temeljni pojmovi kaznenog prava - Sveučilišni odjel za forenzične ...

SVEUČILIŠNI STUDIJSKI CENTAR ZA 

FORENZIČNE ZNANOSTI (diplomski studij 

Forenzike) 

Prof. dr. sc. Anita Kurtović Mišić, redovita 

profesorica Kaznenog prava Pravnog fakulteta u 

Splitu 

e-mail: akurtovic@pravst.hr 

TEMELJNI POJMOVI KAZNENOG 

PRAVA

Kazneno pravo

KAZNENO PRAV0 

S A D R Ž A J 

OPĆI DIO 

Prvi dio: U v o d 

I. Pojam i dioba kaznenog prava 

1. Pojam kaznenog prava 

2. Dioba kaznenog prava 

2.1. Materijalno, formalno i izvršno kazneno pravo 

2.2. Opće i posebno kazneno pravo 

2.3. Redovno i izvanredno kazneno pravo 

2.4. Kazneno pravo federacija i federalnih jedinica 

2.5. Nacionalno i međunarodno kazneno pravo 

2.5.1. Razvitak međunarodnog kaznenog prava 

2.5.2. Načela međunarodnog kaznenog prava 

2.5.3. Izvori međunarodnog kaznenog prava 

3. Odnos kaznenog prava i drugih grana prava 

3.1. Kazneno pravo i ustavno pravo 

3.2. Kazneno i građansko pravo, obiteljsko pravo i trgovačko pravo 

4. Pojam i vrste kažnjivih radnji 

4.1. Kaznena djela 

4.2. Prekršaji 

4.3. Disciplinska ili stegovna djela 

4.4. Usporedna ili višestruka kažnjivost

II. Znanost kaznenog prava i ostale kaznene znanosti 

1. Pojam, predmet, metode i sustav znanosti kaznenog prava 

2. Ostale kaznene znanosti 

2.1. Kriminologija 

2.2. Kriminalna politika 

2.3. Penologija 

2.4. Kriminalna statistika 

2.5. Kriminalistika 

3. Pomoćne nekaznene znanosti 

3.1. Sudska (forenzička) medicina 

3.2. Sudska (forenzička) psihopatologija 

III. Kazneni zakon 

1. Izvori hrvatskog kaznenog prava. 

1.1. Zakon 

1.2. Ustav 

1.3. Međunarodno pravo i ugovori 

1.4. Podzakonski propisi 

2. Značaj običajnog prava, sudske prakse i kaznenopravne znanosti

3. Tumačenje kaznenog zakona. 

3.1. Općenito o interpretaciji 

3.2. Utvrđivanje i kritika zakonskog teksta 

3.3. Vrste tumačenja 

3.3.1. Tumačenje prema subjektu 

3.3.2. Tumačenje prema metodi 

3.3.3. Tumačenje prema opsegu 

3.4. Analogija u kaznenom pravu 

3.5. Pravilo “in dubio mitius” i sumpsumcija 

4. Važenje kaznenog zakona. 

4.1. Pojam važenja kaznenog zakona 

4.2. Vremensko važenje kaznenog zakona 

4.2.1. Stupanje zakona na snagu 

4.2.2. Prestanak važenja kaznenog zakona 

4.2.3. Osnovno pravilo vremenskog važenja kaznenog zakona i 

obvezna primjena blažeg zakona 

4.2.4. Vrijeme počinjenja kaznenog djela 

4.3. Primjena kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske s obzirom 

na mjesto počinjenja 

4.3.1. Određivanje mjesta počinjenja kaznenog djela 

4.3.2. Načela primjene kaznenog zakonodavstva 

4.4. Primjena kaznenog zakona na osobe

Drugi dio: K a z n e n o 

d j e l o 

I. Kazneno djelo 

1. Opći pojam kaznenog djela 

2. Ponašanje čovjeka 

2.1. Radnja – činjenje i nečinjenje 

2.2. Posljedica 

2.3. Uzročna veza 

3. Određenost djela u zakonu (biće kaznenog djela) 

3.1. Biće kaznenog djela i obilježja 

3.2. Kazna 

4. Protupravnost i razlozi isključenja protupravnosti 

4.1. Nužna obrana 

4.2. Krajnja nužda 

4.3. Sila ili prijetnja 

4.4. Zakonita uporaba sredstava prisile 

5. Krivnja 

5.1. Načelo krivnje 

5.2. Pojam i elementi krivnje 

5.2.1. Ubrojivost i utvrđivanje neubrojivosti 

5.2.1.1. Smanjena ubrojivost 

5.2.1.2. Samoskrivljena neubrojivost. 

5.2.2. Oblici krivnje 

5.2.3. Svijest o protupravnosti 

5.3. Zabluda i vrste zabluda 

5.3.1. Zabluda o protupravnosti djela 

5.3.2. Zabluda o biću kaznenog djela 

5.3.3. Zabluda o okolnostima koje isključuju protupravnost

II. Stadiji kaznenog djela 

1. Mogući stadiji počinjenja kaznenog djela. 

2. Pripremne radnje. 

3. Pokušaj kaznenog djela 

3.1. Vrste pokušaja 

3.2. Dragovoljni odustanak 

III. Stjecaj kaznenih djela 

1. Pojam i vrste stjecaja kaznenih djela 

1.1. Idealni stjecaj 

1.2. Realni stjecaj 

2. Prividni stjecaj 

2.1. Prividni idealni stjecaj 

2.2. Prividni realni stjecaj 

IV. Sudioništvo 

1. Pojam i oblici sudioništva (nužno i dragovoljno sudioništvo) 

2. Pojedinačni počinitelj 

2.1. Posredni počinitelj 

2.2. Supočiniteljstvo 

3. Oblici suučesništva 

3.1. Poticanje 

3.2. Pomaganje 

4. Granice odgovornosti i kažnjavanja sudionika

Treći dio: K a z n e n o p r a v n e s a n k c i j e 

1. Pojam i vrste kaznenopravnih sankcija. 

2. Kazne i kažnjavanje 

2.1. Pojam i svrha kazne. 

2.2. Sustav kazni. Novčana kazna. Kazna zatvora. 

Zamjena kazne zatvora. Uvjetni otpust. 

2.3. Pojam i vrste odmjeravanja kazne. 

Sudsko odmjeravanje kazne: opće pravilo 

o odmjeravanju kazne. Ublažavanje kazne. 

Oslobođenje od kazne. Odmjeravanje 

kazne za stjecaj kaznenih djela. 

Odmjeravanje kazne osuđenoj osobi 

3. Mjere upozorenja 

3.1. Mjere upozorenja kao vrsta kaznenopravnih sankcija 

3.2. Sudska opomena. 

3.3. Uvjetna osuda. Uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom. 

4. Sigurnosne mjere 

4.1. Pojam i svrha sigurnosnih mjera. 

4.2. Vrste sigurnosnih mjera. 

5. Primjena sankcija prema mladim počiniteljima kaznenih djela 

• Pravni položaj mladih počinitelja (maloljetnika i mlađih punoljetnika) u kaznenom 

zakonodavstvu Republike Hrvatske. 

• Maloljetničke sankcije. Odgojne mjere. Svrha, sustav, izbor i primjena odgojnih mjera. 

• Kazna maloljetničkog zatvora. Pridržaj izricanja kazne maloljetničkog zatvora. 

• VI. Oduzimanje imovinske koristi stečene kaznenim djelom 

• VII. Gašenje kazne i rehabilitacija 

• Zastara pokretanja kaznenog postupka. Zastara izvršenja kazne i primjene sigurnosnih 

mjera. 

• 2. Pravne posljedice osude, rehabilitacija i podaci iz kaznene evidencije 

• VIII. Amnestija i pomilovanje

Četvrti dio: Odgovornost pravnih osoba za kaznena djela 

1. Pretpostavke kažnjivosti pravnih osoba 

2. Vrste kaznenopravnih sankcija koje se mogu izreći pravnim osobama 

POSEBNI DIO 

I. Pojam i značenje posebnog dijela kaznenog prava 

Sustav posebnog dijela 

Glave kaznenih djela 

Kaznena djela protiv života i tijela 

Kaznena djela protiv sloboda i prava čovjeka i građanina 

Kaznena djela protiv Republike Hrvatske 

Kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom 

Kaznena djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa 

Kaznena djela protiv časti i ugleda 

Kaznena djela protiv braka, obitelji i mladeži 

Kaznena djela protiv imovine 

Kaznena djela protiv zdravlja ljudi 

Kaznena djela protiv okoliša 

Kaznena djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa 

Kaznena djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja 

Kaznena djela protiv pravosuđa 

Kaznena djela protiv vjerodostojnosti isprava 

Kaznena djela protiv javnog reda 

Kaznena djela protiv službene dužnosti 

Kaznena djela protiv oružanih snaga Republike Hrvatske

Literatura i izvori 

• Kurtović/Tomašević: Osnove kaznenog 

prava i postupka, Split, 2002. 

• Novoselec: Opći dio kaznenog prava, 

Zagreb, 2007. 

• Novoselec i dr.: Posebni dio kaznenog 

prava, Zagreb, 2007. 

• Kazneni zakon (NN 110/97) 

• Pravni leksikon, LZ Miroslav Krleža, 

Zagreb, 2007. 

• Web.str. zakon.hr

Sadržaj predavanja: 

• Kriminalitet i znanosti o kriminalitetu 

• Pojam kaznenog prava 

• Kazneno materijalno, formalno i izvršno pravo 

• Opći i posebni dio kaznenog prava 

• Načelo supsidijarnosti i fragmentarni karakter kaznenog 

prava 

• Načelo zakonitosti 

• Vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela 

• Pojam kaznenog djela 

- opći pojam k.d. 

- radnja, posljedica, uzročna veza 

- biće (opis) k.d. 

- protupravnost i razlozi isključenja protupravnosti 

- krivnja 

- sudioništvo 

• Kaznenopravne sankcije

O nazivu “kazneno pravo” 

• dva usvojena naziva: “krivično pravo” i “kazneno 

pravo.” 

• raširen u njemačkoj literaturi i zakonodavstvu 

(Strafrecht), franc. Droit Penal i Code Penal; talij. 

Diritto penale i Codice Penale, te u engleskom 

jezičkom području Penal Law 

• od sankcije kao posljedice koja slijedi za počinjeno 

djelo, povijesno kazna (poena) dugo je bila jedina 

sankcija. 

• prigovor: postoje i druga kažnjiva ili protupravna djela 

za koja se može izreći kazna kao sankcija a ta djela nisu 

kaznena djela. 

• u anglo-američkom sustavu češći je naziv “krivično 

pravo”(criminal law) koji se vezuje za pretpostavku 

kažnjivosti, atribut “krivično” izveden je od latinskog 

naziva “crimen” → počinjeno zlo odnosno zločin 

(krivica).

Pojam kriminaliteta i njegove značajke 

• negativne socijalne pojave: raznovrsna kršenja pravila 

ponašanja kojima se uređeni odnosi → alkoholizam, 

skitnja, kockanje, prosjačenje, prostitucija, nasilnički 

napadi i sl. 

• uži pojam su protupravna ponašanja → pravila 

ponašanja društvo uređuje svojim pravnim normama 

→ postoje norme koje neka ponašanja zabranjuju 

(prohibitivne norme) i 

→ norme koje nalažu građanima određena ponašanja 

(zapovjedne ili imperativne norme). 

Ako osoba čini ono što ne smije činiti ili ako ne čini 

ono što je dužan učiniti radi se o protupravnom 

ponašanju kojim se krši pravna norma 

• protupravna ponašanja → pravne sankcije, prisilne 

mjere prema pojedincu koji se ne ponaša usklađeno s 

pravnim normama

• kriminalitet - uži pojam od pojma 

protupravnih ponašanja → iz raznovrsnih 

protupravnih ponašanja u pojam 

kriminaliteta ulaze samo ona koja je pravni 

sustav propisao kao kaznena djela, a 

koja za društvo predstavljaju najveću 

opasnost → za takva se djela primjenjuju 

kaznenopravne sankcije 

• prva značajka kriminaliteta → kriminalitet je 

pravno uređena pojava: pravni poredak 

svake države zakonskim normama određuje 

što se smatra kriminalitetom i koje su 

sankcije propisane za počinitelje tih djela

Negativna 

socijalna 

ponašanja 

Protupravna 

ponašanja 

prekršaji i stegovna 

djela 

Kaznena djela

• dinamičnost pojma → promjenljivost njegovog 

sadržaja 

• socijalno uvjetovana pojava → proizlazi iz društvenog, 

ekonomskog i političkog ustrojstva jedne države, 

kulturnih i socijalnih stajališta određene zajednice, pa 

promjena uvjeta života mijenja i sam pojam 

kriminaliteta 

• kaznena dj. koja se danas ne smatraju opasnima 

(sklapanje ugovora s đavlom i u svezi s time 

spaljivanje vještica u srednjem vijeku, preljub, 

nedopušten pojedinačni prijelaz državne granice itd.) 

• Socijalnim i tehnološkim razvitkom → novi oblici 

ponašanja koja ugrožavaju društvo kao npr. 

terorizam, organizirani kriminal, zlouporabe čekova i 

kreditnih kartica, računalni kriminal itd. 

• Inkriminiranje i dekriminalizacija

• masovna socijalna pojava → u pojedinim 

državama doseže ogromne razmjere 

• u RH → izrazit pad broja osuđenih osoba nakon 

stjecanja neovisnosti Republike Hrvatske (od 1991. 

pa nadalje) - stopa kriminaliteta u Hrvatskoj nije 

visoka: broj osuđenih osoba na 100.000 stanovnika 

iznosio je 1990. godine 527, a 1996. godine 293. 

• U Njemačkoj broj osuđenih osoba za kaznena djela 

(zločine i prijestupe) na 100.000 kazneno 

odgovornih osoba neprekidno prelazi 1.000 U 

strukturi kriminaliteta na prvom su mjestu 

imovinski i prometni delikti. 

• stvaran broj počinjenih kaznenih djela je daleko 

veći od broja osuđenih osoba zbog tzv. tamne 

brojke kriminaliteta → jedan dio počinjenih 

kaznenih djela ostaje neotkriven

preventivne mjere se 

poduzimaju prije 

počinjenja kaznenoga 

djela ante delictum 

akcije kojima društvo 

podiže ekonomsku, 

kulturnu, obrazovnu i dr. 

razinu života građana kao i 

one mjere kojima se 

sprječava alkoholizam, 

narkomanija, prostitucija i 

sl. 

represivne mjere koje se 

primjenjuju prema 

počinitelju kaznenog djela 

post delictum 

represivne mjere su 

kaznenopravne sankcije 

(npr. kazna zatvora, 

novčana kazna, uvjetna 

osuda) oduzimaju ili 

ograničavaju neka prava 

počinitelju kaznenoga djela 

mjere protiv 

kriminaliteta

ZNANOSTI O KRIMINALITETU 

• Kriminalitet → predmet znanstvenog 

proučavanja više znanstvenih disciplina 

• podjela u dvije temeljne skupine : 

• kaznenopravna znanost → normativna 

→ čisto pravna i društvena znanost 

• kriminologija i njoj bliske znanosti → 

empirijske znanosti → nepravne znanosti 

koje pripadaju i društvenim i prirodnim 

znanostima.

Kaznenopravna znanost 

• znanstvena disciplina koja uporabom 

znanstvenih metoda izučava, obrađuje 

kazneno pravo kao sustav pravnih propisa 

materijalnog, procesnog i izvršnog kaznenog 

prava. 

• Glavni i pretežiti dio predmeta → 

kaznenopravna dogmatika ili teorija 

kaznenog prava → znanost koja tumači i 

kritički obrađuje pojmove kaznenog zakona 

→ sustav pozitivnih kaznenopravnih 

propisa → proučava samo postojeće, važeće 

kaznene propise s ciljem tako objasniti te 

propise da se pruži što više znanja onima koji 

te propise u praksi primjenjuju

• Glavna metoda generalizirajuće 

apstrakcije → temeljna pravna metoda s 

dvije radnje: generalizacija i apstrahiranje 

→ analiza pojedinih konkretnih slučajeva 

→ izdvajanje bitnih zajedničkih značajki 

→ stvaranje novih, viših općih pojmova koji 

u sebi sadrže sve konkretne slučajeve 

→ nebitni se elementi apstrahiraju 

• Primjer kazneno djelo krađe: zajedničkim 

elementima ili obilježjima izgrađuje se 

pravni pojam krađe → pokriva sve 

slučajeve krađe zanemarujući ili 

apstrahirajući različitosti → viši pojmovi → 

opći pojma kaznenog djela koji pokriva sva 

kaznena djela. 

- nužna povezanost teorije i prakse

Kriminalna politika 

• disciplina unutar kaznenopravne znanosti → 

racionalna i planska praktična djelatnost 

društva koja se poduzima u cilju sprečavanja 

kriminaliteta 

• politika prevencije (ante delictum) npr. 

mjere kojima je cilj otklon nekih uzroka 

kriminaliteta kao borba protiv alkoholizma, 

narkomanije itd. 

• politika represije (post delictum) izricanje i 

izvršenje kaznenopravnih sankcija.

Kriminologija 

• izučava kriminaliteta s različitih nepravnih stajališta: 

biološkog, psihološkog, sociološkog i dr. 

• dva dijela: 

- kriminalna etiologija → ispituje uzroke 

kriminalnih ponašanja 

- kriminalna fenomenologija → utvrđuje pojedine 

pojavne oblike kriminaliteta: obim i strukturu, 

kretanje ili dinamiku kriminaliteta, određene tipove 

kriminaliteta (maloljetničku delinkvenciju, imovinski 

kriminalitet, organizirani kriminal i dr.) 

• nova disciplina viktimologija → istražuje ulogu 

žrtve u nastanku kaznenog djela. 

• veza kriminologije i kaznenog prava → kazneno 

pravo određuje što je kriminalitet → određuje 

predmet kriminologije

Penologija 

• proučava najefikasnije načine organizacije 

izvršenje sankcija, osim s pravnog, izučava 

i sa različitih drugih aspekata: socioloških, 

penitencijarnim kaznenim pravom koje 

pravno uređuje izvršenje kaznenopravnih 

izvršavanja kazne zatvora i ostalih 

kaznenopravnih sankcija 

• polivalentna znanstvena disciplina - 

psiholoških, medicinskih, pedagoških i dr. 

• neposredna veza s izvršnim ili 

sankcija

Kriminalistika 

• policijska znanost → proučava pitanja i probleme 

otkrivanja kaznenih djela i počinitelja 

• kriminalistička tehnika → načini pronalaženja i 

utvrđivanja tragova i drugih dokaza u cilju 

otkrivanja djela i počinitelja (balistika, 

daktiloskopija, grafologija i dr.) → koristi znanja 

fizike, kemije, biologije i drugih prirodnih i tehničkih 

znanosti 

• kriminalistička taktika → izučava metode izvršenja 

radnji i izvođenja dokaza (izvršenje očevida ili 

vještačenja, saslušanje svjedoka, ispitivanje 

okrivljenika) 

• kriminalistička metodika → proučava metode 

otkrivanja pojedinih vrsta kaznenih djela s obzirom 

na njihove posebnosti (npr. imovinskih kaznenih 

djela, seksualne delinkvencije i dr.)

Medicinske znanosti koje omogućavaju 

primjenu kaznenog prava 

• koriste se i u građanskom i obiteljskom 

pravu → naknada štete, utvrđivanja 

očinstva itd. 

• Sudska (forenzička) medicina → 

primjenjuje se pri utvrđivanju i kvalifikaciji 

kaznenih djela, posebice kod onih koji za 

posljedicu imaju smrt ili povredu tjelesnog 

integriteta osobe. 

• tanatologija → proučava uzroke i vrijeme 

smrti 

• traumatologija → bavi se tjelesnim 

ozljedama i njihovom prirodom 

• toksikologija → proučava otrove i njihovo 

djelovanje na čovjeka

• Sudska (forenzička) psihijatrija ili 

psihopatologija → izučava duševna 

oboljenja i smetnje koje su značajne 

za utvrđivanje neubrojivosti i 

smanjene ubrojivosti počinitelja 

kaznenih djela

Pojam kaznenog prava 

• Kazneno pravo se može promatrati u 

dvostrukom smislu dva pojma 

kaznenog prava: 

posebna grana prava u pravnom 

sustavu 

kazneno pravo kao znanstvena 

disciplina 

• Poseban značaj kaznenog prava kao 

grane prava u pravnom sustavu 

ostale grane prava uređuju odnose među 

pravnim subjektima, a kazneno pravo tim 

odnosima ili vrijednostima pruža zaštitu

Pojam kaznenog prava kao grane 


• Kazneno pravo sustav zakonskih 

propisa koji ima svoju posebnu svrhu i 

sredstva kojima to postiže 

• svrha i sredstva razlikuju kazneno 

pravo od ostalih grana prava (tzv. 

diferentia specifica) nijedna druga 

pravna grana nema takav cilj i ne 

primjenjuje takva sredstva za postizanje 

toga cilja

Svrha ili cilj kaznenog prava je zaštita određenih 

vrijednosti od ponašanja kojima se te vrijednosti 

povrjeđuju ili ugrožavaju kazneno pravo ima 

zaštitnu svrhu, različito od ostalih grana prava 

koje su regulatorne prirode 

Općepriznate kulturne vrijednosti 

civiliziranoga društva: vrijednosti i dobra koja 

pripadaju pojedincu (osobnost čovjeka i sva njegova 

temeljna prava i slobode - život, tjelesni integritet, 

sloboda, imovina, čast, ugled i ostala ljudska prava) 

priznate Općom deklaracijom o pravima čovjeka, 

Međunarodnim paktom o građanskim i političkim 

pravima, Međunarodnim paktom o ekonomskim, 

socijalnim i kulturnim pravima od strane zajednice 

naroda, pa imaju univerzalnu prirodu 

opće društvene vrijednosti kao npr. ustavno ustrojstvo, 

pravni poredak, neovisnost i sigurnost države itd., pa se ove 

vrijednosti mogu razlikovati u pojedinim državama 

KZ u čl. 1. navodi da se kaznenim pravom zaštićuju osobne 

slobode i prava čovjeka te druga prava i društvene vrijednosti 

zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske i 

međunarodnim pravom

Sredstva za ostvarenje 

zaštitne svrhe kaznenog prava 

propisivanje koja 

su ponašanja 

kaznena djela 

prohibitivnim 

(zabrambenim) 

ili imperativnim 

(zapovijednim) 

normama 

propisivanje 

kaznenopravnih 

sankcija 

oduzimanje ili 

ograničenje 

određenih 

temeljnih prava 

onima koji su 

prekršili pravne 

norme 

primjena 

kaznenopravnih 

sankcija prema 

počiniteljima 

kaznenih djela

kazneno pravo je sustav zakonskih propisa 

kojima se zaštičuju određene vrijednosti od 

ponašanja koje te vrijednosti povrijeđuju ili 

ugrožavaju tako da se propisuje koja 

ponašanja predstavljaju kazneno djelo, te se 

predviđa kaznenopravna sankcija koja se i 

primjenjuje na počinitelja kaznenoga djela 

materijalno – formalna definicija 

sadrži, pored formalnog elementa (oblika u 

kojem se kazneno pravo pojavljuje u sustavu 

zakonskih pravnih pravila), i materijalni element 

koji pokazuje sadržaj ili suštinu kaznenog prava 

(zaštitnu svrhu i sredstva zaštite) 

Supsidijarni karakter ultima ratio 

societatis primjenjuje se samo za ona 

ponašanja kojima se tako ugrožavaju ili 

povrjeđuju zaštićene vrijednosti da se njihova 

zaštita ne bi mogla ostvariti bez 

kaznenopravne prisile 

Fragmentarni karakter kaznenog prava: zaštita 

samo nekim pravnim dobrima

Dioba kaznenog prava 

stara grana prava koja se pojavljuje već s prvim oblicima 

organizirane zajednice. Tijekom vremena kazneno se pravo 

razvilo u cjelovit sustav propisa s unutarnjom podjelom na uža 

područja 

Kazneno pravo u objektivnom i subjektivnom smislu - 

teorijska podjela koja označava ili ukupnost pravnih propisa, 

zakonskih pravila iz svih formalnih izvora koji čine kazneno 

zakonodavstvo (k.p.u objektivnom smislu), ili ovlaštenje 

(pravo) na kažnjavanje koje proizlazi iz kaznenog prava u 

objektivnom smislu - kazneno pravo u subjektivnom smislu 

predstavlja pravo na kažnjavanje (ius puniendi) koje danas 

isključivo pripada državi 

Materijalno 

kazneno 

pravo (k.p. u 

užem smislu) 

Formalno 

(postupovno) 

kazneno 

pravo 

Izvršno 

kazneno 

pravo

• Materijalno, formalno i izvršno kazneno pravo 

tri temeljne skupine pravnih odredaba 

• Materijalno kazneno pravo ili kazneno pravo u 

užem smislu sadrži odredbe kojima se 

propisuju ponašanja koja predstavljaju kazneno 

djelo, te sankcije i uvjete za njihovu primjenu prema 

počiniteljima tih djela: odredbe Kaznenog zakona 

RH, Zakona o sudovima za mladež i Zakona o 

odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela 

• Formalno ili postupovno (procesno) kazneno 

pravo sadrži odredbe kojima je propisan 

postupak suda i državnih tijela pri utvrđenju je li 

određena osoba počinila kazneno djelo i jesu li 

ispunjeni uvjeti za primjenu kaznenopravnih 

sankcija: odredbe Zakona o kaznenom postupku, 

Zakona o sudovima za mladež, Zakona o 

odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela te 

Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i 

organiziranog kriminaliteta (USKOK)

• Kazneno izvršno pravo ili pravo izvršenja 

kaznenopravnih sankcija (penitencijarno 

kazneno pravo) sadrži odredbe kojima se 

uređuje način izvršenja kaznenopravnih 

sankcija. Ove odredbe u nekim pravnim 

sustavima nisu potpuno izdvojene u 

samostalno područje, već se nalaze i u 

kaznenom zakonu i(li) u procesnom pravu 

u hrvatskom kaznenom zakonodavstvu najveći 

je dio ovih odredaba sadržan u posebnom 

zakonskom aktu: Zakonu o izvršavanju kazne 

zatvora ali i u Zakonu o izvršavanju zaštitnog 

nadzora i rada za opće dobro na slobodi 

odnosno Zakonu o probaciji (2009.)

• Odnos materijalno, formalno i kazneno izvršno 

pravo razlikuju se po predmetu pravne regulacije, 

ali između njih postoji međusobna ovisnost i 

uvjetovanost: 

primjena materijalnog kaznenog prava 

uvjetovana je primjenom formalnog kaznenog 

prava primjena formalnog prethodi primjeni 

materijalnog prava: postupovno pravo oživotvoruje 

odredbe materijalnog prava kazneni postupak 

vodi se da bi se utvrdilo jesu li ispunjeni uvjeti koje 

je propisalo materijalno kazneno pravo 

primjena prava izvršenja kaznenopravnih 

sankcija ovisi o prethodnoj primjeni materijalnog i 

formalnog kaznenog prava da bi se sankcija 

propisana materijalnim kaznenim pravom mogla 

izvršiti ona najprije treba biti izrečena u kaznenom 

postupku

• Opće i posebno kazneno pravo 

opće važi za sve građane bez obzira 

na različitosti koje među njima postoje 

posebno kazneno pravo važi samo za 

određene grupe osoba, bilo da su one u 

posebnom odnosu ili imaju poseban status: 

ranije je postojalo posebno kazneno pravo 

koje je važilo za plemstvo, a danas neki 

pravni sustavi imaju posebno vojno kazneno 

pravo. 

U hrvatskom kaznenom pravu postoji 

posebno maloljetničko kazneno pravo 

koje propisuje kaznenopravnu odgovornost i 

zaštitu mladeži, a sadržano je u već 

spomenutom Zakonu o sudovima za mladež.

• Redovno i izvanredno kazneno pravo - podjela 

vezana uz uvjete važenja 

redovno kazneno pravo važi u normalnim 

okolnostima života u smislu mirnodopskih uvjeta 

(vrijeme mira) 

izvanredno kazneno pravo primjenjuje se u 

izvanrednim uvjetima života, npr. za vrijeme rata: 

prema Ustavu RH (čl. 101.) Predsjednik Republike 

ima ovlast donošenja uredbi sa zakonskom 

snagom kojima se u interesu obrane zemlje u 

doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti 

neovisnosti i jedinstvenosti države, te velikih 

prirodnih nepogoda mogu obustaviti pojedine 

odredbe o ustavnim pravima i slobodama građana 

ako uredbe sadržavaju kaznenopravne odredbe, 

one tada predstavljaju izvanredno kazneno pravo

• Kazneno pravo federacija i federalnih 

jedinica (savezno i republičko kazneno 

pravo) u državama s federalnim 

ustrojstvom pri čemu se postavlja pitanje 

nadležnosti ili podjele zakonodavne 

ovlasti između federacije i njenih 

jedinica: u nekim državama ta se 

nadležnost u području kaznenog prava dijeli 

na način da istodobno postoji samostalno 

federalno ili savezno kazn. zakonodavstvo 

sa svojim sustavom kaznenih djela, ali i 

samostalno kazneno zakonodavstvo 

federalnih jedinica (npr. SAD i Australija). 

U drugim postoji samo savezno kazneno 

zakonodavstvo tj. jedinstveni kazneni 

zakonik kao npr. u SR Njemačkoj koja je 

federacija ili Švicarskoj (konfederacija).

• Nacionalno i međunarodno kazneno 

pravo - podjela koja danas dobiva sve veće 

značenje. 

• Nacionalno kazneno pravo koje važi u 

pojedinim državama i predstavlja suverenu 

državnu vlast zbog postojanja federacija 

broj nacionalnih kaznenih prava je gotovo 

dvostruko veći od broja država (tako samo u 

SAD-a ima 53 kaznenopravna sustava) 

• Međunarodno kazneno pravo 

supranacionalno ili naddržavno kazneno 

pravo koje kao sustav kaznenopravnih normi 

važi neovisno od nacionalnih kaznenih 

prava, pa čak i onda ako su mu protivna

Kazneno materijalno pravo 

• Kazneno pravo u širem smislu: skup pravnih normi 

koje određuju sadržaj i opseg ovlasti države na 

kažnjavanje, čine ga kazneno materijalno pravo (ili 

kazneno pravo u užem smislu), kazneno procesno pravo 

i kazneno izvršno pravo 

• Temeljna pretpostavka za primjenu tih normi: određeno 

ponašanje koje se naziva kazneno djelo 

• Dio javnog prava - ne temelji na ravnopravnom odnosu 

pravnih subjekata nego na podvrgavanju pojedinca 

državnoj vlasti 

• Provode ga tijela državnog pravosuđa (policija, 

državno odvjetništvo, sudovi, organi izvršenja kazni) - 

služe se sredstvima prisile

• Kazneno materijalno pravo ili jednostavno kazneno 

pravo → propisuje pretpostavke kažnjivosti i 

primjenu sankcija 

• Pretpostavke kažnjivosti sadržane su prvenstveno u 

opisima kaznenih djela (npr. ubojstva u čl. 90. ili 

krađe u čl. 216.), ali i u odredbama o nužnoj obrani, 

pokušaju, sudioništvu, neubrojivosti itd. → moguće da 

neko ponašanje koje je opisano kao kazneno djelo u 

konkretnom slučaju ne bude kazneno djelo 

• Kaznenopravne sankcije: kazne, mjere upozorenja 

(sudska opomena i uvjetna osuda), sigurnosne mjere i 

odgojne mjere 

• Odredbe m. k. p. nalaze se u Kaznenom zakonu, 

Zakonu o sudovima za mladež i Zakonu o odgovornosti 

pravnih osoba za kaznena djela, ali i u tzv. posebnom ili 

sporednom kaznenom zakonodavstvu (npr. u Zakonu o 

trgovačkim društvima)

• Kazneno procesno (postupovno) pravo 

→ skup propisa koji određuju pretpostavke 

za poduzimanje radnji u kaznenom postupku, 

ovlaštenike na njihovo poduzimanje, oblik tih 

radnji te pravne posljedice za slučaj povrede 

tih propisa → kazneno formalno pravo 

omogućuje da se materijalno kazneno pravo 

primijeni na pojedinačni slučaj → sadržano 

prvenstveno u Zakonu o kaznenom postupku 

• Kazneno izvršno pravo → sustav normi 

kojima se uređuje način izvršenja kaznenih 

sankcija → sadržano prvenstveno u Zakonu o 

izvršavanju kazne zatvora

Primjer: 

• osoba A u tučnjavi je usmrtila osobu B 

• materijalno kazneno pravo najprije daje odgovor na pitanje o kojem se 

kaznenom djelu radi (to može biti obično ubojstvo, ali i ubojstvo na mah ili 

teško ubojstvo) → moguće da se i ne radi o kaznenom djelu jer je 

počinitelj ubio žrtvu u nužnoj obrani. Potrebno je utvrditi i subjektivni 

odnos počinitelja prema djelu pa će ubojstvo postojati samo ako je 

počinitelj namjerno usmrtio žrtvu, pri čemu će biti dovoljno i da je bio 

svjestan da žrtvu može usmrtiti pa je na to pristao. Utvrdi li sud da ne 

postoji nijedan razlog koji bi isključivao kazneno djelo, odmjerit će 

počinitelju kaznu pri čemu će voditi računa o otegotnim i olakotnim 

okolnostima. Ako je počinitelj bio u stanju bitno smanjene ubrojivosti, a 

postoji opasnost da bi mogao ponoviti kazneno djelo, sud mu pored kazne 

može izreći i sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja 

• kada je A usmrtio B-a, kazneno procesno pravo određuje dužnost 

redarstvenih vlasti da pronađu počinitelja, dužnost državnog odvjetnika da 

pokrene istragu a onda, ako je okrivljenik osnovano sumnjiv, i da podigne 

optužnicu te dužnost suda da provede istragu i na temelju provedene 

glavne rasprave donese presudu, protiv koje nezadovoljna stranka ima 

pravo žalbe o kojoj odlučuje drugostupanjski sud. Protiv pravomoćne 

presude mogući su pod određenim uvjetima i izvanredni pravni lijekovi 

• ako je A osuđen zbog ubojstva na deset godina zatvora, Zakon o 

izvršavanju kazne zatvora uređuje postupak upućivanja na izdržavanje 

kazne, propisuje da će se kazna izvršiti u kaznionici, određuje koja će 

prava i dužnosti imati zatvorenik, pod kojim će uvjetima biti otpušten iz 

kaznionice itd.

Opći i posebni dio kaznenog prava 

• Slijedi tehničku podjelu u samom Kaznenom 

zakonu → opći dio KZ-a i posebni dio KZ-a 

• Opći dio KZ-a sadrži odredbe koje važe za 

sva kaznena djela (čl. 1.-89.) → uređuje 

opće pretpostavke kažnjivosti i sankcije → 

odredbe Općeg dijela odnose na sva kaznena 

djela propisana tim Zakonom i drugim 

zakonima 

• Posebni dio KZ-a sadrži opise pojedinih 

kaznenih djela i kazne koje se za njih 

mogu izreći (čl. 90. - 388.)

Arhitektura kaznenog materijalnog 


POSEBNI DIO 

OPĆI DIO

Načelo supsidijarnosti i fragmentarni 

karakter kaznenog prava 

• Načelo supsidijarnosti: zakonodavac smije predvidjeti 

neko ponašanje kao kazneno djelo samo ako se 

zadovoljavajuća zaštita odgovarajućeg pravnog dobra ne 

može postići nekim blažim sredstvom → kazna kao 

sankcija kaznenog prava mora biti ultima ratio societatis: 

ako se dovoljna zaštita može postići primjenom sankcija iz 

neke druge grane prava (prekršajnog, upravnog, 

građanskog itd.) > dekriminalizacija 

• Fragmentarni karakter: k.p. ne štite sva pravna dobra, 

nego samo jedan njihov fragment, ulomak, a i to ponekad 

samo od određenih vrsta napada - ne smije zadirati u sve 

sfere društvenog života nego samo u one koje su važne za 

osiguranje mirnog zajedničkog života

Načelo zakonitosti 

• Nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege - 

nema kaznenog djela bez zakona, nema kazne bez 

zakona: kaznena djela i kaznenopravne sankcije moraju 

se propisati zakonom 

• N.z. ostvaruje garantivnu funkciju kaznenog 

zakona: država jamči da kažnjavanje neće ovisiti od 

samovolje sudova, nego će biti propisano zakonima koje 

donosi izabrani parlament 

- potvrđuje se načelo trodiobe vlasti → o tome što treba 

biti kažnjivo ne odlučuje sudbena, nego zakonodavna 

vlast 

- građanima se jamči pravna sigurnost → svakome se 

omogućuje da znade što je zabranjeno i kakvoj se 

sankciji izlaže prekrši li tu zabranu

• Načelo z. sadrži četiri pojedinačna načela ili zahtjeva: 

1. načelo da zakon mora biti pisan (nullum crimen 

sine lege scripta), 

2. zabrana analogije (nullum crimen sine lege 

stricta), 

3. zahtjev određenosti zakonskih opisa (nullum 

crimen sine lege certa) i 

4. zabrana povratnog (retroaktivnog) djelovanja 

kaznenog zakona (nullum crimen sine lege praevia) 

• Zahtjev određenosti i zabrane povratnog djelovanja → 

prvenstveno na zakonodavca jer mu nameću određena 

ograničenja pri donošenju kaznenog zakona 

• zahtjev da se mora suditi samo na temelju pisanog 

zakona i zabrana analogije → primarno na suca jer mu 

nameću određena ograničenja u primjeni kaznenog 

prava.

• Načelo zakonitosti → različito u europskom 

kontinentalnom i angloameričkom kaznenom pravu: 

- europsko kontinentalno kazneno pravo 

utemeljeno je na zakonima tj. na kaznenom zakoniku 

koji u cijelosti uređuje materiju kaznenog prava → 

kaznena djela i kaznene sankcije ne smiju se temeljiti 

na običajnom pravu i sudska praksa se ne smatra 

izvorom kaznenog prava 

- angloameričko kazneno pravo je kazuističko, tj. 

orijentirano na rješavanje pojedinačnih slučajeva, izvori 

kaznenog prava su precedenti (odluke u kojima se 

prvi put odlučuje o nekom pitanju) i pojedinačni zakoni 

→ precedenti viših sudova obvezni su za niže sudove, a 

odstupanje je moguće samo na temelju zakonske 

odredbe

Vrijeme i mjesto počinjenja 

kaznenog djela 

• Vrijeme počinjenja djela (tempore criminis): 

kazneno djelo počinjeno je u vrijeme kad je počinitelj 

radio ili je bio dužan raditi, bez obzira na to kad je 

nastupila posljedica iz opisa kaznenog djela → usvojena 

teorija djelatnosti prema kojoj je mjerodavno 

vrijeme radnje, a ne vrijeme nastanka posljedice 

→ zakon koji se mora primijeniti 

→ ubrojivost 

→ dob počinitelja 

→ rokovi zastare 

• Mjesto počinjenja djela: kazneno je djelo počinjeno 

kako u mjestu gdje je počinitelj radio ili bio dužan 

raditi, tako i u mjestu gdje je u cjelini ili djelomično 

nastupila posljedica iz zakonskog opisa kaznenog 

djela → usvojena teorija ubikviteta (lat. ubique = 

svagdje)

Vremensko važenje KZ 

• → zakoni se donose, mijenjaju i ukidaju → može se 

primjenjivati samo u vremenskom razdoblju koje počinje 

danom stupanja na snagu, a završava danom prestanka 

važenja 

• Pravilo vremenskog važenja i obvezna primjena 

blažeg zakona → koji se kazneni zakon primjenjuje prema 

počinitelju kaznenog djela? 

• → “prema počinitelju primjenjuje se zakon koji je bio 

na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno” → 

ako je nakon počinjenja kaznenog djela, izmijenjen k. z., 

načelno se ne primjenjuje taj novi zakon nego onaj stari, 

premda je ukinut → stari k.z. važi i dalje za sva kaznena 

djela koja su počinjena od trenutka njegova stupanja na 

snagu do njegova ukidanja → posljedica usvajanja načela 

zakonitosti u strogom smislu riječi: nullum crimen sine 

lege praevia (nema k.d. bez prethodnog zakona) 

• → zabrana povratnog ili retroaktivnog djelovanja 

kaznenog zakona: kazneni zakon ne može se primijeniti 

na slučajeve koji su se dogodili prije njegovog stupanja na 

snagu → jamči se pravna sigurnost građana

• retroaktivna primjena nije apsolutno 

isključena: obvezna (obligatorna) ako 

je novi zakon blaži za počinitelja → KZ 

nalaže obveznu primjenu blažeg 

zakona (čl.3.st.2.): “Ako se nakon 

počinjenja kaznenog djela zakon 

jedanput ili više puta izmijeni, 

obvezno će se primijeniti zakon 

koji je blaži za počinitelja” → nije 

protivan načelu zakonitosti jer je u 

korist (in favorem) počinitelja i načelo 

pravičnosti

Primjena hrvatskog kaznenog zakonodavstva s 

obzirom na mjesto počinjenja /primjena u 

prostoru/ 

• svaka država primjenjuje svoje kazneno 

zakonodavstvo na području svoje države. 

Kaznena /represivna/ vlast RH prostire se 

na području RH → ius puniendi: ovlast 

kažnjavanja počinitelja na temelju svog 

kaznenog prava → može li se ta vlast 

protezati i na kaznena djela počinjena izvan 

područja RH, odnosno u inozemstvu 

• → sudbenost /jurisdikcija/ je ovlast 

države da k.d. podvrgne suđenju svojih 

sudova → pojam kaznenog procesnog prava 

→ pravilo: kad država ima kaznenu vlast 

ima i ovlast suđenja, ali nije uvijek tako

• Primjena hrvatskog kaznenog zakonodavstva 

na kaznena djela počinjena na području RH 

• 1. Teritorijalno načelo → temeljno načelo primjene 

kaznenog zakonodavstva → kazneno zakonodavstvo 

RH primjenjuje se na svakoga tko počini kazneno 

djelo na njezinu području (čl. 13. st. 1. KZ-a) → 

bez obzira tko je počinitelj (domaći ili strani 

državljanin ili osoba bez državljanstva), tko je 

oštećenik, te o kojem se kaznenom djelu radi → 

jedino je bitno da je djelo počinjeno na području RH 

→ čl. 89. st. 1. određuje da se područjem RH smatra 

kopneno područje, rijeke, jezera, prokopi, 

unutarnje morske vode, teritorijalno more, te 

zračni prostor iznad tih područja (vjerodostojno 

tumačenje). 

• → očigledno je da se domaći brodovi i zrakoplovi ne 

smatraju “plovećim i letećim teritorijem” jedne države 

→ dopunska načela koja proširuju primjenu kaznenog 

zakonodavstva i kada su djela počinjena na brodu ili u 

zrakoplovu.

• Načelo zastave broda → KZ u čl. 13. st. 2. 

proširuje svoju primjenu i na svakoga tko 

počini kazneno djelo na domaćem brodu, 

bez obzira gdje se brod nalazi u vrijeme 

počinjenja kaznenog djela → posebice kad se 

brod nalazi na otvorenom moru, kao i u 

teritorijalnom moru ili luci druge države → 

odnosi se na sve vrste brodova: ratne, 

trgovačke, putničke, jahte i dr. 

• Načelo registracije zrakoplova → kazneno 

zakonodavstvo RH primjenjuje se i na 

svakoga tko počini kazneno djelo u domaćem 

civilnom zrakoplovu dok je u letu ili u 

domaćem vojnom zrakoplovu bez obzira gdje 

se takav zrakoplov nalazi u vrijeme počinjenja 

kaznenog djela (čl. 13. st. 3.) → uža primjena 

kod civilnih zrakoplova (samo dok je u letu)

• Primjena hrvatskog kaznenog zakonodavstva 

na kaznena djela počinjena izvan područja 

RH → proširenje primjene hrvatskog kaznenog 

zakonodavstva na kaznena djela koja su počinjena 

u inozemstvu. 

• Realno /zaštitno/ načelo → prema čl. 14. st. 1. 

kazneno zakonodavstvo RH primjenjuje se prema 

svakome tko izvan njezina područja počini 

određena kaznena djela (bilo koje kazneno djelo 

protiv RH iz glave XII. KZ-a; kazneno djelo 

krivotvorenja novca i vrijednosnih papira RH; 

kazneno djelo koje je RH obvezna kažnjavati prema 

propisima međunarodnog prava, međunarodnih ili 

međudržavnih ugovora i kazneno djelo protiv 

hrvatskog državnog dužnosnika ili službenika u 

svezi s njegovom službom) → određene društvene 

vrijednosti (ustavno ustrojstvo, domaći novac i dr.) 

za koje je RH zainteresirana da ih apsolutno zaštiti

• Nacionalno načelo ili načelo 

aktivnog personaliteta → prema čl. 

14. st. 2. KZ-a kazneno zakonodavstvo 

RH primjenjuje se prema hrvatskom 

državljaninu koji u inozemstvu počini 

bilo koje drugo kazneno djelo osim 

onih koja su obuhvaćena realnim 

načelom → samo ako se počinitelj 

zatekne na području RH ili joj bude 

izručen → nužna posljedica ustavne 

zabrane izručenja hrvatskih državljana 

stranoj državi i nemogućnosti da im za 

počinjeno kazneno djelo sudi strana 

država.

• Univerzalno načelo → kazneno zakonodavstvo 

RH primjenjuje se prema strancu koji izvan 

područja RH prema stranoj državi ili prema 

strancu počini kazneno djelo za koje se po tom 

zakonodavstvu može izreći kazna zatvora od pet 

godina ili teža kazna → supsidijarno je u svojoj 

primjeni → djelo je počinjeno u stranoj državi, 

počinitelj je stranac, djelo je počinjeno na štetu 

strane države ili stranca → zbog čega je RH 

zainteresirana da proširi svoju represivnu vlast i 

na ove slučajeve → dva bitna razloga: 

– prihvaćanje RH kao članice međunarodne zajednice 

civiliziranih država obveze međunarodne solidarnosti i 

pomoći u borbi protiv kriminala 

– ako RH ne bi izručivala niti kažnjavala → načelo aut 

dedere aut punire (ili izruči ili kazni) vrlo brzo bi 

postala utočište najopasnijih kriminalaca svijeta.

Primjena kaznenog zakona na 

osobe 

• opće pravilo → primjenjuje se prema svim osobama 

bez obzira na postojanje mnogobrojnih različitosti između 

njih: spolnih, vjerskih, rasnih, nacionalnih, socijalnih, 

ekonomskih, političkih i dr. 

• koje su osobe isključene od primjene k. z. → kategorija ili 

kruga osoba na koje se ne primjenjuje kazneni 

zakon → nemogućnost primjene hrvatskog k. z. prema 

određenim osobama predviđena je samim KZ i Ustavom. 

• Isključenje primjene kaznenog zakonodavstva 

prema djeci → kazneno se zakonodavstvo ne 

primjenjuje prema djetetu koje u vrijeme kad je počinilo 

kazneno djelo nije navršilo 14 godina života → 

apsolutno isključenje represivne vlasti prema 

osobama koje u vrijeme ostvarenja protupravne radnje 

nisu navršile četrnaest godina života (kaznenopravni 

pojam djeteta) - odricanje države od prava kažnjavanja 

(ius puniendi): u interesu daljnjeg psihofizičkog razvitka 

djeteta, te prepušta roditeljima i tijelima socijalne skrbi 

brigu i nadzor nad daljnjim razvitkom

• Ograničenje primjene kaznenog zakonodavstva 

prema Ustavu za osobe koje uživaju imunitet → 

osobe imaju imunitet ili indemnitet kao djelomično 

isključenje ili ograničenje kaznene vlasti → čl. 75. 

Ustava predviđa da zastupnik u Hrvatskom 

saboru ne može biti pozvan na kaznenu 

odgovornost, pritvoren ili kažnjen za izraženo 

mišljenje ili glasovanje u Hrvatskom saboru → tzv. 

materijalnopravni imunitet (imunitet 

neodgovornosti) → štiti zastupnika od kažnjavanja u 

slučaju da je svojim mišljenjem ili glasovanjem 

ostvario zakonski opis nekog kaznenog djela (npr. 

uvrede, klevete i sl.) → isti imunitet imaju i suci 

Ustavnog suda RH → posebnu vrstu (djelomičnog) 

materijalnopravnog imuniteta imaju suci i suci 

porotnici koji sudjeluju u suđenju: ne mogu biti 

pozvani na odgovornost za izraženo mišljenje ili 

glasovanje pri donošenju sudbene odluke 

• → Predsjednik RH ima imunitet nepovredivosti prema 

čl. 105. Ustava.

• → sve navedene osobe uživaju i tzv. procesnopravni 

imunitet: zastupnik ne može biti pritvoren niti se 

protiv njega može pokrenuti kazneni postupak bez 

odobrenja H. sabora → sudac ne može u postupku 

pokrenutom zbog kaznenog djela počinjenog u 

obavljanju sudačke dužnosti biti pritvoren bez 

odobrenja Državnog sudbenog vijeća → Predsjednik 

Republike, zastupnik i sudac mogu biti pritvoreni bez 

odobrenja Ustavnog suda, Hrvatskog sabora odnosno 

Državnog sudbenog vijeća samo ako su zatečeni pri 

počinjenju kaznenog djela za koje je propisana kazna 

zatvora u trajanju dužem od pet godina. 

• → na kraju, određene osobe prema međunarodnom 

pravu (običajnom ili ugovornom) uživaju imunitete → 

npr. šefovi stranih država i njihova pratnja, strani 

diplomatski i konzularni predstavnici, predstavnici 

određenih međunarodnih organizacija, pripadnici 

stranih oružanih snaga → imunitet procesnopravne 

prirode i odnosi se na isključenje jurisdikcije 

/sudbenosti/ hrvatskih sudova i tijela kaznenog 

postupka.


prema osuđenoj osobi → obligatorno 

djelomično isključenje prema čl. 62. st. 3. KZ-a → 

kad osuđenik za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, 

kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog 

zatvora počini kazneno djelo za koje je zakonom 

propisana kazna do jedne godine zatvora ili blaža 

kazna → obvezno će se primijenit stegovna mjera 

→ veća učinkovitost stegovnog kažnjavanja unutar 

penalnih ustanova (zabrana primanja posjeta, pošiljki, 

izlazaka i sl.). 


prema vojnim osobama → fakultativno 

djelomično isključenje prema čl. 387. KZ-a → 

prema vojnoj osobi kojoj se za kazneno djelo protiv 

oružanih snaga za koje je propisana kazna zatvora do 

tri godine, umjesto kaznenopravne sankcije može 

izreći stegovna mjera utvrđena propisima kojima se 

uređuje stegovna odgovornost u oružanim snagama 

RH, ako je djelo dobilo osobito lak oblik i ako to 

zahtijevaju interesi službe.

Pojam kaznenog djela 

• centralno pitanje kaznenopravne znanosti: 

• Formalni pojam kaznenog djela → sadržan je u zakonu, 

pojam čisto pravne prirode → pravne pretpostavke 

kažnjivosti svojstvene svim kaznenim djelima → 

odrediti pojam kaznenog djela s obzirom na pravne elemente 

zajedničke svim kaznenim djelima → ti su elementi sadržani 

u svakom kaznenom djelu: opća definicija pojma k.d. 

koja “pokriva” sve vrste kaznenih djela 

• → utvrditi bitne sastojke koji se nalaze u svakom k.d. 

→ primjena metode generalizirajuće apstrakcije: 

generaliziraju se ili uopćavaju bitni, a apstrahiraju se nebitni 

sastojci, pa se sva k.d. koja se u praksi susreću u 

najrazličitijim oblicima mogu podvesti pod formalni ili pravni 

pojam k.d.

• → četiri elementa zajednička svim kaznenim djelima 

1. radnja 

2. biće kaznenog djela 

3. protupravnost 

4. krivnja 

• → ponašanje /radnja/ čovjeka: obuhvaća i posljedicu i 

uzročnu vezu između radnje i nastale posljedice → svako 

k.d. predstavlja radnju čovjeka kao voljno ponašanje → 

učinci prirodnih događaja i životinja nisu kaznena djela 

• radnja mora biti predviđena u zakonu kao k.d. → načelo 

zakonitosti: nema kaznenog djela bez zakona (nullum crimen 

sine lege) → kaznena djela su samo ona ponašanja 

/radnje/ koja su u zakonu predviđena kao takva → 

radnjom se ostvaruje biće k.d.: ukupnost obilježja nekog 

k.d. → formalni element jer ukazuje na formu u kojoj su 

propisana kaznena djela

• formalni el. ne otkriva motiv ili razlog inkriminacije, sadržaj 

pojma k.d. → materijalna definicija pojma k.d.: 

protupravnost kao ocjena o nedopuštenosti neke radnje 

sa stajališta pravnog poretka, protivnost pravnoj normi 

(nullum crimen sine iniuria), povreda pravila ponašanja → 

protupravnost u materijalnom smislu: određene radnje su 

nedopuštene, jer povrjeđuju naročito vrijedna pravna 

dobra, pa su socijalno opasna 

• el. protupravnosti nije istovjetan s el. predviđenosti u 

zakonu - može postojati nesklad: radnja koja odgovara 

opisu nekog k.d. ne mora nužno biti k.d. → pravni 

poredak dozvoljava obranu od protupravnih napada, nema 

k.d. premda je ostvareno biće k.d. jer je isključena 

protupravnost → nesklad u obrnutom smislu: protupravne 

radnje koje nisu predviđene u zakonu kao k.d. (prekršaji i 

stegovna djela)

• Subjektivni element - krivnja kao psihički stav 

/subjektivni odnos/ počinitelja prema djelu 

zbog kojeg mu se može uputiti prijekor → 

nema k.d. bez krivnje počinitelja (nullum 

crimen sine culpa) → ako se od počinitelja 

moglo zahtijevati drukčije ponašanje → krivnja 

kao nužna pretpostavka za kažnjavanje ili 

izricanje druge kaznenopravne sankcije 

• → Opći pojam kaznenog djela: kazneno 

djelo je protupravno i skrivljeno 

ponašanje /radnja/ čovjeka koje je 

predviđeno u zakonu kao kazneno djelo.

• Učinak osnovnih elementa /pravnih pretpostavki/: 

svi su konstitutivni (temeljni) za postojanje 

svakog kaznenog djela → ako ne postoji bilo koji 

od njih, ne postoji ni samo kazneno djelo → 

redoslijed elemenata → isključenje prethodnog 

el. čini suvišnim utvrđivanje daljnjih el.: 

• radnja, 

• ostvarenje bića k.d., 

• protupravno, 

• skrivljeno 

• → kad su utvrđeni svi el. počinjeno je k.d. i može 

se izreći kaznenopravna sankcija

Radnja, posljedica i uzročna veza 

• Ponašanje čovjeka → činjenje ili nečinjenje 

→ radnje nisu misli 

→ refleksni pokreti 

→ tjelesni pokreti u besvjesnom stanju /u dubokom snu, 

nesvjestici, pod narkozom/ 

→ tjelesni pokreti izazvani neodoljivom silom /vis absoluta/: 

pad uslijed vjetra 

KZ:Kazneno djelo može se počiniti činjenjem ili nečinjenjem. 

• Činjenje → kaznena djela koja se mogu počiniti samo 

činjenjem kao npr. krađa, silovanje i dr. → k.d. činjenjem 

povrjeđuje se prohibitivna norma 

• Nečinjenje → nečinjenje može biti kazneno djelo samo 

onda kada se netko nađe u situaciji u kojoj postoji dužnost 

na činjenje → k.d. nečinjenja povrjeđuje se imperativna 

norma → tzv. prava kaznena djela nečinjenjem npr. 

nepružanje pomoći i nepružanje medicinske pomoći

• → neprava kaznena djela nečinjenjem: 

kaznena djela činjenja počinjena 

nečinjenjem → nečinjenjem se 

povrjeđuje prohibitivna norma npr. 

majka usmrti svoje dijete na način da ga ne 

hrani → ne odgovara svatko, nego samo 

garant: osoba koja je pravno obvezna 

spriječiti nastup posljedice, osoba koja 

garantira da do posljedice neće doći 

• Garant → pravna dužnost na činjenje

• → garant: određena osoba je pozvana da zaštiti 

ugroženo pravno dobro → pravna obveza spriječiti 

nastupanje posljedice ili pravna dužnost na 

činjenje: sve garantne obveze dijele se u dvije grupe 

• dužnost zaštite nekog pravnog dobra → tri 

skupine: 

– dužnost zaštite na temelju prirodne povezanosti → 

članovi uže obitelji dužni su otkloniti jedan od drugog 

opasnost za život i tijelo i kada ne žive zajedno: roditelji 

prema Obiteljskom zakonu skrbe o životu i zdravlju svoje 

djece, bračni drugovi 

– dužnost zaštite na temelju uske životne zajednice → npr. 

izvanbračna zajednica ili zajednica nastala pri nekom 

opasnom pothvatu /planinarske ekspedicije/ 

– dužnost zaštite na temelju dobrovoljnog preuzimanja 

neke obveze → pravnim poslom, ugovorom ili radnim 

odnosom (npr. skretničar je obvezan poduzeti sve radnje 

nužne za pravilno mimoilaženje vlakova, pa ako je zaspao, 

premda ništa nije poduzeo, odgovarat će za nastupjelu 

posljedicu)

• dužnost nadzora nad izvorima opasnosti → 

tri skupine: 

– dužnost na temelju prethodne opasne radnje ili 

prethodnog činjenja → npr. kirurg koji je započeo 

operaciju dužan ju je i završiti, u protivnom odgovara 

za posljedicu koja je zbog prekidanja operacije 

nastupila ili mladić je dužan spriječiti smrt djevojke 

kojoj je dao heroin) 

– dužnost nadzora nad izvorima opasnosti koji su u 

vlasti počinitelja → npr. vlasnik motornog vozila 

mora voditi brigu o tehničkoj ispravnosti vozila te 

odgovara za posljedice prometne nesreće zbog 

neispravnosti vozila 

– dužnost nadzora nad trećim osobama koje 

predstavljaju opasnost → položaj autoriteta u 

odnosu na djecu /roditelj koji ne spriječi svoje dijete 

u razbijanju izloga odgovarat će za oštećenje tuđe 

stvari/ ili nadređene vojne, službene i odgovorne 

osobe da spriječe kaznena djela podređenih

• → Radnja počinjenja: radnja kojom se 

izvršava kazneno djelo, radnja kojom se 

uzrokuje posljedica i koja je u biću kaznenog 

djela označena kao radnja počinjenja /kod k.d. 

krađe zakon određuje da se radnja počinjenja 

sastoji u “…oduzme tuđu pokretnu stvar…” → 

ponekad propis precizno ne označava 

glagolom radnju počinjenja /kod k.d. 

ubojstva (“…usmrti drugu osobu.”), u tom 

slučaju radnja počinjenja definirana je 

posljedicom: tzv. posljedične radnje → 

obuhvaćaju svaku radnju kojom je moguće 

uzrokovati navedenu posljedicu

• Posljedica → u užem smislu promjena u 

vanjskom svijetu uzrokovana radnjom 

čovjeka (npr. smrt kao posljedica k. d. 

ubojstva) 

1. kaznena djela povrede → uništenje ili 

drugo realno oštećenje nekog pravnog 

dobra (života, tijela, imovine i dr.) 

2. kaznena djela ugrožavanja → 

dovođenje u opasnost određenog pravnog 

dobra → izvanredna situacija u kojoj se, 

prema općem iskustvu, svakog časa može 

očekivati nastupanje povrede, situacija koja 

prethodi nastanku povrede

• Kauzalitet ili uzročnost: objektivna veza 

između radnje čovjeka i posljedice koja je 

nastupila upravo zbog te radnje 

→ uzročnost je pojam objektivne prirode i 

prethodi krivnji → ako nema uzročne veze 

neće se ni raspravljati o krivnji→ krivnje 

nema bez uzročne veze, dok uzročna 

veza može postojati i bez krivnje 

• iz kompleksa različitih uvjeta koji doprinose 

nastupanju određene posljedice izdvajaju se 

ljudska ponašanja, radnje → samo su ta 

ponašanja kaznenopravno relevantan uzrok

• U praksi u većini slučajeva utvrđivanje uzročnosti 

nije sporno → ako je netko pucao u drugu osobu 

koja je nakon toga umrla, nitko neće dvojiti da je 

pucanje iz vatrenog oružja uzrok smrti 

• utvrđivanje uzročne veze je činjeničko pitanje 

(questio facti) i u najvećem broju slučajeva na 

temelju iskustvenih znanja gotovo uvijek se može 

utvrditi je li neko ljudsko ponašanje uzrok neke 

posljedice ili nije. 

• No, mogući su slučajevi u kojima se pojavljuju 

problemi npr. vozač je izazvao prometnu nesreću u 

kojoj je povrijeđen drugi vozač koji je potom u 

bolnici zbog pogrešnog liječenja umro, ili osoba A 

tjelesno ozljedi osobu B, a zbog ozljede dođe do 

infekcije, komplikacija i smrti

• je li došlo do prekida uzročne veze → moguće da nakon 

jedne radnje bude poduzeta druga radnja ili nastupi neki 

događaj koji može eliminirati djelovanje prijašnje radnje i 

prekinuti vezu između nje i nastupjele posljedice: 

→ npr. osoba A povrijedi osobu B koja u bolnici smrtno 

nastrada u požaru → kasniji događaj eliminirao je 

prvobitnu radnju i prekinuo uzročnu vezu. 

→ Međutim ako je osoba B umrla zbog infekcije ili 

pogrešnog liječenja postoji uzročna veza, ona nije 

prekinuta → infekcija je nastupila usljed ozljede, greška je 

suuzrok → moguća odgovornost i liječnika 

• teorija ekvivalencije i formula condicio sine qua 

non → teorija jednake vrijednosti svih uzroka koju usvaja 

naša sudska praksa → povezana s formulom uvjet bez 

kojega se ne može, nužni uvjet → radnja je uzrokom 

ako bez nje ne bi došlo do posljedice

Biće (opis) kaznenog djela 

• skup obilježja nekog k.d. → biće razlikuje 

jedno djelo od svih ostalih kaznenih djela → 

daje pojam konkretnog ili određenog 

kaznenog djela 

• temeljna, kvalificirana i privilegirana kaznena 

djela 

• konstitutivna obilježja → temeljno k.d. 

• kvalifikatorna obilježja → kvalificirano 

/teže/ k.d. → propisana teža kazna nego za 

temeljno k.d. 

• privilegirajuća obilježja → privilegirano 

/lakše/ k.d. → propisana blaža kazna nego 

za temeljno k.d.

jednoaktna i višeaktna kaznena djela 

• jednoaktna k.d. → sastoji se iz samo jedne 

radnje 

• višeaktna k.d. → sastoji se iz dvije ili više 

radnji 

f) opća, posebna i vlastoručna kaznena djela 

• opća k.d. /delicta communia/ → može ih 

počiniti svatko 

• posebna k.d. /delicta propria/ → može počiniti 

samo osoba s određenim svojstvom 

– prava posebna k. d. → svojstvo počinitelja je 

konstitutivno obilježje 

– neprava posebna k.d. → svojstvo počinitelja je 

kvalifikatorno obilježje 

• vlastoručna k.d. → počinitelj mora sam 

počiniti k.d.

Protupravnost i razlozi isključenja 

protupravnosti 

• formalna i materijalna protupravnost /nullum 

crimen sine iniuria/ 

a) razlozi isključenja protupravnosti 

predviđeni u općem dijelu KZ → nužna 

obrana, krajnja nužda, sila ili prijetnja i 

zakonita uporaba sredstava prisile: 

teorijski su mogući kod bilo kojeg k.d., ali u 

praksi su najčešće sužena na neka k.d., npr. 

nužna obrana je najčešća kod k.d. protiv 

života i tijela

) tzv. posebni razlozi isključenja protupravnosti koji 

su predviđeni kod pojedinih kaznenih djela u 

posebnom dijelu kaznenog zakona (npr. neovlašteno 

otkrivanje profesionalne tajne iz čl. 132. stavka 2.; 

neprijavljivanje pripremanja kaznenog djela iz čl. 299. 

stavka 3.; neprijavljivanje počinjenog kaznenog djela 

iz čl. 300. stavka 3.; odgovornost za kazneno djelo 

počinjeno po zapovijedi nadređenoga iz čl. 388.) 

c) svi ostali razlozi isključenja protupravnosti koji nisu 

predviđeni kaznenim zakonom nego se spominju u 

posebnim zakonima ili u teoriji (npr. pristanak 

oštećenika, povrede pri sportskim takmičenjima, 

radnje u ratu i vršenje roditeljskog prava) 

• prve dvije grupe kojima se dozvoljava ponašanje koje 

odgovara opisu djela sadržane su u posebnoj vrsti 

normi - permisivnim (ili dozvolbenim) normama - 

isključuju protupravnost i time postojanje kaznenog 

djela

Nužna obrana 

• obrana koja je prijeko potrebna da počinitelj 

od sebe ili drugoga odbije istodobni ili 

izravno predstojeći protupravni napad 

(osoba A nožem napadne osobu B, a osoba B, 

braneći se, teško tjelesno ozlijedi napadača) – 

ponašanje osobe B, iako odgovara biću k.d. 

teške tjelesne ozljede, neće se smatrati 

kaznenim djelom 

• KZ permisivnom normom isključuje 

protupravnost samoobrane ili nužne pomoći 

kao temeljnog prava čovjeka priznatog još od 

rimskog prava 

• ne može se svaka obrana smatrati nužnom, pa 

zakonodavac postavlja uvjete u čl. 29. koji se 

moraju ispuniti da bi se smatralo da ne postoji 

kazneno djelo

• elementi nužne obrane: napad i obrana 

• Napad: svako ponašanje čovjeka kojim se neposredno 

ugrožava ili povrijeđuje neko pravom zaštićeno dobro, može 

biti usmjeren protiv bilo kojeg zaštićenog dobra druge 

osobe - isključivo ljudsko ponašanje (činjenje ili nečinjenje), 

napadač je uvijek čovjek. Kakav napad mora biti? 

• napad mora biti protupravan: ako je objektivno protivan 

pravnom propisu - protupravno djelo (ne mora biti i 

kazneno djelo). Ako se radi o pravom dozvoljenom napadu 

(npr. uhićenje koje policija vrši temeljem zakonskih ovlasti), 

osoba nema pravo na nužnu obranu jer nedostaje 

protupravni napad 

• napad mora biti stvaran: ako zaista postoji, nije dovoljno 

da onaj koji se brani samo misli da napad postoji. Ako 

netko pogrešno drži da postoji napad (npr. netko se želi 

našaliti i glumeći napad preplaši svoga poznanika u mraku, 

a ovaj, pogrešno misleći da napad postoji, teško tjelesno 

ozlijedi tobožnjeg napadača), postupa u tzv. putativnoj 

nužnoj obrani - ne postoji nužna obrana, jer nema 

napada, pa postoji kazneno djelo, a krivnja počinitelja 

prosuđuje se prema pravilima o zabludi

• Obrana: odbijanje napada od sebe (samoobrana) ili 

drugoga (nužna pomoć) - usmjerena je protiv napadača 

• obrana mora biti istodobna s napadom: poduzima se 

kad napad izravno predstoji i sve dok napad traje. 

Obrana se može poduzeti sve dok napad traje, a on traje 

sve dok postoji opasnost za napadnuto zaštićeno dobro i 

ako povreda već nije u potpunosti nanesena. Napad više 

ne traje ako se napadač udaljava ili bježi, pa se djelovanje 

protiv njega u tom momentu ne može smatrati nužnom 

obranom. Iznimno, samo ako se radi o kradljivcu koji bježi 

s ukradenim stvarima, obrana je moguća sve dok on ne 

osigura detenciju nad ukradenim stvarima 

• Obrana od budućih napada: nije dopuštena nužna 

obrana protiv prijetećih, ali udaljenih, neizravnih napada - 

tzv. zaštitne mjere ili mehanička sredstva zaštite koje 

poduzima neka osoba s ciljem sprječavanja eventualnih 

budućih napada, dakle onih koji se tek mogu očekivati 

(npr. netko postavi žice se električnom strujom u vočnjak, 

otruje grožđe ili postavi eksplozivnu napravu)

• obrana mora biti prijeko potrebna: 

napadnuta osoba nije mogla drugačije odbiti 

napad nego samo povredom nekog 

napadačevog dobra - prosuđuje se u svakom 

konkretnom slučaju - nema nužne obrane kad 

odrasla osoba, da bi zaustavila napad nekog 

djeteta, ovome nanosi tešku tjelesnu ozljedu, 

jer se u tom konkretnom slučaju napad mogao 

odbiti i na drugačiji način, premda se ne može 

ni zahtijevati da napadnuti žrtvuje neke svoje 

interese da bi izbjegao napad (tzv. defanzivna 

obrana) - ne traži od napadnutog da bježi ili se 

na drugi način ukloni napadaču.

• Prekoračenje nužne obrane: slučaj u kojem je obrana 

intenzivnija od one koja bi bila dostatna za odbijanje 

istodobnog protupravnog napada - ispunjeni su svi uvjeti 

za postojanje nužne obrane osim jednog - ne postoji 

odgovarajući srazmjer, poduzeta obrambena radnja nije 

bila prijeko potrebna - napadnuti je prešao dozvoljenu 

granicu prijeko potrebne obrane, poduzeo je intezivniju ili 

jaču obranu - predstavlja kazneno djelo počinjeno u 

prekoračenju nužne obrane. 

• kako se ipak radilo o situaciji postojanja istodobnog 

protupravnog napada, zakon takvog počinitelja 

privilegira, pa sudu daje ovlaštenje da počinitelja 

kaznenog djela počinjenog u prekoračenju nužne obrane 

blaže kazni: prekoračenje nužne obrane je fakultativan 

razlog za ublažavanje kazne 

• ako je do prekoračenja došlo uslijed jake razdraženosti 

ili prepasti izazvane napadom sud može počinitelja i 

osloboditi od kazne: i fakultativan razlog za 

oslobođenje od kazne

Krivnja 

• načelo krivnje nulla poena sine culpa - 

temeljno načelo kaznenog prava: “Nitko ne 

može biti kažnjen niti se prema njemu 

može primijeniti druga kaznenopravna 

sankcija ako nije kriv za počinjeno djelo.” 

• sud uvijek u kaznenom postupku mora utvrditi 

krivnju koja se ne pretpostavlja, naprotiv, 

pretpostavlja se nedužnost. Zbog toga teret 

dokazivanja krivnje leži na optužbi 

• nedovoljno je da je netko svojom radnjom 

prouzročio zabranjenu posljedicu, mora biti i 

kriv. Uputiti prijekor se može samo onoj osobi 

koja je imala i određeni psihički stav prema 

počinjenom djelu, samo tada zaslužuje 

društveni prijekor

Pojam i elementi krivnje 

• unutarnja psihička veza koja povezuje počinitelja i 

njegovo djelo. KZ prihvaća psihološko-normativnu 

koncepciju krivnje koja povezuje određeni psihološki 

sadržaj s normativnim sadržajem krivnje. 

• čl. 39. KZ propisuje sadržaj krivnje: “Kriv je za kazneno 

djelo počinitelj koji je u vrijeme počinjenja djela bio 

ubrojiv, koji je postupao s namjerom ili iz nehaja, kad je 

zakonom propisano kažnjavanje i za taj oblik krivnje, a 

bio je svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da 

je njegovo djelo zabranjeno.” 

• tri elementa (ili obilježja) koja čine sadržaj krivnje: 

1. ubrojivost, 2. namjera ili nehaj i 3. svijest o 

zabranjenosti djela. 

• nužno je utvrđenje postojanja svakog od ova tri 

elementa, ako nedostaje jedan od njih, nema krivnje → 

konstitutivna obilježja krivnje

• Ubrojivost: normalno psihičko stanje počinitelja ili 

stanje duševnog zdravlja u vrijeme počinjenja djela → 

počinitelj normalno funkcionira u području svoje 

svijesti i volje da bi mogao postupati skrivljeno, → 

ubrojivost se pokazuje kao pretpostavka ili 

sposobnost za krivnju, jer samo ubrojiv čovjek može 

postupati namjerno ili nehajno i imati svijest o 

zabranjenosti djela. 

• Namjera (dolus) i nehaj (culpa): stupnjevi krivnje 

koji predstavljaju psihičke kategorije svijesti i volje → 

dvije sastavnice psihičkog života čovjeka koje se 

mogu stupnjevati, pomoću kojih se i određuje psihički 

odnos počinitelja prema počinjenom djelu → oblici 

krivnje su psihološki element sadržaja krivnje. 

• Svijest o zabranjenosti djela → normativni 

element sadržaja krivnje jer počinitelj mora biti 

svjestan nedopuštenosti svoga djela, mora biti 

svijestan da je svojim ponašanjem prekršio normu

Ubrojivost i utvrđivanje neubrojivosti 

• Počinitelju se može uputiti prijekor samo ako mu se 

njegov postupak može osobno ubrojiti ili uračunati → 

nužno je da čovjek posjeduje sposobnosti i mogućnosti 

ispravnog djelovanja 

• Ubrojivost je psihičko svojstvo ili psihički status 

počinitelja u vrijeme počinjenja djela (in tempore 

criminis) → svojstvo normalnog i duševno zdravog 

čovjeka da ispravno rasuđuje i u skladu s tim odlučuje: 

skup intelektualnih i voljnih elemenata koji omogućuju 

normalno rasuđivanje ili shvaćanje značenja svoga djela 

(intelektualna sposobnost) i daju sposobnost vladanja 

svojom voljom (voluntativna ili voljna sposobnost) 

• Čovjek je svjesno i slobodno biće, pa se polazi od toga da 

je većina ljudi duševno zdrava odnosno da ima ispravan 

duševni aparat u smislu pravilnog odvijanja svih psihičkih 

funkcija → ubrojivost se javlja kao pravilo, a neubrojivost 

iznimka, ubrojivost se pretpostavlja, dok se neubrojivost 

uvijek mora u slučaju sumnje utvrđivati

• KZ u čl. 40. st. 2. određuje pojam 

neubrojivosti → daje uputu sudu kako će 

utvrditi neubrojivost ako posumnja u 

duševno zdravlje počinitelja: “Neubrojiva je 

osoba koja u vrijeme ostvarenja zakonskih 

obilježja kaznenog djela nije bila u 

mogućnosti shvatiti značenje svojeg 

postupanja ili nije mogla vladati svojom 

voljom zbog duševne bolesti, privremene 

duševne poremećenosti, nedovoljnog 

duševnog razvitka ili neke druge teže 

duševne smetnje.” 

• tri metode utvrđivanja neubrojivosti: 

biološka, psihološka i mješovita metoda

• Biološka ili etiološka metoda → utvrđenje 

postojanja abnormalnog, patološkog stanja: osoba 

je neubrojiva ako je u vrijeme ostvarenja zakonskih 

obilježja kaznenog djela kod nje postojala neka 

duševna bolest, privremeni duševni poremećaj ili 

nedovoljni duševni razvitak, bez obzira je li takvo 

patološko stanje kao uzrok utjecalo na psihičke 

(intelektualne i voljne mogućnosti) funkcije 

počinitelja → utvrđenje postojanja patološkog 

stanja npr. duševne bolesti automatski dovodi do 

neubrojivosti 

• Psihološka metoda → utvrđenje postojanja 

psihičkih smetnji: osoba je neubrojiva ako u vrijeme 

ostvarenja zakonskih obilježja kaznenog djela nije 

mogla shvatiti značenje svoga djela ili vladati 

svojom voljom, bez obzira da li postoji patološko 

stanje koje je prouzročilo tu nemogućnost

• Mješovita ili biološko-psihološka 

metoda utvrđenja neubrojivosti → 

utvrđenje postojanja kako patološkog stanja 

tako i psihičkih smetnji: potrebno je najprije 

utvrditi postojanje određene bolesti ili 

poremećaja kao uzroka neubrojivosti, te 

da je taj uzrok doveo do posljedica tj. do 

nemogućnosti shvaćanja značaja svoga 

djela ili vladanja svojom voljom 

• KZ usvaja mješovitu ili biološko-psihološku 

metodu utvrđenja neubrojivosti u čl. 40. st. 

2.: navode se kako uzroci tako i posljedice 

neubrojivosti → neubrojiva je ona osoba 

koja je imala psihičke smetnje zbog 

postojanja određenih patoloških stanja

• Uzroci neubrojivosti ili patološka stanja su: 

1. duševna bolest, ili 

2. privremena duševna poremećenost, ili 

3. nedovoljni duševni razvitak ili 

4. neka druga teža duševna smetnja 

• patološki poremećaji zakonski su određeni alternativno što 

znači da je dovoljno utvrditi postojanje jednog od njih 

• Duševna bolest ili psihoza: oboljenje centralnog nervnog 

sustava koje dovodi do poremećaja pojedinih ili većine 

psihičkih funkcija u području inteligencije, osjećaja, volje i 

dr. Dijele se na organske → manifestiraju se fizičkim 

promjenama na mozgu (npr.povrede mozga, senilna 

demencija ili progresivna paraliza), funkcionalne → ne 

mogu se utvrditi organski uzroci, ali kod kojih nastaju 

promjene u psihi ličnosti (npr. shizofrenija, paranoja, ili 

manično-depresivna psihoza), trajne (neizlječive) i 

privremene (izlječive) koje mogu biti povremene 

(npr.delirium tremens) ili periodične (npr.maničnodepresivna 

psihoza koja se pojavljuje u ciklusima ili 

intervalno)

• Privremena duševna poremećenost: prolazno 

duševno stanje privremenog ili kratkotrajnog poremećaja 

psihičkih funkcija svijesti i volje → poremećaj traje dok 

traje učinak izazivača takvog stanja npr. razna trovanja 

(alkoholom, narkoticima, kemijskim sredstvima i sl.), 

potres mozga, uzroci nepatološke prirode (stanje hipnoze, 

stanje sna, mjesečarstvo, dugotrajna iscrpljenost ili 

premorenost) ili afektna stanja visokog stupnja (bijes, 

strah, mržnja, šok i sl.) → ne ostavlja psihičke posljedice 

kao što je slučaj kod privremenih duševnih bolesti 

• Nedovoljni duševni razvitak ili oligofrenija: 

nerazvijenost psihičkog aparata ili zakržljalost centralnog 

nervnog sustava uzrokovana ili nasljednim faktorima, 

infektivnim oboljenjima tijekom trudnoće, poroda ili ranog 

djetinjstva, ili dugotrajnom socijalnom izolacijom → 

debilnost, imbecilnost, idiotizam, kretenizam i sl. 

• Druge teže duševne smetnje: uveden zbog postojanja 

duševnih smetnji koje mogu utjecati na psihičke funkcije 

rasuđivanja i odlučivanja, a nisu ni duševne bolesti, ni 

privremeni poremećaji, ni nedovoljni duševni razvitak (npr. 

psihopatije, teže neuroze, poremećaji nagona i sl.)

• dva pravila kojih se sud mora pridržavati kod utvrđenja 

neubrojivosti: 

• pravilo in tempore criminis → (ne)ubrojivost se 

ocjenjuje prema vremenu počinjenja protupravne radnje 

tj. je li osoba u vrijeme kad je radila ili bila dužna raditi 

mogla shvatiti značenje svoga postupanja i vladati svojom 

voljom. Pri tome je bitno utvrditi o kojem se uzroku 

neubrojivosti radi, jer ako se npr. radi o maničnodepresivnoj 

psihozi počinitelj, premda je duševno 

bolestan, može djelo počiniti u vrijeme tzv. slobodnog 

intervala (lucida intervala kada nije ni u stanju manije, ali 

ni depresije), pa je ubrojiv. Prethodni poremećaj nije 

relevantan za krivnju, dok kasniji duševni poremećaj može 

biti procesna smetnja za vođenje kaznenog postupka; 

• pravilo in concreto → (ne)ubrojivost se utvrđuje u 

odnosu na konkretno kazneno djelo, jer je moguće da ista 

osoba u odnosu na neko kazneno djelo koje je počinila 

bude ubrojiva, a u odnosu na drugo neubrojiva (npr. 

počinitelj koji je epileptičar ili piroman)

• S obzirom da je ocjena ubrojivosti i njenoga 

stupnja pravno pitanje na koje treba odgovoriti 

sud, ali to ne može bez pomoći psihijatra, Zakon 

o kaznenom postupku propisuje da sud mora 

odrediti psihijatrijsko vještačenje ako se pojavi 

sumnja da je isključena ili smanjena ubrojivost 

okrivljenika. 

• Sud ne posjeduje potrebna medicinska znanja, 

pa mu za utvrđivanje neubrojivosti u kaznenom 

postupku pomažu vještaci medicinske struke 

(forenzički ili sudski psihijatri) koji u svom 

nalazu moraju utvrditi postojanje patološkog 

stanja kao mogućeg uzroka, dok u mišljenju 

daju zaključak je li kod počinitelja postojala 

sposobnost rasuđivanja i odlučivanja. 

• Premda vještak daje stručnu ekspertizu, važno je 

naglasiti da konačnu odluku o ubrojivosti 

odnosno neubrojivosti počinitelja donosi sud

• Kaznenopravni učinak neubrojivosti: prema čl. 40. 

st.1. KZ-a neubrojiva osoba nije kriva i prema njoj se ne 

može primijeniti nijedna kaznenopravna sankcija. 

Neubrojiva osoba može se smjestiti u psihijatrijsku 

ustanovu prema odredbama Zakona o zaštiti osoba sa 

duševnim smetnjama 

• Kako je ubrojivost element krivnje, pa ako počinitelj nije 

ubrojiv nema ni krivnje, tako se ne može provesti ni 

temeljno načelo krivnje prihvaćeno u čl. 4. KZ-a ( “Nitko 

ne može biti kažnjen, niti se prema njemu može 

primijeniti druga kaznenopravna sankcija ako nije kriv za 

počinjeno djelo”) 

• Ako je za osobu koja je ostvarila zakonska obilježja 

nekog kaznenog djela sud u kaznenom postupku utvrdio 

da je bila neubrojiva, u odnosu na nju mogu se 

primijeniti samo odredbe Zakona o zaštiti osoba s 

duševnim smetnjama (odredbe o tzv. prinudnoj 

hospitalizaciji ili prisilnom smještaju u psihijatrijsku 

ustanovu ako je neubrojiva osoba zbog teže duševne 

smetnje opasna po sebe ili druge)

Smanjena ubrojivost 

• Neubrojivost se ne može stupnjevati, ali ubrojivost 

može → koja može dovesti do smanjenja krivnje, jer se 

radi o osobi koja je, premda otežano, ipak mogla 

shvatiti značenje svojeg ponašanja i vladati svojom 

voljom 

• stanje počinitelja u vrijeme počinjenja djela kod kojeg 

su njegove mogućnosti shvaćanja svojih postupaka ili 

mogućnosti vladanja svojom voljom bile smanjene 

uslijed duševne bolesti, duševne poremećenosti, 

nedovoljnog duševnog razvitka ili neke druge teže 

duševne smetnje, pa se stoga razlikovanje između 

neubrojivih i smanjeno ubrojivih temelji na kvantiteti 

• smanjeno ubrojiva osoba je ubrojiva, premda su njene 

intelektualne i voluntativne mogućnosti zbog defektnog 

biopsihološkog stanja takve da joj je otežano ponašanje 

sukladno društvenim i pravnim pravilima. Smanjena 

ubrojivost ne zahtijeva, kao što to traži neubrojivost, da 

počinitelj nije mogao uopće shvatiti značenje svojega 

djela. Njemu je samo otežana spoznaja o djelu.

• S. u. smanjuje krivnju u smislu da je počinitelj podoban za 

krivnju, ali uz manji stupanj sposobnosti za nju. I kod 

utvrđivanja smanjene ubrojivosti primjenjuje se metoda 

propisana za utvrđenje neubrojivosti → sud najprije mora 

utvrditi postojanje jednog od četiri moguća biološka temelja, pa 

potom utvrditi da je zbog toga počiniteljeva mogućnost 

spoznaje značenja određenog djela ili mogućnost vladanja 

svojom voljom bila otežana. 

• Kaznenopravni učinci smanjene ubrojivosti: smanjeno 

ubrojiv počinitelj je ubrojiv i zbog toga kriv i zaslužuje prijekor 

→ manji stupanj krivnje zahtijeva i manju kaznu, pa smanjena 

ubrojivost u znatnoj mjeri predstavlja fakultativan razlog za 

ublažavanje kazne 

• Pored kažnjavanja, a pod uvjetom da postoji opasnost da 

razlozi za smanjenu ubrojivost mogu i u budućnosti poticajno 

djelovati na počinjenje kaznenog djela, sud može počinitelju 

izreći i sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog 

liječenja → ne može biti samostalna kaznenopravna sankcija, 

već se uvijek primjenjuje uz kaznu zatvora, te se tada radi o 

liječenju u zatvorenoj ustanovi, ili uz uvjetnu osudu i rad za 

opće dobro kod kojih se mjera primjenjuje na slobodi.

Samoskrivljena neubrojivost 

• Od pravila prema kojemu osoba koja je bila 

neubrojiva u vrijeme poduzimanja protupravne 

radnje nije kriva, te se ne može kazniti niti se 

prema njoj mogu primijeniti kaznenopravne 

sankcije postoji jedan izuzetak: čl. 41. KZ-a “ne 

smatra se neubrojivim počinitelj koji se 

svojom krivnjom doveo u stanje u kojem nije 

mogao shvatiti značenje svojeg postupanja ili 

nije mogao vladati svojom voljom uporabom 

alkohola, droga ili drugim sredstvima, ako je 

u vrijeme kad se dovodio u takvo stanje 

kazneno djelo što ga je počinio bilo 

obuhvaćeno njegovom namjerom ili je glede 

tog kaznenog djela kod njega postojao nehaj, 

a zakon propisuje kažnjivost i za taj oblik 

krivnje.”

• vozač koji mora upravljati kamionom, premda svjestan da u 

pijanom stanju može nepropisnom vožnjom izazvati prometnu 

nesreću, opije se i prouzroči nesreću u kojoj smrtno nastrada 

pješak: u vrijeme počinjenja izazivanja prometne nesreće vozač 

kamiona je bio neubrojiv, ali mu se može uputiti prijekor jer je 

on ostvario uzrok posljedice (sam se, svojom krivnjom, doveo u 

stanje neubrojivosti), a posljedicu je ostvario skrivljeno (tzv. 

prethodna krivnja) - pravna figura samoskrivljene neubrojivosti 

omogućuje punu kažnjivost počinitelja ako su kumulativno 

ispunjeni sljedeći zakonski uvjeti: 

• da se svojom krivnjom doveo u stanje neubrojivosti (stanje 

u kojem nije mogao shvatiti značenje svojeg postupanja ili nije 

mogao vladati svojom voljom) uporabom alkohola, droga ili 

drugim sredstvima (privremena duševna poremećenost kao 

uzrok neubrojivosti); 

• da je počinitelj bio ubrojiv u vrijeme kad se dovodio u 

takvo stanje, te 

• ako je u vrijeme kad se dovodio u takvo stanje kazneno djelo 

što ga je počinio bilo obuhvaćeno njegovom namjerom ili je 

kod njega postojao nehaj, a zakon propisuje kažnjivost i za taj 

oblik krivnje

• kod samoskrivljene neubrojivosti utvrđivanje 

ubrojivosti i krivnje pomiče se unatrag u 

prethodni stadij, ne u vrijeme počinjenja 

kaznenog djela, nego u vrijeme kad se 

počinitelj započeo dovoditi u stanje 

neubrojivosti. Prema tome, samoskrivljena 

neubrojivost je iznimka od pravila in 

tempore criminis koje se inače primjenjuje 

u svezi utvrđivanja (ne)ubrojivosti. 

Kaznenopravni učinak samoskrivljene 

neubrojivosti je postojanje krivnje takvog 

počinitelja, a time i kažnjivosti

Oblici krivnje 

• dva osnovna oblika krivnje: namjera i nehaj. To su 

ujedno i stupnjevi krivnje, pa je namjera teži, a nehaj 

lakši oblik (stupanj) krivnje. Također, namjera je 

redovni, a nehaj izniman oblik krivnje, jer se za 

namjeru uvijek kažnjava, dok se za nehaj kažnjava samo 

ako je to izričito predviđeno zakonom (čl. 43. st. 1. KZ-a: 

“Kažnjivo je samo postupanje s namjerom da se počini 

kazneno djelo, osim kad je zakonom izričito propisano 

kažnjavanje i za nehaj.”) 

• vrlo je značajno pravilno utvrditi s kojim oblikom krivnje 

počinitelj postupa, jer o stupnju krivnje ovisi zaslužuje li 

uopće počinitelj prijekor u obliku kazne (ako je djelo 

namjerno počinjeno uvijek se kažnjava, dok se za 

nehajno počinjenje ne kažnjava uvijek), kao i težina 

osude (za namjerno počinjenje djela predviđena je teža 

kazna nego za nehajno počinjenje istoga djela). 

Utvrđivanje počiniteljevih unutarnjih psihičkih procesa 

vrši se na temelju vanjskih okolnosti

• Namjera (dolus) ima dva oblika koja se razlikuju prema 

stupnju svijesti i volje: izravna namjera (dolus directus) 

kad je počinitelj bio svjestan svojega djela i htio njegovo 

počinjenje, te neizravna namjera (dolus eventualis) kad 

je počinitelj bio svjestan da može počiniti djelo, pa na to 

pristaje (čl. 44. KZ). 

• Namjera sadrži dva elementa podobna za stupnjevanje: 

svijest i volju. Svijest je intelektualna sastavnica koja mora 

obuhvaćati sve okolnosti iz zakonskog opisa kaznenog djela 

(radnju, posljedicu, uzročnu vezu i druge okolnosti 

počinjenja). U sadržaju svijesti ne postoji razlika između 

izravne i neizravne namjere, jer počinitelj mora uvijek biti 

svjestan svih okolnosti djela. Ali, svijest se može 

stupnjevati, jer može se biti više ili manje siguran u 

izvjesnost nastupanja posljedice ili ta činjenica može biti i 

potpuno neizvjesna. Element volje pokazuje suglašavanje 

počinitelja s posljedicom njegovog djela, pa se također 

može stupnjevati ovisno o tome da li počinitelj posljedicu 

hoće ili je indiferentan prema njoj. Ovo razlikovanje 

stupnjeva intelektualnih i voluntativnih sastavnica krivnje 

poslužilo je zakonodavcu da razlikuje i dvije vrste namjere.

• Nehaj (culpa) je lakši oblik krivnje za kojeg je, ako je 

predviđena kažnjivost, propisana blaža kazna (blaža 

vrsta ili manji posebni minimum odnosno maksimum 

kazne).Članak 45. KZ-a predviđa dvije vrste nehaja: 

svjesni nehaj i nesvjesni nehaj. 

• Svjesni nehaj (luxuria) postoji kad je počinitelj bio 

svjestan mogućnosti počinjenja djela, ali je 

lakomisleno smatrao da se to neće dogoditi ili 

da će to moći spriječiti. 

• Intelektualni element je zastupljen u svijesti počinitelja 

o mogućnosti nastupanja posljedice odnosno njegovom 

predviđanju posljedice kao moguće. Glede volje, ona 

ne postoji, ali je počinitelj olako smatrao da posljedica 

neće natupiti ili da će je on spriječiti (npr. vozač se 

odluči na pretjecanje drugog vozila, te iako je svjestan 

da može naići vozilo iz suprotnog pravca, smatra da 

ono neće naići ili da će izbjeći nesreću ako se to 

dogodi). Svjesni nehaj ne sadrži volju (htijenje ni 

pristajanje) nego neopreznost ili samopouzdanje 

počinitelja.

• Nesvjesni nehaj (negligentia) je najblaži oblik krivnje 

i postoji kad počinitelj nije bio svjestan da može 

počiniti djelo, iako je prema okolnostima i 

prema svojim osobnim svojstvima bio dužan i 

mogao biti svjestan te mogućnosti. Značajka je 

nesvjesnog nehaja da nema ni elementa svjesti ni 

volje, već se radi o nemarnosti, neopreznosti ili 

nepažnji počinitelja. 

• Dužnost se procjenjuje objektivnim kriterijima ili 

okolnostima (utvrđenim standardima pažnje čovjeka 

koji vrši određenu djelatnost), a mogućnost 

subjektivnim kriterijima (osobnim piho-fizičkim 

svojstvima konkretnog počinitelja). 

• Nesvjesni nehaj povezan je sa svim djelatnostima 

uvećanog rizika (npr. postupanja u prometu, industriji, 

zdravstvu, zaštiti okoliša) u kojima se stvaraju i kriteriji 

ili standardi za ocjenu dužne pažnje (od prosječne do 

profesionalne pažnje odnosno pažnje uvećanog 

stupnja).

Svijest o protupravnosti 

• nužno je utvrditi je li počinitelj u konkretnom slučaju znao 

ili mogao znati da se ne ponaša onako kako društveni i 

pravni poredak zahtijeva. Za krivnju nisu značajni osobni 

stavovi pojedinca, njegova osobna uvjerenja niti njegova 

subjektivna ocjena vlastitog čina 

• Kod većine zakonskih opisa kaznenih djela (npr. silovanja, 

ubojstva, krađe i dr.) počinitelj je svjestan da radi nešto 

nedopušteno. Međutim, danas u uvjetima u kojima je 

kazneno pravo “pokrilo” gotovo sva područja društvenog 

života, moguće je da počinitelj zaista nije znao niti je 

mogao znati da radi nešto nedopušteno. Stoga je bilo 

potrebno napustiti fikciju da svi građani poznaju sve 

pravne norme, te kao element krivnje izdvojiti poseban i 

samostalni element - svijest o protupravnosti djela. Prema 

tome, nema krivnje ako počinitelj nije znao niti je mogao 

znati da ono što radi nije dopušteno odnosno ako je 

postupao u dobroj vjeri (bona fide) da ne čini nikakvo zlo

• Pri utvrđivanju ovog elementa krivnje sudska 

praksa u većini slučajeva ne bi trebala imati 

nikakvih poteškoća, jer tko zna da usmrćuje 

drugoga ili da oduzima tuđu stvar istovremeno zna 

da radi nešto što ne smije raditi (iako ne mora znati 

propise koji to zabranjuju). Kod najvećeg broja 

“klasičnih” kaznenih djela (onih koja su prema 

općoj svijesti i savjesti štetna i opasna za temelje 

zajedničkog života) može se pretpostaviti 

počiniteljeva svijest o protupravnosti djela bez 

posebnog utvrđivanja, ali ako se pojavi sumnja da 

počinitelj nije bio svjestan protupravnosti svoga 

djela, sud mora dokazati postojanje svijesti. 

Također, postoje i kaznena djela koja se još uvijek 

nisu tako ukorijenila u opću svijest i moral, te je 

kod njih poznavanje prava nužna pretpostavka za 

ocjenu jesu li nedopuštena.

SUDIONIŠTVO 

• Pojam i oblici sudioništva (nužno i 

dragovoljno sudioništvo) 

• Pojedinačni počinitelj (posredni 

počinitelj, supočiniteljstvo) 

•Oblici sudioništva u užem smislu: 

poticanje i pomaganje. 

•Granice odgovornosti i kažnjavanja 

sudionika

Pojam i oblici sudioništva (nužno i 

dragovoljno sudioništvo) 

• Pojam: sudioništvo (concursus plurium ad delictum) 

postoji kada više osoba sudjeluje u počinjenju jednog 

kaznenog djela pri čemu te osobe mogu imati različite 

uloge. Sudjelovanje više osoba može biti nužno i 

dragovoljno. 

• Nužno sudioništvo: kod kaznenih djela kod kojih je 

prema prirodi stvari nužno sudjelov. više osoba odnosno 

već biće k.d. pretpostavlja sudjelovanje više osoba 

- konvergentni delikti: svi sudionici na isti način idu za 

postizanjem istog cilja, npr. dogovor za počinjenje k.d. 

- divergentni delikti: različiti interesi sudionika npr.kod 

k. d. sudjelovanja u tučnjavi fizički se obračunava tri ili 

više osoba 

- delikti susretanja: sudionici imaju različite uloge, ali 

se njihovi interesi susreću npr. kod k.d. dvobračnosti 

nužno sudjeluju dvije osobe ili kod lihvarskog ugovora

• Dragovoljno sudioništvo: više osoba dragovoljno se 

odlučuje na zajedničko počinjenje kaznenog djela - vrlo 

opasan oblik kriminaliteta koji teže ugrožava društvo od 

kriminaliteta pojedinca, u temeljima globaliziranog 

organiziranog kriminaliteta stoji dragovoljno sudioništvo. 

• Pretpostavka dragovoljnog sudioništva: istodobno 

postojanje subjektivne i objektivne veze između 

sudionika 

- subjektivna veza: svi sudionici imaju svijest o 

zajedničkom djelovanju s drugim osobama 

- objektivna veza: kazneno djelo rezultat je djelatnosti 

svih sudionika (svaki sudionik je poduzeo određenu radnju 

kojom je suuzrokovao nastupanje posljedice) 

• Primjer: počinjenje kaznenog djela teške krađe 

provaljivanjem u kojem jedna osoba obija bravu, druga 

ulazi u prostoriju i oduzima tuđe pokretne stvari, treća 

čeka u automobilu da bi preuzela plijen. Četvrta osoba je 

nagovorila prve tri da počine provalnu krađu, dok je peta 

osoba nabavila alat za obijanje brave

• sve su navedene osobe svjesne da 

zajednički sudjeluju u počinjenju 

kaznenog djela koje je rezultat radnji 

svih sudionika. Međutim, vrlo su različite 

uloge koje osobe mogu imati u počinjenju 

djela, pa je i njihov doprinos različit 

• utvrđivanje uloge ili određivanje oblika 

sudioništva vrlo je značajno zbog 

kažnjavanja sudionika 

• dva modela rješavanja pitanja uloga ili 

oblika: ekstenzivni i restriktivni pojam 

počiniteljstva

Pojam jedinstvenog počinitelja 

(ekstenzivni pojam) 

• Austrijski KZ “Tretman svih sudionika kao 

počinitelja“ prihvaća pojam jedinstvenog 

počinitelja: ne razlikuje počinitelje i sudionike 

– sve osobe koje daju neki kauzalni doprinos 

počinjenju djela smatraju se počiniteljima. Pri 

tome se razlikuje: 

1. neposredni počinitelj 

2. počinitelj navođenjem (poticatelj) 

3. počinitelj pridonošenjem (pomagatelj) 

- za sve njih vrijedi isti kazneni okvir iz 

norme posebnog dijela kaznenog zakona jer 

svi doprinosi jednako vrijede

Dualistički model (restriktivni pojam 

počinitelja) 

• prihvaćen u njemačkom kaznenom pravu - dvije 

temeljne skupine: 

• počinitelj: onaj tko osobno sudjeluje u 

počinjenju djela 

• sudionici: sve ostale osobe koje na drugi 

način pridonose počinjenju djela – poticatelj 

i pomagatelj 

• sudionici se ne mogu kazniti normom posebnog 

dijela koja se odnosi samo na počinitelja, pa su 

nužne odredbe općeg dijela o kažnjivosti 

poticanja i pomaganja 

• u primjeru: prve tri osobe su supočinitelji, 

četvrta osoba je poticatelj, dok je peta osoba 

pomagatelj

Dualistički model hrvatskog KZ 

• oblici sudioništva su: supočiniteljstvo, poticanje i 

pomaganje (čl. 35. st. 2. KZ-a: “Sudionici u počinjenju 

kaznenog djela su: supočinitelji, poticatelj i 

pomagatelj.”). To je sudioništvo u širem smislu 

• poticanje i pomaganje su sudioništvo u užem 

smislu (suučesništvo), jer poticatelj i pomagatelj ne 

čine kazneno djelo već svojim doprinosom sudjeluju u 

kaznenom djelu druge osobe 

• KZ razlikuje pojedinačnog počinitelja kaznenog djela i 

sudionika: ako osoba sama čini kazneno djelo 

pojedinačni počinitelj se smatra samostalnim 

počiniteljem, a ako pojedinačni počinitelj ima 

poticatelja ili pomagatelja on se naziva glavnim 

počiniteljem. 

• polazna točka za razlikovanje svih učesnika u istom djelu 

na počinitelje i sudionike je upravo pojam počiniteljstva.

Pojedinačni počinitelj 

• “Pojedinačni počinitelj kaznenog djela je osoba 

koja vlastitim činjenjem ili nečinjenjem ili 

posredstvom druge osobe počini kazneno djelo.” 

(čl. 35. st. 1.) 

• neposredno ili posredno poduzimanje 

radnje počinjenja u smislu ostvarenja bića 

kaznenog djela je primarna i bitna materijalna 

oznaka počiniteljstva 

• Kazneni zakon prihvaća uži ili restriktivni 

pojam počinitelja: samo ona osoba koja je 

sama ili preko druge osobe počinila onu 

radnju koja je u zakonu određena kao 

radnja počinjenja, dok su sve ostale osobe 

sudionici odnosno poticatelji i pomagatelji

Posredni počinitelj 

• Kazneni zakon uvodi pravnu figuru posrednog 

počinitelja koji ne ostvaruje sam kazneno djelo, već 

se koristi drugom osobom kao sredstvom 

(oruđem) kao neposrednim počiniteljem za ostvarenje 

svoje kriminalne namjere: druga osoba je samo 

sredstvo u njegovim rukama (primjer: naredi 5- 

godišnjem djetetu da donese tuđu stvar, dijete je samo 

sredstvo dok je on počinitelj krađe) 

• bitni momenat za postojanje posrednog počinitelja koji 

djeluje iz pozadine je iskorištavanje vlasti nad 

drugim. 

• ovakav specifičan odnos dviju osoba nije moguće 

tretirati ni kao supočiniteljstvo (jer nedostaje svijest i 

volja o zajedničkom počinjenju djela) niti kao 

sudioništvo (jer sudionici samo sudjeluju u djelu druge 

osobe). Zbog toga se posredni počinitelj smatra 

počiniteljem djela

• počinjenje kaznenog djela po drugoj osobi može se 

pojaviti u nekoliko slučajeva: 

a) kad sredstvo ne ostvaruje obilježja kaznenog 

djela (npr. počinitelj koristi zabludu žrtve ili je prisiljava 

da se sama ozlijedi ili usmrti: navede žrtvu da dodirne 

električni vod pod naponom – posredni je počinitelj 

ubojstva) 

b) slučaj tzv. neslobodnog sredstva – kad neposredni 

počinitelj djeluje u krajnjoj nuždi (npr. pod prisilom 

posrednog počinitelja koji pištoljem prijeti liječniku da 

izvrši protupravan prekid trudnoće, ili čuvar logora je 

posredni počinitelj koji je prisilio jednog zatočenika da 

ubije drugoga i ovaj je to u krajnjoj nuždi i počinio) 

c) kada neposredno djelujući (sredstvo) ne postupa s 

namjerom npr. u zabludi je o biću kaznenog djela (npr. 

gazda koji je svoju neuku kućnu pomoćnicu, koja nije 

znala da je novac krivotvoren, poslao na tržnicu da 

proda 10 krivotvorenih novčanica posredni je počinitelj 

k.d. krivotvorenja novca)

d) kad je sredstvo nesposobno za krivnju (neubrojiva 

osoba, dijete i sl.) 

e) kad sredstvo nema osobno svojstvo koje se traži po 

biću djela tzv. “dolozno sredstvo bez potrebne 

kvalifikacije” (npr. službena osoba zamoli drugu osobu 

koja nema taj status da unese neke neistinite podatke u 

službenu ispravu i počini kazneno djelo krivotvorenja 

službene isprave – premda sredstvo postupa s namjerom 

ne može biti počinitelj nego samo pomagatelj jer nema 

svojstvo službene osobe dok je službena osoba posredni 

počinitelj) 

f) kad se počinitelj koristi organiziranim aparatom moći 

– počinitelj za pisaćim stolom – njemački Savezni sud 

1994. g. osudio je kao posredne počinitelje članove 

Nacionalnog vijeća obrane bivšeg DDR-a za ubojstva koja 

su po njihovom nalogu počinili graničari

Supočiniteljstvo 

• Čl. 35. st. 3. KZ-a: supočinitelji kaznenog 

djela su dvije ili više osoba koje na temelju 

zajedničke odluke počine kazneno djelo tako 

da svaka od njih sudjeluje u počinjenju 

(tzv.supočiniteljstvo u užem smislu) ili na drugi 

način bitno pridonosi počinjenju kaznenog 

djela (supočiniteljstvo u širem smislu) 

• Bitan uvjet supočiniteljstva je zajedničko 

počinjenje djela koje se može ostvariti ili 

sudjelovanjem u radnji počinjenja ili 

poduzimanjem neke druge djelatnosti koja je 

izvan bića djela

• Koja je to druga radnja koja je po značenju jednaka 

radnji počinjenja? 

• čl. 35. st. 4. KZ: poticatelj i pomagatelj su oni sudionici 

koji ne vladaju počinjenjem kaznenog djela 

• zaključak da su supočinitelji sve osobe koje i na drugi 

način, a ne samo radnjom počinjenja, vladaju djelom 

(teorija vlasti nad djelom) 

• zajednička funkcionalna vlast nad djelom uključuje 

zajedničku odluku o počinjenju djela te zajedničko 

počinjenje (objektivni doprinos svakog supočinitelja 

predstavlja bitni dio ostvarenja plana o kojemu ovisi 

samo počinjenje) 

• stoga, nije svaka djelatnost izvan radnje počinjenja 

samo zato što je poduzeta u sklopu plana izjednačena s 

radnjom počinjenja - to je samo ona djelatnost s 

kojom se upravlja procesom počinjenja djela 

(tzv.efektivna vlast)

• tko je tko od više sudionika u ostvarenju istoga djela 

vrlo je složeno u teoriji kaznenog prava 

• odredbe Općeg dijela KZ upućuju na polazni kriterij 

diferenciranja - zakonsko biće kaznenog djela 

• onaj tko je stvarno realizirao djelo iz tog bića je 

počinitelj, dok je sudionik (poticatelj ili pomgatelj) 

onaj tko je tome samo pridonio 

• postoji teorijski sukob između dva stajališta: je li 

odlučujući kriterij razlikovanja sudionika utemeljen na 

podjeli rada ili na vlasti nad djelom 

• teorija podjele rada može dovesti do značajnog 

sužavanja pojma poticatelja i pomagatelja, jer bilo 

koja radnja poduzeta u vrijeme počinjenja djela i u okviru 

dogovora o zajedničkom počinjenju učesnika čini 

(su)počiniteljem (npr.u slučaju grupe koja je planirala i 

počinila provalnu krađu u kojoj je jedna osoba nabavila 

oruđe za provaljivanje, druga je čuvala stražu, a treća je 

sama počinila krađu, sve bi osobe bile supočinitelji)

• u nas prihvaćena teorija vlasti nad djelom 

odlučujućim kriterijem razlikovanja 

(su)počinitelja i poticatelja ili pomagatelja drži 

stvarno objektivno značenje radnje 

• poticatelj i pomagatelj nikada ne upravljaju 

procesom počinjenja djela 

• neposredni počinitelj: ima izravnu vlast nad 

djelom, 

• posredni počinitelj: ima vlast nad drugom 

osobom, 

• supočinitelj: ima funkcionalnu vlast 

• vrlo važnu ulogu može imati i ona osoba koja 

sama ne poduzima radnju počinjenja, npr. vođa 

grupe koji na mjestu počinjenja rukovodi akcijom 

ostvarenja djela

• supočinitelj može biti samo onaj tko može biti 

počinitelj djela tj. mora imati sva potrebna 

svojstva kao i individualni počinitelj - u kaznenim 

djelima sa specijalnim subjektom (delicta 

propria) supočinitelj može biti samo ona osoba 

koja ima posebno svojstvo koje zakonsko biće 

djela traži za počinitelja 

• kod složenih kaznenih djela supočinitelj je onaj 

tko je poduzeo i samo jednu od radnji 

obuhvaćenih u zakonskom biću 

• naknadno ili sukcesivno supočiniteljstvo - 

slučaj kada se jednom počinitelju dok poduzima 

radnju počinjenja, a prije dovršenja djela, 

priključi drugi supočinitelj

Oblici sudioništva 

• Sudionicima u užem smislu riječi ili 

suučesnicima u hrvatskom kaznenom pravu 

smatraju se poticatelj i pomagatelj (čl. 35. 

st. 4. KZ-a). Oni svojim ponašanjem pridonose 

počinjenju tuđega djela, postupaju cum animo 

socii. Pretpostavke za postojanje suučesništva 

su: postojanje glavnog počinitelja djela, 

uzročna veza između radnje poticanja ili 

pomaganja i počinjenog djela, te krivnja 

poticatelja ili pomagatelja.

• Sudioništvo u užem smislu pretpostavlja 

postojanje djela glavnog počinitelja o kojemu 

ovisi, pa je u hrvatskom kaznenom pravu 

prihvaćen tzv. akcesorni sustav koji zahtijeva 

da je počinitelj svojom djelatnošću na 

protupravan način ušao u kažnjivu zonu, 

tj. da je djelo dovršio ili pokušao. Pri tome, 

kažnjivost poticatelja i pomagatelja ne ovisi o 

kažnjivosti glavnog počinitelja (limitirani ili 

ograničeni akcesorni sustav) 

• sudioništvo u načelu pretpostavlja namjerno 

djelo glavnog počinitelja, ali prihvaćena teorija 

limitirane akcesornosti omogućava postojanje 

sudioništva i onda kada počinitelj nehajno 

počini djelo

Poticanje 

• namjerno suuzrokovanje zabranjene posljedice na način 

da se stvara ili učvršćuje odluka o počinjenju 

kaznenog djela kod druge osobe. 

• neposredno i posredno p. - potiće se neku drugu 

osobu da ona potakne glavnog počinitelja (poticanje na 

poticanje) 

• radnja poticanja može biti svaka radnja koja može 

utjecati na stvaranje odluke (npr. nagovaranje, molba, 

obećanje, savjetovanje i sl.) 

• poticanje se mora odnositi na određenu osobu, s time 

da može biti upravljeno i na određeni širi krug osoba 

(npr. na nekom skupu gdje se osobe vremenski i 

prostorno mogu odrediti ), ali neće se raditi o poticanju 

kao obliku suudioništva ako se odnosilo na potpuno 

neograničeni krug osoba (npr. poticanje putem tiska) 

• poticanje mora biti upravljeno na počinjenje 

određenog kaznenog djela

• poticatelj odgovara samo ako je postupao namjerno 

(moguće je i nehajno poticanje, ali je kaznenopravno 

irelevantno) 

Čl. 37. (1) Tko drugoga s namjerom potakne na 

počinjenje kaznenog djela kaznit će se kao da ga je sam 

počinio. 

• s obzirom da radnja poticanja ima dvostruki cilj, tako i 

poticateljeva namjera ima dvostruki sadržaj: 

a) poticatelj hoće ili pristaje na to da kod poticanog (gl. 

počinitelja) stvori ili učvrsti odluku o počinjenju 

kazneneog djela (tzv. psihička posljedica poticanja), 

b) poticatelj hoće ili pristaje da gl. počinitelj i počini 

kazneno djelo (tzv. materijalna posljedica poticanja) 

• poticatelj, kao i gl. počinitelj, mora biti svjestan svih 

obilježja kaznenog djela (npr. neće se smatrati 

poticateljem kod kaznenog djela rodoskrvnuća osoba 

koja potiće prijatelja da počini spolni odnošaj s osobom 

za koju ne zna da je sestra njegovog prijatelja, jer je 

krvno srodstvo obilježje ovoga djela)

• teorija akcesornosti: poticanje je kažnjivo ako je glavni 

počinitelj “ušao” u kažnjivu zonu (već kažnjivim 

pripremanjem, kažnjivim pokušajem ili dovršenim djelom) 

i ako je radnja protupravna 

• iznimka kojom KZ prihvaća teoriju o samostalnoj prirodi 

suučesništva (principalna teorija) prema kojoj postoji 

kažnjivost poticatelja iako glavni počinitelj nije poduzeo 

ništa kažnjivo: neuspjelo poticanje: Tko drugoga s 

namjerom potakne na počinjenje kaznenog djela za koje 

je pokušaj kažnjiv, a djelo ne bude niti pokušano, kaznit 

će se kao za pokušaj toga kaznenoga djela. 

• neuspjelo poticanje: radnja poticanja je poduzeta, ali 

poticani nije ušao u kažnjivu zonu (npr. poticatelj nije 

uspio stvoriti odluku kod poticanog, dakle izostala je 

psihička posljedica poticanja, ili ako je izostala materijalna 

posljedica poticanja jer je poticani stvorio odluku o 

počinjenju kaznenog djela, ali nije uspio dovršiti niti 

pokušati počinjenje kaznenog djela) 

• neuspjeli poticatelj se kažnjava samostalno, premda ne 

postoje glavni počinitelj i njegovo kazneno djelo

Pomaganje 

• namjerno pridonošenje počinjenju tuđeg kaznenog 

djela. Pomagatelj olakšava počinjenje djela osobi koja je 

već stvorila odluku da počini djelo - Čl. 38. (1) Tko 

drugome s namjerom pomogne u počinjenju kaznenog 

djela kaznit će se kao da ga je sam počinio, a može se i 

blaže kazniti. 

• radnja pomaganja je u pravilu činjenje, ali moguće je i 

nečinjenje (npr. čuvar skladišta prema prethodnom 

dogovoru zaspe). 

• fizičko pomaganje (npr. stavljanje počinitelju na 

raspolaganje sredstava za počinjenje kaznenog djela, 

uklanjanje prepreka i sl.) 

• psihičko p. (npr. davanje savjeta ili uputa kako da se 

počini kazneno djelo, unaprijed obećano prikrivanje 

kaznenog djela, počinitelja, tragova ili predmeta 

pribavljenih kaznenim djelom i sl.) 

• neposredno i posredno p. (osoba A izradi oružje i preda 

ga osobi B da bi ona pomogla osobi C)

• pomaganje je moguće samo prije ili tijekom 

počinjenja kaznenog djela 

• izuzetak je slučaj u kojem pomagatelj djeluje poslije 

počinjenja kaznenog djela (npr. prikriva počinitelja) a 

unaprijed je tu pomoć obećao 

• unaprijed obećana pomoć smatra se vrstom pomaganja 

odredbom čl. 38. st. 2. KZ-a: “Pomaganjem se smatra 

osobito: davanje savjeta ili uputa kako da se počini 

kazneno djelo, stavljanje počinitelju na raspolaganje 

sredstava za počinjenje kaznenog djela te unaprijed 

obećano prikrivanje kaznenog djela, počinitelja, sredstava 

kojima je djelo počinjeno, tragova kaznenog djela ili 

predmeta pribavljenih kaznenim djelom.” 

• ako se radi o pomoći poslije počinjenja kaznenog djela 

koja nije unaprijed obećana, postoji tzv. pogodovanje ili 

doticaj s kaznenim djelom koje ne spada u sudioništvo 

nego je samostalno kazneno djelo predviđeno čl. 301. KZa. 

• pomagatelj odgovara ako je postupao namjerno, dok 

nehajno pomaganje nije kažnjivo.

Granice odgovornosti i 

kažnjavanja sudionika 

• zajednička odredba: čl. 36. KZ-a 

• svi supočinitelji odgovaraju u skladu sa svojom 

namjerom ili nehajom 

• poticatelj i pomagatelj odgovaraju u skladu sa 

svojom namjerom 

• supočinitelj neće odgovarati za kvantitativni 

(ostvarenje različitih oblika istog osnovnog djela) ili 

kvalitativni (ostvarenje bitno različitog od 

dogovorenog) eksces drugoga supočinitelja, jer to nije 

bilo obuhvaćeno njegovom namjerom (sporazumom o 

djelu kao zajedničkom odlukom s bitnim sadržajem 

planiranog kaznenog djela)

• poticatelj i pomagatelj odgovaraju u granicama 

svoje krivnje (namjere), pri čemu oni ne moraju 

znati sve pojedinosti, detalje djela (kao što su 

mjesto, vrijeme, način i dr.): njihova namjera ne 

mora biti isto tako konkretizirana kao namjera 

samoga počinitelja, ali se mora podudarati u 

bitnom sadržaju, zbog mogućih slučajeva 

ekscesa, te je stoga potrebno točno utvrditi na 

što se ona odnosila. 

• eksces predstavlja relevantno neslaganje između 

namjere počinitelja i namjere sudionika

• poticatelj se kažnjava kao da je djelo sam počinio 

(on je idejni začetnik ili autor djela) 

• pomagatelj se može blaže kazniti - najlakši oblik 

sudioništva - fakultativan razlog (temelj) za 

ublažavanje kazne 

• poticatelj i pomagatelj odgovaraju samo u okviru 

stadija ostvarenja djela do kojega je došao glavni 

počinitelj 

• utjecaj strogo osobnih okolnosti zbog kojih zakon 

isključuje krivnju, dozvoljava oslobođenje od 

kazne ili ublažavanje kazne uzimaju se u obzir samo 

onom počinitelju ili sudioniku kod kojega te 

okolnosti postoje (npr. jedan od sudionika je 

maloljetna osoba, neubrojiva osoba ili smanjeno ubrojiva 

i dr) 

• svaki sudionik (supočinitelj, poticatelj ili pomagatelj) 

koji dragovoljno spriječi počinjenje kaznenog djela 

može se osloboditi od kazne

• kažnjavanje za tzv. neuspjelo poticanje kao namjerno 

poticanje na počinjenje kaznenog djela za koje je 

pokušaj kažnjiv, a djelo ne bude niti pokušano - 

radi se o pokušaju poticanja, pa će se neuspjeli 

poticatelj kazniti kao za pokušaj kaznenoga djela na koje 

se poticanje odnosilo (što znači da se može i blaže kazniti). 

• kako kazniti osobu koja je u počinjenju djela sudjelovala s 

više različitih uloga, npr. najprije je potaknula druge 

osobe na počinjenje kaznenog djela, zatim je nabavila 

sredstva za počinjenje djela, te na kraju zajedno s ostalima 

poduzela radnju počinjenja - ista je osoba bila poticatelj, 

pomagatelj i supočinitelj: nema stjecaja oblika 

sudioništva, pa će ova osoba odgovarati samo za 

supočiniteljstvo 

• pravilo: teži oblik sudioništva isključuje lakše oblike 

- počiniteljstvo isključuje kažnjivost za sve ostale oblike 

sudjelovanja u počinjenju djela, dok poticanje isključuje 

kažnjavanje za pomaganje

Kaznenopravne sankcije 

• Pojam i vrste kaznenopravnih sankcija 

• značajka bilo koje pravne sankcije → iza nje uvijek 

stoji državna prinuda odnosno represija 

• primjena kaznenopravne sankcije ne ovisi o osobi 

koja je počinjenim kaznenim djelom oštećena, ona 

se uvijek primjenjuje u interesu zajednice, a ne u 

interesu pojedinca 

• kaznenopravna sankcija predstavlja oduzimanje 

ili ograničavanje nekog prava osobi prema kojoj 

se primjenjuje (npr. oduzimanje slobode, imovine i 

sl.). Zbog toga je sustav sankcija vrlo važno pitanje 

kaznenog prava jedne države

• karakteristike kaznenopravne sankcije: 

• prinudne mjere kojima je cilj sprečavanje 

kriminaliteta ili zaštita društva od kriminala 

• premda im to nije cilj, predstavljaju zapravo 

određeno zlo za počinitelja (čl. 7. KZ-a) 

• mjere određene samo zakonom u skladu s 

načelom zakonitosti djela i kaznenopravne sankcije 

(čl. 2. st. 1. KZ-a) 

• mjere koje se primjenjuju samo prema 

počiniteljima kaznenih djela (nulla poena sine 

crimen) koji su krivi (nulla poena sine culpa) 

• mjere koje može izricati samo sud na temelju 

provedenog postupka koji je određen zakonom 

• mjere kod kojih je zakonom određeno trajanje 

njihove primjene, te se nijedna kaznenopravna 

sankcija ne može propisati i primijeniti na 

neodređeno vrijeme (čl. 5. st. 2. KZ-a)

• vrste kaznenopravnih sankcija koje se mogu propisati i 

primijenjiti prema počinitelju u hrvatskom kaznenom 

zakonodavstvu su: kazne, mjere upozorenja (sudska 

opomena i uvjetna osuda), sigurnosne mjere i 

odgojne mjere (čl. 5. st. 1. KZ-a) 

• opća svrha propisivanja i primjene kaznenopravnih 

sankcija: da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko 

ne počini kazneno djelo, te da se počinitelji kaznenih 

djela ubuduće tako ponašaju. 

• s obzirom na značaj temeljnih ljudskih sloboda i prava, 

zakonom je proklamirano i načelo ograničenja u 

propisivanju sadržaja kaznenopravnih sankcija i 

njihovoj primjeni: “Određujući sadržaj kaznenopravnih 

sankcija i način njihove primjene, počinitelju kaznenog 

djela mogu se ograničiti njegove slobode i prava samo u 

mjeri koja odgovara vrsti kaznenopravne sankcije i 

njezinoj posebnoj svrsi određenoj zakonom, bez 

prouzročenja tjelesnih bolova ili duševnih patnji, 

nečovječnog postupanja ili ponižavajućeg odnosa, uz 

poštovanje ljudskog dostojanstva i osobnosti.”

Kazne i kažnjavanje 

• Pojam i svrha kazne (apsolutne, relativne i 

mješovite teorije) 

• Sustav kazni (glavne i sporedne kazne): novčana 

kazna, kazna zatvora (zatvor i kazna dugotrajnog 

zatvora), zamjena kazne zatvora (kratkotrajne 

kazne zatvora, rad za opće dobro na slobodi), uvjetni 

otpust 

• Pojam i vrste odmjeravanja kazne (zakonsko i 

sudsko odmjeravanje). Sudsko odmjeravanje 

kazne: opće pravilo o odmjeravanju kazne (olakotne i 

otegotne okolnosti), ublažavanje kazne (ograničeno 

i neograničeno), oslobođenje od kazne, 

odmjeravanje kazne za stjecaj kaznenih djela 

(jedinstvena kazna i metode njenog izricanja: 

kumulacija, apsorpcija i asperacija), odmjeravanje 

kazne osuđenoj osobi

Značajke kazni 

• kazna mora imati sljedeće karakteristike: 

→ mora biti osobna tj. mora pogađati samo 

počinitelja (međutim, svaka kazna posredno 

pogađa i druge osobe) 

→ mora biti razmjerna tj. odgovarati stupnju 

krivnje, vrsti i težini djela 

→ mora biti djeljiva tj. takva da se može 

dozirati prema količini 

→ mora biti opoziva ili popravljiva 

→ mora biti humana ili čovječna tj. ne smije 

izazivati patnje

KAŽNJAVANJE PRAVNIH OSOBA 

• Zašto kažnjavanje pravnih osoba za kaznena djela? 

• mnoga područja svakodnevnog života pod utjecajem su 

određenih djelatnosti pravnih osoba koje nam nabavljaju 

hranu, vodu i osiguravaju osnovne životne potrebe - 

osiguravaju opstanak i razvitak društva 

• pravne osobe nisu samo puka fikcija, doista postoje, 

zauzimaju značajnu ulogu unutar društvene organizacije i 

sposobne su prouzročiti štetu jednako kao i čovjek 

• je li pravično i sukladno načelu jednakosti postupati 

prema pravnim osobama kao prema fizičkim i smatrati ih 

odgovornima za kaznena djela koja su počinjena u 

obavljanju njihove djelatnosti? 

• je li danas doista potrebno i nužno zahtijevati od pravnih 

osoba da poštuju temeljne vrijednosti zaštičene kaznenim 

pravom?

• tri razloga koja ukazuju na potrebu uvođenja kaznene 

odgovornosti pravnih osoba: 

1. očigledno je da su teški oblici gospodarskog 

kriminaliteta danas uglavnom posljedica djelovanja ne 

usamljenog pojedinca nego niza osoba u trgovačkim 

društvima s težnjom ostvarivanja dobiti pod svaku 

cijenu (prema njemačkim izvorima oko 80% teškog 

gospodarskog kriminala počinjeno je unutar trgovačkih 

društava. Tržišna konkurencija tjera gospodarske 

subjekte na stjecanje profita, ne birajući sredstva, pa se 

različita kaznena djela - prijevare, pranje novca, utaje 

poreza, zlouporabe stečaja, djela na štetu potrošača i sl. 

mogu pripisati ne samo pojedincima nego i pravnoj 

osobi u čije su ime i za čiji račun počinjena 

2. tehnološki razvoj društva doveo je do počinjenja 

takvih kaznenih djela (npr. protiv okoliša) kod kojih je 

tzv. “zbiljski počinitelj” doista pravna osoba, a ne 

pojedinac (npr. radnik koji je u tvornici ispustio otpad u 

rijeku)

3. postoje i pravne osobe koje su ili osnovane radi 

činjenja kaznenih djela ili se nakon osnivanja pretežito 

bave kriminalnom djelatnošću - stjecanje nezakonite 

dobiti predstavlja osnovni pokretač kriminalnog 

djelovanja takvih pravnih osoba koje su zapravo samo 

fasada za pravu zločinačku organizaciju - počinjeno 

kazneno djelo u korist pravne osobe nije samo izraz 

volje pojedinca nego je rezultat tzv. grupnog duha ili 

(kriminalne) kulture korporacije 

• u određenim slučajevima vrlo složenih struktura 

korporacija uopće se ne može identificirati pojedinac 

kao počinitelj djela 

• napuštanje načela societas delinquere non potest 

(pravna osoba ne može počiniti kazneno djelo)

Poredbeno stanje: 

• kaznena odgovornost pravnih osoba u angloameričkom 

sustavu common law poznata je gotovo dva stoljeća: 

• englesko kazneno zakonodavstvo od XIX. stoljeća 

poznaje tzv. corporate criminal liability 

• u američkom pravu ova je odgovornost uvedena 

početkom XX. stoljeća 

• potreba kažnjavanja pravnih osoba prepoznata je već u 

Preporuci Vijeća Europe br. R (88) 18 od 20. listopada 

1988. (Liability of Enterprises Having Legal Personality 

for Offences Committed in the Exercise of their 

Activities) kojom se traži uvođenje odgovornosti 

poduzeća za kaznena djela počinjena u okviru njihove 

djelatnosti čak i onda kada kazneno djelo ne predstavlja 

predmet djelatnosti poduzeća

Obveze po međunarodnim dokumentima 

Vijeća Europe i Europske unije 

• Kaznenopravna konvencija o korupciji VE (Hrvatski 

Sabor potvrdio 27. rujna 2000.) u čl. 18. izričito 

obvezuje zemlje potpisnice da u svom zakonodavstvu 

predvide odgovornost pravnih osoba za kaznena djela 

aktivnog podmićivanja, trgovanja utjecajem i pranja 

novca 

• Corpus Iuris (norme za zaštitu financijskih interesa EU) 

predviđa odgovornost pravnih osoba za kaznena djela 

na štetu proračuna EU 

• Konvencija VE o kaznenopravnoj zaštiti okoliša iz 1996. 

• Konvencija o zaštiti financijskih interesa EU od 26.srpnja 

1995., Drugi Protokol Konvencije o zaštiti financijskih 

interesa EU od 19. lipnja 1997., te tzv. Zelena knjiga o 

kaznenopravnoj zaštiti financijskih interesa EU i 

osnivanju Europskog tužiteljstva

• sve više europskih država uvodi kažnjivost pravnih osoba 

donošenjem posebnih zakona ili uređenjem te odgovornosti 

unutar Kaznenog zakona 

• Nizozemska: prihvatila kažnjavanje pravnih osoba najprije 

samo za gospodarska kaznena djela posebnim zakonom iz 

1951. godine, pa Kaznenim zakonom iz 1976. proširila 

njihovu kažnjivost za sva kaznena djela 

• Francuska: samim Kaznenim zakonom iz 1994. godine 

• Slovenija: najprije predvidjela kažnjivost pravnih osoba 

Kaznenim zakonom iz 1994. godine, a posebni Zakon o 

kaznenoj odgovornosti pravnih osoba kojim je detaljno 

uredila tu odgovornost je donesen 1999. godine 

• kažnjivost pravnih osoba prihvaćaju i Švicarska, Finska, 

Švedska, Danska, Portugal, Norveška, Belgija i Mađarska 

• države kontinentalnog kruga zbog teorijskih problema koji 

proizlaze iz prihvaćenog koncepta krivnje oklijevaju s 

uvođenjem kažnjavanja pravnih osoba za kaznena djela - 

neke od njih predviđaju tzv. neizravne oblike kaznene 

odgovornosti pravnih osoba (npr. Njemačka od 1968. 

godine predviđa kažnjavanje pravnih osoba za prekršaje u 

osnovi kojih su kaznena djela koja za račun pravne osobe 

počine određene fizičke osobe)

Teorijski modeli krivnje pravne 

osobe 

• protivnici ideje kažnjavanja pravnih osoba kao osnovni 

argument istiću upravo nedostatak vlastite volje 

pravne osobe potrebne za krivnju 

• teorija identifikacije (model izvedene ili posuđene 

krivnje ili teorija alter ega) - tradicionalna metoda 

common law-a prema kojoj je kaznena odgovornost 

pravnih osoba postavljena na sljedeći način: 

- ako pojedinac koji u hijerarhijskoj strukturi pravne osobe 

ima ovlast donošenja odluka (metaforički predstavlja 

"volju” pravne osobe) počini kazneno djelo u korist 

pravne osobe, djelo (actus reus) i krivnja (mens rea) 

mogu se pripisati samoj pravnoj osobi. Pravna osoba se 

na taj način “identificira” s djelom i smatra izravno 

odgovornom za radnje tzv. “mozgova” 

- krivnja određene fizičke osobe koja čini djelo za račun 

pravne osobe postaje krivnja same pravne osobe, pa 

postoji paralelno individualna odgovornost i odgovornost 

pravne osobe

• teorija “kolektivnog znanja” ili cjeline, poznata u SAD-a 

kao teorija agregacije: kaznena odgovornost pravnih 

osoba temelji se na sastavljanju ili skupljanju svih 

djela i krivnja različitih fizičkih osoba koje su 

djelovale unutar pravne osobe - ako je činjenje ili 

nečinjenje više osoba zajednički dovelo do počinjenja k. d. i 

ako se psihički elementi svih sudionika mogu ubrojiti u 

krivnju, pravna osoba smatra se kazneno odgovornom - ova 

teorija sprječava pravnu osobu da “zakopa” svoju 

odgovornost duboko unutar njezine složene strukture u 

kojoj ne bi bilo moguće izdvojiti krivog pojedinca 

• teorija vikarijske odgovornosti ili “respondeat superior”: 

zastupljena u amer. pravu, proširuje kažnjivost pravne 

osobe na njenu odgovornost za postupke fizičke osobe 

na koju je prenijela svoje obveze. Pravna osoba 

odgovara za radnje bilo koje fizičke osobe (bilo kojeg 

namještenika, pa i sasvim podređenog) koja djeluje u 

okviru obveza svog radnog mjesta i za račun pravne osobe 

- uvijek se može smatrati odgovornom za k. d. koja počini 

njezin zaposlenik u obavljanju svog posla - time se 

sprječava da pravne osobe prenošenjem nezakonitih 

djelatnosti na zaposlenike izbjegnu kaznenu odgovornost

• teorija objektivne odgovornosti pravne osobe: za 

kaznenu odgovornost dovoljno je da je pravna osoba 

prouzročila povredu ili ugrožavanje pravnog dobra – 

odustajanje od krivnje 

• teorija autonomne (vlastite) krivnje pravne osobe 

(Corporate Mens Rea): fikcija osobnosti pravnih entiteta 

pokazuje da ne postoji razlog zbog čega pravo ne bi 

istovremeno prihvatilo i fikciju krivnje pravne osobe - 

dapače pravo pitanje nije sadržano u tome je li teorija 

krivnje pravne osobe utemeljena na fikciji nego je li ona 

najbliža stvarnosti i percepciji pravne osobe. Zastupljena 

u SAD-a pod pojmom “corporate ethos standard” ili 

“strategic mens rea” u smislu ozračja ili politike 

korporacije koja dopušta ili čak ohrabruje počinjenje 

kaznenih djela. 

• novije teorije propusta menagmenta (odgovornost 

utemeljena na propustu u organizaciji djelatnosti pravne 

osobe) i krivnje zbog propusta reakcije 

(odgovornost pravne osobe za propuštanje reakcije na 

počinjeno djelo od strane njenih zaposlenika).

Zakon o odgovornosti 

pravnih osoba za kaznena 

djela (25.3.2004.) 

• sadrži pretpostavke kažnjivosti pravnih osoba za 

kaznena djela i kaznenopravne sankcije koje se pravnim 

osobama mogu izreći (materijalnopravne odredbe) 

• sadrži odredbe o postupku za kaznena djela pravnih 

osoba (procesnopravne odredbe) 

• temeljno načelo, koje je omogućilo da tekst bude 

relativno kratak (svega 37 članaka), - načelo 

supsidijarne primjene općeg kaznenog 

zakonodavstva i na pravne osobe: posebno su 

uređena samo ona pitanja koja su specifična za 

odgovornost pravnih osoba, dok se u svim ostalim 

pitanjima i na pravne osobe primjenjuju Kazneni zakon, 

Zakon o kaznenom postupku i Zakon o Uredu za 

suzbijanje korupcije i organizira. kriminaliteta

Koje pravne osobe odgovaraju 

• za kaznena djela mogu odgovarati samo oni entiteti koji 

imaju svojstvo pravne osobe: Kaznenopravna 

konvencija o korupciji i Drugi Protokol Konvencije o 

zaštiti financijskih interesa EU od 1997. sadrže istu 

definiciju pravne osobe kao svakog entiteta koji ima 

takav status prema nacionalnom zakonodavstvu, osim 

država, državnih tijela ili međunarodnih organizacija 

• pravnu osobnost prema hrvatskom pravu imaju 

trgovačka društva, ustanove, zadruge, udruge, sindikati, 

političke stranke i dr. - društva koja nemaju status 

pravne osobe, a to su u hrvatskom pravnom sustavu 

samo tajno društvo, ortakluk i udruga koja nema 

svojstvo pravne osobe, ne mogu odgovarati za kaznena 

djela 

• strane pravne osobe izjednačene su s domaćim: pravne 

osobe u smislu ovoga Zakona su i strane osobe koje se 

po hrvatskom pravu smatraju pravnim osobama (čl. 1. 

st. 2.)

• čl. 6. predviđa isključenje odnosno ograničenje 

odgovornosti za neke pravne osobe: 

(1) Republika Hrvatska kao pravna osoba ne može 

se kazniti za kazneno djelo. 

(2) Jedinice lokalne i područne (regionalne) 

samouprave mogu se kazniti samo za kaznena 

djela koja nisu počinjena u izvršavanju javnih 

ovlasti. 

• ograničena odgovornost jedinica lokalne i područne 

(regionalne) samouprave samo kada se ne radi o 

kaznenim djelima počinjenim u izvršavanju javnih 

(državnih) ovlasti: te jedinice ne mogu odgovarati za 

kaznena djela kada postupaju iure imperii, ali mogu kada 

postupaju iure gestionis, tj. kada se pojavljuju kao 

ravnopravni subjekti u trgovačkom poslovanju i drugim 

djelatnostima koje nisu prerogativa javne vlasti 

(primjerice, i općina može odgovarati za kaznena djela 

počinjena u javnom prijevozu, školskim kantinama, 

prijevozu smeća, snabdjevanju vodom itd.)

Temelj odgovornosti pravnih 

osoba 

• temelj kaznene odgovornosti pravne osobe je kazneno 

djelo odgovorne osobe: čl. 3. st. 1. Pravna osoba 

kaznit će se za kazneno djelo odgovorne osobe ako 

se njime povređuje neka dužnost pravne osobe ili 

je njime pravna osoba ostvarila ili trebala ostvariti 

protupravnu imovinsku korist za sebe ili drugoga. 

• odgovorna osoba: ona fizička osoba koja vodi 

poslove pravne osobe ili joj je povjereno 

obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne 

osobe (čl. 4.) - u prvom planu su osobe koje zastupaju 

pravnu osobu, tj. osobe koje mogu sklapati pravne 

poslove za pravnu osobu pa pri tome mogu i za njen 

račun počiniti i kaznena djela (fizičke osobe koje imaju 

ovlast zastupanja pravne osobe na temelju zakona, 

statuta, ugovora, odluke organa upravljanja ili punomoći)

Prihvaćeni model izvedene ili 

posuđene krivnje 

• kažnjivost pravnih osoba počiva na načelu uračunavanja 

krivnje odgovorne osobe pravnoj osobi: Odgovornost 

pravne osobe temelji se na krivnji odgovorne 

osobe (čl. 5. st. 1.) - prihvaćena klasična teorija 

identifikacije odnosno teorija posuđene krivnje 

• kod fizičke osobe kao odgovorne osobe moraju postojati 

svi sastojci krivnje koje predviđa čl. 39. Kaznenog 

zakona (ubrojivost, namjera ili nehaj i svijest o 

protupravnosti) 

• mogući su slučajevi u kojima neće postojati odgovornost 

pravne osobe zbog toga jer je odgovorna osoba bila u 

neotklonjivoj zabludi o protupravnosti (posebice kod 

gospodarskih kaznenih djela) 

• sve okolnosti koje utječu na krivnju odgovorne osobe, 

bilo da je isključuju ili samo ublažavaju, prenosive su, 

te utječu na kažnjivost i pravne osobe - odgovornost 

pravne osobe usuglašena je s načelom krivnje

• problem: što ako se ne može identificirati odgovorna 

osoba tj. ako se ne može otkriti fizička osoba koja je 

počinila kazneno djelo u interesu pravne osobe ili se ne 

može sa sigurnošću utvrditi da je odgovorna osoba kriva 

jer je ona sudu nepoznata ili nedostupna ili se protiv nje 

ne može voditi postupak 

• iznimka čl. 5. st. 2.: Pravna osoba kaznit će se za 

kazneno djelo odgovorne osobe i u slučaju kad se 

utvrdi postojanje pravnih ili stvarnih zapreka za 

utvrđivanje odgovornosti odgovorne osobe. 

• pravne zapreke: imunitet odgovorne osobe, stvarne 

zapreke: smrt odgov.osobe ili ako je ona nepoznata 

• u tom slučaju sud mora utvrditi da je odgov.osoba 

počinila kazneno djelo, dopušteno je dokazivati da je 

odgovorna osoba postupala u krajnjoj nuždi ili da nije 

bila kriva (npr. da je odgovorna osoba bila u zabludi 

koja isključuje krivnju)

Posebnosti sustava 

kaznenopravnih sankcija za 

pravne osobe 

• tri vrste kaznenopravnih sankcija za pravne osobe: 

- kazne: 

- novčana kazna 

- ukidanje pravne osobe 

- uvjetna osuda 

- sigurnosne mjere: 

- zabrana obavljanja određenih djelatnosti ili poslova 

- zabrana poslovanja s korisnicima državnog i lokalnih 

proračuna 

- zabrana stjecanja dozvola, ovlasti, koncesija ili subvencija 

- oduzimanje predmeta

Novčana kazna 

• glavna k. za pravne osobe 

• odstupanje od sustava dnevnih dohodaka, ali će sud pri 

utvrđivanju visine novčane kazne uzeti u obzir ukupni 

prihod pravne osobe 

• čl. 9.: Novčana kazna može se izreći u rasponu od 

5.000 kuna do 5.000.000 kuna 

• zbog primjene načela zakonitosti (da kazne moraju biti 

određene) potrebno je za svako kazneno djelo propisati 

poseban okvir novčanih kazni - četiri okvira prema čl. 

10.: 

- za k.d. za koja je propisana najveća mjera od 1 god. 

zatvora može se izreći novčana k. od 5.000 do 

2.000.000 kuna 

- za k. d. s najvećom mjerom zatvora od 5 godina 

zatvora od 10.000 do 3.000.000 kuna 

- za k. d. s najvećom mjerom od 10 godina zatvora od 

15.000 do 4.000.000 kuna 

- za k. d. s najvećom mjerom od 15 godina zatvora ili 

težom od 20.000 do 5.000.000 kuna

Kazna ukidanja pravne osobe 

• najteža, ali i iznimna, kazna za pravne osobe: gubitak 

pravne osobnosti 

• čl. 12.: može se izreći samo ako je pravna osoba 

osnovana radi činjenja kaznenih djela ili je svoje 

djelovanje pretežito iskoristila za počinjenje 

kaznenih djela - pri tome, nije odlučna vrsta i težina 

kaznenih djela već zločinačka priroda pravne osobe 

• ograničenje kazne ukidanja pravne osobe sastoji se u 

tome što se ona ne može izreći jedinicama lokalne 

i područne (regionalne) samouprave, političkim 

strankama – izbjegavanje mogućih zlouporaba kojima 

bi se ugrozio demokratski i višestranački sustav 

• uz kaznu ukidanja sud može izreći i novčanu kaznu 

• način izvršenja: nakon pravomoć.presude provodi se 

likvidacija p.o.

Uvjetna osuda 

• usvojena koncepcija uvjetne osude iz članka 67. KZ-a 

• čl. 13.: Sud može pravnoj osobi umjesto 

novčane kazne izreći uvjetnu osudu tako da 

istodobno odredi da se novčana kazna neće 

izvršiti ako pravna osoba u vremenu koje sud 

odredi, a koje ne može biti kraće od jedne niti 

dulje od tri godine, ne počini novo kazneno 

djelo 

• skraćen rok provjeravanja: od 1 do 3 godine 

• pretpostavka za izricanje u.o.: lakša k.d. odnosno da 

je propisana kazna zatvora do tri godine za to djelo i 

da je u konkretnom slučaju izrečena novčana kazna 

do 50.000 kuna

Sigurnosne mjere 

• četiri mjere koje se izriču uz kaznu - dopunske sankcije ili 

sporedne kazne (imaju punitivne elemente sadržaja)? 

• sigurnosne mjere koje se sastoje u zabrani mogu trajati 

od jedne do tri godine 

• zabrana obavljanja određenih djelatnosti ili 

poslova može se izreći u odnosu na jednu ili više 

djelatnosti ili poslova čijim je obavljanjem pravna osoba 

počinila kazneno djelo ako bi daljnje obavljanje 

određenih djelatnosti ili poslova bilo opasno za život, 

zdravlje ili sigurnost ljudi ili imovine, ili za gospodarstvo, 

ili ako je pravna osoba već bila kažnjavanja za isto ili 

istovrsno kazneno djelo. i ne može se primijeniti prema 

jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave i 

političkim strankama

• zabrana stjecanja dozvola, ovlasti, koncesija ili 

subvencija koje izdaju državna tijela ili jedinice 

lokalne i područne (regionalne) samouprave sud može 

izreći pravnoj osobi ako postoji opasnost da bi takvo 

stjecanje dozvola, ovlasti, koncesija ili subvencija moglo 

poticajno djelovati na počinjenje novoga kaznenog 

djela 

• zabrana poslovanja s korisnicima državnog i 

lokalnih proračuna može se izreći pravnoj osobi ako 

postoji opasnost da bi takvo poslovanje moglo 

poticajno djelovati na počinjenje novoga kaznenog 

djela 

• opasnost podrazumijeva opravdanu vjerojatnost da će 

se omogućiti ili olakšati počinjenje novoga djela. Sud će 

utvrditi postojanje navedene opasnosti upravo 

dovođenjem u svezu s počinjenim kaznenim djelom od 

strane pravne osobe

Posebnosti mjere oduzimanja 

imovinske koristi 

• iza većine kaznenih djela koja će počiniti pravne osobe 

skriva se imovinska korist. Ni pravna osoba ne može 

zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom 

(čl. 20. st. 1.): Sud će pravnoj osobi oduzeti 

imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom 

• pojam imovinske koristi: svako povećanje ili 

sprječavanje smanjenja imovine pravne osobe do 

kojeg je došlo počinjenjem kaznenog djela (čl. 20. 

st. 2.) 

• uputa sudu: imovinska korist ostvarena kaznenim 

djelom oduzima se presudom kojom je utvrđeno 

počinjenje kaznenog djela, pri čemu će visinu 

imovinske koristi sud procijeniti uvidom u 

cjelokupnu imovinu pravne osobe i dovođenjem 

u svezu s počinjenim djelom (čl. 20. st. 3.)

• u slučajevima nemogućnosti oduzimanja 

imovinske koristi koja se sastoji od novca, 

prava ili stvari sud će obvezati pravnu osobu 

na isplatu protuvrijednosti u novčanom 

iznosu, ali je dodana i nova odredba prema 

kojoj će sud pri određivanju novčanog 

iznosa uzeti u obzir tržišnu vrijednost 

stvari ili prava u vrijeme donošenja 

odluke (čl. 20. st. 4.) 

• imovinska korist oduzet će se i kad se po bilo 

kojem pravnom temelju nalazi kod drugoga, 

ako je prema okolnostima pod kojima je 

ostvario određene vrijednosti znao ili mogao i 

bio dužan znati da su vrijednosti ostvarene 

kaznenim djelom - time je propisana zaštita 

savjesnog stjecatelja

Javno objavljivanje presude 

• javno objavljivanje presude: posebna mjera, uz jednu 

specifičnost kojom se pojačava generalnopreventivni 

učinak kažnjavanja pravnih osoba 

• ta mjera u čl. 83. KZ-a ograničena je na kaznena djela 

počinjenja u sredstvima javnog priopćavanja, kada su u 

pitanju pravne osobe nema tog ograničenja, nego sud 

objavljivanje presude može odrediti kada s 

obzirom na značenje kaznenog djela utvrdi da 

postoje opravdani razlozi da se javnost obavijesti 

o pravomoćnoj presudi (čl. 21. st. 1.) 

• sud će odrediti da se presuda objavi u cijelosti ili u 

dijelu, te rok u kojem se mora objaviti, pri čemu javno 

objavljena presuda može sadržavati ime oštećenika, ali 

samo uz njegov pristanak. Sud će odrediti u kojem ili u 

kojim će se sredstvima javnog priopćavanja objaviti 

presuda, dok će sredstva javnog priopćavanja objaviti 

navedenu presudu o trošku osuđene pravne osobe

Kaznena djela za koja mogu 

odgovarati pravne osobe 

• pravne osobe ne mogu odgovarati za sva kaznena 

djela: treba li uopće određivati katalog kaznenih djela 

za koja će odgovarati pravne osobe (francuski KZ), ili 

je jednostavnije predvidjeti da pravne osobe mogu 

odgovarati načelno za sva kaznena djela predviđena u 

zakonodavstvu (angloameričko kazneno pravo – 

sudska praksa) 

• prihvaćano je rješenje po kojem pravne osobe mogu 

odgovarati za sva kaznena djela vezana uz odredbu 

članka 3.: pod uvjetima iz st. 1. pravna osoba 

kaznit će se za kaznena djela propisana 

Kaznenim zakonom i drugim zakonima u kojima 

su propisana kaznena djela 

• ne bi postojala kažnjivost za ona djela kojima se ne bi 

mogla povrijediti neka dužnost pravne osobe niti bi 

njima pravna osoba ostvarila ili trebala ostvariti 

protupravnu imovinsku korist za sebe ili drugoga (npr. 

silovanje ili sudjelovanje u tučnjavi)

Jedinstveni postupak 

• temeljno procesno načelo - jedinstvo postupka 

protiv fizičke (odgovorne) i pravne osobe (čl. 

23.) - kumulacije kažnjivosti pravnih i fizičkih osoba 

posljedica je prihvaćanja materijalnopravnog načela 

izvedene odgovornosti pravne osobe iz kaznenog 

djela odgovorne osobe: za kazneno djelo pravne 

osobe i odgovorne osobe provest će se 

jedinstveni postupak i donijeti jedna presuda 

• kazneni postupak može se iznimno voditi samo protiv 

pravne osobe: ako se protiv odgovorne osobe 

zbog pravnih ili drugih razloga ne može 

pokrenuti ili voditi kazneni postupak, postupak 

će se započeti i provesti samo protiv pravne 

osobe

temeljni pojmovi kaznenog prava - Sveučilišni odjel za forenzične ...

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?