Prijatelj Malenih - služavke Malog Isusa

Imaj srce...apostolat PMI-a
bilten
PRIJATELJ MALENIH
ne natapa milosrđe. Ti što postiš, ono što milosrđem nakvasiš, to će ti se zgrnuti u žitnicu. Čovječe,
ne gubi, dakle, čuvajući, već skupi dajući. Čovječe, darujući siromahu, sebi daješ, jer što drugome ne
prepustiš, nećeš imati.“
Zato, pomozimo jedni drugima i budimo istinski svjedoci Evanđelja jer tako Gospodin hoće!
Zagreb, Župa sv. Jeronima 17.03.2013.
APOSTOLAT PRIJATELJA MALOG ISUSA U ŽUPI SV. JERONIMA U MAKSIMIRU
Na molitvenom susretu, dogovorili smo se, da pripremimo kolače, koje ćemo spakirati u manje
kutijice i nositi ih u dom umirovljenika na Ravnicama. I učinismo tako, u nedjelju 17.03.2013.g. Išlo
nas je troje, s. Tihana, g. Šima Samardžić, i ja, Marija Lukač. Odmah smo se uputili na 3.kat, gdje
smo posjetili g.Mirjanu Pećinić, koja leži u krevetu i uglavnom teško komunicira, tako da smo uspjeli
razumjeti, da se obradovala kolačima, u kojima je odmah uživala.
Obradovala se i čudotvornoj medaljici, koju je s radošću primila.
U sobi do nje, nalazi se g.Mila Leko, koja je pokretna, ali slijepa…,
takva je rođena, a ima 81 godinu. Rodom je iz Hercegovine. Dio
života nam je u kratkom vremenu ispričala, pa tako s radošću priča
o Sarajevu, gdje je boravila od 1984. do 1990, a onda je 1991 došla
u Zagreb, gdje joj živi brat sa obitelji. U Sarajevu se rado družila sa
sestrama, Služavkama Malog Isusa, i posebno se sjeća s.Genoveve.
Silno se obradovala, kad je čula da je s.Tihana iz tog reda i da smo
mi prijatelji Malog Isusa. U domu se nalazi 8 godina. Rado ide na
svetu Misu i puno i rado moli. Obzirom, da redovito sluša Radio
Mariju, posebno ju je obradovalo što sam ja volonter na radiu i što
će od sada prepoznati moj glas u omiljenim emisijama. Na 4 katu,
gdje su uglavnom nepokretni bolesnici. Posjetili smo g. Mariju Sušnig,
koja ima 94 godine, iz Ivanca je, a u domu je 12 godina. Radila
je kao odgajateljica u domu u Nazorovoj. Dio života se
družila sa židovskom obitelji, koja je ostavila vidljiv trag
u njenom sjećanju. Puno smo soba prošli, puno života
dotakli, osjetili i tugu i radost koja je bila obostrana. Svi
su se obradovali kolačima, i neizostavno, čudotvornim
medaljicama, koje su najčešće poljubili kod primitka. U
jednoj sobi se nalazi bračni par, koji dijeli svoje dane u
krevetu, jedno pored drugog, bolesni, ali radosni, jer su
zajedno. Bilo nam je teško pri povratku, jer smo shvatili,
da se u posjetu k njima mora odvojiti puno više vremena,
jer su željni razgovora, željni da ih se sasluša, a mi
smo ponjeli dosta kolača i morali smo to podijeliti, tako da nije bio moguć duži razgovor. Obećali
smo si da ćemo im drugi puta pokloniti vrijeme za razgovor. Ostaje u nama trag sjete u dodiru ovih
proživljenih života, koji su zastali tu, u ovom domu, dijeleći zajedničke dane starosti. Koliko bi se tu
moglo napisati životnih romana… I na povratku, pozdravih mladu sestru na recepciji, te je priupitah
bi li željela čudotvornu medaljicu?! “Naravno“, odgovorila je, i ushićeno je uzela. Ja još nosim u sjećanju
sjaj u njenim očima, koju je proizvela ta mala čudotvorna, uistinu čudotvorna medaljica, i ja se
27