Oliver Frljić MRZIM ISTINU! - Sterijino Pozorje

MEĐUNARODNA SELEKCIJA KRUGOVI 57. Sterijino pozorje - Novi Sad - 25/05-02/06-2012
NEDELJA - 27. MAJ 2012. SNP - Scena "Jovan Đorđević" (hinterbina) 19:00
NEDELJA - 27. MAJ 2012. SNP - Scena "Jovan Đorđević" (hinterbina) 22:00
Oliver Frljić
MRZIM ISTINU!
Teatar &TD, Zagreb (Hrvatska)
itd.sczg.hr
Režija, koncept OLIVER FRLJIĆ
Premijera: 26. maj 2011.
Predstava traje 1 sat i 10 minuta
IGRAJU
IVANA ROŠČIĆ
RAKAN RUSHAIDAT
FILIP KRIŽAN
IVA VISKOVIĆ
P O Z O R I Š T E : TEATAR &TD - ZAGREB (HRVATSKA)
Teatar &TD smešten je u kompleksu Studentskog centra, u nekadašnjem italijanskom paviljonu. Prenamenom i
pretvaranjem kompleksa u Studentski centar polovinom 20. veka ovaj paviljon je nakon adaptacije 1962. prenamenjen
u pozorišnu dvoranu nazvanu Komorna pozornica koja se kasnije razvija u jedinstveno pozorište: Teatar &TD.
Specifičan i nasleđen značaj koji Teatar &td uživa već više od 40 godina SC, Kultura promjene dosledno aktuelizuje i
osnažuje.
Danas je Teatar &TD u sklopu SC-a jedna od retkih institucija u Hrvatskoj koja ima istraživački program i usmerenje na
razvoj scenskih delatnosti.
Teatar &TD je uspešno vraćen na kulturnu mapu i prepoznat kao izvorište novih estetika i mladih autora i savremenih
trendova. Postao je nezaobilazno mesto kulturne scene Zagreba, te ga i evropskim krugovima prihvataju i prepoznaju
kao jedno od zanimljivijih mesta kulturnog i pozorišnog života. To potvrđuju brojne i značajne međunarodne saradnje
kao i uspešni EU projekti u kojima Teatar &TD učestvuje i zajedno sa međunarodnim partnerima uspešno realizuje.
Projekt Apap-Performing Europe je poslednji primer.
Teatar &TD nije žanrovski profilisan; ostavlja mogućnost uspostavljanja novih estetika i savremenih produkcijskih
oblika od koprodukcija, postprodukcija… Tako postaje je i svojevrsno utočište domaće nezavisne dramske i plesne
scene i aktivni sudeonik u njenom učvršćenju. Teatar &TD je značajan i nezaobilazan subjekt afirmacije i
„institucionalizacije“ savremenih tendencija u estetskom i produkcijskom smislu. Pozitivni rezultati takve programske
orijentacije tiču se, pre svega, činjenice da je većina mladih reditelja unazad tri godine afirmisana u javnosti i struci i,
ono najvažnije, uključena u pozorišnu scenu. Navodimo samo neke od njih: Oliver Frljić, Miran Kurspahić, Irena Čurik,
Marina Petković Liker, Gordan Tudor i Natalija Manojlović. Isto se svakako odnosi na niz mladih glumaca, producenta,
kostimografa, scenografa i dizajnera, dramskih pisaca i plesače...
Program Teatra &TD već se godinama odvija u više različitih modula (glavni program, produkcije i koprodukcije
predstava, otvorena teatarska laboratorija i edukativni i radionički programi, dvosmerno udomljavanje mladih
umetnika i njihovih projekata).
Od 2011. Teatar &TD uvodi i novi festival pod nazivom GANZ NOVI festival koji će u u Zagreb dovoditi mlade umetnike
iz Evrope. Ganz novim festivalom želimo i skrenuti pažnju na fenomen festivalske kulture.

P R E D S T A V A
24. aprila 1992. Oliver Frljić u svojoj šesnaestoj godini napušta roditeljski dom. Ono što u tom trenutku izgleda kao
kratkotrajno razdvajanje od obitelji, postat će trajno stanje. Slijede: godine izbjeglištva, prvi studij, drugi studij,
zasnivanje vlastite obitelji, treći studij, početak profesionalne kazališne karijere, postupna afirmacija, raspad obitelji,
ova predstava. Ova predstava nas vraća u vrijeme prije 24. aprila 1992. Umjesto patetičnog prepričavanja jedne
obiteljske povijesti, njom se daje uvid i rastvaraju kompleksni unutarnji odnosi u toj obitelji. Svoj dramaturški temelj
ona gradi na tenziji između različitih obiteljskih dokumenata i autorovih svjedočanstava koja se koriste, te fikcionalnog
statusa koji ovi dokumenti i svjedočanstva dobivaju u prostoru kazališne reprezentacije. U nastojanju da obiteljske
epizode koje čine okosnicu Frljićevog teksta izvedu što vjerodostojnije, ansambl je proveo mjesec dana s njegovom
obitelji u Fort Worthu, u Texasu, u kojem oni trenutno žive. Glumci su u mjesec dana, uz promatranje njihove dnevne
rutine, razgovora i neobavezna druženja, napravili i nekoliko proba kojima su prisustvovali Frljićevi roditelji i sestra.
Probe su rezultirale dugim raspravama u kojima su roditelji i sestra pokušavali glumcima objasniti da to što oni
pripremaju nije istina, da se stvari nisu dogodile tako, da nitko od njih nije rekao to i to, a da se neke stvari o kojima
govore nisu uopće dogodile. Glumci su bili potreseni emotivnošću kojom su roditelji i sestra reagirali na probe, ali još
više neautentičnošću teksta koji su trebali izvoditi.
iz Programa predstave
Predstava je to u kojoj govori o sebi u prvom licu, imenom i prezimenom, i o svojoj obitelji: ocu Draganu iz Travnika,
koji se na popisu stanovništva 1991. izjasnio kao Hrvat, majci Slađani iz Leskovca, koja je iste godine dobila otkaz “po
nacionalnoj osnovi”, sestri Marini, koju majka “voli više nego Olivera”, i sebi, koji je jednom priznao da će ubiti oca
digne li ruku na majku.
(...) Publika kao da je u gostima kod Frljićevih i prati ih u raznim traumatičnim etapama života – u Travniku, za vrijeme
socijalizma ili pred sam rat, u Bosni, dakle u vremenu prije no što je Oliver napustio roditeljski dom …
www.teatar.hr
Mrzim istinu! Olivera Frljića s glumačkom postavom koju čine Ivana Roščić, Rakan Rushaidat, Filip Križan i Iva Visković
predstava je u kojoj autor umjesto patetičnog prepričavanja jedne obiteljski povijesti daje uvid i rastvara složene
odnose unutar svoje obitelji, a po snazi kazališnog izričaja, radikalnosti dispozitiva koje razlaže te jednostavnosti i
prohodnosti procedure – predstava najavljuje jedno novo kazališno doba u kojemu radikalne autorske estetike
uspijevaju pronaći istinski dijalog sa svim članovima kazališne zajednice. Posebno treba izdvojiti uigrani ansambl
predstave koji s lakoćom odgovara na redateljske zahvate u propitkivanju vječitih tema istinitosti teatarskog iskustva i
manipulacije svim njegovim zadatostima.
Obrazloženje žirija 26. Gavellinih večeri
R E Č S E L E K T O R A
Parafrazirajući čuvenu i previše rabljenu rečenicu Tolstoja, Frljićeva predstava mogla bi da ukazuje na to kako je svaka
srećna porodica dosadna na isti način, a svaka nesrećna zanimljiva na svoj. Naravno, u ovom rastvaranju porodičnog
sistema, cilj autora nije postizanje psihoterapeutskog dejstva niti raskrinkavanje roditeljskih nesavršenosti i slabosti –
naprotiv, jedna od najvećih vrednosti projekta nalazi se upravo u transponovanju ličnog u opšte, u dosezanju
arhetipskog obrasca u kojem porodica u kojoj je odrastao Oliver Frljić, može postati bilo koja druga, manje ili više
slična. Na nekoliko razina autor preispituje modalitete reprezentacija i statuse istine, ukrštajući svoje sećanje sa
sećanjem članova porodice, artefakte i subjektivne doživljaje, ali i naš gledalački odnos s prikazanim. Nije od
presudnog značaja da li svemu i koliko verujemo, koliko je značajan način na koji prikazano dobija fikcionalni status
upravo u prostoru dokumentarne (re)prezentacije.
Ksenija RADULOVIĆ
R E D I T E L J
Oliver Frljić je rođen 1976. u Travniku, a ovaj grad je napustio 1992. Diplomirao je 2002. filozofiju i religijsku kulturu
kao i pozorišnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Njegove produkcije predstavljene su na brojnim festivalima: Wiener Festwochen (Beč), Perforation Festival (Njujork),
Gavelline večeri (Zagreb), Splitsko ljeto, APAF (Salcburg), Međunarodni dječji festival Šibenik, Sterijino pozorje...

Nagrade (izbor): Blizanke (Dječje kazalište Dubrava) – tri nagrade za režiju (Hrvatski centar ASSITEJ, Naj, naj, naj
festival, Dečji pozorišni festival Pozorište Zvezdarište Beograd), Srebrni lovorov vijenac za predstavu na MESS-u. Za
autorski projekat Turbofolk (HNK Ivana pl. Zajca Rijeka) dobija nagradu za najbolju režiju a predstava Grand Prix na
međunarodnom festivalu kamernog teatra Zlatni lav. Trijumfuje 2009. na Festivalu malih scena Rijeka, gde su dve
njegove proglašene za najbolje: Turbofolk i Bakhe. Turbofolk je prikazan na Pozorju 2009, u međunarodnom
programu.
Prvu važniju predstavu na međunarodnoj sceni, Proklet bio izdajica svoje domovine!, režira u Slovenskom mladinskom
gledališču Ljubljana. Predstava dobija dve Borštnikove nagrade u Mariboru i pozive na mnoga gostovanja. Izvedena je
u međunarodnom programu Krugovi na 56. pozorju 2011). Iste godine (2010) u Zagrebačkom kazalištu mladih režira
Buđenje proljeća, koje na sve važnijem Jugoslovenskom pozorišnom festivalu “Bez prevoda” u Užicu dobija nagradu za
najbolju predstavu, a u Crnogorskom narodnom pozorištu režira Marivoovu Raspravu. Krajem iste godine, u
Narodnom pozorištu Subotica postavlja autorski projekat Kukavičluk – na Sterijinom pozorju 2011. nagrada za najbolju
predstavu, za režiju i nagrada za predstavu Okruglog stola kritike – koja je od mnogih kritičara proglašena pozorišnim
događajem sezone u Srbiji.
R E Č R E D I T E L J A : ZAŠTO SE SJEĆAM SAMO LOŠIH STVARI
(...) Dok se u Wedekindovom Buđenju proljeća bavio seksualnošću, u ovoj se predstavi bavi institucijom obitelji za koju
smatra da je posljednjih dvadesetak godina u permanentnoj krizi.
Je li obitelj bila najbolja sredina za formiranje osobe, jedno je od pitanja kojima se Frljić bavi u predstavi jer se tom
razdoblju svog života htio vratiti kroz teatar...
Ti se sjećaš samo loših stvari! – nekoliko puta izgovara Ivana Roščić, glumica od koje je Frljić tražio da glumi lik njegove
majke, a to je rečenica koju je Oliveru uistinu govorila njegova majka.
„Ti su ljudi negdje na pragu 40. bili stavljeni pred novi početak, morali su zaboraviti svoj život, sve što su do tada
stvarali i započeti novi, u novom okruženju, s novim licima oko sebe” – opisuje situaciju u kojoj se zatekla njegova
obitelj kada je zbog rata napustila Bosnu i Hercegovinu.
Pritom je ekonomski gubitak najmanji problem. Frljić je kao 16-godišnjak sam otišao u Split, odakle je nakon srednje
škole bio u Njemačkoj, pa potom otišao u Prag, vratio se u Split i došao u Zagreb, a njegova obitelj danas živi u SAD-u.
„Vidimo se dva puta godišnje, ali inače komuniciramo skypeom i mailovima”, opisuje Frljić, koji se, usprkos distanci, ne
smatra strancem u vlastitoj obitelji.
„Obitelj je ekipa koja je i sretna i tužna, luda i zabavna, nepodnošljiva i teška, ali je okruženje iz kojega se odlazi u život.
Zbog toga nema velikog happy enda, ali postoji cijeli niz malih happy endova u predstavi, baš kao i u životu”, kaže
Frljić.
Boris VLAŠIĆ, Jutarnji list, 25.05.2011.
“U Hrvatskoj neprestano postoji taj stereotip da je obitelj ‘sveta stvar’, neuništivi stup društva i kolijevka moralnih
vrijednosti, a da se pritom ono što se u njima zaista događa gura pod tepih. Moje obiteljsko iskustvo je, između
ostalog, negativno. Iako je među nama bilo i ljubavi, mi smo bili disfunkcionalna porodica. Ja o tim lošim trenucima
želim govoriti“
Oliver FRLJIĆ
K R I T I K A
Efektan spoj sapunice i Big Brothera
(...) Rad koji nije eksperimentalan, ali je jednako težak i mukotrpan, nastao je kao produžetak prakse dokumentarnog
teatra, kod nas još tek donekle prihvaćenog i prepoznatog. Frljićev dokumentarizam, za sve koji ga i nisu htjeli priznati
u Turbofolku ili Proklet bio izdajica svoje domovine!, drukčije je nijanse. Usmjeren je prvenstveno na kazališne
mehanizme, dakle 'zagledan prema unutra', ali ne kao fusnota teorijskim referatima, nego kao kvalitetan spoj onoga
što bi kazalište moralo i trebalo biti u inzistiraju na svojoj različitosti od... Pa, od svega ostaloga. Najprije medijatizirane
privatnosti, zatim ad-hoc političkih filozofija koje znaju kao sve riješiti 'sad i odmah', ali i od cizeliranih navodnih
improvizacija na 'slice of life' poetike ili jednostavno nešto što je parafrazom lako nazvati 'théâtre vérité'.
Bilo je toga u nekim Frljićevim predstavama, ali ova nova na tome se temelji za stupanj dublje od svih njih. Ovoga puta

stvar je osobna, ili se barem intenzivno trudi biti takvom, do granice da može biti govora i o osobnoj terapiji. Mrzim
istinu!, međutim, malo je veći zalogaj od prosječnog prosipanja intime pred zainteresiranim ili tek donekle
zainteresiranim gledateljima. (...)
Ono što razlikuje ovu predstavu pristanak je na svakodnevnost svega što se inače konstruira i dekonstruira, ili kao
incident ili kao arhetip. U prvom slučaju rezultat je kvalitetna ili manje kvalitetna drama, zadana nekim prosječnim
sižejem ali rukom autora dovedena do jedinstvenosti umjetničkog slučaja. Kod drugog riječ je o rekreiranju
svakodnevnih procesa kroz ogoljavanje.
Drugim riječima, to su jednostavne logičke operacije indukcije i dedukcije. Frljić ih je obje već obavio i zato to nije
morao ponavljati. Svoju igru s kazalištem ovoga puta odveo je u suprotnom, bitno privatnijem smjeru, i prikazao,
navodno, svoju obitelj. Točnije, u predstavi Mrzim istinu! toliko se inzistira na činjenici da je riječ upravo o toj
konkretnoj obitelji u kojoj je rođen Oliver da je teško povjerovati u istinitost svega u njoj izgovorenog i odigranog. Čak i
ako se ne uzme u obzir naslov predstave.
Stoga ovaj uradak treba gledati dvojako: ako je riječ o arhetipovima, mnogi sa sličnim potisnutim i neizrečenim
obiteljskim povijestima mogu biti sretni da nisu jedini, ukoliko te prilično jasne činjenice nisu bili svjesni i ranije. S
druge strane, oni koji traže arhetipove lako će u njoj pronaći i dijelove Turbofolka i sve ostalo čime se dokazuje
pripadnost mentalitetu, tlu i naciji. S treće pak strane, lagano prikrivena, ostaje istina da se Oliver Frljić kazalištem igra
upravo zato da bi dodao važnosti te umjetničke forme ili medija. Pomogli su mu izvrsni, motivirani i spremni glumci
(...)
Cijena ovakve, minimalističke, ali efektne kombinacije sapunice i Big Brothera stoga je prihvatljiva. Jesu li zaista takvi
bili Slađana i Dragan Frljić, potpuno je svejedno svakome, a treba se nadati da je i samom Frljiću danas to važnije kao
estetski nego emotivni ili formativni faktor. Kad se i ta pozlata skine, ostaju obiteljska priča i kronika odrastanja u
turbulentnom vremenu, jednostavne ili nimalo jednostavne kao i sve druge, prevedene u nimalo eksperimentalan
kazališni jezik doslovnosti koja čeka svoje poništenje.
Oliver Frljić u svojem se dosadašnjem radu toliko trudio uvjeriti publiku da kazalište laže, da se u pokušaju restitucije
njegove vjerodostojnosti paradoksalno nije mogla izbjeći upravo laž. Predstava Mrzim istinu!, dakle, nije potraga za
suvremenom katarzom, nije ni autobiografija, nego proces koji Frljićevom istraživanju kazališta dodaje još jedno, samo
naizgled manje bitno poglavlje. Publiku pritom ne zavarava, ali joj opet, predstavom bez glazbe, kostima i s
minimalnom scenografijom, daje više. Koliko je u tome istine, znat će svatko tko se pokuša baviti vlastitim sjećanjima i
njihovom upisanom subjektivnošću.
Igor RUŽIĆ, www.tportal.hr, 27.05.2011.
Istina o obiteljskim lažima
Redatelj Oliver Frljić već je u radijusu bivše države toliko puta uspio nametnuti provokativnost svoga scenskog
rukopisa, da se svaka njegova nova izvedba očekuje s posebnom pažnjom. Pritom, osim političke hrabrosti, u tim
predstavama nema ničega od jeftinih atrakcija, egomanije ili ičeg drugog što bi izazvalo medijski skandal. Reklo bi se:
niti pristojnijeg mladića, niti većeg uzbuđenja među publikom. (...)
Kopanje po crijevima: (...) Hrabro i autentično svjedočenje u vlastito ime, prisutno i u drugim Frljićevim režijama,
najvažnija je odrednica i ove predstave. Zašto je to toliko važno? S obzirom na to da živimo u kroničnoj kulturi magle i
laži, a ne otvorenosti i istine, ovakav tip kazališnoga kopanja po crijevima provocira novi tip društvene osviještenosti i
drugačiju teatarsku estetiku. (...)
Druga značajka ove predstave – vrlo važna za društveni kontekst – jest to što ne insistira ni na jednoj gotovoj istini: ne
samo da svatko u obitelji Frljić ima svoju verziju onoga što se dogodilo, nego i svatko od glumaca ima svoju istinu. (...)
Istraživački laboratorij: Glumci u predstavi ne izgovaraju samo dileme redateljeve obitelji, nego i vlastite traume pred
pitanjem kako igrati žive ljude, a ne likove iz literature. U tom smislu Mrzim istinu funkcionira kao istraživački
laboratorij u kojem se ništa ne skriva i u kojem se miješaju kazališni jezik i potreba za osobnim angažmanom. Šire
gledano, riječ je o novoj osjećajnosti generacije Frljića i drugova, koja odbacuje teatar kao nakinđurenu magičnu kutiju
“u kojoj se govori ono što se ne misli” i uspostavlja pozornica kao prostor za suočavanje s prošlošću, politikom i nama
samima. Radeći predstave na svakom kraju nesretnoga balkanskog trokuta, Frljiću je važno da se svatko sa svojom
istinom – od raspada Jugoslavije, preko tajkunizacije, do crkava i novog primitivizma – na pozornici suoči sam.
Treća dobra značajka ove predstave je što glumci, preko osobne uključenosti u problem, u izvedbenom smislu blistaju
neobičnim sjajem. (...)
Mrzim istinu dokazuje da zaista živimo proljeće jednoga novog teatra, za što je zaslužna i Frljićeva generacija, koja je
suočavanje sa stvarnošću stavila na prvo mjesto svojih estetskih i etičkih vrijednosti.
Bojan MUNJIN, Novosti, 2.06.2011.

Zbirka obiteljskih noževa
Predstavu Nije to bilo tako! Oliver Frljić mrzi istinu, možemo sagledati kao studiju proučavanja prilično monotonih
socijalnih uloga, nasuprot znatno kreativnijih i nestabilnijih kazališnih uloga. Stvarni ljudi uglavnom se prilično
ponavljaju i ostaju rigidni u svojim izborima identiteta, zbog čega im kazališna impersonalizacija poklanja šansu novog
sagledavanja. Mogu li je stvarni ljudi iskoristiti? Mogu li prepoznati sebe na sceni i promijeniti se? Mogu li kroz
kazališnu ulogu, povjerenu glumcima i gledalištu, drugačije vidjeti svoje socijalne role.
(...) Trauma obitelji: Okupljenu grupu izvrsnih glumaca čine Ivana Roščić (mama Frljić), Rakan Rushaidat (tata Frljić),
Filip Križan (Oliver) i Iva Visković (Oliverova sestra Marina). Predstavu, samim time, možemo gledati kao psihodramu
javnog igranja trauma autorove obitelji, a i kao sociodramu ili izvedbu tipičnih konflikata koji su obilježili život u Bosni
tijekom devedesetih godina: rasizam, nacionalizam, obiteljsko nasilje. (...)
Nesreća kazališne obitelji Frljić kao da se sastoji upravo iz te nepromišljenosti svih ključnih odluka: o zasnivanju
obitelji, ponižavajuće hladnom i brutalnom podizanju djece, konzumiranju ogromnih količina nikotina i alkohola,
toleriranju majčine samomržnje i iracionalnog iskaljivanja na djeci.
Uz opetovani zvuk struganja obiteljskih noževa pri obiteljskim ručkovima, ova obitelj živi punu tragediju nehotičnog,
nesretnog, tjeskobnog zajedništva. (...)
Hrabar i revolucionaran rad: I kao što se nitko u Hrvatskoj ne može ograditi od nacionalnog, da ne velim obiteljskog
nasilja domaćih vojnih generala, koji tvrde da “nije to bilo tako!”, tako se i u Frljićevoj predstavi roditelji stalno
pokušavaju opravdati, tvrdeći da nisu baš toliko tukli svoje dijete (majka), nisu baš toliko izbivali iz kuće (otac), nisu baš
stvarno mislili da “sve bebe sliče na štakore” kad su to izgovorili, nisu baš ozbiljno stajali iza tvrdnje da više vole svog
sina, nego svoju kćer...
Obitelj Frljić općenito je onoliko lakomislena i nasilna koliko je to i naša kolektivna povijest. A optužnice, naravno,
nitko ne smije dizati. To se smatra nepristojnim. Plemenitije je oprostiti.
Ne ulazeći sada u kompleksne teorije o tome koliku štetu pojedinim narodima i pojedincima čini politika zaboravljanja
pretrpljenih povreda, istakla bih samo da se relacijsko nasilje može seliti javnim prostorima, može se gurati pod tepihe
i u pojedinačne i masovne grobnice, ali neće prestati izbijati sve dok ne bude do kraja raskrinkano, javno prepoznato i
prevrednovano. Zbog toga je Frljićeva predstava i hrabar i revolucionaran rad, poput proricanja iz vlastite obiteljske
katastrofe – svih njezinih nemuštosti, banalnosti i nemogućnosti da se bilo kojoj instanci tuđeg pogleda priznaju
dalekosežni zločini.
Nataša GOVEDIĆ, Novi list, 31.05.2011.