PDF - Prirodnjacki muzej Crne Gore

NATURA MONTENEGRINA, PODGORICA, 2, 2003, XIII-XIX
NEKE EKOLOŠKE KARAKTERISTKE PUHA (Glis glis L.) I NJEGOVA
RASPROSTRANJENOST NA PROSTORU CRNE GORE
Slobodan STIJEPOVIĆ 1
Na svijetu je, do sada, opisana 21 vrsta puha. Najdeblji i najveći je evropski puh (Glis
glis). Puh se može naći u Africi, Evropi, Aziji i Japanu. Ovi glodari izgledaju kao male debele
vjeverice sa žbunovitim repom.
Familija puhova (Gliridae) ima šest rodova koji žive u Evropi, sjevernoj Africi, zapadnoj
i srednjoj Aziji i Japanu. Od toga na našim prostorima žive četiri roda: Eliomis, Dryomys,
Muscardinus i Glis. Za nas je najvažniji obični puh (Glis glis). Negdje se u literaturi pominje i
kao (Dryomys nitutedela P.). Rasprostranjen je u centralnoj i južnoj Evropi, na istoku do sliva
Volge, u Maloj Aziji, Palestini, Kavkazu, Iranu, planinskom vencu Kopet Dag. U Srbiji i
Crnoj Gori je sporadično rasprostranjen i do sada mu se nije pridavao preveliki značaj u
naučnom istraživanju.
Detaljan opis vrsta, iz familije Gliridae (puhovi) koje pripadaju podredu Myomorpha
(liče na miševe), koje smo našli u literaturi, najčešće naseljavaju evropsko područje. Za vrste
kao što su: Graphiurus vulgaris (afrički puh), Platacanthomyidae sp. (bodljikavi puh) i dr,
nije detaljno opisan njihov način života, mada se mnogo ne razlikuje od evropskih vrsta. Samim
opisom evropskih vrsta puhova dobićemo sliku njihovog načina života koji je uglavnom
sličan za svaku vrstu.
Puha (Glis glis) je prvi opisao Freyer (1842) pod imenom Myoxus nitella. To ime je
danas sinonim za poljskog puha Eliomys qurcinus (Lineaenus, 1766). Frejerev primjerak
šumskog puha (bio je iz okoline Rudnica, Slovenija) malo kasnije istraživao je i K. Dežman i
ustanovio ga kao šumskog puha. Dežman je za njega upotrebio ime Myoxus dryas (Deshmonn,
1866). Frejerev naziv dugo se održao u stručnoj literaturi.
Puh (Glis glis) je glodar, koji se danju skriva u stijenama i šupljinama drveća i ubrajaju
se u divljač. Njihova posebna odlika su zubi. Prednji sjekutići, koji stalno rastu imaju čvrstu
gleđ, a unutrašnji dio zuba je nešto mekši, te se prednji dio sporije troši od zadnjeg, dajući
izgled oštrog dlijeta. Očnjaci ne postoje, pa se iza prednjih zuba i kutnjaka nalazi krezubina
(diastema). Donje čeljusti mogu da isture postavljajući tako dva para sekutića jedne naspram
drugih što olakšava glodanje. Zadnji dio usta mogu potpuno da izoluju uvlačeći obraze u krezubine,
a to znači da mogu da glođu veoma dugo, ne trošeći kutnjake i bez opasnosti da progutaju
komadiće zemlje ili čvrsti predmet. Zubi puha (broj zuba: 20; zubna formula:
10131013), naročito kutnjaci, znatno se razlikuju od zuba ostalih sitnih glodara (Sanderson,
I. 1961).
1 Slobodan STIJEPOVIĆ, dipl. ing. šumarstva JP Nacionalni parkovi Crne Gore, Trg Božane
Vučinić bb, PODGORICA, E-mail: sslobo@cg.yu

XIV
Natura Montenegrina, 2/2003, NAUČNO POPULARNI DIO
Na glavi se uočava crna pruga, koja ide od nosa do ušiju, prelazeći preko očiju. Leđa su
siva sa rđavotamnim ili rumenkastim tonom, trbuh bijel sa rumenkastim i izrazito sivim
tonom. Kožast sivi rep je odozgo taman kao i tijelo, a dlačice su na vrhu bijele. Dimenzije
deset šumskih puhova iz Alpa u sjeverozapadnom dijelu dinarskog područija su slijedeće:
težina 21,5 - 30,5 g.; trup sa glavom 90 - 101 mm; rep 82 - 97 mm; stopala 19,3 - 22,1 mm;
uši 12,3 - 15,5 mm; kondilobazalna dužina lobanje 23,8 - 25,8 mm . Na nogama mu je peti
prst zakržljao (Sanderson, I. 1961).
Primjerak puha (Glis glis)
ulovljen klopkom na lokalitetu
Zminje jezero, Crna Gora.
Kad dođe vrijeme zimskog sna, nekoliko puhova se zajedno savije, u meko namještenom
brlogu, u klupko i zaspi prije nego što se temperatura okoline spusti ispod nule
(0°C). Skloništa prave u starim panjevima, napuštenim jazbinama miševa i voluharica na 30-
60 cm ispod površine zemlje. Njihov je san toliko čvrst da se može uporediti sa obamrlošću
vodozemaca. U hladnijim planinskim predjelima puhovi odlaze na spavanje već krajem septembra,
a u nizijskim toplim krajevima tek krajem oktobra. Spavaju 6-7 mjeseci, bude se tek u
proljeće.
Odmah pošto se puhovi probude iz zimskog sna, počinju da se pare. Parenje može, u
zavisnosti od vremenskih uslova, da traje čak do jula. Mužjaci su polno aktivan još cijeli avgust.
Posle 30 do 32 dana bremenitosti, ženka okoti 1 do 11 (u prosjeku 2 do 6) mladunaca.
Koti se samo jednom godišnje, od sredine jula do početka septembra. Mladunci su goli i slijepi.
Oči otvaraju nakon 21., odnosno 23. dana, a posle toga gnijezdo napuštaju potpuno
nezavisni od majke. Polnu zrelost dostižu u drugoj godini života. Najveća utvrđena starost
običnog puha u prirodi iznosi 9 godina. Po pravilu, u populaciji puhova ne bismo našli više od
10 % životinja starijih od 3 godine.
Puh najviše voli suve lišćarske (bukove i hrastove) i mješovite šume. Njegov život i
ponašanje su izuzetno zanimljivi. Danju se skriva i spava u šupljinama drveća, kao i u rupama
u zemlji. Odgovaraju mu i staje, stajnici i potkrovlja. Uveče puhovi izlaze iz svojih
skrovišta i čitavu noć lutaju šumom. Na takvim noćnim pohodima izuzetno su živahni, brzi i
spretni. U potrazi za hranom penju se po drveću i stijenama, skaču sa grane na granu. Penju se
na grane od 5 – 8 m visine (WOODS, D. E.: 1997). Mužjak se povremeno udaljava od gnijezda
u prečniku od 250 m, a ženka do 100 m. Maksimalna izmjerena udaljenost je 523 m.
Teško je među svim životinjama naći takvog proždrljivca kao što je puh, koji jede dok
može. Žir, bukovica, lešnjaci, orasi, domaći kesten, sočno voće i izbojci drveća kao po teku-

STIJEPOVIĆ S: Ekološke karakteristike puha.
XV
ćoj traci nestaju u njegovom želucu. Potrebna mu je životinjska hrana, zato na svojim noćnim
pohodima pojede svaku životinjicu koju može uhvatiti, a uništava i ptičija gnijezda. U
blizini čovjeka i naseljima jede ljudsku hranu. Štete čini na stubovima za struju, drvenim
krovovima i sl (GLAVAŠ, J. 1999). Početkom jeseni puhovi počinju stvarati zalihe za zimski
san. Kasno u jesen puhovi su debeli i jedva hodaju, ali još uvijek jedu. Međutim, puh ima takođe
mnogo neprijatelja. Progone ga ris, lisica, obe kune, tvor, divlja mačka, lasice, sove i
zmije.
Većina ljudi puha bolje poznaje po imenu i krznu, od kojeg su se nekad, više nego danas,
proizvodile kape (''polhovke''), karakteristične pogotovo za Sloveniju gdje se “godina
puha“ smatra velikim narodnim praznikom (pogotovo u Dolenskoj, Notanjskoj i Beloj krajini).
Slovenci su sigurno najpoznatiji po lovu na te male glodare (KRYŠTUFEK, B. 1991).
U poslednje vrijeme populacije
ovih glodara su veoma malobrojne. U
Sloveniji je dozvoljeno loviti samo
običnog puha (Glis glis), dok su ostale
manje vrste zbog malog broja i ugroženosti
strogo zaštićeni. U Sloveniji, gdje
su puh i lov na puha vezani za narodno
predanje, puh se može loviti od 25. septembra
do 15. novembra. Izuzetno tu
životinju mogu loviti oni koji se ne bave
lovom (KRYŠTUFEK, B, 2001).
Naseljenost puhova na određenom
Izgled oštećenja na stablu smrče (prstenovanje)
Sušenje šuma kao posledica oštećenja od strane puha.
Zminje jezero Nacionalni park “Durmitor”, Crna Gora.
prostoru je veoma varijabilna. Tako,
utvrđena populacija u Čehoslovačkoj je
0,8 do 1,7 po ha, što je mnogo niže od
rezultata u Sloveniji i Italiji gdje
gustina naseljenosti prelazi i 50 jedinki
po hektaru (ANDERA, M. BENEŠ, B.
2001).
Kako smo ranije napomenuli, puhovi
su veliki prožrljivci. Postoji veliki
broj vrsta dendroflore na kojima puh
nalazi hranu. Za ishranu najčešće koristi
plodove i sjeme stabala. Nijesu rijetki
slučajevi da, u nedostatku ‘’uobičajene’’
hrane, puh za ishranu koristi
koru, kambijum, lišće, četine, a nekad i
mlade izbojke drveta. Ovakvom ishranom
puh može da nanese štete do te
mjere da se pojedina stabla potpuno
osuše.

XVI
Natura Montenegrina, 2/2003, NAUČNO POPULARNI DIO
Tabelarno predstavljamo vrste i dijelove stabla koje puh (Glis glis) koristi u ishrani.
Br. VRSTA Kora i Sokovi i Lišće i Plodovi Izdanci
floem kambium četine i sjeme
1 Abies alba X
2 Acer platanoides X
3 Acer pseudoplatanus X
4 Alnus incana X
5 Betula pendula X X
6 Carpinus betulus X X
7 Corylus maxima X
8 Corylus avellana X
9 Cornus mas X
10 Cupressus semprevires X
11 Fagus silvatica X X
12 Junglas regia X
13 Larix deciduda X X
14 Malus pumila(silvestris) X
15 Mespilus germanica X
16 Morus alba X
17 Morus nigra X
18 Parrotia persica X
19 Picea abies X X X
20 Pinus helepensis X
21 Populus euro-americana X X
22 Populus tremula X
23 Prunus armeniaca X
24 Prunus cerasus X
25 Prunus divaricata X
26 Prunus domestica X
27 Prunus persica X
28 Pyrus communis X
29 Quercus petraea X X
30 Quercus robur X X
31 Ribes hispidulum X
32 Rubis caesius X
33 Rubus idaeus X
34 Salix alba X
35 Salix div. sp. X
36 Sorbus aucuparia X
(TURČEK, F.J. 1967)
Iz tabele se može zapaziti da postoji veći broj (16 od 36) drvenastih vrsta kojima puh
(Glis glis) oštećuje vitalne organe (koru, kambijum, lišće i izdanke). Ovakvim oštećenjem

STIJEPOVIĆ S: Ekološke karakteristike puha.
XVII
stablo gubi svoju vitalnost i postaje potencijalno mjesto za napad patogenih gljiva i štetnih
insekata.
Na prostoru Crne Gore na nekoliko šumskih područja je puh (Glis glis) registrovan kao
štetočina. Mora se napomenuti da se kod nas samo na osnovu oštećenja koje pravi puh
konstatuje njegovo prisustvo na datom lokalitetu. Oštećenja su samo konstatovana na
četinarskim vrstama i to prvenstveno smrča, jela i ariša. Dosadašnjim pregledom mehanički
oštećenih šumskih lokaliteta, utvrdili smo prisustvo puha (Glis glis) na 4 lokaliteta. Postoje
pretpostavke da se javlja na još nekim mjestima, ali na tim područima nije izvršena potvrda
da li se radi o puhu. Prva oštećenja koja su primjećenja bila su na prostoru oko Zminjeg jezera
(Nacionalni park ''Durmitor''). Nakon toga utvrđena su oštećenja u okolini Biogradskog jezera
(NP ''Biogradska gora''). Zatim, oštećenja koja su se pojavila na lokalitetu Bukovica u kulturi
jele, smrče i ariša su treće područje na kojem su konstatovana oštećenja od puha. Četvrti
lokalitet je Sušica (NP ''Durmitor''), to je područje na kojem nijesu zabilježena tako velika
oštećenja na stablima kao na prva tri lokaliteta. Inače, rasprostranjenost puha na prostoru
Crne Gore je velik. Oni su stanovnici napuštenih kuća u selima ili katunima koji se posjećuju
u ljetnjem periodu.
Zminje jezero, Nacionalni park »Durmitor«, jedan od 4 lokaliteta u Crnoj Gori na kojem su nađeni puhovi

XVIII
Natura Montenegrina, 2/2003, NAUČNO POPULARNI DIO
Izučavanje puhova, u smislu njegovog
djelovanja na šumske ekosisteme je veoma
značajno. Štetno djelovanje puha na sastojinu,
ogleda se u uništavanje pupoljaka,
prstenovanjem tanjih stabala i grana.
Prstenovanjem tanjih stabala ili grana dolazi
do prekida protoka biljnih sokova, na taj
način i do suhovrhosti i potpunog propadanja
stabala. Nakon suhovrhosti dolazi do napada
fitopatološke i entomološke prirode. Kao
posledica ovih ulančavanja šteta, prouzrokovanih
napadom puhova, može doći do
većih gradacija i epifitocija.
Oštećenja na grani koja su dovela do njenog
sušenja
Proučavanje fizioloških i ekoloških
odlika puha na prostoru Srbije i Crne Gore je
veoma oskudno. Dakle, trebalo bi posvetiti
veću pažnju izučavanju ove vrste glodara.
Neki prostori Crne Gore su toliko ugroženi
od ovih glodara da je potrebno hitno reagovanje,
da ne bi došlo do potpunog propadanja
pojedinih šumskih sastojina. Naravno,
ne može se samo sagledavati njegovo
štetno djelovanje na šumske ekosisteme, već
i podrobnije i masovnije proučavanje njegove
ekologije na našem prostoru. Do sada
su proučavanja iz ove oblasti u svijetu na
viskom nivou, što nam daje obavezu i dobru
podlogu za uspiješan rad i u Crnoj Gori.
Oštećenje na kori smrče.

STIJEPOVIĆ S: Ekološke karakteristike puha.
XIX
LITERATURA:
ANDERA, M. BENEŠ, B. (2001): Atlas of the Mammal of the Czech Republic. Praha
GLAVAŠ, M. MARGALETIĆ, J. BALTIĆ, M. VUKOVIĆ, M. (1999): Štete od puhova u
šumama Gorskog kotara od 1972 do 1998. godine. Šumarski list br. 5-6. Zagreb.
KRYŠTUFEK,B. (2001): Dormouse associations in Slovenia – a new approach to an old tradition.
Slovenian Museum of Natural History, PO Box 290, SI-1001 Ljubljana, Slovenia
KRYŠTUFEK,B. (1991): Sesalci Slovenije. Prorodnoslovni muzej slovenije, Ljubljana, str
171-173.
SANDERSON, I. (1961): Sisari, Ilustrovana enciklopedija. Miladinska knjiga. Ljubljana 114-
128.
TURČEK F.J. 1967: Ökologische Beziehungen der Säugetiere und Gehöilze. Vydavatelstvo
Slovenskej akademiem vied - Bratislava
WOODS, D. (1997): Nestboxes, captive breeding and re-introduction of the common dormouse (Muscardinus
avellanarius) in England. Nat. Croat., Vol. 6, No. 2., 199-204, Zagreb

XX
Natura Montenegrina, 2/2003, NAUČNO POPULARNI DIO