Sjeverozapadno od Banjaluke - Family Orlovac, Bukovica
Share Embed Flag
Download ePaper

Sjeverozapadno od Banjaluke - Family Orlovac, Bukovica

Sjeverozapadno od Banjaluke - Family Orlovac, Bukovica Sjeverozapadno od Banjaluke - Family Orlovac, Bukovica

orlovac.eu
09.05.2014 Views

JOŠ PONEŠTO IZ NAŠE PROŠLOSTI 157 Tek se tada prisjetio sakupiti svu hrabrost, pa tako osokoljen odvažno podvikne: "Samo se vi igrajte! Ako se }a vratim, bit će vas svakuda." Mještani Kuljana i Zalužana više su se zabavljali, nego konfrontirali. Naime, iznad negdašnje ciglane u Zalužanima, za njene potrebe izgrađena je brana na rječici Dragočaj. Jedna brana, jedna rječica a dva sela! Eto odmah razloga za kavgu. Potjeraju jedni druge s kupanja a sve se završi na nasipu željezničke pruge, gdje bi se do mile volje nabacivali kamenjem. Ovo im je postala uobičajena zabava, koju su kasnije režirali tako, što bi nasipom najprije prošao čovjek na konju, koji bi hicem iz pištolja dao znak za početak nadmetanja. Tako je bilo sve do jednom, kad je konj ostao bez jahača. Naime, prije ugovorenog znaka netko ga je pogodio kamenom i svalio s konja. Nadmetanje s Motičanima Inače, u svakom selu, svakom zaselku bila je grupa ornih momaka, seoskih baraba i mladih oženjenih ljudi, koji su spremni za svake nestašluke. Za nadmetanje uvijek su bili spremni Motičani, Ivaštani i Bukovčani. Za njima nisu zaostajali ni naši Dragočajci: Marići, Stranjančani, Ojdanići, Čivčijaši... U takvim prilikama momcima je uvijek bilo izazovno i opasno otići u susjedno selo. Obično bi se takva posjeta završila tučama, u kojima bi se domaća mlađarija održala na megdanu i istjerala uljeze iz sela. Tako su jednom zgodom, u godinama prije Drugog svjetskog rata čivčijski momci otišli na sijelo u Motike, sve do Madža na Crkveni, čiji su momci također poznati po vreloj krvi. Nije prošlo mnogo vremena, kad se začu galama od strane Motika. Potjerali ih Motičani. A Joso Šalić je sjedio i pio na vrhu Motika s Perkanom Pustahijom. Shvativši o čemu se radi, priđe tarabi i otrže masivan proštac. Prijeđe put i nađe se na dragočajskoj strani. Zauzeo je busiju između dviju vrba. Kako je koji Čivčijaš bježeći nadolazio, on ga je u mraku propuštao. A kada je natrčao prvi Motičan, oborio ga je jednim udarcem proštaca. Udarac je popratio riječima s upadljivom govornom manom: "A dostaje! A nećeš a dalje, a ovdje ti je a granica." Preostali Motičani - pretpostavljajući da je pred njima zasjeda s više odmornih momaka - ustuknuše. "Zar ga prebi namrtvo?" komentirali su povlačeći se u dubinu sela. Joso ode kući a prebijeni Motičan dođe do svijesti, pa i on okrenu na svoju stranu. Slično su poslije svjetskog rata Stranjančani potjerali Motičane s "goda", pretjerali ih preko Ojdanića brda i Čivčija, sve do Motika. I tu se potjera završi, na Ćelanovcu, kod tek podignutog kipa-svetinje. Tako je bilo s Motičanima od davnina. Prema kazivanju naših starih "ni kuga nije smjela doći u Motike". Na Motičkom groblju nije mogao proći ni jedan "god" a da ne bi bilo tuče. Obično bi Motičani nekoga tukli. Šargovčane ili neke druge. Tako je bilo sve do pred Drugi svjetski rat, kada je za blagdan sv. Stjepana došao fra Jozo Loparević, ne znajući kao će riješiti te razmirice, u župnim obavijestima gnjevno je poručio: "Vuci, vuci, nesretni vuci! Sto koljete po polju ovce, što ne koljete ...Motičane". Od tada više nije bilo kavge na Motičkom groblju.

158 SJEVEROZAPADNO OD BANJA LUKE U godinama poslije Drugog svjetskog rata glavna "revolucionarna" misao baraba bila je: ići i tući one iz susjednog sela. Pamtim slučaj, koji sam promatrao kao malo dijete. Opet su naši Brđani malo više popili. Stric Mile i rođaci s brda. Podgrijani šljivovicom sjete se da imaju neke neraščišćene račune s Motičanima. Naime, prethodno je netko od motičkih Marića istukao rođaka Marka s brda. U provali srdžbe, prosulo se mnogo pogrdnih riječi, kletvi i psovki. Odluče ići tući Motičane. Gledam ih i čudim se. Previše omamljeni kapljicom, teturaju; jedva idu. Moj stric Mile, sakat čovjek, na štakama. Više ga nose, nego što se oslanja na štake. Ali zato jezik besprijekorno radi. Od njegove galame podrhtava lišće na šljivovim granama. Nisu odmakli ni dvije stotine metara a već se vraćaju s "druma", puta između Čivčija i Motika. Po razgovoru moglo se zaključiti, da su već zaboravili radi čega su pošli na onu stranu. Inače, motički momci bili su poznati po višku energije, što su dobro osjećali mještani susjednih sela (doduše, ni oni njima nisu ostajali dužni). Prije svih, prava i vrela motička krv bili su Perić Pustahija i Antić Marić zvani Tucek. Uz mnogo drugih, sa sličnim raspoloženjem. Motičani kao takvi, bili su uvijek složni. Kao dobri kršćani, uvijek su u velikom broju dolazili na seoske "godove". Poduzimali su zajedničke akcije {"Hoćemo li omladino ljuta, na izgradnju motičkoga puta"). Ali, kad ustreba nekoga ili neke "ištekati", to su revno činili. Takvo raspoloženje sažeto je - pola u šali, pola u zbilji - izrazio pok. Franjo Grgić: "Koga Motičani nisu tukli i divlji krmci klali, taj ne zna što je muka." Kada je ovo rekao pravi Motičanin, stvarno je pretjerao. "Klapa" Oko 1960. godine više se grupa u gornjem Dragočaju objedinjuje, čime se stvara veća grupacija bećara pod imenom "klapa". Obično bi se okupljali na raskrižju puteva iznad Bijelića kuća, koje su prozvali "merajom". Po uzoru na dalmatinska udruženja mladih, tu bi se okupljali i provodili slobodno vrijeme u veselom raspoloženju, sa svakojakim nestašlucima, pričinivši usput i nešto štete po voćnjacima i u mladom kukuruzu. U svakom slučaju, ta mladež je htjela ostavljati ljepši dojam, suzbijajući sirovost i silovitost. Tako se od nestašnih momaka stvorilo društvo veseljaka i šaljivdžija, koji se u povečerje okupljaju na "meraji" i provode vrijeme u drugovanju i čavrljanju do kasno u noć. Koliko je bio primamljiv taj "zov divljine", možemo sagledati iz poimanja mlađih u selu. Oni, koji su se tek zamomčili isticali su da hoće i mogu sve raditi danju, što god treba, ali navečer se obavezno treba naći u "klapi". Organizator ove udruge bio je Anto Marušić zvani Tuna. Sredovječan čovjek, s mnogo smisla za humor i interesantno pripovijedanje. Mnogo je patio od astme. Svagdje je bio rado viđen gost. Svojom pojavom, inteligentnim i zanimljivim razgovorima zbližavao je i povezivao ljude. Kako je gornji Dragočaj čisto katolički kraj i svi momci potječu iz katoličkih obitelji, nije im bila strana molitva. Išli bi redovito u crkvu a na "meraji" bi znali koji put izmoliti uobćenu molitvu, kakva se molila navečer po njihovim domo-

JOŠ PONEŠTO IZ NAŠE PROŠLOSTI 157<br />

Tek se tada prisjetio sakupiti svu hrabrost, pa tako osokoljen <strong>od</strong>važno p<strong>od</strong>vikne:<br />

"Samo se vi igrajte! Ako se }a vratim, bit će vas svakuda."<br />

Mještani Kuljana i Zalužana više su se zabavljali, nego konfrontirali. Naime,<br />

iznad negdašnje ciglane u Zalužanima, za njene potrebe izgrađena je brana na<br />

rječici Dragočaj. Jedna brana, jedna rječica a dva sela! Eto <strong>od</strong>mah razloga za<br />

kavgu. Potjeraju jedni druge s kupanja a sve se završi na nasipu željezničke pruge,<br />

gdje bi se do mile volje nabacivali kamenjem. Ovo im je postala uobičajena<br />

zabava, koju su kasnije režirali tako, što bi nasipom najprije prošao čovjek na<br />

konju, koji bi hicem iz pištolja dao znak za početak nadmetanja. Tako je bilo sve<br />

do jednom, kad je konj ostao bez jahača. Naime, prije ugovorenog znaka netko<br />

ga je pog<strong>od</strong>io kamenom i svalio s konja.<br />

Nadmetanje s Motičanima<br />

Inače, u svakom selu, svakom zaselku bila je grupa ornih momaka, seoskih<br />

baraba i mladih oženjenih ljudi, koji su spremni za svake nestašluke. Za nadmetanje<br />

uvijek su bili spremni Motičani, Ivaštani i Bukovčani. Za njima nisu<br />

zaostajali ni naši Dragočajci: Marići, Stranjančani, Ojdanići, Čivčijaši... U takvim<br />

prilikama momcima je uvijek bilo izazovno i opasno otići u susjedno selo.<br />

Obično bi se takva posjeta završila tučama, u kojima bi se domaća mlađarija<br />

<strong>od</strong>ržala na megdanu i istjerala uljeze iz sela. Tako su jednom zg<strong>od</strong>om, u<br />

g<strong>od</strong>inama prije Drugog svjetskog rata čivčijski momci otišli na sijelo u Motike,<br />

sve do Madža na Crkveni, čiji su momci također poznati po vreloj krvi. Nije<br />

prošlo mnogo vremena, kad se začu galama <strong>od</strong> strane Motika. Potjerali ih<br />

Motičani. A Joso Šalić je sjedio i pio na vrhu Motika s Perkanom Pustahijom.<br />

Shvativši o čemu se radi, priđe tarabi i otrže masivan proštac. Prijeđe put i nađe<br />

se na dragočajskoj strani. Zauzeo je busiju između dviju vrba. Kako je koji<br />

Čivčijaš bježeći nadolazio, on ga je u mraku propuštao. A kada je natrčao prvi<br />

Motičan, oborio ga je jednim udarcem proštaca. Udarac je popratio riječima s<br />

upadljivom govornom manom: "A dostaje! A nećeš a dalje, a ovdje ti je a granica."<br />

Preostali Motičani - pretpostavljajući da je pred njima zasjeda s više <strong>od</strong>mornih<br />

momaka - ustuknuše. "Zar ga prebi namrtvo?" komentirali su povlačeći se u<br />

dubinu sela. Joso <strong>od</strong>e kući a prebijeni Motičan dođe do svijesti, pa i on okrenu<br />

na svoju stranu. Slično su poslije svjetskog rata Stranjančani potjerali Motičane<br />

s "g<strong>od</strong>a", pretjerali ih preko Ojdanića brda i Čivčija, sve do Motika. I tu se potjera<br />

završi, na Ćelanovcu, k<strong>od</strong> tek p<strong>od</strong>ignutog kipa-svetinje.<br />

Tako je bilo s Motičanima <strong>od</strong> davnina. Prema kazivanju naših starih "ni kuga<br />

nije smjela doći u Motike". Na Motičkom groblju nije mogao proći ni jedan "g<strong>od</strong>"<br />

a da ne bi bilo tuče. Obično bi Motičani nekoga tukli. Šargovčane ili neke druge.<br />

Tako je bilo sve do pred Drugi svjetski rat, kada je za blagdan sv. Stjepana došao<br />

fra Jozo Loparević, ne znajući kao će riješiti te razmirice, u župnim obavijestima<br />

gnjevno je poručio: "Vuci, vuci, nesretni vuci! Sto koljete po polju ovce, što ne<br />

koljete ...Motičane". Od tada više nije bilo kavge na Motičkom groblju.

logo

products

Resources

Company

Terms of service
Privacy policy
Cookie policy
Cookie settings
Imprint
Change language
Made with love in Switzerland
© 2024 Yumpu.com all rights reserved

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!