Zbornik Mednarodnega literarnega srečanja Vilenica 2004 - Ljudmila

Daša Drndić
U zimskim noćima ostavljali su nas polugole
na balkonima. Umirali smo sporo.
Ja nisam umro. Davali su nam injekcije
i sedative i mi smo na tim balkonima
prvo drhtali, onda bismo zaspali, onda
bismo dobili upalu pluća.
Gross se svoje prošlosti uopće ne sjeća.
Suđenje se prekida jer doktor Heinrich
Gross nema nikakvo sjećanje, ničije
sjećanje, ni svoje ni sjećanje svojih pacijenata,
ni povijesno sjećanje. On tavori u
lažnoj fugi, u fugi prijetvornosti ili demencije,
ne zna se nit’ će se ikada saznati.
Bez sjećanja nemoguće je dozvati prošlost.
Postoje dokazi, mala sjećanja uskladištena
u lubanjama onih koji više ne
postoje. Ti preparirani dokazi šezdeset
godina plutaju u formaldehidu, ali oni
nisu dovoljni dokazi. Sudski psihijatar
optuženog, nekadašnjeg SS psihijatra
Heinricha Grossa, a nakon 1950. pa sve
do 1998. i svog uvaženog, visokoplaćenog
kolegu, uz to aktivnog pedijatraneurologa
s desetinama znanstvenih
radova o deformacijama mozga, proglašava
senilnim, a sudac Karlheinz Seewald
oslobađa ga krivnje. Doktor Heinrich
Gross umrijet će prirodnom smrću kao
nevin i slobodan čovjek.
Ja sam Waltraud Haupl. Imam karton
svoje sestre Annemarie iz 1943. Annemarie
primljena je u Spiegelgrund zbog
rahitičnih promjena na kostima. Doktor
Gross ju je uključio u svoj program
eutanazije mentalno retardirane djece.
U kartonu se navodi terapijska dijeta
izgladnjivanja, bijela kava s komadom
kruha jednom dnevno. Moja sestra
umrla je u svojoj četvrtoj godini. Težila
je devet kilograma. Nisam još dobila
njezin mozak. Voljela bih da mi ga date.
Voljela bih taj mozak pokopati.
Bolnica Am Steinhof (Otto Wagner Spital)
smještena je u prekrasnom parku s paviljonima
u jugendstilu. U njoj do 1945. radi
i istražuje krema austrijske i njemačke
medicine. Sagrađena 1907, dugo važi za
101