Sjeverozapadno od Banjaluke - Family Orlovac, Bukovica

ŽUPE 39
skom sviješću i izgrađenim formama kršćanskog života, što predstavlja permanentni
tijek, koji vuče korijene još od vremena stare dragočajske župe. U
drugom dijelu turskog perioda u Bosni obično se govorilo, da je Ivanjska lijepa
i sačuvana župa. U novije vrijeme s pravom se drži, da su to Barlovci. S 5.858
vjernika 1960. godine Barlovci se ubrajaju medu brojnije župne zajednice. Zbog
suvremenih pastoralnih potreba nadošlo je cijepanje župe. Dekretom banjalučkog
biskupa od 26. kolovoza 1980. godine, od Barlovaca odvojena su tri sela
(Bukovica, Jablan i Trn), od kojih je formirana nova trnska župa. Matičnoj
barlovačkoj župi preostala su sela: Barlovci, Kuljani, Zalužani, Ramići, Orlovac,
Dikevci, Ojdanići, Stranjani i Matoševci s 4.000 vjernika. Nova župa u osnutku
je imala nešto više od 2.000 vjernika.
Barlovačka župna zajednica je nastavila svoj hod u vjeri, suočavajući se sa
suvremenim trendovima, s kojim se saživljava čovjek novijeg doba. U tome
smislu i Barlovčanin je dijete svog vremena, svoje vjere i svoga naroda. Živeći
svoju sadašnjost, prihvaća izazove vremena, koji nadolaze.
Nažalost, ti izazovi nisu uvijek poželjni, pogotovo oni s prizvukom fatalnosti.
Nadošao je rat 1991-1995. godine, u kom je strahovito stradala barlovačka,
sa svim okolnim župama. Na mirne župljane - koji su živjeli daleko od frontova
- sručila se ratna oluja. Nakon turobnih nagovještaja, mogućih stradanja, zaredali
su prepadi, otimačine, paljevine, maltretiranja, masakriranja i ubojstva. Župljani
su stoički podnosili ničim izazvane napade, koliko je to bilo u njihovoj mogućnosti.
Ne mogavši više podnositi svakojake pritiske, u stalnoj opasnosti po život,
počeli su napuštati svoja ognjišta. U početku ponetko, kasnije sve više i više, da
bi u kolovozu 1995. godine pod strahovitim pritiskom prognana najveća skupina
vjernika. Od prijeratnih 4.100 u župi je ostao gotovo simboličan broj od 200
vjernika. Župni centar je temeljito opljačkan i demoliran, da bi se nešto kasnije,
u ogoljele zidove smjestile izbjeglice od Japre. Crkva sv. Franje u Stranjanima je
provaljena i demolirana. Isto se dogodilo i s kapelama na Crkvenama, Gajiću, u
Kuljanima a na Batkovića groblju je ostala bez krova. S manjim oštećenjima su
kapele na Gradini i Bijedi. Po grobljima je bilo mnogo štete, jer su poskidani i
polomljeni mnogi mramorni predmeti s nadgrobnih spomenika. Istovremeno je
bez krova ostalo više od 150 kuća.
Gledajući ratna i poratna pustošenja bez rata u barlovačkoj i okolnim župama,
čovjek se zamisli nad tim fenomenom zla. Kako je moguće na čistu miru
potjerati nedužne ljude, prisvojiti i upropastiti im imovinu i još k tomu, svu
krivicu bacati na takve žrtve? Kada je zlo prestalo i došao željeni, ali još ne dosta
stabilni mir, nema traga od nastojanja da se šteta popravi i vrati oduzeto.
Uzročnici pljačke i rušenja računaju da će to Caritas i humanitarne organizacije
popraviti i da će s tim sve biti u redu. Zar medu suvremenim ljudima ima tako
frustrirane svijesti? Pitamo se: gdje mi to živimo? U smiraju 20. stoljeća? Po
ovome, još smo na početku. Bit će da se Kain jako razmahao. Da li je svjestan,
da će ga Bog pozvati i pitati za brata? O brate, brate, brate moj! Radi te tamne
strane današnjice, mnoga djeca suvremene Rahele neće se pojaviti na Barlovcima,
jer ih više nema. No, preostali, nadajmo se, pojavit će se u ozračju novog života.
Tu, na ognjištima ili dolazeći iz bijela svijeta, za Vidov-dan, Gospu od Anđela...