v. prestanak obveza-relevantni propisi - Pravni Fakultet Osijek

More documents

Recommendations

Info

PRESTANAK OBVEZA - 184. Ispunjenje – uračunavanje ispunjenja – red uračunavanja – dospjelost obveza Tuženikov prednik prilikom plaćanja je odredio svrhu plaćanja, povrat sredstava po kreditu dakle, ne određeno po kojem kreditu, što je mogao učiniti najkasnije prilikom ispunjenja odnosno isplate kako to proizlazi iz čl. 312. st. 1. ZOO. Budući da to nije učinio, odnosno nije točno odredio koju obvezu ispunjava, ako je postojalo više obveza one se podmiruju redom kako je koja od tih obveza dospjela za ispunjenje. Spomenuta izvršena isplata je neprijeporna, pa kako tuženik tvrdi da je s njome podmirio obvezu iz ugovora broj 17/89 tužitelj je dužan dokazati, koje su obveze pravne osobe dospjele dana 31.ožujka 1989.godine, odnosno 17.travnja 1989. godine prema tužiteljevom predniku pa ju je dotični tužiteljem prednik primljenom svotom podmirio. Tako dugo dok on to ne učini smatra se da je tuženik podmirio obvezu koja je predmet tužbe, odnosno onu za koju on smatra da je plaćena. To bi u ovom slučaju bila obveza iz ugovora broj 17/89. VSRH, Rev 178/98 od 10.lipnja 1999. 185. ispunjenje – uračunavanje kamata i troškova – redoslijed uračunavanja Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava u donošenju pobijane presude. Prvostupanjski sud zauzeo je pravilno pravno stajalište glede primjene odredbe čl. 313. Zakona obveznim odnosima (Nar.nov., br. 53/91., 3/94., 7/96., 91/96. i 112/99. – ZOO) za slučaju djelomičnog podmirenja dospjele novčane obveze. Tužitelj je uz tužbu dostavio dokaze da je s tuženikom bio u poslovnom odnosu iz ugovora o prodaji, da je ispunio svoju obvezu na predaju robe te dokaze da je tuženik prijebojem djelomično izmirio svoju dospjelu novčanu obvezu. Prema dokumentaciji koju je dostavio tužitelj u momentu kada je djelomično podmiren dug, tuženik je dugovao ne samo glavno potraživanje po računu broj 140. od 26.veljače 1992. godine nego i dospjelu zateznu kamatu. Te činjenice tuženik nije osporio, ali je osporio pravo na primjenu čl. 313. ZOO-a u slučaju djelomičnog podmirenja duga. Žalitelj se pogrešno poziva na odredbu čl. 312. Zakona o obveznim odnosima kada cijeni da nije postojalo pravo na uračunavanje uz obrazloženje da je prilikom podmirenja duga prijebojem označeno na virmanu da se takvom uplatom podmiruje glavnica. Točno je, naime, da je čl. 312. ZOO-a propisano da kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda se, ako o tome na postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje vrši onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja. U odnosu na ovu odredbu odredba čl. 313. ZOO predstavlja specijalnu odredbu koja urešuje red namirenja kada dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, dakle određenu vrstu dospjele novčane obveze. Tada se po navedenom članku uračunavanje vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica bez obzira na to što je dužnik prilikom uplate ili druge vrste prestanka tražbine naznačio da time želi podmiriti glavnicu, a ne kamatu. Navedena odredba uredila je način namirenja tražbine za slučaj konkurencije glavnog i sporednog potraživanja. To što je dužnik prilikom podmirenja obveza naznačio da prije plaća glavnicu ne oduzima pravo vjerovniku na primjenu citirane odredbe. VTSRH, Pž 1180/98 od 16.ožujka 1999.
191. redovito ispunjenje – predmet ispunjenja – valuta obveze Iako je kuna zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj, za plaćanja u zemlji zakonom se može dopustiti i korištenje strane valute (članak 19. st. 2. i 3. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci – Nar. Nov., br. 36/01). Rezultat toga je postojanje brojnih tražbina koje u skladu sa zakonom glase na plaćanje u tuzemstvu u stranoj valuti. Domaće osobe mogu naravno u stranoj valuti ispunjavati i novčane obveze prema svojim inozemnim vjerovnicima (vidjeti npr. čl. 32. i 34. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata (Nar.nov. br. 91A/93., 36/98. i 32/01.). Sve navedeno nije sporno. U vezi s ovlaštenjem vjerovnika da svoju tražbinu koja u skladu sa zakonom glasi na plaćanje u stranoj valuti bez pristanka dužnika pretvori u tražbinu u domaćoj valuti i u toj je valuti utuži u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske bilo je prihvaćeno stajalište koje je otprilike glasilo ovako: «I onda kad ima pravo u postupku pred sudom Republike Hrvatske ishoditi naplatu svoje tražbine u stranoj valuti, vjerovnik to nije dužan učiniti, već može tražiti da mu se u domaćoj valuti isplati protuvrijednost te tražbine». 195. redovito ispunjenje – valuta obveze – protuvrijednost strane valute – tečaj preračunavanja Revident neosnovano prigovara da izreka presude prvostupanjskog suda nije dovoljno određena zato što u izreci nije određeno po srednjem tečaju koje banke mora revident obaviti isplatu. Ovo zato što se protuvrijednost strane valute mora računati po srednjem tečaju poslovnih banaka u mjestu ispunjenja obveze (mjesto plaćanja – čl. 320. st. 1. ZOO-a). Ako te banke imaju različite tečajeve, visina obveze u domaćoj valuti računa se prema srednjem tečaju one poslovne banke koji je između nekoliko banaka u mjestu plaćanja najniži. VSRH, Rev 1004/93 od 15.lipnja 1994. 196. redovito ispunjenje – založno pravo – sadržaj tužbenog zahtijeva hipotekarnog vjerovnika Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužiteljske banke radi utvrđenja da su tuženici hipotekarni dužnici tužitelja pa da se stoga nalaže javna prodaja nekretnina tuženika označenih u tužbi, s tim da su tuženici dužni trpjeti namirenje potraživanja tužitelja u iznosu od 1,060.000,000 dinara (sada 1.060,00 kn) s 27% ugovorene kamate od 20.veljače 1990. te nadalje s promjenjivom kamatnom stopom iz cijene postignute prodajom založenih nekretnina. Niži sudovi udovoljili su takvom tužbenom zahtjevu jer su u bitnom utvrdili da je prvotuženik kao dužnik iz zaključenog ugovora o kreditu s tužiteljem kao vjerovnikom dospio dva puta uzastopce u neodobreni minusni saldo zbog čega je kredit dospio u cijelosti (čl. 7. ugovora o kreditu), pa stoga niži sudovi nalaze da tužitelj kao hipotekarni vjerovnik ima pravo zahtijevati od svih tuženika kao hipotekarnih dužnika da trpe namirenje cjelokupnoga dospjelost potraživanja tužitelja temeljem ugovora o kreditu putem javne prodaje njihovih nekretnina na kojima je tužitelj stekao hipoteku radi osiguranja svojeg potraživanja iz ugovora o kreditu zaključenog s prvotuženikom. Po shvaćanju ovog suda tužbeni zahtjev obuhvaća osim ostalog i utvrđenje opsega potraživanja tužitelja po osnovi ugovora o kreditu zaključenog s prvotuženikom te nadalje obvezu svih tuženika da kao hipotekarni dužnici trpe namirenje tako utvrđenog potraživanja tužitelja putem javne prodaje nekretnina tuženika opterećenih založnim pravom tužitelja. Polazeći od gore izloženog sadržaja tužbenog zahtjeva, ovaj Vrhovni sud nalazi da su niži sudovi bili dužni utvrditi visinu i opseg
Page 1 and 2: V. PRESTANAK OBVEZA-RELEVANTNI PROP
Page 3 and 4: Članak 172. Ako dužnik pored glav
Page 5 and 6: VIII. VRAĆANJE OBVEZNICE Članak 1
Page 7 and 8: Sud će predati vjerovniku položen
Page 9: Odsjek 4. NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA P
Page 13 and 14: Prema odredbi članka 325. stavak 1
Page 15 and 16: namirenima po osnovu otpremnine sa

v. prestanak obveza-relevantni propisi - Pravni Fakultet Osijek

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?