNulty i Hellmuth, 2008) i impulzivnošću (Stuart i 

Holtzworth-Munroe, 2005). Također, nasilje muškaraca u ljubavnim vezama ve- 

228



zano je uz različite oblike psihopatologije (Kessler i sur., 2001), kognitivne distorzije 

i nedostatke (Eckhardt i Dye, 2000) te nedostatne socijalne vještine 

(Anglin i Holzworth-Munroe, 1997). 

Većina dosadašnjih istraživanja bila je usmjerena na ponašajne deficite, 

psihopatologiju i poremećaje ličnosti izvršitelja, a manje na varijacije u osobinama 

ličnosti koje se najčešće ispituju na normalnoj populaciji, kao npr. dimenzije 

petofaktorskog modela ličnosti (Hellmuth i McNulty, 2008). 

Sklonost ljutnji i hostilnost umjereno su povezane s iskazivanjem nasilja 

prema partnericama (Norlander i Eckhardt, 2005). Budući da od svih crta ličnosti 

neuroticizam najsnažnije predviđa sve negativne emocije, pa tako i ljutnju, 

može se očekivati njegova povezanost s nasiljem u ljubavnim vezama kod oba 

spola. Nadalje, budući da su hostilnost i ljutnja obilježja vezana i uz nisku ugodnost, 

ona bi mogla biti negativno povezana s nasiljem u ljubavnim vezama. Čestina 

korištenja taktika zadržavanja partnera kojima muškarci povećavaju sigurnost 

očinstva povezana je s učestalošću tjelesnog i verbalnog nasilja prema partnerici 

(McKibbin i sur., 2007), što je sukladno pretpostavci da znatan dio nasilničkog 

ponašanja u ljubavnim vezama ima funkciju sličnu ljubomori. Neurotičniji 

muškarci pokazuju višu razinu ljubomore, pa se i na temelju toga može 

pretpostaviti povezanost neuroticizma i nasilja prema partnericama. 

Osobe niske savjesnosti imaju slabiju samodisciplinu te manje razmišljaju 

prije djelovanja. U skladu s time utvrđeno je da su manje savjesni muškaci skloniji 

nasilju u ljubavnim vezama (Moffitt i sur., 2000). Istraživanja pokazuju da 

neke varijeble poput sumnje muškaraca u nevjeru partnerica mogu moderirati 

efekte crta ličnosti na nasilje (Kaighobadi i sur., 2009). 

Dosadašnja istraživanja ne omogućavaju jasne hipoteze o povezanosti ekstraverzije 

i otvorenosti s nasiljem u ljubavnim vezama. 

Za razumijevanje nasilja u ljubavnim vezama mogle bi biti važne i karakteristike 

ličnosti koje ne obuhvaća petofaktorski model, poput crta "tamne trijade" 

(psihopatija, narcisoidnost i makijevelizam) i socioseksualnosti. 

Osobe s višom psihopatijom uz instrumentalnu agresiju pokazuju i povećanu 

reaktivnu agresiju, ali je njihova sklonost instrumentalnoj agresiji ono što 

ih razlikuje od drugih antisocijalnih osoba (Flight i Forth, 2007). Nadalje, viša 

psihopatija uključuje i neka sadistička obilježja (Holt, Meloy i Strack, 1999). U 

skladu s tim, zlostavljači partnera klasificirani kao instumentalno agresivni češće 

imaju povišenu psihopatiju nego reaktivno agresivni zlostavljači (Chase, 

O'Leary i Keyman, 2001). Dakle, može se očekivati povezanost psihopatije i 

sklonosti ka zlostavljanju u ljubavnim vezama kod oba spola. 

Teoretičari koji pokušavaju objasniti nasilno ponašanje narcisoidnih osoba 

pretpostavljaju da izrazito nerealno doživljavanje sebe konstantno nailazi na negiranje 

socijalne okoline prema kojoj su onda takve osobe agresivne (Bushman i 

Baumaister, 1998). Istraživanja odnosa narcisoidnosti i zlostavljanja u ljubavnim 

vezama gotovo da i nema. Meier (2003) nalazi povišenu implicitnu, ali ne i eksplicitnu 

narcisoidnost kod muških zlostavljača. Budući da je narcisoidnost pove- 

229



zana s hostilnošću i antagonizmom koji potiču nasilno ponašanje (Rhodewalf i 

Morf, 1995), može se očekivati da će ova osobina kod oba spola biti prisutnija 

kod osoba sklonih nasilju. 

Za sada nema poznatih istraživanja odnosa makijavelizma i nasilja u ljubavnim 

vezama. Nekoliko je istraživanja pokazalo povišeni makijavelizam kod 

djece koja maltretiraju drugu djecu (npr. Sutton i Keogh, 2000), pa se može 

pretpostaviti da se nasilno ponašanje pojedinaca s povišenim makijavelizmom 

javlja i u odrasloj dobi u različitim kontekstima. Nadalje, osobe s višim makijavelizmom, 

posebice muškarci, ćešće su spremne koristiti silu kako bi partnera 

prisilile na spolni odnos (McHoskey, 2001), pri čemu se upotreba sile u svrhu 

manipulacije može očekivati i kod drugih oblika nasilja u ljubavnim vezama. 

Prema tome, makijavelizam bi mogao biti pozitivno povezan s nasiljem u ljubavnim 

vezama, posebno kod muškaraca. 

Pretpostavlja se da je socioseksualnost vezana uz količinu testosterona, koji 

u različitim fazama razvoja djeluje tako da intenzivira maskulina obilježja 

(Mikach i Bailey, 1999). Tako npr. istraživanja pokazuju da su lica nerestriktivnijih 

muškaraca maskulinija (Boothroyd i sur., 2008) te da su nerestriktivnije 

žene općenito maskulinije (Mikach i Bailey, 1999). Razina testosterona povezana 

je s agresivnošću (Persky, 1985), pa se stoga može očekivati da će nerestriktivna 

socioseksualnost kod oba spola biti povezana s nasiljem u ljubavnim 

vezama. 

Problem ovoga istraživanja je ispitati u kojoj se mjeri na temelju crta ličnosti 

petofaktorskog modela, crta "tamne trijade" i socioseksualnosti mogu 

razlikovati nasilni i nenasilni muškarci i žene u ljubavnim vezama. Na temelju 

rezultata prethodnih istraživanja očekuje se da će od crta ličnosti petofaktorskoga 

modela, emocionalna stabilnost, ugodnost i savjesnost razlikovati nasilne 

od nenasilnih muškaraca i žena u ljubavnoj vezi. Također, viši rezultati na crtama 

tamne trijade (makijavelizma, psihopatije i narcisoidnosti) te socioseksualnosti 

trebali bi razlikovati nasilne od nenasilnih muškaraca i žena. 

Metoda 

Ispitanici i postupak 

U istraživanju je sudjelovalo 116 muškaraca u dobi od 18 do 29 godina (M 

= 21,35; SD = 2,27) i 161 žena u dobi od 18 do 26 godina (M = 20,88; SD = 

1,61) koji su u vrijeme ispitivanja bili u ljubavnoj vezi. Ispitanici su bili studenti 

Sveučilišta u Rijeci. Sudjelovanje je bilo dobrovoljno i anonimno, a provodili su 

ga za to pripremljeni ispitivači, studenti viših godina studija psihologije. 

230



Instrumentarij 

Za procjenu nasilja u ljubavnim vezama korišten je Upitnik procjene nasilja 

(Violence Assessment Index, VAI; Dobash i sur., 1995). Upitnik se sastoji od 20 

čestica kojima se procjenjuje učestalost različitih nasilnih ponašanja prema 

partneru. Za procjenu učestalosti pojedinih oblika nasilja korištena je ljestvica od 

0 (to ponašanje se nikada nije dogodilo u ovoj vezi) do 5 (to ponašanje se dogodilo 

11 ili više puta). Istraživanja su pokazala da je ovaj upitnik pouzdana i 

valjana mjera nasilja (Dobash i sur., 1998, 2000; Shackelford i Goetz, 2004) 

koja predicira ozbiljno nasilje i seksualnu prisilu nad ljubavnim partnerom. 

Za mjerenje crta petofaktorskog modela ličnosti korišten je BFI (Big Five 

Inventory; Benet-Martinez i John, 1998). Sastoji od 44 čestice, a konstruiran je 

za efikasno i brzo mjerenje dimenzija petofaktorskog modela kada ne postoji 

potreba za diferenciranim mjerenjem pojedinih faceta. Ispitanici se procjenuju 

na skali od 5 stupnjeva (1 – uopće se ne slažem; 5 – u potpunosti se slažem). 

Struktura ovog upitnika na hrvatskom jeziku provjerena je konfirmatornom faktorskom 

analizom, a dobiveni rezultati potvrđuju izvornu strukturu upitnika 

(Kardum, Gračanin i Hudek-Knežević, 2006). Pouzdanosti unutarnje konzistencije 

(Cronbach-alpha) na uzorku ispitanika ovog istraživanja kreću se od 0,73 do 

0,83. 

Za mjerenje narcisoidnosti korišten je upitnik NPI-40 (The Narcissistic 

Personality Inventory, Raskin i Terry, 1988). Sastoji se od 40 parova tvrdnji od 

kojih jedna ukazuje na narcisoidnost. Sudionici odabiru jednu od dvije tvrdnje 

koja bolje opisuje njihove osjećaje i vjerovanja. Ukupni rezultat je zbroj tvrdnji 

indikativnih za narcisoidnost. Iako postoje istraživanja koja govore o višefaktorskoj 

strukturi ovoga upitnika (npr. Raskin i Terry, 1988), on se na nekliničkim 

uzorcima često koristi kao jednodimenzionalna mjera narcisoidnosti (npr. Kubarych, 

Deary i Austin, 2004), što je učinjeno i u ovom istraživanju. Pouzdanost 

unutarnje konzistencije (Cronbach alpha) cijele skale na uzorku sudionika ovog 

istraživanja iznosi 0,83. 

Za mjerenje makijavelizma korištena je skala MACH-IV (Test of Machiavellianism, 

Christie i Geis, 1970) koja se sastoji od 20 čestica odnosno tvrdnji 

koje odražavaju stavove i mišljenja o ljudima i ponašanjima. Ispitanici označavaju 

u kojoj se mjeri slažu ili ne slažu s pojedinom tvrdnjom na skali od 6 stupnjeva 

(od -3 – izrazito se ne slažem do +3 – izrazito se slažem). U ovom istraživanju 

upitnik je korišten kao jednodimenzionalna mjera. Pouzdanost unutarnje 

konzistencije (Cronbach alpha) na uzorku ispitanika ovog istraživanja iznosi 

0,72. 

Psihopatija je mjerena upitnikom SRP-III (Self-Reported Psychopathy 

Scale, Hare, 1985). Upitnik se sastoji od 31 tvrdnje koje opisuju različite aspekte 

psihopatskog ponašanja. Za procjene je korištena skala od 1 (jako se ne slažem) 

do 5 (jako se slažem). Istraživanja pokazuju da ovaj upitnik ima četverofaktorsku 

strukturu (Williams, Nathanson i Paulhus, 2003): antisocijalno ponašanje, 

231



impulsivno traženje uzbuđenja, interpersonalna manipulacija i hladna afektivnost. 

Pouzdanosti unutarnje konzistencije (Cronbach alpha) za antisocijalno ponašanje 

na ovom uzorku iznosi 0,72, za impulsivno traženje uzbuđenja 0,74, za 

intepersonalnu manipulaciju 0,62, dok je pouzdanost skale hladne afektivnosti 

izrazito niska (0,36), pa je stoga isključena iz daljnjih analiza. 

Socioseksualnost je mjerena Upitnikom socioseksualne orijentacije (Sociosexual 

Orientation Inventory, SOI, Simpson i Gangestad, 1991) koji se sastoji od 

7 čestica na kojima sudionici procjenjuju svoje stvarno seksualno ponašanje, 

čestinu misli o seksualnom ponašanju te stavove o usputnom seksu. Prethodna 

su istraživanja pokazala da je ova mjera jednodimenzionalna te da ima adekvatnu 

konvergentnu i diskriminantnu valjanost (Simpson i Gangestad, 1991). Viši 

ukupan rezultat na upitniku odražava nerestriktivniju socioseksualnost. Na 

uzorku ispitanika ovog istraživanja dobivena je pouzdanost unutarnje konzistencije 

(Cronbach alpha) od 0,77. 

Rezultati 

Rezultati su pokazali da ispitanici izvještavaju o relativno malom broju 

nasilnih ponašanja prema ljubavnom partneru. Muškarci pokazuju u prosjeku 

0,15 (od 0 do 1,40), a žene 0,21 (od 0 do 2,15) nasilnog ponašanja (t = 1,78; p = 

0,08). Zbog toga su ispitanici podijeljeni u dvije kategorije od kojih jednu čine 

oni koji su barem jednom bili nasilni prema partneru u aktualnoj vezi, a drugu 

oni koji nikada nisu bili nasilni. Barem jedno nasilno ponašanje prema partneru 

pokazalo je 51,7% muškaraca i 54,7% žena (Hi-kvadrat = 0,13; p = 0,72). 

z-vrijednosti 

M 

0,8 1 

0,6 

0,4 

0,2 

-0,2 0 

-0,4 

-0,6 

-0,8 

-1 

Ekstraverzija 

Ugodnost 

Savjesnost 

Neuroticizam 

Otvorenost 

Psihopatija 

Makijavelizam 

Narcisoidnost 

Socioseksualnost 

nasilni 

nenasilni 

Slika 1. Profil nasilnih i nenasilnih muškaraca na crtama ličnosti 

232



Da bismo ispitali koje varijable ličnosti značajno razlikuju nasilne od nenasilnih 

osoba korištena je diskriminantna analiza. U skladu s hipotezama one su 

izvršene posebno za muškarce i žene. 

Na uzorku muškaraca rezultati pokazuju da varijable ličnosti značajno 

razlikuju nasilne od nenasilnih u intimnim vezama (Wilksova Lambda = 0,836; 

Hi-kvadrat = 16,55; s.s. = 9; p < 0,05), Točnost klasifikacije je 66,7%. 

Socioseksualnost i psihopatija najviše doprinose razlikovanju nasilnih od 

nenasilnih muškaraca, odnosno nasilne muškarce karakterizira nerestriktivna socioseksualnost 

i viša psihopatija. 

Dodatnom diskriminantnom analizom ispitano je koje komponente psihopatije 

i socioseksualnosti značajno razlikuju nasilne i nenasilne muškarce. Ona 

pokazuje da komponente psihopatije i socioseksualnosti značajno razlikuju nasilne 

od nenasilnih muškaraca (Wilksova Lambda = 0,824; Hi-kvadrat = 18,39; 

s.s. = 10; p < 0,05), s točnošću klasifikacije od 63,7%. Muškarce nasilnije u 

ljubavnim vezama karakterizira veći broj jednokratnih seksualnih veza, pozitivniji 

stavovi prema nerestriktivnoj seksualnosti, izraženije antisocijalno ponašanje 

i traženje uzbuđenja. 

Diskriminantna analiza na uzorku žena pokazuje da varijable ličnosti značajno 

ne razlikuju nasilne i nenasilne žene u intimnim vezama (Wilksova 

Lambda = 0,929; Hi-kvadrat = 10,04; s.s.= 9; p > 0,05). Točnost klasifikacije 

bila je 58,5%, što znači da sve analizirane varijable ličnosti poboljšavaju točnost 

klasifikacije samo 8,5% u usporedbi sa slučajnim pogađanjem. Međutim, bivarijatne 

analize pokazale su da se nasilne i nenasilne žene značajno razlikuju na 

ekstraverziji (F = 3,94; p = 0,049) i psihopatiji (F = 5,88; p = 0,017), pri čemu 

nasilne žene karakterizira viša ekstraverzija i viša psihopatija. 

z-vrijednosti 

M 

0,8 1 

0,6 

0,4 

0,2 

-0,2 0 

-0,4 

-0,6 

-0,8 

-1 

Ekstraverzija 

Ugodnost 

Savjesnost 

Neuroticizam 

Otvorenost 

Psihopatija 

Makijavelizam 

Narcisoidnost 

Socioseksualnost 

nasilne 

nenasilne 

Slika 2. Profil nasilnih i nenasilnih žena na crtama ličnosti 

233



Zbog toga je dodatnom diskriminantnom analizom ispitano koje komponente 

psihopatije značajno razlikuju nasilne i nenasilne žene. Dobiveni rezultati 

pokazuju da komponente psihopatije značajno razlikuju nasilne od nenasilnih žena 

(Wilksova Lambda = 0,927; Hi-kvadrat = 11,73; s.s. = 3; p < 0,01), uz 

točnost klasifikacije od 60,8%. Naime, nasilnije žene karakterizira izraženije antisocijalno 

ponašanje. 

Rasprava 

Općenito, rezultati ovoga istraživanja pokazuju da ispitanici manifestiraju 

malo nasilnih ponašanja te da se muškarci i žene u tome ne razlikuju. Jedan od 

razloga malog broja nasilnih ponašanja može biti i upitnik korišten za njihovo 

mjerenje koji sadrži opise težih i rjeđih oblika nasilnih ponašanja. Dodatno, uzorak 

ispitanika ovoga istraživanja relativno je homogen i općenito manje sklon 

korištenju nasilja od npr. ispitanika nižeg socioekonomskog statusa (Cunradi, 

Caetano i Schafer, 2002). 

Dobiveni rezultati pokazuju da nasilne muškarce karakterizira nerestriktivna 

socioseksualnost i viša psihopatija odnosno njezine dvije komponente: antisocijalno 

ponašanje i traženje uzbuđenja. Nerestriktivna socioseksualnost, odnosno 

sklonost kratkotrajnim vezama muškaraca često dovodi do konflikata, pa i 

nasilja među partnerima (Geary, 1998). Nadalje, neka istraživanja pokazuju da 

postoji relativno visoko uparivanje po sličnosti u socioseksualnosti, tako da i 

nerestriktivna socioseksualnost partnerice može izazvati dodatno nasilno ponašanje 

muškaraca, što je jedan od mehanizama zadržavanja partnera kojeg muškarci 

češće koriste (Kardum, Hudek-Knežević i Gračanin, 2006). 

Rezultati ovoga istraživanja također pokazuju da se na temelju analiziranih 

crta nešto bolje mogu razlikovati nasilni od nenasilnih muškaraca nego nasilne 

od nenasilnih žena. Ovaj bi se nalaz mogao povezati s činjenicom da zbog većeg 

reproduktivnog varijabiliteta i intenzivnije spolne selekcije muškarci uobičajeno 

koriste ekstremnije i rizičnije strategije za dolaženje do partnera i njegovo zadržavanje 

(Geary, 1998). Naime, ona obilježja ponašanja odnosno ličnosti koja doprinose 

njihovoj reproduktivnoj uspješnosti nužno su povezana s većom sklonošću 

prema nasilnim aktima (npr. socioseksualnost). Tijekom evolucijske prošlosti 

muškarci koji su bili neskloni rizičnim strategijama bili su u podređenom 

položaju pri kompeticiji za seksualnim pristupom ženama i zbog toga su imali 

manju vjerojatnost da će iza sebe ostaviti potomstvo (Geary, 1998). U tom se 

kontekstu može objasniti i doprinos psihopatije razlikovanju nasilnih od nenasilnih 

muškaraca. Naime, s evolucijskog stajališta psihopatija može uključivati 

strategiju životnih putova (life-history strategy) kojom se više preferira zadržavanje 

partnera nego roditeljsko ulaganje (Wiebe, 2004). Osobe visoke psihopatije 

pokušavaju pridobiti što je moguće više partnera manifestirajući pritom različite 

oblike rizičnih ponašanja koja mogu biti prediktivna i za nasilna ponašanja. 

234



Prethodna istraživanja pokazuju da je psihopatija povezana s različitim rizičnim 

i nasilnim seksualnim ponašanjima, negativnim stavovima i kognicijama prema 

partneru i vezi uopće, seksualnom nevjerom (Williams, Spidel i Paulhus, 2005) i 

pozitivnijim stavovima prema promiskuitetu (Harms, Williams i Paulhus, 2001). 

Stoga nije iznenađujuće da psihopatija doprinosi razlikovanju nasilnih i nenasilnih 

muškaraca i žena. Dodatno, nasilne žene karakterizira i nešto viša ekstraverzija 

čiji bi se efekt mogao objasniti time što su ekstravertiranije žene češće u 

socijalnim kontaktima, pa tako i s drugim muškarcima, što može dovesti do 

partnerskih konflikata i međusobnog nasilja uzrokovanog ljubomorom. 

Općenito, rezultati ovoga istraživanja govore da crte ličnosti petofaktorskog 

modela, makijavelizam i narcisoidnost relativno slabo razlikuju nasilne od 

nenasilnih osoba. Neki od mogućih razloga ovakvim rezultatima jesu i nedostaci 

ovoga istraživanja. Prije svega, korišten je homogeni uzorka studenata i upitnik 

koji opisuje teže oblike nasilja u vezama. Nadalje, ispitan je samo jedan član u 

ljubavnoj vezi iako bi se valjaniji i potpuniji podaci dobili ispitivanjem oba člana 

para. 

Literatura 

Anglin, K. i Holtzworth-Munroe, A. (1997). Comparing the responses of maritally 

violent and nonviolent spouses to problematic marital and nonmarital situations: 

Are the skill deficits of physically aggressive husbands and wives 

global? Journal of Family Psychology, 11, 301-313. 

Archer, J. (2000). Sex differences in aggression between heterosexual partners: A 

meta-analytic review. Psychological Bulletin, 126, 651-680. 

Benet-Martinez, V. i John, O. P. (1998). Los cincos grandes across cultures and 

ethnic groups: Multitrait multimethod analyses of the Big Five in Spanish and 

English. Journal of Personality and Social Psychology, 75, 729-750. 

Boothroyd, L. G., Jones, B. C., Burt, D. M., DeBruine, L. M. i Perrett, D. I. (2008). 

Facial correlates of sociosexuality. Evolution and Human Behavior, 29, 211- 

218. 

Bushman, B. J. i Baumeister, R. F. (1998). Threatened egotism, narcissism, selfesteem, 

and direct and displaced aggression: Does self-love or self-hate lead to 

violence? Journal of Personality and Social Psychology, 75, 219-230. 

Chase, K. A., O'Leary, K. D. i Keyman, R. E. (2001). Categorizing partner-violent 

men within the reactive–proactive typology model. Journal of Consulting and 

Clinical Psychology, 69, 567-572. 

Christie, R. i Geis, F. (1970). Studies in machiavellianism. New York: Academic 

Press. 

Cunradi, C. B., Caetano, R. i Schafer, J. (2002). Socioeconomic predictors of 

intimate partner violence among white, black, and hispanic couples in the 

United States. Journal of Family Violence, 17, 377-389. 

235



Dean, K. E. i Malamuth, N. M. (1997). Characteristics of men who aggress sexually 

and of men who imagine aggressing: Risk and moderating variables. Journal 

of Personality and Social Psychology, 72, 449-455. 

Dobash, R. E., Dobash, R. P., Cavanagh, K. i Lewis, R. (1995). Evaluating criminal 

justice programmes for violent men. U: R.E. Dobash, R.P. Dobash i L. Noaks 

(ur.), Gender and crime (str. 358-389). Cardiff, Wales: University of Wales 

Press. 

Dobash, R. E., Dobash, R. P., Cavanagh, K. i Lewis, R. (1998). Separate and 

intersecting realities: A comparison of men’s and women’s accounts of 

violence against women. Violence Against Women, 4, 382-414. 

Dobash, R. E., Dobash, R. P., Cavanagh, K. i Lewis, R. (2000). Changing violent 

men. Thousand Oaks, CA: Sage. 

Dutton, D. G. (1994). The origin and structure of the abusive personality. Journal of 

Personality Disorders, 8, 181-191. 

Dutton, D. G. i Nicholls, T. N. (2005). The gender paradigm in domestic violence 

research and theory: Part 1 - The conflict of theory and data. Aggression and 

Violent Behavior, 10, 680-714. 

Eckhardt, C. I. i Dye, M. L. (2000). The cognitive characteristics of maritally violent 

men. Cognitive Therapy and Research, 24, 139-158. 

Fincham, F. D., Cui, M., Braithwaite, S. i Pasley, K. (2008). Attitudes toward 

intimate partner violence in dating relationships. Psychological Assessment, 

20, 260-269. 

Flight, J. I. i Forth, A. E. (2007). Instrumentally violent youths: The roles of 

psychopathic traits, empathy, and attachment. Criminal Justice and Behavior, 

34, 739-751. 

Gage, A. J. i Hutchinson, P. L. (2006). Power, control, and intimate partner sexual 

violence in Haiti. Archives of Sexual Behavior, 35, 11-24. 

Geary, D. C. (1998). Male, female: The evolution of human sex differences. Washington, 

DC: American Psychological Association. 

Hare, R. D. (1985). Comparison of procedures for the assessment of psychopathy. 

Journal of Consulting and Clinical Psychology, 53, 7-16. 

Harms, P. D., Williams, K. M. i Paulhus, D. L. (2001). Predictors of love-proneness 

vs. lust-proneness. Poster presented at the 109th annual convention of the 

American Psychological Association, San Francisco. 

Hellmuth, J. C. i McNulty, J. K. (2008). Neuroticism, marital violence, and the 

moderating role of stress and behavioral skills. Journal of Personality and 

Social Psychology, 95, 166-180. 

Holt, S. E., Meloy, J. R. i Strack, S. (1999). Sadism and psychopathy in violent and 

sexually violent offenders. Journal of the American Academy of Psychiatry 

and Law, 27, 23-32. 

Kaighobadi, F., Shackelford, T. K., Popp, D., Moyer, R. M., Bates, V. M. i Liddle, J. 

R. (2009). Perceived risk of female infidelity moderates the relationship 

236



between men’s personality and partner-directed violence. Journal of Research 

in Personality, 43, 1033-1039. 

Kardum, I., Hudek-Knežević, J. i Gračanin, A. (2006). Sociosexuality and mate 

retention in romantic couples. Psychological Topics, 15, 277-296. 

Kardum, I., Gračanin, A. i Hudek-Knežević, J. (2006). Odnos crta ličnosti i stilova 

privrženosti s različitim aspektima seksualnosti kod žena i muškaraca. 

Psihologijske teme, 15, 101-128. 

Kessler, R. C., Molnar, B. E., Feurer, I. D. i Appelbaum, M. (2001). Patterns and 

mental health predictors of domestic violence in the United States: Results 

from the National Comorbidity Survey. International Journal of Law and 

Psychiatry, 24, 487-508. 

Klostermann, K. C. i Fals-Stewart, W. (2006). Intimate partner violence and alcohol 

use: Exploring the role of drinking in partner violence and its implications for 

intervention. Aggression and Violent Behavior, 11, 587-597. 

Kubarych, T. S., Deary, I. J. i Austin, E. J. (2004). The narcissistic personality 

inventory: Factor structure in a non-clinical sample. Personality and Individual 

Differences, 36, 857-872. 

McHoskey, J. W. (2001). Machiavellism and sexuality: On the moderating role of 

biological sex. Personality and Individual Differences, 31, 779-789. 

McKibbin, W. F., Goetz, A. T, Shackelford, T. K., Schipper, L. D., Starratt, V. G. i 

Stewart-Williams, S. (2007). Why do men insult their intimate partners? 

Personality and Individual Differences, 43, 231-241. 

McNulty, J. K. i Hellmuth, J. C. (2008). Emotion regulation and intimate partner 

violence in newlyweds. Journal of Family Psychology, 22, 794-797. 

Meier, M. (2003). Exploring narcissism in a group of male batterers. The Ohio 

State University: 17 th National Symposium on Doctoral Research in Social 

Work. 

Mikach, S. M. i Bailey, J. M. (1999). What distinguishes women with unusually 

high numbers of sex partners? Evolution and Human Behavior, 20, 141-150. 

Moffitt, T. E., Krueger, R. F., Caspi, A. i Fagan, J. (2000). Partner abuse and general 

crime: How are they the same? How are they different? Criminology, 38, 199- 

232. 

Norlander, B. i Eckhardt, C. I. (2005). Anger, hostility, and male perpetrators of 

intimate partner violence: A meta-analytic review. Clinical Psychology 

Review, 25,119-152. 

Persky, R. (1985). The neurochemistry and neuroendocrinology of sexual aggression. 

U: D. P. Farrington i J. Gunn, J. (ur.), Aggression and dangerousness (str. 

7-56). New York: Wiley. 

Prentky, R. A., Knight, R. A. i Sims-Knight, J. E. (1989). Developmental antecedents 

of sexual aggression. Development and Psychopathology, 1, 153-169. 

Raskin, R. i Terry, H. (1988). A principal-components analysis of the narcissistic 

personality inventory and further evidence of its construct validity. Journal of 

Personality and Social Psychology, 54, 890-902. 

237



Rhodewalf, F. i Morf, C. C. (1995). Self and interpersonal correlates of the Narcistic 

personality inventory: A review and new findings. Journal of Research in 

Personality, 29, 1-23. 

Riggs, D. S. i O’Leary, K. D. (1989). A theoretical model of courtship aggression. 

U: M. A. Pirog-Good i J. E. Stets (Ur.), Violence in dating relationships: 

Emerging social issues (str. 53-71). New York: Praeger. 

Russell, R. i Hulson, B. (1992). Physical and psychological abuse of heterosexual 

partners. Personality and Individual Differences, 13, 457-473. 

Simpson, J. A. i Gangestad, S. W. (1991). Individual differences in sociosexuality: 

evidence for convergent and discriminant validity. Journal of Personality and 

Social Psychology, 60, 870-883. 

Shackelford, T. K. i Goetz, A. T. (2004). Men’s sexual coercion in intimate 

relationships: Development and initial validation of the sexual coercion in 

intimate relationships scale. Violence and Victims, 19, 21-36. 

Smith, P. H., White, J. W. i Holland, L. J. (2003). A longitudinal perspective on 

dating violence among adolescent and college-age women. American Journal 

of Public Health, 93, 1104-1109. 

Stuart, G. L. i Holtzworth-Munroe, A. (2005). Testing a theoretical model of the 

relationship between impulsivity, mediating variables, and husband violence. 

Journal of Family Violence, 20, 291-303. 

Sutton, J. i Keogh, E. (2000). Social competition in school: Relationships with 

bullying, Machiavellianism and personality. British Journal of Educational 

Psychology, 70, 443-456. 

Wiebe, R. P. (2004). Psychopathy and sexual coercion. A Darwinian analysis. 

Counseling and Clinical Psychology Journal, 1, 23-41. 

Williams, K. M., Nathanson, C. i Paulhus, D. L. (2003). Structure and validity of the 

Self-Report Psychopathy Scale-III in normal populations. Poster presented at 

the 111th annual convention of the American Psychological Association, 

Toronto, Canada. 

Williams, K. M., Spidel, A. i Paulhus D. L. (2005). Sex, lies, and more lies: 

Exploring the intimate relationships of subclinical psychopaths. Poster 

presented at the 1st conference of the Society for the Scientific Study of 

Psychopathy, Vancouver, BC, Canada. 

White, J. W., McMullin, D., Swartout, K., Sechrist, S. i Gollehon, A. (2008). 

Violence in intimate relationships: A conceptual and empirical examination of 

sexual and physical aggression. Children and Youth Services Review, 30, 338- 

351. 

White, J. W. i Smith, P. H. (2009). Co-variation in the use of physical and sexual 

intimate partner aggression among adolescent and college-age men. Violence 

Against Women, 15, 24-43. 

238



Summary 

In a sample of 116 men aged 18-29 years and 161 women aged 18-26 years, 

currently in relationships, we examined the extent to which different 

personality traits predict prevalence of dating violence. To estimate the 

prevalence of dating violence we used Questionnaire of estimated violence 

(Violence Assessment Index, VAI, Dobash et al., 1995), and the personality 

traits were used in line of five-factor model of personality traits "dark triad" 

(psychopathy, narcissism and Machiavellian) and sociosexuality. 

The results showed that respondents reported a relatively small number of 

violent behavior toward the partner, with no significant differences between 

women and men. Discriminant analysis on a sample of men showed that 

those who are violent in relationships characterized by higher sociosexuality 

and higher psychopathy. Greater detail examination of certain aspects of 

sociosexuality and psychopathy has shown that men who reported violence in 

romantic relationships had a number of one-time sexual relationships and 

positive attitudes toward sexual nonrestrictive and are more prone to antisocial 

behavior and thrill seeking. 

On the sample of women, the results show that those who were in violent 

relationships are characterized by higher extraversion and higher psychopathy, 

and the individual components of psychopathy more antisocial behavior. 

239



240



Izvorni znanstveni rad – UDK 351.74:331.45 

PRILOG ISTRAŽIVANJU OSOBNE SIGURNOSTI NA RADU 

KOD POLICIJSKIH SLUŽBENIKA 

Boris Tot, prof. psihologije 

Ministarstvo unutarnjih poslova, 

Ulica grada Vukovara 33, Zagreb 

btot@mup.hr 

Marinela Baboselac-Marić, prof. psihologije 

Ministarstvo unutarnjih poslova, 

Ulica grada Vukovara 33, Zagreb 

mbaboselacmaric@mup.hr 

Sažetak 

Unazad desetak godina sve češće smo svjedoci situacija u kojima se policijske 

službenike na najgrublji mogući način vrijeđa, omalovažava, sprječava u 

obavljanju službene radnje i fizički napada. Tako, iako u funkciji čuvara reda, 

mira i sigurnosti, policijski službenici prilikom obavljanja službenih zadaća 

nerijetko sami postaju žrtve nasilnika i bešćutnih ubojica. 

Sukladno tome, u ovom se istraživanju nastojalo na slučajnom i ovisno o vrsti 

posla koji obavljaju, heterogenom uzorku policijskih službenika, ispitati u kojoj 

su mjeri zadovoljni osobnom sigurnošću te procijeniti učestalost javljanja 

nekih rizičnih čimbenika kojima su izloženi na svom poslu. Također, zanimala 

nas je procjena važnosti nekih zaštitnih čimbenika koji mogu doprinijeti 

povećanju doživljaja osobne sigurnosti u operativnom radu te institucionalnih 

mjera skrbi nakon izloženosti i sudjelovanja u rizičnim situacijama. 

Nadalje, nastojalo se provjeriti postoje li razlike u ispitivanim varijablama s 

obzirom na spol, stupanj obrazovanja i efektivni radni staž proveden na poslovima 

policijskih službenika. 

Istraživanje je, uz korištenje anketnog upitnika kreiranog za potrebe istraživanja, 

provedeno anonimno na uzorku od 385 policijskih službenika oba spola. 

Rezultati istraživanja na ukupnom uzorku, pokazali su da je 58% policijskih 

službenika iskazalo vrlo nisku razinu zadovoljstva osobnom sigurnošću. Kao 

najčešće rizike kojima su izloženi prilikom obavljanja službenih zadaća izdvajaju 

se fizičko i oružano nasilje, mogućnost obolijevanja od zaraznih bolesti, 

nedostatak zaštitne opreme, ali i negativno prikazivanje u javnosti i 

medijima. Većina predloženih zaštitnih čimbenika, osim manjih razlika ovisno 

o diskriminativnim skupinama, procjenjuje se važnim i značajnim u smislu 

povećanja doživljaja osobne sigurnosti. Međutim, ono što posebno zabrinjava 

je iskazano nezadovoljstvo postojećim načinom institucionalne skrbi. 

Dobiveni rezultati mogu poslužiti kao orijentacija i prilog za daljnji istraživački 

rad, ali i kao pokazatelj potrebe za povećanjem zaštitnih čimbenika, 

posebice institucionalne skrbi. 

241

Boris Tot i Marinela Baboselac-Marić: Prilog istraživanju osobne sigurnosti na radu 

kod policijskih službenika, str. 241.-257. 

Uvod 

Unazad nekoliko desetljeća, radna je okolina neminovno i direktno pod 

utjecajem brzog razvoja tehnologija i posljedično novih odnosa u svijetu rada, a 

prekomjerna opterećenja narušavaju tjelesni i psihički integritet čovjeka, što u 

konačnici uzrokuje nedjelotvornost ili čak i potpunu nemogućnost da se zadovolje 

zahtjevi rada. Izloženost ovim promjenama nužno dovodi do pritisaka i 

potrebe za kontinuiranom prilagodbom kako u osobnom tako i profesionalnom 

funkcioniranju. Njihov intenzitet i dugotrajnost u velikom broju zanimanja mogu 

rezultirati različitim fizičkim, psihičkim i socijalnim manifestacijama sadržanih 

u konceptu stresa na radu. 

Osim izvora stresa na radu koji proizlaze iz čimbenika radnog okoliša te 

psihosocijalnih i organizacijskih čimbenika (Sauter i Murphy, 1999), u nekim se 

zanimanjima kao značajan stresor ističe doživljaj osobne nesigurnosti neposredno 

povezan s izloženošću nasilju na radnom mjestu. 

Prema Hoelu i sur. (1999), nasilje na radnom mjestu u suvremenom svijetu 

rada sve je prisutnije i u značajnom je porastu, pri čemu se ovaj fenomen često 

promatra samo kao odraz nasilja prisutnog u različitim aspektima socijalnog 

života. Osim neposredne tjelesne ugroženosti radnika, nasilje na radnom mjestu 

proizvodi štetne učinke kako na dostojanstvo i kvalitetu života osoba izloženih 

riziku tako i cjelokupno radno okruženje. 

Različite su definicije nasilja na radu, a koje ga, s jedne strane, određuju 

kao pokušaj ili neposredni fizički napad (Kraus i sur., 1995), odnosno kao svako 

ponašanje s namjerom nanošenja materijalne i/ili nematerijalne štete radnicima i 

njihovom radnom okruženju (Folger i Baron, 1996). U HSE (Health and Safety 

Executive, 1992), nasilje na radnom mjestu definira se kao svaki incident u kojem 

se zaposlenika vrijeđa, izložen je prijetnjama i fizičkom napadu u situacijama 

povezanim s obavljanjem posla. Prema Buddu (1999), u velikoj nacionalnoj 

studiji British Crime Survey, kojom se nastojalo mjeriti opseg i priroda kriminalne 

viktimizacije domaćinstava na području Engleske i Walesa, nasilje na 

radnom mjestu određuje se kao svaki napad ili prijetnja koja dovodi do viktimizacije 

radnika, a počinjena su od članova socijalne zajednice. U publikaciji 

ILO, ICN, WHO i PSI (International Labour Organization, International Council 

of Nurses, World Health Organization i Public Services International, 2002), 

razlikuju se fizičko i psihološko nasilje na radnom mjestu. Pri tome se fizičko 

nasilje definira kao uporaba fizičke sile protiv druge osobe ili grupe koja rezultira 

fizičkom, psihološkom ili seksualnom štetom, dok se psihološko nasilje odnosi 

na namjernu uporabu moći protiv druge osobe ili grupe koja za posljedicu 

ima štetu u fizičkom, mentalnom, duhovnom, moralom ili socijalnom razvoju. 

Sukladno navedenom, predlaže se i sveobuhvatna definicija kojom se nasilje na 

radnom mjestu određuje kao svaki incident u kojem je osoba zlostavljana, 

napadnuta ili kojoj se prijeti prilikom obavljanja posla, a što ugrožava njenu 

sigurnost, zdravlje i dobrostanje. 

242



Budući nasilje na radnom mjestu narušava tjelesni i psihički integritet čovjeka, 

Cole i sur. (1997), ističu njegove dalekosežne posljedice, a koje uključuju 

smanjenu produktivnost, povećano nezadovoljstvo te izostajanje s posla. Nadalje, 

kod žrtava nasilja češće se evidentiraju psihološke tegobe (anksioznost, depresija, 

poremećaji spavanja, osjećaj bespomoćnosti, napetost, nervoza i drugo), 

sagorijevanje na radu, PTSP i različite tjelesne smetnje (glavobolje, problemi s 

probavom, sklonost infekcijama, srčano-žilne bolesti i drugo). Di Martino i sur. 

(2003) smatraju da posljedice nasilja na radnom mjestu mogu varirati s obzirom 

na percepciju događaja (npr. intenzitet, trajanje, učestalost) te prilagodbenim 

mehanizmima koje žrtva koristi kao resurse za suočavanje. Nasilje na radnom 

mjestu predstavljaju rizične i visoko stresne situacije koje dovode do pobuđenosti 

tjelesnog sustava što s vremenom iscrpljuje prilagodbene kapacitete i može 

rezultirati ishodima poput: reakcije na stres, narušeno opće zdravlje, smanjeno 

emocionalno dobrostanje, povećan rizik za razvoj psiholoških problema, sniženo 

samopoštovanje i osobno postignuće, nezadovoljstvo i izostanak motivacije za 

rad. 

S obzirom da je nasilje na radnom mjestu složen fenomen i proizvodi štetne 

posljedice kako za pojedinca tako i društvo u cjelini, od značajnog je interesa 

znanstvene i stručne javnosti. Pri tome je neosporno utvrđeno da su neka zanimanja 

izloženija većem riziku nasilja na radnom mjestu (Boyd, 1995; Budd, 

1999; Tehrani, 2004). Primjerice (Boyd, 1995), u istraživanju nasilja na radu, a 

koje je obuhvaćalo razdoblje od 1982. do 1992. godine, nalazi da su u ispitivanom 

uzorku zanimanja pravosudne policije, policijskih službenika i zaštite osoba 

i imovine u skupini visokog rizika. Također, do sličnih podataka dolaze i drugi 

autori (Budd, 1999; Tehrani, 2004) te se općenito zaključuje kako se radi o zanimanjima 

koja se sadržajno temelje na konceptu "služiti i štititi". 

Rad policijskih službenika specifičan je i složen. Organizacija rada, uvjeti 

rada, profesionalni zadaci, izvanredni događaji, kao i obveze, ovlasti i etički kodeks 

pred policijskog službenika postavljaju visoke zahtjeve. Primjerice, u Zakonu 

o policiji (NN 127/00), navode se neki od otežanih uvjeta rada, pod čim se 

razumijevaju: povećana opasnost za život i zdravlje, smjenski rad, rad u turnusu, 

rad na državne blagdane i neradne dane te pripravnost (na radnom ili drugom 

mjestu ili domu, prema nalogu nadređenog službenika). 

Visoka zahtjevnost u obavljaju poslova, povezana je i s mogućim rizicima 

po tjelesno i psihičko zdravlje policijskih službenika. U ILO (International Hazard 

Datasheets, 1999), rizici povezani s policijskim poslovima neposredno su 

povezani sa slučajnim događanjima prilikom žurnih intervencija, primjerice 

vožnji službenog auta, pružanja prve pomoći, kontroliranja izgrednika prilikom 

narušavanja javnog reda i mira, posljedica do kojih dolazi kod neopreznog rukovanja 

službenim naoružanjem, primjene sredstava prinude i slično. Nadalje, rizici 

su povezani i s nepovoljnim makro i mikroklimatskim uvjetima u kojima se 

rad odvija (npr. oborine, niske i visoke temperature, magla, insolacija, vlaga, buka 

različita intenziteta i trajanja, slabija vidljivost i drugo) što može rezultirati 

243



zdravstvenim posljedicama tipa prehlada, gripe, glavobolje, dehidracije, ali i 

kroničnim bolestima (npr. srčano-žilna oboljenja, bolesti mišićno-koštanog sustava, 

gastrointestinalne bolesti i drugo). Također, uz navedeno valja istaknuti i 

nepovoljan utjecaj onečišćenosti zraka u većim gradovima ili u blizini velikih 

industrijskih postrojenja, što posebice kod poslova prometne policije znači kontinuiranu 

izloženost visokoj razini ugljičnog monoksida. Značajan je rizik i od 

zaraznih bolesti (AIDS, hepatitis i sl.) uslijed neposrednih i često nezaštićenih 

kontakata s potencijalno bolesnim osobama (narkomani, prostitutke i drugi). Pri 

tome, valja imati na umu da se mnoštvo nepovoljnih radnih uvjeta međusobno 

isprepliće i udružuje, dolazi do umnožavanja njihovog štetnog djelovanja, a što u 

konačnici rezultira intenzivnim psihofizičkim opterećenjima izvršiteljeva organizma. 

Prema Finnu (1997), većina policijskih službenika smatra da je njihov posao 

unazad dva desetljeća postao rizičniji i stresniji nego ranije, a čemu doprinosi 

porast nasilničkog kriminaliteta, negativno medijsko prikazivanje, javno 

preispitivanje, strah od zaraznih bolesti, ali i prijelaz s reaktivnog obavljanja policijskih 

poslova na obavljanje policijskih poslova problemskim pristupom. Učestalo 

smo svjedoci situacija u kojima se policijske službenike na najgrublji mogući 

način vrijeđa, omalovažava, sprječava u obavljanju službene radnje i fizički 

napada (npr. sportski susreti, demonstracije, prometni prekršaji i drugo). Tako, 

iako u funkciji čuvara reda, mira i sigurnosti, policijski službenici prilikom 

obavljanja službenih zadaća nerijetko sami postaju žrtve nasilnika i bešćutnih 

ubojica. Navedeno, potvrđuju i statistički podaci koje iznosi EUROCOP (European 

Confederation of Police, 2003), a odnosi se na zemlje Europske unije. 

Primjerice, u Švicarskoj se, u odnosu na prethodne godine, tijekom 2002. godine 

bilježi porast nasilja i prijetnji usmjerenih prema policijskim službenicima za 

51%. Nadalje, u Španjolskoj, tijekom perioda od 1997. do 2001. godine, pripadnici 

kriminalnih skupina usmrtili su 27 policijskih službenika, dok je u istom 

periodu u Njemačkoj smrtno stradalo 13 policijskih službenika. 

Prema analitičkim podacima Ministarstva unutarnjih poslova (Mir Ugled 

Povjerenje, 2009) u razdoblju od 2004. do 2008. godine zabilježeno je ukupno 

1367 napada na policijske službenike, pri čemu je 85,8% počinjeno uporabom 

tjelesne snage, 11% uporabom hladnog oružja i 2,9% vatrenim oružjem. Najveći 

broj napada na policijske službenike bilježi se kod uspostave i održavanja 

javnog reda i mira (29%), kod provjere identiteta (13,8%), nadzora i upravljanja 

prometom (12,9%) te uhićenja (8,3%). Pri tome je lakše ozlijeđeno 884 (96%) 

policijskih službenika, 34 (3,7%) ih je teško ozlijeđeno, a 3 (0,3%) policijska 

službenika smrtno su stradala. Tijekom 2009. godine zabilježeno je 275 napada 

na policijske službenike, a što je za 9,1% više u odnosu na prethodnu godinu. 

Kao najčešći, izdvajaju se napadi tjelesnom snagom (93,1%), napad hladnim 

oružjem (6,2%) i vatrenim oružjem (0,7%). 

Iako su navedeni podaci zabrinjavajući, prema našim saznanjima, u Republici 

Hrvatskoj gotovo da ne postoji sustavnih istraživanja koja se bave proble- 

244



matikom sigurnosti na radu policijskih službenika. 

Polazeći od premise da je nasilje nad policijskim službenicima napad na 

društvo u cjelini i da ne smije biti rizik policijskog posla (EUROCOP, 2003), 

svrha ovog rada je promicati aktivnije preventivno djelovanje u ovom području, 

a s namjerom zaštite tjelesnog i mentalnog zdravlja policijskih službenika. 

Problem 

Ispitati percipiranu razinu zadovoljstva sigurnošću, važnost nekih rizičnih i 

zaštitnih čimbenika i mjera institucionalne skrbi koji doprinose osjećaju sigurnosti 

na radu kod policijskih službenika. Sukladno tome, postavljeno je nekoliko 

ciljeva: 

1. ispitati u kojoj su mjeri policijski službenici zadovoljni osobnom sigurnošću 

prilikom obavljanja službenih zadaća, 

2. ispitati učestalost nekih rizičnih čimbenika koji doprinose smanjenju sigurnosti 

na radu policijskih službenika, 

3. ispitati važnost nekih zaštitnih čimbenika koji doprinose povećanju sigurnosti 

na radu policijskih službenika, 

4. ispitati važnost mjera institucionalne skrbi i zadovoljstvo njihovom postojećom 

primjenom, i 

5. ispitati da li postoje razlike u zadovoljstvu osobnom sigurnošću, važnosti 

predloženih rizičnih i zaštitnih čimbenika te mjera institucionalne 

skrbi s obzirom na: 

a) spol, 

b) stupanj obrazovanja, i 

c) efektivni staž na radnom mjestu policijskog službenika. 

Metode rada 

Postupak i ispitanici 

Istraživanje je na slučajnom i ovisno o vrsti posla koji obavljaju, heterogenom 

uzorku, provedeno anonimno u sklopu sistematskog kontrolnog zdravstvenog 

pregleda policijskih službenika PU zagrebačke tijekom svibnja 2010. godine 

u Domu zdravlja MUP-a, Zagreb. Tijekom prikupljanja podataka poštovana su 

etička načela struke, ispitanici su sudjelovali dragovoljno i upoznati su s činjenicom 

da će se rezultati koristiti u svrhu poboljšanja uvjeta rada. Ukupni uzorak 

čini 385 policijskih službenika oba spola (N muškarci = 339 ili 88,1%; N žene = 46 ili 

11,9%). Dob ispitanika u rasponu je od 26 do 49 godina (M = 38,13; SD = 5,74). 

Prosječni efektivni staž na radnom mjestu policijskih službenika u rasponu je od 

245



5 do 29 godina (M = 15,58; SD = 4,39), pri čemu je u skupini sa stažem od 5 do 

16 godina sudjelovalo 206 ispitanika (53,5%), a u skupini sa stažem od 17 do 29 

godina 179 ispitanika (46,5%). S obzirom na potrebe istraživanja i nejednak 

omjer u broju policijskih službenika/ca u različitim razinama stručne spreme, 

ispitanici su podijeljeni u skupine sa završenom srednjom stručnom spremom 

(N SSS = 324 ili 84,2%) i završenom višom i visokom stručnom spremom 

(N VŠS/VSS = 61 ili 15,8%). 

Mjerni instrument 

U radu je korišten je anketni upitnik kreiran za potrebu ovog istraživanja. 

Upitnik sadrži 27 čestica Likertovog tipa (od 1 = nimalo do 4 = vrlo mnogo), pri 

čemu je razina zadovoljstva osobnom sigurnošću ispitana jednom česticom, 

rizični čimbenici s 10 čestica, zaštitni čimbenici s 10 čestica i mjere institucionalne 

skrbi sa 6 čestica kako s obzirom na njihovu važnost tako i zadovoljstvo 

njihovom postojećom primjenom. 

Rezultati 

Cilj 1. Zadovoljstvo osobnom sigurnošću na radu 

Sa svrhom utvrđivanja mjere u kojoj su ispitanici zadovoljni razinom osobne 

sigurnosti prilikom obavljanja službenih zadaća u upitniku je korišteno pitanje: 

"Smatrate li da je razina Vaše osobne sigurnosti prilikom obavljanja policijskih 

zadaća zadovoljavajuća ?" 

Prilikom obrade podataka na ukupnom uzorku, korištena je aritmetička sredina 

i standardna devijacija, a dobiveni rezultati ukazuju da policijski službenici 

razinu osobne sigurnosti prilikom obavljanja zadaća procjenjuju nižim vrijednostima 

(M = 2,42; SD = 0,62). Prema podacima u Tablici 1. vidljivo je da je 224 

ili 58,2% ispitanika zadovoljstvo osobnom sigurnošću na radu procijenilo nižim 

vrijednostima, u rasponu od nimalo do malo. 

Tablica 1. Frekvencija odgovora na pitanje zadovoljstva 

osobnom sigurnošću na radu 

F % Kum % 

nimalo 12 3,1 3,1 

malo 212 55,1 58,2 

mnogo 147 38,2 96,4 

vrlo mnogo 14 3,6 100,0 

Ukupno 385 100,0 

246



Cilj 2 .Učestalost nekih rizičnih čimbenika 

Sa svrhom utvrđivanja pojavnosti nekih rizičnih čimbenika koji doprinose 

smanjenju sigurnosti na radu policijskih službenika u upitniku je korišteno 

pitanje: "Molimo procijenite učestalost navedenih rizičnih čimbenika s kojima se 

susrećete prilikom obavljanja službenih zadaća ?" 


i standardna devijacija, a dobiveni rezultati rangirani su prema učestalosti 

(od rang 1 = učestalo do rang 10 = manje učestalo). Iz podataka u Tablici 2. vidljivo 

je da policijski službenici, između ostalih, kao najčešće rizične čimbenike 

kojima su izloženi prilikom obavljanja službenih zadaća izdvajaju: "nedostatak 

zaštitne opreme" (M = 3,09; SD = 0,85), "napad vatrenim oružjem" (M = 2,71; 

SD = 0,85), "negativno prikazivanje u medijima" (M = 2,68; SD = 0,92), "zarazne 

bolesti" (M = 2,62; SD = 0,91) i "napad fizičkom silom" (M = 2,58; SD = 

0,76). 

Cilj 3. Važnost nekih zaštitnih čimbenika 

Sa svrhom utvrđivanja važnosti nekih zaštitnih čimbenika koji doprinose 

povećanju sigurnosti na radu policijskih službenika u upitniku je korišteno pitanje: 

"Molimo procijenite važnost navedenih zaštitnih čimbenika prilikom obavljanja 

službenih zadaća ?" 


i standardna devijacija, a dobiveni rezultati rangirani su prema procijenjenoj 

važnosti (od rang 1 = važno do rang 10 = manje važno). Iz podataka u Tablici 3. 

vidljivo je da policijski službenici sve navedene čimbenike procjenjuju važnim, 

a između ostalih prema pripadajućem rangu, kao najvažnije zaštitne čimbenike 

izdvajaju: "odgovarajuća zaštitna oprema" (M = 3,41; SD = 0,68), "podrška i pomoć 

nadređenih" (M = 3,37; SD = 0,65), "podrška i pomoć građana" (M = 3,35; 

SD = 0,72), "podrška i pomoć suradnika" (M = 3,32; SD = 0,69), "odgovarajući 

zakonski propisi" (M = 3,31; SD = 0,66). 

Tablica 2. Rang učestalosti rizičnih čimbenika prilikom obavljanja službenih zadaća 

(N =385) 

RIZIČNI ČIMBENICI M SD Rang 

nedostatak zaštitne opreme 3,09 0,85 1 

napad vatrenim oružjem 2,71 0,85 2 

negativno prikazivanje u medijima 2,68 0,92 3 

zarazne bolesti 2,62 0,91 4 

napad fizičkom silom 2,58 0,76 5 

vrijeđanje od strane građana 2,38 0,81 6 

verbalne prijetnje 2,30 0,98 7 

pokušaj podmićivanja 2,20 0,89 8 

osude i prijave od strane građana 2,20 0,82 9 

napad hladnim oružjem 2,13 0,87 10 

247



Tablica 3. Rang važnosti zaštitnih čimbenika prilikom obavljanja službenih zadaća 

(N = 385) 

ZAŠTITNI ČIMBENICI M SD Rang 

odgovarajuća zaštitna oprema 3,41 0,68 1 

podrška i pomoć nadređenih 3,37 0,65 2 

podrška i pomoć građana 3,35 0,72 3 

podrška i pomoć suradnika 3,32 0,69 4 

odgovarajući zakonski propisi 3,31 0,66 5 

odgovarajuća priprema i upute 3,27 0,66 6 

povećanje ovlasti za uporabu sredstava prisile 3,15 0,77 7 

borilačke vještine i fizička kondicija 3,12 0,73 8 

dodatno stručno osposobljavanje 3,10 0,72 9 

komunikacijske vještine 3,09 0,69 10 

Cilj 4. Važnost mjera institucionalne skrbi i zadovoljstvo njihovom 

postojećom primjenom 

Sa svrhom utvrđivanja važnosti mjera institucionalne skrbi i zadovoljstva s 

njihovom postojećom primjenom nakon sudjelovanja u situacijama povećanog 

rizika, u upitniku su korištena pitanja: "Molimo procijenite važnost navedenih 

mjera institucionalne skrbi?" i "Molimo procijenite osobno zadovoljstvo postojećom 

primjenom navedenih mjera institucionalne skrbi ?" 

Na ukupnom je uzorku procijenjena važnost kao i zadovoljstvo postojećom 

primjenom mjera institucionalne skrbi, utvrđena pomoću aritmetičke sredine i 

standardne devijacije, a dobiveni rezultati rangirani su prema važnosti (od rang 1 

= važno do rang 10 = manje važno). Iz podataka u Tablici 4. vidljivo je da policijski 

službenici mjere institucionalne skrbi rangiraju kako slijedi: "pravna pomoć" 

(M = 3,53; SD = 0,61), "zdravstvena pomoć" (M = 3,42; SD = 0,62), 

"psihološka pomoć" (M = 3,41; SD = 0,65), "raspored na radnom mjesto ovisno 

o preostalim radnim sposobnostima" (M = 3,27; SD = 0,70), "pomoć članovima 

obitelji" (M = 3,16; SD = 0,76) i "materijalno-financijska pomoć" (M = 2,79; SD 

= 0,82). Rezultati su orijentirani prema višim vrijednostima i upućuju na njihovu 

visoku važnost. 

Međutim kada se, kao što je također vidljivo u Tablici 4., mjere institucionalne 

skrbi procjenjuju s obzirom na zadovoljstvo njihovom postojećom primjenom, 

dobiveni su rezultati u smjeru nižih vrijednosti i opisno odgovaraju procjenama 

"negativnog predznaka". 

Sukladno tome, zanimalo nas je da li između procijenjene važnosti i procijenjenog 

zadovoljstva postojećom primjenom mjera institucionalne skrbi postoje 

razlike koje bi imale statistički značaj. U tu svrhu primijenjen je t-test za zavisne 

uzorke. Prema podacima u Tablici 4., za sve ispitivane institucionalne mjere 

utvrđena je statistički značajna razlika (p < 0,001). 

248



Tablica 4. Rang važnosti mjera institucionalne skrbi (mjere pomoći) i značajnost 

razlika s obzirom na zadovoljstvo njihovom postojećom primjenom (N = 385) 

rang 

mjere pomoći 

važnost zadovoljstvo 

M SD M SD 

t df p 

1 pravna 3,53 0,61 1,89 0,68 32,73 383 0,001 

2 zdravstvena 3,42 0,62 2,14 0,69 27,46 383 0,001 

3 psihološka 3,41 0,65 1,82 0,66 32,05 383 0,001 

4 sigurnost radnog mjesta 3,27 0,70 1,92 0,68 27,19 383 0,001 

5 članovima obitelji 3,16 0,76 1,90 0,72 23,37 383 0,001 

6 materijalno-financijska 2,79 0,82 1,86 0,63 18,20 383 0,001 

M = aritmetička sredina 

SD = standardna devijacija 

t = t-test za zavisne uzorke 

df = stupnjevi slobode 

p = statistička značajnost 

Cilj 5. ispitivane varijable u odnosu na neka sociodemografska obilježja 

S obzirom na nejednak omjer u broju ispitanika ovisno o ispitivanim 

sociodemografskim obilježjima, u obradi podataka korišten je hi-kvadrat test. Sa 

svrhom jasnije preglednosti u nastavku rada bit će prikazani samo podaci za koje 

su utvrđene statistički značajne razlike (p < 0,05). 

5.1. zadovoljstvo osobnom sigurnošću na radu 

5.1.a. spol ispitanika 

Iz prikazanih rezultata u Tablici 5., vidljivo je da s obzirom na spol ispitanika 

postoje statistički značajne razlike u razini zadovoljstva osobnom sigurnošću 

na radu (χ 2 = 24,28, df = 3, p < 0,001). Pri tome se evidentira da su policijske 

službenice (69,5%) u odnosu na svoje kolege (38,1%) zadovoljnije 

razinom sigurnosti na radu. 

5.1.b. obrazovanje ispitanika 

Uvidom u Tablicu 5., dobivene su statistički značajne razlike u razini zadovoljstva 

osobnom sigurnošću na radu (χ 2 = 13,52, df = 3, p < 0,001). Pri tome 

se evidentira da su policijski službenici/ce više i visoke stručne spreme (60,7%) 

u odnosu na svoje kolege srednje stručne spreme (38,3%) zadovoljniji razinom 

sigurnosti na radu. 

249



Tablica 5. Zadovoljstvo osobnom sigurnošću i testiranje značajnosti razlika ovisno o 

spolu, stručnoj spremi i efektivnom radnom stažu (N = 385) 

OBILJEŽJA N 

ZADOVOLJSTVO OSOBNOM SIGURNOŠĆU 

nimalo malo mnogo vrlo mnogo 

χ 2 df p 

Spol 

Ž 46 1 (2,2%) 13 (28,3%) 26 (56,5%) 6 (13,0%) 

M 339 11 (3,2%) 199 (58,7%) 121 (35,7%) 8 (2,4%) 

24,28 3 0,001 

Sprema 

SSS 324 12 (3,7%) 188 (58,0%) 115 (35,5%) 9 (2,8%) 

VŠS/VSS 61 0 (0,0%) 24 (39,3%) 32 (52,5%) 5 (8,2%) 

13,53 3 0,004 

Staž 

5-16 206 8 (3,9%) 116 (56,3%) 72 (35,0%) 10 (4,9%) 

17-29 179 4 (2,2%) 96 (53,6%) 75 (41,9%) 4 (2,2%) 

3,98 3 0,264 

χ 2 = hi-kvadrat test 



5.1.c. efektivni rani staž 

S obzirom na efektivni staž na radnom mjestu policijskog službenika /ce 

nisu utvrđene statistički značajne razlike (χ 2 = 3,98, df = 3, p > 0,05). 

5.2. Učestalost nekih rizičnih čimbenika 

5.2.a. spol ispitanika 

S obzirom na spol ispitanika ne postoje statistički značajne razlike u učestalosti 

navedenih rizičnih čimbenika (p > 0,05). 

5.2.b. obrazovanje ispitanika 

Uvidom u Tablicu 6. dobivena je statistički značajna razlika samo za rizični 

čimbenik "nedostatak zaštitne opreme" (χ 2 = 10,56, df = 3, p < 0,05). Pri tome se 

evidentira da policijski službenici/ce srednje stručne spreme (77,8%) u odnosu 

na svoje kolege više i visoke stručne spreme (65,6%) navedeni rizični čimbenik 

procjenjuju opasniji po osobnu sigurnost na radu. 

5.2.c. efektivni radni staž 

Iz prikazanih rezultata u Tablici 6., evidentiraju se statistički značajne razlike 

na rizičnim čimbenicima "napad fizičkom silom" (χ 2 = 8,21, df = 3, 

p < 0,05) i "vrijeđanje od strane građana" (χ 2 = 8,55, df = 3, p < 0,05). Pri tome 

policijski službenici s manje godina efektivnog radnog staža (od 5 do 16 godina) 

u odnosu na svoje kolege s dužim radnim stažem (od 17 do 29 godina) navedene 

rizične čimbenike procjenjuju opasniji po osobnu sigurnost na radu. 

250



Tablica 6. Rizični čimbenici i testiranje značajnosti razlika (N = 385) 

NEDOSTATAK ZAŠTITNE OPREME 

OBILJEŽJA N nimalo malo mnogo vrlo mnogo χ 2 df p 

SSS 324 10 (3,1%) 62 (19,1%) 135 (41,7%) 117 (36,1%) 

Sprema 

10,56 3 0,014 

VŠS/VSS 61 6 (9,8%) 15 (24,6%) 15 (24,6%) 25 (41,0%) 

Staž 

NAPAD FIZIČKOM SILOM 

5-16 206 9 (4,4%) 76 (36,9%) 93 (45,1%) 28 (13,6%) 

17-29 179 12 (6,7%) 87 (48,5%) 65 (36,3%) 15 (8,41%) 

8,21 3 0,042 

VRIJEĐANJE OD STRANE GRAĐANA 

5-16 206 32 (15,5%) 81 (39,3%) 71 (34,5%) 22 (10,7%) 

Staž 

17-29 179 17 (9,5%) 93 (52,0%) 58 (32,4%) 11 (6,1%) 




8,55 3 0,036 

5.3 Važnost nekih zaštitnih čimbenika 

5.3.a. spol ispitanika 

Iz prikazanih rezultata u Tablici 7., evidentiraju se statistički značajne razlike 

na zaštitnim čimbenicima "podrška i pomoć suradnika" (χ 2 = 8,45, df = 3, 

p < 0,05) i "dodatno stručno osposobljavanje" (χ 2 = 10,52, df = 3, p < 0,05). Pri 

tome policijske službenice u odnosu na svoje muške kolege navedene zaštitne 

čimbenike procjenjuju pozitivnijim u smislu povećanju doprinosa osobnoj sigurnosti 

na radu. 

5.3.b. obrazovanje ispitanika 

Uvidom u Tablicu 7. dobivena je statistički značajna razlika samo za zaštitni 

čimbenik "povećanje ovlasti za uporabu sredstava prisile" (χ 2 = 17,26, 

df = 3, p < 0,001). Pri tome se evidentira da policijski službenici/ce srednje stručne 

spreme (82,4%) u odnosu na svoje kolege više i visoke stručne spreme 

(63,9%) navedeni zaštitni čimbenik procjenjuju pozitivnijim u smislu povećanju 

doprinosa osobnoj sigurnosti na radu. 

5.3.c. efektivni radni staž 

Prema podacima u Tablici 7. postoji statistički značajna razlika samo za zaštitni 

čimbenik "odgovarajuća zaštitna oprema" (χ 2 = 13,02, df = 3, p < 0,01). Pri 

tome policijski službenici s manje godina efektivnog radnog staža (59,2%) u 

odnosu na svoje kolege s dužim radnim stažem (41,9%) navedeni zaštitni čimbenik 

procjenjuju pozitivnijim u smislu povećanja doprinosa osobnoj sigurnosti 

251



Tablica 7. Zaštitni čimbenici i testiranje značajnosti razlika (N = 385) 

PODRŠKA I POMOĆ SURADNIKA 

OBILJEŽJA N nimalo malo mnogo vrlo mnogo χ 2 df p 

Ž 46 0 (0,0%) 5 (10,9%) 12 (26,1%) 29 (63,0%) 

Spol 

8,45 3 0,038 

M 339 3 (0,9%) 35 (10,3%) 159 (46,9%) 142 (41,9%) 

Spol 

Sprema 

DODATNO STRUČNO OSPOSOBLJAVANJE 

Ž 46 0 (0,0%) 8 (17,4%) 15 (32,6%) 23 (50,0%) 

M 339 4 (1,2%) 61 (18,0%) 180 (53,1%) 94 (27,7%) 

POVEĆANJE OVLASTI ZA UPORABU SREDSTAVA PRISILE 

SSS 324 4 (1,2%) 53 (16,4%) 136 (42,0%) 131 (40,4%) 

VŠS/VSS 61 1 (1,6%) 21 (34,4%) 29 (47,5%) 10 (16,4%) 

10,52 3 0,015 

17,26 3 0,001 

Staž 

ODGOVARAJUĆA ZAŠTITNA OPREMA 

5-16 206 3 (1,5%) 13 (6,3 ) 68 (33,0%) 122 (59,2%) 

17-29 179 1 (0,6%) 17 (9,5%) 86 (48,0%) 75 (41,9%) 




13,02 3 0,005 

na radu (procjena "vrlo mnogo"). 

5.4. Važnost mjera institucionalne skrbi i zadovoljstvo njihovom 

postojećom primjenom 

S obzirom na ispitivana sociodemografska obilježja nisu utvrđene statistički 

značajne razlike u važnosti i postojećim načinima primjene mjera institucionalne 

skrbi (p > 0,05). 

Rasprava 

Problem ovog istraživanja bio je ispitati percipiranu razinu zadovoljstva 

osobnom sigurnošću, važnost nekih rizičnih i zaštitnih čimbenika te mjera 

institucionalne skrbi koji doprinose osjećaju sigurnosti na radu kod policijskih 

službenika. Prema dobivenim rezultatima, 58,2% ispitanika zadovoljstvo osobnom 

sigurnošću na radu procjenjuje niskom i vrlo niskom. Ovi su podaci sukladni 

navodima Finna (1997), prema kojima većina policijskih službenika smatra 

da je njihov posao postao rizičniji i stresniji u odnosu na ranije godine. Također, 

navedeno odgovara rezultatima istraživanja Ernsta i Younga (1993, prema 

Brown, 1994), koji potvrđuju tezu da su policijski službenici izloženi većem 

riziku nasilja. Analizirajući sociodemografsko obilježje spol, na ispitivanom je 

252



uzorku utvrđeno postojanje statistički značajne razlike u razini zadovoljstva 

osobnom sigurnošću te se evidentira da su policijske službenice zadovoljnije 

razinom osobne sigurnosti. Dobiveni rezultati sukladni su rezultatima istraživanja 

različitih autora koji navode da su policijski službenici u odnosu na službenice 

u većem riziku mogućeg nasilja (Horstman, 1973; Bixler, 1976; Hirschel, 

Dean, Lumb, 1994, prema Roh, Choo, 2007). Također, AIC (Australian Institut 

of Criminology, 1999, prema Mayhew, 2001), iznosi podatak kako su policijski 

službenici češće napadani nego policijske službenice, što se objašnjava značajno 

većim brojem policijskih službenika muškog spola (oko 85%), kao i činjenicom 

da su policijske službenice češće raspoređene na poslove niže razine rizika. 

Rezultati istraživanja su pokazali da policijski službenici kao najčešće rizične 

čimbenike, između ostalih, izdvajaju: "nedostatak zaštitne opreme", "napad 

vatrenim oružjem", "negativno prikazivanje u medijima", "zarazne bolesti" i "napad 

fizičkom silom". S obzirom na orijentaciju rezultata u smjeru veće važnosti, 

opravdano je zaključivati da su svi procijenjeni rizični čimbenici visoke važnosti 

u smislu ugrožavanja osobne sigurnosti policijskih službenika. Tome u prilog su 

i činjenice koje iznosi Brown (1994) iz studije provedenoj u Velikoj Britaniji, 

gdje su istraživane situacije koje u većem broju proizvode napade na policijske 

službenike. Utvrđeno je kako se 22% napada događa prilikom intervencija kod 

remećenja javnog reda i mira, različitim sporovima i prepirkama (21%), nadzoru 

i kontroli prometa (17%), ophodnji (10%), potjerama za počiniteljima kaznenih 

djela (10%), uhićenjima osumnjičenih osoba (7%). Prema Buddu (1999), kao 

najčešći rizični čimbenici za sigurnost policijskih službenika izdvajaju se fizičko 

nasilje i prijetnje. Nadalje, pri provođenju istražnih radnji i uhićenju počinitelja 

kaznenih djela, policijski službenici mogu biti izloženi riziku različitih zaraznih 

bolesti. Bigbee (1987), navodi da se najčešće radi o AIDS-u, hepatitisu B, TBCu 

ili drugim virusnim i/ili bakterijskim bolestima. Međutim, prema Heiskellu i 

Tangu (1998), percepcija rizika za stvarnim oboljenjem daleko je veća od realiteta, 

budući statistička praćenja u SAD-u pokazuju da samo jedan policijski službenik 

u 250 rizičnih situacija biva i zaražen. Prema dobivenim podacima, policijski 

službenici srednje stručne spreme u odnosu na kolege više i visoke stručne 

spreme rizični čimbenik "nedostatak zaštitne opreme" procjenjuju opasnijim po 

osobnu sigurnost. Ovo možemo objasniti činjenicom da su policijski službenici 

srednje stručne spreme zbog prirode posla izloženi potencijalno većem riziku napada 

(Brown, 1994; Budd, 1999; Mayhew, Elliot i Dowds, 1989, prema Mayhew, 

2001). Za obilježje dužine radnog staža, evidentira se da su policijski službenici 

s manje godina staža rizične čimbenike "napad fizičkom silom" i "vrijeđanje 

od strane građana" procijenili opasnijim po osobnu sigurnost. Prema Buddu 

(1999), policijski službenici u dobi između 25 i 44 godine što odgovara dobi 

naših sudionika iz kategorije sa 5 do 16 godina efektivnog staža u najvećem su 

potencijalnom riziku od napada. Razloge tome možemo povezati s tumačenjem 

Swantona (1985, prema Mayhew, 2001) koji navodi da su stariji policijski služ- 

253



benici, poradi radnog iskustva, sposobniji prepoznati i izbjeći visoko rizične situacije. 

Prema podacima istraživanja, policijski službenici sve navedene čimbenike 

procjenjuju važnim, a između ostalih, prema pripadajućem rangu, kao najvažnije 

zaštitne čimbenike izdvajaju: "odgovarajuća zaštitna oprema", "podrška i pomoć 

nadređenih", "podrška i pomoć građana", "podrška i pomoć suradnika", "odgovarajući 

zakonski propisi". Ispitivane zaštitne čimbenike možemo sagledavati s 

jedne strane kao čimbenike koji proizlaze iz zakonskih propisa, a s druge strane 

kao čimbenike povezane s organizacijom službe, odnosno institucionalnim čimbenicima. 

Uvažavajući značaj ispitivanih čimbenika i potrebu za daljnjim kvantitativnim 

i kvalitativnim ulaganjem napora u mjere prevencije, valja imati na 

umu navode Boylena i Littlea (1990, prema Brown, 1994), koji smatraju da je 

neophodno uvesti programe osposobljavanja koji bi policijskim službenicima 

omogućavali bolje snalaženje u visoko rizičnim situacijama. 

Ispitujući važnost predloženih mjera institucionalne skrbi utvrđeno je da su 

sve mjere procijenjene kao visoko važne i potrebne za povećanje osjećaja sigurnosti 

policijskih službenika. Međutim, ono što posebno zabrinjava je iskazano 

nezadovoljstvo njihovom postojećom primjenom, a što je vidljivo u statistički 

značajnim razlikama (p < 0,001) između važnosti mjera i zadovoljstva aktualnim 

stanjem. 

Razmatrajući moguće doprinose i nedostatke provedenog istraživanja, evidentnim 

doprinosom smatramo aktualnost i suvremenost teme te interesnu populaciju 

koja je sudjelovala u istraživanju. Također, dobiveni rezultati mogu poslužiti 

kao potencijalne smjernice za daljnji istraživački rad. Što se tiče nedostataka 

istraživanja, nalazimo ih u postojećem ograničenju veličine i strukture uzorka 

kao i u nemogućnosti razlikovanja sudionika u smislu obilježja radnih zadataka 

koje obavljaju u sklopu svog radnog mjesta. 

Zaključak 

U ovom radu su ispitivani razina zadovoljstva sigurnošću, važnost nekih rizičnih 

i zaštitnih čimbenika te mjere institucionalne skrbi koji doprinose osjećaju 

sigurnosti na radu kod policijskih službenika. Sažimajući dobivene rezultate možemo 

zaključiti kako više od polovice policijskih službenika iz ispitivanog uzorka 

(58,2%) iskazuje nisku i vrlo nisku razinu zadovoljstva osobnom sigurnošću. 

Nadalje, kao najčešći rizični čimbenici izdvajaju se "nedostatak zaštitne 

opreme", "napad vatrenim oružjem", "negativno prikazivanje u medijima", "zarazne 

bolesti" i "napad fizičkom silom". 

Većina ispitivanih zaštitnih čimbenika kao i mjera institucionalne skrbi 

procjenjuje se važnim i značajnim u smislu povećanja doživljaja osobne sigurnosti. 

Međutim, evidentno je nezadovoljstvo postojećim načinom primjene mjera 

institucionalne skrbi. 

254



Prema našim saznanjima, u Republici Hrvatskoj gotovo da ne postoji sustavnih 

istraživanja koja se bave problematikom sigurnosti na radu policijskih 

službenika. Sukladno tome, rezultati ovog istraživanja mogu se smatrati preliminarnim 

i proizvode potrebu za daljnjim istraživačkim radom sa svrhom pronalaženja 

i implementacije strategija za poboljšanje uvjeta rada te posredno povećanje 

osjećaja sigurnosti na radu kod policijskih službenika. 

Literatura 

Bigbee, P. (1987). Collecting and handling evidence infected with human diseasecausing 

organisms. Victoria Police Association Journal, 10(52), 24-29. 

Boyd, N. (1995). Violence in the workplace in British Columbia: A preliminary 

investigation. Canadian Journal of Criminology, 37, 491-519. 

Brown, B. (1994). Assaults on Police Officers: An examination of the Circumstances 

in Which Such Incidents Occur. London: Home Office, Police Research Series 

Paper, 10. 

Budd, T. (1999). Violence at Work: Findings from the British Crime Survey. London: 

Home Office. 

Cole, L. L., Grubb, P. L., Sauter, S. L., Swanson, N. G. i Lawless, P. (1997). Psychosocial 

correletes of harassment, threats and fear of violence in the workplace. 

Scandinavian Journal of Work Environment and Health, 23(6), 450- 

457. 

Di Martino, V., Hoel, H. i Cooper, C. L. (2003). Preventing violence and harassment 

in the workplace. Luxemburg: Office for Official Publications of the 

European Communities. 

European Confederation of Police (2003). Violence against Police Officers is Violence 

against Society: Conclusion of the Project on Violence against Police 

Officers. Luxemburg: European Eurocop Executive Commitee, dostupno na 

www.eurocop-police.org. 

Finn, P. (1997): Reducing Stress An Organization-Centered Approach. FBI Law 

Enforcement Bulletin, 8(66), 20-26. 

Folger, R. i Baron, R. A. (1996). Violence and hostility at work: a model of reactions 

to perceived injustice. U: VandenBos, G.R. i Bulatao, E.Q. (ur.), Violence 

on the job, Washington, DC: American Psychological Association. 

Health and Safety Executive (1992). Management of health and safety at work regulations. 

London: HMSO. 

Heiskell, L. i Tang, D. (1998). AIDS and hepatitis: What are the risk to police officers 

?. Police: The Law Enforcement Magazine, 1(22), 34-36. 

Hoel, H. Rayner, C. i Cooper, C. L. (1999). Workplace Bullying. U: C. L. Cooper, i 

I. R. Robertson (Ur.), International Review of Industrial and Organizational 

Psychology (str. 195-230). New York: John Wiley & Sons. 

255



ILO, ICN, WHO i PSI (2002). Framework Guidelines for Addressing Workplace 

Violence in the Health Sector. Geneva: International labour Organization, 

International Council of Nurses, World Health Organization & Public Services 

International. 

International Labour Organization (1999), International Hazard Datasheets on 

Occupation: Police / Law Enforcement. International Occupational Safety and 

Health Information Centre (SIS), dostupno na www.ilo.org. 

Kraus, J. F. Blander, B. i McArthur, D. L. (1995). Incidence, risk factors and prevention 

strategies for work- related assault injuries – a review of what is 

known, what needs to be known, and countermeasures for intervention. Annual 

Review of Public Health, 16, 355-379. 

Mayhew, C. (2001). Occupational Health and Safety Risks Faced by Police Officers. 

Trends & Issues in Crime and Criminal Justice, 196, 1-6. 

MUP – Mir Ugled Povjerenje (2009). Pregled napada na policijske službenike u 

razdoblju od 2004. do 2008. MUP – Mir Ugled Povjerenje, 31, 24-25. 

Roh, S. i Choo, T. (2007): Citizen Violence against Korean Police. Crime & Justice 

International Magazine, 23(97), 4-13. 

Sauter, S. i Murphy, L. (1999): Stress at work. DHHS (NIOSH). Cincinnati: Publication, 

99-101. 

Tehrani, N. (2004). Workplace trauma: Concepts, assessment and interventions. 

Sussex, UK: Brunner- Routledge. 

Zakon o policiji, Narodne novine, broj; 129/2000. 

Summary 

In the last ten years, we are increasingly witnessing situations in which police 

officers are in the crudest possible way insulted, disparaged, prevented from 

performing official acts and being physically attacked. Thus, although they 

are functioning as guardians of peace, order and security, law enforcement 

officers, when performing official duties often become victims of violent and 

cold-hearted killer. 

Therefore, in this study we used a random sample of police officers according 

to the type of work they do and examined the extent of satisfaction with 

personal safety and assessed the incidence of certain risk factors to which 

police officers are exposed in their work. 

Also, we were interested in evaluating how important are some of protective 

factors that may contribute to increased perception of personal safety in the 

operational work as well as importance of institutional measures of care after 

exposure to and participation in risky situations. 

Furthermore, we tried to ascertain whether there are differences in the studied 

variables with respect to gender, education level and the effective length of 

service spent in jobs of police officers. 

A questionnaire was created for the purpose of this research and was 

conducted anonymously with a sample of 385 police officers of both genders. 

256



Research results on the total sample showed that 58 % of police officers 

reported a very low level of satisfaction with personal safety. 

Police officers listed physical and armed violence, the possibility of an 

infectious disease, lack of protective equipment and a negative view of the 

public and the media as the most common risks they are exposed to while 

performing official duties. Most of the proposed protective factors, apart 

from minor differences depending on the discriminant group is estimated to 

be important and significant in terms of increased perception of personal 

safety. However, what particularly concerns is expressed dissatisfaction with 

the existing way of institutional care. 

The results can serve as an orientation and contribution to the further research, 

but also as an indicator of the need to enhance protective factors, 

especially institutional care. 

257



258



Izvorni znanstveni rad – UDK 351.74-058.6 

NASILNA VIKTIMIZACIJA POLICIJSKIH SLUŽBENIKA 

dr. sc. Irma Kovčo Vukadin, red. prof. 


Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet 

Sveučilište u Zagrebu 

Borongajska cesta 83 f 

Zagreb 

irmakv@yahoo.com 

Ivan Pakšić 

Ministarstvo unutarnjih poslova 

Policijska uprava osječko-baranjska 

Odjel organiziranog kriminaliteta 

Trg Lavoslava Ružičke 1 


ipaksic@mup.hr 

Sažetak 

U radu se uvodno analiziraju različiti aspekti nasilne viktimizacije policijskih 

službenika u suvremenom društvu. Navode se podaci o incidenciji i trendovima 

takve viktimizacije u Americi, europskim zemljama te Hrvatskoj, daje 

se pregled aktualnih spoznaja o nekim fenomenološkim obilježjima napada, 

istraživanim značajkama počinitelja i žrtve te posljedicama napada. U posebnom 

poglavlju se navode rješenja nekih zemalja u smislu načina suočavanja, 

tj. reagiranja na napade na policijske službenike. Autori zaključuju kako sve 

aktualne spoznaje trebaju poslužiti kao platforma za osmišljavanje strategije 

zaštite policijskih službenika jer kvalitetna zaštita policijskih službenika (na 

različitim razinama) doprinosi sigurnosti policijskih službenika 

Uvod 

Policijski posao spada u skupinu vrlo stresnih i opasnih zanimanja. Policijski 

službenici su skoro svakodnevno (ovisno o vrsti radnog mjesta) izloženi 

stresnim i traumatskim događajima kroz kontakte s osumnjičenicima ili žrtvama 

kaznenih djela koji ne predstavljaju dio svakodnevnog iskustva većine 

drugih profesija (ozbiljne prijetnje po vlastiti život i tijelo, nasilni napadi, 

svjedočenje traumama drugih, svjedočenje različitim oblicima nasilja, očevidi 

mjesta događaja nasilnih kaznenih djela, teških prometnih nesreća). Opasnost 

(potencijalna ili stvarna) se smatra značajnim čimbenikom koji utječe na to 

kako policijski službenici percipiraju sebe, svoju ulogu i građane s kojima dolaze 

u kontakt (Brandl i Stroshine, 2003). Jedan od rizika koji sa sobom nosi 

policijski posao je rizik od nasilne viktimizacije koju u fenomenološkom smislu 

možemo promatrati na kontinuumu od prijetnji nasiljem, preko aktualnih 

fizičkih napada pa sve do različito uzrokovanih usmrćenja (planirana ubojstva, 

259

Irma Kovčo Vukadin i Ivan Pakšić: Nasilna viktimizacija policijskih službenika, 

str. 259.-276. 

nesretan slučaj). Nasilna viktimizacija policijskih službenika, sudeći po broju 

objavljenih radova i provedenih istraživanja (posebice ako ih poredimo s brojem 

radova i istraživanja na temu policijskog nasilja), ne predstavlja naročito 

interesantnu temu znanstvenicima 1 pa bi se moglo postaviti pitanje radi li se, u 

viktimološkom smislu, o tzv. "zaboravljenim žrtvama". Naravno, u tom smislu 

onda možemo govoriti o cijelom nizu profesija (posebno tzv. pomažućih) čiji su 

pripadnici u većem riziku od nasilne viktimizacije. Prepoznavanje tog rizika je 

u nekim profesijama vidljivo kroz stvaranje protokola za postupanje u potencijalno 

nasilnim situacijama. Specifičnost policijskog posla je u vrlo širokim 

varijacijama konteksta potencijalno nasilnih situacija koje je onda gotovo nemoguće 

obuhvatiti takovim protokolima. 

U političkim izjavama povodom teških slučajeva nasilne viktimizacije policijskih 

službenika se često takvo nasilje definira kao ozbiljna prijetnja dobrostanju 

zajednice i ozbiljno narušavanje unutarnje sigurnosti države, iskazivanje 

smanjenja poštovanja policije i zakona (pa posredno i države), nasilje protiv 

društva. Može zvučati paradoksalno da oni koji trebaju štititi građane od viktimizacije 

(posebice nasilne) sami bivaju viktimizirani što zapravo može biti i 

jedan od razloga relativne marginaliziranosti teme radi moguće posljedične 

percepcije građana i njihovog osjećaja sigurnosti (kako očekivati zaštitu kada se 

napada i policajce). Nestručna javnost marginalnost teme opravdava shvaćanjem 

kako je rizik sastavni dio tog posla i kako radi toga imaju beneficiran 

radni staž . 

U smislu promišljanja o eventualnim razlozima porastu nasilja prema policijskim 

službenicima (na koji upozoravaju policijski sindikati) se nameću dva 

pravca razmišljanja. Prvi se odnosi na pitanje osposobljenosti policijskih službenika 

za adekvatno prepoznavanje i reagiranje u potencijalno opasnim situacijama 

što otvara pitanje edukacije i treninga policijskih službenika, odnosno resursa 

koji se ulažu u policijske službenike na radnim mjestima koji nose najviši 

rizik od nasilne viktimizacije. Drugi mogući pravac razmišljanja je usmjeren na 

počinitelje, tj. društvo u kojem se događaju – pripadaju li počinitelji tih napada 

nekim specifičnim skupinama – multirecidivistima (nasilnih delikata), mentalno 

bolesnima, akutno intoksiciranima ili se ne mogu uočiti neka zajednička obilježja? 

Osim toga, imaju li napadi na policijske službenike drugačiju etiologiju 

od nasilnog ponašanja generalno (Kaminski i sur., 2003)? Također se može 

postaviti pitanje postojanja i smjera veze između smanjenja autoriteta policije u 

društvu sa napadima na policijske službenike. 

Značaj nasilne viktimizacije policijskih službenika se može procjenjivati i 

na osnovu posljedica koje nosi na individualnoj, organizacijskoj i društvenoj 

1 U Hrvatskoj postoji određeni broj radova u kojima se analiziraju kaznenopravni i fenomenološki 

aspekti kaznenih djela počinjenih na štetu policijskih službenika, posebice kaznenih 

djela sprječavanja službene osobe u obavljanju službene dužnosti, napada na službenu 

osobu i sudjelovanja u grupi koja sprječava ili napada službenu osobu: Šakić (1980), Singer 

(1981), Šuperina i Šimović (1997), Šuperina (2001), Singer i sur., (2002). 

260



razini. 

Na individualnoj razini se može raditi o tjelesnim povredama različitog intenziteta, 

stresu, traumi, obiteljskim problemima, troškovima liječenja, bolovanja, 

utjecaju na produktivnost, tj. psiho-fizičku sposobnost policijskog službenika 

za obavljanje policijskog posla. Na organizacijskoj razini to znači manjak 

policijskih službenika i upitnu voljnost i motiviranost policijskih službenika za 

izlaganje rizičnim situacijama što onda ima reperkusija i na društvenu razinu u 

smislu slike koju policijska organizacija (u smislu učinkovitosti) ima u društvu. 

Temeljem svega navedenog, jasno je kako pitanje nasilne viktimizacije 

policijskih službenika provocira cijeli niz dodatnih pitanja. Cilj ovog rada nije 

davanje odgovora na sva naznačena pitanja, već pružanje pregleda postojećih 

spoznaja o incidenciji i nekim fenomenološkim obilježjima napada na policijske 

službenike u suvremenim demokratskim društvima te prikaz pristupa u suočavanju 

s ovom pojavom, a s posebnim osvrtom na situaciju u Hrvatskoj. 

Incidencija i fenomenologija 

Incidencija 

Prema američkim statističkim podacima (Uniform Crime Report, 2010), 

tijekom 2009. godine je ubijeno 48 policijskih službenika 2 , a 47 policijskih 

službenika je smrtno stradalo radi nesretnog slučaja (u 72,3% slučajeva se radilo 

o prometnim nesrećama). Američki istraživači primjećuju kako, premda su 

policijski službenici u većem riziku od ubojstva nego generalna javnost, broj 

ubojstava, gledano od 70-ih do konca 90-ih ipak pada (Brown, Langan, 2001). 

Moguća objašnjenja za primjećen pad nalaze u povećanom korištenju zaštitnih 

prsluka i drugih zaštita tijela te boljoj obuci, boljoj komunikaciji i boljem provođenju 

policijskih zadataka. 

Prema istom izvoru podataka (Uniform Crime Report, 2010), 2009. godine 

je realizirano 57.268 napada na policijske službenike (što čini stopu od 10.3 napada 

na 100 policijskih službenika). 

Dempsey i Forst (2010) kako je 2007. godine američka stopa napada na 

policijske službenike iznosila 11.4 na 100 policijskih službenika. 

Iz izvješća britanskog Ministarstva unutarnjih poslova od 2005. do 2009. 

godine (tablica 1) su izračunati podaci o ukupnom broju napada na policijske 

službenike prema vrsti posljedica (svi napadi se evidentiraju, bez obzira na 

posljedice i bez obzira na to je li napad realiziran u radno vrijeme ili izvan 

radnog vremena ako je napad bio u vezi s obavljanjem policijskog posla). U 

izvješćima se navodi kako ti podaci ne predstavljaju nacionalne podatke s ob- 

2 Pod policijskim službenicima se podrazumijevaju ovlaštene službene osobe za provođenje 

zakona (osobe koje imaju ovlast uhićenja, redovito nose službenu iskaznicu i oružje). 

261


str. 259.-276. 

zirom da je izvješće sačinjeno na temelju podataka koje su pojedine policijske 

uprave poslale. 

Tablica 1. Broja napadnutih policijskih službenika u Engleskoj i Walesu 

2005/06 3 2006/07 2007/08 2008/09 

Ukupno 12018 11499 11393 10309 

Fatalne posljedice 3 0 1 1 

Ozbiljne povrede 423 506 502 426 

Manja/bez povrede 11592 10993 10890 9882 

7000 

6800 

6600 

6400 

6200 

6000 

5800 

o4/05 o5/o6 o6/o7 o7/o8 o8/o9 

br. napada 

Slika 1. Broj napada na policijske službenike - Škotska 

2550 

2500 

2450 

2400 

2350 

2300 

2250 

2200 

2150 

2100 

2007 2008 2009 

br. napada 

Slika 2. Broj napada na policijske službenike - Danska 

3 Izvješće se odnosi na financijsku godinu koja traje od 1.4. – 31.3. slijedeće godine. 

262



350 

300 

250 

200 

150 

100 

50 

0 

2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 

aps 

Slika 3. Napadi na policijske službenike u Hrvatskoj 

Iz policijskih statistika Novog Zelanda (New Zealand Police Annual Report, 

2010) je u periodu od 1999. do 2009. godine zabilježen porast napada na 

policijske službenike za 32%, porast ozbiljnih napada za 114%, porast napada s 

oružjem za 79% te porast napada s vatrenim oružjem za 215%. 

Šuperina (2001), analizirajući podatke o broju prijavljenih kaznenih djela 

na štetu policijskih službenika (sprječavanje službene osobe u obavljanju službene 

dužnosti, napad na službenu osobu i sudjelovanje u grupi koja sprječava ili 

napada službenu osobu) u Hrvatskoj se u periodu od 1990. do 1999. godine 

primjećuje porast kaznenih prijava i to na područjima skoro svih policijskih 

uprava. 

Noviji podaci o evidentiranim napadima na policijske službenike 4 u Hrvatskoj 

(prema statističkim podacima MUP-a RH) su prikazani na slici 3. 

Iz navedenih podataka je vidljivo da je u nekim zemljama broj napada na 

policijske službenike u porastu, dok je u drugima u padu. Komparativna analiza 

podataka o stopi napada na policijske službenike je vrlo osjetljiva zbog toga što 

službene statistike različitih zemalja obuhvaćaju različite vrste ponašanja (negdje 

se bilježe samo oni napadi kojima se ostvaruje biće kaznenog djela, negdje 

sve vrste napada – bez obzira na opseg fizičkih posljedica po policijskog službenika 

ili pravnih posljedica po počinitelja); samo definiranje ovlaštenih službenih 

osoba može varirati ovisno o državi o kojoj se govori. Podaci o promjenama 

stopa napada mogu reflektirati određene demografske promjene ili promjene u 

broju policijskih službenika, tj. neke organizacijske promjene. U Hrvatskoj se 

tako podatak o stopi napada (broj napada na određeni broj policijskih službenika) 

treba uzimati s velikom rezervom (u smislu međunarodnih poređenja) obzirom 

da u Hrvatskoj postoje radna mjesta koja podrazumijevaju status policijskog 

službenika (tj. ovlaštene službene osobe ili, kako ih se naziva u anglosaksonskom 

području – sworn police officers), a u stvarnosti ne podrazumijevaju svakodnevno 

korištenje policijskih ovlasti (kao što se definira u velikom broju drža- 

4 Napadi u smislu policijskih podataka koji se analiziraju u ovom radu predstavljaju sve evidentirane 

napade na policijske službenike, neovisno o tome je li protiv počinitelja podnešena 

kaznena prijava 

263


str. 259.-276. 

Tablica 2. Broj napada na policijske službenike na 100.000 stanovnika po 

policijskim upravama u Republici Hrvtaskoj 

POLICIJSKA 

2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 

UPRAVA 

UKUPNO RH 6 5 6 7 5 7 7 6 6 6 

ZAGREBAČKA 7 3 5 7 6 8 8 7 6 7 

SPLITSKO 

DALMATINSKA 

PRIMORSKI- 

GORANSKA 

OSJEČKO- 

BARANJSKA 

8 9 10 8 4 10 8 6 6 5 

4 2 4 7 6 4 6 10 6 8 

5 9 5 9 7 7 8 6 7 6 

ISTARSKA 1 5 7 9 4 4 1 3 6 5 

DUBR. 

NERETVANSKA 

17 17 22 14 8 15 12 12 15 12 

KARLOVAČKA 5 7 4 2 1 1 0 2 0 5 

SIS.- 

MOSLOVAČKA 

ŠIBENSKO- 

KNINSKA 

VUKOV.- 

SRIJEMSKA 

4 2 5 3 2 2 3 1 2 2 

2 0 1 0 1 0 1 4 3 3 

3 3 8 6 7 5 12 8 7 9 

ZADARSKA 11 6 9 20 11 17 9 6 4 9 

BJELOV.- 

BILOGORSKA 

BRODSKO- 

POSAVSKA 

KOPR.- 

KRIŽEVAČKA 

KRAPINSKO- 

ZAGORSKA 

LIČKO- 

SENJSKA 

7 2 4 5 1 6 5 8 1 3 

5 4 2 11 4 4 6 5 4 5 

6 5 2 6 1 2 6 7 6 3 

1 3 7 4 8 8 13 3 10 6 

2 6 2 2 0 9 6 0 2 0 

MEĐIMURSKA 2 4 4 3 2 1 5 2 2 3 

POŽEŠKO- 

SLAVONSKA 

2 0 3 3 3 3 1 1 6 5 

VARAŽDINSKA 5 6 6 3 6 4 6 5 3 3 

VIROVIT.- 

PODRAVSKA 

2 6 9 4 5 13 14 27 12 15 

264



va). Zbog tog razloga za Hrvatsku je izračunata stopa napada u odnosu na 

100.000 stanovnika, a ne policijskih službenika, a podaci su prikazani u tablici 

2 prema kategorijama policijskih uprava koje teritorijalno korespondiraju sa županijama. 

Iz tablice 2 je razvidno kako je na području Dubrovačko-neretvanske policijske 

uprave stopa napada na policijske službenike kontinuirano značajno viša 

od republičkog prosjeka. Moguće promišljanje za takvo stanje bi se moglo tražiti 

u pravcu sezonskih (ljetnih) varijacija broja ljudi koji borave na tom području iz 

turističkih razloga, no onda bi se više stope mogle očekivati u drugim priobalnim 

područjima. Osim Dubrovačko-neretvanskog područja, u pojedinim razdobljima 

se primjećuje viša stopa na zadarskom području (od 2003. do 2005. godine) te 

virovitičko-podravskom (od 2005. do 2009. godine). Bilo kakve daljne interpretacije 

ili konstatacije bez dodatnih informacija nam se čine spekulativnim. 

Okolnosti napada 

Prema ranije navedenim američkim podacima (Uniform Crime Report, 

2010), okolnosti u kojima su policijski službenici ubijeni 2009. godine su bile 

sljedeće: napad iz zasjede (31,2%), uhićenje (16,7%), intervencija na poziv 

(12,5%), taktičke situacije – otmice, barikadirani počinitelji (10,4%), istraga 

sumnjivih osoba/okolnosti (8,3%), transport ili zadržavanje zatvorenika (4,2%). 

Zadaće prilikom kojih su policijski službenici ubijeni su bile slijedeće: 

motorizirana patrola (72,9%), specijalni zadaci, tajni zadaci (22,9%), ubojstva 

izvan službe, ali u vezi službe (4,2%). U najvećem broju slučajeva su počinitelji 

koristili vatreno oružje (93,7%). 18,7% policijskih službenika je pokušalo 

upotrijebiti vlastito vatreno oružje, s 25% ga je i iskoristilo. Većina policijskih 

službenika (75%) je u vrijeme izvršenja djela nosila zaštitni prsluk. 

Prema jednoj ranijoj analizi ubojstava policijskih službenika u Americi 

(Boylen, Little, 1990) situacije u kojima su se desila ubojstva su bile sljedeće: 

razbojništvo/potraga za osumnjičenikom (16%), kontrola prometa (15%), pokušaj 

drugih uhićenja (14%), ispitivanje osumnjičenika (12%), tučnjave u barovima, 

osobe s vatrenim oružjem (11%), poslovi vezani uz droge (7%), zasjeda/ 

planirano ubojstvo (6%), provala u tijeku (5%), obiteljske prepirke (5%), zadržavanje/privođenje 

zatvorenika (4%), neizazvani napad (3%), mentalno poremećene 

osobe (2%) i građanski nemiri (1%). 

Najčešće korišteno oružje u ubojstvima policijskih službenika je bilo vatreno 

oružje (Boylen, Little, 1990; Brown, Langan, 2001). 

Analiza napada na policijske službenike (Uniform Crime Report, 2010) pokazuje 

kako je 26,2% policajaca doživjelo ozljedu, najveći dio napada se desio 

od ponoći do 2 sata ujutro; u najvećem broju slučajeva (32,6%) se radilo o intervenciji 

na poziv (obiteljsko nasilje, fizička razračunavanja u barovima), zatim o 

ostalim vrstama uhićenja (15,4%); u većini slučajeva se radilo o samostalnoj 

motornoj patroli (jedan policijski službenik); većina policijskih službenika je 

265


str. 259.-276. 

napadnuta nekim oružjem (81,4%). 

Rezultati analize napada na policijske službenike u Oklahoma City-u u 

periodu od 1975. do 1989. godine (Oklahoma, SAD) pokazuju kako kako su uhićenja 

najčešće situacije napada (Chamlin, Cochran, 1994). U ostale okolnosti 

napada koje se spominju u američkim istraživanjima spadaju provođenje istrage, 

hvatanje bjegunca i nesreće s motornim vozilima (Brandl, 1996). 

Griffiths i McDaniel (1993) na uzorku 227 policijskih službenika iz 11 

različitih odjela u JI Virginiji nalaze uhićenje kao najčešću okolnost (42%), 

nakon koje slijede obiteljske prepirke (24%) te postupanje prema zatvorenicima 

ili ispitivanje osumnjičenika (21%). Od sredstava napada nalaze dominantno 

korištenje ruku i nogu (85,3%), vatreno oružje (4,4%), noževe (4,4%) te tupe 

predmete (2,9%). 

Ellis i sur. (1993) su analizirali statistička izvješća za 379 napadnutih policajaca 

u odori (temeljna policija) za tri urbana područja Kanade i nalaze kako su 

policijski službenici u najvećem riziku od napada u situacijama uhićenja i transporta 

osumnjičenika i zatvorenika. Ostale situacije su slijedeće: ispitivanje 

sumnjive situacije (11,7%), prepirke (7,7%), razbojništvo (2,8%) i obiteljske 

prepirke (2,5%). 

Brown (1994) na britanskom uzorku od 226 napada na policijske službenike 

navodi slijedeći redoslijed okolnosti: javni red, rješavanje prepirki, zaustavljanje 

u prometu, zaustavljanja od strane "pješačke" patrole, zadržavanje počinitelja 

kaznenog djela, zadržavanja zatvorenika ili osumnjičenika u prostorima 

policijske postaje, neočekivani napad. Temeljem daljnje analize okolnosti, navodi 

kako se skoro jedna trećina napada realizirala prije nego je policijski službenik 

imao priliku razgovarati s napadačem, jedna petina slučajeva se desila kada 

je policijski službenik pokušao smiriti osobu, posebice tijekom remećenja javnog 

reda i mira i situacija prepirki; jedna četvrtina svih povreda se desila kada su 

policijski službenici pokušavali zadržati osobu (alkoholizirani počinitelji i oni 

koji su željeli pobjeći). U 8% slučajeva je napad realiziran korištenjem neke vrste 

oružja. 

Singer (1981) je analizirao neka obilježja djela i počinitelja napada na službenu 

osobu u Hrvatskoj na uzorku od 94 osobe koje su tijekom jedne godine 

zatečene na izdržavanju kazne zatvora radi kaznenog djela napada na službenu 

osobu i njenog sprječavanja u obavljanju službene radnje. Dobiveni rezultati 

ukazuju kako najveći stupanj ugroženosti od napada i pokušaja sprječavanja 

obavljanja službene radnje postoji kod kontrole prometa i sudionika u prometu 

na javnoj prometnoj površini, pogotovo izvan naseljenih mjesta i prilikom 

intervencije protiv izgrednika koji narušavaju javni red na urbanim područjima. 

Šuperina (2001:463) je u svojoj analizi policijskih podataka, također u Hrvatskoj, 

o sprječavanju službene osobe u obavljanju službene dužnosti, napadu 

na službenu osobu i sudjelovanju u grupi koja sprječava ili napada službenu 

osobu za period od 1990. do 1999. godine posvetio pažnju i okolnostima izvršenja 

tih kaznenih djela pa navodi kako se najčešće radilo o slijedećim: "opome- 

266



1,6 

9,2 

6 

28,2 

11,3 

11,9 

jrm promet identitet asistencija privođenj e uhićenj e 

Slika 4. Okolnosti napada na policijske službenika (RH: 2001-2009) 

na radi uznemiravanja, započinjanje uhićenja ili tijekom obavljanja osobnog 

pregleda, u tijeku samog ograničavanja kretanja na određenom prostoru, tijekom 

dovođenja uhićenika, tijekom provođenja kriminalističkog nadzora, provođenja 

operativne kontrole ili tijekom posjete osumnjičenoj osobi, tijekom provođenja 

hitnih istražnih radnji u zatvorenom prostoru (očevid i pretraga doma), 

zaustavljanje tijekom obavljanja kontrole prometa, kao i prilikom intervencija 

zbog narušavanja javnog reda i mira ili asistencija, pružanja pomoći drugim 

državnim tijelima." 

Zbirni podaci za Hrvatsku u periodu od 2001. do 2009. godine (slika 4) 

pokazuju kako se u Hrvatskoj prosječno najviše napada na policijske službenike 

desi prilikom obavljanja nekih od zadaća u području javnog reda i mira, a zatim 

po bliskom učešću slijede situacije kontrole prometa, provjere identiteta i privođenja 

ili zadržavanja, potom slijede situacije uhićenja, a na posljednjem mjestu 

po učešću se nalaze asistencije 

2,6 

9,3 

72,4 

vatreno hladno snaga 

Slika 5. Sredstvo napada (RH: 2001-2009) 

267


str. 259.-276. 

Podaci o prosječnoj strukturi sredstava napada (prosjek za period od 2001. 

do 2009. godine) su sadržani u slici 5 iz koje je razvidno da se napadi najčešće 

realiziraju vlastitom fizičkom snagom. 

Obilježja počinitelja i žrtve 

Sumirajući rezultate ranijih istraživanja, Griffiths i McDaniel (1993) navode 

kako su napadači na policijske službenike uglavnom mlađi, intoksicirani muškarci 

koji dolaze iz nižeg socio-ekonomskog statusa ili su nezaposleni. Ovi rezultati 

se potvrđuju i u kanadskim istraživanjima (Boyd, 1995; Ellis, 1993) te 

istraživanju provedenom u JI Walesu (Noaks, Christopher, 1990). Osim uobičajenih 

obilježja, u ovom području nije neobično ispitivanje visine i težine, kako 

počinitelja, tako i žrtve. Tako Griffiths i McDaniel (1993) navode kako policijske 

službenike uglavnom napadaju osobe niže ili srednje visine. 

Noaks i Christopher (1990) su u JI Walesu napravili studiju na temelju analize 

policijskih podataka i intervjua s počiniteljima napada na policijske službenike. 

Nalaze da je 80% počinitelja imalo prethodni kriminalni dosje, 60% je bilo 

recidivista (sa više od 5 prethodnih osuda), velik broj ih je bio podržavan u napadu 

od strane prijatelja te ih je 70% okrivljavalo samog policijskog službenika 

za incident. 

U odnosu na analizirana obilježja počinitelja, Singer (1981) u već navedenom 

istraživanju nalazi kako je 43% počinitelja ispodprosječne inteligencije, 

kod više od 35% počinitelja nalazi kronični alkoholizam (svega 22,3% počinitelja 

je u vrijeme izvršenja djela bilo trijezno) i psihopatske crte ličnosti, oko 

66% počinitelja manifestira impulzivnost u ponašanju, a više od polovice ih je 

tijekom izdržavanja kazne zatvora dolazilo u tjelesne sukobe s ostalim osuđenicima. 

Šuperina (2001) u svojoj analizi policijskih podataka nalazi kako većina 

napada na policijske službenike predstavlja reakciju na policijsku intervenciju te 

se ne radi o smišljenoj i planiranoj akciji počinitelja. Od obilježja počinitelja navodi 

mlađu životnu dob, srednji ili niži socijalni status te utjecaj alkohola u vrijeme 

izvršenja djela. 

Brown (1994) pronalazi podatke vrlo bliske prethodno navedenima te navodi 

kako su 2/3 počinitelja bili u grupi kada su realizirali napad na policijskog 

službenika. 

Prema američkoj policijskoj statistici za 2009. godinu (Uniform Crime 

Report, 2010) od 48 ubojstava je identificiran 41 počinitelj za koje se navode 

slijedeća obilježja: prosječna dob 32 godine, prosječna visina 1,78 m, težina 82 

kg, muškarci (95,1%), bijelci (58,5%), s prethodnom poviješću uhićenja (80,5%), 

nešto manje od trećine počinitelja je bilo pod sudskim nadzorom u vrijeme 

izvršenja djela, a 4,9% je tempore criminis bilo pod utjecajem alkohola. 

268



Osim obilježja počinitelja, vrlo često se ispituju obilježja napadnutog policijskog 

službenika. Varijable koje se često analiziraju su: spol, dob, duljina policijskog 

staža, vrsta radnog mjesta, obilježja osobnosti. 

Veći rizik za viktimizaciju se vezuje uz mlađe policijske službenike, tj. one 

s manjim policijskim stažom (premda podaci nisu konzistentni) što se objašnjava 

činjenicom da se njih češće i upućuje na intervencije koje su visoko rizične 

za nasilnu viktimizaciju. S tim u vezi je samo policijsko radno mjesto – najčešće 

se radi o temeljnoj (uniformiranoj) policiji. Kod ubojstava policijskih službenika 

su podaci nešto drugačiji – žrtve su obično starije od 30 godina i imaju najmanje 

5 godina radnog staža (Boylen, Little, 1990; Brown, Langan, 2001). U podacima 

o ubojstvima policijskih službenika 2009. godine u Americi (Uniform Crime 

Report, 2010) se navodi prosječna dob žrtve od 38 godina s prosječnim stažom u 

policiji od 12 godina, samo u jednom slučaju je žrtva bila ženskog spola. 

Analiza američkih službenih podataka o ubojstvima policijskih službenika 

(LEOKA - Law Enforcement Officers Killed and Assaulted, prema: Tucker-Gail 

i sur., 2010) u periodu od 1995. do 1999. pokazuje kako, među ostalim, demografska 

obilježja, sama po sebi nisu ključni faktor u ubojstvima. Najveći doprinos 

ubojstvima policijskih službenika je bilo pretjerano samopouzdanje, nepažnja, 

loše tehnike pretrage, zanemarivanje znakova opasnosti, loše pozicioniranje, 

loše korištenje zaklona, prebrzo opuštanje, žurba bez plana, nošenje policijskih 

oznaka izvan radnog vremena bez oružja. Tucker-Gail i sur. (2010), analizirajući 

iste podatke u odnosu na dob i radno iskustvo ubijenih policijskih službenika navode 

dva obrasca: 1) najčešća dobna kategorija ubijenih policijskih službenika je 

bila od 30-39 godina što autori interpretiraju na slijedeći način: ili su policijski 

službenici zaboravili što su naučili na akademiji ili osjećaju toliko pouzdanje u 

svoje vještine da više ne vježbaju ono što su naučili kroz osnovni trening i 2) 

policijski službenici s radnim stažem od 0-4 godine su, osim toga što su češće 

ubijeni svojim vlastitim oružjem, u većem riziku od ubojstva od policijskih službenika 

sa duljim stažom. Autori naglašavaju problem utvrđivanja ukupnog radnog 

iskustva, a nelogičnost povezivanja ovog rezultata sa podatkom o najfrekventnijoj 

dobnoj skupini objašnjavaju činjenicom "podizanja" dobne granice (do 

čak 40 ili 44 godina) za primanje u policijsku službu u mnogim američkim zemljama 

(obzirom na nedostatak dovoljnog broja zainteresiranih kandidata) 5 . 

U odnosu na spol žrtve napada se navodi dominanta zastupljenost muških 

policijskih službenika (Griffiths, McDaniel, 1993; Boylen, Little, 1990; Brown, 

Langan, 2001; Noaks, Christopher, 1990) što se objašnjava njihovoj proporcionalnoj 

zastupljenosti u policiji. Rabe-Hemp i Schuck (2007) ističu važnost detaljnije 

analize napada na policijske službenike obzirom na spol, navodeći rezultate 

određenog broja istraživanja po kojima prisustvo policijske službenice ima 

"umirujući" učinak na potencijalno nasilne situacije. Koristeći podatke o uhićenju 

za nekoliko policijskih odjela, analizirale su spolne razlike u napadima na 

5 Za usporedbu, U Hrvatskoj je na natječaju za upis polaznika u program obrazovanja odraslih 

za zanimanje policajac određena dob od maksimalno 24 godine života. 

269


str. 259.-276. 

policijske službenike, kao i situacijske i osobne čimbenike u vezi napada i došle 

do rezultata da su policijske službenice u većem riziku od napada u intervencijama 

radi obiteljskog nasilja (posebice s alkoholiziranim počiniteljem). 

Kao i kod počinitelja, tako se i za napadnute policijske službenike navodi 

podatak o njihovoj visini. Griffiths i McDaniel (1993) navode kako su ranije policijske 

službe imale kriterij minimalne visine policijskih službenika 6 zbog dva 

razloga: 1) smatralo se kako su viši policijski službenici sposobniji spriječiti 

napad od nižih zbog veće fizičke snage i dojma koji u smislu zastrašivanja ima 

visina i 2) smatralo se kako su niži policijski službenici svjesniji nedostatka svoje 

visine i stoga skloniji agresivnijem ponašanju. Nakon što je Američki kongres 

1972. godine proširio Zakon o građanskim pravima, federalna vlada je tražila da 

se ukine taj zathjev ili da se objasni njegova radna relevantnost tako da danas u 

nekim državama postoje zakonska određenja minimalne visine, dok u drugima 

ne postoje. U odnosu na temu ovog rada, interesani su rezultati istraživanja 

Talberta i sur. (1974) u Atlanti prema kojima su policijski službenici niži od 175 

cm znatno češće napadani od onih viših od 180 cm. 

Osim općih demografskih obilježja, neki istraživači su se bavili analizom 

obilježja ličnosti policijskih službenika. Dok neki ne nalaze vezu između pojedinih 

obilježja ličnosti i veće viktimizacije (Bixler, 1976; prema Griffiths, 

McDaniel, 1993), Cecil i Lamberth (1974; prema Griffiths, McDaniel, 1993), 

korištenjem cijele baterije testova nalaze kako policijski službenici koji su češće 

napadani pokazuju više socijalnog konformizma, veću socijalnu zrelost i veću 

odgovornost. Također se pokazuju konzervativnijima, manje sklonim promjenama 

i sa dogmatičnijim sustavom vjerovanja. Griffiths i McDaniel (1993) u svom 

istraživanju nalaze vezu između ljutnje i agresivnosti policijskog službenika 

(Spielbergerova skala crta ljutnje) i frekvencije napada na njega i zaključuju 

kako sama činjenica povezanosti ne ukazuje i na pravac te veze – jesu li ljuti i 

agresivni policijski službenici napadnuti zato što se u njihovom ponašanju reflektirala 

ta ljutnja i agresivnost ili su ljuti i agresivni zato što su napadnuti. 

Neposredne posljedice napada 

Prema već spominjanoj američkoj policijskoj statistici za 2009. godinu 

(Uniform Crime Report, 2010) 26,2% napadnutih policijskih službenika je 

pretrpjelo povrede i to: 27,6% onih koji su napadnuti "osobnim oružjem" (ruke, 

šake, noge), 13,3% onih koji su napaduti nožem ili drugim oštrim predmetom, 

8,8% onih koji su napadnuti vatrenim oružjem i 23,5% onih koji su napadnuti 

6 U Hrvatskoj je na snazi Pravilnik o mjerilima i načinu utvrđivanja posebne duševne i 

tjelesne sposobnosti policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova iz 2006. godine 

prema kojem se za određenu vrstu radnih mjesta policijskih službenika određuje minimalna 

visina od 170 cm (minimalna težina 60 kg) za muškarce, odnosno 160 cm (minimalna težina 

50 kg) za žene. 

270



0,3 2,2 

65,2 

smrt tto lto 

Slika 6. Posljedice napada na policijske službenike (RH: 2000-2009) 

drugim opasnim oružjima. Brandl (1996) na uzorku 464 policijskih službenika 

kao najčešće povrede navodi ubode, oguljotine i razderotine kože, dok su se 

ostale odnosile na kontakt sa zaraznim bolestima, mišićnu bol i napetost, kontuzije, 

povrede oka, slomljene kosti, opekline, povrede od vatrenog oružja i povrede 

od noža. 

Brown (1994) na britanskom uzorku nalazi kao najčešće povrede posjekotine 

i modrice (65%), frakture, ozbiljne posjekotine i modrice, kontuzije i traumu 

(17%) te bol, uznemirenost i uganuća (7%), dok u 11% slučajeva povreda nije 

prijavljena. 

U hrvatskoj policijskoj statistici se posljedice napada na policijske službenike 

klasificiraju na smrtnu, tešku tjelesnu povredu i laku tjelesnu povredu. 

Na slici 6 je razvidno kako su u periodu od 2000. do 2009. bile najčešće 

lake tjelesne povrede. 

Modeli suočavanja 

Lapidarna analiza suočavanja s problemom napada na policijske službenike 

pokazuje postojanje vrlo različitih rješenja. U određenom broju zemalja se značaj 

problema prepoznaje kroz zakonske promjene kojima se uspostavljaju teže 

kazne za počinitelje takvih napada (tako se na Novom Zelandu 2010. godine 

uvelo strože kažnjavanje napada na policijske i zatvorske službenike u smislu 

obaveznog prepoznavanja takvih napada kao otegotne okolnosti kod odmjeravanja 

sankcije počinitelju), u nekim se napadi na policijske službenike sagledavaju 

u kontekstu napada na javne službenike generalno. Tako je 2006. godine u 

271


str. 259.-276. 

Nizozemskoj (Krombeen, 2009) započeo nacionalni program "Sigurna javna 

služba" koji je osmišljen kao odgovor na povećanje napada prema javnim službenicima 

(zabilježeno je povećanje napada na policijske službenike za 60% od 

1996. godine). Analizom stanja i posljedica je shvaćeno kako takvi napadi ne 

donose samo negativne osobne (i obiteljske) posljedice, već kako imaju paralizirajući 

učinak na obavljanje posla, otežavaju normalno funkcioniranje službi, 

donose gubitak autoriteta te značajno narušavaju postojeće slike institucija u 

društvu. Osmišljen je integralni pristup u kojem svaki sudionik (vlada, zaposleni, 

počinitelj) ima svoje odgovornosti. 

U određenom broju zemalja je dominantan organizacijski pristup. Tako se 

povećanje broja policijskih službenika navodi kao sugestija za smanjenje napada 

na policijske službenike (Boyd, 1995) jer veći broj policijskih službenika koji 

odgovaraju na visoko rizične situacije dovodi do njihove bolje pripremljenosti za 

takve reakcije (manji broj ljudi na isti broj situacija podrazumijeva znatno brže 

reagiranje, a što opet podrazumijeva znatno manje vrijeme za pripremu za reakciju). 

U kontekstu organizacijskih modela se mogu spomenuti i zahtjevi za boljom 

opremom policijskih službenika (zaštitni prsluci, kamere u automobilima ili 

kacigama – u slučaju biciklističkih ili motorističkih patrola), boljom temeljnom 

obukom policijskih službenika i dodatnim treninzima. 

U smislu reakcije na realizirane napade, različite policijske organizacije 

također imaju različita rješenja. Negdje nakon nasilnih situacija (posebice onih u 

kojima je uporabljeno vatreno oružje – bilo od strane počinitelja, bilo policijskog 

službenika) postoji obveza savjetovanja, debriefinga ili drugih oblika provjere 

emocionalnog i mentalnog stanja policijskog službenika. Negdje se policijski 

službenik može (u slučaju nasilne viktimizacije ili dugotrajnijeg bolovanja) uputiti 

na savjetovanje radi stresa (Dick, 2000). 

U Sloveniji je 2009. godine uveden tzv "peer support" program psihosocijalne 

pomoći (po uzoru na program koji postoji u FBI-u i Austriji) kojim se 

osigurava 24-satna interventna psihološka pomoć policijskim službenicima (pružaju 

je psiholozi). Osim toga je na razini policijskih uprava uveden institut povjerenika 

za psihološku pomoć (radi se o iskusnijim policijskim službenicima 

koje policijske službenici sami izaberu kao osobe od povjerenja). 

U Hrvatskoj je 2003. godine uveden mobilni tim za krizne intervencije (pri 

Odsjeku za psihološku i zdravstvenu zaštitu Sektora za upravljanje ljudskim potencijalima 

MUP-a RH) s ciljem pružanja adekvatne pomoći policijskim službenicima. 

Rad tima (članovi kojeg prolaze za to osmišljenu edukaciju) je zamišljen 

kroz individualna savjetovanja, trajnu edukaciju menadžmenta i službenika, psihološku 

obradu i opservaciju, preventivnu psihološku pripremu te debriefing nakon 

kriznih situacija. 

Zaštita policijskih službenika od nasilne viktimizacije je tema koju stalno 

naglašava i Europska konfederacija policije (EuroCOP – krovna organizacija 34 

policijska sindikata iz 26 europskih država) koja, u odnosu na nasilnu viktimizaciju 

policijskih službenika u svojoj rezoluciji. 

272



"Zaustavljanje nasilja prema policiji" (EuroCOP, 2010) traži slijedeće: 

1. raspravu o uzrocima nasilja u društvu 

2. rad na smanjenju nasilja na svim razinama u društvu 

3. poboljšanje zaštite ps od nasilja 

4. pružanje najbolje moguće zaštite kroz adekvatnu opremu i adekvatnu 

razinu službenika 

5. usvajanje aktivnog i sistemskog odgovora na pitanja zdravlja i sigurnosti 

u policiji 

6. uključivanje osvještavanja rizika u policijsku obuku 

7. usvajanje struktura upravljanja za velike događaje radi prevencije povreda 

8. prepoznavanje da je pravna zaštita, medicinska skrb i financijska 

kompenzacija viktimiziranim ps dužnost države 

9. osiguranje sveobuhvatne zaštite ps i njihovih obitelji u kaznenom pravu 

i brzog postupka 

10. prijavljivanje i analiziranje svakog napada na pa bez obzira na posljedice. 

Zaključna promišljanja 

Temeljem svega navedenog u prethodnim poglavljima, može se zaključiti 

kako napadi na policijske službenike zaslužuju znatno veću pažnju od postojeće 

(posebice u Hrvatskoj). U smislu utvrđivanja incidencije i međunarodnih komparativnih 

analiza potrebno je naročitu pažnju posvetiti nacionalnim različitostima 

u smislu definiranja i načina praćenja nasilne viktimizacije policijskih službenika. 

Pregled postojećih analiza i istraživanja pokazuje kako se pažnja uglavnom 

poklanja utvrđivanju korelata takve viktimizacije s ciljem osmišljavanja politika 

i programa suzbijanja takvog oblika nasilja. O tome svjedoče i legislativne 

promjene u određenom broju zemalja, te organizacijski napori (u smislu 

osmišljavanja adekvatne edukacije i uvođenje zaštitne opreme za policijske službenike) 

koje određene države ulažu u tom smislu. 

Europska policijska konfederacija je provela projekt o nasilju prema policijskim 

službenicima te u zaključcima projekta traži od nacionalnih vlada i policijskih 

organizacija, Europske komisije, Vijeća ministara pravosuđa i unutarnjih 

poslova, Europskog parlamenta i Vijeća Europe slijedeća promišljanja i aktivnosti 

koja obuhvaćaju definiranje i shvaćanje problema i razine intervencije 

(EuroCOP, 2003): 

• Nasilje nije rizik posla koji policijski službenik treba prihvatiti; to je namjerno 

kršenje njegovog osobnog integriteta koje se ne smije tolerirati. 

• Nasilje prema policijskom službeniku je više od napada na konkretnu 

osobu, to je napad na društvo. Ova implikacija za društvo treba biti prepoznata 

na adekvatnoj javnoj i političkoj razini. 

273


str. 259.-276. 

• Zaštita policijskih službenika je značajna tema pa ju ne treba tretirati 

smo povremeno i djelomično. U svrhu zaštite onih koji pružaju vitalnu 

uslugu u svakom demokratskom društvu je potreban koherentan pristup. 

• Društvo treba osigurati intervencije na tri razine kako bi rad policijskih 

službenika bio sigurniji: prevencija nasilja, zaštita policijskih službenika 

na radnom mjestu i adekvatna post-incidentna podrška. 

Sve navedeno (počevši uopće od prepoznavanja problema, utvrđivanja 

stvarnog opsega i korelata nasilne viktimizacije policijskih službenika) bi moglo 

poslužiti kao platforma za osmišljavanje strategije zaštite policijskih službenika 

u Hrvatskoj jer kvalitetna zaštita policijskih službenika (kroz poboljšanje resursa, 

ulaganja u obuku i dosljedno provođenje zakonskih normi) doprinosi sigurnosti 

policijskih službenika, a siguran policijski službenik bolje provodi 

svoju temeljnu ulogu – održavanje sigurnosti građana. 

Literatura 

Boyd, N. (1995). Violence in the workplace in British Columbia: a preliminary 

investigation. Canadian Journal of Criminology, 4(37), 491-519. 

Boylen, M. i Little, R. (1990). Fatal assaults on the United States law enforcement 

officers. Police Journal, 1(63), 61-77. 

Brandl, S. G. (1996). In the line of duty: a descriptive analysis of police assaults and 

accidents. Journal of Criminal Justice, 3(24), 255-264. 

Brandl, S. G. i Stroshine, M. S. (2003). Toward an understanding of the physical 

hazards of police work. Police Quarterly, 2(6), 172-191. 

Brown, B. (1994). Assaults on police officers: an examination of the circumstances 

in which such incidents occur. Police Research Series, Paper 10, London: 

Home Office Police Department 

Brown, J. M. i Langan, P. A. (2001). Policing and homicide, 1976-98: justifiable 

homicide by police, police officers murdered by felons. Washington, DC:US 

Bureau of Justice Statistics 

Chamlin, M. B. i Cochran, J. K. (1994). Opportunity, motivation, and assaults on 

police: a bivariate arima analysis. American journal of criminal justice, 1(19), 

1-19. 

Dempsey, J. S. i Forst, L. S. (2010): An introduction to policing (5th ed.). New 

York: Delmar. 

Dick, P. (2000). The social construction of the meaning of acute stressors: a qualitative 

study of the personal accounts of police officers using a stress counseling 

service. Work and Stress, 3(14), 226-244. 

Ellis, D., Choi, A. i Blaus, C. (1993). Injuries to police officers attending domestic 

disturbances: an empirical study. Canadian Journal of Criminology, 2(35), 

149-168. 

274



EUROCOP (2010). Resolution of the EUROCOP Committee Stop Violence against 

Police. Krakow. 

http://www.eurocop.org/fileadmin/user_upload/pdf/Resolutions/10-05- 

10RESOLUTION_Violence_EN.pdf. Pristupljeno 1.10.2010 

EUROCOP (2003). Violence against police officers is violence against society. Conclusion 

of the project on violence against police officers. 

http://www.eurocop.org/fileadmin/user_upload/member/brochures/Violence% 

20Brochure%202003.pdf. Pristupljeno 1.10.2010. 

Griffiths, R. F. i McDaniel, Q. P. (1993). Predictors of police assasults. Journal 

of Police and Criminal Psychology, 1(9), 5-9. 

Kaminski, R. J., Jefferis, E. i Gu, J. (2003). Community correlates of serious 

assaults on police. Police Quartlery, 2(6), 119-149. 

Krombeen, S. (2009). Aggression and violence require a standard. Neobjavljena prezentacija. 

MUP RH (2001): Pregled temeljnih sigurnosnih pokazatelja i rezultata rada u 2000. 

Zagreb: MUP RH. 





MUP RH (2004): Pregled temeljnih sigurnosnih pokazatelja i rezultata rada u 2003. 














New Zealand Police (2010). 2009/10 Annual Report. 

http://www.police.govt.nz/sites/default/files/2010-annual-report.pdf. 

Pristupljeno 30.1.2011. 

Pravilnik o mjerilima i načinu utvrđivanja posebne duševne i tjelesne sposobnosti 

policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova (2006). Narodne novine, 

54. 

Rabe-Hemp, C. E. i Schuck, A. M. (2007). Violence against police officers: 

are female officers at greater risk? Police Quarterly, 4(10), 411-428. 

275


str. 259.-276. 

Singer, M. (1981). Kriminološki i kriminalno-politički aspekt sprečavanja ili napada 

na službenu osobu u vršenju službene radnje u obavljanju poslova sigurnosti. 

Priručnik, 6. 

Singer, M., Kovčo Vukadin, I. i Cajner Mraović, I. (2002). Kriminologija (treće, 

izmijenjeno i dopunjeno izdanje). Zagreb: Globus i Edukacijsko – rehabilitacijski 


Šuperina, M. (2001). Kaznenopravni položaj policijskih službenika tijela unutarnjih 

poslova u hrvatskom materijalnom kaznenom pravu. Zagreb: Hrvatsko 

udruženje za kaznene znanosti i praksu i MUP RH. 

Šuperina, M. i Šimović, V. (1997). Kazneno-pravno i kriminološko-informatološko 

motrište na kaznena djela: sprečavanje službene osobe u obavljanju službene 

dužnosti (čl. 186. KZ RH) i napad na službenu osobu pri obavljanju poslova 

sigurnosti (čl. 187. KZ RH). Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 4(2), 

625-689. 

Statistics on the number of police officers assaulted on duty for 2008/09 in England 

and Wales. http://rds.homeoffice.gov.uk/rds/pdfs08/hosb0808supptab1.pdf. 

Pristupljeno 30.1.2011. 

Šakić, Z. (1980). Zaštita ovlaštenih osoba organa unutrašnjih poslova u našem krivičnom 

zakonodavstvu. Priručnik, 2 

Tacker-Gail, K. A., Selman, D., Kobolt, J. R. i Hill, T. (2010). Felonious line-ofduty 

officers deaths (1995-1999): the impact of tenure and age. International 

Journal of Police Science nad Management, 1(12), 119-133. 

Talbert, T. L., Ronan, W. W., Anderson, C. L., Feehan, R. i Rodgers, J. (1974). A 

study of the police officer height requirement. Public Personnel Management, 

March- april, 103-110. 

Summary 

In the introductory pert of the paper authors analyse different aspects of 

violent victimization of police officers in contemporary society. They 

present data on incidence and trends of violent victimization in the USA, 

some European countries and Croatia. Also, they give an overview of 

current knowledge on some fenomenological features of such incidents, 

characteristics of perpetrators and victims and suffered injuries. In one 

chapter they describe models of dealing or reacting to violent attacks on 

police officers in different countries. Authors conclude that current 

knowledge on this issue should serve as a platform for the development 

of strategy for police officers' protection because good protection of 

police officers (on various levels) contributes to police officer safety 

which is an important prerequisite for efficient policing. 

276



STRUČNI RADOVI 

277

278 


str. 259.-276.



Stručni rad – UDK 159.9.072.59(497.5) 

AKTUALNO STANJE UPORABE PSIHODIJAGNOSTIČKIH 

SREDSTAVA PSIHOLOGA ZAPOSLENIH U CENTRIMA ZA 

SOCIJALNU SKRB U REPUBLICI HRVATSKOJ 

dr. sc. Krunoslav Matešić, izv. prof. 

Filozofski fakultet 

Centar za obrazovanje nastavnika 

Ivana Lučića 3 

10000 Zagreb 

Tel.: 01 6120 004 

e-mail: kmatesic@ffzg.hr 

Sažetak 

EFPA-inim anketiranjem o stavovima psihologa u vezi s psihodijagnostičkim 

sredstvima koje je provedeno 2009. godine u 17 zemalja članica bila je 

obuhvaćena i Republika Hrvatska. U našem slučaju na 1700 poštom poslanih 

anketnih upitnika vratilo se 327 odgovora. U 34 odgovora psiholozi su naveli 

da su zaposleni u socijalnom radu. Anketa je imala ukupno 33 čestice. Na pitanje 

koje testove najčešće koriste u svom radu, psiholozi iz ove službe naveli 

su ukupno 26 instrumenata. 

Stalni komitet za testove i testiranja (Standing Committee for Tests and 

Testing – SCTT) Europske federacije psiholoških udruga (European Federation 

of Psychological Associations – EFPA), koji je osnovan 1999., proveo je anketiranje 

psihologa u sedamnaest zemalja svojih članica o različitim problemima 

uporabe testova i prakse testiranja. Kako je višekratno isticano, glavna je zadaća 

SCTT-a u unapređivanju kvalitete psihologijskih testova, te opće poboljšavanje 

postupaka njihove primjene. 

Od 1995. do 1999. u sklopu EFPA-e postojala je Radna skupina za testove 

i testiranje (Task Force for Tests and Testing), koja je provela prvo anketiranje, 

u kojemu je također sudjelovala i Republika Hrvatska (Bartram, 2010., Matešić, 

1999., Muniz i sur., 2001.). 

Preliminarno predstavljanje rezultata ankete iz 2009. bilo je na 7. konferenciji 

Međunarodne komisije za testove, koja je održana u Hong Kongu (Evers i 

sur., 2010). Cjelovit izvještaj bit će objavljen u jednom europskom časopisu 

namijenjenom psihologijskim testovima. 

279

Krunoslav Matešić: Aktualno stanje u uporabi psihodijagnostičkih sredstava od strane 

psihologa zaposlenih u centrima za socijalnu skrb u Republici Hrvatskoj, str. 279.-282. 

U anketiranju koje je provedeno u RH bilo je poslano 1700 tiskanih anketnih 

upitnika s priloženom kuvertom s plaćenim odgovorom. Cilj je bio prikupiti 

stajališta i podatke od psihologa koji rade u praksi. U europskim zemljama, 

osim klasičnog pristupa, djelomično je bilo moguće odgovarati putem elektroničke 

pošte. U europskim zemljama bilo je vraćeno od 7 do 40% odgovora, a 

kod nas ih je vraćeno 19,23% (327). Od ukupno vraćenih odgovora, 34 su bila 

od psihologa koji su uposleni u centrima za socijalnu skrb. 

Tablica 1. Zemlje zastupljene u anketiranju 2009.; zvjezdicom su označene zemlje u 

kojima je provedeno anketiranje i 1999. godine. 

- Austrija - Poljska 

- Belgija (flamansko područje)* - Rumunjska 

- Hrvatska* - Slovačka 

- Češka - Slovenija* 

- Njemačka - Španjolska* 

- Grčka - Švedska 

- Litva - Turska 

- Nizozemska* - Ujedinjeno Kraljevstvo* 

- Norveška 

U sljedećem prikazu analizirani su odgovori samo na jedno pitanje: 

"Navedite tri testa koja najčešće koristite u obavljanju svog posla." 

MMPI 21 

PIE 19 

Raven 10 

EPQ 8 

MMPI-201 5 

WB/WB-II 5 

WISC 5 

16PF 4 

TN 4 

Cornell 3 

KNT 3 

Warteg 3 

SKAD 2 

TN-10 2 

Bender 1 

Beta 1 

BFQ 1 

280



MMPI-A 1 

NEO-PI-R 1 

Reynell 1 

RTC 1 

SAD 1 

SDD 1 

SKAD-62 1 

SUO 1 

TNR 1 

Psiholozi zaposleni u službi socijalne skrbi naveli su da primijenjuju ukupno 

26 različitih testova. Navedeno je sedam testova za mjerenje inteligencije te 

jedan instrument iz područja razvojne psihologije, a ostalo su inventari i tehnike 

za procjenu ličnosti u užem smislu riječi. 

Na temelju članka 60. Zakona o psihološkoj djelatnosti Hrvatsko psihološko 

društvo i Ministarstvo rada i socijalne skrbi osnovali su Hrvatsku psihološku 

komoru na Osnivačkoj skupštini održanoj 15. studenoga 2003. godine. Komora 

je, u skladu s 25. člankom Zakona o psihološkoj djelatnosti, pristupila uređivanju 

područja koje se odnosi na psihodijagnostička sredstva, a u svezi s psihologijskim 

testovima koji se izrijekom spominju u članku 25. Zakona o psihološkoj 

djelatnosti, sastavljeno je Povjerenstvo za psihodijagnostička sredstva (Hrvatska 

psihološka komora, 2010.), koje je predložilo Pravilnik o kategorizaciji 

psihodijagnostičkih sredstava (Pravilnik, 2010), načinilo Katalog psihodijagnostičkih 

sredstava (Katalog, 2010.), te priredilo još neka druga akta. 

Komora je propisala da psihodijagnostička sredstva mogu upotrebljavati 

samo psiholozi. Učinjena je A-B-C raspodjela psihodijagnostičkih sredstava u 

skladu s podjelama koje postoje u nizu zemalja, uz dodatak '0' (nulte) kategorije, 

u koju su uvrštene ljestvice i instrumenti za istraživačke potrebe. 

U ukupnom popisu psihologijskih testova koje su 2009. godine naveli 

psiholozi zaposleni u socijalnoj skrbi ima i dalje onih koji su nam zaostali iz 

bivšeg vremena, prije ustrojavanja Komore, čija je primjena upitna. Očito je da 

će trebati vremena da se promijene neke dosadašnje navike te da se u praksu 

uvedu oni instrumenti koji su prošli proceduru prema Pravilniku o psihodijagnostičkim 

sredstvima HPK. Nadamo se da ćemo svi zajedno u tome uspjeti. 

Rezultati provedene ankete govore o psihologijskim testovima koji se primjenjuju 

ali bi vjerojatno bilo korisno za potrebe rada u socijalnoj skrbi napraviti 

i popis onih psihodijagnostičkih sredstava koja nedostaju u radu, a pomoću 

kojih bi se unaprijedio i usmjerio rad psihologa u ovom izuzetno zahtjevnom 

području. 

281

Krunoslav Matešić: Aktualno stanje u uporabi psihodijagnostičkih sredstava od strane 

psihologa zaposlenih u centrima za socijalnu skrb u Republici Hrvatskoj, str. 279.-282. 

Literatura 

Bartram, D. (2010). EFPA Standing committee on tests and testing: Convenor's 

report. Valencia, 4-5th November 2010. 

Evers, A., Muniz, J., Bartram, D., Boben, D., Egeland, J., Fernandez-Hermida, J., 

Frans, O., Gintiliene, G., Hegemeister, C., Halama, P., Iliescu, D., Jaworowska, 

A., Jimenez, P., Manthouli, M., Matešić, K., Schittekatte, M., Sumer, H. 

C. i Urbanek, T. (2010). Attitudes of European psychologists on tests and test 

use: 2000 to 2009. Power Point Presentation. The 7th Conference of the International 

Test Commission July 19-21, 2010, Hong Kong. (osobna komunikacija: 

28. srpnja 2010.) 

Hrvatska psihološka komora (2010) Pretraženo: 2. kolovoza 2010., Dostupno na: 

http://www.psiholoska-komora.hr/index.php?option=com_content&task 

=view&id=87&Itemid=73 

Katalog psihodijagnostičkih sredstava (2010). Pretraženo: 2. kolovoza 2010., 

Dostupno na: http://www.psiholoska-komora.hr/index.php?option=com_ 

docman&task=view_category&Itemid=49&subcat=13&catid=82&limitstart=0 

&limit=5 

Matešić, K. (1999). Aktualni problemi testova i testiranja u Republici Hrvatskoj: 

Rezultati EFPPA-ine ankete. Suvremena psihologija. 2(1-2), 115-126. 

Muniz, J., Bartram, D., Evers, A., Boben, D., Matešić, K., Glabeke, K., Fernandez- 

Hermida, J. R. i Zaal, J. N. (2001). Testing Practices in European Countries. 

European journal of psychological assessment. 17(3), 201-211. 

Pravilnik o psihodijagnostičkim sredstvima (2010). Pretraženo 2. kolovoza 2010., 

Dostupno na: http://www.psiholoska-komora.hr/index.php?option=com_ 

docman&task=view_category&Itemid=49&order=dmdate_published&ascdesc 

=DESC&subcat=3&catid=69&limit=5&limitstart=15 

Zakon o psihološkoj djelatnosti. Narodne novine, 47, 25. 3. 2003. 

Summary 

The EFPA survey on the view of psychologists regarding the use of psychodiagnostic 

instruments carried out in 2009 in 17 member states included the 

Republic of Croatia. In our case, of the 1700 posted questionnaires, 327 were 

returned. Of these, 34 psychologists were employed in social services. 

The survey contained 33 items. In answer to the question which tests were 

most frequently used in their work, psychologists in social services responded 

with a total of 26 instruments. 

282



Stručni rad – UDK 37.018.262 

STRUČNJACI KAO RESURS ZA POTICAJNO RODITELJSTVO 

Nikolina Škrlec, dipl. soc. radnik 

Poliklinika za zaštitu djece 

grada Zagreba 

Argentinska 2 

Zagreb 

nikolina.skrlec@poliklinika-djeca.hr 

Dora Kralj, prof. socij. pedagog 

Poliklinika za zaštitu djece 

grada Zagreba 

Argentinska 2 

Zagreb 

dora.kralj@poliklinika-djeca.hr 

Sažetak 

Roditeljstvo možemo definirati kao specifične uloge muškarca i žene, kao sustav 

njihovog ponašanja, osjećaja i doživljavanja u odnosu na djecu (Kapor- 

Stanulović, 1985.). Opći ciljevi roditeljstva odnose se na osiguravanje zdravlja 

i preživljavanja za dijete, socijalizaciju djeteta, učenje djeteta vještinama 

koje će mu omogućiti ekonomsku sigurnost te razvijanje osobina koje se u 

određenom kontekstu smatraju vrlinama. Uz sve navedeno roditeljstvo podrazumijeva 

i snažan emocionalni odnos u kojem se od roditelja očekuje da daju 

bez zahtjeva za primanjem. 

Pred roditelje su postavljena velika očekivanja te sukladno promjenama u 

društvu i novi izazovi na koje nisu potpuno spremni. Tradicionalni i suvremeni 

pogledi na roditeljstvo, a time i na dijete te njegovo socijaliziranje, 

doodi ne samo do zbunjenosti roditelja, već katkad i samih stručnjaka. 

Što stručnjaci mogu ponuditi roditeljima? 

Uloga stručnjaka upravo je educiranje, usmjeravanje, poučavanje vještinama 

roditeljstva, ali i razumijevanje izazova roditeljstva, strpljivo ulaganje i vođenje, 

kao i osnaživanje za bolje, kompetentnije i poticajnije vještine. Pri tome 

je ključna podrška roditelju u preuzimanju osobne odgovornosti za roditeljsku 

ulogu. 

U cilju osnaživanja i pružanja podrške roditeljima, Poliklinika za zaštitu djece 

grada Zagreba, uz dijagnostički i tretmanski rad s djecom i njihovim obiteljima, 

aktivna je i u prevenciji na svim razinama što uključuje organizaciju 

edukacija, publiciranje edukativnih materijala za roditelje, djecu i stručnjake 

kao i svakodnevnu suradnju s ostalim institucijama u sustavu. 

283

Nikolina Škrlec i Dora Kralj: Stručnjaci kao resurs za poticajno roditeljstvo, 

str. 283.-289. 

Uvod 

Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreb zdravstvena je Ustanova čiji je 

glavni cilj pružiti stručnu i sustavnu pomoć djeci s emocionalnim poteškoćama i 

njihovim obiteljima. Svakom je djetetu ovisno o obliku, trajanju i intenzitetu izloženosti 

traumatskom iskustvu, osiguran specijalizirani timski pristup, i to pružanje 

psihološke, socijalne, psihijatrijske, defektološke i pedijatrijske pomoći 

kako bi se lakše i uspješnije nosilo s posljedicama tih iskustava. 

Od 2003. do kraja 2010. godine u obradi u Poliklinici bilo je uključeno 

7711 djece i njihovih roditelja. Neki od najučestalijih razloga dolaska djece u 

Polikliniku su izloženost različitim oblicima zlostavljanja i zanemarivanja, nekvalitetan 

razvod te poteškoće u kontaktima s drugim roditeljem, tugovanje, 

smetnje ponašanja i učenja. Djeca u Poliklinici prolaze multidisciplinarnu obradu, 

nakon koje se, na temelju procjene stručnjaka, uključuju u neki od različitih 

oblika tretmana, psihologijski, psihijatrijski i/ili defektološki individualni 

tretman ili pak grupni tretman, ovisno o potrebama djeteta. Tretmanski rad s 

djecom neizbježan je bez uključivanja u rad i njihovih roditelja (savjetovanje u 

odgoju, grupe za podršku, provođenje partnerske i obiteljske psihoterapije). 

Stručnjaci mentalnog zdravlja zaposleni u Poliklinici educirani su iz različitih 

terapijskih postupaka te primjenjuju različite pristupe: psihodinamski, kognitivno-bihevioralni 

pristup, integrativnu terapiju, gestalt terapiju i realitetnu terapiju. 

Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba ne radi samo intervenciju, već je 

aktivna i u prevenciji na svim razinama – primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj. 

Osim organizacije edukacija roditelja, djece i stručnjaka, besplatno dijeli niz 

edukativnih publikacija koje su dostupne i za preuzimanje s njezine web stranice. 

Također Poliklinika svakodnevno surađuje s ostalim institucijama u sustavu. 

U svom kliničkom radu svakodnevno se susrećemo s pitanjima roditelja: 

"Postupam li dobro? Jesam li prestrog, preblag, dosljedan ili nedosljedan? Kako 

pronaći prostor u kojem će dijete i ostali članovi obitelji biti zadovoljni, živjeti u 

miru, ne bojati se sukoba, znati ih riješiti? Kako uopće biti uspješan roditelj i što 

to uopće znači? Što ne smijem, a što bi trebao?". Stoga smo ovim radom željeli 

iznijeti svoja razmišljenja i iskustva s kojim se susrećemo u našem svakodnevnom 

radu te postaviti pitanje svim stručnjacima – što bi stručnjak trebao i 

mogao pružiti roditeljima? 

Roditeljstvo 

Kada se govori o roditeljstvu smatra se da nema roditelja koji neće reći da 

je roditeljstvo istovremeno i vrlo ispunjavajuća i vrlo stresna životna uloga, no 

većina bi roditelja da ponovno biraju, ponovno izabrala. Postoje mnoge definicije 

roditeljstva. Jedna od njih kaže: Roditeljstvo je oznaka specifične uloge 

284



muškarca i žene, sustav njihovog ponašanja, osjećaja i doživljavanja u odnosu na 

djecu (Kapor-Stanulović, 1985). Odnos između roditelja i djeteta temeljni je 

odnos putem u kojemu se ostvaruje socijalizacija djeteta (Clarke-Stewart, 1998). 

I muškarac i žena, kao roditelji, izgrađuju roditeljstvo kao specifičan dio svog 

identiteta. Odnosi u obitelji formiraju se nakon rođenja i traju cijeli život 

Winnicott, D.W., 1980). 

Ako sažmemo mnoge teorije, možemo zaključiti da je razvoj djeteta kontinuiran 

proces i za dijete i za roditelja koji možemo podijeliti u faze. Važno je 

naglasiti da prijelaz iz jedne faze u drugu teče postupno, te da se u svakom razdoblju 

razrješava konflikt koji je specifičan baš za tu fazu, a za razvoj ličnosti 

važno je svako razdoblje jer nerazriješeni ili nepotpuno razriješeni konflikt otežava 

razriješenje konflikta slijedećeg razdoblja (Vasta, Haith i Miller,1998) 

U preporuci Vijeća Europe (Šegrt, 2007.) pozitivno roditeljstvo definira se 

kao: "roditeljstvo koje se temelji na najboljim interesima djeteta, a koje je odgojno, 

osnažujuće, nenasilno i pruža priznanje i smjernice koje uključuju postavljanje 

granica kako bi se omogućio cjelovit razvoj djeteta." 

Roditeljstvo trebamo promatrati kao socijalni proces nekog određenog prostora 

i vremena i sa svim njegovim specifičnostima, te roditelje kao dio toga 

konteksta sa svojim individualnim osobinama, snagama i resursima. 

U svim kulturama postoje opći ciljevi roditeljstva koji se odnose na osiguravanje 

zdravlja i preživljavanja za dijete, učenje djeteta vještinama koje će mu 

omogućiti ekonomsku sigurnost te na razvijanje onih djetetovih osobina koje se 

u određenom kontekstu smatraju vrlinama (LeVine, 1974.,1988., prema Okagaki 

i Divecha, 1993.) U psihološkom smislu, roditeljstvo je snažno emocionalno 

iskustvo. Ono je izvor snažnog zadovoljstva i značenja, a za većinu roditelja 

djeca su izvor radosti. 

U literaturi se navodi da je obitelj stoljećima promatrana kao struktura moći 

u kojoj su muškarci imali moć nad ženama, a odrasli nad djecom. Ta je moć bila 

apsolutna te je zahvaćala društvene, političke i psihološke razine. Za one koji su 

se znali, mogli, naučili prilagoditi, obitelj je pružala siguran temelj (Juul, 2001). 

Danas se na odnos roditelj – dijete gleda kao na uzajaman proces, međusobnu 

interakciju u kojoj se interpretiraju ponašanja onog drugog, pridaju mu značenja, 

imaju očekivanja i ciljeve. Dijete se osnažuje kroz svoj odnos s roditeljem 

koji mu posuđuje moć, snagu i resurse. Roditelji dijeleći svoju moć s djetetom, a 

kroz svoj odnos s njim u kojem je pod njegovim utjecajem, stječe nova znanja te 

time biva osnažen ( Pećnik, 2008.). 

Kako biti roditelj uči se putem iskustva stečenog u obitelji ili upijanjem 

informacija iz svijeta oko nas. Kada su djeca povrijeđena, bolesna ili imaju posebne 

potrebe, zahtijevaju pažnju koja pogađa cijelu obitelj, promjenu očekivanja, 

posebnu organizaciju koja postaje način života. Svako stanje donosi specifične 

probleme i djetetu i obitelji gdje se djeca i roditelji moraju suočiti s nizom 

promjena i neugodnih okolnosti. 

Cilj roditeljstva je odgojiti odgovornu, zrelu i emocionalno stabilnu osobu 

285



kroz roditeljsku toplinu i roditeljski nadzor, usaditi svoje obiteljske vrijednosti, 

postaviti se između djeteta i neadekvatnih vrijednosti koje mu se danas nameću 

sa svih strana i biti u stanju preuzeti roditeljsku odgovornost te postaviti jasne, 

konkretne i dobro definirane granice. Roditelji su odgovorni za primjerenu skrb 

o svojoj djeci, pružanje podrške te usmjeravanje djece kako bi se u budućnosti 

konstruktivno uključila u društvo. U znanstvenoj i stručnoj literaturi sve je šire 

prihvaćeno da su radi zadovoljavanja razvojnih potreba djeteta najvažnije odgovornosti 

roditelja: da zadovolji temeljne životne potrebe djeteta, osigura njegovu 

sigurnost, pruži mu emocionalnu toplinu, potiče uvjete za učenje i razvoj. Roditeljska 

se toplina izražava od podrške, ljubavi i ohrabrivanja kao poželjnih manifestacija 

roditeljske topline do neprijateljstva, posramljivanja ili odbacivanja kao 

nepoželjnih roditeljskih ponašanja, a roditeljski nadzor od nadzora, discipline i 

upravljanja djetetovim postupcima do zanemarivanja i neuključenosti (Buljan 

Flander i Karlović, 2004.). 

Stručnjaci kao resurs za poticajno roditeljstvo 

Georg Bernard Shaw je jednom rekao da je ''roditeljstvo vrlo važna profesija, 

koju nas ne poučavaju niti vježbaju'' (Klarin, 2006). Tradicionalni i suvremeni 

pogledi na roditeljstvo, a time i na dijete te njegovo socijaliziranje, dovode 

ne samo do zbunjenosti u glavama ljudi, već nerijetko i samih stručnjaka 

tijekom psihoterapijskog pocesa ili procesa savjetovanja. 

Stručnjaci mogu povećati znanja roditelja o razvoju i potrebama djeteta, 

razviti roditeljske vještine, doprinijeti razumijevanju djeteta i njegovih postupaka, 

educirati i nuditi alternative za neprimjerena ponašanja, utjecati na činitelje 

koji povećavaju rizik da će roditelj zlostavljati dijete ili neće znati odnosno moći 

prepoznati potrebe djeteta, osnažiti i podržati roditelja tijekom kriza (razvod, 

obiteljsko nasilje, psihičke bolesti, dijete s posebnim potrebama), smanjiti ljutnju, 

unaprijediti odnos s partnerom, poučiti vještinama komunikacije i aktivnog 

slušanja, pokazati vlastito razumijevanje i toleranciju koju roditelji mogu usvojiti 

kao obrazac ponašanja. 

Tijekom terapijskog/savjetodavnog procesa između stručnjaka i roditelja 

razvija se odnos koji podrazumijeva odnos povjerenja, pozitivnog očekivanja, 

odnos koji je s jedne strane emocionalno obojen, ali istovremeno i profesionalni 

odnos u kojem je roditelj korisnik usluga, a stručnjak profesionalac koji poštuje 

klijentova prava, prihvaća ga, nastoji ga razumjeti te mu pomoći razumjeti njegove 

poteškoće i probleme uz ulaganje vlastith napora roditelja da ostvari 

promjene za koje se odlučio (Gruden, 1992) 

Sada već znamo puno o roditeljstvu, znamo da kvalitetno roditeljstvo znatno 

ovisi o roditeljskom zadovoljstvu, da su odgojni ciljevi i roditeljske vrijednosti 

upravo oni ciljevi koje roditelji žele postići u razvoju svoje djece (Čudina- 

Obradović i Obradović, 2006), znamo da tjelesno kažnjavanje uz kršenje ljud- 

286



skih prava i zakona ima i nepovoljan razvojni učinak na djecu te njihov odnos s 

roditeljima (Pećnik, 2006), da emocionalno odbacivanje, zastrašivanje i ponižavanje 

ometa razvoj djetetove pozitivne slike o sebi (Killen, 2001), znamo koji je 

najdjelotvorniji način postavljanja granica (atmosfera ljubavi i topline)… Samo 

je pitanje na koji ćemo način učiti i voditi roditelje kroz roditeljstvo koje će biti 

u najboljem interesu njihove djece. Taj proces jednako kao i samo roditeljstvo 

uključuje empatiju, otvorenost, prihvaćanje, poštovanje, povjerenje, ali i veliku 

odgovornost, ulaganje i značajan vlastiti angažman, osjećaje ljutnje i razočarenja, 

što često bude iscrpljujuće (Buljan Flander, 2001). 

Uloga stručnjaka je upravo educiranje, usmjeravanje, poučavanje vještini 

roditeljstva, ali i dopuštanje grešaka, strpljivo ulaganje i vođenje. Osnaživanje za 

bolje, kompetentnije, poticajnije roditeljstvo, za svu djecu. Važno je iskoristiti 

kapacitete, potencijale roditelja tj. važno je "plesati" sa roditeljem, a ne "boriti 

se", pitati ga za njegovo mišljenje i uvažavati ga, reflektirati osjećaje bez osuđivanja 

i procjenjivanja, usmjeriti se na osobne snage roditelja. 

Iskustvo nam govori da ima stručnjaka koji su ponekad rigidni u svom poslu, 

što zbog nekih karakteristika ličnosti, iskustva iz vlastitog djetinjstva te doživljavanja 

sebe i pacijenta u terapijskom odnosu. Ponekad stručnjaci radi obujma 

posla i malo vremena, radi stavova da znaju najbolje, ne potrude se ili ne 

stignu upoznati roditelja, njegove stavove, odnos s djetetom, jednostavno ga 

upoznaju s njegovim obvezama te pravima djece, kažu što zakon sankcionira i tu 

završe svoj posao. 

Zaključak 

Kontinuirana edukacija, supervizije, poznavanje teorije i njeno ugrađivanje 

u praktični rad, svakodnevni analitički rad, predstavljaju mogućnosti koje osposobljavaju 

i profesionaliziraju stručnjaka u njegovom svakodnevnom radu. 

Nadamo se da ćemo i ovim radom potaknuti daljnja razmišljanja i dileme 

stručnjaka kako bismo s jedne strane osvjestili svoje kapacitete, snage i resurse, 

no i nedostatke, educirali se u daljnjem radu, u cilju pomoći roditeljima s kojima 

svakodnevno radimo da se u svojoj roditeljskoj ulozi osjećaju sigurnije i zadovoljnije, 

a da njihova djeca ostvare pravo na roditeljstvo koje najbolje doprinosi 

njihovoj dobrobiti. Na kraju možda bilo bi dobro ponoviti i prisjetiti se da 

su i roditelji jednom bili djeca, da su stručnjaci bili jednom djeca i imali roditelja, 

te da su i sami roditelji? 

Literatura 

Buljan Flander, G. (2001). Uloga privrženosti i nekih odrednica ličnosti u zlostavljanju 

djece (Doktorska disertacija, Zagreb). 

287



Buljan Flander, G., Karlović, A. (2004). Odgajam li dobro svoje dijete? – savjeti za 

roditelje. Marko M. usluge d.o.o. Zagreb 

Clarke-Stewart, R. (1998). Parents' effects on children's development: A decade of 

progress?. Journal of Applied Developmental Psychology, 9, 41-84. 

Čudina-Obradović, M., Obradović, J. (2006). Psihologija braka i obitelji. Zagreb: 

Golden marketing. 

Gruden, V. (1992). Psihoterapija. Zagreb: Medicinska naklada. 

Juul, J. (2001). Vaše kompetentno dijete. Zagreb: Educa. 

Kapor-Stanulović, N. (1985). Psihologija roditeljstva. Beograd:Nolit. 

Killen, K. (2001). Izdani: Zlostavljana djeca su odgovornost svih nas. Zagreb: Društvo 

za psihološku pomoć. 

Klarin, M. (2006). Razvoj djece u socijalnom kontekstu. Jastrebarsko: Naklada Slap. 

Okagaki, L. i Divecha, D. J. (1993). Development of parental beliefs. U: T. Luster i 

L. Okagaki (Ur.), Parenting - An Ecological Perspective (str. 35-68). New 

Jersey: Lawrence Erlbaum Associates Publisher, Hillsdale. 

Pećnik, N. (2008). Suvremeni pogledi na dijete, roditeljstvo i socijalizaciju. Dijete i 

društvo, 10 (1/2), 99-115. 

Pećnik, N. (2006). Međugeneracijski prijenos zlostavljanja djece. Jastrebarsko: 

Naklada Slap. 

Šegrt, S. (2007). Roditeljstvo u suvremenoj Europi: Pozitivan pristup. Vijeće Europe. 

Vasta, R., Haith, M. M. i Miller, S. A. (1997). Dječja psihologija. Zagreb: Naklada 

Slap. 

Winnicott, D. W. (1980). Dijete, obitelj i vanjski svijet. Zagreb: Naprijed. 

Summary 

Parenting can be defined as specific roles of men and women, the system of 

their behaviours, feelings and experiencing related to children (Kapor- 

Stanulović, 1985). Universal aims of parenting are related to providing for 

survival and health of the child, socialisation, teaching skills to ensure economic 

safety and developing characteristics considered appropriate in a given 

context. Besides all these, parenting is an intense emotional relationship in 

which parents are supposed to give unconditionally. 

Parents encounter big expectations, and, in line with societal changes, new 

challenges for which they are not fully prepared. Traditional and contemporary 

perspectives on parenting, the child and his/her socialisation, not only 

lead to parents' but sometimes profesionals' confusion, too. 

What can professionals offer parents? 

Professionals' role is educating, directing, teaching parenting skills, understandding 

the challenges of parenting, patient contributing and guiding, 

empowering for better, more competent and positive parenting skills. Assisting 

the parent in taking personal responsibility for his/her parental role is the 

288



key professionals' role. 

Aiming at empowering and supporting parents, the Child Protection Center of 

Zagreb, not only provides the diagnosing and treatment of children and their 

parents, but also actively participates in prevention at all levels, which 

includes the organisation of education, publishing educational materials for 

parents, children and professionals and cooperation with other institutions in 

the system on a daily basis. 

289

290 


str. 283.-289.



Stručni rad – UDK 37.064.3-057.874 

364.271-057.874 

KAKO SE RJEŠAVAJU SUKOBI U PROGRAMU 

"TOPLI KUTAK" 

Sanda Puljiz, prof.psihologije 

Centar za djecu, mlade i obitelj 

Velika Gorica 

Kurilovečka 48 

Velika Gorica 

sanda.puljiz@zg.t-com.hr 

Andreja Pravdić, dipl. soc. pedag 

Centar za djecu,mlade i obitelj 

Velika Gorica 


Velika Gorica 

Ana Franković Jovović, studentica 

Centar za djecu, mlade i obitelj Velika 

Gorica 


Velika Gorica 

Sažetak 

Centar za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica je prva i jedina ustanova u našoj 

zemlji koja se bavi djecom, mladima i obiteljima, a koju je osnovala lokalna 

zajednica. U Centru se, između 49 programa, koliko je bilo ponuđeno u 

2009. godini, provodi i program "Topli kutak". Riječ je o programu koji je 

pokrenut na inicijativu roditelja čija su djeca pohađala školu u kojoj nije bilo 

produženog boravka. Grupa je namijenjena učenicima 1. i 2. razreda osnovne 

škole koji u Centar dolaze prije, odnosno nakon nastave, i to svakodnevno. 

Program se odvija cijelu školsku godinu, a ciljevi su razvoj socijalnih vještina, 

kreativnosti, tolerancije, samopouzdanja, odgovornosti prema obvezama 

te rad na obrazovnim sadržajima. 

U izlaganju će biti prikazano što se dogodi u slučaju sukoba među djecom – 

korisnicima programa "Topli kutak". U sklopu programa "Topli kutak" se od 

prošle godine provodi podprogram "Medijacija u Toplom kutku", koji je 

osmislila i provodila medijatorica educirana od strane Foruma za slobodu 

odgoja. 

291

Sanda Puljic, Andreja Pravdić i Ana Franković Jovović: Kako se rješavaju sukobi u 

programu "Topli kutak", str. 291.-300. 

Uvod 

Sukob je pojam koji označuje situaciju u kojoj postoje suprotna zbivanja i 

tendencije, ponašanja, čuvstva (Petz, 1992). Svatko od nas je iskusio sukob. 

Često o sukobima imamo stav da su nužno negativni i da u sukobu uvijek jedna 

strana pobijedi, a druga izgubi. Međutim, sukobi su normalan dio svakodnevnog 

života. Mogu biti prilika za pozitivnu promjenu, a mogu završiti i zadovoljstvom, 

tako da su obje strane na dobitku. Razdori i nerazumijevanja nastaju kada 

se "razrješenje" sukoba odvije na način da, barem jedna, no najčešće obje strane 

u sukobu, ostaju s osjećajem razočarenja i ljutnje. Nažalost, često posežemo za 

nezdravim načinima razješavanja sukoba – povlačenjem ili agresijom. Ajduković 

i Pećnik (2007) navode kako ovakav pristup neće dovesti do razrješavanja 

sukoba, nego će on i dalje postojati, što može dovesti do dugotrajne frustracije, 

nezadovoljstva, a vrlo često i do eskalacije nasilja. 

Uloga lokalne zajednice u prevenciji sukoba i nasilja 

Svjedoci smo ubrzanih promjena u društvu oko nas. Obitelj se mijenja, a 

mijenja se i njen utjecaj na djecu i mlade. Na roditelje su postavljena visoka očekivanja, 

a samima se teško snalaziti i često im je potrebna pomoć. Briga o djeci i 

mladima nadilazi okvire obiteljskog utjecaja. Mataga Tintor (2010) navodi da su 

javne službe u lokalnoj zajednici jedno od najvažnijih mjesta u organizaciji sustavne 

zaštite djece i mladih. 

Djetetov razvoj je snažno pod utjecajem okoline u kojoj živi i raste, a lokalna 

zajednica ima važnu ulogu u kvaliteti života djece i mladih. Danas je zaista 

teško odrediti koji je od sustava najvažniji – obitelj, vrtić/škola ili zajednica 

u cjelini. Kranželić i Ferić Šlehan (2010) smatraju da se ti sustavi isprepliću. 

Zajednice moraju djeci i mladima dati podršku da se pozitivno razviju. Conell, 

Gambone i Smith (2000; prema Kranželić i Ferić Šlehan 2010) navode da bi 

"zajednice koje žele povećati podršku djeci i mladima trebale jačati kapacitete 

odraslih za podršku, refomirati i integrirati sve institucije koje utječu na djecu i 

mlade, stvarati mogućnosti uključivanja djece i mladih u izvanškolske aktivnosti 

te ulagati u politiku i resurse za razvoj djece i mladih." (str. 16). 

Zadatak lokalne zajednice je da brine o dječjim pravima, pa djeca, između 

ostalih, imaju pravo na zaštitu od nasilja. Hrvatska je potpisnica Konvencije o 

pravima djeteta, pa se time obvezala da će voditi računa o dječjim pravima. 

Dijete se mora osjećati sigurno u zajednici u kojoj živi. Sampson (2001; prema 

Kranželić i Ferić Šlehan, 2010) ističe kako postoje tri mehanizma u zajednici 

koja su važna za pozitivan razvoj i ponašanje djece i mladih: 

1) Postojanje pravila zajednice, pozitivna očekivanja ili jasne norme koje 

usmjeravaju ponašanje djece i mladih, 

292



2) Resursi u zajednici koji uključuju jake interpersonalne mreže i povjerenje 

– zajedničko uvjerenje da zajednica može i mora intervenirati kako 

bi pružila pomoć svim građanima, 

3) Rutinske aktivnosti u zajednici koje osiguravaju odgovarajuću socijalnu 

kontrolu te prilike za određene aktivnosti. 

Upravo Centar za djecu, mlade i obitelj sa svojim preventivnim programmima 

radi na jačanju osjećaja sigurnosti djece i mladih u Velikoj Gorici te se na 

taj način omogućava zdrav razvoj djece. To je institucionalizirani primjer brige 

jedne lokalne zajednice za svoje sugrađane i za njihov razvoj. 

Na temelju proučavanja uspješnih programa pozitivnog razvoja namijenjenih 

djeci i mladima od 10 do 18 godina Eccles i Appelton (2002) zaključili su da 

se u programima treba staviti naglasak na razvijanju osobnih i socijalnih vještina 

te da trebaju biti uključeni fizički, intelektualni, emocionalni i socijalni razvoj. 

Također je važno ponuditi velik broj programa usklađenih s potrebama, a localna 

zajednica treba osigurati financijska sredstva za programe. 

Grad Velika Gorica odvojio se od Zagreba i postao samostalna jedinica 

uprave 1995. godine, a već krajem 90-tih godina se u Velikoj Gorici počeo 

graditi sustav podrške djeci i mladima oblikovan u programima javnih potreba. 

Mataga Tintor (2010) navodi da se tih godina pokazalo da u Velikoj Gorici nedostaju 

sadržaji vezani uz djecu i mlade, pa se pojavila ideja institucionalizacije 

programa posvećenih djeci i mladima, koja bi značila otvaranje sigurnog mjesta. 

Centar za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica 

Grad Velika Gorica je 2002. godine osnovao Centar za djecu, mlade i obitelj 

Velika Gorica – jedinu ustanovu u našoj zemlji koja se bavi djecom, mladima 

i obiteljima, a čiji je osnivač lokalna zajednica. Centar je s radom započeo 

u 2003. godine, a svi programi su besplatni i dostupni svim građanima. Djelatnost 

Centra je provođenje psihosocijalnih programa za djecu, mlade, roditelje i 

članove njihovih obitelji te podrška u radu i edukacija stručnjaka koji rade s 

djecom, mladima, roditeljima i članovima obitelji te izdavačka djelatnost. 

U radu Centar nastoji ostvarivati sljedeće ciljeve: 

1. Razvoj vještina za kvalitetniji život djece, mladih i članova obitelji kako 

bi uspješno savladavali probleme na koje nailaze, 

2. Pružanje mogućnosti stjecanja novih znanja i vještina korisnika Centra, 

3. Pružanje podrške djeci i mladima sa specifičnim teškoćama s posebnim 

naglaskom na govorno-jezične teškoće, 

4. Strukturiranje slobodnog vremena djece, mladih i članova obitelji te 

razvoj kreativnosti i specifičnih vještina, 

5. Povećanje samopoštovanja i pozitivne slike o sebi korisnika Centra, 

293



6. Izvršavanje posebne obveze uključivanja u individualni ili grupni rad pri 

savjetovalištu za mladež izrečene od strane Općinskog državnog odvjetništva 

ili Općinskog suda, 

7. Stručno usavršavanje, mentorski rad, individualne i grupne konzultacije 

s vanjskim suradnicima, 

8. Poticanje suradnje sa stručnjacima iz ustanova i udruga koji rade s djecom, 

mladima i obiteljima i 

9. Informiranje o aktivnostima Centra izdavanjem pisanih materijala, nastupima 

u medijima, organiziranjem i/ili sudjelovanjem na priredbama, 

događanjima i stručnim skupovima. 

U Centru se tijekom godine provodi velik broj programa. Tako je u 2010. 

godini bilo 42 programa koji su se provodili u 69 grupa i kroz program savjetovanja, 

te je bilo 1892 korisnika. Od samih početaka rada stvarani su i osmišljavani 

razni programi, a u 2010. godini osmišljeno je čak 5 novih programa. 

Broj programa i sadržaji koje Centar nudi pokrivaju širok raspon potreba građana 

Velike Gorice, a istovremeno su svima dostupni i raznoliki. Tako se nude različiti 

oblici pomoći i podrške djeci, mladima i njihovim obiteljima, ali i stručnjacima. 

Važno je napomenuti da su svi programi, osim programa "Baby fitness" 

koji je preuzet od The United Nations Children' Fund (UNICEF) autentični programi 

Centra. 

Programi Centra se, prema Puljiz (2010) mogu podijeliti na programe pozitivnog 

razvoja, preventivne programe, programe poticanja govorno-jezičnog razvoja 

te programe namijenjene stručnjacima. 

Programi pozitivnog razvoja se usmjeravaju na jačanje vještina, stjecanje 

znanja i formiranje stavova koji pomažu djeci i mladima u pozitivnom razvoju, a 

cilj je opća dobrobit djece. Programi pozitivnog razvoja koji se provode u Centru 

su: Grupa za buduće roditelje, Tematska predavanja za roditelje, Tematske tribine 

za mlade, Obiteljska kreativna radionica, Likovna grupa, Plesna grupa, 

Mali kreativci, Lutkarska grupa, Grupa za izradu nakita, Rad u drvu, Proljetni 

kutak, Zimski kutak, Hobby art, Pjevaonica, Ljetna igraonica, Dramska grupa, 

Hokus pokus, Ljetna igraonica. Svi navedeni programi su prvenstveno socijalizacijskog 

karaktera, a voditelji ne vrednuju djecu niti njihove radove. 

Preventivni programi imaju za cilj jačanje zaštitnih i smanjivanje rizičnih 

čimbenika za uključivanje u rizična ponašanja i/ili poremećaje u ponašanju. 

Uključuju tri razine prevencije: univerzalnu, selektivnu i indiciranu. "Univerzalna 

razina preventivnih programa odnosi se na cijele populacijske skupine koje 

nisu identificirane na osnovi individualnog rizika. Selektivna razina je namijenjena 

pojedincima ili skupinama populacije čiji su rizici za razvoj poremećaja u 

ponašanju značajno viši nego u prosjeku. Indicirana razina preventivnih programa 

je namijenjena visoko rizičnim pojedincima kod kojih je identificiran minimalan, 

ali vidljiv znak ili simptom nekog oblika poremećaja u ponašanju." 

(Bašić, 2001, str. 38) Ovi programi imaju jasno identificirana područja na koja 

ciljaju (rizične i zaštitne čimbenike), odnosno na koja žele djelovati. 

294



Preventivni programi na univerzalnoj razini koji se provode u Centru su: 

Baby fitness (program za bebe do 6 mjeseci, preuzet od UNICEF-a), Igraonica 

za predškolce (za djecu od 3 do 6 godina koja nisu uključena u dječje vrtiće), 

Kutići za igru (program koji je također namijenjen predškolcima, a u radu je 

naglasak na prepoznavanju i izražavanju emocija), Grupa za buduće prvašiće 

(namijenjena je djeci i njihovim roditeljima koji kreću u 1. razred osnovne škole 

pa ih se priprema za polazak u školu), Topli kutak (program za učenike 1. i 2. 

razreda osnovne škole), Sat razrednog odjela (podprogrami su: Komunikacija, 

Prihvaćanje različitosti, Moja budućnost), Grupa za buduće roditelje (priprema 

za porod i dolazak bebe u obitelj), Roditeljstvo na drugačiji način (edukativni 

program za roditelje), Rastimo zajedno – Prve 3! (grupa podrške s edukativnim 

elementima za roditelje čija djeca imaju od 1 do 3 godine), Klub 3 (također je 

namijenjen roditeljima čija djeca imaju od 1 do 3 godine, ali su u ovaj program 

uključena i djeca), Klub "Kreativno roditeljstvo" (za roditelje djece iznad 3 

godine), Stresite stres (antistresni program za odrasle). 

Programi na selektivnoj razini su: Neke nove fore u učenju (program pomoći 

u učenju s ciljem da se polaznike pouči metodama i tehnikama uspješnijeg 

i kvalitetnijeg učenja), Učionica (individualizirana pomoć u učenju), Znam drugačije 

(kreativno-socijalizacijska grupa s ciljem razvijanja samopouzdanja i pozitivne 

slike o sebi, razvijanja komunikacijskih vještina, učenja nenasilnog rješavanja 

sukoba te prepoznavanja svojih i tuđih osjećaja) i Budi ono što već jesi 

(rad na samopoštovanju i emocijama, a ciljana skupina su mladi). 

Na indiciranoj razini u Centru se nude programi za rad s djecom s hiperaktivnim 

poremećajem/deficitom pažnje (ADHD sindromom) te individualni rad 

s maloljetnicima upućenima od strane općinskog suda ili državnog odvjetništva. 

Programi poticanja govorno-jezičnog razvoja su programi s ciljem poticanja 

komunikacijskih, jezičnih i govornih sposobnosti i vještina. Radi se o individualnom 

radu s djecom s govorno-jezičnim teškoćama i s teškoćama čitanja i 

pisanja, s djecom usporenog govorno-jezičnog razvoja te s djecom s dijagnosticiranim 

specifičnim teškoćama u učenju te individualna savjetovanja s njihovim 

roditeljima. Isto tako, logopedinja je autorica i voditeljica igraonice "Slovkići", 

programa namijenjenog djeci s govorno-jezičnim poremećajima u godini prije 

polaska u školu s posebnim naglaskom na djecu koja su dobila odgodu upisa u 1. 

razred. 

U Centru se posebna pozornost posvećuje programima za stručnjake koji se 

bave djecom, mladima i obiteljima. Briga o stručnjacima je pokazatelj podrške 

onome što rade, pa oni nisu prepušteni sami sebi. Zaposlenice Centra su osmislile 

program Radionica o radionici (namijenjen budućim suradnicima Centra s 

ciljem upoznavanja s osnovnim oblicima grupnog rada), Grupne konzultacije 

(namijenjene vanjskim suradnicima Centra s ciljem razmjene iskustava, pomoć i 

podršku u radu), Individualne konzultacije (namijenjene vanjskim suradnicima 

Centra s ciljem individualne podrške u radu), mentorstvo (vođeni rad u programu 

koji je osmislila mentorica), Tematska predavanja za stručnjake (namijenje- 

295



na stručnjacima iz lokalne zajednice koji se bave djecom, mladima i obiteljima) 

te edukacije za stručnjake (također namijenjene stručnjacima iz lokalne zajednice). 

Savjetovanje čini važan dio rada u Centru. Ono spada pod preventivne programe 

na sve tri razine. Ipak, zbog specifičnosti rada potrebno ga je dodatno 

opisati. Savjetovanje u Centru provode stručnjakinje koje su pohađale odnosno 

završile neku od edukacija iz područja psihoterapije i savjetovanja, te su redovito 

pod supervizijom. Većina korisnika najavljuje se samoinicijativno, a manji 

dio njih su poslani od strane stručnjaka iz Doma zdravlja, škola, vrtića, Centra za 

socijalnu skrb. Zanimljivo je spomenuti da se značajan broj korisnika savjetovanja 

uoči u nekoj od grupa Centra pa im se, uglavnom nakon razgovora s roditeljima, 

preporuči uključivanje u savjetovanje. Radi se na sljedećim problemima: 

promjene stavova i ponašanja, rad na interpersonalnim odnosima, rad na odnosu 

prema sebi i razvoj vještina za kvalitetniji život djece, mladih i svih članova 

obitelji kako bi uspješno savladali probleme na koje nailaze. Područja rada 

su: osobni rast i razvoj, obiteljska problematika (odnosi, komunikacija, odgojne 

vještine), poremećaji u ponašanju i rad s djecom kojoj je dijagnosticiran ADHD 

sindrom. Poseban je način rada s tzv. "nedobrovoljnim" korisnicima – maloljetnicima 

upućenima od strane općinskog suda ili državnog odvjetništva koji su 

posebno rizična skupina, a koji su nisko motivirani za mijenjanje sebe i svog 

ponašanja. 

Program "Topli kutak" 

Program "Topli kutak" je preventivni program Centra nastao na inicijativu 

roditelja iz dviju obližnjih škola koje nemaju mogućnost organiziranja dnevnog 

boravka. Pohađaju ga učenici 1. i 2. razreda osnovne škole, svakim danom od 

ponedjeljka do četvrtka u trajanju od 150 minuta. Korisnici u njega dolaze nakon 

odnosno prije polaska u školu. Vode ga dvije voditeljice, a u grupi je maksimalno 

20 članova. 

Mirenić (2010) navodi specifične ciljeve "Toplog kutka": 

a) Razvijanje socijalnih vještina; 

b) Razvijanje kreativnosti; 

c) Razvijanje tolerancije; 

d) Razvijanje samopouzdanja; 

e) Razvijanje odgovornosti prema obvezama; 

f) Učenje pravila ponašanja u grupi, ali i u svakodnevnom životu; 

g) Rad na obrazovnim sadržajima. 

U "Toplom kutku" se radi na obrazovnim sadržajima i pišu se domaće zadaće. 

Česte su diskusije i razgovori na različite teme, socijalizacijske radionice, 

kreativni sadržaji poput crtanja, slikanja, bojanje ili čitanje knjiga. Korisnici se 

296



puno i igraju. Kroz igru dijete istražuje, propituje, izražava vlastitu kreativnost, 

uči socijalne vještine, razvija se kognitivno, socijalno, emocionalno i fizički. 

Jedna od važnih aktivnosti u "Toplom kutku" jest rad na razvoju socijalnih 

vještina. Voditeljice pripremaju radionice na temu komunikacije ili emocija, a 

cilj navedenih aktivnosti jest učenje aktivnog slušanja, poštivanja grupnih pravila, 

uočavanja pozitivnih osobina kod drugih polaznika programa, stvaranje 

povjerenja u grupi i stvaranje osjećaja pripadnosti grupi (Mirenić, 2010). Usto, 

djeca uče kako nenasilno rješavati sukobe. 

I u "Toplom kutku" se nailazi na sukobe. Kada se dogodi sukob među djecom, 

sve (ne)planirane aktivnosti se zaustavljaju, djeca sjedaju u krug i svi 

članovi grupe rade na rješavanju problema koji je nastao. Voditeljice su u ovom 

slučaju moderatorice, a akteri su sukobljena djeca koja sama nastoje doći do 

rješenja problema. Ostali članovi grupe ih slušaju, a sukobljene strane verbaliziraju 

što se dogodilo i što ih je dovelo do sukoba. Kao što opisuje Mirenić 

(2010) "djeca iznesu svoje viđenje događaja, a onda opišu kako se osjećaju nakon 

što su sve to ispričali i opisuju kako su se osjećali kada se sukob događao." 

Odgovaraju na pitanja "Što želiš da se sada dogodi?", "Što misliš kako se ovaj 

problem može drugačije riješiti?", "Što bi on/ona sada mogao učiniti kako biste 

se vas dvoje mogli i dalje igrati i družiti?" i slična pitanja (str. 100). Nakon toga 

polaznici iznose što žele te pokušavaju zajednički pronaći rješenje kako da 

ostvare svoje potrebe, prava i želje, a da pritom ne ugroze tuđe. 

U programu "Topli kutak" se radi na nenasilnom rješavanju sukoba, ali 

ponekad to i nije tako jednostavno. Dogodi se da djeca ne žele zajednički rješavati 

sukobe, a ponekad ne trebaju pomoć voditeljica, jer sami dođu do rješenja 

bez pomoći "sa strane". 

Prošle godine se dogodio slučaj da je grupica djevojčica sustavno "maltretirala" 

ostale polaznike grupe. Voditeljice programa su taj problem u više navrata 

iznijele na "Konzultacijskog grupi", i još su dodatno tražile individualne konzultacije 

kao podršku u rješavanju spomenutog problema. Iz tog razloga, unutar 

programa "Topli kutak" se uvodi podprogram "Medijacija u Toplom kutku", kojeg 

je osmislila stručna suradnica Andreja Pravdić, educirana od strane Foruma 

za slobodu odgoja. 

Medijacija u "Toplom kutku" 

Medijacija je intervencija treće, neutralne osobe u rješavanju sukoba, koja 

pomaže sukobljenim stranama u postizanju obostrano zadovoljavajućeg rješenja. 

Potrebna je kada strane u sukobu problem ne mogu same riješiti, a situacija 

zahtijeva da se riješi. 

Muminović i Pijaca (2009) navode da je "temeljna filozofija medijacije – 

metode nenasilnog rješavanja sukoba njen drugačiji pogled na sukob i komunikaciju 

općenito. Prema načelima medijacije sukob može biti i konstruktivan te 

297



ne mora uvijek završiti pobjedom jedne strane i ponižavanjem druge. Iz sukoba 

obje strane mogu izaći kao pobjednici, a ponekad i kao prijetelji jer je osnovna 

svrha medijacije njena usmjerenost na odnose u budućnosti" (str. 7). 

Razlog uvođenja programa medijacije u "Topli kutak" bio je omogućiti članovima 

grupe da usvoje nova znanja i vještine koje će koristiti u rješavanju prisutnih 

sukoba u grupi. Na taj način stvara se pozitivna atmosfera u grupi, okruženje 

u kojem se članovi osjećaju sigurno i prihvaćeno. 

Opći cilj ovog programa je osvještavanje i usvajanje kulture nenasilja među 

polaznicima grupe "Topli kutak". Specifični ciljevi kojima se postiže ostvarenje 

općeg cilja su: 

1) Razvijanje pozitivne slike o sebi; 

2) Iskustveno učenje o sebi i drugima; 

3) Osvještavanje verbalne i neverbalne komunikacije; 

4) Prepoznavanje te imenovanje svojih i tuđih potreba i osjećaja; 

5) Prepoznavanje konfliktnih situacija; 

6) Osvještavanje što sve može dovesti do sukoba; 

7) Osvještavanje osobnih reakcija u sukobu; 

8) Uvježbavanje nenasilne komunikacije. 

Kroz 12 susreta članovi su prošli kroz sljedeće teme: 

a) Umijeće afirmacije; 

b) Vještine aktivnog slušanja; 

c) Nenasilna komunikacija; 

d) Definiranje sukoba; 

e) Izvori sukoba; 

f) Različiti načini reagiranja na sukob; 

g) Medijacija – uvod, koraci i uvježbavanje. 

U programu se koristila metoda grupnog rada. Metode i tehnike grupnog 

rada koje su koriste su: interakcijske igre orijentirane na socijalno učenje, projektivne 

igre, vođene fantazije, igre za poticanje mašte, kreativnosti i stvaralačko 

rješavanje problema, igre kretanja i opuštanja, grupna rasprava, kreativne aktivnosti 

koje omogućavaju izražavanje emocija i stjecanje novih vještina (crtanje, 

kolaž). Uloga voditelja bila je vođenje grupe kroz proces, usmjeravanje pažnje, 

poticanje, podrška te praćenje članova grupe. 

Realizacija ciljeva pratila se sudjelujućim promatranjem voditelja u radu 

grupe kako se djeca ponašaju i snalaze u grupi, primjenjuju li naučene vještine, 

kako reagiraju na novonastale situacije i slično. Na nekoliko prvih susreta članovima 

grupe bilo je prilično teško duže sjediti u krugu i pratiti aktivnosti. Bilo 

je dosta negodovanja i otpora od strane članova grupe koji do tada nisu imali iskustvo 

sudjelovanja u ovakvom obliku grupnog rada. Kako su susreti odmicali, 

tako su se i članovi sve više privikavali te je bilo puno lakše raditi nego na 

početku. Neke aktivnosti su im se jako svidjele, dok su im neke bile manje za- 

298



nimljive. Voditeljice "Toplog kutka" su uočile kako djeca, unatoč iskazanom otporu 

za vrijeme provođenja programa, u ostalim aktivnostima koriste tehnike 

koje su naučili kroz program medijacije. 

Rezultati provođenja programa "Medijacija u Toplom kutku" pokazali su 

da je u početku bilo otvoreno pokazivanje negodovanja. Međutim, unatoč otporu 

na kojeg su nailazile voditeljice, one su uočile kako djeca u ostalim aktivnostima 

koriste tehnike koje su naučili kroz program medijacije. Voditeljice više nisu na 

"Konzultacijskoj grupi" iznosile slučajeve nasilja, i negirale su da taj problem 

više postoji. Također su uočile bolju komunikaciju među djecom, bilo je manje 

izazivanja i izoliranja te je bila bolja grupna povezanost. 

Zaključak 

Briga o djeci i mladima je briga roditelja i stručnjaka. U Centru za djecu, 

mlade i obitelj Velika Gorica provode se brojni programi koji pomažu djeci, 

mladima i njihovim roditeljima da rastu u sigurnoj i zdravoj zajednici koja brine 

o njenim građanima. Jedan od takvih programa je "Topli kutak", program koji je 

nastao kao odgovor na potrebe građana u lokalnoj zajednici, a namijenjen je 

djeci koja pohađaju 1. i 2. razred dviju obližnjih osnovnih škola koje nemaju 

mogućnost organiziranja dnevnog boravka. Polaznici ovog programa uče 

nenasilno rješavati sukobe, vodeći računa o sebi i svojim osjećajima, ali i o osjećajima 

drugih. U program uveden i podprogram "Medijacija u Toplom kutku" s 

ciljem usvajanja vještina i znanja koje pomažu u rješavanju sukoba među polaznicima. 

Literatura 

Bašić, J. (2001). Lokalna zajednica u prevenciji poremećaja u ponašanju: određenje i 

teorijski pristupi. U: J. Janković i J. Bašić (Ur.), Prevencija poremećaja u ponašanju 

djece i mladih u lokalnoj zajednici (str. 33-47). Zagreb: Povjerenstvo 

Vlade Republike Hrvatske za prevenciju poremećaja u ponašanju djece i 

mladeži i zaštitu djece s poremećajima u ponašanju. 

Eccles, J. i Appelton, J. (2002). Community Programs to Promote Youth Development: 

Executive Summary. Washington DC: National Academic Press. 

Kranželić, V. i Ferić Šlehan, M. (2010). Zajednica usmjerena na djecu, mlade i obitelji. 

U: S. Puljiz (Ur.), Raditi s djecom, mladima i obitelji – iskustva Centra za 

djecu, mlade i obitelj Velika Gorica (str. 13-24). Velika Gorica: Centar za 

djecu, mlade i obitelj Velika Gorica. 

Mataga Tintor, A. (2010). Centar za djecu, mlade i obitelj iz perspektive lokalne zajednice 

– od ideje do provedbe. U: S. Puljiz (Ur.), Raditi s djecom, mladima i 

obitelji – iskustva Centra za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica (str. 25-38). 

Velika Gorica: Centar za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica. 

299



Mirenić, S. (2010). Topli kutak. U: S. Puljiz (Ur.) Raditi s djecom, mladima i 

obitelji – iskustva Centra za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica. Centar za 

djecu, mlade i obitelj Velika Gorica, Velika Gorica, 95-102. 

Muminović, J. I. i Pijaca, E. (2009). Možemo to riješiti: Medijacijom prema kulturi 

demokratske komunikacije i rješavanja sukoba. Zagreb: Forum za slobodu 

odgoja. 

Petz, B. (1992). Psihologijski rječnik. Zagreb: Prosvjeta. 

Puljiz, S. (2010). O programima Centra za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica. U: 

Raditi s djecom, mladima i obitelji – iskustva Centra za djecu, mlade i obitelj 

Velika Gorica. Centar za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica, Velika Gorica, 

45-64. 

Summary 

Center for Children, Youth and Family is the first and only institution in the 

country, specializing in children, youth and family founded by the local 

community. Among 49 different programs offered in year 2009, the Centre 

have a program called "Warm Corner". The program was initiated by the 

parents whose children were not able to attend day care programs at their 

schools. The program is made for 1st and 2nd grade primary school children 

who come to the Centre and it takes place prior and after their classes. The 

program runs the entire school year and its aim is to develop social skills and 

confidence, to support creativity, teach tolerance, responsibility as well as to 

satisfy educational needs of the first and second graders. 

We are going to show what happens when the conflicts among children in 

"Warm Corner" occur. Since 2010 we have started "Mediations in Warm 

Corner”, subprogram that is designed and conducted by a mediator who has 

undergone a mediating program by Forum for Free Education. 

300



Stručni rad – UDK 316.624.3-057.874-055.25 

364.271-057.874-055.25 

"AMBASADORI TIĆA" I SPRJEČAVANJE 

VRŠNJAČKOG NASILJA 

Nataša Špigl, dipl. psiholog-prof. 

Dom za djecu "Tić" Rijeka / 

Savjetovalište "Tić" 



mr. sc. Ljiljana Bubnić, 

prof. psihologije 





Kristina Manestar, prof. psihologije 





Suzana Mravinac, prof. psihologije 





mr. Tamara Žakula Desnica, prof. psihologije 

Dom za djecu "Tić" Rijeka / Savjetovalište 

"Tić" 



Sažetak 

Vršnjačko nasilje je jedan od istaknutijih problema u školskim sredinama. 

Dom za djecu "Tić" Rijeka, čija je osnovna djelatnost zaštita djece od zlostavljanja 

i zanemarivanja, 2008. godine pokrenuo je projekt "Ambasadori 

Tića" koji okuplja učenike riječkih osnovnih škola i kroz koji učenici imaju 

aktivnu ulogu u zaštiti dječjih prava i prevenciji nasilja nad i među djecom. 

Kroz do sad provedene aktivnosti, Ambasadori "Tića" educirani su o zlostavljanju 

i zanemarivanju djece, o tjelesnom kažnjavanju, o nasilju putem 

Interneta i mobitela, a 2010. godine, s novom generacijom Ambasadora, 

održana je aktivnost "Spriječimo vršnjačko nasilje!". Cilj ove aktivnosti bio 

je dodatno osvijestiti problem vršnjačkog nasilja i zajednički kritički promišljati 

o načinima njegova sprečavanja. Ambasadori su izradili plakate na temu 

vršnjačkog nasilja, kroz čiju su pripremu i izradu educirani o vršnja- 

301

Nataša Špigl, Kristina Manestar, Ljiljana Bubnić, Suzana Mavrinac i Tamara Žakula 

Desnica: Spriječimo vršnjačko nasilje – Projekt "Ambasadori Tića", str. 301.-312. 

čkom nasilju i o tome kako se može spriječiti, te im je kroz ovaj oblik rada 

omogućeno da djeluju na učenike iz svojih škola i na širu javnost. Naime, 

plakate su uobličeni u informativnu brošuru kojoj je cilj predstaviti promišljanja 

djece o problemu vršnjačkog nasilja, dati konkretne informacije o 

prepoznavanju i načinima zaštite od nasilja među djecom i potaknuti djecu 

da se obrate za pomoć. 

U ovom radu je predstavljen projekt Ambasadori "Tića" kao i plakati i brošura 

na temu vršnjačkog nasilja. 

Dom za djecu "Tić" Rijeka 

Dom za djecu "Tić" Rijeka je javna ustanova socijalne skrbi koja pruža 

stručnu pomoć i usluge djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, djeci koju roditelji 

zanemaruju te djeci kod koje postoji sumnja na zlostavljanje i/ili zanemarivanje. 

Svojim djelovanjem "Tić" objedinjuje program poludnevnog boravka, 

savjetovalište i preventivnu djelatnost. 

Preventivna djelatnost usmjerena je na povećanje informiranosti i osjetljivosti 

društva općenito na prava djece, a naročito za problem nasilja nad i među 

djecom kao i adekvatnog načina njegova rješavanja. Realizira se kroz edukaciju 

šire javnosti, roditelja i stručnjaka koji rade s djecom, kroz programe podrške 

roditeljima, istraživački rad, edukaciju i mentorski rad sa studentima i volonterima 

te kroz obilježavanje značajnih datuma. Poseban značaj daje se preventivnom 

radu s djecom. 

Projekt "Ambasadori Tića" 

Jedan od značajnih datuma koji obilježava "Tić" je 19. studeni – Svjetski 

dan prevencije zlostavljanja djece. Organizacija Women’s World Summit Foundation 

pokrenula je Međunarodnu koaliciju za provođenje kampanje obilježavanja 

Svjetskog dana prevencije zlostavljanja djece. "Tić" je kao aktivni član 

ove koalicije 2008. godine osmislio projekt "Ambasadori Tića". Glavna ideja 

projekta bila je uključiti djecu kao ravnopravne partnere u prevenciji nasilja nad 

i među djecom i u promicanju i zaštiti prava djece. 

Ciljevi projekta jesu potaknuti i uključiti djecu da participiraju u preventivenim 

aktivnostima; omogućiti da djeca kroz izravno sudjelovanje dobiju priliku 

da svojom kreativnošću i stavovima doprinesu većoj učinkovitosti prevencije 

zlostavljanja djece; osvijestiti djecu o njihovim pravima i poučiti ih o pojavnim 

oblicima nasilja kako bi ih mogli prepoznati i zaštititi se; osvijestiti i informirati 

djecu o načinima prevencije i zaštite svojih prava, naročito od zlostavljanja 

u bilo kojem obliku; omogućiti djeci da se izraze i predlože odraslima na 

koje se sve načine mogu zaštiti njihova prava i kako mogu prevenirati nasilje 

nad djecom; motivirati djecu da se aktivno uključuju i samoinicijativno i pravo- 

302



vremeno poduzimaju raspoložive mjere za zaštitu svojih prava – alarmiraju one 

koji su ih dužni zaštititi; ohrabrivati djecu da se uključe u programe usvajanja 

životnih vještina i znanja koja omogućuju zaštitu od zlostavljanja; senzibilizirati 

stručnu i širu javnost na problem nasilja nad i među djecom i osvijestiti značaj 

preventivnog djelovanja. 

Ambasadori "Tića" 

Da bi se ostvarili postavljeni ciljevi, odnosno sa bi se slijedila glavna ideja 

projekta, pozvane su na suradnju sve riječke osnovne škole na način da su iz 

svake škole odabrana po dva učenika koji su uključeni u projekt, odnosno koji su 

imenovani Ambasadorima "Tića". 

Imenovanje Ambasadorom "Tića" predstavlja svojevrsnu čast i priznanje 

da pojedini učenik zna prepoznati zlostavljanje i zanemarivanje djece, da poznaje 

načine kako i tko sve može spriječiti nasilje nad djecom te kako se može 

pomoći žrtvama. Ideja o ulozi Ambasadora "Tića" sastoji se u tome da se djeci 

da na važnosti kao ravnopravnim partnerima koji pomažu u promicanju prevencije 

zlostavljanja i zanemarivanja djece. Time ih se motivira i potiče da svojim 

zalaganjem i djelovanjem podsjećaju javnost da problem zlostavljanja i zanemarivanja 

djece postoji i da se o tome ne smije šutjeti i nikada tolerirati. Slati 

poruku da svako dijete može i treba očekivati od odraslih da učine sve što je u 

njihovoj moći da ga zaštite te poruke kako to mogu učiniti, također je jedan od 

ciljeva Ambasadora. Ambasadori "Tića" prihvatili su i obvezu da primjereno 

svojoj dobi i mogućnostima u svojim školama dalje promiču dječja prava i 

obveze. U tom smislu date su im i jasne smjernice kako to mogu činiti – kroz 

prenošenje drugima svojih znanja o zaštiti od zlostavljanja i zanemarivanja, pružanjem 

vlastitog primjera i poticanjem ostalih na odgovorno ponašanje, informiranjem 

o ustanovama koje djeci pružaju zaštitu. Slika 1. prikazuje misiju Ambasadora 

"Tića". 

Do sada su u projekt uključene dvije generacije Ambasadora. 2008. godine 

među učenicima sedmih razreda odabrana je prva generacija kada se odazvalo 

18 škola, odnosno 36 učenika. 2009. godine među učenicima šestih razreda 

odabrana je druga generacija kada se odazvalo 22 škole, odnosno 44 učenika. 

Ideja projekta je da se svake dvije godine odabiru po dva učenika šestih 

razreda koji će ulogu Ambasadora nositi dvije godine, odnosno do osmog razreda 

kada će je predati učenicima šestih razreda. 

Aktivnosti Ambasadora "Tića" 

Da bi Ambasadori "Tića" mogli izvršavati svoju ulogu, potrebno ih je 

educirati kroz njima primjerene aktivnosti. Pri osmišljavanju aktivnosti vodili 

303

AMBASADORI “TIĆ“-a 

su djeca koja su dokazala da znaju prepoznati zlostavljanje i 

zanemarivanje djece, poznaju načine kako se ono može spriječiti i 

znaju tko sve može spriječiti nasilje nad djecom te pomoći žrtvama. Oni 

pomažu u promicanju prevencije zlostavljanja i zanemarivanja djece. 

Svojim zalaganjem i djelovanjem podsjećaju javnost da problem 

zlostavljanja i zanemarivanja djece postoji i da se pred njime ne smije 

šutjeti. Šalju poruku da se nasilje nikada ne smije tolerirati i da svako 

dijete ima pravo na zaštitu. Svako dijete može i treba očekivati od 

odraslih da učine sve što je u njihovoj moći da ga zaštite i poručiti im 

kako to mogu učiniti. 

 

 

 

Svatko tko je dobio priznanje i čast da nosi titulu Ambasadora “Tić“-a 

prihvaća zadaću promicati dječja prava i obveze tako što će: 

prenositi drugima svoja znanja o zaštiti od zlostavljanja i 

zanemarivanja, 

pokazivati vlastitim primjerom ostalima i poticati ih na odgovorno 

ponašanje, 

informirati o ustanovama koje djeci pružaju zaštitu. 

Slika 1. – Misija Ambasadora „Tića“ 

„SPRIJEČIMO VRŠNJAČKO NASILJE!“- PROJEKT „AMBASADORI TIĆA“



smo se kriterijem da aktivnosti budu dinamične, djeci zanimljive i privlačne, a 

njihovi rezultati /ishodi budu za djecu primjenjivi u svakodnevnom življenju. 

Kako je osnovna djelatnost "Tića" zaštita djece od zlostavljanja i zanemarivanja, 

tako su i aktivnosti Ambasadora usmjerene na to područje pa se kroz 

zabavne aktivnosti djecu educira o zlostavljanju i zanemarivanju, nasilju među 

djecom, tjelesnom kažnjavanju i dječjim pravima i obvezama. 

Pregled održanih aktivnosti u kojima su sudjelovali Ambasadori 

Edukativni kviz 

Prva aktivnost Ambasadora "Tića" održana je povodom Svjetskog dana 

prevencije zlostavljanja djece u studenom 2008. godine. 

Edukativan kviz bio je usmjeren na problematiku zaštite dječjih prava s 

posebnim naglaskom na pojavnim oblicima zlostavljanja djece (fizičkom, emocionalnom 

i seksualnom zlostavljanju, zanemarivanju, vršnjačkom nasilju, nasilju 

putem Interneta i mobitela) i ispravnim načinima reagiranja. Aktivnost je 

provedena kroz slijedeće faze: 

• Priprema učenika u školi uz brošuru o zlostavljanju i zanemarivanju 

djece koju su pripremili djelatnici "Tića" 

• Kviz koji je obrađivao problematiku zaštite dječjih prava s posebnim 

naglaskom na pojavnim oblicima zlostavljanja djece i ispravnim načinima 

reagiranja. Uslijedila je zajednička analiza odgovora s ciljem da se 

djeci dodatno pojasni problematika, da ih se potpunije educira i da im se 

pomogne u korekciji eventualnih pogrešnih percepcija i stavova. 

• Rasprava u fokus grupama, gdje su se učenici mogli izraziti i progovoriti 

o problemu zlostavljanja i prevenciji. Njihovi su zaključci bili namijenjeni 

za prezentaciju odraslima i institucijama koje skrbe o djeci. 

Odnosili su se na to koliko su djeca zadovoljna dosadašnjom zaštitom 

svojih prava, od čega sve djecu treba štititi, što odrasli na tom planu još 

trebaju učiniti te što djeca sama mogu učiniti na prevenciji zlostavljanja. 

Rasprava u fokus grupama pokazala je da djeca smatraju kako ih treba zaštititi 

i od odraslih i od druge djece koji ih mogu ugroziti na različite načine. Kao 

učinkovite načine zaštite i prevencije smatraju organiziranje i provođenje aktivnosti 

učeničkih vijeća, uvođenje vršnjaka-pomagača, provođenje zakona o zabrani 

prodaje alkohola i cigarete, edukacija o ustanovama koje su dužne štititi 

djecu, edukacija kako se procesuira obiteljsko nasilje, uvođenje spolnog odgoja, 

veća prisutnost policajaca u zajednici, dodatna edukacija izvoditelja preventivnih 

programa za djecu i mlade kako bi ih učinili što zabavnijima i što više aktivno 

uključivali djecu u njihovo izvođenje. 

305



Debata-parlaonica 

Debata – parlaonica na temu tjelesnog kažnjavanja djece održana je u travnju 

2009. godine povodom Dana odgoja bez batina. 

Cilj debate – parlaonice bio je dodatno podići svijest javnosti o problemu i 

štetnosti tjelesnog kažnjavanja djece, doprinijeti razvoju kritičkog razmišljanja 

djece te dobiti dječje viđenje rješenja problema kroz predlaganje konkretnog 

plana i smjernica za poboljšanje zaštite djece. Cijeli program proveden je kroz 

nekoliko etapa: 

• Provođenjem radionice na satu razrednog odjeljenja o temi tjelesnog 

kažnjavanja Ambasadori "Tića" imali su priliku pripremiti se za debatu, 

a ujedno su i upoznali ostale učenike u razredu s ovom temom. 

• Sudjelovanjem u debati u "Tiću" Ambasadori su dobili priliku dati svoje 

viđenje rješenja problema te predložiti planove kako to postići – kreirani 

su realno primjenjivi planovi koji mogu voditi dodatnoj zaštiti djece od 

tjelesnog kažnjavanja. 

U okviru priprema za debatu i na samoj debati, djeca su imala zadatak istražiti 

i dati odgovore na nekoliko pitanja: Što je tjelesno kažnjavanje? Je li prisutno? 

Tko djecu štiti od tjelesnog kažnjavanja? Na koji način ih se štiti? i Što 

još treba poduzeti da bi se djecu zaštitilo od tjelesnog kažnjavanja? 

Pokazalo se da su djeca u stanju jasno prepoznati tjelesno kažnjavanje i da 

su svjesna razmjera prisutnosti tjelesnog kažnjavanja kao metode odgoja. Upoznata 

su s relevantnim subjektima čija je dužnost zaštititi djecu od tjelesnog kažnjavanja 

te su dobrim dijelom upoznata i s načinima i metodama na koji sustav 

Republike Hrvatske može zaštititi djecu. Djeca su dala svoje viđenje i prijedloge 

o tome što je potrebno dodatno poduzeti da bi se djecu zaštitilo od tjelesnog 

kažnjavanja. Neki od njihovih prijedloga bili su slijedeći: 

• povećati utjecaj medija koji promoviraju stav o neprihvatljivosti tjelesnog 

kažnjavanja 

• organizirati roditeljske sastanke o načinima discipliniranja i educiranje 

roditelja o štetnosti tjelesnog kažnjavanja 

• učiti roditelje prihvatljivom načinu iskazivanja emocija i kontroli osjećaja 

– škole za roditelje 

• učenje socijalnih (roditeljskih) vještina u ranoj dobi (OŠ, SŠ) i odgajanje 

djece da budu odgovorni roditelji 

• pružanje sustavne pomoći roditeljima koji tjelesno kažnjavaju djecu – 

pružiti im priliku za promjenu 

• povećati kazne radi primjera drugim roditeljima 

• provoditi kazne – "poboljšati provođenje zakona, a ne samo pričati" 

• zorno prikazati koje su posljedice tjelesnog kažnjavanja po djecu 

306



"Mreža znanja za sigurno korištenje Interneta i mobitela" 

Aktivnost "Mreža znanja za sigurno korištenje Interneta i mobitela" održana 

je u studenom 2009. godine povodom Svjetskog dana prevencije zlostavljanja 

djece. 

Ova aktivnost je usmjerena na educiranje djece o mogućim opasnostima 

korištenja Interneta i mobitela i načinima zaštite. Aktivnost je provedena kroz 

dvije faze: 

• "Mreža znanja za sigurno korištenje Interneta i mobitela" je aktivnost u 

kojoj su učenici kroz devet problemskih situacija uočavali i promišljali o 

potencijalnim opasnostima, uviđali na koga sve utječu pojedine situacije 

te na koji način spriječiti njihove nepoželjne učinke. Na ovaj način 

učenici su potaknuti prepoznati nasilje i zaštiti sebe, ali i prepoznati 

situacije u kojima su djeca, pri korištenju Interneta i mobitela, nasilna 

jedna prema drugima, te su potaknuti na sprečavanje takvih ponašanja. 

• U aktivnosti "Mreža poruka" učenici su dobili priliku oblikovati poruke 

koje žele da "Tić" proslijedi odraslima, a u vezi su s navedenim problemom. 

Na ovaj način željeli smo dobiti i neposredniji uvid u doživljaj 

i mišljenje djece o problemu nasilja putem Interneta i mobitela. Djeca 

smatraju da Internet i mobiteli jesu zabavni i korisni, ali zahtijevaju oprez. 

Tome možemo dodati kako su svjesni da opasnosti postoje, ali ih ne 

znaju dobro prepoznati i zato im treba vođenje. Iskazuju očekivanje prema 

višoj razini kompetentnosti i informatičke pismenosti odraslih ("očekujemo 

da roditelji znaju više od nas"). Osjećaju se sigurnije kad ih netko 

nadzire te očekuju da im odrasli vjeruju i da interveniraju kad je 

potrebno. Ovom prilikom djeca su naglasila potrebu i želju da odrasli 

provode vrijeme s njima. 

Poruke Ambasadora "Tića" odraslima mogle bi se sažeti na sljedeći način: 

• pratite i koristite napredak tehnologija, 

• nadzirite nas i vodite, 

• poučavajte nas, 

• budite nam uzor, 

• slušajte nas i razgovarajte s nama, budite nam bliski, 

• vjerujte nam, potičite povjerenje među nama, 

• vješto pronalazite mjeru između nadzora u svrhu naše zaštite i pretjerane 

kontrole, 

• prepoznajte naše potrebe. 

Na kraju održavanja ove aktivnosti oprostili smo se s učenicima prve generacije 

Ambasadora te je održano imenovanje druge generacije. 

307



"Spriječimo vršnjačko nasilje!" 

Prva aktivnost druge generacije Ambasadora "Tića", "Spriječimo vršnjačko 

nasilje!", na temu nasilja među djecom održana je povodom Dana odgoja bez 

batina u travnju 2010. godine. 

Cilj ove aktivnosti je bio dodatno produbiti svijest o problemu vršnjačkog 

nasilja – bullyingu i zajednički promišljati o načinima njegova sprečavanja. 

Aktivnost je održana kroz nekoliko faza: 

• Priprema u školama kroz koju su se Ambasadori i učenici iz njihovih 

razreda upoznali sa osnovnim pojmovima o vršnjačkom nasilju te su 

izradili koncept plakata o vršnjačkom nasilju 

• Izrada plakata na temu vršnjačkog nasilja. Učenici su kroz rad u grupama 

osmislili i napravili četiri različita plakata. Plakati govore o tome 

što je bullying, kako ga prepoznati, tko sve sudjeluje u vršnjačkom nasilju 

te kako ga spriječiti i pomoći žrtvi. Slika 2. prikazuje plakate o 

bullyingu 

• Plakati su uobličeni i tiskani u edukativnoj brošuri "Spriječimo nasilje 

među djecom!". Cilj tiskanja brošure bio je predstaviti promišljanja djece 

o problemu vršnjačkog nasilja, dati konkretne informacije o prepoznavanju 

i načinima zaštite od nasilja među djecom i potaknuti djecu da 

se obrate za pomoć. 

• Predstavljanje brošure "Spriječimo nasilje među djecom!" na štandu na 

Korzu u lipnju 2010. g. povodom Dana djece žrtava nasilja. Ambasadori 

"Tića" su sami predstavili brošuru i osobno je uručivali posjetiteljima 

štanda. 

Rezultati aktivnosti "Spriječimo vršnjačko nasilje!"– plakati i brošura, 

značajni su jer iz perspektive djece progovaraju o načinima prepoznavanja i 

zaštite od vršnjačkog nasilja te sadrže poruke koje ohrabruju i potiču na aktivan 

pristup prevenciji vršnjačkog nasilja. Kroz ovu aktivnost učenici su educirani o 

svim važnim aspektima vršnjačkog nasilja, a kroz aktivno uključivanje u 

izradu plakata i distribuciju brošura stekli su osjećaj važnosti i vlastitog 

doprinosa u sprečavanju vršnjačkog nasilja, što ih dodatno motivira za 

primjenjivanje i dijeljenje stečenih znanja, odnosno stvaranje kulture 

nenasilja. Kako je kroz izradu plakata uočena da učenici promatrače vršnjačkog 

nasilja ne percipiraju kao jedan od elemenata kruga nasilja, kroz ovu aktivnost 

posebno je istaknuta uloga promatrača u održavanju nasilja kao i važnost 

njihovog ispravnog djelovanja u situacijama nasilja. 

308

Slika 2. – Brošura „Spriječimo vršnjačko nasilje!“ I dio 


Slika 3. – Brošura „Spriječimo vršnjačko nasilje!“ II dio 




"Mreža znanja za sigurno korištenje interneta i mobitela" 

Aktivnost na temu nasilja nad i među djecom putem Interneta i mobitela 

već je održana s prvom generacijom Ambasadora "Tića", održana je i s drugom 

generacijom u studenom 2010. godine. Ponovo smo se odlučili posvetiti ovoj 

temi kako zbog njene važnosti tako i iz razloga što se tematski nadovezuje na 

prethodnu aktivnost, "Spriječimo vršnjačko nasilje!". 

Osim opisanih edukativno-zabavnih aktivnosti, predstavnici Ambasadora 

su sudjelovali i na stručnoj tribini "Tjelesno kažnjavanje djece – danas" u svibnju 

2009.g., na stručnoj tribini "Mreža znanja za sigurno korištenje Interneta i 

mobitela" u studenom 2009.g., na konferenciji za tisak povodom održane 

aktivnosti "Mreža znanja za sigurno korištenje Interneta i mobitela" u studenom 

2010.g. 

Učinci projekta "Ambasadori Tića" 

Učinci projekta odražavaju se na nekoliko razina: 

1. Ambasadori "Tića" – znanja i vještine koju su stekli kroz pripremu i 

sudjelovanje na opisanim aktivnostima. Učenici su iskazali zadovoljstvo 

sadržajima koji su im bili ponuđeni i da su bili visoko motivirani 

aktivno se uključivati. 

Prilikom imenovanja druge generacije Ambasadora, učenici su ispunili 

početni upitnik o pojavnim oblicima nasilja nad i među djecom, o dječjim 

pravima te o načinima zaštite dječjih prava. U studenom 2011. 

godine kada ovim učenicima prestaje uloga Ambasadora "Tića" ponoviti 

će se završno mjerenje ta će se kroz usporedbu rezultata na početnom 

i završnom mjerenju dobiti jasni pokazatelji učinkovitosti projekta. 

2. Učenici/roditelji u riječkim osnovnim školama – znanja koja im prenose 

Ambasadori, a koja se temelje na aktivnostima i zaključcima aktivnosti 

provedenih u okviru projekta. Učenici su nakon svake održane 

aktivnosti potaknuti da informiraju učenike/roditelje u matičnim školama 

o vlastitim iskustvima na određenoj aktivnosti. 

Među učenicima prve generacije Ambasadora "Tića" provedena je anketa 

o aktivnostima koje su proveli dok su nosili ulogu Ambasadora. 

Prema aktivnostima koje su proveli, zaključujemo da su pokazali visoku 

razinu samosvijesti i samopouzdanja kao i kreativnosti u njihovom 

osmišljavanju. Svoja iskustva, spoznaje i zaključke prenosili su u matičnim 

školama kako vršnjacima, tako i odraslima. Ističemo samo neke 

od aktivnosti koje su naveli: 

• Ankete i rasprave u vlastitom i po drugim razredima, kroz Vijeće 

učenika; 

• Roditeljski sastanci o prevenciji nasilja i pravilnom odgoju; 

• Plakati o nasilju; 

311



• Radionice o tjelesnom kažnjavanju; 

• Radio emisija; 

• Predavanja o zlostavljanju; 

• Radionice o cyberbullyingu i drugim oblicima zlostavljanja putem 

Interneta i mobitela; 

• Članci u školskim časopisima i na web stranicama; 

• Neformalni razgovori s vršnjacima. 

3. Stručnjaci u zaštiti djece – informiranje i prenošenje zaključaka održanih 

aktivnosti svim ustanovama čija je uloga zaštita djece. 

4. Šira javnost – informiranje putem medija šira javnost je upoznata sa 

projektom "Ambasadori Tića", njegovim ciljevima i provedenim aktivnostima, 

a kroz to informiranje povećava se svjesnost javnosti o problematici 

zlostavljanja djece i nasilja nad i među djecom. 

Zaključci 

Ambasadori "Tića" svojim aktivnim sudjelovanjem u dosad održanim aktivnostima 

potvrđuju svoj interes, spremnost i zalaganje u promicanju prava i 

obveza djece i prevenciji nasilja nad djecom pa zaslužuju da ih se i dalje potiče u 

tom smjeru. Sve ovo nas motivira da kroz nastavak projekta "Ambasadori Tića" 

nastavimo s međusobnim povezivanjem i aktivnim uključivanjem djece u zaštitu 

njihovih prava. 

Summary 

Bullying is one of the most prominent problems in the school environment. 

The Center for abused children "Tic" Rijeka, whose main activity is the 

protection of abused and neglected children, in 2008. started a project "Tić 

Ambassadors" which gathers elementary school students. Through this project 

students play an active role in protecting children's rights and prevention 

of violence against and among children. Through the activities undertaken so 

far, "Tić" Ambassadors are educated about child abuse and neglect, corporal 

punishment, cyberbullying, and in year 2010., with a new generation of 

Ambassadors, took the action "Stop bullying!". The aim of this activity was 

to highlight the problem of bullying and jointly consider the methods of its 

prevention. Through the preparation and making of posters about bullying, 

the Ambassadors were educated about bullying and ways of it's prevention. 

Also, trough this activity they had the opportunity to influence on the 

students from their schools and the general public. In fact, posters are gatherd 

in the informative brochure, whose goal is to present children's thoughts 

about bullying, provide concrete information on how to recognize bullying, 

how to protect against bullying and to encourage children to seek out for 

help. This paper presents a project "Tić Ambassadors" and posters and 

brochure with the topic of bullying. 

312



Stručni rad – UDK 159.922.76-056.34 

ODRASTANJE U DISFUNKCIONALNOJ OBITELJI I 

ZBRINJAVANJE U INSTITUCIONALNOM SMJEŠTAJU 

– prikaz životne priče odrastanja mlade djevojke s intelektualnim 

teškoćama i poremećajem u ponašanju 

Tatjana Pogarčić, dipl. soc. radnica 

Centar za rehabilitaciju Komarevo 

Komarevo Gornje bb, Blinjski Kut 

Hrvatska 

mr. sc. Daša Poredoš Lavor, dipl. soc. radnica 

Novi život d.o.o. Sisak – savjetovanje 

u vezi s brakom i obitelji 

Strossmayerova 17, Sisak, Hrvatska 

dasa.poredos@sk.t-com.hr 

Sažetak 

U ovom radu prikazali smo specifične životne situacije otežane emotivne i 

socijalne prilagodbe djevojke I. L. koja je bila izložena raznim oblicima zapuštanja 

i zanemarivanja, obiteljskom nasilju i iskorištavanju od strane srodnika, 

susjeda, te drugih nepoznatih joj ljudi. Prikazat ćemo i novoustrojenu 

socijalnu ustanovu – Centar za rehabilitaciju Komarevo koja zbrinjava osobe 

s intelektualnim teškoćama i pridruženim smetnjama. 

Uvodne odrednice 

Kako navodi Došen (Došen, 2010) stručan naziv „intelektualne teškoće“ 

(IT), (ranije korišten naziv mentalna retardacija) podrazumijeva zaostatak psihosocijalnog 

razvoja (pogotovo kognitivnog) za prosječnim kod osobe iste kronološke 

dobi. Intelektualne teškoće nisu psihički, već razvojni poremećaji, tj. stanje 

nerazvijenosti središnjeg živčanog sustava tijekom prenatalnog ili ranog postnatalnog 

razvoja, te se zato ne može liječiti i izliječiti poput nekih bolesti, već se 

može samo stimulirati mogući razvoj. Vrlo čest problem u osoba s IT je njihovo 

problematično ponašanje. Pored poremećaja ponašanja često nastaju i razni psihički 

poremećaji. Epidemiološka istraživanja pokazuju da poremećaji ponašanja 

i psihički poremećaji nastaju u čak 30% do 60% djece i odraslih s intelektualnim 

teškoćama. Poremećaji raspoloženja, naročito depresivni, česta su pojava u osoba 

s IT. Simptomi se mogu razlikovati od onih u općoj populaciji. Manje se očituje 

sniženo raspoloženje, a više neadekvatno ponašanje, ljutnja, napadi bijesa i 

313

Tatjana Pogarčić i Daša Poredoš Lavor: Odrastanje u disfunkcionalnoj obitelji i 

zbrinjavanje u institucionalnom smještaju – prikaz životne priče…, str. 313.-319. 

agresivnosti, te povlačenje u sebe i vegetativni simptomi. Kako navodi Došen 

(Došen, 2009) Najčešći poremećaji ponašanja su agresivnost, autoagresivnost 

(samopovređivanje) i destruktivnost. Ove smetnje ponašanja mogu nastati kao 

simptomi psihičkog poremećaja ili samostalno – najčešće kao posljedica nepovoljnog 

međuodnosa sa okolinom. Naročit problem može biti samopovređivanje 

koje vodi u trajne posljedice i može biti opasno za život. 

Kako navodi Sekušak-Galešev (Sekušak-Galešev, 2010) u skladu s promjenom 

svijesti o položaju osoba s intelektualnim teškoćama, te pokretom inkluzije, 

mijenja se i termin, pa se prema American Association on Intellectual and Developmental 

Disabilities (AAIDD, ranije AAMR), termin mentalna retardacija više 

ne upotrebljava. Rabi se termin Intellectual disability, koji se definirao kao 

snižene sposobnosti kojoj su svojstvena značajna ograničenja u intelektualnom 

funkcioniranju i u adaptivnom ponašanju, izražena u pojmovima, socijalnim i 

praktičnim adaptivnim vještinama, a nastaje prije 18. godine života. Adaptivno 

ponašanje predstavlja skup pojmovnih, socijalnih i praktičnih vještina koje je 

osoba naučila u svrhu funkcioniranja u svakidašnjem životu. Ograničenja u 

adaptivnom ponašanju utječu na tipična, uobičajena, a ne najbolja ponašanja u 

svakodnevnom životu i sposobnosti snalaženja u životnim promjenama i zahtjevima 

okoline. Područja adaptivnog ponašanja su: komunikacija, briga o sebi, 

stanovanje, snalaženje u okolini, samousmjeravanje, zdravlje, sigurnost, slobodno 

vrijeme, rad, funkcionalna akademska znanja. Snižena sposobnost – kesu li i 

koliko sposobnosti snižene, promatra se u skladu sa cjelovitim životom osobe i 

potrebom za individualiziranom potporom, ne izolirano. Taj termin uključuje i 

oštećenje samo po sebi i mogućnosti koje osigurava ili ne osigurava socijalna 

okolina (ograničena aktivnost i prepreke sudjelovanju). Uz intelektualna ograničenja 

postoje i jake strane pojedinca (prema Sekušak-Galešev, 1994) koje mogu 

pozitivno djelovati da se razina funkcioniranja u svakodnevnom životu unaprijedi 

ako je podrška iz okoline usmjerena osobno, pojedinačno i kontinuirano osigurana. 

Kako navodi Kramarić (Kramarić, 2010) skrb za mentalno zdravlje osoba s 

intelektualnim teškoćama svugdje u svijetu, pa tako i kod nas najčešće zaostaje 

za skrbi prema drugim bolesnicima (s tzv. tjelesnim bolestima), čak i u odnosu 

na skrb za psihijatrijske bolesnike. Specifičnost osoba s intelektualnim teškoćama 

jest da četiri puta češće imaju psihičke poremećaje (psihoze, ovisnosti, neuroze, 

poremećaje osobnosti), te da u skrb za njih nužno mora sudjelovati znatan 

broj različitih specijaliziranih stručnjaka (psiholozi, rehabilitatori, logopedi, 

socijalni pedagozi, socijalni radnici, radni terapeuti, medicinske sestre, liječnici 

opće medicine, neurolozi, psihijatri). I opća zdravstvena skrb također zahtijeva 

specifičan pristup različitih specijalista i njihovih timova, jer se radi o osobama 

koje često ne govore, imaju više različitih bolesti, višestruke hendikepe i sl. 

U ovom radu prikazali smo specifične životne situacije otežane emotivne i 

socijalne prilagodbe djevojke I. L. koja je bila izložena raznim oblicima zapuštanja 

i zanemarivanja, obiteljskom nasilju i iskorištavanju od strane srodnika, 

314



susjeda, te drugih nepoznatih joj ljudi. Sažeto predstavljamo i novoustrojenu socijalnu 

ustanovu – Centar za rehabilitaciju Komarevo koja zbrinjava osobe s intelektualnim 

teškoćama i pridruženim smetnjama. 

Prikaz životne situacije klijentice 

Iz socijalne anamneze centra za socijalnu skrb: 

Ivana je rođena 1983. godine kao prvo od četvero djece u obitelji. Trudnoća 

majke protekla je uredno, a porod je uslijedio na vrijeme. U ranom psihomotornom 

razvoju uočeno je zaostajanje, nije samostalno sjedila, prohodala je sa 18 

mjeseci. U dobi od 15 mjeseci Ivana je krenula na rehabilitaciju u Specijalnu 

bolnicu Goljak Zagreb. U školu je krenula sa 6 godina starosti, ali je prvi razred 

ponavljala. Od trećeg razreda pohađala je školu po prilagođenom programu. 

Završila je i osposobljavanje za zanimanje pomoćne kuharice. 

Vještačena je na Prvostupanjskom tijelu vještačenja 2005. i 2008. godine 

kada je utvrđeno da kod Ivane postoji laka mentalna retardacija, sa pridruženim 

psihičkim smetnjama. U potpunosti je lišena poslovne sposobnosti, a o njoj skrbe 

roditelji. 

Kao osoba s težim i trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, čije je oštećenje 

nastalo prije 18-te godine života ostvaruje pravo na osobnu invalidninu. 

Polazila je Klub osoba s mentalnom retardacijom. U ponašanju je povodljiva, 

impulzivna, sklona lutanju, intenzivno puši, te je u čestim konfliktima sa roditeljima. 

Obitelj živi na selu, u maloj kući koja se sastoji od sobe i kuhinje. Koriste 

vanjski WC. Imaju uvedenu struju; nemaju vodu i kanalizaciju. Prostorije su vlažne 

i prilično neuredne. Otac je kronični duševni bolesnik (PTSP i alkoholizam), 

ostvaruje pravo na mirovinu i to je jedini prihod ove obitelji. Ivana je odrasla uz 

mnoge obiteljske svađe i nasilja. 

Prvostupanjsko tijelo vještačenja – 2005. godine – mišljenje psihologa: 

Opće intelektualne sposobnosti su na nivou lake mentalne retardacije CIQ 

= 55, a verbalne i neverbalne također. Intertestna varijabilnost je mala, a najbolje 

rezultate postiže na subtestu pamćenja i šifriranja. U razgovoru otvoreno govori 

o svojim promiskuitetnim sklonostima na čemu joj roditelji prigovaraju. Navodi 

česte svađe sa roditeljima, razbija po kući, grize nokte, tuče sestru i sl. Kada 

uzima lijekove osjeća se dobro. Nedistancirana je i nesamokritična. 

Prvostupanjsko tijelo vještačenja – 2008. godine – mišljenje psihijatra: 

Radi se o pacijentici sa usporenim psihomotornim razvojem i smetnjama 

spavanja od ranog djetinjstva, koja je praćena po psihologu i neuropedijatru. 

Uslijed organskog oštećenja mozga, koji je uzrok i mentalnoj insuficijenciji ulaskom 

u adolescenciju dolazi do značajnih promjena osobnosti i propadanja ličnosti, 

uz simptome psihoze sa značajnom progresijom oštećenja u svim segmen- 

315



tima (intelektualnom, emocionalnom i socijalnom). Uslijed velike sugestibilnosti, 

povodljivosti, te sklonosti promiskuitetnom ponašanju potreba je da bude 

pod stalnim nadzorom. Nesposobna je za rad i privređivanje, oduzeta joj je poslovna 

sposobnost i određen joj je skrbnik. 

Prva hospitalizacija 

Od 04. 01. do 18. 01. 2007. 

F 70.1 LMR (poremećaj ponašanja) 

F 06.3 afektivni poremećaj ? 

Ovo je bilo prvo liječenje u ovoj bolnici. Razlog dolaska: Obitelj samoinicijativno 

smanjila doze lijekova pa je došlo do pogoršanja psihičkog stanja, odnosno 

promjena ponašanja pacijentice. Postala svadljiva, verbalno agresivna, odlazila 

od kuće, sklona rizičnim oblicima ponašanja. Iz anamneze: U ambulantnom 

psihijatrijskom tretmanu, kod više psihijatra, od 2002. god., zbog poremećaja 

ponašanja u sklopu mentalne retardacije. Ranije nije stacionarno liječena. 

Obiteljska: otac liječeni ovisnik o alkoholu. Nakon dva tjedna obitelj dolazi po 

pacijenticu i odvodi je kući. 

Druga hospitalizacija 

Od 01. 05. do 07. 05. 2007. 

Pacijentica je hospitalizirana u pratnji djelatnika MUP-a zbog navodnih prijetnji 

autodestruktivnim ponašanjem. Iz psih. statusa pri prijemu: prisvjesna, 

kontaktibilna, orijentirana, uznemirena, promjenjivog raspoloženja, afektom slabije 

modulirana, logoroična, ne eksplorira se sumanutih sadržaja, nije pod utjecajem 

halucinacija, insuficijentnih intelektualnih funkcija po primarnom tipu, te 

je teško procijeniti ozbiljnost njenih suicidalnih nakana koje je verbalizirala pred 

prijem, nije heteroagresivna, surađuje u skladu s mogućnostima. Prema med. dokumentaciji 

pacijentica je u psih. tretmanu od 2002. zbog poremećaja u ponašanju 

u sklopu mentalne retardacije. Liječena u 1. mjesecu ove godine u našoj 

bolnici kada je otpuštena na zahtjev obitelji. Zbog poremećenih odnosa u obitelji 

o istima obaviješten nadležni CZSS. Sama pacijentica navodi da „je se lako na 

sve da nagovoriti, sad voli jednog dečka, tako silno, a roditelji to ne razumiju i 

brane joj...“ Zbog navedenog je i izbio sukob između familije i Ivane pred ovu 

hospitalizaciju. Također pacijentica navodi da je znala „snifati ljepilo ranije, a i 

na alkohol se dala nagovoriti...“ 

Tijekom današnjeg dana na odjel dolazi familija pacijentice koja inzistira 

na njenom otpustu, te se isti realizira na njihov zahtjev i zahtjev pacijentice, a 

protivno savjetu liječnika, koji smatra da je potrebno još vremena kako bi se 

pacijentici isfiltrirala terapija i stabiliziralo stanje. Ipak, apsolutnih indikacija za 

prisilno zadržavanje pacijentice na bolničkom odjelu sada nema! Napominjem 

da se u med. dokumentaciji konstantno navodi kako majka pacijentice „na svoju 

ruku“ dozira preporučenu terapiju, što dovodi do pogoršanja psih. stanja paci- 

316



jentice! Ovaj posao potrebno je ostaviti psih. službi! Zbog svega navedenog ovo 

otpusno pismo dostavit ćemo nadležnom CZSS uz preporuku nadzora obitelji! 

Četvrta hospitalizacija 

Od 16. 04. 2008. do - 06. 2008. (napomena: u otpusnom pismu ne piše završni 

datum) 

Ovo je četvrto liječenje u našoj bolnici. Na sadašnje liječenje dolazi radi 

psihičkog pogoršanja koje se očituje verbalnom i fizičkom agresijom kao i autodestruktivnom 

ponašanju, psihomotornim nemirom, dezorganiziranošću, nemogućnošću 

kontrole agresivnih impulsa uz paranoidnu interpretaciju realitetnih 

događaja s posljedičnim osjećajem straha. 

Prilikom prijema bolesnica je bila psihomotorno agitirana, stalno u pokretu, 

dezorganizirana, u kontaktu uz stalno usmjeravanje, afektivno udaljena pod 

dojmom psihopatološkog sadržaja paranoidnih interpretacija realiteta i slušnih 

halucinatornih doživljavanja. Anksiozna, sniženog raspoloženja. Rascjepkanog 

misaonog tijeka, a u iskazu sadržaja suicidalne ideje. Lediranih kognitivnomnestičkih 

funkcija po primarnom tipu. Bez uvida u svoje stanje i bolest. 

Peta hospitalizacija 

Od 24. 09. 2009. do 12. 11. 2010. 

Ovo je peta hospitalizacija pacijentice, na koju je upućena u pratnji njegovateljice 

iz Centra za rehabilitaciju, gdje je smještena od 02. kolovoza 2010. 

godine, a zbog pogoršanja psihičkog stanja u smislu promjena raspoloženja od 

plača do smijeha, suicidalnih misli i autoagresivnog ponašanja. Kontrola nadležnog 

psihijatra za mjesec dana, p. p. ranije. 

Rješenjem Centra za socijalnu skrb iz prosinca 2009. godine priznaje joj se 

pravo na skrb izvan vlastite obitelji kao poludnevni boravak u Centru za 

rehabilitaciju Komarevo. 

Zbog sve težeg funkcioniranja u primarnom okruženju, učestalim konfliktima 

s roditeljima, te mnogim situacijama u kojima je dolazilo do izravnog zapuštanja 

i zanemarivanja korisnice, Centar za socijalnu skrb u kolovozu 2010. 

godine priznaje joj pravo na skrb izvan vlastite obitelji kao stalni smještaj u 

Centru za rehabilitaciju Komarevo. 


Ivana je osoba koja je višestruko traumatizirana i s istom je potrebno puno 

razgovarati kako bi pokušala proraditi i integrirati doživljena iskustva, ali je upitno 

da li ima emotivnih kapaciteta za isto. Ivana često tijekom individualnih razgovora 

donosi zapise koji imaju oblik dnevnika ili evidencije s kojim je osobama 

navodno imala spolne odnose. Vrlo je traumatizirana zbog tih događaja i ima potrebu 

verbalizirati svoje osjećaje i stanja. Na popisu je velik broj muških imena, 

317



iako se može naći i pokoje žensko – uz navode s kim je imala odnose za novac 

(10, 20 ili 50 kn), s kime zbog cigareta (nekoliko komada), a s kim iz nekih 

drugih nejasnih razloga. Razgovarajući s Ivanom o spolnosti dobivam sasvim jasnu 

spoznaju da ona spolne odnose ne doživljava kao ljubav, već kao neku "rutinu" 

koja se eto tako obavlja iz njoj ne sasvim poznatih razloga. Za nju spolni 

odnosi nisu nešto lijepo i ugodno. Vrlo je nesigurna i povodljiva, te kao takva 

nagovori na razne neprimjerene postupke za koje kasnije biva ismijavana od 

strane svojih seksualnih konzumenata, često i od susjedstva, a kritizirana od roditelja. 

Iako je roditelji povremeno kritiziraju, istodobno čine i sasvim suprotne 

stvari: Ivana je ispričala situaciju kada joj je otac pokušao namjestiti da se uda za 

stranog državljana kako bi isti dobio RH državljanstvo – za što je otac bio primio 

određeni novčani iznos. Na popisu osoba s kojima je imala spolne odnose 

nalazio se i veći broj navodnih očevih prijatelja – što zasigurno dovodi u pitanje 

roditeljsku i skrbničku kompetenciju njenih roditelja. 

Ivana često navodi da roditelji viču na nju i da je tuku. Opisuje da ju udaraju 

po glavi, leđima, da dobiva šamare i sl. Opisuje da se roditelji često svađaju, 

najčešće oko novaca i kredita, da su ona i mldb. sestra nazočne tim svađama i da 

se tada loše osjeća. 

Kada majka viče na nju i tuče je – tada je otac nastoji zaštititi, a kada otac 

viče na nju i tuče je – tada je majka zaštićuje. Kada je u konfliktnim situacijama 

s roditeljima isti joj prijete hospitalizacijom u psihijatrijskoj ustanovi. 

Tijekom pohađanja poludnevnog boravka često je bila umorna, pospana i 

iscrpljena. Rado bi pristajala na učenje uspješnijih socijalnih vještina (pranje ruku, 

češljanje, pranje zubi, intimna higijena i sl.). Ivana je sada korisnica Centra 

za rehabilitaciju Komarevo. Djelatnost Centra je pružanje usluga skrbi izvan vlastite 

obitelji za odrasle osobe s umjerenom, težom i teškom mentalnom retardacijom 

i pridruženim smetnjama, i to usluge smještaja, boravka, prehrane, njege i 

brige o zdravlju, osposobljavanja u posebnim uvjetima, medicinske i psihosocijalne 

rehabilitacije, radnih aktivnosti, te usluga organiziranog provođenja slobodnog 

vremena. 

Literatura: 

Došen A. (2009). Psychiatric and behaviour disorders among mentally retarded 

adults. U: M. Gelder, J. L. Lopez-Ibor, N. Anderson i J. Geddes (Ur.), New 

Oxford Texstbook of Psychiatry (str. 1854-1860). Oxford Univ. Press. 

Došen A. (2010). Poremećaji ponašanja i psihički poremećaji u osoba s intelektualnim 

teškoćama. Socijalna psihijatrija, 38(2), 109-114. 

Kramarić M. (2010). Problemi skrbi za mentalno zdravlje osoba s intelektualnim 

teš-koćama u Republici Hrvatskoj. Socijalna psihijatrija, 38(2), 159-162. 

Sekušak-Galešev S. (1994). Komunikacija i kognitivne sposobnosti u djece i adolescenata 

s umjerenom, težom i teškom mentalnom retardacijom. Neobjavljeni 

318



magistarski rad. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Edukacijsko-rehabilitacijski 

fakultet. 

Sekušak-Galešev S. (2010). Psihološki pregled osoba s intelektualnim teškoćama. 

Socijalna psihijatrija, 38(2), 115-121. 

Summary 

In this paper we show the specific life situations of difficult emotional and 

social adjustment of a girl I. L. that she was exposed to various forms of 

neglect and abandonment, family violence and exploitation by relatives, 

neighbors, and others unknown to her people. We will present the newlyestablished 

social institution – the Centre for Rehabilitation Komarevo which 

provides care for persons with intellectual disabilities and associated disorders. 

319

320 


zbrinjavanje u institucionalnom smještaju – prikaz životne priče…, str. 313.-319.



Stručni radovi – UDK 364.271-056.262-058.6 

NASILJE U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU OSOBA 

OŠTEĆENA VIDA 

Pretraživanjem postojeće literature o zlostavljanju, nasilju nad osobama 

oštećena vida uočen je veliki nedostatak istraživanja o ovom području života slijepih 

i slabovidnih osoba. Službeni podaci o točnom broju osoba s invaliditetom 

u RH ne postoje (u tijeku je uvođenje jedinstvenih kriterija utvrđivanja stupnja 

invaliditeta), kao niti evidencije o nasilju nad osobama s invaliditetom, te samim 

time ni sustavan, stručan način bavljenja problematikom nasilja nad osobama s 

invaliditetom nije moguć. 

U svrhu detaljnijeg upoznavanja problematike nasilja nad slijepim i slabovidnim 

osobama u ovom članku bit će prikazani teorijski okviri nasilja, novija 

istraživanja, te specifičnosti funkcioniranja osoba oštećena vida i iz njih proizašlih 

faktora rizika kao i mogući zaštitni faktori. 

Pojam nasilja u širem značenju donosi Derenčinović (prema Milić-Babić, 

2009) i definira ga kao svaki utjecaj na drugu osobu kojim se kod te osobe izamr. 

sc. Jelena Pensa Galian, prof. psihologije 

Centar za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" 

Zagreb 

Kušlanova 59A, Zagreb 

jelena.pensa@gmail.com 

Sažetak 

Rad daje prikaz faktora rizika i zaštitnih faktora za pojavu nasilja nad osobama 

oštećena vida koji proizlaze iz proučavanja postojeće literature o ovoj 

problematici i kroz praktično iskustvo psihologinje tijekom rada u stručnom 

timu na psihosocijalnoj rehabilitaciji osoba oštećena vida. Nakon prepoznavanja 

rizika rad daje stručne smjernice za iznalaženje načina prevencije i 

rješavanja oblika zlostavljanja specifično prisutnih kod slijepih i slabovidnih 

osoba, kao i mogućnosti suradnje različitih društvenih struktura u cilju što 

većeg uključivanja osoba oštećena vida u proces obrazovanja, zapošljavanja, 

odnosno u sve aspekte svakodnevnog života. 

Uvod 

321

Jelena Pensa Galian: Nasilje u svakodnevnom životu osoba oštećena vida, 

str. 321.-328. 

ziva osjećaj straha, nesigurnosti i zavisnosti. Gledano iz šire perspektive Ajduković 

(2003) govori o problemu strukturalnog nasilja u okviru društva, koji se 

odnosi na nedostatak socijalne sigurnosti i financijskih sredstava koji bi omogućili 

zadovoljavajuću kvalitetu života osobe. Iako se u zadnjih nekoliko godina 

povećala količina zakonske regulative vezane za zaštitu osoba s invaliditetom, u 

praksi su i nadalje prisutne brojne poteškoće vezane za ostvarivanje socijalnih 

prava, a posebno za slijepe osobe. Ovo posljedično vodi brojnim pravnim i financijskim 

nepogodnostima koje značajno negativno utječu na kvalitetu života 

osoba oštećena vida. Osim strukturalnog nasilja nad osobama s invaliditetom, 

razlikujemo više aspekata nasilja u užem smislu. 

Tako nasilje shvaćeno u užem smislu (Rusac, 2006) možemo podijeliti na: 

(1) Psihičko (emocionalno) nasilje koje uključuje dehumanizaciju i podcjenjivanje 

osoba s invaliditetom kroz verbalno ili neverbalno postupanje 

koje smanjuje njihovo samopoštovanje npr. laganje, ruganje, nazivanje 

pogrdnim imenima, prijetnje, socijalno izoliranje i zabranjivanje 

posjeta, ponižavanje i sl. 

(2) Tjelesno nasilje koje uključuje bilo koji čin nasilja neovisno o tome rezultira 

li fizičkom ozljedom ili ne, npr. udaranje, guranje, šamaranje, 

pljuvanje, zaključavanje u prostoriji i sl. 

(3) Financijsko nasilje je svako postupanje bez dopuštenja na način da se 

neprikladno ili protuzakonito koristi nečija imovina ili novac, npr. krađa 

novca, zlouporaba punomoći, raspolaganje nekretninama bez suglasnosti 

osobe s invaliditetom i sl. 

(4) Seksualno nasilje koje uključuje neželjeno doticanje, sve vrste seksualnog 

napada poput silovanja, sodomije, razgolićavanja i fotografiranja. 

Uz navedeno, kod osoba s invaliditetom često se javlja i zanemarivanje koje 

je vezano za specifične potrebe osoba s invaliditetom. 

Recentnija istraživanja o problematici zlostavljanja osoba oštećena vida provodila 

su se u okviru Daphne projekta Europske Unije 2003. Internetskom anketom 

je ispitivana problematika psihološkog i fizičkog nasilja. S obzirom na to 

da se radilo o istraživanju putem interneta, rezultate nije moguće generalizirati 

na cijelu populaciju slijepih osoba. Rezultati upućuju da je nasilje u životu slijepih 

osoba prisutno u svim društvima i da iako je fizičko nasilje manje zastupljeno 

u životu slijepih žena, psihološko nasilje je bilo vrlo visoko zastupljeno. 

U Norveškoj je 2005. na cjelokupnoj populaciji slijepih osoba provedeno 

istraživanje: Iskustvo seksualnog zlostavljanja u vrijeme djetinjstva među odraslim 

osobama oštećena vida: zastupljenost i karakteristike. Žene i muškarci oštećena 

vida koji su izgubili vid prije 18. godine izvještavali su o seksualnom zlostavljanju 

s kontaktom prije 18.g češće nego grupa „videćih“ ispitanika, a samo 

zlostavljanje je bilo u težem obliku (Kvam, 2005). 

Kod osoba s invaliditetom uglavnom vrijede opće zakonitosti zlostavljanja 

kao i kod opće populacije, ali postoje i brojne specifičnosti u funkcioniranju osoba 

oštećena vida koje ih čine posebno ranjivom skupinom za pojavu nasilja. Po- 

322



stojanje više vrsta oštećenja kod jedne osobe (npr. istovremeno oštećenje vida i 

sluha, odnosno vida i oštećenje tjelesnih funkcija, i dr.) može osobe s višestrukim 

oštećenjima činiti posebno osjetljivom skupinom nad kojom se događa nasilje. 

Svakoj situaciji nasilja nad osobama oštećena vida važno se posvetiti s posebnom 

pažnjom zbog postojanja brojnih specifičnosti, kako u simptomima nasilja, 

tako i u raznim mogućnostima zanemarivanja životnih potreba slijepih i 

slabovidnih osoba. 

Sigurnost je važna pretpostavka za sve ljude bez obzira na njihove psihofizičke 

osobine. Za osobe s oštećenjem vida koje nastoje živjeti što samostalniji i 

aktivniji život, strah za vlastitu sigurnost može utjecati na ograničavanje uživanja 

i sudjelovanja u raznim životnim aktivnostima, a posebno u aktivnostima vezanim 

za samostalno kretanje/putovanje. 

Obzirom na novije rezultate istraživanja i navedene poteškoće proizašle iz 

društvenih okvira, kao i na specifičnosti funkcioniranja slijepih osoba, navodimo 

koje su to konkretne situacije u kojima se javljaju specifični faktori rizika za 

pojavu nasilja. 

Specifičnosti osoba oštećena vida i faktori rizika za pojavu nasilja: 

• nemogućnost praćenja facijalne ekspresije i govora tijela napadača 

• nemogućnost predviđanja/uočavanja „loših namjera“ 

• uslijed nedostatka vida posebna izloženost prijevarama i krađama (npr. 

potpisivanje dokumenata) 

• teško mogu pobjeći s mjesta događaja (posebno ako se radi o nepoznatom 

prostoru) – realitet je da mnoge slijepe osobe nisu stručno osposobljene 

za samostalno istraživanje/otkrivanje prostora, a često ni to nije 

dovoljno ako se radi o prostoru/okolnostima u kojima se teško može 

snaći slijepa osoba 

• slabo ili nikakvo poznavanje mogućnosti samozaštite i samoobrane – 

otežano učenje po modelu, teškoće s fizičkom samoobranom 

• nedostatak informacija o prihvatljivim i neprihvatljivim kontaktima od 

strane ljudi iz okoline (posebno kod djece slijepe od rođenja – otežano 

je učenje po modelu pa im neke informacije moraju biti posebno pojašnjene, 

npr. osobni prostor, primjerena bliskost s određenom osobom: 

član obitelji, poznanik, vršnjak, službena osoba (Sardegna, 2001; Dote- 

Kwan i Hughes, 1994). 

• nepostojanje osobe od povjerenja, strah od nerazumijevanja i nevjerovanja 

• mnogi ljudi ne vjeruju da muškarci mogu biti žrtve nasilja – mnoge usluge 

pomoći žrtvama nasilja nisu omogućene osobama muškog spola 

• ovisnost o nasilniku u svakodnevnom samozbrinjavanju (Powers i 

Oswald, 2004) 

323


str. 321.-328. 

• nedostatna socijalna mreža – oslanjanje na pomoć iz samo jednog izvora 

- npr. ovisnost o dugoročnoj skrbi i oslanjanje samo na članove obitelji 

(Kef, 1997, 2000, 2004) 

• postojanje stereotipa i predrasuda o slijepim osobama kao populaciji koja 

nije sposobna za vođenje neovisnog i aktivnog života – posebno povezano 

sa zanemarivanjem/negiranjem stvarnih potreba slijepih osoba 

(Milić-Babić, 2009) 

• nedostatak financijskih sredstava za uključivanje u veći broj socijalnih 

aktivnosti (Chazal, 2005). Ovaj nedostatak često je povezan sa slabijim 

obrazovnim mogućnostima, lošijom slikom o sebi, sekundarno slabijom 

socijalnom mrežom i nezaposlenošću (Hurre, 1997; Forteza 1997). 

• socijalna označenost kao žrtve nasilja – gubitak socijalnog statusa (privatnog 

ili obiteljskog) 

• prijava nasilja može dovesti do znatnog narušavanja privatnosti i života 

osobe s invaliditetom (odlazak u dom, bolnicu), do oduzimanja skrbništva 

nad djecom jer nadležne službe mogu procijeniti da osoba nije sposobna 

osigurati sigurnost sebi i svojem djetetu 

• teškoće s prepoznavanjem napadača – pravni sustav se oslanja na identifikaciju 

vidom 

• strah od osvete počinitelja 

• smanjen rizik otkrivanja/kažnjavanja percipiran od strane počinitelja nasilja 

• ponekad se radi o poteškoćama pristupačnosti službenim tijelima za pomoć 

u slučaju nasilja (kako doći do same postaje/centra, kako naći pravu 

sobu) 

• neinformiranost službenih tijela o specifičnostima nasilja nad osobama 

oštećena vida – ponekad je teško prepoznati neke specifične oblike ugroženosti 

vezanih za samo oštećenje. 

Nakon upoznavanja s rizicima, predlažemo sljedeće zaštitne faktore i moguće 

smjernice za iznalaženje načina prevencije/rješavanja oblika nasilja specifično 

prisutnih kod osoba oštećena vida, kao i mogućnosti efikasnije suradnje relevantnih 

društvenih struktura. 

Zaštitni faktori i mogućnosti prevencije situacija pojave nasilja kod osoba 

oštećena vida 

• kod poteškoća s bježanjem s mjesta napada može biti korisna visoka 

uvježbanost u samostalnom kretanju, ali i korištenje samoobrane kao 

glasnog vikanja, stvaranja buke i privlačenje pozornosti drugih ljudi 

• rad na fizičkoj kondiciji i spremnosti za samoobranu – koje konkretne 

obrambene pokrete/akcije je korisno napraviti u situaciji fizičkog napada 

324



• informiranje o svim mogućim izvorima pomoći – poziv policiji, službenim 

osobama, prijavljivanje stručnim službama i dr. 

• razvoj socijalno-komunikacijskih vještina u cilju povećanja razumijevanja 

nečijih namjera kroz paralingvističke znakove, poticanje asertivnih 

komunikacijskih vještina i vještina samozastupanja, postojanje osobe od 

povjerenja, odgovarajućih stručnih službi (telefonska i individualna savjetovališta) 

(Mirić i Levačić, 2010) 

• u Hrvatskoj se najveći broj djece oštećena vida obrazuje u okviru redovnih 

škola, a slijepi i slabovidni učenici pripadaju kategoriji osoba 

posebno rizičnih da postanu izloženi vršnjačkom nasilju (Bilić, 2003). 

Ponekad unatoč visokim intelektualnim sposobnostima izloženost vršnjačkom 

nasilju može voditi lošijem uspjehu u školi, sniženom samopouzdanju, 

depresivnosti, odnosno nekim drugim nepoželjnim oblicima 

ponašanja. Sekundarno sve navedeno može utjecati na negativnu percepciju 

škole i rezultirati potpunim odustajanjem od školovanja u redovnim 

uvjetima i odabiranjem obrazovanja u zaštićenim uvjetima "specijalne" 

škole. Negativna slika škole posljedično može voditi snižavanju 

obrazovnih ambicija učenika oštećena vida ili potpunim odustajanjem od 

viših stupnjeva obrazovanja (Nieman, 2005; Nenadić 2009). 

• poznavanje zakonske regulative relevantne za ostvarivanje svojih prava 

• važnost postojanja različitih izvora pomoći i podrške slijepim osobama, 

ali i članovima njihovih obitelji. Važno je da pomoć dolazi iz što više 

izvora čime se omogućava sloboda izbora na koju svi ljudi imaju pravo. 

To ujedno otežava situaciju da se nasilje događa od strane osobe o kojoj 

je osoba oštećena vida ovisna što može dramatično produžiti situaciju 

toleriranja nasilja (Smith, 2008). Važno je omogućiti alternativu stanovanju 

u obitelji/instituciji (stambene zajednice – za osobe oštećena vida 

ne postoje), odnosno omogućiti druge oblike smještaja u skladu s potrebama 

i željama osobe s invaliditetom. Članovima obitelji – pomagačima 

potrebno je omogućiti slobodno vrijeme za odmor, npr. vikendi 

koje će dijete/osoba oštećena vida provesti u nekoj organiziranoj aktivnosti 

izvan svoje kuće, bez članova svoje obitelji (Landsdown, 2003). 

• uključivanje socijalno-seksualnog odgoja u školski kurikulum hrvatskog 

obrazovnog sustava, a za djecu oštećena vida kako u redovnim, a tako i u 

"specijalnim" školama ponuditi adekvatan program koji će na njima 

primjeren način (ovisno o vrsti oštećenja vida) ponuditi spoznaje o ljudskoj 

seksualnosti. Za to je nužno posebno educirati izvođače ovih programa. 

• raditi na senzibiliziranju javnosti za konkretne potrebe i mogućnosti osoba 

oštećena vida – mogućnosti samostalnog stanovanja, odlaska i obavljanja 

raznih poslova/zanimanja, putovanja, uključivanja u društvene aktivnosti, 

participiranje u zabavnim sadržajima – osvještavanje da je to 

325


str. 321.-328. 

potreba i pravo svakog čovjeka pa i osoba oštećena vida (Stančić 1981, 

1991) 

• poteškoće s identificiranjem zlostavljača od strane osoba oštećena vida 

– važna je suradnja i pomoć stručnjaka i udruga koje rade s osobama oštećena 

vida policijskim i sudskim tijelima u svrhu prepoznavanja specifičnosti 

funkcioniranja osoba oštećena vida kako ih se ne bi obeshrabrilo 

za prijavu slučajeva nasilja 

• omogućavanje zapošljavanja i financijskih sredstava neophodnih za ostvarivanje 

što kvalitetnijeg života u skladu s osobnim potrebama 

• u skladu sa sposobnostima osoba oštećena vida omogućiti nabavu i pristup 

izuzetno skupoj računalnoj tehnologiji koja u znatnoj mjeri izjednačava 

pristup informacijama i razvoj socijalne mreže, a posljedično 

omogućava ostvarivanje primjerenog stupnja obrazovanja 

• posebno se usmjeriti na poboljšanje kvalitete života slijepih osoba u ruralnim 

dijelovima Hrvatske gdje osoba nema gotovo nikakvu stručnu 

pomoć, već je gotovo potpuno prepuštena na brigu ili nebrigu članova 

obitelji. Osoba često može biti osuđena na socijalnu izolaciju. Nepostojanje 

javnog prijevoza može osobu ograničiti na zatvorenost u poznatom 

prostoru i učiniti je ovisnom o brizi/nebrizi malog broja osoba iz okoline. 

Prepoznavanje faktora rizika i zaštitnih faktora za pojavu nasilja nad osobama 

oštećena vida proizlazi iz proučavanja postojeće literature o ovoj problematici 

kao i kroz praktično iskustvo psihologinje tijekom rada u stručnom timu 

na psihosocijalnoj rehabilitaciji odraslih osoba oštećena vida. 

Zaključak 

Nakon prepoznavanja faktora rizika za pojavu nasilja nad osobama oštećena 

vida, stručni rad treba biti usmjeren na realiziranje efikasnih načina prevencije 

i rješavanja postojećih oblika zlostavljanja, oslanjajući se na zaštitne faktore, 

kao i ostvarivanje što bolje suradnje različitih društvenih struktura u cilju što 

većeg uključivanja osoba oštećena vida u proces obrazovanja, zapošljavanja, odnosno 

u sve aspekte svakodnevnog života. 

Literatura 

Bilić, V. (2003). Nasilje među djecom. Zagreb: Poliklinika za zaštitu djece grada 

Zagreba. 

Chazal, P. (2005). Slijepi na poslu, Zagreb: Hrvatski savez slijepih. 

326



Daphne project: http://stokeontrentlibdems.org.uk/en/article/2010/209910/lizlaunches-regional-network-of-daphne-projects-fighting-violence-againstwomen-and-young-people, 

pristupljeno: listopad 2010. 

Dote-Kwan, J. i Hughes, M. (1994). The home environments of young blind 

children. Journal of visual impairment and blindess, 88, 31-43. 

Forteza, D. Self-concept and visual impairment. 2002. www.icevi.org/publications/ 

ICEVI-WC2002/papers/01-topic/01-forteza.htm, pristupljeno listopad 2010. 

Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom (2010). Izvješće ureda pravobraniteljice 

za osobe s invaliditetom za 2009.g, Zagreb. 

Kef, S. Hox, J. J. i Habekothe, H. T. (2000). Social networks of visually impaired 

and blind adolescents-Structure and effects on well-being. Social Networks, 

22, 73-91. 

Kef, S. (1997). The personal networks and social supports of blind and visually 

impaired adolescents in th Netherlands. Journal of visual impairment and 

blindness, 91, 236-245. 

Kef, S. i Deković, M. (2004). The role and peer support in adolescents well-being: a 

comparison of adolescents with and without a visual impairment. Journal of 

Adolescence, 27(4), 453-66. 

Kvam, M. H. (2005). Experiences of childhood sexual abuse among vissually imapired 

adults in Norway:prevalence and characteristics. Journal of visual impairment 

nad blindness, 99,1-24. 

Landsdown, G. (2001). Ovo je i naš svijet-prava djece s invaliditetom. Zagreb: 

Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, 

Mirić, M i Levačić, A. (2010). SOS za žene s invaliditetom – žrtve obiteljskog 

nasilja. http://www.husr.hr/hr/nasilje-u-obitelji, pristupljeno listopad 2010. 

Nenadić, K. (2007). Učenik s oštećenjem vida u redovitoj školi, Hrvatski savez 

slijepih, Zagreb. 

Rusac, S. (2008). Nasilje nad starijim osobama u obitelji. Neobjavljeni doktorski 

rad. Zagreb: Pravni fakultet, Studijski centar socijalnog rada. 

Powers L. E. i Oswald M. (2004) Violence and abuse against people with disabilities: 

experiences, barriers and prevention strategies. 

www.directcareclearinghouse.org/download/abuseandViolece Brief%203-7- 

04.pdf, pristupljeno listopad 2010. 

Sardegna, J. i Otis, P. (2001, Ur.). The encyclopedia of blindness and vision impairment. 

New York: Facts On File. 

Stančić, V. (1981). Adaptivni potencijal i integracija slijepih. Zagreb-Rijeka: Fakultet 

za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu, Izdavački centar Rijeka. 

Stančić, V. (1991). Oštećenja vida. Zagreb: Školska knjiga. 

327


str. 321.-328. 

Summary 

This article presents overview of risk and protective factors when it comes to 

violence against visually impaired persons, as presented in existing literature 

and coming from practical experience of psychologist working on psychosocial 

rehabilitation of blind and low vision persons. After recognising the 

risks, the article suggests possible steps for prevention of violence and for 

minimasing violence rate among the blind and low vision population. The 

accent is on cooperation of different social structures toward higher level of 

integration of blind and low vision persons in educational process, employment 

and all other aspects of everyday life. 

328



Stručni rad – UDK 364.271-055.1-058.6 

NASILJE NAD MUŠKARCIMA U PARTNERSKIM VEZAMA 

mr. sc. Daša Poredoš Lavor, dipl. soc. 

radnica 

Novi život d.o.o. Sisak – savjetovanje 

u vezi s brakom i obitelji 

Strossmayerova 17, Sisak, Hrvatska 

dasa.poredos@sk.t-com.hr 

Sažetak 

Kapacitet za nasilje nije spolno uvjetovan, te unatoč tome što su žene u mnogo 

većem broju žrtve nasilja, za prigodu ovog rada prikazane su osobitosti 

nasilja nad muškarcima u partnerskim vezama kroz nekoliko primjera iz rada 

u praksi budući da je nasilje nad muškarcima moguće i prisutno u hrvatskom 

društvu. Nikako ga ne treba zanemariti, a razumijevanju ove pojave i idejama 

za tretman tog problema nastoji pridonijeti i ovaj rad. 

Ne postoji univerzalni recept za učinkovito sankcioniranje i tretmansko djelovanje 

nasilničkog ponašanja. Važno je pokazati društvenu osudu i specijalnu 

prevenciju kako bi se osiguralo da se pojedinac ubuduće tako ne ponaša, te 

kvalitetno razvijati specijalizirane programe za rad sa nasilnicima – u smislu 

redukcije nasilničkog ponašanja. 

Općenito o nasilju 

Nasilje nad ženama prepoznato je u Republici Hrvatskoj kao značajan društveni 

problem (Ajduković i Pavleković, 2000). Patrijarhalna društva smatraju 

kako je isključiva uloga žene da bude majka i supruga. Kada se govori o nasilju 

nad ženama, najčešće se misli na fizičko nasilje. Cilj nasilja je nametanje sile i 

kontrole nad žrtvom koju se želi slomiti, te je podčiniti nasilnikovoj volji 

(Modly, 2000). Uz fizičko nasilje, nasilnici koriste i psihološko nasilje kao npr. 

izolaciju, verbalno nasilje, ponižavanje, ocrnjivanje, prijetnje, zastrašivanje, prisiljavanje 

na ponižavajuće radnje i sl. Kako se ove brutalne faze u situacijama 

nasilja nad ženama mogu izmjenjivati s fazama nježnosti, poklanjanjem cvijeća i 

sl., žena može biti zbunjena, može pomisliti da za nju postoji nada, da će se partner 

možda promijeniti. Međutim, sve su to metode manipulacije, samo zato da 

329

Daša Poredoš Lavor: Nasilje nad muškarcima u partnerskim vezama, 

str. 329.-336. 

bi žena ostala s nasilnikom. Svjedoci smo da stručna literatura i javnost općenito 

puno više piše, govori i javno istupa po pitanju nasilja nad ženama i djecom. 

Rizični faktori za nepravilan odnos roditelja prema djeci su: mlađa dob roditelja, 

samohrani roditelji, financijske teškoće, nizak obrazovni nivo i mentalne bolesti 

(Ajduković, 1994). U situacijama kada obiteljsko razumijevanje i podrška uzmanjkaju 

ili postanu nedostatne, društvo svojim sustavima i mehanizmima podrške 

treba obitelji u cjelini i članovima obitelji pojedinačno ponuditi odgovarajuću 

i primjerenu zaštitu, skrb i učenje socijalnih vještina u svrhu poboljšanja 

komunikacije i zajedničkog razumijevanja. No, nasilje je moguće i prema drugim 

osobama članovima obiteljske zajednice kao što su muškarci i osobe starije 

životne dobi. 

Neovisno o tome prema kome je nasilje usmjereno ono uvijek ima za cilj 

uništavanje samopouzdanja i slamanje otpora žrtve (Karlović, Zoričić i Gale 

2000). Zbog toga žrtva stalno živi u strahu od daljnjeg nasilja. Osim navedenog, 

osoba u ulozi nasilnika može koristiti i druga sredstva i metode koje vrlo su 

suptilne i teško prepoznatljive, još teže mjerljive, a mogu izazivati vrlo složene 

emocionalne i mentalne posljedice. To su postupci prijetnji koji mogu biti 

usmjereni izravno žrtvi ili za žrtvu nekoj dragoj osobi, a uključuju vrijeđanja, 

podcjenjivanja, ucjenjivanja i omalovažavanja. Na taj način nasilnici vrlo 

učinkovito drže žrtvu u strahu i stalnoj pokornosti. Tako i kada nema izravnog 

nasilja, osoba koja je u poziciji žrtve živi pod pritiskom, jer stalno očekuje kada 

će emotivni pritisci ponovo započeti. Kako se ciklus nasilja nastavlja, kontrola je 

sve jača, tako da žrtva postaje socijalno izolirana i sve nesigurnija. 

Nasilje u obitelji uvijek se odražava na djecu i na njihov normalan rast i 

razvoj, te ostavlja dugotrajne traume (Podobnik i Foller Podobnik 2005). 

Egzistencijalna nesigurnost u vidu nezaposlenosti i zaposlenosti ali s dugotrajnom 

neisplatom zarađene plaće, spor gospodarski oporavak, obiteljska opterećenost 

posljedicama posttraumatskog stresnog poremećaja i gubitak vjere u 

budućnost dovode do mnogih socijalno neprihvatljivih ponašanja kao što su alkoholizam 

i nasilje u obitelji. 

Pokazatelji o učestalosti nasilja u obitelji u Sisačko-moslavačkoj županiji 

Prema podacima Policijske uprave sisačko moslavačke (www.mup.hr ) u 

devet mjeseci 2010. godine na području njihove nadležnosti bilo je ukupno 682 

prekršaja nasilničkog ponašanja u obitelji iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, 

radi čijeg je počinjenja prijavljeno 915 počinitelja. U usporedbi s prvih devet 

mjeseci 2009. godine, kada je evidentirano 811 prekršaja nasilničkog ponašanja 

u obitelji sa 1083 počinitelja, broj tih prekršaja smanjen je za 15,9 %, a broj počinitelja 

smanjen je za 15,5% . Od ukupno 915 počinitelja iz prvi devet mjeseci 

2010. godine, njih 671 bili muškarci, dok su 244 počinitelja prekršaja obiteljskog 

330



Tablica 1. Broj prekršaja nasilničkog ponašanja u obitelji za 2008., 2009. i 2010. 

godinu s prikazom udjela muškaraca žrtava u nasilju 

Godina 

Ukupno prijavljenih 

nasilja u obitelji 

Broj muškaraca 

žrtava nasilja 

2008. 1042 213 

2009. 1083 213 

2010. 971 240 

Izvor: Informacijski sustav MUP RH – Policijska uprava Sisačko – moslavačka 

nasilja bile žene. U strukturi osoba oštećenih obiteljskim nasiljem najviše su 

zastupljene žene i to njih 399. Najviše oštećenih žena bilo je u svojstvu supruge 

– 191, potom 48 vanbračnih supruga, 54 majke, 42 kćeri, u 14 slučajeva oštećene 

su bile sestre, dok su u 50 slučajeva nasiljem oštećene ostale osobe ženskog 

spola (bake, šogorice, snahe, svekrve, punice i dr.). 

Prema podacima Policijske uprave sisačko-moslavačke u 2009. godini zabilježeno 

je 112 slučajeva nasilja u obitelji više u odnosu na 2008. godinu, a 

istovremeno se nije promijenio broj žrtava muškaraca: 2008. i 2009. zabilježeno 

je 213 muških žrtava nasilja u obitelji registriranih kao prekršaji (tablica 1). Broj 

muških žrtava prekršajnih oblika nasilja u obitelji se tijekom 2010. godine 

povećao za 12,7%. Iako u svakom slučaju nasilje u obitelji nema osnova da se 

isto proglasi kaznenim djelom i u tom segmentu ima žena koje su bile počinitelji 

nasilja. Od 57 žrtava nasilja koje su registrirane kao kazneno djelo ovog tipa pet 

ih je počinjeno na štetu muškaraca. Kaznenih djela nasilničkog ponašanja u 

obitelji najviše je bilo 2005. godine kada je zabilježeno 149 slučajeva nasilja u 

obitelji od čega sedam na štetu muškaraca. 

Povećanje broja oštećenih muškaraca, odnosno žrtava u situacijama obiteljskog 

nasilja možemo tumačiti proširenjem spoznaje da nasilje općenito, a pogotovo 

ono obiteljsko nije zasebni pojedinačni izolirani čin ili događaj, već 

izlazni rezultat kontinuirane dinamike poremećenih međusobnih odnosa. Svako 

nasilje ima svoj okidač, pokretač koji je najčešće uvjetovan manjkavom komunikacijom, 

lošim životnim navikama koje su često naučene u primarnim obiteljima 

i dalje prenesene u život u sadašnjosti, osobnom slabošću, nesigurnošću i neznanjem 

drugačijeg rješavanja problema. Razvidno je da se sve više dolazi do 

spoznaje da je obiteljsko nasilje rezultat međusobnog djelovanja oboje partnera. 

Osobitosti nasilja nad muškarcima 

Kapacitet za nasilje nije spolno određen. Svi mi u sebi nosimo određenu 

količinu ljutnje, ali je pitanje kako se znamo nositi s time, da li je znamo i 

možemo kontrolirati, te kanalizirati na socijalno prihvatljive načine (kroz fizički 

rad, intenzivne sportske aktivnosti i sl.). Kako navodi Kandare Šoljaga (http:// 

www.psiholog-rijeka.com) ljutnja je neizostavni dio našega emocionalnoga i so- 

331


str. 329.-336. 

cijalnog svijeta. Ljutnja je normalna, ljudska, emocionalna reakcija koju doživljavaju 

svi ljudi bez obzira na dob. Ljutnja se općenito smatra negativnom emocijom 

što nije sasvim točno i prihvatljivo. 

Žene su u mnogo većem broju žrtve obiteljskog nasilja, ali nasilje nad muškarcima 

moguće je i prisutno je u hrvatskom društvu i ne treba ga zanemarivati. 

O nasilju nad muškarcima nema jasnih podataka, jer je i taj društveni problem 

obavijen šutnjom i tajnama, strahovima, sramom i predrasudama – vjerojatno više 

nego nasilje nad ženama i djecom. Nasilje nad muškarcima rijetko odmah započinje 

udarcima. Njemu prethodi poremećena komunikacija, česte svađe, vrijeđanje, 

razbijanje predmeta, emocionalni pritisci, prijetnje i sl. U suvremenom 

društvu najčešći uzroci svađa među partnerima su problemi vezani za novac 

(osobito stavovi partnera o zaradi i potrošnji), odgoj djece i aktualna politička 

zbivanja. O nasilju nad muškarcima vrlo se malo govori i piše, te gotovo da i 

nema stručne literature koja bi nešto više svjedočila o tome. Kada se govori o 

nasilju nad muškarcima prisutne su velike "tamne brojke" iz razloga što muškarci 

nerado govore o tome što doživljavaju, sram ih, a sve iz razloga još uvijek 

još uvijek prisutnih stereotipa o muškoj dominaciji i "jačem spolu". 

U Republici Hrvatskoj nema sigurne kuće za muškarce u klasičnom smislu. 

Naši državni susjedi u Srbiji i Sloveniji imaju ih već više od dvije godine. I SOS 

telefonske linije za pomoć i savjetovanje muškaraca su rijetka pojava. 

Prema mojim iskustvima s kojima se susrećem u svakodnevnom radu slijedeća 

ponašanja za muškarce predstavljaju razne oblike nasilja: uspoređivanje s 

drugim muškarcima, ismijavanje u obitelji i javnosti (izgled, spolnost, razna znanja 

i vještine), obezvređivanje, lažna optuživanja, prigovaranja vezana za socialni, 

profesionalni (osobito obrazovni!) i kulturno-nacionalni status, kontinuirano 

velika očekivanja u materijalnom smislu, kontrola financija, manipulacije i "pakosti” 

u procesima razvoda braka i povjere djece na čuvanje i odgoj, stvaranje 

emotivnih "koalicija” s djecom protiv oca, proglašavanje psihički bolesnom ili 

nestabilnom osobom. 

Muškarci su češće žrtve emocionalnog i ekonomskog zlostavljanja. Ono je 

gotovo nevidljivo, nije mjerljivo, nema vidljivih tragova, a često su posljedice 

složenije i bolnije nego kod fizičkog nasilja. Ono ruši dostojanstvo čovjeka, 

vjeru u sebe i svoju ispravnost, razlog postojanja. Čovjeka čini bespomoćnim i 

stavlja ga u dugotrajno podređenu poziciju. Mnogi muškarci se srame priznati 

što im se događa, pa nezadovoljstvo gomilaju u sebi i potiskuju ga do trenutka 

"puknuća i erupcije nezadovoljstva", te tako vrhunca konflikta. Tada često dolazi 

do sukoba među partnerima, svađa i međusobnih udaraca. Kako ne znaju kako 

izreći svoje patnje mnogi bježe u konzumaciju alkohola i isto koriste za pokušaje 

redukcije unutarnje napetosti. Prema mojim iskustvima u radu pomoć traže 

muškarci mlađe i srednje dobi između 27 i 45 godina starosti, uglavnom visoko 

obrazovani ili sa srednjom stručnom spremom. Oni nižeg stupnja obrazovanja na 

dolazak u savjetovalište se odlučuju vrlo rijetko, jednako kao i stariji muškarci 

332



koji uglavnom telefonski zovu nakon svađa sa svojim suprugama i uglavnom 

navode da "traže stručnu pomoć kako spasiti svoj brak". 

Slijedi nekoliko prikaza iz prakse koji su temeljeni na opisima i navodima 

klijenata koji su se obraćali za pomoć i podršku. 

Životna situacija 1. 

Klijent D. je hrvatski branitelj i kao sudionik Domovinskog rata doživio je 

razna traumatska iskustva, obolio je od PTSP kojeg nije duže vremena liječio iz 

straha da ne izgubi posao jer je bio djelatna vojna osoba. 

Sudjeluje u grupi za podršku i emotivno osnaživanje hrvatskih branitelja 

oboljelih od PTSP-a. U grupi je uglavnom suzdržan i zadržava se na površinskim 

sadržajima. Vrlo malo govori o sebi, često je potišten i samo uz poticaj se 

uključuje u grupnu diskusiju. Nakon približno dva mjeseca pohađanja grupnih 

susreta, sam traži da ponovo pohađa i individualne susrete, navodeći da ima potrebu 

sa mnom razgovarati o nečemu o čemu ne može govoriti u grupi. Tijekom 

individualnog susreta opisuje da sa suprugom često ima verbalne sukobe, koji su 

ponekad graničili i sa fizičkim obračunima. D. opisuje da mu je supruga gotovo 

kod svakog neslaganja prijetila zvanjem vojne policije, što bi za njega bilo štetno 

u profesionalnom i moralnom smislu. Klijent opisuje da je često bio ismijavan 

zbog svoje bolesti (PTSP) i nestabilnosti svog emocionalnog stanja, da ga je vrijeđala 

i ismijavala zbog noćnih mora koje je doživljavao – o tome bi diskutirala 

sa svojim prijateljicama na kavi, a sve bi bilo praćeno pogrdnim riječima. Kada 

je konačno krenuo na psihijatrijsko liječenje, nije mu bila podrška, odbijala je 

sudjelovanje u terapijskim procesima govoreći mu "Ti su lud, a ne ja. Što ću ja s 

tobom u ludnici". Klijent opisuje da smatra da ga supruga već duže vremena ne 

voli, već da voli njegovu mirovinu koju je ostvario. D. navodi da mu je žao što je 

njihov brak izgubio ljubav. 

O svemu navedenom D. nije govorio prilikom inicijalnih razgovora za ulazak 

u grupu. Navodi da ga je bilo sram govoriti o tome. Poslije ovog individualnog 

razgovora, nastavlja pohađati grupu i s vremenom postaje otvoreniji i češće 

iznosi svoje misli i osjećaje. D.-ovoj supruzi bilo je ponuđeno uključivanje u 

grupu za podršku suprugama hrvatskih branitelja oboljelih od PTSP-a što je ista 

odbila. 

Cilj rada s ovim klijentom bio je emotivno osnaživanje, verbalizacija svojih 

osjećaja, stanja i raspoloženja, podjela doživljenih iskustava s drugima, integracija 

prorađenih sadržaja u svoje životno iskustvo, unaprjeđenje komunikacije sa 

suprugom, kao i pokušaj postizanja većeg zadovoljstva životom. 

Životna situacija 2. 

Klijent M. po zanimanju je liječnik i pripadnik je kulturno-nacionalne manjine 

u Republici Hrvatskoj. Dolazi na individualni susret i višestruko ističe da 

333


str. 329.-336. 

mu je važna potpuno diskrecija. Opisuje kako je od strane supruge tijekom Domovinskog 

rata doživljavao prijetnje prijavljivanja tajnim službama zbog svog 

porijekla. Također navodi da doživljava svakodnevno ismijavanje zbog svog fizičkog 

izgleda i verbalnog izričaja. Ističe da ga osobito smetaju uspoređivanje s 

drugim kolegama koji po supruginom mišljenju zarađuju više novaca od njega. 

Navodi da mu supruga uskraćuje odlaske u sakralne objekte njegove vjerske 

pripadnosti, da uskraćuje viđanje djece njegovim roditeljima i srodnicima, te ga 

pred djecom naziva pogrdnim imenima. M. navodi da jako pati zbog toga, da se 

osjeća bespomoćno i vrlo žalosno. Opisuje da su mu ovi susreti važni kako bi 

mogao "izgovoriti sve ono što ga tišti". 

Tijekom susreta samostalne je spontane produkcije sadržaja i susrete doživljava 

kao svojevrsno emocionalno rasterećenje. Navodi da unatoč svemu voli 

svoju suprugu, da želi ostati u braku, te da želi ojačati sebe u smislu "podnošenja 

svakodnevnih životnih situacija". S obzirom da posjeduje određena stručna znanja 

s područja mentalnog zdravlja, opisuje da mu je bitno da ga se sasluša i da 

osjeti unutarnje rasterećenje, te da će sam s vremenom vidjeti što će učiniti: kako 

opisuje "boriti se (što tumači pokušajem ostvarivanja stabilnije pozicije u svojoj 

obitelji, konfrontirati odnos sa suprugom) ili pomiriti se sa situacijom (što tumači 

kao prihvaćanje svoje nemoćne životne pozicije). Odbija da na susret dođe 

i njegova supruga, smatrajući da bi u slučaju njezinog saznavanja da ide na savjetovanje 

"sve bilo još gore." 

Susreti se temelje na slušanju klijentovih verbalnih sadržaja, pokušajima 

poticanja većeg samopoštovanja, podršci i manjim konfrontacijama u smislu poticanja 

na kvalitetniju komunikaciju i opravdano zalaganje za sebe i svoje stavove. 

Životna situacija 3. 

Klijent I. je po zanimanju strojarski tehničar. Bračnu zajednicu zasnovao je 

u svojoj 39-oj godini sa četrnaest godina mlađom suprugom koja je po zanimanju 

diplomirani ekonomista. I. je vodio brigu za svoje starije roditelje koji su 

u većem opsegu ovisili o njegovoj pomoći, u čemu njegova supruga nije sudjelovala, 

iako su živjeli u kući koju su im njegovi roditelji poklonili. Opisuje da je 

supruga često njegove roditelje nazivala pogrdnim imenima, a njega omalovažavala 

zbog niže izobrazbe u odnosu na nju, osobito pred drugim ljudima i u 

društvu. S vremenom ga je počela i socijalno izolirati na način da više nisu zajedno 

izlazili. Točnije, I. nije izlazio, a supruga je zadržala aktivan društveni život. 

Navodi kako ga je supruga često omalovažavala pred djecom kojima je 

govorila da ga ne trebaju slušati, što su djeca s vremenom i prihvatila. Pred djecom 

ga je nazivala i pogrdnim imenima, što su ubrzo počela i djeca činiti. Supruga 

je imala niz primjedbi na kvalitetu njihova intimnog odnosa, kako navodi 

"na njegovu muškost", te mu je prijetila da će zbog toga ostvariti vezu s drugim 

muškarcem. I. navodi da je očajan i da ne vidi izlaza iz ove životne situacije. 

334



Klijent I. sudjelovao je u individualnim susretima. Njegova supruga, iako je 

bila pozvana da dođe na jedan susret, navodi da nema ništa protiv da on dolazi 

na savjetovanje, ali da ona ne bude "jer joj to nije potrebno." 

Cilj rada s ovim klijentom bio je emotivno osnaživanje, verbalizacija svojih 

osjećaja, stanja i raspoloženja, poticanje većeg samopoštovanja, podrška i opravdano 

zalaganje za sebe i svoje stavove. 


Muškarci češće pomoć traže putem telefona. Oni traže informacije gdje 

mogu razgovarati o svojim problemima, ne traže smještaj u sigurne kuće. Žele 

razgovor, traže psihosocijalnu podršku, te pokazuju spremnost za rad na sebi. 

Muškarci rado koriste Internet, blogove i chat za traženje pomoći. Nerado otkrivaju 

svoj identitet. 

Nadalje, prisutan je porast broj slučajeva nasilja djece nad roditeljima (pogotovo 

očevima) osobito iz ekonomskih razloga. Djeca i mladi svoje nezadovoljstvo 

iskaljuju na roditeljima (pogotovo očevima) uz pitanja: "Što si me rodio?", 

"Što me nisi poslao van?", "Što nisi ukrao milijun eura da živimo kao ljudi?" i sl. 

Nasilje nad muškarcima postoji u hrvatskom društvu i ne treba ga zanemarivati. 

Literatura 

Ajduković, M. (1994). Nasilje u obitelji – pravni, psihološki i socijalni aspekti. U: I. 

Šimunović (Ur.), Zbornik radova "Naša obitelj danas" (str. 47-59). Zagreb: 

Ministarstvo rada i socijalne skrbi. 

Ajduković, M. i Pavleković, G. (2000). Nasilje nad ženama u obitelji. Zagreb: 

Društvo za psihološku pomoć,. 

http://www.mup.hr – Informacijski sustav MUP RH – Policijska uprava Sisačko – 

moslavačka 

Karlović, D., Zoričić, Z. i Gale, R. (2000). Agresija – biološki, psihološki, socijalni i 

kriminološki problemi. Socijalna psihijatrija, 32(3), 106-112. 

Modly, D. (2000). Policija i nasilje u obitelji. Policija i sigurnost. Zagreb, 10(1/6), 

167-80. 

Podobnik, J. i Foller Podobnik, I. (2005) Poremećaji ponašanja/poremećaji s nasilničkim 

ponašanjem – suvremeni pristup. Socijalna psihijatrija, 33(2), 61-71. 

335


str. 329.-336. 

Summary 

The capacity for violence is not gender-specific, and despite the fact that 

women are usually the victims the purpose of this paper is to show the 

characteristics of violence against men in the romantic/marital relationships 

through a few examples from practice. Violence against men is possible to 

present in Croatian society and should not be ignored. Better understanding 

and giving of ideas for treatment of this problem is one of the purposes of this 

paper. 

There is no universal recipe for effective sanctions and a treatment effect of 

bullying. It is important that community show the condemnation and to have 

a special prevention effects should be reduction or diminishing of such 

behaviour in future. It is also important to develop the specialized programs 

for perpetrators with main goal of reduction of violent behavior. 

336



Stručni rad – UDK 364.271-053.8-058.6 

NASILJE MALOLJETNIKA NAD ODRASLIMA 

Dubravka Marušić, dipl. soc. pedagog 

Dom za odgoj djece i mladeži Zagreb 

Sv. Mateja 70a 

Zagreb 

dom.za.odg.mladezi@zg.t-com.hr 

Ivana Lokas Šćetko, dipl. soc. pedagog 

Dom za odgoj djece i mladeži Zagreb 

Sv. Mateja 70a 

Zagreb 

ivana_ls@net.hr 

Sažetak 

Nasilje odraslih nad maloljetnicima i nasilje među maloljetnicima teme su 

koje već duže vrijeme, s pravom, zaokupljaju pažnju znanstvene i stručne zajednice. 

Unatoč tome, fenomen nasilja maloljetnika nad odraslima (roditeljima, 

učiteljima i odgajateljima), osobama koje nose primarnu odgojnu funkciju 

u njihovu životu, iznimno rijetko je predmet rasprava u medijima. Razmjerno 

je skromna pažnja ovom pitanju posvećena u svjetskim, a još oskudnija 

u hrvatskim istraživanjima. Nasilje maloljetnika nad roditeljima najčešće 

ostaje "zatvoreno" u krugu obitelji, dok ono prema učiteljima ili odgajateljima 

u odgojnim ustanovama javnosti se predstavlja samo kad je manifestirano 

u ekstremnim oblicima i posljedicama. 

Podaci i zapažanja iz svakodnevne prakse unazad nekoliko godina u Domu za 

odgoj djece i mladeži Zagreb upućuju na porast broja maloljetnika s nasilnim 

oblicima ponašanja usmjerenim protiv roditelja te agresivnim ili nasilnim ponašanjem 

u školskoj sredini, protiv učitelja. Istovremeno je pristuan povećan 

broj maloljetnika sklonih različitom nasilnom ponašanju prema odgajateljima 

u Domu. 

Cilj ovog rada je prikazati neke karakteristike nasilnog ponašanja maloljetnika 

nad odraslima, potkrijepljene primjerima iz prakse te pridonijeti artikulaciji 

značaja znanstvene, stručne i šire socijalne pozornosti i aktivnosti vezane 

uz ovaj, po svemu sudeći, rastući problem. U radu se također otvaraju pitanja 

povećanja vještina, kompetencija i osiguravanje raznovrsnih oblika podrške 

odgajateljima u odgojnim ustanovama za uspješnije sprječavanje, suzbijanje i 

suočavanje s rizikom viktimizacije njih samih od strane maloljetnika. 

Zaključna razmatranja odnose se na mogućnosti prevencije i intervencija usmjerenih 

na smanjenje rizika od nasilništva maloljetnika nad odgajateljima u 

odgojnim ustanovama. 

337

Dubravka Marušić i Ivana Lokas Šćetko: Nasilje maloljetnika nad odraslima, 

str. 337.-345. 

Uvod 

U zagrebačkom Domu za odgoj djece i mladeži provode se različiti oblici 

tretmana, odnosno intervencije prema populaciji djece i mladeži s poremećajima 

u ponašanju. Izbor intervencije ovisi o njihovoj dobi, oblicima i intenzitetu poremećaja 

u ponašanju te zakonskoj osnovi uključivanja u određeni tretman. 

U okviru tri odjela Doma (Odjel dijagnostike, prihvata i tretmana, Odjel 

domskog smještaja i Odjela produženog stručnog postupka pri osnovnima školama) 

provodi se rad s djecom s rizičnim ponašanjem i s poremećajima u ponašanju 

u širem smislu. Drugu skupinu čine maloljetnici koji iskazuju poremećaje 

u ponašanju u užem smislu, odnosno maloljetni počinitelji kaznenih djela 

i prekršaja, prema kojima se provodi izvršenje sudskih odgojnih mjera: pojačana 

briga i nadzor uz dnevni boravak u odgojnoj ustanovi, upućivanje u centar za 

odgoj i upućivanje u odgojnu ustanovu (Zakon o sudovima za mladež, 1997). 

Kad je riječ o maloljetnim počiniteljima kaznenih djela i prekršaja, još uvijek 

dominantnu skupinu čine maloljetni počinitelji imovinskih delikata. U skladu 

sa statističkim podacima dostupnim iz različitih izvora (policija, odvjetništvo), 

kao i s nalazima istraživanja, i iskustva u svakodnevnom odgojnom radu i neposredno 

dobiveni podaci govore o povećanju broja maloljetnih počinitelja kaznenih 

djela protiv života i tijela (najčešće tjelesnih ozljeda i nasilničkog ponašanja). 

U ukupnoj strukturi poremećaja u ponašanju mladih, nasilno ponašanje, 

naročito međuvršnjačko, u fokusu je stručne, znanstvene i šire društvene zajednice 

već dulje vrijeme. Slično je i s fenomenom nasilja odraslih nad djecom. 

Međutim, unazad nekoliko godina zapaža se obrat uloga te sve učestalija pojava 

nasilja maloljetnika usmjerenog protiv odraslih (roditelja, učitelja i odgajatelja u 

odgojnim ustanovama), koji se uobičajeno doživljavaju autoritetima. Mladenački 

bunt protiv autoriteta, kao normalna karakteristika adolescentne razvojne dobi, 

sve češće nadrasta granice protivljenja, svrhe osamostaljivanja i sazrijevanja te 

poprima različite forme i intenzitete verbalnog i fizičkog nasilja nad osobama 

kojima je tradicionalno imanentan društveni položaj autoriteta. 

O navedenom svjedoče i iskustva stručnjaka iz Doma, bilježeći u dnevnoj 

praksi pojavnost određenog oblika nasilja prema učiteljima, a zatim postupno 

sve veći broj maloljetnika koji su primljeni na kratkotrajni prihvat ili na 

izvršenje kratkotrajne sudske odgojne mjere kao počinitelji nasilja u obitelji 

(Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, 2010). Svjetska i hrvatska literatura još 

uvijek oskudijeva nalazima istraživanja na temu nasilja maloljetnika nad odraslima, 

no sve su učestalija upozorenja koja dopiru iz policijske, socijalno-pedagoške, 

psihološke, odgojno-obrazovne, medicinske i sudske prakse. Riječ je o 

još uvijek socijalno marginaliziranom problemu, o kojem se povremeno, nevoljko 

i tek površno progovara (Zloković, 2009). Jedna od najčešćih definicija 

nasilja nad roditeljima u stručnoj literaturi glasi: "da je to... bilo koje ponašanje – 

postupak koji je namjerno štetan za roditelja ili ima namjeru tjelesno, psihološki 

338



povrijediti, učiniti financijsku štetu, osiromašiti ili uspostaviti prisilnu kontrolu 

nad roditeljima, a to se odnosi i na sve verbalne oblike nasilja." 

(www. phac.aspc.gc.ca). 

Nasilje nad roditeljima 

Ilustrativni su podatci MUP-a pribavljeni za potrebe ovog rada (prikazani u 

tablici 1.) koji prikazuju porast broja maloljetnih počinitelja nasilja u obitelji u 

razdoblju od 2006. do 2009. godine, naročito za prijavljena djela temeljem Zakona 

o zaštiti od nasilja u obitelji (Narodne novine, 2010). 

Različita istraživanja na temu nasilja maloljetnika nad odraslima suglasna 

su u zaključku da je problem nedostatno istražen, kao i čimbenici koji uvjetuju 

njegovu pojavnost. No, podatci koji proizlaze iz stručne dokumentacije (npr. iz 

nalaza dijagnostičkih obrada, izvješća o provedenim intervencijama), odnosno iz 

dnevne prakse upućuju na povezanost sljedećih visokorizičnih čimbenika s pojavom 

nasilja maloljetnika nad roditeljima: ranija asocijalna ponašanja, ovisnosti o 

alkoholu i drogama, psihičko zdravlje i eventualna prijašnja izloženost nasilju, 

povećanje broja roditelja s psihičkim poremećajima (npr. PTSP-om, poremećajima 

ličnosti i drugim psi hičkim oboljenjima), transgeneracijski prijenos nasilja, 

određen roditeljski stil – naročito permisivan i hiperprotektivan. 

Broj maloljetnih 

počinitelja 

kaznenog djela 

iz čl. 215.a 

Tablica 1. Podaci MUP-a 

godina 

2006. 2007. 2008. 2009. 

Br. mlt. počinitelja ženskog 

spola 

3 3 6 5 

Br. mlt. počinitelja mušskog 

spola 

6 4 14 10 

Ukupan broj maloljetnih 

počinitelja 

Ukupan broj svih prijavljenih počinitelja iz čl. 

215.a Kaznenog zakona 

9 7 20 15 

675 612 564 482 

Broj maloljetnih 

počinitelja prekršaja 

iz čl. 4 zakona o 

zaštiti od nasilja u 

obitelji 

Br. mlt. počinitelja ženskog 

spola 

Br. mlt. počinitelja 

mušskog spola 

Ukupan broj maloljetnih 

počinitelja 

4 29 58 93 

32 85 122 224 

36 114 180 317 

Ukupan broj svih prijavljenih počinitelja iz čl. 

4 Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji 

15277 17391 16169 16496 

339


str. 337.-345. 

Pojavni oblici nasilja maloljetnika nad roditeljima nisu uvijek očigledni, ne 

radi se uvijek o fizičkom nasilju. Čitav je niz oblika zlostavljanja koji žrtvu (roditelja) 

drže u konzistentnom stanju straha i ugroženosti: ponižavanje, vrijeđanje, 

ucjene, materijalne iznude i iskorištavanje, prijetnje, psihičko zlostavljanje, 

manipulacije roditeljima, fizičko maltretiranje, seksualno nasilje, te krajnji 

oblik – ubojstvo 

Nasilje nad učiteljima 

Problem nije sustavno evidentiran, praćen i istraživan i velika je "tamna 

brojka" kako u slučaju nasilja nad roditeljima, tako i kad je riječ o nasilju maloljetnika 

nad drugim odraslim osobama – učiteljima i odgajateljima u odgojnim 

ustanovama. Osim toga, prisutne su i različite barijere vezane uz samo prijavljivanje 

takvih događaja, što neposredno utječe na transparentnost podataka, dolazak 

teme nasilja nad odraslima na dnevni red mjerodavnih institucija te pristup 

sustavnom suzbijanju i prevenciji same pojave. 

Kao što je obitelj prva škola moralnih osjećaja, kako naglašavaju Dobrenić 

i Poldrugač (1974), tako je škola okruženje gdje se očituju i u određenoj mjeri 

provjeravaju iskustva stečena u obitelji. Praktična iskustva svjedoče o visokoj 

povezanosti prisutnosti nekog oblika nasilja u obitelji i iskazane sklonosti maloljetnika 

da svoje nasilne porive usmjeri protiv učitelja. Iskustva učitelja, u pravilu 

s djecom s poremećajima u ponašanju, koja su sklona verbalnoj agresivnosti, 

zadnjih godina prerastaju u eklatantne forme incidenata koji osim što vrijeđaju 

dostojanstvo učitelja nerijetko rezultiraju i fatalnim posljedicama (teške 

tjelesne ozljede ili smrtni ishod). Najčešće isticani oblici nasilja jesu: nasrtaji 

učenika na učitelje (fizički i verbalni napadi); širenje lažnih i zlonamjernih priča 

koje štete ugledu učitelja; emocionalno i psihičko nasilje koje nad učiteljima 

provode neki učenici i njihovi roditelji; i u nižim razredima osnovne škole događa 

se da učenik fizički nasrne na učitelja, udari ga, pljune, vrijeđa ga, prijeti 

mu, izmišlja i širi lažne priče, otuđi ili ošteti njegove osobne stvari, ošteti mu 

osobni automobil; Facebook grupe za smišljanje ideja kako maltretirati učitelje. 

Jedan od primjera zabilježen je i u stručnoj praksi dijagnostičkog tima zagrebačkog 

Doma od prije sedam godina. Maloljetnik u dobi od 16 godina, koji je 

dulje vrijeme manifestirao poremećaje u ponašanju (poremećaj tijeka školovanja, 

agresivnost, neuvažavanje autoriteta, činjenje kaznenih djela imovinskog karaktera), 

upućen je na stacionarnu opservaciju nakon što je počinio kazneno djelo 

teške tjelesne ozljede nad profesoricom u srednjoj prometnoj školi. Naime, 

nezadovoljan zbog negativne ocjene usred nastavnog sata nasrnuo je na profesoricu 

i doslovno je pretukao koristeći se pritom mjenjačem kamiona. Zahvaljujući 

intervenciji i pomoći suučenika profesorica je spašena od ozljeda koje bi je 

životno ugrozile. Epilog događaja jesu i tjelesne i psihičke posljedice, ali i profesionalne 

jer je profesorica prestala raditi u školi. Maloljetni počinitelj nave- 

340



denog napada, nažalost, niti dugo vremena nakon događaja nije iskazao vlastitu 

kritičnost ni kajanje za počinjeno djelo. Štoviše, i tijekom dijagnostičke obrade 

je prepričavao sadržaj koji je predstavljao kao "šalu": "Ako ti se ne sviđa profesorica, 

možeš ju promijeniti mjenjačem od kamiona!" Osim što smo dobili oskudnu 

informaciju da u sudskom postupku nije uvažen prijedlog dijagnostičkog 

tima za daljnji socijalno-pedagoški i psihološki tretman kao i izricanje odgojne 

mjere, daljnje povratne informacije o razvoju i funkcioniranju maloljetnika nisu 

bile dostupne. 

Nakon opisanog, na području Hrvatske uslijedila je još nekolicina sličnih, 

eklatantnih primjera nasilja maloljetnika nad učiteljima. Međutim, medijski napisi 

i emisije ostale su jedine reakcije na te događaje, ali nisu bile dovoljno snažan 

impuls za započinjanje sustavnih akcija iz odgovarajućih stručnih krugova. 

Na internetskim portalima i forumima sve češće se mogu pronaći poticaji 

samih učitelja da se donese protokol o suzbijanju nasilja učenika nad učiteljima. 

Nasilje maloljetnika nad odgajateljima u odgojnim ustanovama 

Osim zapažanjima iz dostupne dokumentacije o prethodnom nasilništvu 

prema učiteljima ili roditeljima, unazad dvije godine u Domu bilježen je porast 

broja incidenata na štetu odgajatelja počinjenih od strane maloljetnika, naročito 

u Prihvatnoj stanici. Prihvatna stanica Doma za odgoj djece i mladeži je mjesto 

hitne socijalne pomoći, u kojoj se pruža kratkotrajni smještaj (do 48 sati) i zbrinjavanje 

maloljetnika zatečenih u skitnji, bijegu od kuće, u činjenju kaznenih 

djela ili prekršaja, u bijegu iz neke druge odgojne ustanove. U Prihvatnoj stanici 

se provodi zbrinjavanje maloljetnika (ženska i muška populacija) hrvatskih državljana, 

a zadnjih petnaestak godina i maloljetnih stranih državljana, što je 

znatno utjecalo na dinamiku i kompleksnost pružanja ovog oblika privremene 

skrbi u Domu. Prema evidenciji, prihvaćeno je oko 2000 stranih državljana iz 30 

zemalja svijeta u Prihvatnoj stanici od 1996. do danas. U posljednjih desetak godina 

prosječno se godišnje prihvati 500 maloljetnika na smještaj u Prihvatnoj 

stanici, koji traje do 48 sati u pravilu, odnosno do povratka u obitelj, u matičnu 

odgojnu ustanovu, zemlju podrijetla ili drugi oblik trajnog zbrinjavanja. Većina 

prihvaćenih su maloljetnici sa složenim i intenzivnim oblicima poremećajima u 

ponašanju, usmjereni na bijeg iz ustanove i izmicanje pokušajima okoline da ih 

obvežu pravilima i obvezama primjerenima dobi i stupnju razvoja. 

S ciljem ilustracije pojavnih oblika nasilja maloljetnika nad odgajateljima, 

izdvajamo sljedeća zapažanja tijekom 2010. godine: 

- Dvoje odraslih Roma zvonili na vrata i raspitivali se za maloljetnicu 

lažno se predstavivši kao brat i majka. Maloljetnica rekla da joj to nije 

brat. Dok je odgajatelj razgovarao s nadležnom socijalnom radnicom, 

maloljetnica se zaletjela, gurnula odgajateljicu na zid, nogom razbila 

vrata te pobjegla. Pozvana policija koja je obavila očevid; 

341


str. 337.-345. 

- Nepoznati Rom zvonio na vrata i prijetio odgajateljima; pozvana policija; 

- Nepoznata osoba pozvonila na vrata Prihvatne – kada je odgajateljica 

otvorila, povukao je vrata i omogućio bijeg maloljetnici; 

- Prilikom otključavanja vrata 2 maloljetnika se zaletjela u odgajatelja i 

pobjegli; 

- Verbalni napad na odgajatelja uz prijetnje; 

- Nasilno pobjegli iz Prihvatne na način da su se zaletjeli u odgajatelja i 

odgurali ga; isti dan navečer petorica Roma pozvonila na vrata te fizički 

napali odgajatelja kako bi "oslobodili" maloljetnike iz Prihvatne; 

- Na ulaz u Stacionar bačena zapaljena boca, vrata djelomično oštećena; 

- Bijeg iz Prihvatne na način da se maloljetnika zaletio na odgajatelja 

prilikom otključavanja vrata; 

- 3 maloljetna Roma zvonili i prijetili; 

- Maloljetnik se zaletio u odgajatelja prilikom otključavanja vrata; 

- Prijetnje odgajatelju, 

- Bivši štićenik utrčao u prostor Prihvatne stanice i prijetio svim službenicima 

i službama; 

- Fizički i verbalni sukob 2 maloljetnika; fizičko postavljanje i prijetnja 

odgajatelju; 

- Zbog prijetnji da će namlatiti i ubiti odgajatelja zvana policija; 

- Maloljetnik prijetio razbijanjem, fizičkim napadom; 

- Prilikom puštanja maloljetnika I. F. na terasu, maloljetnika G. K. koji je 

čekao prepratu u matičnu ustanovu, zaletio se u odgajateljicu i izgurao 

je kroz vrata, te pobjegao; 

- Maloljetnik uništavao inventar ustanove, verbalno i fizički prijetio, fizički 

se postavio na odgajatelja; 

- Maloljetnik verbalno i fizički napao drugog štićenika, verbalno agresivan 

i prema odgajatelju, uništava inventar; 

- Prilikom otvaranja ulaznih vrata Prihatne stanice maloljetnik J. R. koji 

je čekao prepratu u matičnu ustanovu, s leđa udario dežurnog odgajatelja 

šakom u leđa, odgurnuo ga na zid i pobjegao, obaviještena policija. 

Nasilje maloljetnika nad odgajateljima javlja se u vrlo sličnim oblicima u 

većini domova, što se saznaje iz međusobne suradnje kolega. Ranijih godina, 

kada su se ovakvi incidenti događali tek povremeno, i dok još nisu postali redovitom 

"praksom" maloljetnika kojom se suprotstavljaju pravilima, sustavu i 

autoritetima, vrlo često su pritužbe odgajatelja nadležnima zaustavljane na razini 

komentara da su takvi napadi sastavni dio "rizika posla". Iz današnje perspektive 

ovakav stav, može se ocijeniti u najmanju ruku površnim i neopreznim. Ignoriranje 

problema ove vrste korespondira s ignoriranjem prava maloljetnika, ali i 

njihovih obveza, kao i ignoriranjem prava odgajatelja sukladno nužnim, minimalnim 

standardima koji opisuju sigurno radno okruženje. 

342



Slično pitanju koje postavlja Zloković (2009) je li nasilje djece nad roditeljima 

obiteljska tajna koja ostaje u obiteljska "četiri zida", nasilje maloljetnika 

nad odgajateljima u odgojnim ustanovama (domovima) gotovo redovito ostaje u 

krugu doma, u obliku straha, brige i bespomoćnosti samih odgajatelja. Obiteljsko 

nasilje se prešućuje iz brojnih poznatih (kao npr. strah žrtve od još većeg 

nasilja počinitelja) i nepoznatih razloga. Također, nasilje maloljetnika nad odgajateljima 

u domovima nerijetko ostaje neprijavljeno, a u međusobnoj komunikaciji 

sustručnjaka može se izdvojiti nekolicina komentara: "Ma, neću se gnjaviti, 

morat ću svjedočiti i komplicirati si život!", "Moram misliti na sebe i koje su 

posljedice.", "Šef to baš ne odobrava.", "Prigovarat će mi i priuštiti neugodnosti, 

jer to umanjuje ugled škole/ustanove?!", "Zamjerit ću se kolegama!", "Ispast će 

da sam nesposob(a)na održati kontrolu i autoritet.", "Šef će me proglasiti nestručnim.", 

"Upast ću i u probeme s roditeljima, ne da mi se zamjerati!", "A što i 

kad prijavim problem? Nitko ništa neće poduzeti. Policija više podataka traži od 

mene nego od djeteta.", "Centar za socijalnu skrb i tako ne može ništa!", "Neka 

netko drugi misli o tome i neka to rješava!" 

Kao moguće razloge koji motiviraju neprijavljivanje izdvajamo: strah, nezaštićenost 

(sustavna: voditelj, ravnatelj, nadležni gradski ured, nadležno ministarstvo), 

"politika" nezamjeranja, prebacivanje odgovornosti, nejasna politika 

škole/ustanove prema problemu prijavljivanja i proaktivnog pristupa problemu 

nasilja, nedosljednost u provedbi postojećih protokola i zakona. 

Jasno je da "zatvaranjem očiju" ne rješavamo nijedan problem. Prije svega, 

nepoduzimanje potrebnih mjera nije u interesu maloljetnika, a reagiranje i poduzimanje 

odgovarajućih mjera spada u osnovna odgojna i zakonska načela. Poduzimanje 

potrebnih intervencija obavezuje sve stručnjake odgovorne za pravilan 

razvoj djece i mladeži (u školama, domovima, centrima za socijalnu skrb). Ponašanje 

suporotne tome je zakonski kažnjivo (članak 215 stavak 2 Kaznenog zakona 

Republike Hrvatske). Drugim riječima, prijavljivanjem nasilnog ponašanja 

maloljetnika doprinosimo što skorijem zaustavljanju njegova srljanja u daljnje 

delinkventno ponašanje i razvijanje dubljih poremećaja ličnosti i ponašanja. 

Osim tog dijela specijalne prevencije, navedenim utječemo i na učinke generalne 

prevencije, odnosno davanjem pouke i poruke ostalima da je takvo ponašanje 

neprihvatljivo i da za njega slijede posljedice. Status učitelja i odgajatelja ne 

znači samo obvezu prijavljavanja u slučaju pretrpljenog nasilja od strane maloljetnika, 

već mu je i zajamčen status odgovorne osobe (članak 89 stavak 7 Kaznenog 

zakona Republike Hrvatske) što znači da se za određena kaznena djela na 

njihovu štetu počinitelja goni po službenoj dužnosti. Naime, upute s kojima smo 

se susretali u praksi od strane policije da za primjerice, prijetnju ili napad na 

odgajatelja, sam odgajatelj podnese privatnu tužbu, potpuno su neprihvatljive. 

Štoviše, uputno je za svaki slučaj prijetnje (članak 129 Kaznenog zakona Republike 

Hrvatske) ili napada na odgajatelja dostaviti obavijest nadležnom državnom 

odvjetništvu, koje će o tome donijeti kompetentnu odluku i procjenu. 

343


str. 337.-345. 


Razumljivo je da je u stručni rad s djecom i mladeži s poremećajima u ponašanju 

uključena određena razina rizika od njihova nasilnog ponašanja. Međutim, 

to istovremeno znači da je nužno različitim stručnim naporima utjecati na 

maksimalno primjereno "upravljanje rizicima", odnosno na preveniranje i suzbijanje 

nasilnog ponašanja. 

Mišljenja smo da je na generalnoj razini nužno provesti sustavnu analizu 

postojećeg stanja, odnosno podataka o aktualnoj prevalenciji, i pratiti incidenciju 

nasilnog ponašanja maloljetnika nad odgajateljima. Temeljem provedene analize 

smatramo nužnim preispitati postojeću zakonsku i podzakonsku regulativu te je 

dopuniti odgovarajućim protokolima i standardima. 

Svaka pojedina ustanova u svojim okvirima već ima mogućnost provesti 

analizu te na razini stručnog vijeća doma donijeti odgovarajuću politiku postupanja 

u slučaju nasilja maloljetnika nad odgajateljima. Svakako se radi o 

procesu, ne o jednokratnom aktu te je preporučljivo tijekom procesa osmišljavanja 

navedene politike usklađivati perspektive i stav prema postupanju na 

vertikalnoj i horizantalnoj razini (stručni radnici međusobno i s nadređenima – 

voditelji, ravnatelj). Kao što je dobro poznato, i najbolje napisani propis je bezvrijedan 

ukoliko se ne inzistira na njegovu dosljednom provođenju. Stoga je zahtjev 

za dosljednošću u postupanju nezaobilazno naglasiti i kontinuirano naglašavati. 

Omogućavanje sustavnog stručnog usavršavanja s ciljem stjecanja i razvija- 

ljudska 

podrška 

ravnatelja 

supervizija 

tehnike 

Odgajatelj 

(učitelj) 

intervizija 

prva 

medijacija 

Slika 1. Podrška odgajateljima (učiteljima) 

344



nja kompetencija i različitih vještina odgajatelja, neupitno je od velikog značaja 

za kontinuiranu podršku i osnaživanje u stručnom radu, ali i za prevenciju profesionalnog 

stresa i "sagorijevanja" na poslu. Neke od oblika podrške odgajateljima 

prikazuje slika 1. 

Literatura 

Dobrenić, T. i Poldrugač, V. (1974). Neki društveno-moralni stavovi omladine s 

poremećajima u ponašanju. Zagreb: Društvo defektologa Hrvatske. 

Kazneni zakon. Narodne novine br. 110, 1997. Internet verzija. (http://www.nn.hr) 

Zakon o sudovima za mladež. Narodne novine br. 111, 1997. Internet verzija. 

(http://www.nn.hr) 

Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji. Narodne novine br. 137/09, 14/10, 60/10. 

Internet verzija. (http://www.nn.hr) 

Zloković, J. (2009). Nasilje djece nad roditeljima – Obiteljska tajna? Rijeka: 

Grafika Zambelli. 

Summary 

Violent behavior done by adults against minors, as well as violence among 

minors are themes that have been, for a long time and for a good reason, 

focus of attention of members of scientific and experts within community. 

However, phenomena of violence inflicted by minors against adults (parents, 

teachers, educators), i.e. persons who carry he primary rising function in their 

life, is extremely rare a subject of discussions in the media. Violence 

committed by minors against their parents most often stays hidden within the 

family, while those against teachers and educators in institutions have been 

presented to the public only when it appears in extreme forms and with 

serious consequences. 

Data and notes from daily practice points out to increasing number of violent 

forms of behavior of minors toward their parents as well as violence and 

aggression towards teachers within school surrounding. 

Aim of this paper is to show some of the characteristics of violent behavior 

committed by minors against adults, underpinned with the examples from 

practice, and articulate the significance of scientific, expert and wider social 

attention and activity connected with this increasing problem. 

The inclusive discussion investigates the prevention and treatment possibilities 

that seek to decrease the risk of violence inflicted by minors against 

educators within institutions for youth with behavior disorders. 

345

346 


str. 337.-345.



Stručni rad - UDK 342.7:343.261-053.2 

ZAŠTITA PRAVA DJECE U ZATVORSKOM SUSTAVU 

Sanja Vladović, dipl. soc. pedagog 

Ured pravobraniteljice za djecu 

Ured u Osijeku 

Šetalište Petra Preradovića 7/1 


vladovic@dijete.hr 

mr. sc. Maja Gabelica Šupljika, prof. psihologije 

Ured pravobraniteljice za djecu 

N. Tesle 10 

Zagreb 

gabelica@dijete.hr 

Sažetak 

Zatvorski sustav obuhvaća djecu koja su sama počinitelji kaznenih djela (i 

djecu čiji su roditelji lišeni slobode. Zaštitom djece počinitelja kaznenih djela 

bavi se više sustava (tako da provode propise koji su najvećim dijelom usklađeni 

s međunarodnim dokumentima. Društvo prepoznaje njihovu potrebu 

za različitim intervencijama u svrhu preveniranja i društveno neprihvatljivog 

ponašanja. Unatoč problemima u provođenju, radi se o zakonski uređenom 

području zaštite koje se neprestano unaprjeđuje. Djeca zatvorenika su, s druge 

strane, nevidljiva, neprepoznata i ranjiva skupina, često diskriminirana 

zbog statusa roditelja. Mjere zaštite njihovih prava i interesa su nedovoljne, 

unatoč tome što su okolnosti u kojima odrastaju visoko rizične. 

Ured pravobraniteljice za djecu kao neovisno i samostalno tijelo koje štiti, 

prati i promiče prava i interese djece, posljednjih pet godina upozorava na 

ranjivost djece čiji su roditelji u zatvoru i nastoji jačati senzibiliziranost javnosti, 

kompetencije i aktivnosti stručnjaka, te opću zaštitu prava i interesa 

ove skupine djece. Tako se ujedno preveniraju problemi u ponašanju, uključujući 

i nasilje, što je zbog mogućeg transgeneracijskog prijenosa posebno 

važno ako je roditelj zatvorenik osoba nasilnog ponašanja. Ovdje prikazujemo 

aktivnosti i iskustva Pravobraniteljstva za djecu u bavljenju ovim skupinama 

djece, kao i europske standarde brige o djeci zatvorenika. 

Djeca unutar zatvorskog sustava 

Djeca koja se u nekom trenutku svog odrastanja susretnu sa zatvorskim 

sustavom, bilo direktno kao počinitelji kaznenog djela ili su im roditelji lišeni 

slobode, posebno su ranjiva skupina djece na čije potrebe i prava je pravobraniteljica 

za djecu dužna upozoravati. Djeca koja su sama počinitelji kaznenih 

347

Sanja Vladović i Maja Gabelica Šupljika: Zaštita prava djece u zatvorskom sustavu, 

str. 347.-356. 

djela mogu biti u pritvoru, maloljetničkom zatvoru ili odgojnom zavodu, a u 

ovim kaznenim institucijama mogu se zadržavati kraće ili dulje vrijeme. U 

slučajevima kad su roditelji počinitelji kaznenih djela i lišeni slobode, njihova 

djeca trpe zbog činjenice da ne žive s njima, ali i zbog različitih posljedica roditeljevog 

boravka u zatvoru. Dodatnu otežavajuću okolnost čini situacija počinjenja 

kaznenog djela na štetu samog djeteta, odnosno upitnih roditeljskih kompetencija. 

Dvije su grupe djece čiji su roditelji u zatvoru. Veću grupu čine djeca 

koja posjećuju roditelje u zatvoru, a manju grupu čine djeca rođena u zatvoru 

koja mogu s majkama zatvorenicama boraviti do treće godine života. 

U ovom tekstu naglasak je na djeci čiji su roditelji u zatvoru. U njemu 

ćemo, na temelju pritužbi i obraćanja pravobraniteljici za djecu, obilazaka kaznenih 

institucija te saznanja iz drugih izvora, iznijeti neka stajališta, procjene i 

aktivnosti Pravobraniteljstva za djecu kao neovisnog i samostalnog tijela koje 

štiti, prati i promiče prava i interese djece, a opunomoćenik je Hrvatskog Sabora. 

Zaštita djece koja su počinitelji kaznenih i prekršajnih djela 

Prema Konvenciji o pravima djeteta, dijete je osoba do 18 godina starosti, 

dok naše kazneno zakonodavstvo djetetom smatra osobu do 14 godina, a maloljetnikom 

osobu u dobi od 14 do 18 godina. U zatvorskom sustavu se kao počinitelji 

kaznenih djela pojavljuju djeca u dobi od 14 do 18 godina i to kao odgajanici 

prilikom provođenja odgojne mjere upućivanja u odgojni zavod čije 

izvršenje je u sustavu pravosuđa, kao pritvorenici u iznimnim slučajevima za 

vrijeme vođenja pripremnog postupka, te kao osobe starije od 16 godina koje 

izdržavaju kaznu maloljetničkog zatvora. 

Zaštitom djece počinitelja kaznenih djela bavi se više sustava: zdravstvo i 

socijalna skrb, školstvo, policija i pravosuđe. Društvo prepoznaje ranjivost djece 

u sukobu sa zakonom i njihove specifične potrebe, kao i potrebu za različitim 

intervencijama u svrhu preveniranja dalje pojavnosti svih oblika društveno nerihvatljivog 

ponašanja, pa tako i nasilja. No još je niz slabosti koje je nužno nadvladati 

unutar zatvorskog sustava i Ministarstva pravosuđa općenito u cilju 

podizanja razine zaštite djece počinitelja kaznenih djela. 

Neke od slabosti odnose se na nepotpunu usklađenost nacionalnih s međunarodnim 

dokumentima koje je Republika Hrvatska ratificirala, a koji se odnose 

na zaštitu djece u sukobu sa zakonom. Osim toga djeca lišena slobode borave 

često u neprimjerenim uvjetima koji proizlaze iz prenapučenosti smještajnih 

kapaciteta zatvorskog sustava. Uočljiv je i nedostatan obrazovni, odgojni i 

tretmanski rad s djecom u pritvoru i djecom počiniteljima prekršajnih djela, te 

neprimjerenost prostornih uvjeta izvršenja odgojne mjere upućivanja u odgojni 

zavod za mušku populaciju. Unatoč teškoćama u zaštiti prava i interesa ove djece, 

možemo reći da se radi o zakonski dobro uređenom području, te da se zaštita 

ove djece neprestano unapređuje. Naime, s obzirom na visoke standarde koji su 

348



postavljeni u Konvenciji o pravima djeteta i drugim međunarodnim dokumentima 

koji iz nje proizlaze, niti jedna vlada ne može reći da u njezinoj zemlji nema 

primjera kršenja prava djeteta, odnosno da ne postoji potreba za trajnom skrbi o 

zaštiti prava djeteta u skladu s Konvencijom. Stoga je kontinuitet u aktivnostima 

usmjerenima djeci u sukobu sa zakonom, unatoč postignutim rezultatima, i dalje 

nužan. 

Zaštita djece čiji su roditelji počinitelji kaznenih i prekršajnih djela 

Druga skupina djece s kojom se susreće zatvorski sustav djeca su pritvorenika, 

kažnjenika i zatvorenika, dakle osoba lišenih slobode. Za razliku od djece 

koja su sama počinitelji kaznenih djela, radi se o donedavno potpuno "nevidljivoj" 

skupini djece koja pate u tišini, čije potrebe nisu prepoznate. Njihova prava 

se izrijekom ne spominju niti u jednom nacionalnom zakonu, osim u kontekstu 

prava zatvorenika na kontakt s obitelji. S obzirom da se u praksi često 

krše njihova prava, možemo se s pravom pitati primjenjuje li se Konvencija o 

pravima djeteta dovoljno na djecu zatvorenika? Naime, ova djeca su često višestruko 

diskriminirana i stigmatizirana zbog statusa roditelja. Često se stide roditelja 

koji je u zatvoru, traumatizirana su odvajanjem. Nose se s čitavim spektrom 

emocija, mogu biti zabrinuta za roditelja u zatvoru i ostatak obitelji, uplašena, 

tužna, uznemirena, potištena, ljuta, s osjećajem gubitka i krivnje. Često su i 

neprimjereno medijski izložena. Najčešće ne dobivaju odgovore niti od najbliskijih 

osoba na niz pitanja koja ih muče i prisiljena su se sama nositi s tjeskobom. 

Zbog nedostatka informacija i podrške, mogu se osjećati nevoljenima i napuštenima. 

Često su i sama žrtve ili svjedoci počinjenog kaznenog djela zbog kojeg je 

roditelj u zatvoru. U tom slučaju mogu osjećati oslobođenje i sigurnost, ali često 

pomiješane s drugim emocijama. Sama činjenica odvođenja iz obitelji i zatvaranja 

roditelja, ali i onoga što tome prethodi, može značajno utjecati na djetetov 

doživljaj sigurnosti i zaštićenosti te predstavljati faktor rizika za pojavu čitavog 

niza psihosocijalnih i ponašajnih teškoća. Djetetove reakcije ovisit će i o okolnostima 

od kojih su neke: dob, reakcije okoline, podrška koju dobiva u obitelji i 

izvan nje, vrsta zlodjela koju je roditelj počinio, raniji odnos s njim, duljina izrečene 

kazne, s kim ostaje živjeti nakon odlaska roditelja u zatvor. 

U Hrvatskoj se o ovoj skupini djece, koje prema nekim procjenama ima 

više tisuća, progovorilo prvi put 2006. godine i to iz Ureda pravobraniteljice za 

djecu. Ured od tada prati razinu zaštićenosti djece te upozorava, predlaže i inzistira 

na stručnim aktivnostima, adekvatnim uvjetima za kontakte, zakonodavnim 

izmjenama i medijskoj korektnosti u izvještavanju. Iz više desetaka pojedinačnih 

prijava Uredu godišnje, kao najčešći problem nameće se reduciran kontakt djeteta 

s roditeljem koji je u zatvoru zbog udaljenosti penalne ustanove od doma 

djeteta. Roditelji zatvorenici žale se i na nemogućnost ostvarivanja kontakta 

zbog nespremnosti drugog roditelja, najčešće bivšeg bračnog partnera, da dijete 

349


str. 347.-356. 

dovodi u posjetu, na promijenjeno prebivalište djeteta o kojem nemaju saznanja, 

na sumnju u neadekvatnost sadašnje skrbi za dijete, na manipulaciju djetetovom 

imovinom od strane drugog roditelja (Gabelica Šupljika, M. (ur), 2009). Pritužbe 

se odnose i na loše i neprimjerene prostorne uvjete u kojima se posjete odvijaju, 

na nedovoljnu senzibiliziranost zatvorskog osoblja za dijete (višesatno čekanje 

pred vratima zatvora, pretrage djeteta i njegovih stvari), na skraćeno vrijeme posjeta 

zbog gužve. Zatvorenici se tuže i na pasivnost socijalne službe u situaciji 

kada osobe koje brinu o djetetu uskraćuju kontakt s roditeljem koji je u zatvoru i 

na taj način krše pravo djeteta na susrete s roditeljem s kojim ne žive. Dio roditelja 

se obraća s molbom za pogodovanje prilikom odlučivanja o uvjetnom 

otpustu, pomilovanju i ublažavanju kazne, u čemu se često ne radi o interesu 

djeteta, već o manipulaciji roditeljstvom u interesu odraslih (Pravobranitelj za 

djecu, 2009). 

U početku bavljenja ovom problematikom postojala je izrazita neosviještenost 

o pravima djece čiji su roditelji u zatvoru u svim sustavima koji se njima 

bave, od prosvjete, socijalne skrbi do pravosuđa i Uprave za zatvorski sustav. 

Stručnjaci unutar pravosudnog sustava nisu imali odmak od prava zatvorenika 

prema pravima djeteta, osjećao se nedostatak stručnog kadra i novca za promjene, 

kao i potpuna neadekvatnost zatvorskih uvjeta, posebice prostora za posjete 

djece. Nije postojala dovoljna svjesnost o stresnosti ove životne situacije po 

dijete, o neugodnim iskustvima koja dijete ima prilikom posjete roditelju u zatvoru, 

o neprirodnosti uvjeta u kojima se kontakti odvijaju. Nedostajalo je i znanja 

i kompetencija svih stručnjaka, koordinacije među sustavima, te stručnih i 

javnih rasprava o potrebama i interesima djece čiji su roditelji u zatvoru. 

Između niza djetetovih specifičnih potreba, čije nezadovoljavanje se prêtvara 

u kršenje njegovih prava, najprisutnije je pravo djeteta na kontakt s roditeljem 

s kojim ne živi, osim ako to nije protivno njegovim interesima. U psihološkoj 

podlozi ovog prava pozitivni je razvojni aspekt sudjelovanja oba roditelja 

u životu djeteta. Postavši zatvorenikom osoba ne prestaje biti roditeljem, 

zadržava svoja roditeljska prava i dužnosti (osim ako ona nisu ukinuta), iako su 

mogućnosti i opseg njegove trenutačne skrbi smanjeni. Strana iskustva govore o 

tome da kvalitetan kontakt s djetetom utječe na uspješniju resocijalizaciju zatvorenika, 

zatvorenici bolje uviđaju smisao odgovornosti, zadovoljniji su i sretniji. 

To pridonosi njihovom mentalnom zdravlju, te umanjuje negativne promjene 

vezane uz "prizonizaciju". Uz dodatni psihosocijani rad te osmišljene i usmjeravane 

kontakte od strane stručnjaka, povećava se i vjerojatnost prekidanja kruga 

recidivizma. 

UN-ovi priručnici za osposobljavanje zatvorskog osoblja navode da kvalitetan 

kontakt zatvorenika s djecom, osim na zatvorenike i njegovu obitelj, pozitivno 

emocionalno utječe i na zatvorsko osoblje i cjelokupne uvjete u zatvoru, 

jer nedostatak obitelji zatvorenici percipiraju kao najveći stresor u zatvoru 

(United Nations, 2005). Zbog konstruktivne usmjerenosti na obitelj, oni su manje 

skloni neprimjerenom ponašanju, u ustanovi vlada veći red i pozitivnija psi- 

350



hosocijalna klima, ima manje suicida. Ujedno, primjereno opremanje prostora za 

posjete djece, sama posjeta i njezino nadziranje manje su zahtjevni za zatvorsko 

osoblje i za samog zatvorenika. 

Istodobno pozitivne su reperkusije podržavanja roditeljstva zatvorenika na 

cijelu zajednicu zbog bolje resocijalizacije i manje vjerojatnosti kriminalnog recidiva. 

Osiguravanje dobrog kontakta i posjeta ostavlja dobar dojam i na javnost, 

a ujedno ukazuje, ne samo na složenost i stresnost, već i na uspješnost i smisao 

posla u zatvorima. 

Strana i domaća iskustva 

Iskustva suvremenih europskih zatvora u načinu organiziranja posjeta djece 

govore o visoko humaniziranim prostornim uvjetima. Postoje mjesta za igru 

unutar zatvora, ali i na otvorenom. Druženjima s obitelji posvećuje se velika pozornost, 

organiziraju se Dani obitelji, a posjete se, uz pomoć osoblja koje brine o 

kontaktima, strukturiraju na način da budu orijentirane na dijete i njegov odnos s 

roditeljem, te da se potiču zajedničke aktivnosti. Dijete ima podršku stručnjaka 

prije, za vrijeme i nakon posjete, a u nekim sustavima postoje i posebni centri i 

servisi za podršku djeci u blizini zatvora, najčešće u organizaciji organizacija civilnog 

društva. Neki skandinavski zatvori imaju i zasebne apartmane za posjete 

koji izgledom i funkcijom podsjećaju na obiteljski život na slobodi (Ayre, L. i 

sur. 2006). U razvijenim sustavima postoji visok stupanj suradnje i koordinacije 

policije, pravosuđa, socijalne skrbi, nevladinog sektora, škola, vrtića i volontera. 

Sa zatvorenicima se provode posebni programi za kompetentno roditeljstvo. 

Mnogi od ovih programa i općenito modela skrbi o djeci zatvorenika potvrđeni 

su u praksi i prilagođene ih je moguće primijeniti i u hrvatskim zatvorima/ 

kaznionicama. Na početku rasprave o primjeni, stručnjaci iz područja pravosuđa 

nisu bili uvjereni u djelotvornost modela i inozemne prakse u našim uvjetima. 

Postojao je i problem zakonskog okvira, kao i nedostatak materijalnih i prostornih 

uvjeta koji su bili posve neprikladni za kvalitetne kontakte djece i roditelja, 

a što je bilo povezano s općim problemom materijalnih (ne)mogućnosti 

unutar zatvorskog sustava. 

Unatoč tomu Ured pravobraniteljice za djecu je kroz niz aktivnosti kako na 

pojedinačnoj, tako i na općoj razini pokušao potaknuti nadilaženje problema i jačanje 

zaštite djece. Pri tome je ostvarena značajna suradnja s Upravom za zatvorski 

sustav, a upravitelji zatvora su najvećim dijelom prihvaćali preporuke 

Ureda. Jedno od značajnih postignuća je "child friendly" prilagodba prostora za 

posjete djece u svim kaznenim ustanovama. Prostori su prilagođeni u okviru postojećih 

prostorija za posjete, rjeđe kao samostalne prostorije, na način da su 

oslikani zidovi dječjim motivima, unesen je djeci prilagođen namještaj, kutići su 

opremljeni igračkama i didaktičkim materijalom. Danas u svim kaznionicama i 

351


str. 347.-356. 

zatvorima postoje kutići za djecu, no nakon početnog opremanja, izostaju daljnja 

ulaganja i unaprjeđivanja i prostora i materijala. 

Unatoč preporuci Ureda zatvorskom sustavu za zapošljavanjem većeg broja 

psihologa koji bi bili usmjereni na posjete djece i njihove specifične potrebe 

(psihološka podrška i pomoć prilikom kontakta i priprema za kontakt) i unatoč 

tome što je jedan od ciljeva Akcijskog plana za unaprjeđenje zatvorskog sustava 

Republike Hrvatske od 2009. do 2014. povećanje broja djelatnika tretmana, ovaj 

cilj do sada nije ostvaren (Vlada Republike Hrvatske, 2009). Novi službenici nisu 

zapošljavani već su samo popunjavana radna mjesta uslijed prestanka državne 

službe. 

Osim toga, djeca zatvorenika, kao ni posebne mjere usmjerene njihovoj zaštiti, 

još uvijek se izrijekom ne spominju u propisima i strategijskim dokumentima. 

Jedna od preporuka zatvorskom sustavu bila je bolja evidencija dječjih posjeta, 

budući da većina zatvora i kaznionica ne vodi cjelovitu zasebnu evidenciju 

ovih posjeta. Valjalo bi utvrditi i broj sve djece zatvorenika, kako bi se ona kvalitetnije 

mogla obuhvatiti mjerama zaštite, budući da u svom odrastanju imaju 

rizik odvajanja od roditelja koji je u zatvoru, uz samu činjenicu da je roditelj u 

sukobu sa zakonom. Prikupljeni podaci predstavljali bi dobru platformu i za 

planiranje i provođenje programa roditeljskih kompetencija. Nadamo se da će 

predviđena informatizacija svih kaznenih ustanova i ustrojavanje baze zatvorenika 

promijeniti ovu prazninu u podacima. 

Pozitivan pomak zatvorskog sustava prema zaštiti prava djece zatvorenika 

uvođenje je pilot projekta Odgovorno roditeljstvo u četiri zatvora u četiri različite 

županije u 2010. godini. Projekt se provodi u partnerstvu između Ministarstva 

pravosuđa i Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, 

a provode ga stručnjaci u zatvorima i stručnjaci iz obiteljskih centara. Svrha 

projekta je unaprjeđenje potpore obitelji, podržavanje roditeljske uloge osoba na 

izdržavanju kazne zatvora, te ublažavanje negativnih posljedica izdvojenosti roditelja 

iz obitelji. U pilot fazi uključeno je 48 roditelja koji se nalaze na izdržavanju 

kazne zatvora, a posredno je obuhvaćeno 92 djece. Prema dosadašnjoj 

evaluaciji, neka djeca su tijekom projekta češće počela posjećivati svoje roditelje, 

neki zatvorenici su procijenili da imaju kvalitetnije odnose s djecom i njihovim 

majkama, a gotovo polovica ih namjerava aktivnije sudjelovati u odgoju 

svoje djece – biti tolerantniji, postavljati jasnija pravila i imati više povjerenja u 

svoju djecu. 

Opće inicijative i međunarodna aktivnost 

Opće inicijative Ureda pravobraniteljice za djecu odnose se na poticanje 

stručne javnosti u skrbi i osiguravanju uvjeta za ostvarivanje prava djece zatvorenika, 

te na zakonodavne inicijative. Kroz međunarodnu aktivnost i članstvo u 

352



međunarodnim organizacijama nastoji se utvrditi primjenjiva europska praksa, a 

korisni modeli implementirati u hrvatsku stvarnost djece čiji su roditelji u zatvoru. 

Želeći zahvatiti problem djece zatvorenika s više aspekata i upozoriti javnost 

i stručnjake na nekoliko tisuća takve djece u nas, Ured je početkom 2008. 

godine organizirao javnu raspravu "Prava djece čiji su roditelji u zatvoru" na 

kojoj su sudjelovali stručnjaci iz različitih sustava i različitih struka i koji su iz 

svoje perspektive govorili o zaštiti ove skupine djece. Na skupu je javnost informirana 

i o europskim standardima i mogućim modelima ostvarivanja i održavanja 

kontakta djeteta s roditeljem. Iz rasprave je proizišao zbornik istoimenog 

naslova koji je distribuiran u sve kaznene institucije u zemlji, upućen mnogim 

prosvjetnim, pravosudnim i zdravstvenim djelatnicima te djelatnicima socijalne 

skrbi. Njegovom dostupnošću stručnjacima i javnosti željelo se podsjetiti da je 

važan angažman svih društvenih subjekata kako bi se svako dijete čiji je roditelj 

lišen slobode osjećalo manje usamljeno, izolirano, deprivirano ili diskriminirano. 

Roditelje zatvorenike, roditelje s kojima dijete živi, članove obitelji, učitelje i 

druge htjeli smo upozoriti koliko je važno i moguće održavati odnos djeteta i 

roditelja i u teškim životnim okolnostima, ako to nije suprotno djetetovoj dobrobiti. 

Jedan od načina informiranja stručne javnosti i upozoravanja na mogućnosti 

i obveze skrbi o djeci zatvorenika bilo je i izlaganje "Podrška škole djeci čiji su 

roditelji u zatvoru" putem web seminara u okviru programa "Suradnici u učenju" 

koji je pokrenuo Microsoft Hrvatska, a održava se pomoću interneta. 

Prepoznajući pojedina zakonska ograničenja u boljoj zaštiti djece čiji su 

roditelji u zatvoru, Ured je, potaknut obraćanjem samohrane majke desetomjesečne 

dojene djevojčice koja je trebala biti upućena na izvršavanje zatvorske kazne, 

uputio preporuku Ministarstvu pravosuđa za preispitivanje važeće zakonske 

regulative (Pravobranitelj za djecu, 2010). Naime, važeći propisi dopuštaju život 

djeteta s majkom u zatvoru do treće godine života ako je ono rođeno za vrijeme 

izdržavanja kazne zatvora, no ne dopuštaju upućivanje malog djeteta s majkom u 

zatvor, ako je rođeno prije majčinog "zatvaranja". Ova zakonska ograničenost ne 

respektira razvojnu važnost kontakta s majkom u najranijoj dobi. Stoga smo 

nadležnim tijelima preporučili preispitivanje sadašnje regulative i nesklada u 

zaštiti interesa male djece koja se rode za vrijeme majčina izdržavanja zatvorske 

kazne i one koja se rode neposredno prije upućivanja majke u zatvor. Iako je sa 

psihološkog aspekta riječ o gotovo istovjetnoj situaciji, pravni aspekt ih u cijelosti 

razlikuje, pri čemu se o interesima djece ne vodi dovoljno računa. Nije 

uvijek u djetetovom interesu uputiti ga s majkom u zatvor te smo svjesni da ponekad 

postoji niz argumenata koji su u suprotnosti s ovakvom odlukom. No, 

procjenjivati treba individualno, uzimajući u obzir kriterije kao što su dob 

djeteta, dojenje, njegove druge specifične potrebe, postojanje drugog roditelja ili 

zamjenske skrbi i druge okolnosti njegovog odrastanja. Upućivanje malog djeteta 

s majkom u zatvor zakon bi trebao prepoznati kao mogućnost koju treba 

procjenjivati isključivo u najboljem interesu djeteta. 

353


str. 347.-356. 

Što se tiče međunarodne aktivnosti, Ured pravobraniteljice za djecu od 

2006. godine sudjeluje u radu mreže europskih organizacija i udruga koje promiču 

i štite prava djece čiji su roditelji u zatvoru (The European Network for 

children of imprisoned parents – EUROCHIPS), a od 2009. je aktivni član 

mreže. Suradnja s EUROCHIPS-om započela je prije pet godina na međunarodnoj 

konferenciji pod nazivom "Djeca roditelja zatvorenika: Europska perspektiva" 

gdje se raspravljalo o svim aspektima kontakata djece s roditeljima u zatvoru, 

te su prezentirani razni modeli i načini ostvarivanja kontakata u svjetlu podatka 

da je oko 700.000 djece u zemljama Europske unije svake godine odvojeno 

od jednog roditelja koji je lišen slobode. U radu mreže sudjeluje 14 zemalja, 

19 organizacija i 7 stručnjaka pojedinaca. Mreža postoji 10 godina i postaje europski 

centar ekspertnih znanja o djeci zatvorenika. Predstavnica hrvatskog Ureda 

pravobranitelja za djecu je 2010. na zadnjem seminaru EUROCHIPS-a i norveške 

civilne udruge "Families and Friends of Prisoners" u svom izlaganju 

"Pravobranitelj za djecu kao katalizator" iznijela probleme poput nepoznavanja 

broja djece zatvorenika, nužnosti konkretnih postupaka pomoći djeci, nužnosti 

znanstvenih istraživanja, sveobuhvatnosti pristupa, suradnje s medijima i veće 

osjetljivosti izvršne vlasi. Seminar je organiziran uz podršku Europske komisije 

u svrhu razmjene iskustava i dobre prakse u europskim zemljama. 

Kroz članstvo u mreži europskih pravobranitelja za djecu (European 

Network of Ombudspersons for Children – ENOC) i članstvo u mreži pravobranitelja 

jugoistočne Europe (Children's Rights Ombudspersons' Network in 

South and Eastern Europe – CRONSEE) prezentiraju se stajališta, postignuća i 

problemi u zaštiti djece zatvorenika. Suradnja s Europskim odborom za sprečavanje 

mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja 

(Commettee for the Prevention of Torture – CPT) i Odjelom za komunikacije 

Vijeća Europe (Directorate of Communication oft he Council of Europe) obuhvaća 

također teme vezane uz zaštitu djecu u zatvorskom i pravosudnom sustavu. 

Zaključak 

Unatoč značajnom napretku u promicanju važnosti brige o potrebama i pravima 

djece obuhvaćene zatvorskim sustavom, posebice prava djece čiji su roditelji 

u zatvoru, sveobuhvatna zaštita ove ranjive skupine na svim razinama još 

uvijek nije postignuta. I dalje je potreban pojačan utjecaj na tijela vlasti, posebice 

u odnosu na izmjene zakona i drugih propisa u svrhu podizanju razine 

zaštite ove djece kao i unapređivanje materijalnih i tretmanskih uvjeta u zatvorima. 

Ove izmjene se trebaju temeljiti na evaluaciji prakse, na rezultatima znanstvenih 

istraživanja i na sudjelovanju djece, kako u donošenju odluka koje se 

odnose na njihov život, tako i u iskazivanju svojih stavova i mišljenja. 

354



Dalji interes za ovu problematiku zasigurno će otvoriti puno nepoznanica i 

kontroverznih pitanja na koja još uvijek nemamo sve odgovore i koja će 

zahtijevati nove rasprave o najboljem interesu djeteta. U svjetskim razmjerima 

otvoreno pitanje je zaštita prava i interesa djece osoba osuđenih na smrt i to u 

državama izvan europskog kruga gdje je takva kazna još uvijek na snazi (Kina, 

neke države SAD i druge). U otvorena pitanja na nacionalnoj razini svakako spada 

zaštita djece zatvorenika optuženih ili osuđenih za ratne zločine koji se dvojako 

tretiraju u javnosti – kao počinitelji teških kaznenih djela i istodobno kao 

heroji. Nepoznanicu predstavlja i pitanje takozvanih "celebrity" zatvorenika ili 

pripadnika kriminalnog miljea u slučajevima kada i sama obitelj nekritično potencira 

pojačani medijski interes. Odgovore traže i situacije u kojima jedan roditelj 

usmrti drugoga ili su kriminalna djela počinjena na štetu djece. Ove i slične 

kontroverze ukazuju na to da su postignuti rezultati i na europskoj i na nacionalnoj 

razini zaista tek početak sveobuhvatnijeg bavljenja zaštitom prava 

djece čiji su roditelji u zatvoru. 

Literatura 

Ayre, L., Philbrick, K. i Reiss, M. (2006). Children of imprisoned parents: European 

perspectives on good practice. Paris: Eurochips. 

Gabelica Šupljika, M. (2009,Ur.). Prava djece čiji su roditelji u zatvoru. Zagreb: 

Pravobranitelj za djecu. 

Pravobranitelj za djecu (2009). Izviješće o radu pravobranitelja za djecu za 2008. 

godinu. Zagreb: Pravobranitelj za djecu. www.dijete.hr 

Pravobranitelj za djecu(2010). Izviješće o radu pravobraniteljice za djecu za 2009. 

Godinu. Zagreb: Pravobranitelj za djecu. www.dijete.hr 

United Nations (2005). Human Rights and Prisons, Trainers Guide on Human 

Rights Training for Prison Officials. Professional Training Series, No.11. New 

York and Geneva: United Nations. 

Vlada Republike Hrvatske (2009). Akcijski plan za unaprjeđenje zatvorskog sustava 

Republike Hrvatske od 2009. do 2014. Zagreb: Vlada Republike Hrvatske. 

Abstract 

Children may encounter the prison system either as perpetrators of criminal 

offences or because their parents have been deprived of their liberty. The 

protection of children who have committed criminal offences is addressed in 

a number of systems), which implement laws and regulations that have, to a 

large extent, been harmonised with international documents. Society recognises 

the purpose for various interventions aimed at preventing the recurrence 

of all forms of socially unacceptable behaviour,. Notwithstanding a number 

of problems related to implementation, this area of child protection is 

355


str. 347.-356. 

well-regulated and is being upgraded on an on-going basis. In contrast, 

prisoners' children form an invisible, non-recognised and vulnerable group, 

often discriminated against due to their parents' status. tThe measures for the 

protection of their rights and interests are insufficient, despite the fact that 

they grow up in high-risk circumstances. 

Over the past five years, the Office of the Ombudsperson for Children, as an 

independent and autonomous body charged with protecting, monitoring and 

promoting the rights and interests of children, has been expressing its 

concerns about the vulnerability of children whose parents are in prison and 

making efforts aimed at raising the level of public awareness of this issue, 

supporting the competences and actions of experts and enhancing the general 

protection of the rights and interests of this group of children. This activities 

will help prevent the development of behavioural problems in them, including 

violence. Due to the possibility of transgenerational transfer, this is 

important if the imprisoned parent is a violent person. This paper will present 

the activities and experiences of the Office of the Ombudsperson for Children 

in working with this group of children, and will provide an overview of 

European standards of care for children whose parents are in prison. 

356



Stručni rad – UDK 343.8 

PROBACIJA KAO NOVI OKVIR ZA PREVENCIJU I 

TRETMAN NASILJA 

Snježana Maloić, dipl.defek.- 

soc.pedag 

Ministarstvo pravosuđa 

Uprava za probaciju i podršku 

žrtvama i svjedocima 

Medulićeva 34 

Zagreb 

snjezana.maloic@pravosudje.hr 

Dijana Šimpraga, prof. psihologije 




Medulićeva 34 

Zagreb 

dijana.simpraga@pravosudje.hr 

Sažetak 

Donošenjem Zakona o probaciji te osnivanjem Uprave za probaciju i podršku 

žrtvama i svjedocima, započeo je proces stvaranja temeljnih preduvjeta za 

obavljanje probacijskih poslova koji će u velikoj mjeri obuhvatiti i rad s počiniteljima 

kaznenih djela s elementima nasilja. 

S obzirom na specifičnosti rada s počiniteljima nasilja i žrtvama, a naročito s 

obzirom na složenost procjene i upravljanja rizikom kod nasilja, probacijske 

poslove bilo bi uputno od početka razvijati u suradnji s državnim institucijama 

i nevladinim organizacijama koje se bave ovom problematikom. Za početak 

te suradnje inicijalni je preduvjet upoznavanje stručnjaka i zajednice s 

razvojem probacijskog sustava u RH – što je probacija, kojim je zakonskim 

odredbama propisan njezin rad, što su probacijski poslovi, što je probacijski 

ured, tko je probacijski službenik, tko sve može tražiti i/ili koristiti probacijske 

usluge, koje su potencijalne koristi od probacije. 

Probacijski sustav u Republici Hrvatskoj trebao bi omogućiti izricanje većeg 

broja po počinitelja zahtjevnijih sankcija, obveza i mjera prije sudske presude 

ili po završetku sudskog postupka. Brza dostava relevantnih i pouzdanih podataka 

o počinitelju kaznenog djela s elementima nasilja, procjena rizika i 

tretmanskih potreba te prijedlog sankcije/obveze/mjere državnom odvjetniku 

i sudu trebali bi pridonijeti ubrzanju postupaka. Veći se naglasak stavlja na 

rehabilitaciju počinitelja i prava žrtve, programiranje rada s počiniteljem 

kaznenog djela će biti sveobuhvatnije, izvršavanje pomno nadzirano i evaluirano, 

uz kvalitetniju koordiniranost postupanja prema počinitelju i uz promptne 

intervencije i postupanje u slučaju nepridržavanja ili recidiva počinitelja. 

357

Snježana Maloić i Dijana Šimpraga: Probacija kao novi okvir za prevenciju i tretman 

nasilja, str. 357.-369. 

Uvod 

S izvršavanjem kaznenopravnih sankcija zaštitnog nadzora uz uvjetnu osudu 

i rada za opće dobro na slobodi (prvi probacijski poslovi u Republici Hrvatskoj) 

započelo se krajem 2001. godine, te danas već možemo govoriti o skoro 

desetogodišnjem iskustvu u izvršavanju ovih sankcija (Rajić, Maloić, Knotek- 

Iveta, 2005; Maloić, Šimpraga, 2007). Naročito se u okviru provođenja zaštitnog 

nadzora nailazilo na počinitelje kaznenih djela koja su uključivala različite oblike 

nasilja – obiteljsko nasilje, nasilje prema partneru, nasilje prema djeci, navijačko 

nasilje, nasilje nad osjetljivim skupinama. Za povjerenike, koji su poslove 

izvršavanja ove sankcije obavljali honorano, rad u postojećim uvjetima bio je 

veliki izazov, prvenstveno zbog nedostatka programa u zajednici u koje bi uključivali 

počinitelje ovih kaznenih djela, potom zbog sporosti sudova kod nesuradnje 

počinitelja ili recidiva počinjenja nasilja tijekom izvršavanja sankcije, ali i 

vezano uz prikupljanje i razmjenu informacija te koordinaciju različitih aktivnosti 

prema počinitelju, obzirom su u zajednici djelovali ipak poglavito kao pojedinci, 

a na sudu bez statusa u svim drugim sudskim postupcima koji su se vodili 

vezano uz osuđenika, osim onog u kojem je izrečen zaštitni nadzor. 

U određenom broju zemalja članica Europske Unije već više od stoljeća 

postoje probacijski sustavi (Velika Britanija, Nizozemska) a određeni broj novih 

država članica probacijske sustave razvija od nedavno (Estonija, Češka, Bugarska), 

nakon što je u svim državama prepoznata važna uloga probacije u okviru 

pravosudnog sustava. Probacijski sustavi postoje i u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, 

Italiji, Poljskoj, Švicarskoj, Belgiji, Rumunjskoj, Portugalu, Španjolskoj, 

Finskoj, Norveškoj, Švedskoj itd. Slijedom navedenog, ustrojavanju probacijskog 

sustava koji će moći obavljati sve probacijske poslove pristupilo se i u 

našoj državi. 

U okviru programa Europske Unije Community Assistance For Reconstruction, 

Development and Stabilisation (CARDS), Ministarstvo pravosuđa RH 

u suradnji s Nacionalnom probacijskom službom Velike Britanije provelo je projekt 

(EU Twinning light project "Suport to the Development of a Probation 

System in Croatia") koji je u prosincu 2007. godine rezultirao donošenjem petogodišnje 

strategije ustrojavanja probacijske službe u RH. 

Misija probacije u RH 

Sukladno petogodišnjoj Strategiji ustrojavanja nacionalne probacijske službe 

(2008-2012), probacijska služba surađivati će sa zajednicom kako bi se zaštitila 

javnost i smanjio rizik od recidivizma kroz rehabilitaciju i reintegraciju počinitelja 

u društvo te kako bi se osiguralo poštivanje prava i potreba žrtava. 

358



Uspostava zakonodavnog okvira probacije 

Zakon o probaciji donesen u studenome 2009. godine temeljni je propis za 

obavljanje probacijskih poslova kod odlučivanja o kaznenom progonu, određivanja 

mjera osiguranja prisutnosti okrivljenika i drugih mjera opreza, izboru vrsta 

kaznenopravnih sankcija i izvršavanju kaznenopravnih sankcija izrečenih počinitelju 

kaznenog djela. Zakon ujedno definira probaciju kao uvjetovanu i nadziranu 

slobodu počinitelja kaznenog djela tijekom koje službenici probacije provode 

postupke usmjerene na smanjenje rizika da počinitelj ponovi kazneno djelo. 

Izvršavanje probacijskih poslova nalažu državno odvjetništvo, sud, kaznionica 

i zatvor, a mogu ih inicirati i počinitelj kaznenog djela, žrtva, oštećenik, obitelj 

žrtve i obitelj počinitelja. Probacija u izvršavanju svojih poslova surađuje s 

tijelima državne vlasti, znanstvenim i drugim ustanovama, tijelima lokalne zajednice 

i drugim institucijama ili pravnim osobama te razmjenjuje relevantne informacije. 

Svi provedbeni propisi nužni za obavljanje probacijskih poslova, a propisani 

Zakonom o probaciji, doneseni su sredinom 2010. godine: Pravilnik o načinu 

obavljanja probacijskih poslova, Pravilnik o izobrazbi službenika probacije, 

Pravilnik o matici i osobniku osoba uključenih u probaciju, Pravilnik o službenoj 

iskaznici službenika probacije i Pravilnik o načinu provedbe inspekcijskog nadzora 

nad radom ureda za probaciju. 

Vlada Republike Hrvatske usvojila je u prosincu 2009. godine smjernice za 

izradu novog Kaznenog zakona kojima je istaknuta i potreba unapređenja i povećanja 

djelotvornosti sustava kaznenopravnih sankcija i to kroz reformu kazne 

zatvora u cilju ograničenja mogućnosti izricanja kratkotrajnih zatvorskih kazni, 

smanjivanju broja supletornih zatvorskih kazni te poticanjem primjene alternativenih 

sankcija koje će se provoditi u probacijskom sustavu te se u tom smjeru 

očekuju i izmjene Kaznenog zakona RH, uz najavljene izmjene Zakona o kaznenom 

postupku. 

Razvojem probacije zacijelo će se pridonijeti i kvalitetnim izmjenama i 

drugih zakonskih i podzakonskih akata, kao što su primjerice Zakon o zaštiti od 

nasilja u obitelji ili Pravilnik o načinu i mjestu provođenja psihosocijalnog tretmana 

koji se zasad odnose samo na psihosocijalni tretman u okviru zaštitnih 

mjera (dakle, u okviru prekršajnog postupka), dok potrebu počinitelja kaznenih 

djela za ovakvim oblikom tretmana nije moguće realizirati. 

Razvoj institucionalnog okvira probacije 

Uprava za probaciju osnovana je u rujnu 2009. godine, a potom je u ožujku 

2010. godine opisom poslova prerasla u Upravu za probaciju i podršku žrtvama i 

svjedocima. Ustrojena je kao upravna organizacija u sastavu Ministarstva pravosuđa 

RH, a čine je Središnji ured i probacijski uredi. Središnji ured prati, una- 

359



pređuje i nadzire zakonitost rada i postupanja u područnim uredima te provodi 

upravni i inspekcijski nadzor. 

Probacijske poslove obavljaju probacijski uredi koji se osnivaju za područje 

jedne ili više županija. U našoj državi u prvoj fazi postojati će dvanaest probacijskih 

ureda (u Bjelovaru, Dubrovniku, Osijeku, Požegi, Puli, Rijeci, Sisku, 

Splitu, Varaždinu, Zadru i dva u Zagrebu) dok će se kasnije taj broj povećavati 

sukladno povećanju broja izvršavanja probacijskih poslova. Aktualno je u tijeku 

adaptacija i priprema prostora za rad svih dvanaest probacijskih ureda, čiji se 

početak rada očekuje u drugom kvartalu ove godine. Dakle, probacijski ured nalaziti 

će se u lokalnoj/regionalnoj zajednici i u njemu će raditi voditelj probacijskog 

ureda, probacijski službenici i administrativno osoblje. Probacijski ured 

mora biti što bliže počinitelju, žrtvi i lokalnoj zajednici kako bi im bio lako 

dostupan. Nadalje, ured treba biti u mogućnosti brzo i neposredno prikupljati 

informacije o počinitelju, odlaziti u obitelj, u susjedstvo i kod poslodavca. Postojanje 

ureda u lokalnoj zajednici važno je i radi osiguranja što kvalitetnije i brže 

suradnje s područnim sudovima, centrima za socijalnu skrb, policijom, zdravstvenim 

ustanovama. Probacijski ured mora biti dobro informiran o specifičnostima 

pojedine lokalne zajednice i o mreži resursa kojima lokalna zajednica raspolaže 

(programi, stručnjaci, ustanove, nevladine organizacije) i treba moći brzo 

i neposredno komunicirati i surađivati. 

Vezano uz službenike probacije koji će obavljati probacijske poslove svakako 

valja istaknuti potrebu praćenja europskih preporuka (Council of Europe, 

2007) o osoblju koje radi na implementaciji sankcija i mjera, a koja obuhvaća 

statusna pitanja, odabir i zapošljavanje, uvjete rada i odgovornosti upravljačke 

strukture, mobilnost te etičke smjernice. 

Probacijski službenici biti će državni službenici, visoskoobrazovani stručnjaci 

socijalne pedagogije, socijalnog rada, psihologije, pedagogije ili drugih 

društvenih ili humanističkih područja. Za službenike probacije biti će obvezna 

stalna dodatna stručna izobrazba. Edukacija službenika probacije svakako bi trebala 

obuhvatiti i područje zaštite od nasilja, a poglavito vezano uz nasilje u obitelji 

(povećavanje osjetljivosti i prepoznavanje nasilja, specifična znanja i vještine 

potrebne za primjereno interveniranje u okviru obavljanja probacijskih poslova 

vezano uz počinitelja i žrtvu, modeli suradnje među svim službama u lokalnoj 

zajednici). Aktualno je u tijeku provedba javnog natječaja za prijam u 

državnu službu službenika probacije, a završetak natječaja očekuje se u prvom 

kvartalu ove godine. U travnju ove godine probacija bi trebala imati zaposlena 

70 službenika probacije. Do kraja godine novim se natječajem planira zaposliti 

11 službenika probacije za koje je već sada evidentno da se neće zaposliti actualnim 

natječajem, uz zapošljavanje 40 službenika probacije planirano Akcijskim 

planom (ukupno još 51 službenik probacije). 

Naime, u lipnju 2010. godine Vlada Republike Hrvatske usvojila je Akcijski 

plan razvoja probacije u Republici Hrvatskoj od 2010. do 2014. godine. Akcijski 

plan je dokument kojim se osigurava da će se o svim ključnim segmentima 

360



ustrojavanja i razvoja probacijske službe voditi adekvatna i pravovremena briga 

kako bi cijeli proces rezultirao učinkovitom i društveno korisnom organizacijom. 

Od 2010. godine Republika Hrvatska je članica europske organizacije za 

probaciju (CEP-a), što znači da slijedi vrijednosti i načela te organizacije (CEP, 

2010). 

Izazov obavljanja probacijskih poslova 

Za obavljanje probacijskih poslova nadležan je probacijski ured prema 

mjestu prebivališta odnosno boravišta osobe uključene u probaciju. Zakon o 

probaciji propisuje slijedeće probacijske poslove: 

a) procjena kriminogenih rizika i tretmanskih potreba počinitelja 

b) izrada pojedinačnog programa postupanja 

c) nadzor izvršavanja obveza prema rješenju državnog odvjetnika kada 

odlučuje o kaznenom progonu prema načelu svrhovitosti 

d) postupci izvršavanja uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom i rada za 

opće dobro na slobodi 

e) nadzor izvršavanja mjere opreza obveze redovitog javljanja određenoj 

osobi ili državnom tijelu 

f) nadzor provođenja mjera utvrđenih rješenjem o određivanju istražnog 

zatvora u domu 

g) izrada izvješća zatvoru, odnosno kaznionici, nadzor nad uvjetno otpuštenim 

osuđenikom 

h) izrada izvješća o počinitelju za državno odvjetništvo, sud i suca izvršenja 

i) sudjelovanje u organiziranju pomoći i podrške žrtvi, oštećeniku, obitelji 

žrtve i obitelji počinitelja. 

Za osobu uključenu u probaciju probacijski ured provodi procjenu kriminogenih 

rizika i tretmanskih potreba. Procjena kriminogenih rizika i tretmanskih 

potreba odnosi se na vjerojatnost ponovnog počinjenja kaznenog djela i štete 

koju počinitelj može nanijeti društvenoj zajednici, drugoj osobi ili sebi. Procjena 

se obavlja analizom podataka iz sljedećih područja: kriminalno ponašanje, smještaj, 

obrazovanje, stručna osposobljenost i zaposlenje, upravljanje financijama i 

prihodima, stil života i socijalne veze, zlouporaba droga i alkohola, emocionalno 

stanje i prilagodba, ponašanje i stavovi, zdravstveno stanje te drugih podataka 

koji mogu doprinijeti kvaliteti procjene. U tu svrhu, u okviru bilateralnog projekta 

"Tranzicijska podrška razvoju probacijskog sustava u RH" financiranog od 

britanske vlade od 2008. do 2010. godine, osmišljena je početna verzija instrumenta 

za procjenu počinitelja, uz izrađeni priručnik za procjenu i smjernice za 

probacijske službenike. Kroz naredne dvije godine planira se razvoj ovog instrumenta, 

kao i razvoj više ciljanih instrumenta za posebne pod-skupine počinitelja 

kaznenih djela, a jedna od pod-skupina su i počinitelji nasilja. 

361



Radi izvršavanja probacijskih poslova probacijski ured donosi pojedinačni 

program postupanja, koji obuhvaća identifikaciju čimbenika koji su kriminogeno 

utjecali na počinjenje kaznenog djela, mjera usmjerenih na njihovo otklanjanje, 

te metode i rokove za njihovo provođenje. Počinitelj kaznenog djela sudjeluje u 

izradi pojedinačnog programa postupanja, a svojim ga potpisom prihvaća. Pojedinačni 

program postupanja temelji se na ocjeni osobnosti, osobnih prilika, 

zdravstvenom stanju, stručnim kvalifikacijama, procjeni kriminogenog rizika i 

potreba počinitelja kaznenog djela te ostalim podacima relevantnim za izvršavanje 

sankcije. Program postupanja obvezno sadrži posebne obveze koje je odredilo 

nadležno tijelo, te oblike ponašanja koje je osoba prihvatila kao uvjet za 

izricanje mjere. 

U svrhu postizanja što veće kvalitete obavljanja svih probacijskih poslova, 

aktualno je u pripremi ugovaranje Twinning projekta u okviru europskog instrumenta 

predpristupne pomoći (Instrument for Pre-Accession assistance) – "IPA 

2008 - EU projekta" pod specifičnim nazivom "Razvoj probacijskog sustava u 

Republici Hrvatskoj", u okviru kojeg će u suradnji s Velikom Britanijom i 

Češkom biti osmišljeni standardi kvalitete, radne procedure i protokoli za obavljanje 

svih probacijskih poslova, izraditi će se nacionalni standardi i profesionalne 

smjernice za osoblje u skladu s najboljom praksom i standardima Vijeća 

Europe, provesti će se trening programi probacijskih službenika vezano uz obavljanje 

probacijskih poslova te identifikacija svih ključnih sudionika i modela suradnje 

u zajednici vezano uz obavljanje probacijskih poslova. 

Rad s počiniteljima kaznenih djela s elementima nasilja u okviru probacije 

Prilikom predlaganja i određivanja mjere/obveze/sankcije, moraju se uzeti 

u obzir ljudska prava i individualne potrebe počinitelja, a tijekom izvršavanja 

ujedno mora postojati i ravnoteža vođenja, pomaganja, motivacije i kontrole obzirom 

na razinu intervencije (Snacken, 2010). Unatoč svim zadrškama obzirom 

na poteškoće utvrđivanja stvarnog rizika (Kemshall, 1999), procjena rizika je 

nezaobilazna i baza je za predlaganje, usmjeravanje i planiranje intervencija, a 

radi što bolje procjene stvarne opasnosti važno je raspolagati sa što većim i pouzdanijim 

brojem informacija. Obiteljski nasilnici i seksualni prijestupnici 

zahtijevaju temeljitiju i sveobuhvatniju procjenu od recimo počinitelja imovinskog 

delikta. Pri procjeni rizika kod počinitelja nasilja važno je uzeti u obzir 

neke dodatne elemente, kao što su ranije manifestirano nasilje, sadašnja i prošla 

motivacija za nasilje, okolnosti i "okidači" pojavnosti nasilja, korištenje oružja, 

vrsta socijalne povezanosti sa žrtvom, dostupnost i blizina žrtve, zlouporaba alkohola 

i droga, mentalne bolesti, ranije poduzimane mjere. Kompliciraniji slučajevi 

mogu uključivati i pisanu procjenu od strane stručnjaka za mentalno zdravlje, 

socijalnih radnika i drugih specijalista/stručnjaka. 

362



PROBACIJA 

P 

O 

C 

I 

N 

I 

T 

E 

L 

J 

Uvjetno odbacivanje kaznene 

prijave 

Odustajanje od kaznenog 

progona uz odredivanje obveza 

pocinitelju 

DRŽAVNI 

ODVJETNIK 

SUD 

Odlucivanje o odredivanju mjera 

osiguranja prisutnosti okrivljenika i 

mjerama opreza npr. pritvor 

OBVEZE/MJERE/ 

SANKCIJE U 

ZAJEDNICI 

ZATVOR/ 

KAZNIONICA 

Uvjetni 

otpust 

O ostanku/povratku pocinitelja u zajednicu 

odlucuju državni odvjetnik i sud te posebno 

povjerenstvo vezano uz uvjetni otpust - u 

slucaju nesuradnje pocinitelja u svim 

slucajevima predvideni su mehanizmi 

smanjivanja rizika za zajednicu pa i 

izdvajanje pocinitelja iz zajednice. 

Slika 1. Rad s počiniteljem kaznenog djela u okviru probacije 

Počinitelja kaznenog djela je potrebno pratiti kroz fazu prije suđenja (uz 

državnog odvjetnika u postupku odlučivanja o kaznenom progonu, uvjetnog odbacivanja 

kaznene prijave ili odustajanja od kaznenog progona uz određivanje 

obveza počinitelju), kod odlučivanja o određivanju mjera osiguranja prisutnosti 

okrivljenika i mjerama opreza (npr. pritvor), za vrijeme suđenja (na zahtjev suda 

kod odlučivanja o izboru vrste kaznenopravne sankcije), za vrijeme izvršavanja 

obveza, mjera i sankcija (u zajednici ili u zatvoru) i nakon povratka u zajednicu 

(uvjetni otpust, postpenalni prihvat) – Slika 1. 

Potrebno je procijeniti potrebe počinitelja, razviti plan postupanja, povezati 

ga sa odgovarajućim pružateljima, nadzirati njegovo napredovanje, intervenirati 

ako je potrebno i zastupati/lobirati za njegove potrebe kada je to potrebno. U okviru 

obavljanja probacijskih poslova neophodno je osigurati tretman počinitelja 

kako bi se promijenili obrasci njegovog razmišljanja i ponašanja (stjecanje uvida, 

prihvaćanje odgovornosti, usvajanje samokontrole, učenje socijalnih vještina). 

Neprihvatljivo je da se, kao do sada uz zaštitni nadzor, počiniteljima kaznenih 

djela izriče posebna obveza sudjelovanja u postupku psihosocijalne terapije 

u specijaliziranim ustanovama u okviru nadležnih državnih tijela radi otklanjanja 

nasilničkog ponašanja, a da potom tu posebnu obvezu nije moguće provesti. 

Primjerice, na dan 31. prosinca 2010. godine izvršavalo se 316 presuda u 

kojima je izrečen zaštitni nadzor; u okviru tih presuda za 23 počinitelja je izre- 

363



čena ova posebna obveza koja se nije mogla izvršiti ni po jednoj presudi, poglavito 

zato jer nije riješeno pitanje financiranja tretmana. Kako bismo naznačili 

rizik koji neizvršavanje ove obveze donosi, potrebno je naglasiti da su ove presude 

posljedica počinjenja kaznenog djela iz članka 213. Kaznenog zakona RH – 

zapuštanje i zlostavljanje djeteta, najčešće zajedno s člankom 215.a Kaznenog 

zakona RH – nasilje u obitelji. Makar i samo na razini pretpostavke, također se 

može zaključiti i da bi suci počiniteljima kaznenih djela i više izricali ovu 

posebnu obvezu, kada bi znali da će se ona zaista i provoditi. 

U okviru obavljanja probacijskih poslova počinitelju je važno pružiti potrebne 

informacije vezano uz određeni probacijski posao, osigurati razumijevanje 

prava i odgovornosti, odrediti ciljeve i identificirati resurse da bi se ti ciljevi 

postigli, uz jasne upute osuđeniku i njegovo vođenje kroz proces. Počinitelj je 

odgovoran za suradnju u okviru zahtjeva programa i promjenu svojeg ponašanja. 

Temeljem dosadašnjeg iskustva možemo konstatirati da počinitelji nasilja 

imaju i drugih poteškoća (primjerice, mentalnu insuficijenciju, zlouporabu alkohola 

i droga, kockanje, poremećaje osobnosti, nezaposlenost) koje je u svrhu rehabilitacije 

počinitelja potrebno uzeti u obzir, a koje će u okviru obavljanja 

probacijskih poslova zahtijevati povezivanje sa zdravstvenim ustanovama, institucijama/udrugama 

koje provode tretman ovisnika, socijalnom službom i drugim 

organizacijama – Slika 2. 

zatvorski 

sustav 

ustanove 

za zaštitu 

djece 

volonteri 

policija 

lokalne 

vlasti 

centri za 

socijalnu skrb 

PROBACIJA 

Pocinitelj 

rehabilitacijski 

programi 

zavod za 

zapošljavanje 

zdravstvene 

ustanove 

lijecenje 

ovisnosti 

žrtva, 

oštecenik, 

obitelj žrtve 

obitelj 

pocinitelja 

Z 

A 

J 

E 

D 

N 

I 

C 

A 

Slika 2. Suradnja probacijske službe vezano za počinitelja s drugim organizacijama 

u zajednici 

364



Izvršavanje posebne obveze/mjere/sankcije pruža jedinstvenu priliku intervencije 

u životni stil počinitelja i prekida kruga nasilnog ponašanja. U svrhu 

ublažavanja već počinjenog nasilja i preveniranja daljnjeg nasilja, nužno će biti 

osigurati dobru međusobnu informiranost i komunikaciju svih u odmjeravanju i 

izvršavanju sankcije, što podrazumijeva multidisciplinarni pristup, umreženost 

relevantnih organizacija i brzu razmjenu podataka. Dobra razmjena informacija 

preduvjet je za inicijalnu kvalitetnu procjenu rizika i daljnje učinkovito upravljanje 

rizikom/slučajem. Učinkovita koordinacija postupanja prema počinitelju 

mora biti temelj cjelokupnog rada, kako bi se izbjegli propusti i "dupliranja" i da 

bi se što optimalnije iskoristila izrečena obveza/mjera/sankcija. U slučaju nesuradnje, 

izbjegavanja suradnje ili prestanka suradnje počinitelja nasilja, probacijski 

službenik žurno će interevenirati najprije prema počinitelju, a potom po potrebi 

i prema državnom odvjetniku ili sudu odnosnu sucu izvršenja, naglašavajući 

sve potencijalne rizike za žrtvu i zajednicu koje takvo ponašanje počinitelja 

može predstavljati. Razvoj dobre prakse vezano uz rad probacijskog sustava s 

počiniteljem nasilnih kaznenih djela u zajednici, a koja već postoji primjerice u 

Engleskoj (Home Office, 2010), biti će veliki izazov i za probaciju i za zajednicu. 

U početnoj fazi kada će se tek izrađivati procedure i protokoli obavljanja 

probacijskih poslova i suradnje, dobrom se čini ideja zajedničkog rada od samog 

početka, kroz zajedničke radionice i treninge probacijskih službenika, socijalnih 

radnika, policije, zdravstvenih djelatnika, službenika zatvorskog sustava. 

Rad sa žrtvom kaznenog djela s elementima nasilja u okviru probacije 

Vezano uz rad sa žrtvama, svakako bi trebalo slijediti europsku preporuku 

(Recommendation Rec (2006)8 of the Committee of Ministers) o pomoći žrtvama 

kaznenih djela. Naime, hoće li pravosudni sustav imati potreban legitimitet, 

ovisi i o tome kako se ponaša prema žrtvama – proceduralno (tj. kako ih tretira) 

i u izboru sankcija prema počiniteljima (Snacken, 2010). Za rad sa žrtvom 

potrebno je imati njezin pristanak za suradnju u okviru obavljanja probacijskih 

poslova. Odmah na početku važno je odrediti granice povjerenja, primjerice pojasniti 

da je u slučaju dobivanja određenih informacija probacijski službenik dužan 

intervenirati (npr. u situacijama koje ocjenjuje potencijalno rizičnima za ponavljanje 

kaznenog djela čak kada ih i žrtva moguće takvima ne doživljava). U 

okviru obavljanja probacijskih poslova žrtvi je važno prilaziti s poštovanjem i uz 

uvažavanje njezinog viđenja događaja i procjene situacije. Već slušanjem bez 

vrednovanja i inzistiranja (primjerice, problem bi mogao biti negativan stav 

prema osobi koja želi ostati u braku s nasilnikom ili inicijalno uopće ne želi suradnju 

s probacijskim službenikom), uz davanje kontakata gdje se sve i kakva 

pomoć pruža, žrtvi se osigurava važan oblik podrške. 

Kada to želi, žrtva bi trebala biti upoznata s uvjetima probacije počinitelja i 

imati mogućnost postavljanja pitanja kako se ti uvjeti odražavaju na nju i kako 

365



se taj proces odvija. Nadalje, ako to smatra potrebnim, žrtva bi trebala biti obaviještena 

o svim važnim momentima koji donose povećani rizik za nju i mogli bi 

dovesti do daljnje viktimizacije (npr. odustajanje počinitelja, puštanje iz zatvora) 

tijekom probacije. Iako je počinitelj kaznenog djela glavni primatelj probacijskih 

intervencija, zaštita žrtve i zajednice trebala bi biti glavni cilj i strategija, naročito 

primjerice u slučajevima obiteljskog nasilja (American Probation and Parole 

Association, 2001). Kod određenog tipa kaznenih djela probacijski službenik bi 

trebao imati periodični kontakt sa žrtvom/žrtvama, iako bi žrtvu primarno trebao 

usmjeriti prema ustanovama, organizacijama, institucijama koje pružaju pomoć, 

podršku i zaštitu žrtvama nasilja i fokusirane su na potrebe žrtve, obzirom probacijski 

službenik primarno radi s počiniteljem – Slika 3. 

Probacijski ured biti će obvezan pratiti i prikupljati informacije o mogućnostima 

pružanja psihosocijalne pomoći žrtvi, oštećeniku, obitelji žrtve. Na zahtjev 

državnog odvjetništva, suda, žrtve i oštećenika, sudjelovati će u organiziranju 

psihosocijalne pomoći žrtvi, oštećeniku i obitelji žrtve. Sukladno Zakonu o 

probaciji u organiziranju psihosocijalne pomoći žrtvi, oštećeniku i obitelji žrtve 

ne može sudjelovati službenik probacije kod kojeg je počinitelj kaznenog djela 

ili njegova obitelj u tretmanu, već to mora obavljati drugi probacijski službenik. 

Kada probacijski ured zaprimi zahtjev državnog odvjetnika, suda, žrtve, oštećećenika 

ili obitelji počinitelja pružit će podršku žrtvi, oštećeniku, obitelji žrtve ili 

policija 

organizacije za 

pomoć 

osobama s 

invaliditetom 

ustanove za 

zaštitu djece 

nevladine organizacije za 

pomoć žrtvama nasilja 

PROBACIJA 

Žrtva 

odjeli za organiziranje i 

pružanje podrške 

svjedocima i žrtvama pri 

županijskim sudovima 

centri za socijalnu 

skrb 

zdravstvene 

ustanove 

lokalne 

vlasti 

pravobranitelj/ica 

za ravnopravnost 

spolova/za djecu 

Z 

A 

J 

E 

D 

N 

I 

C 

A 

Slika 3. Suradnja probacijske službe vezano za žrtvu s drugim organizacijama u 

zajednici 

366



počinitelja i usmjeriti ih na programe, službe i državna tijela koja se bave pružanjem 

psihosocijalne pomoći te druge institucije po potrebi. 

Probacijske službenike potrebno je dodatno educirati kako bi raspolagali 

posebnim znanjima i vještinama rada sa žrtvama (naročito kod kaznenih djela 

obiteljskog nasilja, na štetu djece, itd.). 

Zaključak 

Probacijski uredi biti će procjenom, prijedlogom i provedbom uključeni 

tijekom predkaznenog i kaznenog postupka, kao i tijekom izvršavanja samih 

sankcija i mjera prema počiniteljima kaznenih djela s elementima nasilja. Procjena 

rizika je konstantan proces tijekom provođenja sankcije/mjere koja uključuje 

i upravljanje rizikom, evaluaciju učinkovitosti i re-procjenu, a sve svrhu 

minimaliziranja vjerojatnosti recidiva i rizika za žrtvu i zajednicu. Sve relevantne 

organizacije trebale bi biti uključene u koordinirano kreiranje i implementtaciju 

programa – inicijalnim informacijama, prijedlozima, provođenjem, praćenjem, 

izvještavanjem, pravovremenim i adekvatnim reakcijama. Navedeno će 

zahtijevati učestale kontakte između probacije i različitih organizacija i dobro 

osmišljene, što jednostavnije načine komunikacije. 

Smatramo da će obavljanje probacijskih poslova značajno pridonijeti boljem 

i objektivnijem utvrđivanju kriminogenih rizika i tretmanskih potreba počinitelja, 

većem izboru sankcija, posebnih obveza i mjera, kvalitetnijoj procjeni i 

donošenju odluka tijekom cijelog kaznenog postupka kao i kasnije tijekom izvršavanja 

kazneno-pravne sankcije, posebne obveze ili mjere. Vezano uz žrtvu, 

kojoj Zakon o probaciji daje poseban status, važno je napomenuti da će državni 

odvjetnik i sudac već tijekom kaznenog postupka žrtvu uputiti da se za pomoć 

može obratiti probacijskom uredu. Profesionalno obavljanje probacijskih poslova 

u cjelini rezultirati će podizanjem razine humanosti i zaštite ljudskih prava u 

izvršavanju kaznenopravnih sankcija. 

Literatura 

American Probation and Parole Association (2001). Summary of the Focus Group 

for the Project Protecting Victims through Community Supervision of Domestic 

Batterers. http://www.appa-net.org/dv/survey_focus_group.htm (14. siječanj 

2011) 

Akcijski plan razvoja probacije u Republici Hrvatskoj od 2010. do 2014. godine. 

Ministarstvo pravosuđa. Lipanj 2010. 

CEP (2010). Statement on Probation Values and Principles. http://www.cepprobation.org/default.asp?page_id=157&map_id=55 

(20. siječnja 2011.) 

Council of Europe (1997): Recommendation No. R (97) 12 of the Committee of 

Ministers to member states on staff concerned with implementation of sanctions 

367



or measures. https://wcd.coe.int/wcd/com.instranet.InstraServlet?command= 

com.instranet.CmdBlobGet&InstranetImage=566770&SecMode=1&DocId=57 

4846&Usage=2 

Council of Europe (2006). Recommendation Rec(2006)8 of the Committee of Ministers 

to member states on assistance to crime victims. https://wcd.coe. 

int/wcd/View Doc. jsp ?id= 011109&Site=CM 

EU Twinning Light project "Support to the Development of Probation Service in 

Croatia" (2007). Dokumentacija CARDS 2004 programa. Ministarstvo pravosuđa 

Republike Hrvatske. 

Homme Office (2010). Violent offender management: case studies. http://library. 

npia.police.uk/docs/hocrimereduc/tackling-knives-voobooklet.pdf (12. siječnja 

2011) 

Izvješće o radu Uprave za probaciju za 2009. godinu. Lipanj 2010. Ministarstvo 

pravosuđa. 

Kemshall, H. i Pritchard, J. (1999). Good Practise in Working with Violence. London: 

Jessica Kingsley Publishers. 

Maloić, S. i Šimpraga, D. (2007). Povjerenici za izvršavanje zaštitnog nadzora uz 

uvjetnu osudu i rada za opće dobro na slobodi: prvi "probacijski stručnjaci" u 

RH. Kriminologija i socijalna integracija, 14(2), 91-107. 

Pravilnik o načinu obavljanja probacijskih poslova. Narodne novine, br. 78/2010. 

Pravilnik o matici i osobniku osoba uključenih u probaciju. Narodne novine, br. 

78/2010. 

Pravilnik o izobrazbi službenika probacije. Narodne novine, br. 78/2010. 

Pravilnik o službenoj iskaznici službenika probacije. Narodne novine, br. 72/2010. 

Pravilnik o načinu provedbe inspekcijskog nadzora nad radom ureda za probaciju. 

Narodne novine, br. 83/2010. 

Pravilnik o načinu i mjestu provođenja psihosocijalnog tretmana. Narodne novine, 

br. 29/2005, 78/2006. 

Rajić, S., Maloić, S. i Knotek-Iveta, Ž. (2005). Izvršavanje uvjetne osude sa zaštitnim 

nadzorom i rada za opće dobro na slobodi: Alternativne sankcije u RH – stanje i 

perspektive. Kriminologija i socijalna integracija, 13 (1), 119-132. 

Snacken, S. (2010). The Impact of the Criminal and Social Context on Probation 

Systems in Europe–The Council of Europe Probation Rules in Context. Speech 

on Conference "Probation Works", Malaga, Spain, 28-29 May. http://www. 

cepprobation.org/uploaded_files/Malaga%20Conference%20Report.pdf 

Ustrojavanje hrvatske nacionalne probacijske službe. Petogodišnja strategija 2008.- 

12. Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske. Prosinac 2007. 

Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji. Narodne novine, br. 137/2009,14/201,60/2010. 

Zakon o probaciji. Narodne novine, br. 153/2009. 

368



Summary 

By the enactment of the Probation Act and the establishment of the Directorate 

of Probation and Support to Victims and Witnesses, began the process 

of creating the basic preconditions for the probation work that will also 

involve the work with violent offenders. 

Given the specifics of working with the violent offenders and their victims, 

especially given the complexity of violence risk assessment and management, 

it would be advisable to develop the probation work from the beginning in 

collaboration with state institutions and non-governmental organizations 

which are dealing with the same issue. To start this cooperation, a primary 

precondition is that the experts and community get familiar with the 

development of the probation system in Croatia – what is probation, how 

does probation work, legislative basis, the organization of probation services, 

probation activities, what is probation office, who is probation officer, who 

can be a probation client and which are the potential benefits of probation. 

The probation system in Croatia should contribute to a greater number of 

community sanctions and measures before a court verdict or after the trial 

which will be more demanding for offender. A fast delivery of relevant and 

reliable information about the violent offender, risk and treatment needs 

assessment, as well as a proposal for sanctions/measures to public 

prosecutors and judges should speed up the procedures. A greater accent will 

be given on offenders' rehabilitation and victims’ rights, individual programs 

will be more comprehensive, the execution of sanctions/measures carefully 

monitored and evaluated, offender treatment will be better coordinated and 

interventions and proceedings in case breaches or recidivism will be prompt. 

369



370



Stručni rad – UDK 343.8 

PROBACIJA – NOVA MOGUĆNOST UNAPRJEĐENJA 

ZAŠTITE OD NASILJA 

Dijana Šimpraga, prof. psihologije 




Medulićeva 34, Zagreb 

dijana.simpraga@pravosudje.hr 

Snježana Maloić, dipl.defek.-soc.pedag. 




Medulićeva 34, Zagreb 

snjezana.maloic@pravosudje.hr 

Sažetak 

Ustrojavanje probacijskog sustava u RH omogućit će izricanje različitih posebnih 

obveza, mjera i sankcija počiniteljima nasilja u svim fazama kaznenog 

postupka. Obavljanje probacijskih poslova uključivat će procjenu rizika od 

ponovnog nasilnog ponašanja, predlaganje mjere/posebne obveze/sankcije, 

detektiranje čimbenika/okolnosti koje pridonose nasilnom ponašanju i što treba 

činiti u budućnosti da bi se nasilje izbjeglo, prepoznavanje visoko-rizičnih 

situacija, osvještavanje posljedica koje trpi žrtva nasilja, prepoznavanje i 

promjenu ranijih obrazaca ponašanja. S obzirom da je nasilje izuzetno složen 

problem, obavljanje probacijskih poslova zahtijevati će usku suradnju probacije 

s različitim organizacijama u zajednici. 

Jedan od primjera modela suradnje u zajednici je engleski model MAPPA 

(Multi Agency Public Protection Arrangements). Radi se o setu aranžmana za 

upravljanje rizikom koji predstavljaju određeni seksualni i nasilni prijestupnici. 

Okuplja zajedno policiju, probaciju i zatvorski sustav i niz agencija kao 

što su službe za zaštitu djece, socijalna skrb, zdravstvo itd. društvene zajednice 

Adekvatan tretman i rehabilitacija počinitelja najbolja je dugoročna garancija 

zaštite potencijalnih žrtava i društva u cjelini, te nam se čini potrebnim 

naglasiti važnost međuresorske i interdisciplinarne suradnje u ovom segmentu, 

uz prezentiranje spomenutog modela suradnje kao jednog od modela 

kroz koji se ta suradnja pokazala ostvarivom i učinkovitom. 

371

Dijana Šimpraga i Snježana Maloić: Probacija – nova mogućnost unaprjeđenja zaštite 

od nasilja, str. 371.-378. 

Organizacijska struktura i probacijski poslovi 

U rujnu 2009. godine osnovana je Uprava za probaciju, kao upravna organizacija 

u sastavu Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, koja obavlja 

upravne i stručne poslove kod odlučivanja o kaznenopravnom progonu, izboru i 

izvršavanju kazneno-pravnih sankcija i mjera punoljetnom počinitelju kaznenog 

djela, kod organizacije podrške i pomoći žrtve i oštećeniku, te pomoći i podrške 

obitelji žrtve i obitelji počinitelja kaznenog djela. U okviru procesa cjelokupne 

reforme pravosuđa u ožujku 2010. godine za obavljanje ovih poslova ustrojena 

je Uprava za probaciju i podršku žrtvama i svjedocima. 

Zakon o probaciji donesen je u prosincu 2009. godine (Narodne novine 

br.153/09) čime su stvoreni temeljni preduvjeti za obavljanje probacijskih poslova 

u našoj državi. 

Upravu za probaciju i podršku žrtvama i svjedocima čini Središnji ured u 

Zagrebu i dvanaest područnih ureda za probaciju osnovanih za područja jedne ili 

više županija. Središnji ured ima dva sekora: Sektor za probaciju i Sektor za po- 

MINISTARSTVO PRAVOSUĐA 

Uprava za probaciju i podršku žrtvama i svjedocima 

Središnji ured 

Sektor za probaciju 

Sektor za podršku žrtvama i 

Odjel za 

razvoj i 

analitiku 

Odjel za 

zaštitni 

nadzor i rad 

za opće 

dobro na 

slobodi 

Odjel za 

probacijske 

poslove 

tijekom 

izvršavanja 

kazne 

zatvora i 

uvjetnog 

otpusta 

Odjel za 

probacijske 

poslove 

tijekom 

kaznenog 

postupka 

Odjel za 

organizaciju 

podrške 

žrtvama i 

svjedocima 

Odjel za 

razvoj i 

koordinaciju 

sustava 

podrške 

žrtvama i 

svjedocima 

1.Probacijski ured Bjelovar za područje Bjelovarsko-bilogorske 

bilogorske, Koprivničko 

ko-križevačke i Virovitičko 

podravske županije 

2. Probacijski ured Dubrovnik za područje Dubrovačko 

ko-neretvanske 

županije 

3. Probacijski ured Osijek za područje Osiječko 

ko-baranjske i Vukovarsko-srijemske 

srijemske županije 

4. Probacijski ured Požega 

za područje Požeško 

ko-slavonske i Brodsko-posavske 

županije 

5. Probacijski ured Pula za područje Istarske županije 

6. Probacijski ured Rijeka za područje Primorsko-goranske i Ličko 

ko-senjske 

županije 

7. Probacijski ured Sisak za područje Sisačko 

ko-moslavačke 

županije 

8. Probacijski ured Split za područje Splitsko-dalmatinske 

županije 

9. Probacijski ured Varaždin 

za područje Varaždinske 

dinske, Međimurske i Krapinsko-zagorske 

županije 

10. Probacijski ured Zadar za područje Zadarske i Šibensko-kninske 

kninske županije 

11. Probacijski ured Zagreb I za područje Grada Zagreba 

12. Probacijski ured Zagrebu II za područje Zagrebačke i Karlovačke 

županije 

Slika 1. Ustroj Uprave za probaciju i podršku žrtvama i svjedocima 

372



dršku žrtvama i svjedocima. Unutar Sektora za probaciju nalaze se četiri odjela: 

Odjel za zaštitni nadzor i rad za opće dobro na slobodi, Odjel za probacijske poslove 

tijekom izvršavanja kazne zatvora i uvjetnog otpusta, Odjel za probacijske 

poslove tijekom kaznenog postupka i Odjel za razvoj i analitiku. Unutar Sektora 

za podršku žrtvama i svjedocima nalazi se Odjel za organizaciju podrške žrtvama 

i svjedocima i Odjel za razvoj i koordinaciju sustava podrške žrtvama i 

svjedocima (vidjeti Sliku 1). Uredi za probaciju nalaze se u gradovima: Bjelovar, 

Dubrovnik, Osijek, Požega, Pula, Rijeka, Sisak, Split, Varaždin, Zadar i Zagreb 

(I i II). 

Probacijski uredi obavljaju poslove vezane uz procjenu kriminogenih rizika 

počinitelja kaznenih djela i tretmanskih potreba, posredovanja u popravku ili 

naknadi štete počinjene kaznenim djelom, nadzora izvršavanja mjera opreza i 

mjera utvrđenih rješenjem o određivanju istražnog zatvora u domu. Organiziraju 

izvršavanje sankcija i mjera u zajednici, surađuju s kaznionicama i zatvorima 

kod pripreme zatvorenika za korištenje pogodnosti izvan kaznionica i zatvora, 

obavljaju poslove pripreme prihvata zatvorenika nakon otpusta, organiziraju i 

provode nadzor uvjetno otpuštenih osuđenika u suradnji sa sucima izvršenja. Na 

zahtjev suca izvršenja prikupljaju podatke bitne za odlučivanje o odgodi izvršavanja 

kazne zatvora i prekida izvršavanja kazne zatvora. Obavljaju poslove 

organizacije podrške i pomoći žrtvi i oštećeniku, te podrške i pomoći obitelji 

žrtve i obitelji počinitelja kaznenog djela. 

Počinitelji kaznenih djela s elementima nasilja u probacijski sustav bit će 

uključeni već kod procjene rizika i odlučivanja o kaznenom progonu, nadalje u 

fazi odlučivanja o kaznenopravnoj sankciji, potom tijekom izvršavanja sankcija i 

mjera u zajednici ili tijekom izvršavanja kazne zatvora vezano uz izlaske u 

primarnu sredinu i odlučivanje i nadzor uvjetnog otpusta. 

Tijekom 2010. godine, u okviru izvršavanja uvjetne osude sa zaštitnim 

nadzorom oko 60% klijenata su bili počinitelji nasilja u obitelji, zlostavljanja i 

zanemarivanja djece i neadekvatnog roditeljskog postupanja. Za očekivati je da 

će i ubuduće ovi počinitelji biti u značajnom broju klijenti probacijske službe. 

Stoga, kako bi se probacijski poslovi vezani uz počinitelje nasilnih kaznenih 

djela i žrtve mogli kvalitetno obavljati, nužna će biti dobra suradnja probacije s 

drugim institucijama i zajednicom općenito. 

Model međuresorne suradnje 

U okviru bilateralnih projekata s ciljem pružanja podrške u razvoju probacijskog 

sustava u Republici Hrvatskoj, koji su se proteklih godina provodili u našoj 

zemlji, imali smopriliku upoznati se s razvijenim europskim probacijskim sustavima 

koji imaju dugogodišnju tradiciju. Jedan od takvih sustava je engleski 

model međuresorne suradnje na problemu nasilja, tzv. MAPPA (Multi Agency 

Public Protection Arrangements) u kojem je probacija baza oko koje se okuplja 

373



interdisciplinarni tim stručnjaka koji se bave ovom problematikom. 

Radi se o setu aranžmana u okviru kojih policija, probacija i zatvorski sustav 

rade zajedno s drugim institucijama, agencijama na upravljanju rizicima koje 

predstavljaju počinitelji nasilnih i seksualnih delikata, a sa svhom zaštite društvene 

zajednice. Ovakav model suradnje osmišljen je nakon nekoliko slučajeva s 

tragičnim ishodom, u kojima se uočila potreba za ovakvim pristupom u zajedničkom 

radu. 

• Državne institucije koje se odgovorne za uspostavljanje MAPPA aranžmana 

na lokalnoj razini su policija, probacija i zatvorski sustav, a ostale 

agencije koje su prema zakonu dužne surađivati u ovakvom načinu 

rada su:Socijalna služba 

• Zdravstvo 

• Zavodi za zapošljavanje 

• Timovi za maloljetne delinkvente 

• Sustav koji se bavi stanovanjem 

• Sustav obrazovanja 

• Odgovorni za elektronsko nadziranje (vidjeti Sliku 2). 

Na čelu lokalnih MAPPA odbora su MAPPA koordinatori, koji mogu biti 

na tri različite razine. Koordinatori ujedno vode redovite MAPPA sastanke na 

kojima se definiraju postupaci upravljanja rizikom i odgovornosti. Postoje tri 

razine MAPPA sastanaka: 

Identifikacija počinitelja 

ZAŠTITA 

DJECE 

ZDRAVSTVO 

POLICIJA 

PROBACIJA 

MAPPA 

koordinacija 

Razmjena 

informacija 

Procjena 

rizika 

Upravljanje 

rizikom 

ZATVORSKI 

SUSTAV 

ŽRTVA 

SOCIJALNA 

SLUŽBA 

STANOVANJE 

Slika 2. Shema međuresorne suradnje (MAPPA koordinacija) 

374



1. razina – za slučajeve kod kojih rizikom može upravljati samo jedna ili 

dvije agencije (npr. probacija i policija) 

2. razina – za slučajeve kada je potrebno uključiti više od jedne agencije 

3. razina – za "kritične slučajeve" kada je potrebno uključti iskusnije službenike 

iz pojedinih institucija koji mogu odobriti korištenje dodatnih resursa 

(npr. intenzivni nadzor ili hitan smještaj). 

Kako bi MAPPA ispunila svoju svrhu – smanjenje vjerojatnosti da počinitelji 

kazenih nasilnih djela i seksualnih delikata ponovo počine takvo djelo i zaštita 

zajednice uključujući i žrtve, postavljena su četiri osnovna cilja: 

1. Identificirati sve relevantne počinitelje koji predstavljaju rizik s obzirom 

na prirodu svog kriminalnog ponašanja 

2. Razmijeniti relevantne informacije među onim institucijama/agencijama 

koje su uključene u procjenu tog rizika 

3. Procijeniti rizik od ozbiljne štete (ozbiljnih posljedica) 

4. Upravljati tim rizikom 

Identifikacija relevantnih počinitelja 

Osnovna pretpostavka da se identificiraju svi relevantni počinitelji kojima 

će se MAPPA baviti je postojanje jasnih indikatora i kriterija za odabir. Svaka 

institucija (policija, probacija, zatvorski sustav) u okviru svoje nadležnosti i kroz 

svoje procedure i postupke identificira ove počinitelje. Jednom kada su oni 

identificirani, sigurno je da će biti i adekvatno nadzirani, odnosno da će se njima 

adekvatno upravljati. Postoji zakonska obveza da se relevantni počinitelji identificirakju 

u propisanom roku (od prijema u zatvor, bolnicu, ili ako se radi o 

zatvorskoj kazni određeni broj mjeseci prije planiranog izlaska na slobodu). Svi 

identificirani slučajevi unose se u posebnu bazu podataka kojoj ima pristup lokalni 

MAPPA koordinator. Razdoblje unutar kojeg će se MAPPA baviti nekim 

počiniteljem je vrlo različit i može biti od nekoliko mjeseci do doživotno, ovisno 

o vrsti počinjenog djela i izrečenoj kazni. 

Tri su osnovne kategorije počinitelja kojima se MAPPA bavi: 

a) Registrirani počinitelji seksualnih delikata – radi se o počiniteljima čije 

podatke (ime, adresu, osobne podatke) policija bilježi u posebni registar. 

Ti počinitelji se mogu nalaziti u registru minimalno 12 mjeseci, do 

doživotno, što ovisi o njihovoj dobi, dobi žrtve, prirodi počinjenog djela 

i vrsti kazne koja im je izrečena. 

b) Nasilni počinitelji koji su osuđeni na 12 i više mjeseci zatvora ili na 

bolničko liječenje i koji su na slobodi pod probacijskim nadzorom. U 

ovoj kategoriji je i mali broj počinitelja kojima je zabranjeno raditi s 

djecom. 

375



c) Drugi opasni počinitelji – oni počinitelji koji su počinili nasilno djelo ili 

seksualni delikt u prošlosti, a za koje se smatra da postoji rizik od 

nanošnja ozbiljne štete zajednici 

Razmjena relevantnih informacija 

Razmjena informacija između institucija/agencija o žrtvama, počiniteljima 

i njihovim slučajevima slijedi određene zakonske odredbe i određena načela. 

Kvaliteta procjena rizika i planova upravljanja rizikom ovisi o kvaliteti razmjene 

informacija među uključenim u MAPPA sastanke. Svaka agencija odgovorna je 

za ažuriranje podataka iz svoje nadležnosti. Postoje jasna načela po kojima 

MAPPA agencije mogu razmjenjivati informacije među sobom i kada nadležno 

tijelo može otkriti informaciju drugim osobama/agencijama izvan MAPPA-e 

(npr. pravna osoba u kojoj se izvršava rad za opće dobro ima potrebu biti informirana 

o potencijalnom riziku koji počinitelj koji radi tamo predstavlja), naravno 

pri tome poštujući svu zakonsku regulativu vezanu za zaštitu osobnih podataka. 

Svaka uključena strana ima zakonsko ovlaštenje za razmjenu informacija, 

osobito policija, probacija i zatvorski sustav, i ona mora biti u skladu sa odredbama 

zakona o zaštiti osobnih podataka. Informacije se razmjenjuju samo kada 

je to neophodno, a to je u svrhu izrade adekvatne procjene rizika i plana upravljanja 

tim rizikom. Da bi se ispoštovalo načelo proporcionalnosti razmjene 

informacija mora biti jasno da se procjena rizika i plan upravljanja tim rizikom 

ne bi mogli napraviti na drugačiji način nego razmjenom relevantnih informacija. 

Svaka razmjena informacija mora biti sigurna i povjerljiva. 

Procjena rizika 

Procjena rizika i identifikacija čimbenika koja može doprinjeti činjenju 

kaznenih djela odnosno kriminalnom ponašanju je polazište za cjelokupni rad s 

počiniteljima kaznenih djela. U Engleskoj i Walesu, za tu svrhu koristi se jedinstveni 

instrument (OASYS). Radi se o sveobuhvatnom instrumentu koji koriste 

i probacijska i zatvorska služba, a primjenjuje se na sve počinitelje. Ovaj instrument 

za procjenu kriminogenih rizika i tretmenskih potreba uključuje statičke 

čimbenike koji su povezani s vjerojatnošću ponovne osude, ali i dinamičke 

čimbenike koji su povezani i s vjerojatnošću ponovne osude i s rizikom od nanošenja 

ozbiljne štete, a uključuje analizu djela, smještaj, obrazovanje, zapošljavanje, 

upravljanje financijama, odnose, životni stil, zlopuporabu droge, alkohola, 

emocionalnu prilagodbu, razmišljanje i ponašanje, stavove. Ozbiljna šteta je u 

ovom slučaju definirana kao "događaj opasan/traumatičan po život zbog kojeg bi 

oporavak, fizički i/ili psihološki, mogao biti težak ili nemoguć". Kada se procjenjuje 

rizik od nanošenja ozbiljne štete, tada se identificira: vjerojatnost da do- 

376



đe do ozbiljne štete, koji je vjerojatni učinak i koja je vjerojatna žrtva. Počinitelji 

mogu biti procjenjeni u četiri razine rizika: niski, srednji, visoki i vrlo visoki 

rizik. 

Upravljenje rizikom 

Razina rizika u koju je počinitelj svrstan tijekom procjene iziskuje jasan, 

detaljan i precizan plan postupanja s rizikom koji sadrži slijedeće elemente: 

• Uključene sve potrebne službe (identificirati druge okvire upravljanja 

rizikom koji se koriste, npr. procedure za očuvanje sigurnosti djece) 

• Postojeća potpora / kontrole (npr. smještaj, emocionalna i financijska 

podrška obitelji) 

• Dodatne mjere za posebne opasnosti (npr. ograničenje kretanja, elektronički 

nadzor) 

• Tko poduzima radnje i kada (imenom i prezimenom, u kojoj službi je 

odgovoran i za što) 

• Dodatni uvjeti / potrebe za postupanje prema određenim opasnostima 

• Razina kontakta (kućne posjete, dogovoreni kontakti drugih službi, pohađanje 

tretmanskih programa, i dr.) 

Zaključak 

Adekvatan tretman i rehabilitacija počinitelja nasilja najbolja je dugoročna 

garancija zaštite potencijalnih žrtava i društva u cjelini, te se čini potrebnim 

naglasiti važnost međuresorne i interdisciplinarne suradnje u ovom području. 

U slučaju kada se dogodi neko ozbiljno kazneno djelo nasilja, kada jedan 

partner ubije drugog, kada stradaju i djeca, nastane kaotična situacija u kojoj je 

službe jedne na drugu prebacuju odgovornost, tko je što trebao napraviti, tko je 

što propustio napraviti, ali kakvim god zaključcima ovakve rasprave završile 

činjenica je da je društvu, zajednici nanesena nepovratna šteta jer su izgubljeni 

ljudski životi. 

Isto tako je činjenica da se mnoge institucije u našem društvu bave problemom 

nasilja – centri za socijalnu skrb, obiteljski centri, policija, zatvorski sustav, 

sudovi, probacija, zdravstvo, oni koji provode tretman nasilnika i druge 

institucije i pojedinci. 

Sve te institucije i stručne osobe više ili manje međusobno surađuju, međutim 

čini se da ta suradnja i komunikacija nije dovoljna, često je nekonzistentna 

i neučinkovita. Čini se da je od krucijalne važnosti da se informacije i znanje 

koje pojedine institucije i stručnjaci imaju podijele, da se procijeni koliki rizik 

postoji i napravi zajednički plan upravljanja rizičnim pojedincem. 

377



Literatura 

Brošura "Možemo zajedno" (2010). Zagreb: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi 

MAPPA Guidance (2009). National Offender Management Service: Ministry of 

Justice. 

Uredba o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva pravosuđa, Narodne novine, broj 38/10 

www.probation.justice.gov.uk 

Zakon o probaciji, Narodne Novine 153/09 

Summary 

The tasks of the probation system will enable the imposition of different 

obligations, measures and sanctions perpetrators of violence at all stages of 

criminal proceedings. Performance of probation work will include assessing 

the risk of recurring violence, proposing measures / specific obligations / 

sanctions, detecting factors / circumstances that contribute to violent 

behavior and what to do in the future to avoid violence, identification of 

high-risk situations, awareness of the consequences of suffering victim of 

violence, recognition, and change the previous behavior patterns. Given 

that violence is an extremely complex problem, the performance of 

probation work will require close collaboration between probation with 

various community organizations. 

One example of a model of cooperation in the community is an English 

model MAPPA (Multi Agency Public Protection Arrangements). It is a set 

of arrangements for managing risks posed by certain sexual and violent 

offenders. Brought together police, probation and prison system and a 

number of agencies such as child protection services, welfare, health, social 

communities, etc. Nice adequate treatment and rehabilitation of offenders is 

the best long-term of guarantee to protect potential victims and society as a 

whole, and we it seems necessary to emphasize the importance-term 

interdepartmental and interdisciplinary cooperation in this segment, the 

presentation of this model of cooperation as one of the models through 

which this cooperation proved achievable and effective. 

378



Stručni rad – UDK 343.143(497.5) 

343.988(497.5) 

RAZVOJ SUSTAVA PODRŠKE ŽRTVAMA I SVJEDOCIMA U 

REPUBLICI HRVATSKOJ 

Nikica Hamer Vidmar, prof. psihologije 


Medulićeva 34, 

Zagreb 

nvidmar@pravosudje.hr 

Sažetak 

Cilj ovog rada je prikazati na koji način funkcionira sustav podrške žrtvama i 

svjedocima u Republici Hrvatskoj. 

Kako bi se žrtvama i svjedocima olakšalo svjedočenje, pružile potrebne informacije, 

umanjili strahovi i neizvjesnost te umanjile moguće negativne posljedice 

svjedočenja uspostavljen je sustav podrške žrtvama i svjedocima na 

dvije razine i to pri Ministarstvu pravosuđa i pri sudovima. 

U Ministarstvu pravosuđa, u Upravi za probaciju i podršku žrtvama i svjedocima, 

u sklopu Sektora za podršku žrtvama i svjedocima osnovana su dva 

odjela i to: 

1. Odjel za razvoj i koordinaciju sustava podrške žrtvama i svjedocima i 

2. Odjel za organizaciju podrške žrtvama i svjedocima 

Također na 7 županijskih sudova i to u Zagrebu, Zadru, Vukovaru, Osijeku, 

Splitu, Rijeci i Sisku osnovani su Odjeli za organiziranje i pružanje podrške 

svjedocima i žrtvama. 

Djelatnici odjela uz pomoć volontera pružaju emocionalnu podršku i praktične 

informacija svjedocima i žrtvama u fazi istrage i glavne rasprave. Djelatnici 

Odjela pružaju informacije i telefonskim putem onim svjedocima i žrtvama 

koje samoinicijativno nazovu, a nakon što su primili sudski poziv koji 

sadrži tekst sa informacijama o Odjelu. 

Zahvaljujući dosadašnjim pozitivnim rezultatima kao i iskustvu u radu s volonterima, 

koji su posebno educirani za pružanje podrške, sustav će se i dalje 

razvijati. 

379

Nikica Hamer Vidmar: Razvoj sustava podrške žrtvama i svjedocima u Republici 

Hrvatskoj, str. 379.-389. 

Kada i kako je sve počelo 

Razvoj sustava podrške žrtvama i svjedocima u Republici Hrvatskoj na 

institucionalnoj razini započeo je 2006. godine osnivanjem 1 Odjela za podršku 

svjedocima i sudionicima u postupcima za kaznena djela ratnih zločina, u Ministarstvu 

pravosuđa, u Upravi za međunarodnu pravnu pomoć, suradnju i ljudska 

prava. Potreba za osnivanjem takvog odjela ukazala se zbog povećanog broja 

predmeta ratnih zločina koji su se počeli procesuirati na županijskim sudovima 

diljem Republike Hrvatske, ali i zbog naznaka da će neke predmete ratnih 

zločina Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) ustupiti 

sudovima u Hrvatskoj. Jedan od zahtjeva za ustupanje predmeta hrvatskim 

sudovima bio je organiziranje i osiguranje podrške žrtvama i svjedocima. Kako 

se predmeti ratnih zločina u Hrvatskoj procesuiraju na svim županijskim sudovima 

kao najjednostavnije rješenje činilo se osnovati Odjel za podršku pri Ministarstvu 

pravosuđa. 

Paralelno s osnivanjem Odjela za podršku u Ministarstvu pravosuđa Veleposlanstvo 

Velike Britanije u suradnji s Ministarstvom pravosuđa tijekom 2005. 

godine započelo je realizaciju projekta "Podrška žrtvama kriminaliteta". Projekt 

se provodio u Vukovaru i Sisku, a okončan je u travnju 2008. godine. Projekt je 

rezultirao osnivanjem Udruge volontera za podršku žrtvama/svjedocima i Ureda 

za podršku žrtvama i svjedocima pri Županijskom sudu u Vukovaru. 

Zahvaljujući iskustvima stečenim tijekom provođenja navedenog projekta 

došlo se do zaključka da je potrebno proširiti nadležnost Odjela za podršku pri 

Ministarstvu pravosuđa. Nadležnost je proširena i na žrtve i svjedoke i ostalih 

težih kaznenih djela, tako da je Odjel 2008. godine promijenio naziv u Odjel za 

podršku žrtvama i svjedocima u kaznenim postupcima i postupcima za kaznena 

djela ratnih zločina, te je premješten u Upravu za kazneno pravo 2 . 

Nakon okončanja projekta "Podrška žrtvama kriminaliteta", a u želji da se 

sustav podrške razvije i na drugim sudovima Ministarstvo pravosuđa i Program 

Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) početkom 2008. god. započeli su provođenje 

projekta "Pomoć razvoju sustava podrške svjedocima i žrtvama u Hrvatskoj". 

Kao rezultat projekta osnovani su Odjeli za organiziranje i pružanje podrške 

svjedocima i žrtvama pri četiri županijska suda i to u Zadru, Zagrebu, Vukovaru 

i Osijeku. Projekt je nastavljen 2010. godine osnivanjem odjela na još tri 

županijska suda i to u Splitu, Sisku i Rijeci. 

S obzirom na intenzitet širenja sustava podrške i osnivanje novih odjela za 

podršku na sudovima bilo je potrebno ojačati kapacitet Odjela pri Ministarstvu 

pravosuđa. Stoga je 2010. god. Odjel premješten u Upravu za probaciju i podršku 

žrtvama i svjedocima 3 , te je tako postao dio Sektora za podršku žrtvama i 

1 Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva pravosuđa 

(NN 65/05) 

2 Uredba o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva pravosuđa (NN 77/08) 

3 Uredba o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva pravosuđa (NN 38/10) 

380



svjedocima. Odjel je promijenio naziv u Odjel za organizaciju podrške žrtvama i 

svjedocima. Pored tog odjela osnovan je i Odjel za razvoj i koordinaciju sustava 

podrške žrtvama i svjedocima. 

Kako funkcionira sustav podrške žrtvama i svjedocima 


Odjel za razvoj i koordinaciju sustava podrške žrtvama i svjedocima ima 

zadaću koordinacije i nadzora nad radom odjela za organiziranje i pružanje podrške 

svjedocima i žrtvama na sudovima (sedam odjela pri županijskim sudovima 

u Osijeku, Zagrebu, Zadru, Vukovaru, Sisku, Splitu i Rijeci), te organiziranja 

i provođenja edukacija i supervizije za djelatnike odjela i volontere. Odjel 

sudjeluje u radu Vladinog Povjerenstva za praćenje i unaprjeđenje sustava podrške 

žrtvama i svjedocima, te ima zadaću izrade strateških dokumenata za zaštitu 

i unaprijeđenije prava žrtava i svjedoka. 

Odjel za organizaciju podrške žrtvama i svjedocima sudjeluje u organiziranju 

psihosocijalne pomoći, pruža psihološku pomoć i opće pravne informacije 

žrtvama i svjedocima, u premetima ratnih zločina i ostalih težih kaznenih djela. 

Informacije o žrtvama i svjedocima koji su pozvani na sudove svjedočiti u 

predmetima ratnih zločina Odjel dobiva od sudova, dok informacije o svjedocima 

koji su iz inozemstva pozvani svjedočiti u Republiku Hrvatsku, te državljanima 

Republike Hrvatske koji trebaju svjedočiti u drugim državama dobiva od 

Sektora za međunarodnu suradnju. Kontakt sa žrtvama i svjedocima ostvaruje se 

putem informativnih pisama koja se upućuju žrtvama i svjedocima, te tako dobivaju 

informacije o svojim pravima i načinima na koje mogu dati iskaz. Žrtvama 

i svjedocima ratnih zločina djelatnice Odjela obraćaju se i telefonskim 

putem kako bi im dale dodatne informacije te ih motivirale za svjedočenje. 

Ukoliko se radi o većem broju svjedoka koji trebaju svjedočiti u inozemstvu 4 , u 

predmetima ratnog zločina, pokazalo se korisnim organiziranje grupnih sastanaka. 

Takvi sastanci prilika su da se svjedocima daju sve potrebne informacije o 

tijeku postupka, njihovim pravima, načinu organizacije njihova odlaska na sud, 

te ulozi ostalih sudionika postupka. Svjedocima koji žele svjedočiti u inozemstvu, 

ali se boje za svoju sigurnost, imaju zdravstvenih problema ili zbog starosti 

ne mogu putovati javnim prijevozom može se osigurati prijevoz i fizička zaštita 

u dogovoru s djelatnicima MUP-a RH. U predmetima ratnih zločina koji se procesuiraju 

na sudovima na kojima nisu osnovani odjeli za podršku djelatnica Ministarstva 

pruža podršku na sudu. 

4 Uglavnom se radi o svjedočenju u Srbiji pred Višim sudom u Beogradu, a imali smo i jedan 

predmet pred Višim sudom u Podgorici u Crnoj Gori 

381



Odjeli za organiziranje i pružanje podrške svjedocima i žrtvama na sudovima 

Rad Odjela za organiziranje i pružanje podrške svjedocima i žrtvama koji 

su osnovani na županijskim sudovima, te su dio ureda predsjednika, reguliran je 

Zakonom o sudovima 5 i Sudskim poslovnikom 6 . U odjelima su zaposlena po dva 

djelatnika koji uz pomoć volontera pružaju podršku žrtvama i svjedocima. Angažman 

volontera reguliran je također Sudskim poslovnikom 7 i Zakonom o 

volonterstvu 8 . 

Djelatnici odjela podršku žrtvama i svjedocima, osim na navedenim županijskim 

sudovima pružaju i na općinskim sudovima (za teža kaznena djela), a 

koji su u nadležnosti njihovih županijskih sudova. U Zadru i Vukovaru podršku 

pružaju žrtvama i svjedocima i na Prekršajnom sudu, za prekršaje obiteljskog 

nasilja. 

Volonteri imaju značajnu ulogu u radu odjela jer oni svojim dobrovoljnim 

radom uvelike pomažu djelatnicima odjela. Volonteri su uglavnom studenti psihologije, 

prava, defektologije, socijalnog rada, ali ima ih i iz redova osoba koje 

su diplomirale i u fazi traženja posla odlučili su se za volontiranje. Volonteri 

nakon selekcijskog intervjua prolaze dvodnevnu obuku koja obuhvaća pravne i 

psihološke aspekte svjedočenja, te praktične vježbe. Tek nakon probnog rada 

dobivaju dozvolu za samostalno volontiranje, a uglavnom volontiraju u paru. 

Volonteri moraju sudjelovati na redovnim mjesečnim supervizijskim sastancima 

te se za njih organiziraju i tematske edukacije (na teme: obiteljsko nasilje, stres, 

trauma i posljedice traume, komunikacijske vještine, posljedice seksualnog nasilja). 

Volonteri su do sada odradili preko 3000 sati što predstavlja značajan doprinos 

ne samo radu odjela za podršku na sudovima nego i promicanju volonterstva 

u Republici Hrvatskoj. Volontirajući u odjelima za podršku mladi ljudi 

stječu korisna stručna znanja i vještine ali i pomažu članovima svoje zajednice i 

promiču duh humanosti i bude vjeru da još uvijek ima ljudi koji su spremni 

pokloniti svoje vrijeme i pomoći onima kojima je potrebno. 

Djelatnici odjela informacije o zakazanim raspravama i pozvanim svjedocima 

dobivaju od zapisničarki kako bi mogli planirati rad i angažman volontera. 

Svjedoci informaciju o postojanju odjela na sudu dobivaju neposredno s 

pozivom, jer je tekst s informacijom o odjelu sastavni dio sudskog poziva. Svjedoci 

koji imaju nekih pitanja ili nedoumica prije rasprave nazivaju djelatnike 

odjela. Najveći broj poziva zaprima Odjel na Županijskom sudu u Zagrebu, i od 

početka rada 01.05.2008.god. do 31.12.2011. god. zaprimili su preko 2700 poziva. 

Najčešći su upiti vezani za vrstu kaznenog djela, jer svjedoci često uopće 

ne znaju zbog kojeg kaznenog djela su pozvani na sud. Svjedoci često traže 

5 Zakon o sudovima, pročišćeni tekst zakona, NN 150/05, 16/07, 113/08, 153/09. 

6 Sudski poslovnik, NN 158/09. 

7 čl. 57. 

8 NN 58/07, čl. 7. 

382



pravne savjete i pravnu pomoć, žele ispričati svoj nedolazak zbog bolesti ili poslovne 

spriječenosti ili ih naprosto zanima zašto moraju ponovno svjedočiti u istom 

predmetu. 

Zadaća odjela za podršku je pružanje emocionalne podrške i praktičnih informacija, 

neposredno prije, tijekom i nakon rasprave ili istražnog ročišta, kao i 

putem telefona kao što je već navedeno. 

Emocionalna podrška odnosi se na ublažavanje stresa, straha i nelagode 

kod žrtava i svjedoka razgovorom u čekaonici, gdje ne postoji mogućnost za 

susret s optuženikom, članovima njegove obitelji ili novinarima. 

Praktične informacije odnose se na pojašnjenje procedure, odnosno faza 

kaznenog postupka, pojašnjenja uloge sudionika postupka, kao i uloge svjedoka 

ili oštećenika, te informiranje svjedoka/žrtve o njegovim pravima. Razgovor sa 

žrtvom ili svjedokom prije rasprave prilika je da se dobiju i neke informacije o 

njegovu zdravstvenom stanju, a koje bi sucu mogle biti od koristi tijekom vođenja 

rasprave, kako bi dodatno mogao obratiti pažnju na ponašanje i općenito 

stanje žrtve ili svjedoka tijekom iskazivanja. 

Ukoliko je svjedok izrazito uznemiren i preplašen osoba koja pruža podršku 

može biti prisutna i u sudnici tijekom davanja iskaza. Jedna svjedokinja je 

slikovito pojasnila zašto je njoj bila važna i korisna prisutnost djelatnice odjela u 

sudnici rekavši: "Bilo mi je lakše jer sam osjećala da je u sudnici bio netko moj". 

Navedeno govori o tome da svjedoci djelatnike odjela i volontere doživljavaju 

kao osobe koje su tu da im pomognu i koje im vjeruju, da im je teško i nelagodno 

prolaziti sudsku proceduru. Uloga djelatnika odjela nije da procjenjuju 

vjerodostojnost iskaza svjedoka već ublažavanje nelagode i straha. Ne smiju sa 

svjedocima razgovarati o sadržaju iskaza i na bilo koji način utjecati na njihov 

iskaz. 

Nakon davanja iskaza, ukoliko se svjedok osjeća dezorijentirano, ukoliko je 

malaksao ili osjeća da ne može odmah napustiti zgradu suda, djelatnik odjela ili 

volonter otpratit će ga do čekaonice kako bi se pribrao, sabrao misli i dojmove 

nakon suđenja. Ponekad svjedoci žele malo prokomentirati svoje svjedočenje, u 

smislu svog ponašanja i "držanja" tijekom iskazivanja. Često pitaju: "Kakav sam 

bio, je li bilo dobro?". Svjedoci traže podršku, potrebno im je neko vrijeme da se 

vrate u realnost. S obzirom na to da svjedoci imaju pravo i na povrat putnog 

troška, što uglavnom mogu ostvariti nakon što je rasprava dovršena, volonteri ih 

nakon rasprave upućuju i često prate do računovodstva. 

Zašto je uopće važno osigurati podršku žrtvama i svjedocima 

Kako bi se lakše sagledala važnost i uloga pružanja podrške žrtvama i svjedocima 

potrebno je sagledati položaj žrtve u kaznenopravnom sustavu, njezina 

prava ali i općenito stav društva prema žrtvama. Kazneni sustav Republike Hrvatske 

u najvećoj mjeri posvećuje pažnju pravima optuženika ili osuđenika dok 

se na prava žrtve ili oštećenika, koja su također propisana Zakonom o kaznenom 

383



postupku 9 u manjoj mjeri obraća pažnja. Žrtve imaju pravo na informaciju i 

objašnjenje, poštovanje i dostojanstvo, kao i pravo na sudjelovanje u svim stadijima 

kaznenog postupka. Imaju pravo na pravni savjet i besplatnu pravnu pomoć, 

zaštitu, naknadu štete, te na različite oblike pomoći (zdravstvenu, socijalnu, 

psihološku, emocionalnu, materijalnu) kako navodi Turković (2004). 

Novi Zakon o kaznenom postupku 10 koji bi trebao stupiti na snagu 01. rujna 

2011.god. (već se primjenjuje za predmete iz nadležnosti USKOK-a) donosi velike 

izmjene u pravnom položaju žrtve. Kako navodi Brnetić (2010) novi Zakon 

razlikuje žrtvu i oštećenika, za žrtve predviđa djelotvornu psihološku i drugu 

stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih 

djela. Prema ovom zakonu žrtve imaju pravo na savjetnika na teret proračunskih 

sredstava prije davanja iskaza u kaznenom postupku, te pri donošenju 

imovinskopravnog zahtjeva, a ako trpe teža psihofizička oštećenja ili teže posljedice 

kaznenog djela imaju pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete 

iz državnog proračuna. 

Međutim važno je razmotriti i činjenicu da žrtve okolina uglavnom doživljava 

kao slabe, naivne, nekompetentne, nesretne, nezadovoljne, agresivne, ili 

manje uravnotežene. Ovakav stav i doživljaj žrtve proizlazi iz naših predrasuda 

prema žrtvama određenih kaznenih djela, npr. seksualnih delikata, ali i uvjerenja 

da se nama samima ništa slično ne može dogoditi i da smo na neki način zaštićeni. 

Često prevladava uvjerenje da su žrtve same krive za ono što im se dogodilo, 

a i svi mi želimo vjerovati da živimo u pravednom i poštenom svijetu. 

Ipak je lakše ne razmišljati o tome da tamo negdje žive neke osobe koje su doživjele 

i preživjele neka teška, nehumana i traumatska iskustva. Ovakvi stavovi 

nisu od velike pomoći žrtvama i potreban je napor kako bismo razumjeli kako se 

osjećaju i zašto se tako osjećaju. 

Traumatični događaji nisu izvanredni zbog toga što nastupaju rijetko, već 

prije zbog toga što svladavaju uredne ljudske prilagodbe na život. Traumatični 

događaji uključuju ugroženost života i tjelesne cjelovitosti, oni ljudsko biće suočavaju 

s krajnjom bespomoćnošću, strahom i pobuđuju reakcije katastrofe, kako 

navodi Herman (1996). Zato i ne čudi da osobe koje su preživjele traumatska 

iskustva, koje su bile žrtve zlostavljanja, pokazuju promjene u ponašanju i reakcije 

na raznim razinama, od emocionalne, tjelesne, preko razine ponašanja, mišljenja 

i pamćenja, prema Ajduković (2009). Nakon što su preživjele traumatsko 

iskustvo i ako se ohrabre kazneno djelo prijaviti očekuju ih daljnje, često dugotrajne 

procedure utvrđivanja istine koje zbog potrebe za mnogobrojnim ispitivanjima, 

11 za žrtvu mogu predstavljati retraumatizaciju. 

9 NN-110/97, NN-27/98, NN-8/99, NN-112/99, NN-58/02, NN-143/02 i NN-115/06 

10 NN-152/08, NN-76/09, čl. 16, 43, 44., 45 

11 Prema postojećem zakonu sa žrtvom obično razgovor obavi policija, nakon toga istražni 

sudac, a ako postoji dovoljno dokaza ili osnovana sumnja da se kazneno djelo dogodilo, žrtva 

će biti ispitana i na glavnoj raspravi. Na žalost u praksi, posebno u predmetima ratnih zločina 

žrtve i svjedoci iskaz daju veći broj puta, počevši od policije pa do državnog odvjetništva. 

384



Prema našem iskustvu u radu sa žrtvama i svjedocima nelagoda kod svjedoka 

javlja se već po samom zaprimanju poziva za sud, a pojačava se neposredno 

prije trenutka iskazivanja. Svjedoci često na sud dolaze prestrašeni, uznemireni, 

neraspoloženi ili i agresivni. Boje se susreta s optuženikom, članovima njihove 

obitelji, novinarima. Ne žele da sadržaj njihova iskaza bude objavljen u 

medijima, nemaju dovoljno informacija o svojim pravima i o proceduri na sudu. 

Kako na mogućnost davanja iskaza utječu pamćenje, opažanje, odnosno percepcija, 

mišljenje, emocije i motivacija, ne začuđuje da se svjedoci često boje hoće 

li se moći prisjetiti svih važnih detalja te hoće li znati odgovoriti na sva pitanja. 

Za bolje razumijevanje ovakvih strahova i reakcija s kojima žrtve i svjedoci dolaze 

na sud treba imati na umu ograničenja percepcije, njenu ovisnost o prostornom 

i vremenskom smještaju, prethodna iskustva i očekivanja, te karakteristike 

naših osjetila. Važnu ulogu imaju i usmjerenost i selektivnost pažnje, kao i pogreške 

opažanja. Pamćenje je važan element svjedočenja, i to je često ono u što 

se svjedoci mogu , ali i ne mogu pouzdati, jer iako značajne događaje pamtimo 

živo i detaljno, ne mora značiti da je to sjećanje točno, kako navodi Ajduković 

(2007). 

Posebno veliki problem predstavlja motivacija za svjedočenje, odnosno nedostatak 

motivacije posebno kod žrtava i svjedoka ratnih zločina. Jedan od mogućih 

razloga je veliki protok vremena od počinjenja tih kaznenih djela, ali i 

nepovjerenje u sustav, razočarenje relativno niskim kaznama zatvora (iz perspektive 

žrtava), razočarenje zbog nepriznanja njihovih prava (zbog činjenice da 

kao civilne žrtve rata niti ne mogu ostvariti neka posebna prava). Najčešći odgovor 

koji žrtve, mahom starije i bolesne osobe daju, na upit mogu li i žele li 

svjedočiti glasi: "Molim vas pustite me na miru, želim sve zaboraviti i živjeti, 

koliko-toliko u miru". Kod mlađih osoba prisutna je veća spremnost za svjedočenje, 

još uvijek žele na neki način iskupiti svoju patnju ili patnju svojih bližnjih 

koji su stradali, još uvijek žele da se dozna istina i da krivci budu kažnjeni. Neke 

svjedoke posebno uznemiri upozorenjem koje je navedeno na pozivu za sud, a 

kojim ih se upozorava da će biti novčano kažnjeni sa 20.000,00 kn ili prisilno 

privedeni ukoliko se ne odazovu sudskom pozivu. Kada se zbog već navedenih 

razloga uzme u obzir njihova nevoljkost za svjedočenje i ovako upozorenje ne 

čudi revoltiranost svjedoka prilikom dolaska na sud. Neki svjedoci, a posebno 

žrtve osobno ne vide korist od suđenja, a moraju se odazvati, prisjetiti se detalja 

traumatskog događaja i nakon toga nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo. 

Mnogima od njih to nije nimalo jednostavno. 

Zanimljive su i raznolike reakcije svjedoka nakon svjedočenja, koje obično 

za žrtve, posebno ratnih zločina može biti izrazito stresno i bolno iskustvo. Neki 

izjavljuju da im je drago što su imali priliku javno reći istinu i sve što im se dogodilo. 

Zanimljiva je izjava jedne žrtve zlostavljanja u logoru, koji je nakon 

svjedočenja izjavio da mu nije važno hoće li počinitelji biti kažnjeni ili ne, njemu 

je osobno bila dovoljna satisfakcija koju je doživio tijekom svjedočenja. 

Važno mu je bilo da je on tijekom iskazivanja bio dostojanstven, ponosan i u 

385



situaciji da optuženika može pogledati u oči, dok je ovaj skrivao pogled i gledao 

u pod. Imao je kontrolu nad situacijom i posebno mu je značilo poštovanje koje 

je prema njemu pokazala sutkinja i način na koji je vodila raspravu, ne dozvoljavajući 

odvjetnicima da ga provociraju pitanjima. Ova je žrtva sačuvala svoj 

ponos i povratila osjećaj kontrole u ponovnom kontaktu sa svojim zlostavljačem, 

što je za nju bilo ljekovito iskustvo. 

Na žalost takvi primjeri kada svjedočenje ima terapijski učinak rjeđi su u 

odnosu na one kada žrtve tijekom svjedočenja kolabiraju, kada im se zbog stresa 

od susreta sa optuženikom ili inzistiranja na detaljnom prisjećanju svih detalja 

zlostavljanja koje su proživjeli, tijekom ispitivanja pogorša zdravstveno stanje. 

To se obično odražava povišenim tlakom, ubrzanjem rada srca, izrazitom uznemirenošću 

ili disocijacijom, zaboravljanjem važnih detalja, uznemirenošću. Kako 

bismo olakšali svjedocima, potrebno im je pružiti pažnju, razumijevanje, strpljenje, 

informaciju, a ponekad je dovoljno i samo prisustvo djelatnika odjela ili 

volontera u njihovoj blizini kako se ne bi osjećali sami u tako stresnim okolnostima. 

Žrtvama ratnih zločina i seksualnih delikata posebno teško pada jedan praktični 

ili organizacijski segment, a to je raspored sjedenja u raspravnoj dvorani. U 

našim raspravnim dvoranama uobičajeno da je da optuženik sjedi neposredno iza 

leđa osobe koja svjedoči. Osim toga žrtvama teških kaznenih djela često je nelagodno 

svjedočiti pred publikom, ukoliko je rasprava javna, što je najčešće 

slučaj. Rasprave zatvorene za javnost obično su izuzetak, a do toga dolazi kada 

se želi izbjeći da sadržaj iskaza svjedoka bude objavljen u medijima, te ukoliko 

žrtva sama traži isključenje javnosti. Ipak, sudac ne mora uvažiti zahtjev žrtve ili 

svjedoka za isključenjem javnosti, posebno ako smatra da za to nema posebno 

opravdanih razloga. 

Kako navodi Kastratović (2005) temeljni principi na kojima kazneni postupak 

počiva su: utvrđivanje materijalne istine, ostvarivanje pravde, ostvarivanje 

prava optuženika, zaštita svjedoka, zaštita žrtve zločina, pravičan postupak i javnost 

suđenja. Osobama koje su izgubile svoje najmilije ili onima koji su preživjeli 

najokrutnija zlostavljanja pravda teško može biti zadovoljena. Osjećaj 

djelomičnog zadovoljenja pravde možda je i moguć, ali u mnogome ovisi o očekivanju 

žrtve, prethodnim iskustvima sa policijom i pravosuđem, a najviše o 

vrsti trauma koju je osoba preživjela. Međutim, ukoliko su tijekom suđenja žrtve 

od stranaka u postupku, a prvenstveno od suca doživjele poštivanje, ako su imali 

priliku neometano iskazivati o svom iskustvu, ako su naišli na razumijevanje i 

dobili podršku, te ako je počinitelj optužen za kazneno djelo, može se pretpostaviti 

da će barem donekle svjedočenje za njih imati smisla. 

Rezultati istraživanja koje je proveo UNDP prije početka realizacije projekta 

"Pomoć razvoju sustava podrške svjedocima i žrtvama u Hrvatskoj" 12 pokazuju 

da svjedoci i žrtve uglavnom smatraju da kaznenopravni sustav u RH ne 

12 Ajduković, D., Mrčela, M., Turković, K. (2007) Podrška žrtvama i svjedocima kaznenih 

djela u Republici Hrvatskoj; 

386



zadovoljava potrebe žrtava. Ispitanici su naveli da kao žrtve i svjedoci imaju 

potrebu za pravnom pomoći (71,3% ispitanika), psihološkom i emocionalnom 

pomoći (68,2% ispitanika), informacijama o svojim pravima (39,6%) i pružanju 

zaštite (39,5%), a u manjoj mjeri potrebu za materijalnom pomoći (20,2%), zastupanjem 

pred sudom (19,4%) ili skloništem (14%). Smatraju da je pomoć 

žrtvama potrebna odmah nakon događaja (86% ispitanika), a tek onda na sudu 

(37,75% ispitanika). Ovi podaci upućuju na potrebu definiranja načina na koje se 

može pružiti pomoć i podrška žrtvama na svim razinama, odnosno u svim fazama, 

pa čak i onda ako osoba nikad ne prijavi kazneno djelo i možda nikad ne 

završi na sudu u svojstvu svjedoka-oštećenika. 

Posebnu pažnju potrebno je obratiti djeci i maloljetnim žrtvama i svjedocima. 

Prema Zakonu o sudovima za mladež 13 predviđeno je da se ispitivanje djeteta 

ili mlađeg maloljetnika oštećenog kaznenim djelom može provesti najviše 

dva puta, i to uz pomoć psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe. Ispitivanje 

se treba snimiti putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka, bez nazočnosti 

suca i stranka u prostoriji gdje se nalazi svjedok. Čak se djeca i mlađi maloljetnici 

koji su oštećeni kaznenim djelom mogu umjesto na sudu ispitati u svom 

domu ili drugom prostoru u kojem borave. Ovako predviđen način ispitivanja 

djece žrtava u mnogome im može olakšati davanje iskaza posebno ako se uzmu 

u obzir posljedice koje zlostavljanje i trauma mogu ostaviti na dijete. 

Iako zakonom predviđeno, na žalost, na većini sudova u Republici Hrvatskoj 

ne postoji mogućnost davanja iskaza putem uređaja za prijenos slike i zvuka, 

te na velikom broju sudova nisu zaposlene stručne osobe koje bi trebale biti 

prisutne prilikom ispitivanja djece. Stoga djelatnicima odjela za podršku veliki 

izazov u radu predstavlja pružati podršku djeci i maloljetnicima kada daju iskaz 

na sudu. Osim što su uplašeni i pokazuju nelagodu, djeca često u potpunosti i nisu 

svjesna što se oko njih događa, a zbog često uspješno razvijene sposobnosti 

disociranja ponekad je s njima teško uspostaviti kontakt. U pratnji djece uglavnom 

dolaze i roditelji, koji puno češće pokazuju svoju ljutnju, ogorčenost na sustav 

i uopće činjenicu da se nešto "tako grozno" dogodilo njihovu djetetu. Često 

su opterećeni osjećajem krivnje jer nisu zaštitili svoje dijete, te pored svih navedenih 

emocija iskazuju veliku potrebu za informacijama, objašnjenjem kakva 

je procedura, što očekuje njihovo dijete, kolika je predviđena kazna zatvora. Pokazalo 

se korisnim kada se roditelji obrate djelatnicima odjela nekoliko dana 

prije svjedočenja tako da mogu na vrijeme dobiti sve potrebne informacije. Često 

posjete sud i traže detaljna pojašnjenja o tome na koji će način njihovo dijete 

biti ispitano. 

13 NN 111/97, 27/98, 12/02 

387



Zaključak 

Pozitivne reakcije žrtava i svjedoka na pruženu podršku, koje se očituju 

kroz direktne zahvale, ili izjave poput: "Vi ste prva osoba koja je za mene imala 

strpljenja i pokazala ljubaznost i razumijevanje" ili "Bilo mi je lakše jer ste mi 

sve objasnili" potvrda je korisnosti i opravdanosti našeg rada. Pozitivne reakcije 

sudaca, koje se očituju kroz suradnju s djelatnicima odjela za podršku govore 

nam da su suci prepoznali odjele kao "servise" koji mogu pomoći u njihovom 

radu. Pomoć se može predstaviti kao doprinos smanjenju broja otkazanih rasprava 

jer su se svjedoci zahvaljujući angažmanu djelatnika odjela ipak odazvali 

raspravi, ili kada svjedoci lakše i smirenije iskazuju nakon što su dobili potrebnu 

podršku i informacije. 

Podrška na sudu je samo jedan segment pomoći žrtvama. Model podrške 

svjedocima koji je preuzet iz Velike Britanije, tamo je dio jednog šireg sustava 

pomoći žrtvama 14 . Zahvaljujući iskustvima u radu, ali i zbog posljedica koje na 

žrtvu može ostaviti kazneno djelo, ali i prekršaj (posebno kada se radi o prekršaju 

obiteljskog nasilja) neophodno je podršku i pomoć žrtvama organizirati 

već od počinjenja kaznenog djela. 

Nadamo se da će Vladino Povjerenstvo za praćenje i unaprjeđenje sustava 

podrške žrtvama i svjedocima koje kao glavne zadaće ima praćenje i unaprjeđenje 

sustava podrške žrtvama i svjedocima i izradu Nacionalne strategije za 

podršku žrtvama i svjedocima uspjeti zacrtati daljnji put razvoja ovog sustava, a 

sve u svrhu pružanja adekvatne i pravovremene podrške i pomoći žrtvama i svjedocima. 

Literatura 

Ajduković, M. (2007). Odabrane teme iz sudske psihologije: Psihologija svjedočenja 

i iskaza. Skripta. Mrežne stranice Pravnog fakulteta u Zagrebu. 

Brnetić, D. (2010). Žrtva kaznenog djela pred policijom. U: Z. Šeparović (Ur.), 

Žrtva znak vremena Zbornik radova petog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa 

(str. 715-731). Zagreb: Hrvatsko žrtvoslovno društvo. 

Herman, J. L. (1996). Trauma i oporavak. Zagreb: Druga. 

Kastratović, V. (2005). Žrtve u kaznenom postupku. Kultura mira, str. 24-26 

Turković, K. (2004). Utjecaj međunarodnog kaznenog prava na razvoj prava žrtava 

međunarodnih kaznenih djela te žrtava općenito u Europskoj uniji te RH. 

Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 54, 865-937. 

14 Više o tome može se naći u članku "Službe za pomoć žrtvama kriminaliteta u Engleskoj, 

Welsu, i Sjevernoj Irskoj" koji su u časopisu Temida objavile autorice Sanja Ćopić i Ivana 

Vidaković 

388



Summary 

The aim of this paper is to represent how the Victims and Witnesses Support 

System functions in the Republic of Croatia. In order to facilitate victims and 

witnesses testify, provide information, reduce fears and uncertainty and 

minimize the possible negative consequences of testimony there has been 

established Support System for Victims and Witnesses at two levels, in the 

Ministry of Justice and at the courts. 

In the Ministry of Justice, in the Directorate for Probation and Victims and 

Witnesses Support, in Sector for Victims and Witnesses Support there are 

two departments: 

1. Department for the Development and Coordination of the Victims and 

Witnesses Support System and 

2. Department for Organizing Support for Victims and Witnesses 

Also there have been established Victims and Witnesses Support Offices in 

seven County courts, in Zagreb, Zadar, Vukovar, Osijek, Split, Rijeka and 

Sisak. Employees and volunteers provide emotional support and practical 

information to victims and witnesses, during the investigation and main 

hearing. 

Department employees also provide information over the phone for those 

witnesses who call by themselves after they receive summons with information 

about the Department. 

In accordance to positive results that we achieved and experience with volunteers 

this system should be further developed. 

389

390 


Hrvatskoj, str. 379.-389.

Zbornik radova s 3. skupa - Filozofski fakultet Osijek

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?