Zbornik Mednarodnega literarnega srečanja Vilenica 2004 - Ljudmila

Muharem Bazdulj
nemaju. No Njegoš i Ali-paša ostali su gluhi na Wilkinsonove vapaje kao
da im je saživljenost sa mogućnošću gubitka vlastite glave u jednako konkretnom
i metaforskom registru davala neku vrstu potrebne hladne smirenosti,
skoro zadovoljstva. Kažu da je Njegoš gledajući se u baroknom
mletačkom zrcalu poluglasno deklamovao prigodne stihove:
Crni brče gdje ćeš okapati
Dal u Mostar ili u Travniku?
(Druga je, međutim, stvar to što je, prema Wilkinsonovim argumentima,
odsjecanje glava bilo nešto posve strano zapadnoevropskoj civilizaciji, a
samo ga je nekoliko decenija djelilo od revolucionarnog meteža na ulicama
Pariza, giljotina i divljanja svjetine sa odsječenim glavama.)
Historijska zabilješka
Čijih je to dvadeset glava o kojima govori Wikinson? Čije su to glave bile
eksponati na toj svojevrsnoj cetinjskoj izložbi? Može biti da su to glave
onih Ali-pašinih izaslanika koje je on poslao na pregovore s Njegošem, a
koje su vladikini ljudi na prevaru i iz zasjede posjekli na mjestu zvanom
Bašina Voda. Pobili su sve pristigle begove osim jednog, a glave su im uzeli
kao trofeje. No među begovima nije bilo onoga koji ih je vodio, bega Resulbegovića.
On je ostao u Nikšiću pravdajući se bolešću kao školarac i tako
spasio glavu. No predanje Resulbegovićevo spasenje pripisuje ipak nečem
drugom. Pripisuje ga jednom sutonskom razgovoru.
Jahači i prorok
Kolona uglednih konjanika polako se kretala surovim pejzažom hercegovačkog
kamenjara. Putovali su već nekoliko dana i do odredišta im je valjalo
jahati još nekoliko. Daju se naslutiti sunce u zenitu, paklenska vrućina,
zujanje zrikavaca (kao navijanje miliona ručnih satova, kako kaza pjesnik
proročkog imena), daleki šum rijeke, ustajali zrak, umorni konji, znoj na
čelima pod turbanima, polusmrknute oči, suhe usne, ritmični topot kopita,
vlažne ruke na uzdama, obrisi planina, tanani nagovještaj sumraka.Uporedo
sa zatonom sunca na zapadu na istočnom se obzoru ukazala čudna silueta
visokog mršavog muškarca koji korača oslanjajući se na dugačag tisov štap.
Kako se približavao tako su se i na isprva nejasnom licu stale isticati karakteristične
crte: plave sanjive oči, visoko izduženo čelo, žućkasta neuredna
brada, dugi tanki brkovi, blijede posuvraćene usne. Imao je šezdesetak godina.
Hodao je u prnjama kao prosjak. Bio je bos. Sad su ga već svi morali prepoznati.
Bio je to Mate Glušac o kojem se i danas po Hercegovini pripovijedaju
legende. Kažu da se rodio u selu Korita 1774. godine. Živio je sam, pomagao
križu i nekrižu, gatao, liječio prorokovao. Po narodnim pričama nikad
nije svoje kuće imao, nije se ženio, uvijek je postio i čitao molitve. Imao je
ponešto od strasti jevrejskih propovjednika iz Starog zavjeta, ezoterije keltskih
druida, mističnosti čarobnjaka iz 1001 noći, pitoresknosti Ivana Krstitelja,
asketizma monaha, magije šamana, vjere derviša, harizme rock idola,
siromaštva drevnih franjevaca, uticaja plemenskih vračeva, dostojanstva svećenika,
zazorne poštovanosti ludaka, mirnoće mudrog starca iz kineskih bajki.
59